VUKOVE NJIVE – FOTO-OPISNA EKSKLUZIVA I NOVA OTKRIĆA PRAPOVIJESNIH MONUMENTALNIH NASELJA S OPKOPIMA I LITIČKIM ORUĐEM IZ NEOLITIKA, ENEOLITIKA I RANOG BRONČANOG DOBA, IZMEĐU POSUŠJA I GRUDA
ZABORAVLJENO 7500 god.staro STARIJE NEOLITIČKO NASELJE IMPRESSO KULTURE U BRDSKO-PLANINSKOM POJASU IZMEĐU POSUŠJA I GRUDA (>700 m.n.v.) KRIJE SERIJE MISTERIOZNIH MEGALITSKIH, ALI I MOGUĆIH NAJSTARIJIH SUHOZIDNIH STRUKTURA I KOMPLEKSA S JARCIMA OVOG DIJELA EUROPE, ZAJEDNO SA IMPRESIVNIM POTOPLJENIM NEOLITSKIM STRUKTURAMA U JADRANU; Neolithic masters of terra-rossa lands in Herzegovina- Unique prehistoric settlement Vukove njive from early neolithic and impresso culture with labyrinth of ditches, hiding potential one of the oldest freestanding monumental drywall and megalithic architecture in this part of Europe, together with impressive underwater neolithic structures in coastal Dalmatia
DREVNI GOSPODARI TERRA ROSE; PRED-ILIRSKO RANO-NEOLITIČKO MEGALITSKO NASELJE VUKOVE NJIVE (OREČ, 1977) JE JEDINSTVENI I TOTALNO ZABORAVLJENI PRAPOVIJESNI GEOARHEOLOŠKI DRAGULJ, MOGUĆIH ŠTOVATELJA KULTA BIKA, OKO 3000 GODINA STARIJI OD EGIPATSKIH PIRAMIDA, PRA-POČELO GRADINSKE KULTURE, prepušten totalnom zaboravu, s ogromnim nevaloriziranim turističko- rekreativnim, (brdski biciklizam, planinarenje, geoturističko izletište, suhozidni park, itd.), znanstvenim, kao i kulturno-identitetskim, potencijalom
Uvodno – što nam je poznato o, Vukovim njivama iz vrijednih opisa od strane P.Oreča i B.Marijanovića potkraj prošlog stoljeća, ali i o, danas totalno zaboravljenim, neolitskim naseljima razotkrivenim te opisanim u radu P.Oreča ?
Svakome onome tko je, pa i s minimalnim količinama, zainteresiran te aktivno prati sve što se veže ili tiče, za prapovijesnu baštinu, kao i svojevrsnu gradinsku ilirsku kulturu (pa i civilizaciju) ovih naših prostora, poglavito dakle prostora Dalmacije te Hercegovine, vjerujem da je izuzetno dobro poznat izraz Posuška kultura. I ukoliko krenemo pak razmatrati činjenično kontekst stratigrafije ili pak kronoloških okvira koji sačinjavaju centralni korpus još od ranije dobro znanstveno opisane te potvrđene ili definirane Posuške kulture (ČOVIĆ, B. (1989): „Posuška kultura“. -Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu: Arheologija, nova serija, sv. 44, str. 61–127.), vidjeti ćemo da se u tom kontekstu gotovo isključivo radi o vremenskim periodima kasnije prapovijesti, pa i periodima tzv. metalnih razdoblja, a što se odnosi na vremenski ili kronološki raspon od eneolitika, preko ranijeg, srednjeg te manjim dijelom i do kasnijeg brončanog doba. Ukoliko još nadalje krenemo spoznavati temeljem kojeg su to prethodnog istraživanja raniji istraživači ili arheolozi poput spomenutog B.Čovića, u opisnom smislu prezentirali, te kao takvu definirali – prapovijesnu Posušku kulturu na ovim našim prostorima, vidjeti ćemo vrlo brzo da se ovdje radi o činjenici kako osnovni i to gotovo 90 postotni temelj definiranju Posuške kulture predstavlja jedan, pa danas uvelike zaboravljeni te ignorirani, veliki rad od zapadnohercegovačkog istraživača i proučavatelja prapovijesnih naselja te prapovijesnih kompleksa na prostorima Hercegovine, Petra Oreča. Ovaj rad naslovljen je kao '' Prapovijesna naselja i grobne gomile (Posušje, Grude i Lištica) '', objavljen je još davne 1977 godine u okviru specijalnog izdanja Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu (Oreč, P. (1977): Prapovijesna naselja i grobne gomile (Posušje, Grude i Lištica). -Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Nova serija, sveska XXXI1/1977-Arheologija, Sarajevo. ). Ukoliko potom nadalje krenemo temeljitije iščitavati ovaj izrazito vrijedni, ali i jako indikativni, pravi znanstveni istraživački rad od P.Oreča iz 1977. godine, te pri tome izdvajati na jednu stranu ono što u kronološkom smislu ulazi u opseg definiranosti te deskripcije spomenute Posuške kulture, a što je pri tome iz starijih prapovijesnih perioda, uvidjeti ćemo kako se ustvari u ovom značajnom radu kriju, i to kao početni opisani segmenti rada, uvelike ignorirani te zapostavljeni opisi pred-brončanodobnih ili pred-eneolitskih prapovijesnih lokaliteta koji datiraju u stariji te mlađi neolitik. Ukoliko pak s određene druge strane promatranja detaljnije steknemo uvid te promotrimo samo pokretne pronađene artefakte, koji osim čudesnih pronađenih kamenih alatki te oruđa, uključuju i specifične primjerke pronađene (najčešće i specifično ukrašene) prapovijesne keramike, koji su opisani te prezentirani unutar tablica na kraju ovog vrijednog rada od P.Oreča, možemo zaključiti kako se nedbojbeno na popriličnom te neočekivanom velikom broju prapovijesnih gradinskih, ali i vangradinskih, lokaliteta te kompleksa na području zapadne Hercegovine (ali sasvim sigurno i na čitavom području Hercegovine te susjedne Dalmacije), kriju gotovo neporecivi materijalni dokazi da je prapovijesni čovjek dolazio bio, te krenuo modificirati ili iskorištavati ove pozicije te dijelove terena još u periodima neolitika. Odnosno u prijevodu iskazano, možemo zaključiti kroz kraće crte kako su pojedine gradinske te vangradinske lokacije na ovim našim područjima krša Dinarida bile podignute od strane prapovijesnog čovjeka prije brončanog doba, pa i prije eneolitika ili bakrenog doba, odnosno u neolitiku ili mlađem kamenom dobu.
No, idemo se sada konkretnije osvrnuti na danas uvelike zaboravljene, a s druge pak strane izrazito vrijedne te indikativne prapovijesne pred-eneolitske komplekse te prapovijesna naselja koja datiraju iz perioda prije početaka metalnih prapovijesnih razdoblja, a to su ne samo neolitičko razdoblje, već i vjerojatni periodi kasnijeg paleolitika, odnosno epipaleolitika, kao i mezolitika, a koje je P.Oreč poprilično uvjerljivo te detaljno opisao u ovom svom izuzetnom znanstveno-opisnom djelu o prapovijesnim naseljima te grobnim gomilama u zapadnoj Hercegovini iz 1977. godine.
I promatrajući spomenute opise, upravo u tom kronološko-stratigrafskom kontekstu, pred-eneolitskog prapovijesnog razdoblja, možemo uvidjeti kako prezentacija te opisivanje takvih prapovijesnih nalazišta započinje upravo s opisom lokaliteta Vukove njive, koji je svrstan pri tome u početni segment poglavlja o vangradinskim prapovijesnim naseljima. Nakon općenitog opisa geografskog položaja te osnovnih geomorfoloških karakteristika užeg i šireg područja uokolo samog lokaliteta na Vukovim njivama, autor P.Oreč navodi kako je kroz (po svemu sudeći ''detaljnijim'', op.a.) višestrukim obilascima ovog lokaliteta na njemu pronašao (čak oko, op.a.) 50-ak komada ukrašene prapovijesne keramike te nekoliko komada neukrašenih fragmenata keramike, uz što je još pronašao i komad kamenog oruđa od, kako kaže sami autor, granita ili pak gabra, zatim komad šila od kosti, te nekoliko komadića tzv. mikrolita, odnosno malenih kamenih alatki za koje autor navodi da su od kremena, odnosno od rožnjaka. I nakon ovog jako indikativnog navoda, slijedi još indikativniji i vrjedniji zaključak u kojem se navodi slijedeće :
'' Po ovome što je nađeno bilo je jasno da je tu bilo naselje iz ranog neolita i da se tu druga kultura nije miješala. Zatim, da je kulturni sloj tanak i da je zauzimao veću površinu. ''
Ovdje svi možemo jasno uvidjeti kako autor i ustvari pronalazač ovog vrijednog, a danas gotovo u potpunosti zaboravljenog, zapostavljenog te ignoriranog, prapovijesnog nalazišta s nazivom Vukove njive, jugoistočno od Posušja, opisuje to kako se prema svim pronađenim materijalnim dokazima može zaključiti da se ovdje nalazi prapovijesno naselje iz perioda ranog neolitika.
A još vrijednije spoznaje utemeljene u prezentiranim navodima te opisima ovog rada od P.Oreča, možemo uvidjeti pogledom na grafičke priloge pronađenih predmeta ili artefakata na ovom lokalitetu Vukovih njiva prikazanome na samom kraju rada, pri čemu se poseban utisak, ali i jako vrijedna indikativnost, može spoznati pogledom na dio stranica s prikazima pronađenih fragmenata ukrašenih prapovijesnih keramičkih posuda, temeljem čega jasno vidimo kako su ovdje pronađeni primjerci izrazito indikativne, ujedno i jako vrijedne, poznate tzv. impresso keramike. Riječ je dakle o prapovijesnom nalazištu koje se nalazi na području višeg brdskog, pa i planinskog, predjela zapadne Hercegovine, na polovici razdaljine između Gruda i Posušja, na čak više od 700 metara nadmorske visine (autor P.Oreč je pogrešno konstatirao nadmorsku visinu lokaliteta od 650 metara, budući na evidentnu činjenicu da se jasno uočljivi visinski najniži dijelovi čitavog ovog područja nalaze minimalno na visini oko 690, pa i 700, metara, naviše), a koje datira u period ranog neolitika, odnosno u period od prije više od 7000, pa i moguće i do 7500, pa i više, godina prije sadašnjosti.
Uz izrazito vrijedni spomenuti opsežni rad od P.Oreča, u kontekstu nalazišta impresso rano-neolitičke kulture, odnosno u kontekstu i samog nalazišta na Vukovim njivama, vrijedi nam se podsjetiti i na tek neposredno kasniji, također vrijedni, stručno-znanstveni rad od B.Marijanovića iz 1979.godine, u kojem opisuje do tada ustanovljena ''nova'' nalazišta impresso kulture na području Hercegovine (Marijanović.B. (1979): Nova nalazišta impresso kulture u Hercegovini.-Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, n. s., XXXII (1978), Sarajevo, 5-21.). Ovaj, također vrlo indikativni te značajni rad upravo u kontekstu opisa lokaliteta Vukove njive, predstavlja jednu jako bitnu nadopunu u višestrukom smislu. No, riječ je o opisima i nadopunama izvorno razotkrivenih lokaliteta od strane P.Oreča, koji su, sveukupno gledajući, i dan danas, upravo poput i samog Orečovog rada iz 1977.godine, uvelike zapostavljeni, ignorirani te gotovo zaboravljeni. Ono što B.Marijanović kao bitne nadopune i tada (u ovom radu iz Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu iz 1979. navedene kao izvedene tijekom identične godine otkrića samog lokaliteta od strane P.Oreča, no krajem te iste godine, 1977.) iznesene deskripcije, prezentira, odnosi se dodatne opise preciznijeg izgleda te položaja nalazišta kojega su tom prilikom pokusno sondirali, te dodatne neke zaključke, ali i pretpostavke, koje nam upravo predstavljaju jednu veliku dragocjenost, u kontekstu ovoga svega što je razotkriveno od strane autora ovog bloga. Riječ je naime o tome da B.Marijanović jasno ističe svojevrsnu specifičnost, pa i uvjetno rečeno, jedinstvenost, samog prostornog, odnosno geomorfološkog, položaja ovog rano-neolitičkog lokaliteta s impresso kulturom u okviru šireg promatranog područja, te upravo naznačava jasno spoznatu mogućnost kako se izvorno naselje iz tog vremena moglo prostirati na poprilično širokom prostoru, kao što je to uostalom i naznačio, ili pak spoznao i P.Oreč u svom prvotnom opisnom segmentu rada iz 1977.godine. Također, ono što predstavlja još jednu dragocjenost jest sama činjenica da je i B.Marijanović iznio razmišljanje kako nalazište na Vukovim njivama s obzirom na određene specifičnosti pronađenih fragmenata prapovijesne rano-neolitičke keramike, posjeduje karakteristike nešto ranijeg ili pak starijeg dijela neolitika nego li je to slučaj s uspoređujućim također neolitičkim lokalitetima u Žukovičkoj pećini, pa i poznatom Smilčiću kod Danila u Dalmaciji. Pa u tom kontekstu iznosimo ovdje neke ovakve, danas uvelike zaboravljene, no jako dragocjene, ujedno i potencijalne, navode od B.Marijanovića iz gore citiranog rada iz 1979 godine iz Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu, a koji nam nedvosmisleno pokazuju što se to sve krije, ili što pak još čeka svoje pravo rasvjetljavanje te spoznavanje, na vrijednom starije neolitičkom lokalitetu, prapovijesnom naselju Vukove njive, jugoistočno od Posušja :
'' Zbog toga nam se čini da i naselje na Vukovim njivama, u relativno-hronološkom pogledu, treba smatrati nešto starijim od Smilčića , Zelene pećine, Vira , odnosno da ga treba uvrstiti u okvir prve faze impresso-kulture. Međutim, nemamo ni mogućnosti da ga sasvim paralelišemo sa Crvenom stijenom, pa bismo njegov položaj u okviru prve faze impresso-kulture, za sada, ostavili otvorenim. ''
Nakon što nam B.Marijanović iznosi u jako kratkim crtama deskripciju morfologije te geografskog, kao i topografskog, položaja samog nalazišta neolitskih artefakata u Vukovim njivama na kojega su se oni tada gotovo isključivo orijentirali bili, vrlo je znakovito i indikativno, prvo to da se navodi reljefni lokalitet ''glavica'', kao i da se jasno navodi činjenica, koju je uostalom i razotkrivač ovog lokaliteta P.Oreč, obilascima čitavog šireg prostora lokaliteta ustanovio te opisao, gdje se kazuje to kako upravo neolitičkih artefakata (kameno oruđe, neolitička keramika) može se pronaći na širem okolnom području od užeg razmatranog nalazišta na predmetnoj glavici :
'' Površinskih nalaza kremena i keramike, istina, ima na dosta velikom prostoru istočno od ove glavice . . . ''
Vrlo je i indikativan navod kojega se ističe u nastavku, gdje nakon navođenja činjenice kako je arheološki materijal neolitičke starosti poprilično oskudan u istraživanom te sondiranom dijelu ''glavice'', da je on prisutan većinom upravo kao forma površinskih pronalazaka :
'' Arheološki materijal prikupljen. sondiranjem sasvim je sporadičan i ograničen isključivo na sloj humusa debljine cca 0,40 m, ispod kojega direktno dolazi potpuno sterilna i intaktna zdravica. Znatno su brojniji površinski nalazi. . . . ''
Upravo ova jako indikativna činjenica da su ''znatno brojniji'' površinski nalazi, kroz višestruka te detaljna terenska, i prava škraping ili treking planinarsko-brdska obilaženja čitavog ovog vrijednog i zaboravljenog prapovijesnog lokaliteta zapadne Hercegovine iz mlađeg kamenog doba, od strane autora ovog bloga, jasno je potvrđena, ali i bitno nadopunjena određenim novijim spoznajama, zamjećivanjima, pa i pravim mogućim jako vrijednim otkrićima o kojima će više riječi biti u narednom poglavlju.
U kontekstu ovog vrijednog ranijeg opisa B.Marijanovića, u okviru određenih zaključaka za ovaj zaboravljeni prapovijesni dragulj na Vukovim njivama, možemo prenijeti ove izrazito vrijedne, danas zaboravljene, i prije svega izrazito indikativne zaključene mogućnosti :
'' Dopustimo li mogućnost da je naselje zauzimalo mnogu veću površinu od današnje, onda je jasno da se formiralo prema geomorfološkim odlikama terena, odnosno da se ne radi o centralnom grupisanju objekata , već da je u pitanju naselje izduženog tipa. Sudeći prema površinskim nalazima, to nam izgleda sasvim vjerovatno. ''
'' Ostaje da pomenemo još jednu činjenicu od velikog značaja. Radi se o velikoj gustini naselja neolitskog čovjeka u okolini Posušja. ''
'' S druge strane, očigledne i znatne razIike u materijalu ukazuju i na njihov različiti relativno-hronološki odnos i položaj u razvoju impresso-kulture. Pitanje smještaja nekih od njih u iznenađujućim topografskim uslovima takođe predstavlja poseban problem. No, za odgovore na ova pitanja još uvijek nemamo dovoljno elemenata. Uostalom, time bismo izišli daleko iz okvira ovog rada. ''
(Iz : MARIJANOVIĆ.B. (1979): Nova nalazišta impresso kulture u Hercegovini.-Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, n. s., XXXII (1978), Sarajevo, 5-21.)
Autor ovog bloga je naravno, kroz svoja detaljnija te višestruka obilaženja, zamjećivanja, povezivanja s određenim (pa i najrecentnijim razotkrivenim) paralelama diljem Mediterana i Euroazije, kao i opisivanjima koja se iznose u nastavku ovog članka, fokusirano i ciljano bio izvan ovih ranijih poprilično ograničenih okvira, kao i samih opisnih narativa, po kojima su raniji istraživači iznosili svoje određene zaključke. U tom kontekstu, sve što je ovim putem i opisano, i razotkriveno, te sve što se ustvari na jedan ekskluzivan način ovdje na ovom blogu prezentira, može se sagledati na koncu kao jedna velika nadopuna ovih, bez ikakvih sumnji, za poznavanje prapovijesnih, neolitičkih i nešto mlađih, kulturnih segmenata ovih naših područja, jako vrijednih radova od strane P.Oreča, kao i B.Marijanovića. Jer, kao što se da jednostavno iščitati iz gore prikazanih navoda od strane B.Marijanovića, te posebice s naglaskom na izraze kao što su ''činjenicu od velikog značaja'', ''velikoj gustini naselja'', ''u iznenađujućim topografskim uslovima'', riječ je ovdje o, ne ''problemu'', kako je to sve okarakterizirao autor Marijanović, već je riječ o jednom pravom još uvijek neotkrivenom, te nespoznatome potencijalu novih uvida, novih spoznaja, ustvari novih otkrića, nečega što će predstavljati ne samo velike i značajne nadopune spomenutim ranijim radovima dvojca Oreč i Marijanović, već će predstavljati i moguće senzacionalne spoznaje, kao i otkrića na čitavom ovom ne samo užem lokalnom, već i puno širem području kako zapadne, tako i one istočnije ili niske, Hercegovine.
Svi ovi prethodno navedeni, još od tada, krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, razotkriveni te opisani, uvidi kao i spoznaje vezane za ovaj totalno neobični, ujedno i jako misteriozni, prapovijesni lokalitet, koji se krije u višim brdskim predjelima zapadne Hercegovine (Oreč, 1977, Marijanović, 1979), autoru ovog bloga i članka predstavljali su još od ranije jedan ogroman motivacijski razlog da se putem direktnih terenskih planinarsko-treking pješačkih obilazaka ovaj zaboravljeni prapovijesni arheološki, ustvari geoarheološki, dragulj Hercegovine, ali i šireg područja, dodatno na licu mjesta izvidi, fotografira, posjeti, obiđe, te eventualno još štogod interesantnoga na njemu zamijeti, a što je se u konačnici i više nego očekivanoga i zamijetilo te razotkrilo. Iz tih svih pobrojanih razloga i činjenica, sve ove novije spoznaje, ujedno i vlastita autorova otkrića do kojih se došlo u najnovijem vremenu putem jako minucioznih, nerijetko i fizički napornih te višestrukih, terenskih obilaženja čitavog, kako užeg, tako i šireg, okruženja ili područja lokaliteta Vukove njive, biti će detaljnije prezentirane u poglavlju koje slijedi iza ovog dijela teksta. U ovom uvodnom nastavku teksta ćemo se stoga nastaviti dalje osvrnuti na ostale, također ništa manje vrijedne ili značajne, prapovijesne lokalitete koji posjeduju neolitičku starost, a koje je prezentirao vrijedni istraživač P.Oreč u svom kapitalnom djelu iz 1977. godine.
Pa se tako između ostaloga, a ujedno u identičnom prvom poglavlju gdje je ubrojen i lokalitet Vukove njive, naslova ''vangradinska naselja'', kao iznimno stari lokaliteti iz perioda neolitika, djelomično i iz eneolitika, navode te opisuju slijedeći lokaliteti : Iličinova lazina, Sridnji brig, Ponori, Pod Grmin (Grmi), Vrijovački brid, Uža, Prataruše, Brig uz Bagarušu (istočna strana), Mostina, Nožinački brig, Kuća na Velikom Markovom brigu (Orečova draga), Zagradina, Rasodnici, te drugi lokaliteti koji većinom datiraju u post-neolitičke period početkom metalnih razdoblja, od eneolitika, preko ranog i srednjeg brončanog doba, te vrlo rijetko i u željeznom dobu.
Ukoliko pak nadalje nastavimo promatrati neke osnovne, pa i jako indikativne, karakteristike prethodno pobrojanih neolitičkih prapovijesnih naselja koje je, izuzev prvotno opisanog lokaliteta na Vukovim njivama, u nastavku svog opsežnog rada opisao, ustvari i razotkrio P.Oreč, moći ćemo uvidjeti jednu zaista jako vrijednu, ujedno i za sve ove lokalitete zajedničku, karakteristiku, a to je, da se ovdje radi o gotovo isključivo tipovima neolitičkih naselja na otvorenom. Pa ukoliko nadalje pogledamo te promotrimo unutar svog dostupnog ranije opisivanog materijala, literature, te medijskih ili bilo kakvih drugih dostupnih izvora, moći ćemo uvidjeti da su gotovo isključivo u kontekstu dostupnih dosadašnjih radova, opisa, pa i svih prisutnih medijskih natpisa ili medijskih članaka, kao nalazišta iz perioda starijeg neolitika koja su smještena na otvorenome (izuzev naravno ovog vrijednog rada od P.Oreča, kao i B.Marijanovića), a da se nalaze na području Hercegovine, navedeno tek doslovno par takvih arheoloških prapovijesnih lokaliteta ili nalazišta. Radi se o lokalitetima Rivine i Čairi kod Stoca, te lokalitetu Beriš ili Velike stine kod Ljubuškog. Svi ostali lokaliteti starije neolitičke starosti, na otvorenome, a koji su opisani ili pak i samo taksativno ili nominalno navedeni, u dosadašnjoj ili starijoj, literaturi, tiču se gotovo isključivo spomenutih i ovdje prezentiranih iznova, radova od P.Oreča (1977) te B.Marijanovića (1979).
Svatko onaj tko u ovom kontekstu razmišlja na način, opisuje ili pak zastupa tezu, da ovo neporecivo činjenično stanje ( ovog prethodno navedenog jako malobrojnog stručno-znanstveno opisanog opusa dosadašnjih recentnije razotkrivenih, proučenih ili istraženih nalazišta iz razdoblja ranog neolitika na otvorenome) ''pravi'' pokazatelj toga da ovakvih, (zbog ovolike iznimne starosti) ujedno i jako vrijednih, arheoloških nalazišta starije neolitičke starosti na otvorenome na ovim područjima Hercegovine ''nema'' mnogo, biti će zasigurno u krivu, jer tu neispravnost takvog pogleda već nam u startu neporecivo pokazuju svi segmenti iz ovdje prezentiranog ranijeg velikog rada od P.Oreča iz 1977.godine, u kojem je pak opisao ne par njih, već čitav niz, njih, ustvari takvih neporecivih te pravih prapovijesnih neolitičkih nalazišta na otvorenome, koji s druge pak strane u pojedinim slučajevima nose i potencijal da posjeduju starosne horizonte koji sežu i u vrijeme (gornjega, pa i čak srednjega) paleolitika.
Iz svih tih neporecivih razloga te činjenica, ovaj uvodni dio ovog rada, i ovog svojevrsnog ekskluzivnog foto-opisnog članka vezanoga za lokalitet Vukove njive, ali i nizove ostalih lokaliteta sa sličnim kulturološko-geomorfološko kronološkim karakteristikama, predstavlja jedan izraz podsjećanja te vađenja iz ladice zaborava ovih izrazito vrijednih prapovijesnih neolitičkih nalazišta, ujedno i drevnih naselja, na području zapadne Hercegovine (pretežito između Posušja i Gruda), koja su čak i tisućama godina starija od čuvenih egipatskih piramida. Isto tako kod nešto prezentiranijih te znanstveno-stručno ujedno i opisanih neolitičkih lokaliteta na području Stoca (Rivine, Čairi), koji su doduše u još ranijem periodu prije par ili više desetljeća bili prezentirani široj te stručnoj javnosti, možemo uvidjeti da se ustvari kroz ova malobrojna ranija proučavanja, istraživanja, te spoznavanja neolitičkih lokaliteta na prostorima Hercegovine, poglavito zahvaljujući prvotno angažmanu P.Oreča, pa potom i B.Marijanovića, tek naslućuje jedan ogroman, ustvari još uvijek neotkriveni, potencijal za otkrivanjem punih opsega čitavog života, kulturnih prilika, svih mogućih ili pripadnih karakteristika vezanih za prapovijesno stanovništvo koje je u neolitiku, a prema svemu sudeći i još u gornjem paleolitiku, ne samo boravilo, već i uvelike naseljavalo čitav ovaj prostor Hercegovine, kao i susjedne Dalmacije. Ovdje se pri tome otvaraju jako zanimljiva pitanja, pa i spoznaje, o mogućnosti neočekivano ranih aktivnosti poljoprivrede, pa i mogućeg sezonskog stočarenja, na ovim promatranim područjima, kao što je recimo područje uokolo Posušja te Gruda, koji su moguće bili započeli sa svojim odvijanjima već na samim početcima neolitika, i to u starijim fazama impresso kulture, pa čak i moguće tijekom pred-keramičkog neolitika. Da je tome moguće tako, samo nam pokazuje sasvim logičko i nužno pitanje kojega svatko onaj koji želi imalo pobliže promotriti dakle neporecivost činjenica da su stanovnici impresso kulture naseljavali ili boravili na ovom predmetnom području na cca iznad 700 i više metara nadmorske visine, zbog čega su to upravo ovdje onda došli i naselili se ti stanovnici u tom vremenu (od prije više od 7000 godina, pa i moguće tisućljeće ranije), i ukoliko su, a nedvojbeno je da jesu, došli direktno na pozicije ovih malih plodnih krških polja, dakle ponavljamo u starijim fazama impresso kulture, onda su jednostavno morali imati ili barem određene vidove uzgoja domaćih životinja, ili kakve prvotne poljoprivredne djelatnosti. Jer, u suprotnom, teško je objašnjiva onda ova ujedno i neporeciva činjenica (neporecivost se vidi po samom udjelu ove specifične impresso keramike, karakteristične upravo za to prapovijesno razdoblje), zbog čega su točno ili baš ovdje bili prisutni ti stanovnici u tom prapovijesnom razdoblju kada je tek nastupala poljoprivredna revolucija ? Odnosno, zbog čega je to očigledno da se ovdje ne radi o pećinskim nalazištima iz neolitika, već o jasnim te nedvojbenim, ne samo nalazištima na otvorenome, već i nalazištima, pa i prapovijesnim naseobinama, na uzdignutim brdskim, pa i planinskim, ili u najmanju ruku sub ili peri-planinskim, područjima, na kojima smo od ranije po nekom ograničenom automatizmu promišljanja uglavnom očekivali, pa i razmatrali postojanje ''samo'' gradinskih naselja ili gradinskih lokaliteta iz metolodobnih prapovijesnih razdoblja ?
Nadalje, vrlo je neobično pitanje, odnosno sama stavka prisustva ''najbližeg'' u prostorno-površinskom smislu, izvorišta pitke vode, odnosno blizine izvora, lokalitetu Vukove njive, s obzirom da se na samom lokalitetu nalazi ''tek'' jedan bunar, doduše jako drevnog izgleda, dok se prostorno najbliže izvorište pitke vode krije par kilometara jugozapadnije u pravcu Lipovica. Pitanje se pri tome postavlja, da li su starije neolitički stanovnici Vukovih njiva posjedovali, odnosno bili još u ta pradavna prapovijesna vremena izgradili, neke svoje verzije drevnih bunara na samom lokalitetu, a ujedno na za to pogodnim hidrogeološkim pozicijama (s debljim naslagama vododržive te vodonepropusne gline), koja bi danas pak bila posve zamaskirana, uslijed protoka ogromnog vremena i raznoraznih sila i utjecaja, koja bi bila moguće i zarušena te posve prekrivena zemljom, vegetacijom i slično, ili su pak s druge strane isti ovi neolitički stanovnici u svojim potrebama, kako za sebe tako i za stoku, na prva najbliža izvorišta pitke vode na nešto nižem, zapadnijem ili južnijem dijelu terena, a moguće čak i posve u drugim, nasuprotnim smjerovima današnje duboke prodoline kod sela Podvranić i Potkraj gdje postoje obilni izvori pitke vode ? Sve su ovo pitanja koja su nedvojbena, i na koja će još biti naknadno postavljena i druga jako zanimljiva pitanja, kako se sve više u budućnosti bude usmjeravalo s proučavanjima te konkretnijim istraživanjima ovih toliko i još uvijek uvelike zagonetnih neolitičkih naseobina ili kompleksa starijih nekoliko tisućljeća od pojave prvih čuvenih egipatskih piramida.
U svom prethodno opisanom kontekstu, vrativši se na popis opisanih lokaliteta od strane P.Oreča, daljnji posebice vrijedan, te uvjetno rečeno Vukovim njivama u geomorfološkom, ili topografskom, smislu donekle podudaran lokalitet gdje je P.Oreč razotkrio postojanje neolitičkog naselja, odnosi se na lokalitet naziva Iličinova lazina. Ovaj lokalitet, kao što to možemo uvidjeti pogledom na topografske te ostale satelitske, posebice one reljefne ili 3d, prikaze terena, u hipsometrijsko-geomorfološkom smislu nalazi se na gotovo podjednakoj, ili tek neznatno većoj, nadmorskoj visini, poput prethodno opisivanih Vukovih njiva, na otprilike visinskom rasponu od 710-730 metara nadmorske visine. Već sama ova činjenica, ovakvih neporecivih geomorfološko-topografskih karakteristika, vezanih te nedjeljivih za ovakva prije gotovo pola stoljeća razotkrivena starije neolitička prapovijesna naselja na otvorenome, koji se tiču lokaliteta Vukove njive, kao i Iličinova lazina, jasno nam sugerira jednu svojevrsnu jedinstvenost u tom pogledu, kao i kontekstu sličnih kronološko-kulturoloških neolitičkih naselja te nalazišta na istočno-jadranskoj obali. Ovdje je dakle riječ o jedinstvenim neolitičkim naseljima na otvorenome, koja se nalaze na samo na tek tako povišenijim brdskim položajima, već se nalaze gotovo na planinskom području, i to čak na nadmorskim visinama od preko 700 metara, što je već samo po sebi jedna čudesna, i nažalost još uvijek od strane domaće te šire stručne ili arheološke javnosti, totalno neprepoznata i zapostavljena, kulturološko-povijesna baštinska vrijednost čitavog ovog područja, pa i šireg prostora.
Promatranjem svih prisutnih ili barem minimalno uočljivih, morfološko-topografskih, kao i ostalih, zapaženih, karakteristika na širem prostoru lokaliteta Iličinova lazina, moći ćemo ustanoviti postojanje gotovo podjednakih osobitosti te značajki kao što su one na predmetnom i najreprezentativnijem lokalitetu Vukove njive. Naime, i ovdje je riječ o podjednako visokom brdskom, mjestimično i jako okršenom, području južnije od Posušja i Posuškog polja, također u zoni gdje dopire izvjesnija koncentracija toplije mediteranske klime. Ujedno riječ je ponovno o jednom povišenom brdskom lokalitetu sa svih strana omeđenom također drugim nešto povišenijim brdskim kotama, te gdje se također poput lokaliteta Vukove njive, kriju, doduše površinom poprilično manje, zaravnjenije veće ili manje oaze krških poljskih površina na kojima je pogodno tlo za zemljoradnju, kao i još pogodnije za stočarenje. No, ono što je jedna zajednička karakteristika i Vukovim njivama, i lokalitetu Iličinova lazina, izuzev svega prethodno opisanoga, a što bi možda manjem broju zainteresiranih za poglede na ova starije neolitička prapovijesna naselja upalo u vidno polje ili percepciju, jest činjenica kako na oba spomenuta lokaliteta se nalaze pojasevi ogoljele površine sa zemljom crvenicom, odnosno boksitično-glinovitim materijalom. A kako nadalje možemo uvidjeti iščitavajući opis lokaliteta Iličinova lazina u radu od P.Oreča, na ovom je arheološkom prapovijesnom nalazištu, osim indikativnih ulomaka rano-neolitičke impresso keramike, pronađeno još i ostataka kamenih alatki (prema svemu sudeći oblika žrvnjeva), za koje autor P.Oreč navodi da su izrađene od tipova magmatskih stijena granita te gabra (što je navjerojatnije i točna geološko-petrološka odredba), kao i druge kamene alatke izrađene od kremena.
U kontekstu daljnjih starije-neolitičkih arheoloških nalazišta koje je preliminarno u svom radu prezentirao te opisao P.Oreč, a koja se nalaze na otvorenome, spomenuto je još oko 10-ak lokaliteta koji prema svojim osnovnim karakteristikama pripadaju prapovijesnim vangradinskim naseljima, odnosno prapovijesnim naseljima na otvorenome. Pri tome je od izuzetne dragocjenosti spomenuti činjenicu da ovih navedenih oko 10-ak vangradinskih lokaliteta, prema svim prezentiranim te opisanim pronađenim arheološkim materijalom (komadi litičkog oruđa, ukrašena i neukrašena keramika) u najvećoj mjeri u okviru kronološko-kulturnog konteksta pripadaju neolitičkim naseobinama na otvorenome, čime im je samim time već značaj u ogromnoj mjeri stavljen na jednu visoku ljestvicu budućih potencijala za proučavanjem ovog, toliko važnog kronološkog odsječka, prapovijesnog razdoblja. Nadalje, promatrajući najveći brojčani udio prethodno spomenutih oko 10-ak (neolitičko, post-neolitičkih, moguće i pred-neolitičkih) prapovijesnih nalazišta na otvorenome, upada nam u oči jedna jako zanimljiva činjenica, ustvari jedan topografsko-geomorfološki jako bitan aspekt koji nam ujedno i omogućuje vidnu razdiobu svih tih dotadašnjih registriranih ili ustanovljenih neolitičkih lokaliteta s materijalnim artefaktima iz spektra litičkog te keramičkog materijala, a u kontekstu svojih osnovnih topografsko-arhitekturnih karakteristika. Naime, iščitavajući malo detaljnije tekstualne općenite opise svih ovih lokaliteta, možemo uvidjeti kako je autor P.Oreč većinu njih razotkrio u, uvjetno rečeno ''nizinskom'', ustvari poljskom ili koliko toliko ravničarskom dijelu, a ne na uzvišenim brdsko-gorskim padinama ili dijelovima terena između većeg gorja (kao što su lokaliteti Vukova njiva te Iličinova lazina), ali ipak na dijelovima uz periferne obode jugoistočnijeg segmenta Posuškog polja gdje postoje nešto uzvišeniji dijelovi u odnosu na najniže zaravnjene dijelove tog polja. To već vidimo iz samih toponima, odnosno naziva određenih takvih lokaliteta na kojima je P.Oreč ustanovio neolitički (moguće i epipaleolitički) materijal, kao što su recimo lokaliteti s nazivima Sridnji brig, Vrijovački brig, Brig uz Bagarušu, Nožinački brig, te još par sličnih lokaliteta, na kojima se jasno uočava zajednički dio toponima tih lokaliteta, brig. Sve ovo su lokaliteti koji bez sumnje zahtijevaju određena daljnja proučavanja i fokusiranost, ali i koji nude jedan još uvijek svojevrsni neotkriveni ili pak totalno zaboravljeni potencijal za mogućim budućim značajnijim arheološkim otkrićima iz spektra spoznaja o ovim pradavnim razdobljima prapovijesnih kultura na ovim dijelovima Hercegovine. No, bez obzira na to, ovdje u ovom ekskluzivnom radu ili članku, fokusirati ćemo se poglavito na one lokalitete, kako razotkrivene od strane vrijednog istraživača P.Oreča, tako i u najrecentnije vrijeme od strane autora ovog članka, koji se nalaze isključivo unutar povišenijih dijelova brdsko-gorskih zona, a ne uz rubove ili zaravnjenije dijelove nizinsko-poljskih površina. Iz tih aspekata ujedno, saznajemo, ali i uviđamo jednu vrijednu činjenicu, koliku, mogli bi smo reći svojevrsnu ''dragocjeniju'' vrijednost posjeduju takvi lokaliteti, koji pri tome posjeduju ujedno i toliko veliku starost (starijeg do kasnog neolitika, moguće i epipaleolitika), a koji se u konačnici nalaze, ustvari sakrivaju danas zaboravljeni i izgubljeni u brdskim šumovitim vrletima i brdsko-gorskim udolinama u prostranom gorovitom pojasu između Posušja i Gruda.
Zbog čega je izraženija vrijednost i potencijalnost ovakvih (neolitičkih) nalazišta u odnosu na ona posve nizinska ili uz same nizine, krška polja ili sličnim terenima ? Pa zbog toga, što se upravo na ovim reljefnim pozicijama, a na kojima su ujedno i prisutna ovoliko stara prapovijesna naselja, kriju vrlo potencijalni pokazatelji, odnosno dokazi, da su upravo ovdje ponikle izvorne inačice onoga što danas poznajemo pod terminom ''prapovijesna gradina''. Odnosno, ovdje se kriju ne samo kronološka, već i arhitekturno-rasterska počela prapovijesnih gradinskih kompleksa, ili gradina. U kontekstu članka od P.Oreča, osim naravno najznačajnijeg takvoga lokaliteta onoga na poziciji ili toponimu Vukove njive, kao jako slične, a ujedno i prapovijesne lokalitete s evidentno neolitičkim arheološkim pronalascima (litički te keramički materijal), koji se nalaze upravo na ovakvim puno misterioznijim te za buduća proučavanja intrigantnijim topografsko-geomorfološkim posve uzvišenim položajima na gorsko-brdskim zonama ili padinskim dijelovima smještenima unutar brdskih visokih uzvišenja ili kota, možemo izdvojiti tek dva takva lokaliteta, a to su već spomenuti i prezentirani lokalitet Iličinova lazina, te lokalitet Zagradina, koji se nalazi u ne toliko velikoj prostornoj razdaljini od lokaliteta Iličinova lazina. Na lokalitetu pak Zagradina, P.Oreč je pronašao jako indikativne komadiće mikrolitičke kamene industrije, koji evidentno ukazuju svojim stilsko-tehnološkim odrednicama na neolitički prapovijesni perioda, pa moguće čak i na nešto ranija prapovijesna razdoblja. Na koncu gledajući ovaj uvodni segment ovog članka na ovom blogu ovdje, možemo u tom kontekstu zaključno naglasiti kako se, iako tek samo na njih 3 ili pak 4, pronađenim te opisanim vangradinskim prapovijesnim naseljima koji posjeduju neolitičke artefakte litičkog oruđa, oružja te specifične keramike, a koji se nalaze na očito povišenijim brdsko-gorskim zonama reljefa, koji su razotkriveni te prezentirani od strane P.Oreča još prije gotovo pola stoljeća, kriju izrazito važni i tek prepoznati potencijali iz kojih ćemo moći spoznati, ujedno i razotkriti određene činjenične aspekte jedne od najranijih urbanizacija, prvih mogućih pojava monumentalne gradnje ili monumentalnih kompleksa (obzidani sustavi jaraka te opkopa, zatim uređenih hodnih trasa (ulica), svojevrsnih trgova, kao i s mjestimičnim nastambama građenim u kombiniranoj tehnici od kamena i biljnog materijala), ali i nečega što se u svjetskim gabaritima prapovijesne znanosti te arheologije naziva neolitička revolucija, ne samo u okviru ove zemlje, pa i regije, već i u puno širim prostornim okvirima. Koliko će se toga u budućnosti uložiti truda i interesa da se ovi potencijali barem u minimalnoj količini krenu razotkrivati te spoznavati, to će pokazati sama budućnost. A dotle, u nastavku ovog članka, idemo vidjeti malo pobliže nešto upravo iz prethodno spomenutog jako vrijednog potencijala, a što je od strane autora ovog bloga u posljednjem vremenskom periodu razotkriveno ili spoznato na primjerima nekolicine prapovijesnih monumentalnih te danas totalno zanemarenih i zaboravljenih nalazišta neolitičke, post-neolitičke, a moguće i pred-neolitičke (epipaleolitičke) starosti u brdskoj prašumskoj zoni između Posušja i Gruda.
PRAPOČELO GRADINSKIH LOKALITETA U KRŠKIM DINARIDIMA ili NAJSTARIJE PRED-ILIRSKE GRADINE S TRAGOVIMA PRAPOVIJESNE PRED-URBANIZACIJE TERENA JOŠ U STARIJEM NEOLITIKU ?
Novootkriveni ostaci pravilno i planski uređenih monumentalnih (polu-ukopanih te obzidanih) rastera te čudesnog prapovijesnog labirint tipskog naselja s ozidanim monumentalnim kvartovima, sustavima jaraka i opkopa, tragovima kamenih nastambi, usječenih ulica, postavljenih megalitskih blokova, uređenih platformi, te terasastog naselja, na lokalitetu Vukove njive u kontekstu nalazišta impresso i keramike hvarske kulture, kao i perioda eneolitika
Nakon što je uslijed preliminarne motivacije prouzrokovane jako detaljnim literarnim uvidima u sve ono što je napisao cjenjeni P.Oreč u svom kapitalnom radu iz 1977.godine, kao i B.Marijanović, s posebnim fokusom na jedan od najstarijih naseobinskih neolitičkih lokaliteta na otvorenome na istočno-jadranskoj obali, onaj na poziciji zvanoj Vukove njive, te nakon isto tako još detaljnijih, poprilično brojnih (uži lokalitet Vukovih njiva posjećen je 7 puta, dok je šire područje uokolo lokaliteta posjećeno jedno 15-ak puta), kao i izrazito minucioznih terenskih in-situ svojevrsnih rekreativno-planinarskih ili treking obilazaka čitavog ovog prapovijesnog drevnog nalazišta od strane autora ovog bloga, mogli bi smo reći u najvećoj mjeri na jedan neočekivan način došlo je se do novijih i uistinu jako zanimljivih otkrića koji prema svemu sudeći imaju jaki potencijal za epitetom senzacionalnih otkrića. Ujedno kroz sva ova autorova minuciozna, većinom ne tako davna (ali, započeta još prije više od 10 godina s prvim detaljnijim obilascima ovog lokaliteta) te vrlo detaljna terenska obilaženja čitavog lokaliteta Vukove njive jugoistočno od Posušja, potvrđeni su uvelike pojedini raniji navodi te opisi od strane P.Oreča, kao i od B.Marijanovića, no pri čemu se kao vrlo vrijedna nadopuna pokazao čitav niz novijih spoznaja, uvida, ustvari jako značajnih otkrića. U njima su spoznate te razotkrivene određene činjenice koje su ili tek navedene kao grube, no izgledne, pretpostavke ili mogućnosti od strane i P.Oreča, kao i od B.Marijanovića, ali razotkriveno je i to kako čitav ovaj, danas gotovo totalno zaboravljeni te zapostavljeni ili smetnuti arheološki lokalitet starije neolitičke starosti, sakriva prema svemu sudeći tragove jedne od najranijih monumentalnih graditeljskih intervencija ili poduhvata u prostoru na ovim prostorima, a moguće i na mnogo širem promatranom području, pa čak i u okvirima europskog kopna, promatramo li to kao kontekst još uvijek, barem djelomično, nadpovršinski sačuvanih te vidljivih samostojećih suhozidnih te ostalih pratećih kamenih graditeljskih struktura ukomponiranih u sustave uređenih ili modificiranih opkopa te labirintskih usječenih prolaza, neovisno o činjenici što su danas većinom, pa i gotovo svi, ovi razotkriveni drevni monumentalni, često i suhozidni, ostaci potencijalne neolitičke starosti, skoro u cijelosti prekriveni gustim biljnim pokrivačem u formama gusto izrasle visoke trave, teško prohodnog grmlja, a nerijetko i šumske vegetacije.
O čemu se sve konkretnije ovdje radi, i kako je došlo do svih ovih, neočekivanih spoznaja te otkrića na lokalitetu Vukove njive, ali i na čitavom okolnom širem području u okviru brdsko-planinskog pojasa između Posušja i Gruda ?
Radi se o tome da se već kroz preliminarne vizualne te morfološko-topografske spoznajne uvide napravljene putem detaljnijih promatranja svih, a posebice onih grafički kvalitetnijih, zračnih, ustvari satelitskih, kao i ortofoto, snimaka, jasno te nedvosmisleno zamijetila jedna činjenica kako lokalitet Vukove njive krije upadljive količine pojasa te reljefnih zona sa sačuvanim površinskim izdancima mediteranskog crvenog (paleo)tla, poznatijeg kao terra rossa, odnosno kao zemlja crvenica. Iz svih autorovih ranijih iskustava spoznato je to još od ranijeg vremenskog perioda, poglavito temeljem nebrojenih autorovih terenskih obilazaka točno ovakvih terena s ovom jako značajnom geološko-pedološkom pojavnošću zemlje crvenice ili terra rosse, definitivno je zaključeno kako ti, iako su brojčano relativno ''mnogobrojni'', ipak raritetni, prostorni dijelovi Hercegovine gdje se pojavljuju izraženije te upadljivije denudacijom i erozijom ogoljele reljefne površine čistih izdanaka zemlje crvenice u geoarheološkom smislu jedna od najzanimljivijih, najatraktivnijih, pa i, za buduća prirodoslovno-arheološka (geologija, paleontologija, speleologija, prapovijesna arheologija, itd.) izrazito potencijalnih, područja koja postoje na ovim našim krajevima ne samo čitave, a poglavito one mediteranske, Hercegovine, već i susjedne Dalmacije. U tom svom ranije spoznatom neporecivom kontekstu i činjeničnim stavkama vezanima, ali i kao takvima jasno vidljivima, za prostorni pojas lokaliteta Vukove njive, autor ovog bloga, još od prije 10-ak godina, a posebice tijekom posljednjeg perioda (8. i 9.mj.2026.godine), krenuo je u jednu terensku avanturu detaljnijeg obilaženja, probijanja kroz gusto zaraslu vegetaciju, te često kroz mukotrpno pješačenje izrazito otežano navalama tisuća rojeva malih obadova, muha, kao i velikih stršljenova koji su doslovno okupirali čitav ovaj lokalitet i svako imalo veće drvo hrasta ili cera, kako bi se što više toga uspjelo zamijetiti, logički povezati, fotografirati, u konačnici razotkriti. I ono što je kroz sva ova obilaženja spoznato, jesu slijedeće činjenice ili otkrića :
• Rano-neolitičko naselje Vukove njive isključivo ili neporecivo je prostorno-geomorfološki vezano uz raritetnu geološko-pedološku pojavu ili pojas upadljivih golih izdanaka te erodiranih površina s dominacijom zemlje crvenice – terra rossa-e.
• Čitava uža, ali i šira, prostorna zona lokaliteta Vukove njive sakriva, danas na prvi pogled teško zamjetljive no neporecivo prisutne, usječene te djelomično i vještački modificirane opkope, jarke ili reljefne usjeke većih ili manjih dimenzija, odnosno plićih ili dubljih poprečnih profila u obliku slova V ili U.
• Daleko najveći brojčani udio fragmenata prapovijesne keramike koja posjeduje stilsko-morfološke odlike neolitičke starosti (impresso keramika, ukrašenost, tipovi strukturnih svojstava, pročišćenost gline, boja, morfologija i oblik stijenki posuda, itd.), mogući fragmenti i keramike hvarske kulture, pronalazi se gotovo isključivo kao oblik površinskih nalaza (ujedno što je i jasno naznačeno u radovima P.Oreča te B.Marijanovića) unutar reljefnih površina te pojaseva erodirano-denudiranih izdanaka sa terra rossom, odnosno zemljom crvenicom. Podjednako kao i ostatke litičkog oruđa ili kamenih alatki, koje su u velikoj mjeri mikrolitičkog karaktera, koji ponegdje, a i vrlo često, u brojčanom smislu uvelike nadmašuju količinom fragmente prapovijesne keramike.
• Na jednom te istom, ujedno i geološki-geomorfološki jako atraktivnom, pojasu sa zemljom crvenicom ili terra rossa-om, gdje se mogu pronaći kao oblici površinskih ostataka, ujedno i najbrojniji fragmenti prapovijesne keramike, ustanovljeno je to kako je sva ta prapovijesna keramike podudarnih stilsko-morfoloških karakteristika te svojstava neolitičke starosti, raspršena na ograničenom prostoru sa zemljom crvenicom, na kojem je prisustvo minimalnog ili zanemarivog brojčanog udjela kasnije prapovijesne keramike iz metalodobnih razdoblja, koja se sa češćim i brojnijim fragmentima pojavljuje u smjerovima gdje postoje vidljive prapovijesne eneolitsko-brončanodobne gomile, kao i gradinske strukture.
• Reljefno-geomorfološki pojas sa zemljom crvenicom (terra rossa), kao svojevrsni blago nagnuti do gotovo subhorizontalni vapnenačko-stjenoviti ''otok'' neznatne visine u odnosu na bočne površine s poljima (od 10 do 30 metara), predstavlja središnju reljefnu te topografsko-morfološku okosnicu čitavog ovog lokaliteta, s obzirom da je s obje (zapadne te istočne) strane okružen omanjim, no jako značajnim te plodnim, poljskim oazama zaravnjenih površina s poljskim prostorom, jako pogodnim za raniju (neolitsku) poljoprivredu, kao i za stočarenje.
• Na reljefno-topografskom te geološki atraktivnom mikro-području zemlje crvenice, ujedno su gotovo isključivo prisutni ostaci litičkog ili kamenog oruđa, koje posjeduje svojstva i oblike karakteristične ne samo za neolitički period prapovijesti, već i za starija razdoblja, mlađeg, a moguće i srednjeg, paleolitika. Samo kameno oruđe te alatke, predstavljaju često i polu-dovršene ili nedovršene ostatke cijepanog oruđa, odnosno forme jezgri, dok je često prisutan veći udio mikrolitičkih kamenih oblika. Najveću atraktivnost posjeduje činjenica kako su relativno brojni vidovi ili forme kamenog oruđa ili barem djelomično cijepanih ili obrađivanih kamenih komada, napravljeni od egzotičnih te karakterističnih boksitičnih materijala ili minerala, kao što su recimo metalični manganski oblici psilomelan, pa potom željezovito glinoviti materijali kaolinit, getit, limonit, sporogelit i drugi oblici, kao i minerali koji dolaze kao prateće mineralne forme u okvirima nanosa crvenice, odnosno boksitnog materijala. Ujedno bitno je kazati i to kako je zamjetljivo značajan brojčani udio većih oblika kamenog oruđa, sječiva, kamenih noževa, strugala i sličnih oblika, izrađen od mikro-lokalnog no sitnozrnatog vapnenca gornjokredne starosti (tzv. rudistni vapnenac), jako lijepog gotovo porculanskog prijeloma, koji se nalazi u izdanačkim dodirima sa terra rossa-om.
• Te možda i kao najvrijednije uvide, spoznaje ili otkrića, vrijedi navesti činjenice razotkrivenih prapovijesnih graditeljskih, suhozidnih, kao i monumentalnih megalitskih oblika te kamenih struktura, kao i modifikacije terena, ponajviše očitovanih u prostorno-geomorfološkom okviru, ustvari u prostornom kontekstu upečatljivog središnjeg stjenovitog labirintnog ''otoka'' sa zemljom crvenicom, te ostacima ili fragmentima starije neolitičke keramiike. Ovdje se radi o, na prvi pogled teže zamjetljivim te uočljivim, no ipak kao takvima neporecivo prisutnima grubim, ne odviše pravilno geometrijski te nivelirano, napravljenim ili podignutim suhozidnim strukturama, kao i zasebno postavljenim kamenim, vrlo često i megalitskim, blokovima, koji se sveukupno nalaze isključivo u prostornom kontekstu stjenovitih centralnih pravih labirinta usječenih svojevrsnih prapovijesnih ulica, koridora za hodne staze ili pak prolaze, između nešto malo više uzdignutijih, no isto tako ljudskim rukama vidljivo modificiranih te često i vršno zaravnjenih, stjenovitih vapnenačkih grebena, koji su u generalnom površinskom te volumenskom smislu promreženi spomenutim, prirodno-geološki primarno stvorenim (tektonika, dugotrajna denudacija i erozija, ispiranje, i slični prirodno-geološki procesi), ali i dodatno arheološki graditeljski, u prapovijesnim razdobljima, modificiranim te rubno ozidanim, kao i mjestimično i proširenim te dodatno usječenim, sustavima opkopa te jaraka.
• Dopunskim, kao i naknadnim, također jako detaljnim terenskim obilascima bočnih te okolnih mikro-područja unutar šire zone obuhvata lokaliteta Vukove njive, no isključivo unutar neposrednog dužinskog radijusa tik uz ranije sondirana ili istražena područja ovog lokaliteta od strane Oreča i Marijanovića (sjeverniji te istočniji dijelovi terasa krškog dijela polja na lokalitetu Vukove njive), autor bloga je razotkrio postojanje vrlo impresivnih, no vidljivo danas većinom ukopanih, tek minimalno arhitekturno površinski vidljivih, kao i uvelike talozima, zemljom, kamenim nataloženim materijalima, nanosima te gustom nadpovršinskom grmoliko-šumovitom vegetacijom ili pak bujnom i gustom travnatom podlogom, zamaskiranih jako drevnih monumentalnih struktura, konstrukcija te zdanja, koja bi prema svemu sudeći mogla predstavljati, barem u određenom mjestimičnom volumensko-brojčanom smislu, i ostatke izvornih neolitičkih kamenih ili monumentalnih objekata, podzidanih platformi, drevnih kamenih temelja nastambi, hodnih površina, monumentalnih terasa, i sličnih čvrstih, kao i suhozidnih, konstrukcija. Isto tako, u istom ovom kontekstu, na identičnim ovim prostornim pozicijama koje se nalaze tik uz bočne strane ranije krajem 70-ih godina prošlog stoljeća proučavanim dijelovima lokaliteta Vukove njive (Oreč, Marijanović, 1977., 1979), autor bloga je razotkrio ostatke impresivnih serija, no danas totalno prekrivenih debljim nanosima nataložene zemlje, kamenog materijala te gusto izrasle travnato-šumovite vegetacije, monumentalnih ispupčenih ili uzdignutih prapovijesnih objekata ili konstrukcija, na prvi pogled podudarnima karakterističnim eneolitsko-brončanodobnim (Posuška kultura) ukopnim kamenim tumulima ili gomilama, no uz bolje vizualno progledavanje, pokazanima te ispostavljenima kao mogućim i znatno starijim monumentalnim objektima te zdanjima, barem od perioda eneolitika, a vrlo moguće i iz neolitika. Također, vrijedi istaknuti, kako su upravo na ovim mikro-lokalnim područjima smještenima tik uz ranije proučavana ili pak sondirana terasirana područja lokaliteta Vukove njive, od strane autora bloga razotkriveni ostaci vidljivih zona ukopanih, mjestimično i vidljivo planski uređenih ili modificiranih, jaraka te opkopa, koji okružuju, a ponekad i kao forma mreže okonturivaju ili promrežuju, središnje uzdignutije dijelove blago nagnutih sjevernijih padinskih strana na ovom lokalitetu. Upravo se ovdje razlučuje činjenica, kao i što nam postaje jasnije to, kako ovi središnji te uzdignutiji reljefni odsječci, predstavljaju, odnosno predstavljali su još barem minimalno od neolitičkog razdoblja ( a možda moguće i još ranije tijekom mezolitika ili epipaleolitika), idealne dijelove terena te reljefa za podizanje drevnih prapovijesnih nastambi. I upravo su one i potvrđene kao takve, i kao većinom drevne, danas uvelike razorene silom ili protokom vremena uz pomoć prirodnih sila i procesa (tektonika, erozija, ispiranje, denudacija, i slično), prapovijesne nastambe, koje se jasno ili neporecivo razlučuju kroz razotkrivene komadiće tzv. kućnog lijepa, odnosno fragmenata pečene zemlje, koji neporecivo nam dokazuju da su točno na tim dijelovima proučenih nešto malo uzdignutijih, ali i sustavima plićih jaraka te opkopa okruženih, dijelova terasiranog reljefa, nekada jako davno, a prema svemu sudeći (gotovo uniformni ili podjednaki ostaci prisutne prapovijesne keramike s jasnim neolitičkim svojstvima), još u periodu od impresso-kulturne faze starijeg neolitika, postojale izgrađene nastambe ili objekti kružne, ali moguće i pravokutne, osnove, koje su bile podignute većinskim arhitekturnim segmentom od drvene ili biljne građe s glinovito-zemljanim vezivima, no koje su u mjestimičnim, rjeđim, slučajevima mogle imati i podlogu od kompaktnog, kamenog ili pak suhozidnog, materijala.
• U konačnici, a vezano isključivo za centralni geomorfološko-geoarheološki te arhitekturno-topografski korpus labirintnog dijela Vukovih njiva, sa stjenovitim grebenima promreženima sa labirintima vidljivo uređenih jaraka i opkopa gdje se nalaze i nanosi ogoljele zemlje crvenice, dodatnim minucioznim terenskim proučavanjima spoznato je i razotkriveno to kako se ovdje kriju ne samo hodne prave drevne ulice, svojevrsni manji ili veći trgovi gdje se spajaju sve te ulice, koje su ustvari i jednim većim dijelom podudarni pružanju jaraka ili opkopa, već se tu nalaze i odijeljeni stambeni dijelovi nešto uzdignutijih, ali vidljivo djelomično podzidanih i modificiranih, pa i niveliranih, platformi na kojima su stajale, prema svemu sudeći (izražena dominacija neolitičke keramike) kameno-drvne (donji dijelovi od kamenih ploča, pa čak i kamenih suhozidnih zidova, gornji dijelovi od biljnog materijala) nastambe podignute još od neolitičkog razdoblja. U svom tom kontekstu ove svojevrsne izuzetno stare prapovijesne (pred)urbanizacije čitavog ovog mikro-lokaliteta, vrijedi istaći kako je na jednom, i to ni više ni manje već upravo centralnom dijelu čitavog ovog središnjeg labirintnog korpusa neolitičkog naselja na lokalitetu Vukove njive, unutar prostornog okvira jednog pravog omanjeg središnjeg ''trga'', gdje se nalaze vidljivo ljudskim rukama, tijekom neporecive prapovijesti, pomjereni, postavljeni, pa čak i kao forme jako grubih suhozidnih konstrukcija, modificirani, kameni vapnenački komadi lokalnog rudistnog vapnenca, autor ovog članka razotkrio je jednu jako indikativnu činjenicu da se ovdje, i to kao izrazito jedna arhitekturno-morfološka vizualno-simbolička dominanta čitavog ovog pradrevnog trga, nalazi jedna kolosalnija jako upečatljiva vapnenačka stijena. Riječ je naime o prirodnom komadu ili izdanku ogromne višetonske kamene gromade lokalnog rudistnog vapnenca, koja vidljivo ima gornji dio u obliku rogova bika. I što je najzanimljivije pri tome, jest činjenica da se pogledom sa dvije, pa čak i sa tri, različite strane pristupa ovom središnjem prapovijesnom trgu ili segmentu čitavog ovog labirintnog dijela ovog arheološkog lokaliteta, već u startu ili u prvi mah, u vizualnom smislu razaznaje ovaj upečatljivi oblik poput bikovog rogovlja. Pobližim pogledima na ovaj jako upečatljivi središnji veliki kameni blok s gornjim dijelom u obliku rogova bika, spoznato je i to kako je njegov gornji dio, barem u određenoj minimalnoj količini, modificiran na antropogeni način. Na koncu promatrajući ovaj izrazito upečatljivi prostorni segment čitavog ovog nalazišta impresso kulture i impresso keramike na Vukovim njivama, neodoljivo nam se nameće misao, i ustvari jedna, s obzirom na neporecivost činjenica samog izgleda, morfologije te vizualnog dojma ovog kamenog bloka s gornjim segmentom poput rogova bika, poprilično opravdana pretpostavka ili mogućnost da se ovdje radi o svojevrsnom prapovijesnom kultu bika, odnosno o kultu životinje koji je upravo izrazito te jako dobro poznat s brojnih ni više ni manje već upravo ovoliko starih (starije neolitičkih) nalazišta na Mediteranu, te poglavito na području Bliskog Istoka te područja jugoistočne Turske, pri čemu u tom kontekstu svakako trebamo spomenuti svjetski poznate starije neolitičke lokalitete poput Catal Hoyuka, Nevali Cori-ja, ali i super svjetski poznatih, ujedno i vjerojatno ili trenutno najznačajnijih arheoloških nalazišta u čitavom svijetu, onih u okviru područja, odnosno projekta Tas Tepeler, a to su Gobekli i Karahan Tepe, Sayburc, Sefer Tepe, itd. A dodatnoj zanimljivosti, intrigantnosti, ujedno i opravdanosti svih ovih pretpostavki navedenih u prethodnom odjeljku ovog članka, pokazuje nam i sama neporeciva činjenica da je ovaj centralni labirintni segment gdje se nalazi centralni dominantni vapnenački kamen ili blok s gornjim dijelom u obliku rogova bika, u cijelosti ustvari prekriven toliko upadljivom zemljom crvenicom. Upravo nam ova prekrivenost čitavog ovog prostora, gdje se nalaze svi ovi zanimljivi megalitski spomenici, kao i ne-megalitski, no bez obzira na to, jako indikativni, grublji suhozidni ostaci napravljeni uz same rubne sekcije jaraka te opkopa, s terra rossom, odnosno mediteranskim crvenim tlom, može poprilično ukazivati i na dodatnu povezanost s mogućim štovanjem Velike Božice Majke, koja je u ovom slučaju upravo predstavljena sa zemljom crvenicom te njenim upečatljivim koloritom. Sve u svemu, nema nikakve sumnje da je prapovijesnom čovjeku, još od pradavnog razdoblja impresso-kulture, prije više od 7000, a moguće i 7500 godina, koji se između ostaloga na točno ovom dijelu Hercegovine, odnosno na ovom brdsko-planinskom lokalitetu bavio kombinacijom poljoprivrede i stočarenja, te koji je dakle i boravio na ovom mikro-području istočno-jadranske obale, izrazito veliku pažnju privlačio čitav ovaj geološko-geomorfološki poprilično egzotičan centralni ''otok'' sastavljen od kombinacije stjenovitih (no za mehaničko-antropogeno odvajanje ili cijepanje idealnih) vapnenačkih grebena sa subhorizonatlnim slojevima vapnenca, te sustava ili jedne prave mreže prirodno-geoloških, te potom i geoarheoloških (naknadno antropogeno modificiranih), jaraka te opkopa, unutar kojih se skoro čitavom dužinom nalaze upadljive količine površinski eksponirane zemlje crvenice po kojoj je, izuzev same glinovite crvene zemlje, je prisutan čitav vrlo raznoliki, ali i vizualno-morfološki egzotični, dijapazon boksitno-metaličnih minerala, raznoraznih sjajnih te zaglađenih valutica aluminijsko-silikatnog te željezovitog sastava, uz prateće i druge tipove zanimljivih minerala.
Pored svega ovoga zamijećenoga te razotkrivenoga monumentalnog kamenog ili pak suhozidnog baštinskog vida arheoloških ostataka, vrijedi jako istaknuti da su na određenom broju središnjih nešto uzdignutijih kamenih vapnenačkih grebenolikih prirodnih geoloških struktura, koje su ujedno i okružene sa svih strana sustavima labirintnih jaraka te opkopa sa zemljom crvenicom, razotkriveni impresivni te jasno vidljivi antropogeni namjerno u takve vršne pozicije na reljefnim uzdignućima, postavljeni ogromni i višetonski kameni vapnenački blokovi. Riječ je o pravim atraktivnim megalitskim spomenicima, koji bi prema svemu sudeći, poglavito sudeći prema jakoj te upečatljivoj dominaciji rano-neolitičke (impresso) keramike u direktno neposredno smještenim sustavima labirinta s jarcima, te opkopima gdje se nalazi zemlja crvenica, mogli datirati također u ovo (ranije) neolitičko razdoblje. Ove monumentalne graditeljske komplekse ustvari s jedne strane nikada i nitko neće moći definitivno ili pak stopostotno pouzdano datirati, jer ukoliko se samo imalo detaljnije te iskrenije podsjetimo čuvenog i senzacionalnog svjetski poznatog prapovijesnog megalitskog lokaliteta Gobekli Tepe-a u današnjoj jugoistočnoj Turskoj, kao i pratećih sve više i više razotkrivenih neočekivano brojnih sličnih monumentalnih kamenih prapovijesnih kompleksa u sklopu također čuvenog Tas Tepeler područja, a koji su sveukupno stari i preko 11 500 godina, pa isto tako i jako poznate Natufijenske još starije prapovijesne kulture koja datira još od gornjeg paleolitika, a u kojoj su pronađeni nevjerojatni kameni pred-urbanizirani kompleksi (poput Ba'je u Jordanu) s kamenim kućama, ulicama, zidinama, i sličnim monumentalnim ostacima, u konačnici ćemo uvidjeti određene činjenice, ustvari potencijalne mogućnosti da i ovi čudesni megalitski ostaci te forme ljudskim rukama postavljenih ogromnih kamenih gromada ili blokova na lokalitetu Vukove njive, datiraju ne samo od perioda neolitika, već i moguće i nešto ranijeg, epipaleolitičkog, perioda, ili pak isto tako mogu s druge strane datirati u nešto mlađa post-neolitička razdoblja metolodobnih perioda prapovijesti, od perioda eneolitika, preko ranog i srednjeg pa sve do konca kasnijeg brončanog doba. No, ukoliko pak u konačnici obuhvatimo sve aspekte određenih neporecivo vidljivih te prisutnih činjenica kao što je prisustvo te brojčana dominacija upravo one neolitičke keramike uz popratne litičke te mikrolitičke artefakte, posvuda u direktnom okruženju ovih vršnih megalitskih spomenika na grebenima unutar mreže labirinta jaraka i opkopa s crvenicom, te kao što je i sama činjenica postojanja uređenih te modificiranih (ujedno i mjestimično suhozidno obzidanih) sustava opkopa ili jaraka, zajedno s prisustvom rano-neolitičkog tankog no površinom prostranog kulturnog sloja na ovom lokalitetu, možemo s popriličnom dozom pouzdanosti i ove najmonumentalnije kamene ostatke ili dijelove lokaliteta Vukove njive, pripisati, barem u određenom ili minimalnom smislu, također periodu neolitika.
Nova senzacionalna otkrića serije prapovijesnih naselja i monumentalnih kompleksa s (mjestimično i obzidanim) ovalno-kružnim opkopima, koja datiraju čak od mlađeg kamenog doba, preko eneolitika i ranog brončanog doba na području između Vukovih njiva, Lipovica i Gruda, s otkrićem čudesnih kamenih artefakata, makrolitičkog oruđa od lokalnog vapnenca, ali i jako egzotičnog mikrolitičkog kamenog oruđa napravljenog od lokalnog boksitičnog materijala, boksitnih koloidnih valutica (sporogelita, hematogelita, kaolinita), kao i od lokalnih rožnjaka te metalnih sjajnih manganskih hidroksida psilomelana te željeznog limonita iz sastava terra rosse (crvenice) te krških boksita, tragovi jedinstvene prapovijesne obrade metala u kamenom dobu
U kontekstu ranije prezentiranih neočekivanih uvida, spoznaja te otkrića na širem, ali posebice na užem, području impresivnog te zaboravljenog lokaliteta Vukove njive, a u kontekstu uvodnog dijela ovog poglavlja, svakako nam je neizostavno spomenuti upadljive činjenice koje nas dovode do jednog zanimljivog zaključka kako se na ovom prapovijesnom nalazištu, smještenome čak na oko, pa i preko, 700 metara nadmorske visine, kriju mogući ostaci jednog od najstarijih kamenih prapovijesnih ''gradova'' ovog dijela ne samo regije, već i čitave Europe. Riječ je naravno o prapovijesnom kompleksu na kojem je moguće pronaći, uz naravno izrazito bitne te što je najbitnije za istaći, jako indikativne, pokazatelje same ovoliko velike starosti iz perioda starijeg neolitika (6300 – 5500 god.pr.Kr.), ustvari za tu ogromnu starost, neprocjenjivo vrijedne materijalne dokaze – a to su fragmenti specifične tzv. impresso-keramike, isto tako i začuđujuće, no kao takve jasno vizualno uočljive te razlučujuće, sustave prirodno-antropogeno ili pak geoarheoloških produciranih, opkopa, usjeka te jaraka, koji promrežavaju središnji istaknuti nešto povišeniji stjenoviti vapnenački krški ''otok'' sa brojnim ogoljelim površinama te izdancima također jako vrijedne zemlje crvenice ili terra rossa-e. U ovom kontekstu ovog znakovitog vizualno-morfološkog otkrića, vrijedi nadalje istaknuti i to kako se unutar geomorfološko-geoarheološke zone središnjeg stjenovitog vapnenačkog otoka sa terra-rossom, na pojedinim segmentima kriju čak i pravokutno dorađeni, kroz pradavno prapovijesno doba modificirani, prošireni, ali i drevnim niskim suhozidima mjestimično obzidani, sustavi opkopa ili jaraka. Također unutar svih tih upadljivih sustava pravokutnih, ovalnih, pravo-linijski izduženih ili pak s mrežastom formom, rasprostranjenih opkopa te jaraka, što je jako znakovito, prostiru se jako vrijedne ogoljele, kao i erodirane, površine sa zemljom crvenicom. Jedan od najvrjednijih morfološko-topografskih, ali i geoarheoloških, segmenata ovog centralnog stjenovitog labirint – otoka sa zemljom crvenicom, smješten je u nešto istočnijem te visinski nižem dijelu čitavog ovog pojasa, pri čemu je najveća atrakcija sama činjenica kako se ovdje nalazi, čak i na velikom dijelu satelitskih te ortofoto prikaza kao takav jasno razlučujući, jedan gotovo pravilno pravokutni, ili donekle i trapezoidni, izduženi stjenoviti ''otok'', ustvari svojevrstan pravi, ali i doslovni ''kvart'' ovog drevnog neolitičkog proto-urbaniziranog naselja ili prastarog grada starijeg tisućama godina od izgradnje čuvenih egipatskih piramida.
Dodatna posebnost novijih otkrića i spoznaja rezultiranim minucioznim autorovim terenskim obilascima te fotografiranjima čitavog lokaliteta na Vukovim njivama, ogleda se u razotkrivanju toga, kako osim spomenutih, vidljivo (čak i na snimkama načinjenima iz svemira, odnosno zraka ili satelita), antropogeno modificiranih ili dorađenih sustava jaraka i opkopa, na ovom lokalitetu postoji jasno uređen, te za očito prapovijesno stanovanje uvelike iskorišten jedan pravi labirint modificiranih te iskorištenih geoarheoloških opkopa ili jaraka, pri čemu su unutar tog specifičnog labirinta jaraka sa zemljom crvenicom, te uzdignutijim stjenovitim platformama između njih, razotkriveni, pretežito jako slabo sačuvani, no ipak kao takvi i kao vidljivo nadpovršinski još uvijek sačuvani, suhozidni ostaci, kao i specijalno obrađeni te postavljeni veliki ili megalitski kameni blokovi na određenim, očito ovim prapovijesnim stanovnicima Vukovih njiva jako bitnim, prostornim pozicijama te segmentima čitavog ovog stjenovitog labirint otoka sa crvenicom. Ujedno nešto što predstavlja možda i dodatni vrlo atraktivni budući potencijal za novijim spoznajama te upoznavanjima moguće najstarije monumentalne urbanizacije te građenja u kamenu, i građenja u suhozidnoj tehnici na čitavim ovim našim područjima, pa i mnogo širem području mjerljivom u regionalno-kontinentalnim okvirima, jesu razotkriveni, također slabije sačuvani, no i u ovom slučaju kao nadpovršinsko građeni direktno na ogoljeloj stjenskoj vapnenačkoj podlozi na nešto povišenijim reljefnim dijelovima koji se nalaze između usječenih opkopa i jaraka sa crvenicom, kameni ostaci temelja svojevrsnih prapovijesnih, prema svemu sudeći ili barem uvelike pretpostavljenih, u kronološkom smislu pripadnih, neolitičkih, nastambi ovalnog do čak i polu-pravokutnog tlocrta. Ovdje je riječ po svemu sudeći o nekolicini začudno još uvijek sačuvanih definitivno prapovijesnih, no, sudeći prema nekolicini pronađenih karakterističnih komadića impresso keramike direktno uz ove objekte, vrlo lako mogućih, pa i vjerojatnih, neolitičkih kamenih, ustvari kombiniranih kameno-biljnih, kuća, koje su se, unatoč ovom ogromnom protoku vremena mjerljivom u tisućama godina te brojnim meteorološkim prilikama i neprilikama, uspjele barem u minimalnoj nadpovršinskoj volumensko-arhitekturnoj količini sačuvati ponajviše poradi toga što su izvorno, ali i očito, bile napravljene na direktnoj stjenskoj podlozi, no međutim, na tako čvrstoj i kompaktnoj podlozi, koja je bila sa bočnih strana zaštićena stršećim izdancima mezozojskih rudistnih vapnenaca. Pri tome nema gotovo nikakvih sumnji, da su na identičnom ovom lokalitetu, kako u prostorno-reljefnom okviru centralnog stjenovitog otoka sa labirintom uređenih te obzidanih usjeka i opkopa ispunjenima sa zemljom crvenicom, tako i na zaravnjenim zemljanim površinama bočnih manjih, no za neolitičku poljoprivredu, kao i za stočarenje, idealnih, krških polja, isto tako postojali ostaci neolitičkih nastambi, koje su bile očigledno u većinskoj gornjoj arhitekturi načinjene od biljno-drvenog materijala, pruća, te oblica, te potom oblijepljene blatom, glinom ili pečenom zemljom. Da je tome tako dokazuju nam upravo od strane autora pronađeni, doduše puno pliće usječeni, sustavi nešto manjih opkopa te kanala ili pak jaraka, koji se prostiru upravo i na ovim površinama uz gornje, ali i niže, donje, rubove krških polja u bočnim, kao i sjevernijim te južnijim, stranama u odnosu na centralni stjenoviti otok s labirintom opkopa i jaraka sa crvenicom. Nažalost danas vidljivih tragova ovih neolitičkih kuća koje su nesumnjivo bile izgrađene na ravnom i zemljano-glinovitom tlu uz rubove, a moguće i u centralnim dijelovima, krških malih polja na lokalitetu Vukove njive, gotovo da i nema, ali ipak postoje jasne naznake njihova prisustva kao danas uvelike zatrpanih te gustom travnatom vegetacijom, kao i pokrovnom zemljom zamaskiranih, neolitičkih kuća od drveta (ali, moguće i od kamenog sokla u temeljnoj podlozi) s obzirom na sve što se može zamijetiti te razotkriti na ovom upečatljivom prapovijesnom nalazištu. U tom kontekstu od izrazite vrijednosti se ispostavlja ustvari prethodno uvelike spominjani te opisivani centralni reljefno-topografski segment čitavog ovog lokaliteta, onaj sa uređenim labirintom opkopa ili jaraka te zemljom crvenicom. Jer, činjenica je i to neosporna, da se upravo ovdje mogu pronaći ili zamijetiti najbrojniji, površinski, fragmenti prapovijesne keramike s neolitičkim karakteristikama stila, dizajna, morfologije te ukrašenosti stijenki posuda, ali i ovdje se mogu pronaći prema svemu sudeći još višestruko vrjedniji monumentalni ostaci kamenih te suhozidnih, pa i pravih megalitskih, konstrukcija, objekata, zidova, kao i kamenih nadzemnih sačuvanih suhozidnih temelja izvornih prapovijesnih nastambi. Osim svega toga, kao bitne spoznate te razotkrivene arhitekturno-morfološke osobitosti, kao i činjenice, prisutne na centralnom reljefnom segmentu labirinta opkopa i usjeka sa zemljom crvenicom, koje nam jasno pokazuju vrlo moguću neolitičku graditeljsko-arhitekturnu modifikaciju, ujedno i svojevrsnu pra-urbanizaciju ovog dijela promatranog prostora ili lokaliteta Vukove njive, izdvajamo slijedeće spoznate stavke :
Na dijelu lokaliteta, centralnom reljefnom segmentu gdje se jedino nalaze veće te izraženije površine s terra rossom (crvenicom), ujedno se nalazi i čitav sustav vidljivo modificiranih te uređenih, kao i djelomično niskim suhozidima obzidanih, jaraka te opkopa.
Ujedno, centralni stjenoviti otok sa sustavima opkopa, jaraka te zemljom crvenicom, krije i najveće, ustvari krio je (iz ranije prezentiranog preliminarnog rada od P.Oreča iz 1977.godine, unutar njegovog poglavlja o lokalitetu Vukove njive, jasno saznajemo iz navoda da je prikupljeno preko 50 ukrašenih komada starije neolitičke keramike, kao i iz navoda da su daleko najbrojniji upravo površinski nalazi, da je upravo P.Oreč ni više ni manje već direktno na ovom centralnom labirintnom pojasu sa crvenicom ''pokupio'' većinu tada vidljive ili prisutne prapovijesne keramike, odnosno pokupio je gotovo svaki, oblikom te formom, isticajniji te sačuvaniji fragment keramike ) nalazište prapovijesne keramike s neolitičkim svojstvima te odlikama starijeg neolitika iz čuvene faze impresso-kulture. Obilascima čitavog ovog centralnog pojasa te sustava labirinta usjeka, jaraka i opkopa sa zemljom crvenicom, ustavljeno je mjestimično postojanje i doduše tankog sačuvanog, kulturnog sloja u kojem mjestimično pronalazimo ili možemo zamijetiti jako usitnjene, no mnogobrojne, fragmente prapovijesne keramike s neolitičkim stilsko-morfološkim odlikama, kao i fragmente nekadašnjeg kućnog lijepa.
Najočuvaniji te vidljivo i stilsko-kronološki najstariji dijelovi suhozidnih struktura odnose se upravo na niske suhozidne obzide kojima je uz granične rubne te vanjske dijelove u dodirnim zonama uzdignutijeg centralnog dijela i susjednih linijski prostirućih jaraka, obzidan jedan od najupadljivijih pravokutno modificiranih sustava opkopa s izduženo pravokutnim tlocrtom. Ujedno, unutar sustava pojedinih jaraka i opkopa prisutni su također vidljivo jako drevni niski i poprečni suhozidovi, koji prema svemu sudeći odjeljuju mikro-područja određenih pripadnih nastambi.
Sustavi jaraka, usjeka te opkopa, uz mjestimična bočna te rubna obzidavanja, kao i podzidavanja sa grubim suhozidnim strukturama, vidljivo su na dijelovima ovog centralnog segmenta lokaliteta Vukove njive, pretvorena u svojevrsne prave ulice te hodne površine koje povezuju različita odjeljujuća niža sa višim prostorima terasa ili manjih platformi na kojima su izvorno bile podignute i kameno-drvene (neolitičko, post-neolitičke) nastambe. Pored ovih sustava, gotovo pravih drevnih gradskih ulica, na rjeđim, no očito vrlo značajnim dijelovima ovog centralnog labirintnog sustava jaraka i opkopa sa crvenicom, prisutni su i pravi mali, ponegdje i nešto površinom veći, centralni ''trgovi'', zaravnjena mjesta gdje se spajaju te križaju barem dva ili više uređenih sustava jaraka i opkopa, ustvari drevnih ulica ovog prapovijesnog naselja.
Vrlo sličan, pa i gotovo identičan u arhitekturno-morfološkom ili rasterskom smislu, sustav labirinta s mrežom vidljivih plićih ili dubljih opkopa te jaraka s mjestimično debljim nanosima i pojavama zemlje crvenice, te što je ujedno i najindikativnije, s pronađenim mjestimično i brojnijim fragmentima prapovijesne keramike, vidljivo identičnih stilsko-morfoloških osobina poput one neolitičke iz centralnog nešto zapadnijeg dijela lokaliteta Vukove njive, od strane autora ovog bloga razotkriven je detaljnim obilascima tik nešto istočnijeg segmenta čitavog centralnog korpusa, gdje se također u predjelu jako niske i blago nagnute padine neposredno s gornjih ili sjevernijih strana malog krškog polja, sakrivaju vidljivo danas gotovo u potpunosti zatrpane, prekrivene zemljom, travom i talozima, monumentalne, vrlo moguće i barem djelomično ( u svojim donjim temeljnim horizontima) kamene, strukture, vidljivo terasirane platforme, koje su međusobno odijeljene sustavima plićih jaraka. Te što je vrlo bitno za istaknuti, i na ovom istočnijem dijelu lokaliteta Vukovih njiva, razotkriveni su upravo na spomenutim vidljivo zatrpanim i nataloženim, blago uzdignutim vještačkim prapovijesnim terasama, odnosno platformama, jasno razlučivi fragmenti tzv. kućnog lijepa, koji nam u konačnici jasno pokazuju i dokazuju da su i ovdje nekada jako davno, vrlo moguće također u neolitiku, postojale drevne prapovijesne nastambe, prema svemu sudeći napravljene od drvne ili biljne materijalne građe.
Ukoliko se promatra detaljnije i nešto mlađe, ili pak općenito mlađe kronološko razdoblje, od perioda neolitika, možemo uvidjeti kako su kameni, ujedno i monumentalni, ostaci iz ovih kasnijih prapovijesnih razdoblja, gotovo isključivo smješteni na vršnim dijelovima okolnih brežuljaka te brdskih zona, pri čemu su predstavljeni ponajviše karakterističnim (ukopnim ili grobnim) gomilama, odnosno tumulima, koji prema svim dosadašnjim spoznavanjima te istraživanjima u susjednim područjima (C14 pokazatelji starosti ovakvih tumula u susjednoj Dalmaciji) datiraju u periode od eneolitika preko ranijeg te do kraja srednjeg brončanog doba. Upravo bi jedan dio očito mlađih, post-neolitičkih, suhozidnih konstrukcija, koji se mogu pronaći na ovom lokalitetu, a koji okonturuju današnje pretežito privatne parcele, no ne i nužno (budući da upravo jedan dio ovakvih, očito izgledom te morfologijom jako drevnih suhozidnih konstrukcija se nalazi u okviru državnog ili općinskog zemljišta), mogao u kronološkom smislu datirati u periode metalodobnih razdoblja prapovijesti, točnije u brončano te željezno doba. Pojedini od ovih ''novijih'' suhozidnih konstrukcija sasvim sigurno su pravljeni ili pak dorađivani te popravljani, u periodima novije povijesti, no sasvim sigurno s obzirom na postojanje brojnih očitih te neporecivih dužinskih sekcija unutar ovakvih suhozidnih konstrukcija, koje su izgrađene u karakterističnom ili pak prepoznatljivom ''ilirskom'' megalitskom, kao i poligonalnom, arhitekturnom stilu zidanja, određeni dio ovih na prvi pogled ''novijih'' suhozidnih konstrukcija možemo prema svemu sudeći ubrojiti te smatrati kao ilirskim megalitskim zidinama. Na pojedinim dužinskim sekcijama, kao i u temeljnim najnižim horizontima ovih ''novijih'' suhozidnih struktura ili suhozidina prisutnih u graničnim međašnim dijelovima pojedinih parcela, kao i rubnih dijelova padina, na lokalitetu Vukove njive, autor bloga je pronašao zaista ogromne i upravo baš za ilirske gradine svojim izgledom karakteristične, višetonske kamene blokove, koji su ponegdje i finije međusobno uklapani. S obzirom na očite te neporecive činjenice da su gotovo sve ove dužinske sekcije suhozidova konstantno kroz periode novije povijesti bile pa i do kilometrima udaljene od bilo kakvih, pa i zasebnih, kućanstava, ili pak imalo većih zaselaka, kao i činjenicu da su pak s druge strane istima prostorno daleko najbliži, gotovo i neposredno ih dodiruju, prominentni i monumentalni kameni ostaci ilirske gradnje iz brončanog (moguće i eneolitskog) te željeznog doba, koje svi poznajemo kao ilirske gomile, te mjestimično i ilirske gradine, s priličnom pouzdanošću proizlazi nam zaključak da se u minimalnom dužinskom ili pak količinskom, smislu, dio sekcija ovih suhozidnih struktura, iako na prvi pogled se doimaju kao ''noviji'' ili pak mlađi, može pripisati nikome drugome nego autohtonim ilirskim stanovnicima koji su, kako vidimo već moguće i od kasnijeg neolitika kao vrsni drevni stočari, moguće i poljoprivrednici, iskorištavali površine te obitavali na ovom upečatljivom lokalitetu Vukove njive. Relativno brojni, ujedno i specifični (pa i mjestimično i jedinstveni) fragmenti prapovijesne keramike prisutni na čitavom ovom lokalitetu neporecivo nam pokazuju i dokazuju opravdanost ovih prethodno spomenutih zaključaka.
U konačnici, u kontekstu promatranog lokaliteta Vukove njive, jasno se mogu diferencirati svojim izgledom, kao i čitavim svojim kontekstualnim odrednicama, sve one grube sačuvane suhozidne te prateće kamene konstrukcije u okviru centralnog reljefnog stjenovitog otoka s uređenim sustavima labirinta opkopa te jaraka, od svih onih mlađih ili pak novijih suhozidnih struktura, koje su minimalno građene od brončanog doba, pa do i perioda novije povijesti. Osim svih ovih činjenica te upadljivosti, vrijedi spomenuti i postojanje određenih analogija u stilu samih izvedenosti određenih dijelova suhozidnih grubih struktura uokolo modificiranih opkopa sa zemljom crvenicom, neolitičkom impresso keramikom te litičkim artefaktima, sa kronološki sličnim neolitičkim, pa i pred neolitičkim, kamenim strukturama u regiji, na području Mediterana, kao i dijelova Bliskog Istoka. O svemu tome, o tim sličnostima ili relativnim analogijama, biti će opširnije opisano u idućem poglavlju.
Nakon što smo vidjeli još određene vrijedne spoznaje, otkrića kao i zaključke vezane za zaboravljeni prapovijesni lokalitet impresso kulture Vukove njive, u nastavku ćemo se osvrnuti na, barem onaj reprezentativniji količinsko-prostorni, udio, pojedine od strane autora ovog bloga u novijem vremenskom periodu razotkrivene, Vukovim njivama jako podudarne u kronološkom, ali i u arhitekturno-rasterskom te geomorfološko-geoarheološkom kontekstu, prapovijesne komplekse, koji su zapaženi, a jednim dijelom i detaljno terenski in-situ posjećeni, na dijelu brdskog područja između Posušja i Gruda u zapadnoj Hercegovini.
Ovdje se radi o čitavom nizu, uvjetno rečeno, sličnih, prapovijesnih naselja, koji sa svojim vidljivim ili pak tek sada razotkrivenim, morfološko-arhitekturnim te topografsko-geomorfološkim, karakteristikama, uvelike odudaraju od karakterističnih te svima prepoznatljivih prapovijesnih (ilirskih) gradinskih lokaliteta, ustvari gradina koje kao najprominentnije, svima vidljive ili prepoznatljive, odlike sadržavaju masivne suhozidne bedeme, odnosno kamene fortifikacije, koje s druge pak strane na ovim spomenutim lokalitetima kao takve strukture gotovo u potpunosti nedostaju. Osim po nedostatku upadljivijih, za gradine izrazito karakterističnih, suhozidnih fortifikacijskih konstrukcija, od samih prapovijesnih ilirskih gradina, ovi novootkriveni lokaliteti razlikuju se i po svojim drugačijim morfološko-topografskim odrednicama, odnosno samim prostorno-reljefnim položajima, koji većinom nisu na najvišim brdskim kotama ili visinama, na kojima se s druge strane većina gradina i nalazi. Oni se pak s druge strane nalaze, ustvari sad zasad su razotkriveni gotovo redovito ili u pravilu, na, u odnosu naspram neposredno udaljenim, odnosno jako bliskim zaravnjenim krškim manjim poljima ili depresijama, tek neznatno povišenijim morfološkim uzvišenjima, često s blago ispupčenim i ne toliko površinski okršenim formama svojih gornjih dijelova. Ujedno kao takvi, razotkriveni su sa vidljivom činjenicom da se nalaze redovito ili pak u pravilu u neposrednim blizinama većih ili manjih površina krških polja, krških vrtača s barem određenim minimalnim zaravnjenim ili pak terasastim zemljano-glinovitim površinama pogodnima za neolitičku prapovijesnu zemljoradnju, kao i za stočarenje. I upravo zbog ovih neporecivih činjenica jasno uviđamo prisutne stavke i poveznice zbog čega su i ovi lokaliteti razotkriveni te preliminarno opisani upravo od strane P.Oreča krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, ni više ni manje pronađeni u početnoj mjeri upravo na ovakvim topografsko-reljefnim položajima te lokalitetima brdsko-gorske zone između Gruda i Posušja. U kontekstu pak ovih najnovijih uvida te otkrića koja se ovdje preliminarno te ekskluzivno prezentiraju, jedna druga, možda i najbitnija, razlika koja u ogromnoj mjeri diferencira te izdvaja ova specifična prapovijesna, također monumentalna, zdanja, od karakterističnih prapovijesnih gradinskih lokaliteta, jest postojanje jaraka i opkopa. Pa je shodno tome ono što predstavlja svojevrsna novije spoznata otkrića vezano za ove drevne komplekse, jest postojanje, barem u određenim dužinski minimalnim segmentima prostiranja, usječenih rubnih dijelova uokolo nešto povišenijih brdskih zona ili uzvišenja, glavica ili uzdignuća, koji su nerijetko u formama pravih sustava jaraka te opkopa. Naknadnim te jako detaljnim terenskim direktnim obilascima nekolicine ovih zaista upečatljivih, prapovijesnih morfoloških kompleksa, osim indikativne te specifične prapovijesne keramike, prisutne upravo direktno unutar ovih geoarheoloških kompleksa, koja svojim stilom ili dizajnom izrade sugerira pred-eneolitičko, odnosno neolitičko, starosno podrijetlo, kao ključan ili jako važan materijalni dokaz puno veće te neočekivane starosti ovih specifičnih arheoloških monumentalnih nalazišta u brdskoj zoni između Posušja i Gruda, autor bloga je razotkrio zone s mjestimično i obilnijim ostacima litičkih artefakata, uvelike s egzotičnim osobinama.
U tom kontekstu svih ovih najnovijih autorovih spoznaja te otkrića, u nastavku ovog svojevrsnog ekskluzivnog promotivnog opisnog prezentiranja ovih prapovijesnih neobičnih kompleksa, krenuti ćemo sagledati izrazito neobične, pa i jedinstvene, karakteristike koje krase usječene dijelove ovih lokaliteta, odnosno sustave jaraka i opkopa sa zemljom crvenicom, te posebice sve one indikativnije pronađene, kao i fotografirane, litičke artefakte.
Jedna od najvećih novije razotkrivenih specifičnosti, atraktivnosti, ujedno i određene egzotičnosti, odnosi se na razotkrivene relacije karakteristika određenog dijela pronađenog litičkog materijala (cijepanih kamenih komada – u svrhu proizvodnje kamenog oruđa ili pak oružja kao što su vrhovi strelica i slično) s geologijom, mineralogijom te petrologijom zemlje crvenice ili terra rossa-e, kao i relacije naspram geologije boksita. A ništa manje vrijedna, u također ovom identičnom kontekstu te mogućnosti prapovijesnog iskorištavanja zemlje crvenice ili terra rosse, u odnosu na svrhu njenog korištenja za produciranje prapovijesnog litičkog materijala, nije spoznaja, koja je već ranije bila opisivana u određenim opisivanjima, a koja nam pokazuje i još jednu jako zanimljivu činjenicu da se ovo vrijedno mediteransko crveno tlo, recimo na primjeru pojedinih prastarih prapovijesnih (većinom neolitičkih) lokaliteta na području Levanta, uvelike iskorištavala u svrsi dobivanja kvalitetnih keramičkih posuda.
U ovom svom zanimljivom spoznatom kontekstu, koji je pak od strane autora ovog bloga bio razotkriven u preliminarnom smislu još prije više godina, vrlo je važno razmotriti neke osnovne geološke te mineraloške karakteristike specifične te jako vrijedne zemlje crvenice, odnosno i samog boksita. U čemu se prvo ogleda i sama relacija između ova dva spomenuta pojma, zemlje crvenice te boksita ?
U kontekstu čitavog šireg područja, ustvari čitavog ovog dijela Europe, poprilično egzotično, ponekad i jarko crveno, tlo, u prijevodu zemlja crvenica, predstavlja neobičnu geološko-pedološku pojavnost koja je producirana, zajedno sa pratećim naslagama boksita, gotovo isključivo u okviru okršenih karbonatnih stijena, dolomita, te posebice vapnenaca. Čitajući vrijednu geološku knjigu na tematiku sedimentologije karbonata i evaporita iz 2001.godine od poznatog hrvatskog geologa J.Tišljara ( TIŠLJAR, J. (2001): Sedimentologija karbonata i evaporita. — Institut za geološka istraživanja, X + 375 str., Zagreb.) u kontekstu poglavlja upravo napisanog o zemljama crvenicama te boksitima, možemo jasno pročitati određene jako vrijedne osobitosti, kao i činjenice, vezane za ove drevne vrste tla, kao i rude aluminija.
Ono što se pri tome da iščitati kao vrlo znakovita činjenica, vrijedna upravo u kontekstu popratne geoarheologije te direktne relacije naspram prethodno opisivanih arheoloških prapovijesnih materijalnih ostataka, kao što su pred-neolitička, neolitička i post-neolitička, monumentalna naselja, ali pogotovo naspram pripadnih materijalnih fragmenata u okvirima ovih drevnih naseobina, ponajprije jako indikativnih litičkih artefakata, ali i ništa manje vrijednih keramičkih ostataka, odnosi se na opisanu činjenicu kako zemlja crvenica predstavlja ustvari ni manje ni više već jednu vrstu reliktnog, pradavnog, tla, ili paleotla, formirana te prisutna gotovo isključivo u okviru mediteranskih zemalja, odnosno utjecaja tople i sušne mediteranske klime . U istoj ovoj vrijednoj knjizi, nadalje, možemo pročitati i to kako je ova karakteristična crvena do crvenkasta boja zemlje crvenice nastala kao geološki rezultat peptizacije amorfnih te potom stvaranja sitnih kristalića hematita i getita (rude i minerali željeza) unutar sitnozrnatog matriksa ili osnove tla. I upravo zbog prevladavanja komponente hematita nad getitom, pojavljuje se ili dominira crvena do crvenkasta boja ovog reliktnog tla.
Ono, što se pak ispostavlja kao određenim krucijalnim te izrazito značajnim geološkim, kao i mineraloškim, osobitostima zemlje crvenice opisanih u ovoj knjizi, a koje su u izražajnom kontekstu geoarheoloških dragocjenosti vezanih za njih, kao što su prije svega pronalasci specifičnog litičkog oruđa ili oružja, pa i u određenoj mjeri i samih keramičkih fragmenata prapovijesne keramike, odnose se na cjelokupni mineraloško-petrološki sastav zemlje crvenice na ovim našim krškim mediteranskim područjima. U tom kontekstu vrijedi nam spomenuti navode iz referirane knjige (Tišljar, 2001.) kako se u sastavu područja sa zemljom crvenicom, osim autigenih željezovitih minerala getita, hematita, kao i limonita, nalaze još i minerali kaolinita, plagioklasa, K-feldspata, zatim i još postoje mjestimično i udjeli filosilikata (recimo one zemlje crvenice u Istri ili drugdje gdje su formirane u kontaktnim zonama s paleogenskim fliševima, kao takvima bogatima silicijskim komponentama), pa potom u crvenicama postoje još i minerali glina, uz već spomenutog kaolinita, i nešto rjeđeg klorita, pa potom tu još postoje i upravo za geoarheologiju jako značajni minerali kvarca, ili pak rožnjaka, uz što se još mogu pronaći kako sastavni dijelovi zemlje crvenice i aluminijski silikati, aluminijski hidroksidi (dijaspori, bemiti, sporogeliti, i dr.) glavni sastojci boksitnih stijena, te razni drugi prateći ili pak sastavni mineralni oblici.
Također iz identične knjige saznajemo i da su kroz pojedina kompleksnija mineraloško-petrološka istraživanja zemlje crvenice spoznate jako bitne činjenice u kojima se ispostavilo to kako su današnje terra rosse u svom osnovnom pedogenetskom smislu postanka vezane za paleoklimatske aktivnosti u kronološkom pogledu starijima od holocena. Nadalje, u istoj knjizi navode se i sljedeće jako bitne činjenice, kako su kroz procese pedogeneze putem dugotrajnih nanošenja vjetrom, te potom spiranja i koluvijacije praškastih materijala, pa u konačnici miješanja sa izvjesnom količinom autohtonog tla nastalog trošenjem karbonatnih stijena, uz neophodne uvjete mediteranske klime, vrijednosti pH oko 7, kao i uz uvjete izlučivanja karbonata, hemitita, getita te minerala glina, zemlje crvenice u genetskom pogledu stare minimalno preko 10 000 godina. Upravo ova nam stavka i geološko-pedogenetska činjenica, predstavlja jako bitan indikatorski pokazatelj na temelju čega možemo vidjeti da li određeni, na ili u, zemljama crvenicama, prisutni litički prapovijesni artefakti, odnosno kameno oruđe ili oružje, veće ili manje starosti od spomenutog perioda oko 10 000 godina. Naime, ukoliko bi se ovakvi litički artefakti i ostaci kamenog oruđa nalazili očito uklopljeni unutar samih slojeva zemlje crvenice, ili čak u stratigrafskom vertikalnom smislu neposredno ispod njih, u tom bi slučaju starost tih prapovijesnih kamenih artefakata po svemu sudeći išla dublje od perioda oko 8000 god.pr.Kr, odnosno perioda prije oko 10 000 godina. A s druge pak strane, većina današnjih ne samo kamenih artefakata, već i svih fragmenata prapovijesne ili pak mlađe keramike, koja se očito ili nedvojbeno može pronaći isključivo na gornjim površinskim plohama zemlje crvenice, jasno nam ukazuje na činjenicu da se ovdje radi o prapovijesnim periodima mlađim od 10 000 godina. Makar moramo ovdje istaknuti i tu činjenicu da ne mora strogo biti sve ovakvo ''crno ili bijelo'' u tim pogledima, poglavito ondje gdje su prisutna sekundarna nalazišta pretaloženih kamenih artefakata ili pak kamenog oruđa.
No, za razliku od ovih nesumnjivo jako intrigantnih kronološko-pedogenetskih ili općenito stratigrafsko-kronoloških osobitosti prapovijesnih artefakata u kontekstu zemlje crvenice, još su možda zanimljivije one karakteristike koje nam pokazuju malo detaljnija razmatranja od kojih to točno sve vrsta stijena ili minerala su bili napravljeni litički, posebice oni mikrolitički, artefakti, koji su pronađeni ili se mogu pronaći, upravo uzduž zona s ogoljenijim površinama zemlje crvenice. Za razliku od svih prethodno navedenih, literarnih te internetskih generalnih opisa, pa i čak stručno-znanstvenih radova na tematiku zemlje crvenice, odnosno terra-rosse, ali i boksita kao forme fosilizirane ili okamenjene zemlje crvenice, autor ovog bloga je kroz vlastita nebrojena terenska iskustva obilazaka na stotine i stotine mikro-lokaliteta, kao i čitavih prostornih zona u Hercegovini gdje se kriju nešto raritetnije, a time i značajnije, ogoljene, erodirane, površine, odnosno svojevrsni geološko-geomorfološki džepovi, zemlje crvenice koja je zaostala intaktna i u potpunosti nenagrđena bilo kakvim antropogenim utjecajima, došao do vrijednih spoznaja kako se u brojnim takvim geološko-pedološkim reljefnim oazama terigeno-boksitičnog materijala, a prvenstveno mediteranske crvene zemlje terra rosse, mogu pronaći poprilične količine izgledom i formama jako egzotičnih te upadljivih metaličnih manganskih minerala, psilomelana i wada, zatim značajne količine dimenzijama malenih, no za prapovijesnu industriju litičkog materijala vrijednih, valutica silikatnog minerala poznatijeg kao rožnjak, potom isto tako poprilične količine materijala i minerala iz spektra željeznih ruda limonita, getita te hematita, ali isto tako i ponovno za prapovijesnu litičku industriju iskoristivih minerala glina, glinenaca, ilitičnih materijala, kaolinita i haloazita, uz naravno bazične stijene karbonatnih tipova vapnenaca te dolomita.
Posebno vrijedne spoznaje, i ustvari svojevrsna atraktivnija otkrića, autor bloga je imao kroz obilaske jednog dijela terena južno od Raškog Polja te sjeverno od Imotsko-bekijskog polja, pri čemu su detaljnije obiđena dva, a možda i više, novije razotkrivenih prapovijesnih, uvelike pretpostavljenih (starije) neolitičkih naselja sa sustavima opkopa i jaraka, čiji su satelitski prikazi prikazani u početnom dijelu glavne fotogalerije koja slijedi ispod ovog tekstualnog dijela članka. U tom kontekstu spoznato je i razotkriveno, kako, osim upečatljivih i svojevrsnih monumentalnih strukturalnih osobitosti blago ispupčenih uzvišenja okonturenih ovalnim te prostranim opkopima, mjestimično nadorađenima nad već ranije postojećim te formiranim prirodnim geološkim tektonskim ili erozijskim usjecima na terenu, upravo uzduž tih uleknutih dijelova ovih prapovijesnih novootkrivenih nalazišta, kriju se pojave manjih ili većih površina prirodnih izdanaka te slojeva zemlje crvenice, na kojoj je naknadno razotkriveno pravo arheološko bogatstvo određenih specifičnih te jako indikativnih oblika litičkog materijala. Naime, u tom kontekstu, nakon prvotnih autorovih uvida kako se ovdje nalaze pojedini primjerci svojevrsnog makrolitičkog oruđa (grebala, noževi, šiljci, strugala, itd.) napravljenoga gotovo isključivo od lokalnog no finog sitnozrnatog, ponekad i silicificiranog, vapnenca, došlo je se do otkrića, na prvi pogled gotovo nevidljivih ( u moru svega ostalog površinskog rasutog kamenog materijala na površinama crvenice) komada vrlo vrijednog mikrolitičkog kamenog oruđa, moguće i oružja, napravljenog puno češće od drugih, za razliku od spomenutih lokalnih mezozojskih vapnenaca, vidljivo egzotičnijih te raritetnijih, vrsta stijena, odnosno minerala.
U svom tom kontekstu od izuzetne zanimljivosti bila je činjenica kako se u ovim sustavima svojevrsnih opkopa, te geoarheoloških jaraka sa zemljom crvenicom na posjećenim područjima južno od Posuškog Graca te iznad Gruda, mogu pronaći mjestimično znatno brojniji ostaci litičkog arheološkog materijala nego li su to fragmenti prapovijesne keramike. Ipak, spoznato je to kako je to jedna prostorno ograničena pojava, koja je ponajviše vezana za ove novootkrivene prapovijesne komplekse, odnosno i sama prapovijesna naselja, koja očito datiraju još od pred-metalodobnih prapovijesnih razdoblja, prije svega perioda neolitika, dok se na brojnim drugim okolnim reljefnim pozicijama mnogo češće ustvari mogu pronaći fragmenti prapovijesne keramike nego li ostaci litičkog oruđa, ili pak oružja. Sve nam ovo ustvari govori u prilog činjenici o koliko vrijednim, te još uvijek uvelike neotkrivenim, potencijalima iz spektra prapovijesne arheologije, kao i geoarheologije, se ovdje radi.
Kroz nastavke obilazaka i razotkrivanja i fotografiranja ovog jako zanimljivog, te skrivenog, kamenog arheološkog bogatstva, osim spomenutih pretežito onih makrolitičkih komada raznoraznog prapovijesnog kamenog oruđa, autoru su upali u oči komadi poprilično malenih dimenzija ( u prosjeku manji od 4 ili 5 cm dužine) koji su predstavljali kamene alatke ili poludovršene, pa i nedovršene, komade oruđa, izrađivanog odbijanjem te cijepanjem vrste stijena, odnosno minerala, koji očito sa svim svojim spoznatim te vidljivim morfološkim karakteristikama predstavljaju integralne mineraloške komponente iz sastava zemlje crvenice, a ustvari time i boksitičnih materijala. Riječ je o bez ikakve sumnje karakterističnom vidu ili formi tzv. mikrolitičkih kamenih alatki, koje su karakterizirane, ustvari i prepoznatljive, po svojim malenim dimenzijama najčešće u rasponu dužina do 4 cm. I u svom tom kontekstu, autor bloga je došao slučajno do pronalazaka i otkrića pojedinih rjeđih, no jako atraktivnih, gotovo senzacionalnih, komadića izuzetnih komada prapovijesnog mikrolitičkog oruđa, koje je načinjeno vidljivo na tipovima vrlo raritetnih i egzotičnih oblika stijena. Pažljivim pogledima i prospekcijom svega pronađenoga, ujedno i direktno in-situ fotografiranoga (nakon čega je svaki komadić ili komad pronađenih kamenih, kao i keramičkih, artefakata ostavljen u milimetarski precizan ili točan izvorni položaj u kakvom su i slučajno zamijećeni, zahvaljujući pravilnim otiscima na zemlji crvenici nakon uzimanja prilikom fotografiranja) kamenog mikrolitičkog oruđa ovih egzotičnijih osobitosti tipova kamene sirovine od kojih su se izrađivali, kao i kroz sva dosadašnja autorova terenska iskustva na mnogobrojnim ovakvim geoarheološkim lokalitetima s boksitičnim naslagama te zemljom crvenicom, došlo je se do jako zanimljivih spoznaja, pretpostavki, pa i zaključaka, kako je najizglednija mogućnost u kontekstu izvorišnog tipa stijene za ove neobične i prekrasne komade mikrolitičkih artefakata, to da su upravo iskorištavali, ustvari pronalazili te obrađivali ponajviše same boksitične mineralne komponente, ujedno i same mineraloško-petrološke komponente zemlje crvenice. U svom tom kontekstu, jednu od najvećih svojevrsnih misterioznosti ili enigma, pridao je jedan zaista fantastičan pronađeni mikrolitički artefakt nešto većih dimenzija ( u kontekstu dimenzija mikrolitičke industrije) oko 4 cm dužine, koji posjeduje zaista zanimljivi strukturno-tipološki oblik sirovinskog komada stijene od kojega je napravljen. Riječ je o tipu stijene izgledom gotovo staklastog sjaja, lijepog porculanskog loma, osrednje do velike čvrstoće ili kompaktnosti, vrlo lijepih i glatkih, gotovo metaličnih, ploha, s bojom u nijansama tamno-narandžaste do narandžasto-ružičaste. Usporedbom te iščitavanjima pojedinih znanstvenih te stručnih radova na temu sirovinskih oblika stijena od kojih su se izrađivale prapovijesne kamene izrađevine (kameno oruđe i oružje) na ovim našim terenima krša Dinarida, ili pak područja istočno-jadranske obale, ustanovljeno je kako su se na pojedinim nalazištima koja uključuju pronalaske litičkog materijala od perioda gornjeg paleolitika, preko neolitika pa sve do brončanog doba, bili pronašli izgledom sirovinske stijene gotovo identični komadi litičkog oruđa, koji su pak tom prigodom gotovo redovito opisivani kao kamena oruđa napravljena od specifične vrste stijene tzv. radiolarit. Radiolarit je vrsta čvrste silikatne sedimente stijene koja je formirana taloženjem tzv. radiolaritnog mulja (mulj sastavljen od ogromne količine silikatnih čestica izumrlih morskih organizama, radiolarija, spikula spužvi, dijatomeja, itd.) u okviru dubljih dijelova morskog dna. Ono što je pri tome svemu najzanimljivija, ujedno prema stavovima autora ovog bloga poprilično nategnuta, pa i uvelike neispravna, teza, jest to da su prema tim pojedinim znanstveno-stručnim opisivanjima izvorišne stijene za kamena oruđa napravljena od ''radiolarita'', prapovijesni stanovnici isključivo morali dobavljati iz stotinama, pa i više, kilometara udaljenih krajeva te lokaliteta gdje postoje ili se mogu pronaći prirodni komadi radiolaritnih stijena. U prvom redu treba se razjasniti i sama teza, odnosno upitnost ili opravdanost teze da se uopće radi o vrsti stijene radiolaritu u ovom slučaju ovdje, kao i u pojedinim slučajevima nekolicine drugih pronalazaka sličnog kamenog prapovijesnog oruđa uz priobalne dijelove istočno-jadranske obale. Prema svim spoznajama, i prije svega prema direktnim te jako velikim terenskim iskustvima autora ovog članka, ono što bi mnoge, u lokalno iskustvenom smislu detaljnijeg poznavanja lokalne geologije te mineralogije neupućenije, pojedince koji proučavaju ili se bave arheologijom kamenog oruđa te oružja, na prvi pogled asociralo da ''nužno'' pripada nekoj vrsti stijene koja se isključivo može pronaći stotinama i više kilometara dalje od točno tog lokaliteta, u konkretnom slučaju, da pripada vrstama radiolaritnih stijena, pokazuje se ustvari kao uvelike nedovoljna, ograničena, pa i neispravna teorija, ili pak zaključak. Zbog čega je to tako ? To je zbog toga, što ustvari i sama lokalna geologija ili detaljnije spoznavanje te razotkrivanje mikro-lokalne geologije, petrologije kao i mineralogije, pokazuje nam s druge strane jednu noviju sliku u kojoj postaje razvidno da se u neočekivano velikom broju lokaliteta mogu pronaći izgledima, strukturama, kompaktnošću, bojama, morfologijom, i svim popratnim petrološkim osobitostima, jako raznoliki oblici te vrste stijena, od kojih su potom prapovijesni stanovnici sukladno svojim primarnim ili namjenskim namjerama, svrhama te ciljevima, mogli izrađivati određene oblika željenih kamenih alatki, kao i kamenog oruđa. Upravo u ovom novije spoznatom geoarheološkom kontekstu, autor ovog bloga došao je do otkrića, kako se neke od najraznolikijih strukturalno-morfoloških oblika te tipova stijena, ujedno i minerala, koji su predstavljali ujedno i prapovijesnu sirovinsku bazu za izrađivanje kamenih alatki, mogu pronaći na reljefnim pozicijama te lokalitetima gdje se nalaze terigene boksitične naslage, odnosno i u prijevodu, naslage za zemljom crvenicom, a koja je niti više niti manje već čisti recentni vid boksita. Dakle ovdje imamo slijedeću relaciju – boksiti = fosilizirana zemlja crvenica ; crvenica = recentni boksiti. Ono što je kod ove zanimljive relacije varijabilna sekvenca jest kronologija, dok je ono što je nepromjenjiva ili gotovo nepromjenjiva varijabla, jest sami kemijski te mineraloški sastav koji je gotovo podjednak i u zemlje crvenice, kao i kod boksita. A vrlo često u onim dijelovima Hercegovine koji su pod utjecajem mediteranske klime i gdje postoje veće naslage zemlje crvenice, a gdje ujedno i postoje naslage boksitne rude, možemo pronaći prostorne slučajeve lokaliteta gdje su direktno jedne uz drugih, ili čak i jedne na drugima, prisutne naslage boksita uz naslage zemlje crvenice, ili pak zemlje crvenice direktno nad naslagama boksitne rude. Takav je slučaj prisutan recimo na lokalitetu s jednim od najkvalitetnijih ranije eksploatiranih ležišta boksita u Hercegovini, lokalitetu Garišta par kilometara sjevernije od Čitluka. I onaj tko posjeti i svojim očima dobro razgleda i prouči činjenice kakve se sve vrste stijena, ali baš sve moguće i sve vidljive prisutne, oblike ili tipove, stijena ovdje mogu pronaći, uvidjeti će kako se tu mogu zamijetiti u prvom redu poprilično raznoliki tipovi vapnenaca, zatim ne samo vapnenaca već i lapora, glinenaca, pješčenjaka, pa potom željezovito-limonitnih korastih minerala ili stijena, zatim vrlo značajnih metaličnih manganskih valutica psilomelana, wada, kao i piroluzita, potom također indikativnih oblika rožnjaka, kao i ostalih aluminijsko-silikatnih, ali i drugih silikatnih vrsta stijena. Pa se tako recimo na neočekivano brojnim mikro-lokalitetima ili ograničenim područjima većinom zapadnijeg dijela Hercegovine, unutar zona sa paleogenskim mješovitim sedimentnim stijenama (koje upravo predstavljaju najčešće krovinske naslage brojnih ležišta boksita), mogu pronaći površinske denudacijom te erozijom, ogoljele površine jaraka, usjeka ili vododerina, kao i strmijih stjenovitijih odsječaka reljefa, na kojima se nalaze izdanci polimiktnih paleogenskih konglomerata. I upravo trošenjem ovih jako zanimljivih konglomeratnih stijena na površinama takvih dijelova terena mogu se danas, ali isto tako mogli su se i u prapovijesnim, neolitičkim, i još ranijim, periodima, pronaći mnogobrojne zasebne, iz glavne stijene odvojene te istaložene, veće ili manje valutice nekarbonatnih vrsta stijena, brojnih valutica rožnjaka, komada ili valutica radiolarita, pa i metamorfnih vrsta stijena. No, ono što je pri svemu tome jako bitno naglasiti jest to da su se sve ove nabrojane, poprilično raznolike vrste stijena, na istim ovakvim geološko-mineraloškim tipovima lokaliteta, ne samo u Hercegovini, već i po Dalmaciji, mogle pronaći zasigurno i uvelike isto tako i u prapovijesnim vremenima na onim reljefnim pozicijama gdje su prirodno i putem erozije ili tektonike, sve ove boksitične naslage sa slojevima ili nanosima zemlje crvenice, bile izložene na površini samog krajolika kojim su se kretali epipaleolitički, neolitički, i kasniji metalodobno-prapovijesni stanovnici ovih naših krajeva, u potrazi za pogodnim oblicima stijena za izradu njihovog kamenog oruđa te oružja.
Maleni, no jako indikativni, kao i atraktivni, trokutasti komadić (slika gore) pronađenog većeg mikrolitičkog kamenog oruđa na jednom od proučenih te novootkrivenih, prema svemu sudeći neolitičkih, prapovijesnih, lokaliteta sa opkopima i jarcima, u kontekstu svog prethodno opisanog geoarheološkog spoznavanja, zaista bi mogao biti izrađen i od određene vrste silikatne sedimentne stijene poznatije kao radiolarit. No u tom slučaju, izvorište tog radiolarita, od strane autora ovog članka, ne bi trebalo tražiti na poprilično udaljenim prostornim pozicijama kao što su dolina ili šljunci rijeke Neretve istočnije od ovog dijela terena, ili pak na prostoru današnje doline Drežanke ili još čak sjevernije i udaljenije u pravcu današnje Bosne, već bi ponajprije taj izvorišni geološko-petrološki horizont trebalo tražiti ili promatrati upravo na područjima neposredne okolice samog ovog lokaliteta na kojemu su i pronađeni svi ovi kameni artefakti. U prevedenom smislu rečeno, kao jedna sasvim logična, ali i, s obzirom na svu detaljnije upoznatu lokalnu geologiju te petrologiju ovog područja između Gruda i Posušja, opravdana mogućnost jest to, da su ovdašnji prapovijesni stanovnici upravo na određenim, no prostorno-površinski jako rjeđim, a time i dragocjenijim, reljefnim oazama boksitičnih materijala i zemlje crvenice, uspjeli pronalaziti pogodne boksitične izdanke ili valutice limonita, glinovitih materijala, ali isto tako i uspjeli su prikupiti ili pak zamjećivati pojedine rjeđe, a time i dragocjenije, valutice, erozijom ekstrahiranih silikatnih minerala i stijena kao što su rožnjak, pa i određene vrste radiolarita. U tom kontekstu, vrlo je moguća činjenica u kojoj su i sami radiolaritni, ili radiolaritu sličan oblik stijene, prapovijesni stanovnici, uspjeli pronalaziti ni više ni manje već u neposrednoj okolici svojih naseobina. To je zbog toga tako što im upravo lokalna geološka raznolikost, veća nego se to na prvi pogled čini pojedinima onima koji se bave proučavanjem ove tematike (prapovijesno kameno oruđe te izvorište kamenog sirovinskog materijala za njegovu izradu), uvelike omogućava.
A što nam nadalje nudi kao jako vrijednu dragocjenost te pokazatelje, ovaj znakoviti pronađeni te fotografirani trokutasti oblik kamenog zagonetnog oruđa, napravljenog od stijene slične radiolaritu, ustvari prema stavu autora ovog članka, od stijene dobivene od određenih kompaktnijih boksitičnih nodula i valutica sa pogodnim škriljavim lomom te znatnijom kompaktnošću ? On nam pokazuje neporecivost činjenice da se ovdje radi o pravom prapovijesnom kamenom oruđu, budući da su na njemu zamijećene gotovo u obliku školskog primjera sačuvane, morfološke komponente ili karakteristike, koje nam pokazuju, i ustvari dokazuju da je ovaj maleni trokutasti komadić gotovo porculanskog sjaja, neporecivo izrađen od strane ljudskih ruku tijekom prapovijesnog razdoblja. Pa se u tom kontekstu može kazati, ali i zaključiti, kako je ovdje riječ o jednom vrlo lijepom malenom kamenom odbojku, na kojem se vide karakteristične strukture i ožiljci, odnosno tragovi, formirani isključivo kao posljedica udarnih sila i pokreta ljudskim rukama, a kakvi se ujedno mogu vrlo lijepo uvidjeti na brojnim slikovitim te ilustrativnim primjerima danas dostupnima na internetskim stranicama. Budući da se u slučaju ovog jako indikativnoga pronađenoga komadića prekrasnog kamenog alata na prapovijesnom (neolitičko-post-neolitičkom) lokalitetu sa sustavima opkopa između Posušja i Gruda, radi o tipu alatke pod nazivom odbojak ili krhotina, idemo malo pogledati što nam to AI kazuje o nekim osnovnim karakteristikama upravo ovih tipova prapovijesnih kamenih alatki :
Anatomija odbojka (krhotine)
Odbojak je komad kamena odvojen od veće mase (jezgre) udarcem ili pritiskom. Njegovi ključni morfološki elementi su:
• Udarne plohe (platforme): Mjesto na jezgri koje je udareno kako bi se odvojio odbojak.
• Isupčenje udarca (bulb): Polukružno ispupčenje na unutarnjoj (ventralnoj) strani odbojka, smješteno neposredno ispod točke udarca.
• Točka udarca: Točno mjesto na udarnoj plohi gdje je alat (oblutak ili kuckalo) ostvario kontakt s kamenom.
• Ventralna (unutarnja) strana: Glatka strana odbojka koja je bila okrenuta prema unutrašnjosti jezgre prije nego što je odvojena.
• Dorzalna (vanjska) strana: Vanjska strana odbojka koja prikazuje tragove prijašnjih odvajanja (negative) ili prirodnu koru kamena (kortex).
No, ono što je daleko ne samo najzanimljivije kod ovog specifičnog malenog i prekrasnog kamenog komadića razotkrivenoga od strane autora na novootkrivenom lokalitetu između Posušja i Gruda, već i najindikativnije kao jedan neporecivi vizualno-morfološki pokazatelj, a ujedno i neporecivi dokaz, da je ovdje neporecivo riječ o artefaktu ili komadu kamena koji je obrađivan od strane ljudskih ruku, predstavljeno je tzv. erraillure scar's-om, odnosno kako nam AI to prevodi, riječ je o vrsti ili tipu površinske strukture na kamenom alatu zvane ''bulbarni ožiljak'', pri čemu je riječ ustvari o jednom malenom površinskom uleknutom tragu ili otisku, formiranom uslijed antropogene udarne sile udarca od taj predmetni komad ili komadić kamena. I upravo ono što se sasvim jasno i neporecivo može uočiti detaljnim vizualnim pogledom na ventralnu ili unutarnju stranu ovog trokutastog kamenog alata jest spomenuti lijepo sačuvani spomenuti bulbarni ožiljak, koji se ponegdje naziva i kao ožiljak odbijanja, što nam u generalnom smislu neporecivo pokazuje, ujedno i dokazuje, da je ovaj komadić kamena produciran uslijed antropogene aktivnosti udaranja ili cijepanja, odnosno odbijanja drugim kamenom ili pak tzv. mekim čekićem, a što se moglo u tom slučaju raditi o kakvom komadu kraj životinjske kosti, ili pak kompaktnog ili čvrstog drveta, na određenu površinu prethodno pripremljenog kamenog komada ili kamene jezgre. Ovaj bulbarni ožiljak ili ožiljak od odbijanja, je upravo jedan od raritetnijih i najznačajnijih strukturalno-morfoloških segmenata koji nam gotovo sa stopostotnom sigurnošću ili pouzdanošću pokazuje da se radi o pravom prapovijesnom kamenom alatu ili oruđu, stvorenome radom ljudskih ruka, a ne uslijed isključivog djelovanja prirodnih sila i procesa, kao što su recimo erozija, trošenje, djelovanje kiše, snijega, leda, vatre, mraza, i sličnih prirodnih procesa. U tom kontekstu vrijedi nam pogledati što AI opisuje za ovaj izrazito vrijedni aspekt ili segment anatomsko-morfoloških obilježja kamenog prapovijesnog alata :
Eraillure scar (bulbarna ogrebotina ili ožiljak) označava mali, plitki ožiljak nastao na bulbusu perkusije (ispupčenju) s ventralne (unutarnje) strane kamenog odbojka. Ovaj trag nastaje potpuno spontano uslijed specifične dinamike loma i povratne sile u trenutku kada čovjek udaračem odvaja odbojak od kamene jezgre radi izrade alata.
U analizi kamenih alata (litika), eraillure scar ima ključnu ulogu iz sljedećih razloga:
Ključne značajke i značaj u arheologiji
• Dokaz ljudske obrade (antropogeno podrijetlo): Pronalazak ovog ožiljka s pratećim valovima širenja sile gotovo sa sigurnošću dokazuje da je odbojak odlomio čovjek. Prirodne sile, poput zamrzavanja i odmrzavanja kamena (gelifrakcija), vrlo rijetko ili nikada ne stvaraju ovakvu vrstu mikro-ožiljka.
• Indikator tehnike izrade: Najčešće nastaje pri izravnom udaranju tvrdim udaračem (hard-hammer percussion), odnosno kada se za oblikovanje alata koristi drugi, tvrdi kamen. Pri korištenju mekih udarača od kosti, drva ili roga, ovi ožiljci nastaju iznimno rijetko.
• Eraillure odbojak (eraillure flake): Kamenčić koji je otpao i ostavio ovaj ožiljak često izgledom i veličinom podsjeća na riblju ljusku ili kontaktno leću. U arheološkim iskapanjima, pronalaženje mnoštva ovih sitnih ostataka (debitage) jasno ukazuje na mjesto gdje se u prapovijesti odvijala izravna radionica i proizvodnja kamenog oruđa.
Nakon svih ovih vrijednih uvida, spoznaja te otkrića, neizostavno je spomenuti i jako vrijedne razotkrivene činjenice te spoznaje koje se tiče i jednog dijela ostalih pronađenih kamenih prapovijesnih alatki koje je autor bloga razotkrio ne samo na ovim novootkrivenim prapovijesnim lokalitetima (sa sustavima jaraka i opkopa) između Gruda i Posušja, već isto tako i na glavnom opisivanom te prezentiranom lokalitetu ovog čitavog članka, onome na Vukovim njivama jugoistočno od Posuškog Gradca. Riječ je o gotovo totalno neočekivanim pronalascima malenih, no jako indikativnih, komada i komadića, niti manje niti više već prave metalne rude mangana poznatije kao psilomelan (Ba(Mn²⁺,Mn⁴⁺)₈O₁₆(OH)₄ ili pojednostavljeno kao (Ba,H₂O)₂Mn₅O₁₀). Uz sami jako upečatljivi metalični mineral psilomelan, ovdje još dolaze, odnosno na ovim zemljama crvenicama te boksitičnim mikro-lokalitetima u kršu ovog dijela Dinarida, pojavljuju se i mineralni koloidni materijali tzv. wad, koji je gotovo u kemijskom smislu sastava istovjetan psilomelanu, no ipak s nešto drugačijim morfološko-strukturalnim osobitostima. AI nam pri tome za spomenutu razliku manganskih minerala wada te psilomelana naglašava slijedeće činjenice :
Psilomelane (Psilomelan)
• Tvrdoća: Spada u tvrde crne manganove okside (tvrdoća po Mohsovoj ljestvici je 5 do 6).
• Izgled: Često se javlja u obliku bubrežastih, grozdastih ili stalaktitnih nakupina (agregata) te kao sjajna kora.
• Sastav: Glavni je sastojak često mineral romanekit uz primjese drugih oksida.
• Značaj: Predstavlja važnu i bogatu rudaču mangana.
Wad
• Definicija: Pojam wad (tradicionalni rudarski naziv) koristi se za mekane, zemljaste ili čađave mješavine manganskih oksida.
• Tvrdoća: Značajno je mekši i lakše se mrlja od psilomelana (ima malu tvrdoću, često prlja prste poput čađi ili gline).
• Sastav: Sadrži razne vodene okside mangana i nečistoće (poput željeznih oksida, gline ili hidroksida).
• Značaj: Često nastaje kao produkt trošenja (alteracije) drugih manganskih minerala na površini tla.
Ključna razlika
• Psilomelan označava tvrde i kompaktne mase manganskih oksida, dok se wad odnosi na mekane, zemljaste i sipke smjese iste kemijske orijentacije.
Ono što je, promatrajući sve ove jako zanimljive geološko-mineraloške karakteristike ovog jako upečatljivog manganskog oblika stijena i minerala, možda od ključne vrijednosti upravo za ove prostore zapadne Hercegovine (kao i područja Imotske krajine te dijela zaleđa srednje Dalmacije) na kojima postoje mnogobrojne submediteranske te mediteranske zone s kombinacijom i zemlje crvenice kao i boksitnih većih ili manjih ležišta, tiče se upravo neporecive činjenice da se na ovim našim područjima kriju dakle, pa mogli bi smo reći i neočekivano brojni pravi geoarheološki, i još uvijek totalno neotkriveni, dragulji, predstavljeni reljefnim pozicijama gdje se pojavljuju veće izdanačke zone crvenice, profila crvenice, boksitičnih materijala, vapnenačkih stijena (najčešće s makrofosilima iz doba dinosaura, školjkaši rudisti, hondrodonte, izumrli puževi akteonelide i nerineide, i drugi fosilni oblici), koje u generalnom smislu pored toga svega sadržavaju još i jako indikativne te jako značajne prapovijesne materijalne ostatke, kombinaciju litičkog oruđa i oružja, keramičkih fragmenata drevnih posuda, ali i nerijetko i ostatke drevnih prapovijesnih od kamena (ili pak u suhozidnoj tehnici) zidanih objekata, nastambi, grobnica, zidova od obora za stočno blago, monumentalnih obzida (često kao formi pravih kiklopskih zidina) koji okružuju te obrubljuju krške pliće ili dublje vrtače sa terra rossom, ali i, poput upravo izuzetno vrijednih slučajeva lokaliteta između Posušja te Gruda, isto tako i jako stare drevne neolitičke naseobine te komplekse stare i preko 6500, pa i 7000 godina.
U tom kontekstu, a u nastavku vrijednih spoznaja te otkrića autora ovog bloga, upravo na spomenutim reljefnim pozicijama, odnosno zaboravljenim drevnim geoarheološkim udolinama i vrtačama sa zemljom crvenicom, ne samo u spomenutom te predmetnom dijelu Hercegovine između Posušja i Gruda, već isto tako i na drugim mjestima i dijelovima Hercegovine te južne Dalmacije (kao recimo područje Brotnja ili Čitluka, Širokog Brijega, Ljubuškog, područje drevne župe Vidonje sjeverno od Neuma i južno od Metkovića, itd. ), je razotkrio mjestimično i bogatija nalazišta prapovijesnih keramičkih ostataka te fragmenata, ali i mjestimično izrazito vrijedna nalazišta kamenog ili litičkog materijala koji prema svojim osnovnim karakteristikama datira još od perioda (mlađeg ili gornjeg, moguće i srednjeg) paleolitika, preko mezolitika, neolitika pa do otprilike srednjeg dijela brončanog doba. A da su upravo u tom kontekstu, te u kontekstu izrađivanja kamenog, litičkog, materijala, odnosno raznolikih tipova kamenog oruđa, kao i nešto rjeđeg oružja (kamene strijelice, šiljci, i slični artefakti), prapovijesni, prema svemu sudeći još neolitički, stanovnici brdskog, poprilično visokog (redovito s visinama od oko ili preko 700 m.n.v.), sirovinske oblike stijena za određeni brojčani udio od sveukupno svih tih izrađenih kamenih artefakata, dobivali čak i od pažljivo probranih ili pronađenih komada metalnih manganskih minerala, pokazuju nam jasno te neporecivo, određen broj upravo takvih pronađenih, ljudskim rukama proizvedenih, kamenih alatki načinjenih obrađivanjem komadića psilomelana te nešto rjeđe i wada. Ovdje se većinom radi o jako malenim, odnosno tzv. mikrolitičkim, kamenim prapovijesnim alatkama, moguće u određenom broju i oblicima oružja (dijelova drevnog oružja kao što su vršni dijelovi strijela, koplja, i slično), koji posjeduju malene dimenzije ne veće ili duže od 4, pa do maksimalno, 5 cm. Ponekad u rjeđim slučajevima znali su se pronaći izuzetno maleni komadići ovih mikrolitičkih kamenih alatki da su stali doslovce na ljudski nokat. No, ono što, bez obzira na spomenutu činjenicu njihove jako male dimenzije, pridaje jednu, pa usuđujemo se reći i izraženiju, dozu atraktivnosti uslijed promatranja samog ovog drevnog kamenog oruđa te oružja, jest činjenica da se ovdje radi o izgledom, sjajnošću, te kompaktnošću, prekrasnom tipu ili sirovini od kojega je ujedno i ovo minijaturno oruđe izrađeno. Naime, budući da se ovdje radi o neporecivim metaličnim rudama i valuticama manganskih minerala (psilomelan, te rjeđe wad), pojedini primjerci ovih valutica kada se pronađu na zemljama crvenicama (ili pak na površinama boksitičnih materijala), a još k tome ukoliko su obrađene kao oblici mikrolitičkog kamenog alata ili oružja, oni svojim izgledom, a prvenstveno zaglađenim metaličnim izrazito sjajnim tamno plavim, pa do i gotovo crnim, površinama, produciraju dojam kao da u rukama držite komadiće dragih kamenja. S druge pak strane, pronađeni jako rijetki, no time i jako dragocjeni, primjerci kamenog prapovijesnog oruđa ili oružja napravljenoga upravo od valutica psilomelana iz lokalnih naslaga crvenice (te boksitičnog terigenog materijala) doimaju se poput doslovnih primjeraka jako poznatog tzv. vulkanskog ''stakla'', odnosno minerala opsidijana, kojega nema baš u ovim našim krajevima (Hercegovina i Dalmacija, krški karbonatni tereni), a koji upravo posjeduje izrazito crnu staklastu, ponekad čak i prozirnu, formu svojih komadića.
No, nisu samo ovdje pronađene dragocjene kamene prapovijesne alatke napravljene od metaličnih sjajnih crnkasto-sivih, tamno-plavih do potpuno crnih, komadića manganskih ruda psilomelana te wada, već su upravo na identičnim ovim (neolitičkim, post-neolitičkim) prapovijesnim kompleksima, naseljima s jarcima i opkopima, ponekad i u relativnim blizinama metalodobnih prapovijesnih gradinskih lokaliteta, pronađeni, isto tako gotovo isključivo u okviru izdanaka zemlje crvenice, i komadići nedvojbenog prapovijesnog kamenog oruđa ili oružja, koje je načinjeno i od samih boksitično-glinovitih komponenti ili još uvijek uvelike zagonetnih minerala kakvi dolaze u sastavima zemlje crvenice, kao i samog boksita. Ovdje jako vrijedi spomenuti i činjenicu kako je autor ovog bloga, upravo nedvojbeno prapovijesno kameno oruđe, a koje je načinjeno isto tako od ovih integralnih boksitičnih ili terra rossa geološko-petroloških komponenti, pronašao i na području Brotnja ili općine Čitluk, što nam pak s druge strane neporecivo govori, ukazuje, odnosno dokazuje, jedan nevjerojatan te čudesan tek razotkrivajući potencijal koji se krije u sklopu prapovijesnih lokaliteta ili nalazišta na kojima se nalaze pojavnosti zemlje crvenice, kao i rjeđe i samog boksita. Riječ je također o prapovijesnim periodima starijima od brončanog doba, koja datiraju u raspon, prema pretpostavkama i spoznajama autora ovog bloga, između gornjeg paleolitika, neolitika, preko eneolitika te sve do otprilike kasnijeg dijela starijeg brončanog doba.
U generalnom smislu rečeno, ili pak u konačnici sagledano, iako tek u određenim preliminarnim fazama spoznato te razotkriveno, sve ono što se opisuje u prethodnim dijelovima teksta, upućuje nas na jedan poprilično čudesan, pa i senzacionalan, zaključak, kako ovi naši prostori, poglavito područja zapadne Hercegovine sa naslagama i pojavama većih izdanačkih zona terra rosse u pratnji s mjestimičnim boksitnim ležištima, kriju materijalne pokazatelje, odnosno i same dokaze, jednog od najranijih prapovijesnih iskorištavanja metala u svijetu poradi produkcije željenih tipova kamenog (mineralnog) oruđa te oružja, a ono je bilo prisutno čak i vremenima mlađeg kamenog doba, pa čak moguće i u još starijim prapovijesnim razdobljima. Iz svog tog razloga i činjenica, ovdje se radi o čudesnim geoarheološkim prapovijesnim draguljima ovih naših područja koja nam se tek počinju razotkrivati i pokazivati svoje tajne te misterije, kojih se još nesumnjivo mnoštvo krije na tim zagonetnim ''crvenim'' dijelovima krškog reljefa Hercegovine te strpljivo čeka neka svoja buduća rasvjetljavanja i razotkrivanja.
Usporedbe te relativne analogije s pojedinim neolitičkim suhozidno-fortificiranim lokalitetima u susjednoj Dalmaciji, s daljnjim potencijalima spoznavanja i razotkrivanja ostalih sličnih prapovijesnih nalazišta u ovim krajevima (Hercegovina, Dalmacija)
Ukoliko krenemo razmotriti isključivo ovdje spoznate te ekskluzivno prezentirane određene arhitekturno-rasterske kao i topografsko-geomorfološke karakteristike ovih drevnih neolitičkih (s kontinuitetom preko eneolitika do u brončano doba) naselja te kompleksa koji se kriju na prilično prostranom brdsko-gorskom području između Posušja i Gruda, moći ćemo pronaći, uvjetno rečeno, određene podudarne primjere, a koji u konačnici još više pridaju na značajnosti svih ovih drevnih kompleksa koji se tek počinju razotkrivati.
U prvom redu ovdje moramo spomenuti ne samo jako zanimljive, kao i monumentalne, već i lokalitete koji su postali čak svojevrsna medijska svjetska senzacija, i to potpuno utemeljeno ili opravdano, a na kojima se krije kombinacija tek u novije vrijeme razotkrivene monumentalne kamene (suhozidne) arhitekture, kamenih građevina i neočekivano velike starosti koja je pokazana kao razdoblje neolitika. Ovdje se naravno radi o, već svima vama čitateljima vjerujem jako dobro poznatim, neolitičkim potopljenim podmorskim prapovijesnim kamenim te monumentalnim lokalitetima otkrivenima u plitkom podmorju otoka Korčule, a u nešto još recentnijem vremenu i kod Pakoštana, u susjednoj republici Hrvatskoj, odnosno na području mediteranske Dalmacije. U tom kontekstu ovih zaista i neporecivo senzacionalnih neolitičkih lokaliteta, razotkrivenih vrijednim angažmanom prvenstveno domaćeg hrvatskog arheologa M.Parice, iz javno dostupnih medijskih izvora, članaka, tekstova, pa i nešto rjeđih stručno-znanstvenih radova, možemo sasvim jasno uvidjeti kako se ovdje radi gotovo isključivo o prapovijesnom periodu kasnijeg neolitika, poznatijeg kao period Hvarske kulture.
https://hrcak.srce.hr/file/419724
Ukoliko se imalo podrobnije ili detaljnije osvrnemo na napisane te fotografski prikazane činjenice ili stavke iznesene u prethodno naznačenim internetskim stranicama, odnosno unutar pojedinih javno dostupnih znanstvenih ili stručnih radova, vidjeti ćemo da se ovdje zaista radi o prvoklasnim monumentalnim kompleksima koji posjeduju zavidnu prapovijesnu starost i dataciju koja ide sve do kasnijeg neolitika, odnosno perioda jako dobro poznate te definirane Hvarske kulture, otprilike u vremenskom rasponu od prije 5000 pa do 4300 god.pr.Kr. U kontekstu ekskluzivno prezentiranih te razotkrivenih lokaliteta na širem području jugoistočnog dijela Posušja, te jednog manjeg dijela sjevernih zona iznad Gruda, u prethodnim poglavljima ovog blog članka, prvenstveno misleći na čudesno i zaista fenomenalno rano-neolitičko naselje na lokalitetu Vukove njive, a ujedno promatrajući ova pojedina potopljena, također uvelike senzacionalna podmorska, također neolitička, nalazišta kod otoka Korčule, kao i kod Pakoštana, možemo uvidjeti određene arhitekturno-rasterske podudarnosti, kao i određene različitosti. U prvom pogledu jedna od glavnih različitosti između ovih Posuško-Grudskih figurativno ovdje prozvanih ''Orečovih'' neolitičkih nalazišta ili prapovijesnih naselja neolitičke starosti, a koja ujedno s druge strane daje čak i određenu veću razinu (još uvijek nedovoljno razotkrivene) vrijednosti te dragocjenosti ovih zapadnohercegovačkih prastarih prapovijesnih kompleksa u odnosu na spomenuta podmorska nalazišta u Dalmaciji, odnosi se na samu kronologiju ovih nalazišta. Odnosno, radi se o tome da su od strane P.Oreča, razotkrivena neolitička prapovijesna nalazišta, a temeljem jasno razotkrivenih, pa i relativno brojnijih, fragmenata vrlo specifične tzv. impresso keramike, uz popratne također relativno brojnije komade kamenog alata, oruđa te oružja, odnosno litičkog materijala, jasno razlučiva kao nalazišta koja datiraju u period ranijeg ili starijeg dijela neolitika, a što prema dosadašnjim spoznajama može ići i u starost od preko 6000 god.pr.Kr., odnosno u vrijeme prije oko 8000 godina. Pa evo, ukoliko u tom neporecivom kontekstu kronološke pripadnosti, koja naravno nije isključivo determinirana ili pak označena kao samo starije neolitička, već tu postoji i jedan evidentan kontinuitet u razdoblje kasnijeg neolitika, odnosno perioda Hvarske kulture, ali i prijelaza u kontinuitetu u periode eneolitika te starijeg dijela brončanog doba, uzmemo recimo određenu prosječnu vrijednost starosnog horizonta ovih nalazišta s impresso keramikom, odnosno nalazišta impresso kulture, vidjeti ćemo u konačnici kako se ovdje kriju prapovijesna nalazišta, pa i prava naselja koja posjeduju čudesnu starost od barem 7500 godina, a prema svemu sudeći i još veću starost. Ukoliko se pak s ove kronološko-kulturološke različitosti usmjerimo te osvrnemo na koliko toliko razlučive podudarnosti između dalmatinskih priobalnih potopljenih podmorskih neolitičkih lokaliteta (Korčula, Pakoštane, i drugi) te ovih u zapadnoj Hercegovini, vidjeti ćemo kako se ova podudarnost može u određenoj mjeri sagledati u kontekstu upravo postojanja monumentalne kamene, ustvari i suhozidne, arhitekture. Naime, ono što pričinjava bez ikakvih sumnji najveću razinu ne samo vizualne atraktivnosti, već i senzacionalnosti, vezanih za spomenute podmorske potopljene lokalitete Hvarske kulture kasnijeg neolitika u Dalmaciji, jest gotovo isključivo faktor ili činjenica postojanja toliko monumentalnih, kamenih ili suhozidnih struktura, formacija te pravih monumentalnih zdanja, koja su u takvoj mjeri ostala sačuvana nakon toliko tisućljeća da se čak i jasno vide iz svemira, odnosno u prijevodu pogledom na google satelitskim prikazima. Ujedno dobro nam je se prisjetiti i čestih ranijih navoda glavnog aktera ovih zaista senzacionalnih otkrića gosp. M.Parice, kako je ni više ni manje već upravo u preliminarnom vidu ili načinu razotkrivanja ovih čudesnih neolitičkih lokaliteta, do ovih otkrića došao pregledavajući detaljnije u vizualnom smislu satelitske te zračne snimke ovih dijelova terena, odnosno priobalnog pojasa Dalmacije, uključujući naravno i ove prevrijedne otoke. I zaista, ukoliko na, uvjetno rečeno ''najrecentnijim'' satelitskim snimkama bacimo iole detaljniji vizualni pogled na arheološko monumentalno nalazište naziva Soline na jugoistočnom dijelu Korčule, sasvim jasno te neporecivo ćemo moći vlastitim očima vidjeti gotovo cjelovite konture ne samo obrisa tog drevnog neolitičkog nalazišta, već i čak samih suho-zidanih struktura. Nakon pojedinih stručnih raščišćavanja ovih konstrukcija, na vidjelo dana su proizašle ne samo suhozidne strukture u formama rekli bi smo ''klasičnih'' gradinskih suhozidnih formacija, već je razotkrivena i prava kamenom popločana cesta koja se ukazala već gotovo ispod samog nataloženog morskog pijeska. Nema nikakvih sumnji da će buduća, a ujedno i znatno detaljnija, stručna istraživanja uz popratna detaljna raščišćavanja svih imalo očuvanijih kamenih suhozidnih formacija te struktura na ovom vrijednom nalazištu Soline kod priobalja Korčule, na svjetlo dana sve više i cjelovitije pokazati činjenicu da se ovdje radi o jednoj pravoj, prema slobodnoj interpretaciji autora ovog bloga, prapovijesnoj gradini, neovisno o njenom položaju, njenoj današnjoj potopljenosti pod morem, odnosno njenoj topografiji ili pak geomorfološkim karakteristikama. Jer, sasvim je jasno i neporecivo da se radi o plikativnoj ili uzdignutoj geomorfološkoj strukturi (neovisno je li vještačka, odnosno antropogena ili pak čista geološka, prirodna, tvorevina) koja se u prijevodu može naznačiti kao plitko ili nisko uzvišenje, a na čijem se većem gornjem dijelu nalaze brojne monumentalne suhozidne strukture, pa i prave suhozidne fortifikacije. Što nam ovo sve u konačnici kazuje, a uz pridodana i ostala jako slična otkrića poput najrecentnije razotkrivenog neolitičkog, također potopljenog lokaliteta kod Pašmana, i Neviđana ? Ovo nam pokazuje, ali i kroz prosto logičko zaključivanje, dokazuje jednu jako interesantnu činjenicu, da, ukoliko dakle mi na ovoliko te neočekivano brojnim lokalitetima kamenog krša uz samo, danas neznatno potopljeno, priobalje Jadrana ili istočno-jadranske obale, imamo sačuvane neolitičke naseobine te komplekse iz neolitika, a koji ujedno sadržavaju ostatke monumentalne kamene ili pak suhozidne arhitekture, gotovo da nema nikakvih sumnji da prostom logikom, barem donekle kronološko-kulturoloških podudarnih, ujedno i monumentalnih, prapovijesnih naselja, odnosno kompleksa koji bi također posjedovali ostatke monumentalne suhozidne arhitekture, mora postojati i na prostoru nasuprotnog, ustvari neposredno udaljenog, peri-kopnenog dijela ili pak zaleđa tog istog priobalja i otoka. U prijevodu, riječ je upravo o ovim našim područjima neposrednog zaleđa srednje i južne Dalmacije, koje znatnijim dijelom prelazi u područje Hercegovine.
U tom kontekstu ovih relativnih podudarnosti u postojanju monumentalne kamene ili suhozidne arhitekture, nadalje možemo uvidjeti, ali i prema generalnoj geomorfološko-geološkoj slici čitavog ovog šireg područja, jasno shvatljive i određene vidove različitosti ili pak specifičnosti koje se mogu uvidjeti na neolitičkim lokalitetima koje je P.Oreč pronašao te razotkrio na području kod Posušja, te posebice ovima najrecentnije razotkrivenima od strane autora ovog bloga. Radi se o činjenici kako ovi zapadno-hercegovački neolitički lokaliteti, i pored postojanja, doduše skromnije očuvane, kamene monumentalne ili pak suhozidne, arhitekture, oni sadržavaju i forme plićih, a ponegdje i nešto dubljih, jaraka te opkopa. Ovi specifični jarci te opkopi u znatnoj mjeri su razotkriveni kao prvenstvene forme koje su producirane kombiniranim djelovanjem prirodnih geoloških sila, s naknadnim antropogenim utjecajem u prapovijesnim razdobljima, prije svega kroz period neolitika. Nadalje, svima imalo upućenijima u kontekst karakterističnih i prepoznatljivih odrednica izgleda samih prapovijesnih naselja kroz kontekst protoka vremena, kako na ovim našim područjima, tako i pogotovo u generalnijem prostornom smislu, u kontekstu posebice promatrane Europe, ali isto tako i Azije te Bliskog Istoka, sasvim je jasna te dobro poznata činjenica da su prapovijesna naselja te prapovijesni kompleksi koji posjeduju forme jaraka ili pak opkopa tipični, odnosno karakteristični, upravo za periode neolitika. To je tako je već od eneolitika, a posebice u početnim ili starijim dijelovima brončanog doba, kako drugdje u Europi, Mediteranu, tako posebice i u nas na krškom području toliko bogatom kamenim materijalom, vrhunski pogodnom za ekstrahiranje, cijepanje te korištenje u građenju, prapovijesni kompleksi postaju takvi da gotovo neophodno uključuju kao svoje najdominantnije vidove strukturalnih formi – monumentalne nadzemno napravljene kamene, ustvari suhozidne, strukture, vrlo često nazivane i fortifikacijama. Iz tog činjeničnog razloga postaje nam evidentna uloga postojanja ovakvih upečatljivih, no na prvi pogled mnogima ''nevidljivih'' formi jaraka te opkopa, kao karakterističnih odrednica onih, u odnosu na kamena gradinska suhozidna ''utvrđenja'' fortificirana isključivo suhozidnim bedemima, još starijih, neolitičkih te eneolitičkih, prapovijesnih lokaliteta, koji su očito bili podignuti na onim, za takvu gradnju, svojom geomorfologijom te geologijom, najpogodnijim dijelovima terena. I upravo, dijelovi nešto povišenijih područja zapadne Hercegovine, ali ne opet toliko visokim da gube utjecaj mediteranske klime, i na onim takvim povišenijim terenima gdje postoje ogoljele zone terra rosse ili zemlje crvenice, ujedno na pozicijama koje su lišene nekih većih ili okršenijih pojava vapnenačkog stijenja, te koje sadržavaju i već od ranije geološko-geomorfološki, producirane prirodne jarke te izduženo-ovalne uske depresivne dijelove reljefa, predstavljali su već, kako nam je to prema pronalascima specifične i jako indikativne impresso keramike jasno vidljivo, i od razdoblja starijeg neolitika, jako pogodne dijelove terena ili Hercegovine, kako bi se na njima podigle serije nešto manjih, no lijepo uređenih te izgrađenih neolitičkih naselja.
U kontekstu određenih, no jako bitnih i indikativnih, podudarnosti, između dalmatinskih potopljenih neolitičkih lokaliteta te onih na brdskom pojasu između Posušja i Gruda, a poglavito u kontekstu lokaliteta Vukove njive, jednu od najzapaženijih takvih podudarnost možemo uvidjeti u djelomičnim jako slično izgrađenim suhozidnim sekcijama na potopljenom podmorskom lokalitetu Soline na Korčuli te sličnim grubljim ostacima niskog suhozidnog obzida jarka na lokalitetu Vukove njive. Naime, u oba ova slučaja riječ je o evidentno jako prastarim suhozidnim strukturama, koje svojim oblikom, formom, načinom složenih kamenih blokova i to pretežito onih pločastog izgleda, nedostatkom monumentalnosti u vidovima megalitskog sloga ili jako velikih ugrađenih megalitskih kamenih blokova, razlučuje se da ovdje uopće nije riječ o zidovima kakvi se inače nalaze ili kakvi su ustvari karakteristični za brončanodobne gradinske lokalitete. Pa i izuzev samo ove upadljive činjenice, ovdje imamo još i samu činjenicu da na lokalitetu Vukove njive, ali i na još par novootkrivenih sličnih lokaliteta gdje se nalaze slični manjim dijelom i obzidani jarci te opkopi na pojasu južnije od Posušja, riječ je o, ne karakterističnim upravo za gradinske brončanodobne komplekse uzvišenim topografskim položajima, već je riječ gotovo o subhorizontalnim tek blago nagnutim brdsko-padinskim dijelovima reljefa, pri čemu je najbitnija činjenica to da su pronađene suhozidne ili barem suhozidima slične, kamene antropogene strukture, izrazito navezane svojom gradnjom uz rubne dijelove jaraka ili opkopa. Pri tome sami grubi suhozidi koji, na mjestimičnim, ne dakle uzduž čitavih dužinskih raspona, segmentima ozidavaju ove prisutne uleknute strukture jaraka te opkopa, uopće nemaju takvu formu da su građeni u visinu, već gotovo isključivo su podizani kao najniži segment svojevrsnih statičkih podzidova tih jaraka ili opkopa. Također u kontekstu određenih podudarnosti te relativnih analogija u kontekstu monumentalne kamene arhitekture osim sličnosti samih suhozidnih formacija između potopljenih podmorskih lokaliteta kod Korčule, kao i kod Pakoštana, sa formacijama na lokalitetu Vukove njive, kao i na drugim lokalitetima između Posušja i Gruda, određena sličnost može se nazrijeti i kod pronađenih kamenih i suhozidnih struktura u unutrašnjim dijelovima neolitičkog potopljenog naselja na Solinama kod Korčule, gdje su prema tvrdnjama istraživača, pronađene kamene strukture koje bi odgovarale temeljima objekata sličnih kakvim nastambama, odnosno prapovijesnim neolitičkim kućama. Upravo su uvelike jednolike ili pak jako slične, kamene, suhozidne strukture sa doduše slabije sačuvanim te jako niskim suhozidnim užim zidovima, razotkrivene i na nekoliko reljefnih pozicija centralnog dijela lokaliteta Vukove njive, i to unutar ranije figurativno prozvanog centralnog ''otoka'' sa zemljom crvenicom. I ovdje je isto tako riječ o pretpostavljenim temeljima drevnih neolitičkih kuća, koje osim svojih lošije sačuvanih, no ipak vidljivih i sačuvanih djelomično, kamenih suhozidnih zidova, posjeduju i vidljiva kamena popločanja centralnog, ali i prednjeg dijela kao forme svojevrsnih ''predvorja'' tih drevnih nastambi. Vrlo je bitno kazati, ali i naglasiti jednu jako indikativnu činjenicu, ustvari svojevrsna otkrića autora ovog bloga, koja su upečatljiva upravu u okviru ovog konteksta potencijalnosti prisustva monumentalne kamene arhitekture starije od metalodobnih prapovijesnih razdoblja, gdje su na nekolicini perifernijih prostornih segmenata lokaliteta Vukove njive, na zapadnom, južnom te sjeveroistočnom segmentu, razotkrivene vidljivo uvelike danas zatrpane, no razlučivo ukopane, monumentalne strukture, na čijim površinama djelomično izviruju i vršni gornji segmenti izvornih zidina tih većinom zatrpanih struktura, te ono što je ujedno i najindikativniji pokazatelj jest sama činjenica da su upravo na ovim dijelovima lokaliteta pronađeni, također poput glavnog i centralnog dijela sa zemljom crvenicom, brojniji fragmenti prapovijesne keramike koji bi tehnološko-stilski uvelike odgovarali neolitičkom periodu. U sklopu ovih uvelike zagonetnih, danas zatrpanih ili ukopanih, monumentalnih struktura, uz obodne dijelove ravnijih poljskih površina (pogodnih za neolitičku zemljoradnju, kao i za stočarenje), kao dodatne jako indikativne pokazatelje potencijalnosti za zatrpanim neolitičkim kompleksima, ne smiju su zaboraviti spomenuti i razotkriveni sustavi, pa i omanji labirinti, kombiniranih geoarheoloških, usjeka, jaraka te opkopa, koji su mjestimično također ispunjeni slojevima zemlje crvenice. Često se također, na takvim obodima tih jaraka u zonama dodira zemlje crvenice s nešto povišenijim reljefnim segmentima u međuprostorima između jaraka te opkopa, mjestimično mogu pronaći tanki kulturni slojevi u horizontu iznad crvenice te ispod površinskog sloja humusa, gdje se mogu uočiti komadići tzv. kućnog lijepa, ali i prapovijesne keramike neolitičkih karakteristika. Također detaljnijim terenskim prospekcijama i uvidima od strane autora ovog članka, na glavnom i centralnom dijelu lokaliteta Vukove njive (područje stjenovitog otoka), utvrđeno je kako su evidentno od strane prapovijesnog čovjeka ove omanje, očito za podizanje nastambi izabrane, reljefne pozicije, koje su prirodno već same po sebi nešto uzdignutije u odnosu na okolne sustave labirinta jaraka sa zemljom crvenicom, vještački dodatno bile pripremljene na način da su nivelirane te su mjestimično bile i popločavane kamenim pločama od lokalnog mezozojskog vrlo dobro uslojenog vapnenca. Na istom ovom prostoru, također kao forme otkrića od očiglednog značaja i velike indikacije, potrebito je spomenuti i razotkrivene forme vidljivo vještački izgrađenih, konveksnih kamenih struktura koje su danas poprimile forme gotovo prirodnih geomorfoloških blago ispupčenih uzvišenja, no na kojima se malo detaljnijim vizualnim promatranjem jasno mogu razlučiti, danas uslijed sile i protoka vremena, pomjerene te posve zarušene, mnogobrojne veće ili manje pločaste komade lokalnog vapnenca od kojih su očigledno ovdje bile podignute strukture slične u svojevrsnoj mjeri masivnim suhozidnim bedemima. Velikim dijelom gornjih površina na ovim očito umjetnim te nedvojbeno prapovijesnim, monumentalnim konstrukcijama te strukturama, danas je izrasla jako gusta i neprohodna grmolika, a nerijetko i šumovita, vegetacija, koje je u generalnom smislu uvelike sve to zamaskirala do razine nevidljivosti. U svemu ovome, izvjesna analogija ovdje opisanih otkrića na lokalitetu Vukove njive, s čudesnim potopljenim neolitičkim lokalitetom Soline na Korčuli, može se ogledati u činjenici da su upravo, relativno, slične kamene zarušene, kao i vidljivo vještački izgrađene, strukture, također izgrađene od sličnog tipa lokalnog pločastog do polu-pločastog mezozojskog vapnenca, prisutne i na određenim dijelovima neolitičkog potopljenog naselja, ustvari umjetnog otoka na lokalitetu Soline.
Ukoliko nadalje, nastavimo promatrati kontekst svih eventualnih ili prisutnih podudarnosti, te mogućih analogija, između potopljenog podmorskog lokaliteta Soline na Korčuli, i lokaliteta Vukove njive između Posušja i Gruda, kao i jako zanimljive pronađene aspekte u arhitekturno-rasterskim okvirima, možemo uvidjeti da se tu još mogu izvući i neke druge jako zanimljive relativne podudarnosti, odnosno sličnosti. Pa recimo, u slučaju zaista senzacionalne kao takve, pronađene kamene popločane ceste koja povezuje centralni dio neolitičkog naselja na Solinama s obližnjim otočnim dijelom obale na Korčuli, možemo uvidjeti da je ovdje riječ o jednoj grubo posloženoj kamenoj popločanoj cesti sastavljenoj od grubljih, no vidljivo pločastih ili barem donekle formom pločastih, komada lokalnog vapnenca, koji su posloženi na gornji stratum ove prastare drevne ceste stare gotovo 7000 godina. I što je najzanimljivije u ovom, kao i mogućem kontekstu određenih sličnosti, autor ovog članka je na par rjeđih reljefnih dijelova centralnog segmenta lokaliteta Vukove njive u okviru labirintne formacije s terra rossom, razotkrio vidljivo jako dobro utabane te očito vještački modificirane prolaze kroz ovaj labirintni segment, koji povezuju međusobno susjedne te paralelno pružene strukture jaraka, koji su na jedan, kamenoj cesti na lokalitetu Soline sličan, način u manjoj mjeri u najdonjem ili pak rubnom bočnom dijelu obložene kamenim grubljim pločastim komadima lokalnog vapnenca. Čak su na jednom takvom dijelu vještački dorađenog ili modificiranog poprečnog puta ili usjeka koji povezuje dva uzdužna i paralelna jarka, pronađene izvjesne strukture formirane djelomičnim usijecanjem prirodnog kamena živca, te dodatno i popločane, koje bi se mogle okarakterizirati i kao svojevrsna drevna stepeništa na ovom lokalitetu.
U kontekstu određenih kronološko-kulturoloških, ali i eventualnih topografsko-geomorfoloških, uvjetno rečeno podudarnosti ili pak paralela, vrijedi nam naglasiti i još jednu vrlo zanimljivu činjenicu koja nam kazuje da nisu samo ovi novije razotkriveni potopljeni neolitički lokaliteti s monumentalnom arhitekturom, jedini takvi najupečatljiviji ili najindikativniji pokazatelji činjenica da je neolitički prapovijesni čovjek već tada tijekom neolitika počeo graditi monumentalne građevine u suhozidu, da je podizao jasna vlastita naselja ne u špiljskim prostorima, već na otvorenom, kao i činjenice da je čak i krenuo u ajmo to tako nazvati ''osvajanja'' neočekivano uzvišenih dijelova terena na otvorenome, pokazuje nam jedan zaista fantastičan primjer lokaliteta, također smještenoga u Dalmaciji, koji predstavlja ni više ni manje već jednu pravu i to prije svega dimenzijama kolosalnu, prapovijesnu gradinu. Ovdje je riječ o poznatoj gradini Biranj, koja se nalazi neposredno iznad zapadnijeg dijela Splitskog područja, odnosno iznad Kaštela, na izduženom upečatljivom vapnenačkom uzvišenju ili brdu Kozjak. Ono što je kod ove, rekli bi smo karakteristične, prapovijesne gradine nešto što spada u izuzetna, pa i na prvi pogled gotovo totalno neočekivana, otkrića, jest pronalazak karakterističnih kasno-neolitičkih kamenih, kao i keramičkih, artefakata, koji su pronađeni ni više ni manje već upravo unutar same vršne zone okonturene masivnim suhozidnim, čak i preko 700 metara dugim, bedemima. Svi ovi izuzetno vrijedni i uvelike neočekivani, pronalasci, pomjeraju nam dakle spoznaju o najranijem obitavanju ovog gradinskog položaja, ili gradinskog lokaliteta, u vrijeme od oko prije čak 6500 godina, tijekom perioda poznate Hvarske kulture. Teško je pri tome ulaziti u konkretnija kronološka definiranja kada su prve kamene, ustvari u prijevodu i monumentalne, konstrukcije na ovom, dakle neočekivanom topografsko-reljefnom području ili toliko visokom lokalitetu za ovoliko stare prapovijesne komplekse iz neolitika, bile podignute, no prema određenim novijim razmatranjima te medijskim člancima (link prikazan u nastavku), možemo uvidjeti kako postoje jake pretpostavke da su već u tom najranijem (kasno-neolitičkom) prapovijesnom periodu na ovom vršnom brdskom dijelu Kozjaka mogle postojati izgrađeni, doduše opsegom nešto manji, svojevrsni ogradni zidovi te vrste određenih fortifikacija (s palisadama) koje su onda s protekom vremena te početkom metalodobnih (eneolitik i rano brončano doba) prapovijesnih razdoblja bile u kontinuitetu modificirane, odnosno ojačavane, popravljane, te nadograđivane.
Zbog čega nam je u konačnici jako važan, ali i ogledan, odnosno vrlo indikativan, ovaj primjer ove jedinstvene i jedne od najvećih, prapovijesnih gradina u Dalmaciji, gradine Biranj na Kozjaku ? Ovo nam je jako indikativno, prvenstveno iz razloga, što nam jasno i nedvojbeno pokazuje, ustvari i dokazuje, da su se tijekom neolitičkog perioda prapovijesti, bila uvelike iskorištavala ne samo tek tako (nešto) povišena reljefna i geomorfološka područja na istočno-jadranskoj obali, odnosno samim time i neposrednom zaleđu tog priobalja, već su bila ''osvajana'', ali i uvelike za život korištena, pa i graditeljski zasigurno, u određenim mjerama, modificirana, posve vršna, pa i najviša, područja određenih uzvišenja, brda, brjegova, a u određenim slučajevima i čak pravih planina. Ukoliko bi ove spoznaje te neporecive činjenice jasno vidljive iz svih dosadašnjih toliko vrijednih pronalazaka upečatljivih materijalnih (litički, kao i keramički materijali) artefakata koji datiraju u neolitički prapovijesni period, pronađenih na ovoj najkolosalnijoj dalmatinskoj gradini, usmjerili u razmatranju pojedinih relacija, ali i potencijalnosti, na ovim proučavanim te ovdje opisivanim područjima zapadne Hercegovine, mogli bi smo vrlo lako doći do određenih zaista fantastičnih spoznaja, pa i određenih zamjetljivijih paralela u tom kontekstu. One se tiču ponajviše same i neporecive činjenice da je raniji vrijedni istraživač P.Oreč u svom vrijednom radu o prapovijesnim naseljima i grobnim gomilama dijela zapadne Hercegovine, napisanome još davne 1977 godine, ustvari kroz svoje opise, te posebice kroz svoje grafičke naknadne priložene priloge sa prikazima pronađenih keramičkih te litičkih artefakata, nedvojbeno pokazao, danas također gotovo u potpunosti zaboravljenu te zanemarenu, činjenicu, ustvari jedno značajno otkriće, gdje vidimo da su i na pojedinim prapovijesnim, upravo poput Birnja na Kozjaku, karakterističnim te nedvojbenim, gradinskim lokalitetima na području zapadne Hercegovine (okolica Posušja i djelomično i Gruda), razotkriveni pojedini doduše brojčano rjeđi ( u odnosu na one iz brončanog i željeznog doba) fragmenti prapovijesne keramike, koji uvelike sa svojim stilom ukrašavanja i tehnološkog dizajna, pokazuju na period kasnijeg neolitika, odnosno period poznate Hvarske kulture. No, iako je izrazito vrijedna ova spoznaja, ustvari otkriće od strane P.Oreča, o ovim čudesnim spoznajama koje su na gotovo jednakoj vrijednosnoj razini kao otkriće kasno-neolitičkog materijala i artefakata na kolosalnoj dalmatinskoj gradini Biranj kod Splita i Kaštela, nadamo se, biti će nešto više opisa ili riječi, u budućim vremenima. Ono što se svakako ovdje može, ali i treba, izdvojiti kao izrazito neporecivi spoznajni aspekt, jest sama dakle činjenica da na neočekivano širokom i prostranom području, ne samo priobalnog dijela istočno-jadranske obale, već i njegovog neposrednog zaleđa, poglavito predstavljenog danas područjem zapadne (vjerojatno i isto tako i jugoistočne) Hercegovine, se nalaze prapovijesni pravi te karakteristični gradinski lokaliteti koji svoju izvornu starost imaju čak od neolitičkih, a ne kasnijih, perioda prapovijesti.
I kada se sve ovo, prethodno opisano te prikazano, uzme u obzir, pojedini će možda uslijed određenih pokazatelja, na prvi pogled opravdano producirati jedno mišljenje kako je, s obzirom na dosadašnju spoznatu popriličnu međusobnu dimenzijsku prostornu međusobnu razdaljinu između svih ovakvih brojčano rijetkih pronađenih neolitičkih kompleksa, odnosno neolitičkih lokaliteta, pa i naselja, na otvorenom, opravdano razmišljati da je ''konačan'' broj svih takvih prapovijesnih lokaliteta neolitičke starosti, a koji se ne nalaze u špiljama, već na otvorenom (uključujući naravno i položaje gradinskih lokaliteta, odnosno gradinskih uzvišenja), relativno malen, kao i da tadašnja, dakle neolitička, gustoća naseljenosti ovih područja zaleđa istočno-jadranske obale, nije uopće bila nešto pretjerano velika. No, ovdje se pojavljuje jedna činjenica, koja ne samo da gotovo totalno opovrgava ovakvo promišljanje ili zaključivanje (da je gustoća naseljenosti na neolitičkim lokalitetima ovih naših područja bila ''malena''), već s druge strane pridaje nam određene posve neočekivane, pa i čudesne, spoznaje te činjenice po ovim pitanjima, jasno nam pokazuje jedno novije objavljeno istraživanje pri kojem je na produciranoj krajnje izračunatoj ljestvici gustoće naseljenosti određenih promatranih te analiziranih neolitičkih lokaliteta u čak prostornim okvirima čitavog europskog kopna, na prvo mjesto po gustoći naseljenosti postavljeno ni više ni manje već poznato neolitičko naselje u današnjoj Bosni kod Visokog, poznatije pod nazivom Okolište :
I sada kada u konačnici pisanja te opisivanja ovog predzadnjeg poglavlja krenemo uvidjeti opravdanost promišljanja, kao i zaključivanja u smjeru da ovi naši prostori (zaleđe i priobalje istočno-jadranske obale) prema svim dosadašnjim, iako rijetkim, no vrlo indikativnim, pokazateljima, spoznajama te otkrićima, kriju prapovijesna naselja iz neolitičkog perioda, čije se pravo bogatstvo i ostavština materijalnih artefakata, ne samo onih pokretnih iz spektra litičkih te keramičkih materijala ili ostataka, već isto tako i onih iz spektra nepokretne, ali i monumentalne, baštine, predstavljene kamenim ili suhozidnim ostacima izvorne neolitičke arhitekture, tek treba započeti spoznavati, razotkrivati te objelodanjivati na svjetlu dana. Te na koncu rečeno, može se sasvim opravdano i sigurno kazati kako ovdje opisane ili navedene, relativne ili eventualne paralele te analogije spomenutih neolitičkih nalazišta u priobalnoj Hrvatskoj, odnosno Dalmaciji, kao i u Bosni, nipošto ne predstavljaju jedine primjere ovakvih monumentalnih neolitičkih nalazišta koja nas kao određene impozantne analogije, usmjerivači te pokazatelji, posve jasno usmjeravaju na još uvijek neotkriveni potencijal koji se sakriva u ovim našim krajevima krša i dodira krša s kopnenim zaleđem na istočno-jadranskoj obali.
Zaključno – prostor Vukovih njiva, između jugoistoka Posuškog Graca, Lipovica te sjeverozapada Gruda (Raško Polje), ali i šireg poteza brdske zone između Posušja i Imotsko-bekijskog polja, je vrhunski primjerak nevaloriziranog te jedinstvenog hercegovačkog geoarheo parka s čudesnim geološkim te geomorfološkim strukturama savršeno uklopljenim u prapovijesnu monumentalnu gradnju i modifikaciju terena, prijedlozi za mogućom daljnjom valorizacijom
U konkretnijem pogledu zaključnog pogleda na potencijale koje sakriva ovdje opisivano upečatljivo krško-šumovito područje brdskog pojasa između Posušja i Gruda, jasno ćemo uvidjeti kako se oni ogledaju kao jako veliki potencijali u višestrukim aspektima potencijalni te prisutni.
Prije svega potrebno je istaknuti jednu izrazito neporecivu činjenicu da se u slučaju šireg područja uokolo čudesnog lokaliteta iz starijeg neolitika Vukove njive, kao i područja koji uključuje zonu pitoresknog Raškog Polja, te dijelove prema Posuškom Gradcu, dijelove terena od Raškog Polja prema Lipovicama i jugozapadu, te isto tako dijelove terena od Raškog Polja u pravcu jugoistoka i Gruda, ovdje radi o jednom pravom i jedinstvenom geoarheo-parku Hercegovine. U prvi mah ovdje se izrazito kao vrijedan i vrlo atraktivan oblik baštine, ističu geološke formacije upečatljivih mezozojskih okršenih vapnenaca s mjestimično i brojnijim vidljivim fosilnim ostacima davno izumrlih školjkaša rudista, koje su upravo unutar razmatranog segmenta ili lokaliteta Vukove njive, promrežene isto tako upečatljivim te vrlo interesantnim, ujedno i vizualno atraktivnim, reljefnim pojavama te oblicima jaraka ispunjenih sa jarko crvenom zemljom crvenicom ili terra rossom. U kontekstu sve ove prirodne-geološke, odnosno i geomorfološke, baštine prisutne na samom lokalitetu, ali i na širem njegovom području, neizostavno je spomenuti da je čitavo ovo područje krcato brojnim većim ili manjim speleološkim oblicima reljefa kao što su krške jame, duboke pukotine, pa i pojedine špilje i pećine, duboke krške vrtače i udoline, izdužene upečatljive drage, krški tjesnaci, ali i pojedine zanimljive stijenske formacije poput tornjeva od vapnenačko-dolomitnih vrsta stijena. Ovome svemu, kao još jedan oblik vrijedne prirodne baštine trebamo svakako pribrojiti i prirodnu geobotaničku baštinu okarakteriziranu vrijednim šumama, ponegdje i manjim pravim prašumskim oazama, submediteranskih toploljubivih stabala hrasta, jasena, cera, javora, i drugih jako zanimljivih vrsta iz spektra dendroflore. Također, isto tako kao jako vrijedan oblik ili vid prirodne, u ovom slučaju geološko-mineraloške, baštine, koja se krije na širem području uokolo lokaliteta Vukove njive, jesu mjestimično i jako upečatljive pojave prozirnih lijepih kristala kalcita. Naravno, u ovom identičnom kontekstu prirodne geološke baštine, neizostavno je spomenuti, odnosno u nju ubrojiti, i sve prethodno opisivane vrijedne oblike zanimljivih metaličnih minerala kao što su manganski minerali i rude psilomelan, wad, kao i željezoviti materijali te minerali poput getita, limonita i hematita. Ujedno, posebnu vrstu prirodne, pedološko-geološke, baštine, na ovom lokalitetu, ali i na čitavom predmetnom području između Posušja te Gruda, neizostavno je spomenuti upečatljive krške oaze udolina ili jaraka sa površinama te izdancima zemlje crvenice ili terra rosse, na kojima osim spomenutih nakupina metaličnih željezovitih te manganskih minerala, postoje i drugi jako zanimljivi, uvelike u prapovijesnim periodima iskorištavani vidovi minerala, kao što su kristali i kristalići rožnjaka ili kvarca (stariji naziv kremen), pojave ilitičnih glinovitih minerala, raznolikih tipova boksitičnih materijala i drugih uvelike izgledom ili morfologijom egzotičnih oblika stijena te minerala.
I svom ovom neporecivo jako bogatom opsegu prirodnog (geološko, geomorfološko, geobotaničko, paleontološko, mineraloško, i drugo) baštinskog bogatstva, kada u konačnici pribrojimo sve ranije detaljno opisivano kulturološko, odnosno povijesno-arheološko bogatstvo, koje sačinjavaju kako mnogobrojni pokretni artefakti (keramika, litički artefakti, koštani ostaci, i slično), tako još vrjedniji te indikativniji nepokretni ostaci čitavih monumentalnih struktura ili pak dijelova struktura kao što su prapovijesni kompleksi s labirintima jaraka i djelomično obzidanih opkopa, poprečnih i drugih suhozidnih struktura, vidljivo modificiranih te niveliranih dijelova između labirinta jaraka sa crvenicom koji su podzidani ili mjestimično obzidani vapnenačkim komadima, zatim ostaci temelja kamenih i kameno-biljnih, a bez ikakve sumnje i čistih biljnih, prapovijesnih kuća, popločanih ulica ili kamenih cesta, usječenih prolaza kroz monumentalne prirodne vapnenačke stijene, vršni kolosalni od strane ljudskih ruku postavljeni i uspravljeni megalitski vapnenački blokovi, rubni kameni suhozidni podzidi platformi s kulturnim slojevima i ostacima prastarih nastambi, pa potom i ostaci plićih ili nešto dubljih rovova te jaraka, a tek onda svi oni monumentalni kameni i suhozidni ostaci dobro poznatih metalodobnih prapovijesnih kolosalnih građevina poput gradinskih ostataka kao i prapovijesnih (ukopnih, ponekad i obrednih vršnih) gomila, na koncu konca pridaju nam jedan neosporan prikaz o kakvom se sve ovdje, još uvijek neprepoznatom te nevaloriziranom, potencijalu radi.
Pa u tom kontekstu za sami kraj ovog ekskluzivnog i promotivnog članka, kao određena vrsta autorovih preporuka, savjeta ili svojevrsnih smjernica, mogu se naznačiti iduće stavke te mogućnosti valorizacije:
• Dodatno obogaćivanje već od ranije realizirane, trasirane, kao i jako lijepo označene postojeće biciklističke staze te biciklističke rute koja se proteže čitavim brdskim pojasom od nižih padinskih dijelova sjeverozapadno od Gruda (Cycling rural project) pa sve do samog pitoresknog Raškog Polja, sa manjim označenim natpisima na drvenim ili sličnim tablama, s eventualno i kratkim tekstualnim opisima pojedinih jako važnih baštinskih lokaliteta te baštinskih točki iz spektra prirodne (geološko-geomorfološke, geobotaničke i druge) te geoarheološke (lokaliteti s jasno vidljivim prapovijesnim monumentalnim ostacima kao što su drevne kamene gomile, gradinski ili gradinsko-liki monumentalni suhozidni ostaci megalitskih zidina, ali i drugih monumentalnih drevnih zdanja poput ozidanih drevnih lokvi, kiklopskih bunara, terasastih monumentalnih podzida, starih crkvi i sličnih vrijednih povijesnih zdanja.
• Medijsko dodatno promoviranje prethodno navedene biciklističke staze i rute koja je promrežena zanimljivim makadamskim stazama na brdskom pojasu iznad Gruda, preko Raškog Polja, pa sve u pravcu Posuškog područja, Posuškog Gradca, Lipovica i sjeverozapada. Uz to, poželjno bi bilo organizirati ciljane te medijski promovirane buduće biciklističke grupne vožnje ovim, uvelike danas zanemarenim te ignoriranim, biciklističkim stazama između Posušja i Gruda.
• Uređenje te markiranje određenih novijih planinarsko-pješačkih brdskih staza koje bi prolazile ovim područjem gorja i brdskih udolina te Raškog Polja, s potencijalnim početnim dijelovima staza, kako od južnijih, visinski nižih, smjerova od pravca Gruda i ceste Grude-Posušje, tako i od posve nasuprotnih sjevernijih smjerova iz duboke prodoline Potkraja i Podvranića na području zapadnog dijela općine Široki Brijeg. Isto tako, ova slična mogućnost za uređenje te naznačavanje planinarskim oznakama i markacijama određenih novih planinarskih staza, evidentna je i s početnim dijelom staze od smjera sjeverozapada i područja Posuškog Gradca, pa u pravcu jugoistoka s protezanjem preko jako zanimljivih drevnih, ilirskih te predilirskih, prapovijesnih gradinskih i vangradinskih uzvišenja, kompleksa, vršnih dijelova sa prapovijesnim gradinama i velikim obrednim gomilama (recimo primjer impozantne Rtove gomile), pa sve nadalje u pravcu preko Raškog Polja i dalje na istok ili pak jugoistok, s mogućim kružnim ili polukružnim protezanjem čitave takve planinarske staze. Ujedno vrijedno je spomenuti i činjenicu čak zabilježenu te opisanu u pojedinim ranijim literarnim stručno-znanstvenim djelima te radovima, kako se upravo kroz ovo spomenuto područje, u pravcu protezanja preko Raškog Polja do Posuškog Gradca te u obrnutom smjeru, proteže trasa drevne ilirske, kao i antičke, odnosno rimske, ceste. Sve su ovo samo mali djelići u svekolikom moru prisutnog povijesno-arheološkog bogatstva koje krije ovaj dio zapadne Hercegovine, koji posjeduje očito jednu ogromnu dozu neiskorištenog potencijala za budućom višestrukom valorizacijom.
• Prostor šireg područja te okolice lokaliteta Vukove njive, kao i čitav predmetni upečatljivi brdsko-gorski predio između Posušja i Gruda, predstavlja jedan idealan prostorni poligon ili pak destinaciju za eventualna određena buduća detaljnija znanstvena terenska stručna proučavanja, rekognisciranje i razotkrivanje novih arheoloških prapovijesnih do antičkih, pa i kasnijih, lokaliteta, zatim za proučavanja isto tako ništa manje vrijedne prirodne, geološke, geomorfološke, kao i geoarheološke, baštine ovog područja, predstavljene pojasevima te specifičnim reljefnim oblicima jaraka i reljefnih depresija sa mediteranskim crvenim tlom, odnosno terra rossom.
• U konačnici, čitav okolni, kako onaj istočniji, tako i onaj krajnji zapadniji, prostorni segment područja Raškog Polja, uključujući atraktivni lokalitet Vukove njive, koji administrativno pripada Posušju, mogao bi postati jednom budućom atraktivnom destinacijom za posjećivanjem, odnosno jednim novim vrlo primamljivim izletištem namijenjenim prvenstveno za lokalno stanovništvo, Posušja, kao i Gruda, koje bi samim time predstavljalo jedan prostorni obuhvat kojega bi jako poželjno bilo, ne samo medijski ili na sličan način, puno više promovirati te valorizirati, već i konkretnije zaštititi, kako bi se budućim naraštajima i ustvari onima kojima ''predajemo'' u zalog nasljedstva sve ovo prirodno-povijesno bogatstvo, uspjelo sačuvati barem djeliće toga što je danas još uvijek te na svu sreću sačuvano i nenagrđeno. Kao jedan pozitivan, a djelomično već i na pozitivan način valoriziran primjer drevnog prapovijesnog područja koji povezuje područja Posušja i Gruda, svakako možemo navesti primjer lokaliteta čuvene prapovijesne gradine Nečajno, do koje su već uređeni i pročišćeni pristupni putevi kako s one južnije strane od smjera Imotsko-bekijskog polja, odnosno od strane Gruda, tako i sa nasuprotnih sjevernijih strana od smjera Posušja i Osoja. Jer, na samom koncu pisanja, može se reći pa i u određenoj mjeri i zaključiti kako ovaj upečatljivi brdski pojas između Posušja i Gruda, krije čudesne oblike nevalorizirane prirodne geološko-geomorfološke, geobotaničke, ali i izrazito vrijedne kulturno-povijesne, odnosno arheološke prapovijesne baštine koja sakriva dokaze najstarijih monumentalnih kompleksnih uređivanja terena ne samo na lokalnoj razini Hercegovine, već i na mnogo većem prostornom nivou čitave istočno-jadranske obale. Koliko će se sve ove neporecive vrijednosti ove drevne prirodno-povijesne baštine ovog područja, kao i sami (još uvijek uvelike neiskorišteni te nevalorizirani) potencijali, prepoznati kao takvi, to će budućnost pokazati. Ostaje nam samo jedna nada da će se, barem jedna pozitivna te ispravna svijest o svemu ovome, pojačati, čime bi se producirali osnovni uvjeti za pozitivnom budućom valorizacijom, barem jednog dijela ovog iznimno vrijednog baštinskog područja Hercegovine.
FOTOGALERIJA :
