utorak, 26. listopada 2021.

100TONSKI BLOK - NA ILIRSKOM KIKLOPSKOM ZIDU KOD NEUMSKOG GRADCA! EKSKLUZIVNO - jedan od najvećih megalita u regiji! (One of the largest megalithic blocks in frame of megalithic walls discovered near Neum)

KIKLOPSKI ZIDOVI NEUMSKOG ZALEĐA KRIJU NAJGOROSTASNIJE MEGALITSKE BLOKOVE U REGIJI, POGLEDAJTE OVAJ TEŽAK 100 PLUS TONA ;


Evo jedna ekskluzivna fotka na razotkriveni gorostasni megalitski blok koji je pažljivo postavljen na vrh ovog megalitskog ili bolje rečeno kiklopskog zida koji se nalazi u sklopu ilirskog megalopolisa - sustava integralnih gradina obrednog i naseobinskog karaktera na pojasu kod neumskog Gradca. Fotka ukazuje samo djelomično na dojmljivost dimenzionalnosti i volumena ovog bloka, no kad se nađete izbliza onda se tek uviđa o kakvom bloku kolikoj gorostasnosti i dimenzionalnosti se radi ovdje. Riječ je o izvorno golemom prirodnom okomitom sloju vapnenca gornjokredne starosti kojeg su domaći Iliri uz pomoć vještih tehnika prelomili iz svog izvornog okomitog položaja te ga pažljivo prevrnuli i položili na već postavljene manje (no svejedno velike) blokove u nižim redovima zida kojeg su izgradili na ovom gornjem dijelu brda. Inače uokolo ovog zida nastavljaju se redom ovakvi monumentalni kiklopski zidovi te na često mjesta postavljeni golemi zasebni blokovi kamena, koji su često i obrađivani. A prema keramici ovo sve, uključujući i navedeni najveći megalitski blok, ide u starost od čak 4000 godina tj.2000 god.pr.Kr, što ovo svrstava u najstarije kiklopske zidine od ogromnih blokova na ovim prostorima. Ovdje sam stavio samo ovu jednu ali vrijednu fotku budući da planiram uskoro objaviti i opširniji post priču o ovom cijelom lokalitetu i svemu onome što sam snimio in situ ovdje. Pa nastavite pratiti svakako ovaj portal fb i blog stranicu megalita Hercegovine. Puno pozdrava. (originalni tekst prenešen s fb str.)


Pogled od juga na najveći megalitski blok u okviru megalitskih zidina na čitavom širem prostoru, lokacija - Neumski Gradac (Look at the largest megalithic block in frame of megalithic wall, discovered near Neum in village Gradac)


ponedjeljak, 13. rujna 2021.

IZGUBLJENA ILIRSKA AKROPOLA DAORSA OTKRIVENA KOD STOCA NA PIRAMIDALNOM BRDU LJUBOVIK (Ancient Illyrian city discovered near Stolac on Ljubovik hill)

NEPOZNATA ILIRSKA GRADINA I ANTIČKA CITADELA OTKRIVENI NA UPEČATLJIVOM BRDU LJUBOVIK U MUTAPOVINI ZAPADNO OD STOCA;

 

Stolačka baština Ilira - Daorson

   U pogledu povijesnog, te posebice prapovijesnog, arheološkog bogatstva i naslijeđa kojim se diči stolačka općina, domaćoj i široj javnosti svakako su najpoznatiji prapovijesno antički lokaliteti kao što su pećina Badanj te čuveni Ilirski grad Daorson, ili u stručnom smislu gradina Ošanići. Ono po čemu je Ošanićka gradina ili grad Daorson svima daleko najupečatljiviji, pa i najprimamljiviji povijesni lokalitet za posjećivanje jesu nesumnjivo goleme tzv.kiklopske zidine koje se nalaze neposredno sa istočnije strane velike, danas nažalost totalno razrušene, obredne gomile te akropolskog dijela čitave gradine. Ono što treba naglasiti jest to da se u prvom redu ovdje radi o jednoj tipičnoj prapovijesnoj ilirskoj gradini koja je očito i po svemu sudeći imala jedan misteriozan enormno važan značaj za širu zajednicu Ilira koji su prebivali na širem području Stoca te južno i jugoistočno od Mostara. Upravo je taj značaj, po svemu sudeći kultnog mjesta štovanja ilirskih božanstava Kadma i Harmonije, tijekom nešto kasnijeg vremena prapovijesti doveo do toga da se lokalno stanovništvo domaćih Ilira odlučilo na nevjerojatan graditeljski poduhvat onog vremena koji je rezultirao podizanjem izrazito moćnog i veličanstvenog kiklopskog, ustvari megalitskog, bedema s dvije kule te specijalnom jedinstvenom kamenom kapijom, portalom kroz koji se od istoka ulazilo pravo na rečenu obrednu gomilu. 

    Ova veličanstvena prapovijesna ilirska gradina u Ošanićima, prema svim dosadašnjim uvidima te pisanim zaključcima struke i istraživača koji su se još od sredine prošlog stoljeća intenzivno bavili njome, predstavlja 'glavni grad' ili glavno središte ilirskog 'plemena' ustvari bolje rečeno - ilirskog naroda - Daorsa. Isto tako u tom kontekstu razmatranja svih karakteristika Ilira Daorsa vrlo važna je činjenica i osobina njihovog prostornog rasprostiranja u okviru ovog dijela istočno-jadranske obale. U tom pogledu, pojedini raniji istraživači kao što je Z.Marić, u svojim ranijim radovima iznijeli su tezu da su se Daorsi u svoje izvorno vrijeme još od ranijeg željeznog doba, prostirali ne samo s ove lijeve obale Neretve, već i s druge desne, zapadnije, strane rijeke, pri čemu su sezali čak i do Posušja i Tomislavgrada. Ovo je uistinu vrlo smjela teza, no s obzirom na dosadašnju gotovo nikakvu detaljnu istraženost prapovijesnih gradina šireg hercegovačkog prostora, ovu tezu Z.Marića nipošto ne smijemo isključivati ili negirati. Zbog čega je uzeta u obzir bila ta pretpostavka i teza da su Daorsi toliko duboko bili i gradili i sa druge zapadne strane Neretve? U prvom redu to je zbog toga što na ovom prostoru, tj.na prostoru današnje zapadne Hercegovine, postoji čitav niz prapovijesnih, do sada gotovo nikako istraživanih, gradina koje sadrže obilje pokretne građe ilirsko-helenističkih obilježja iz kasnijeg željeznog doba, te još bitniju stavku - sadrže ostatke upečatljivih kiklopskih - megalitskih zidina, u kojima se mogu pronaći finije isklesani golemi kameni blokovi. U pojedinim slučajevima na nekoliko takvih gradina u zapadnoj Hercegovini moguće je pronaći jasno vidljive impresivne sekcije megalitskih zidina koji stilom gradnje i arhitekture od fino oklesanih golemih poligonalnih, pravokutnih do paralelopipednih, kamenih blokova, jako puno podsjećaju na stil gradnje kakav imamo u čuvenog Daorsona. Najosobitije među takvim zapadnohercegovačkim megalitskim gradinama, jesu gradina Zvonigrad kod Pologa iznad Mostarskog blata, zatim Matijevića gradina u Mokrom kod Širokog Brijega, gradina u Mamićima također kod Širokog Brijega, pa zatim prostorno još zapadnije, gradina na Glavici u Viru kod Posušja, gradina Vrcani, Vrućice i Pit zapadno od Gruda, te još neke druge gradine sličnih osobina. Posebice velika sličnost u toj megalitskoj arhitekturi zidova brojnih megalitskih gradina Hercegovine, odnosi se na one zidove i podzidove Daorsona koji se nalaze u širokom padinskom dijelu na terasastim rasterima gradine. Ako izuzmemo prednji ili gornji jedinstveni kiklopski zid Daorsona koji sadrži dvije četvrtaste kule i kapiju, možemo slobodno reći i zaključiti da čitava Hercegovina, kao i Dalmacija, posebice njezin južniji dio od Vrgorca do zaleđa Stona, sadrži na desetke i desetke ilirskih pretpovijesnih gradina koje imaju vrlo slične ili gotovo identične megalitske zidine kao padinski akropolski dio Daorsona sa zapadne strane. Ne samo da ih ima, već ih ima s čak mnogo većim površinskim udjelom megalitskih zidova negoli je to slučaj u Daorsonu. No, prema svim dosadašnjim, a izuzetno detaljnim fizičkim terenskim obilascima i spoznajama autora ovog članka, najveći brojčani udio ovakvih upečatljivih, a danas totalno zaboravljenih, ilirskih gradina s moćnim megalitskim zidovima, prisutan je ne u zapadnoj, koliko u istočnoj, te posebice u jugoistočnoj, Hercegovini. Odnosno, možemo reći da se žarište prapovijesnih megalitskih gradina koje su u rangu Daorsona ili Ošanićke gradine, krije u jugoistočnom dijelu Hercegovine unutar općina Stolac, Čapljina, Neum i Ravno. Također tu su još i područja Trebinja i Bileće, no taj prostor autor ovog bloga uopće nije proučavao niti obilazio. Ipak, s obzirom na neke autorove spoznaje i uvide glede Trebinjskog areala, možemo i trebamo naglasiti mikroprostor sela Bihovo ispod Trebinja koje krije nekoliko izrazito upečatljivih megalitskih gradina koje dosad nisu široj i domaćoj javnosti uopće poznati. 


Misterija Ilira Hercegovine i Dalmacije 

   U kontekstu brojnosti i udjela svih megalitskih gradina ili pak kompleksa te pojedinačnih megalitskih suhozidnih objekata na jedinici površine, daleko najveće žarište predstavlja područje općine Neum. Da li su sve ove megalitske gradine jugoistočne Hercegovine dijelo čuvenih Ilira Daorsa? Naravno da nisu. U prvom redu ogroman brojni korpus gradina koje imaju megalitske zidine, posebice na području Neuma, građen je tijekom puno starijeg perioda od klasičnog vremena vrhunca civilizacije Daorsa koji su vrhunac imali u srednjem i kasnijem željeznom dobu, dok su ove megalitske gradine i kompleksi Neuma mahom iz perioda najranije bronce te srednje bronce s čak zamjetljivim udjelom gradina i iz kasnog eneolitika. Tome u prilog idu neporecivi brojni monospecifički ili uniformni, ali vrlo indikativni, ostaci keramičkog posuđa s čestim ukrašenim komadima karakterističnim za tzv.Nečajno fazu, a koja je integralni segment vrlo dobro poznate tzv.Posušku kulturu. Slijedom svih tih novijih spoznaja nameće se onda novo pitanje, tko su pak bili ti misteriozni graditelji iz ranog brončanog doba koji su izgradili gotovo 90 posto svih gradina Hercegovine ? Ako ćemo uzeti u obzir pojedina vrijedna genetska istraživanja povijesnih naroda ovog prostora, s posebnim fokusom na žarište rasprostiranja kao i starost same tzv.Ilirske ili Dinarske genetske haplogrupe (I2a), nema sumnje da se radi o jednom te istom narodu u okviru zasebnih područja ako gledamo i period rane bronce i period recimo kasnog željeznog doba. Odnosno drugim riječima rečeno - gradine iz brončanog perioda koje su npr. građene na području Delmata, gradili su također Delmati, koje možemo zvati Preddelmati ili Pradelmati, ali dovoljno je reći Delmati, jer je genetika tih graditelja i stanovnika gradina iz ranog brončanog perioda, po svemu sudeći bila ista kao genetika graditelja i stanovnika gradina iz kasnog željeznog doba. U tom kontekstu identične teze su imali i pojedini poznati raniji arheolozi kao što je čuveni Grga Novak koji je jasno i nedvosmisleno u svojim radovima i knjigama pisao - da su ove prostore (Hercegovine i Dalmacije) u brončanom i željeznom dobu naseljavali Iliri, tj.riječ je o jednom te istom narodu koji je ovdje bio već od početaka metalnih razdoblja. Taj narod je bio Ilirski, on je imao na području današnje Dalmacije i Hercegovine tijekom čitave prapovijesti ujednačen ili gotovo nepromijenjen dnk tj.genetsku haplogrupu, i bez obzira šta netko drugi sa strane pričao pisao ili tvrdio odnosno filozofirao, još uvijek ne postoje nikakvi dokazi koji ovo opovrgavaju, odnosno dokazi koji pobijaju (pra)povijesni kontinuitet naroda na ovim dinaridskim dalmatinsko-hercegovačkim prostorima kroz veći dio prapovijesti do dana današnjeg. U tom kontekstu, vezano i za predmetno područje Daorsa, prve i najstarije gradine iz brončanog, pa čak i s kraja bakrenog, doba, možemo sasvim sigurno vezati za genetski identičan narod, a to su Daorsi, koje netko ako želi može zvati u ovom slučaju pra ili pred - Daorsima. Ako pak razmotrimo gradine i prapovijesne komplekse područja Neuma i prostora bližeg priobalju, neminovno je uključiti Ilire Plereje kao vjerojatne graditelje i stanovnike većine gradina koje sadrže megalitske zidine, na ovom području od Neuma pa sve do zaleđa Stona i Slanoga. Sve u svemu, i Daorsi, i Plereji, i Ardijejci, i Delmati, Autarijati, Desitijati i drugi prapovijesni narodi koji su obitavali u brončanom i željeznom dobu na prostorima današnje južne Hrvatske tj.Dalmacije, većeg dijela Bosne i Hercegovine, te Crne Gore, pripadaju Ilirskom narodu i civilizaciji Ilira s ovih prostora, neovisno o tome kad su dobili (od drevnih helena) ove svoje nazive. 


Daorsi i njihovo žarište

    Ako se pak vratimo samim Daorsima, kao jednim od najintrigantnijih naroda Ilira na širim prostorima istočno jadranske obale i priobalja, valja nam pogledati gdje je to njihovo žarišno ili stolno područje. Ako pri tom razmatranju npr. povučemo šestarom radijus na potezu od Daorsona pa do Zvonigrada, izvući ćemo vrlo zanimljivu geografsku kružnicu. U toj kružnici jasno se vidi i razabire da je centralni dio Ilira Daorsa najpodudarniji prostoru današnje općine Stolac. Ako dalje idemo gledati koje od svih danas široj javnosti, i struci, poznatih te istraživanih prapovijesnih ilirskih gradina Daorsa, imamo na ovom području unutar navedene kružnice, osim spomenutog čuvenog Daorsona - Ošanićke gradine, poznate su nam svega dvije do tri takve - daorske gradine, koje imaju megalitske zidine te ostatke ilirskog te antičko-helenističkog pokretnog materijala. Tu se prije svega izdvaja tzv.Martinovića gomila u Dubcima koja sadrži golemu obrednu gomilu ili tumulus od kojega sa na zapad odvaja golemi megalitski bedem koji se uzdužno spušta prema dnu padine u dužini od preko 150 metara. Unutar vanjskog lica ovog perifernog uzdužnog bedema, najupečatljiviji su golemi fino isklesani i međusobno uklopljeni megalitski blokovi poligonalnih stranica. No na žalost ovaj je lokalitet danas u svojevrsnoj zabranjenoj zoni posjećivanja, te se nipošto nikome ne preporučuje posjećivati ga, poradi toga što je čitav prostor gradine te okolice megalitskih zidina gusto isprepleten ostacima minskih polja iz prošlog rata. U tom kontekstu uvažavajući ovu nedvojbenu i tužnu činjenicu, unatoč jako velikoj atraktivnosti samog megalitskog bedema Martinovića gomile, nju tj.ovaj ilirski daorski gradinski lokalitet možemo, pa tako reći, otpisati iz neke moguće pozitivne svrhe tipa buduće destinacije za posjećivanje i objekta kojeg će se moći valorizirati, doistražiti i pretvoriti u kulturno-turističku destinaciju vrijednu posjećivanja. No, s druge strane, rasvjetljava se jedna druga pozitivna činjenica, a to je da je Martinovića gomila - u biti samo jedan u nizu - moćnih megalitskih daorskih gradina koje krije čitav prostor stolačke općine te šire okolice. Od poznatijih te dijelom istraženih, takvih daorskih gradina s područja Stoca vrijedi spomenuti gradinu u selu Prenj, ili po nekima Opličićku gradinu, koja se nalazi neposredno iznad korita rijeke Bregave s njene desne strane. Ovdje je riječ o golemom kamenom, po svemu sudeći obrednom, tumulusu koji je dijelom stepenasto obzidan megalitskim kamenim blokovima, no koji uz megalitsku arhitekturu nosi veliku vrijednost po pronađenoj i opisanoj ostavštini pokretnih nalaza, među kojima je nađeno i oslikane fine grčke keramike, drevnih novčića te ostalih vrijednih nalaza koji su tipični za Daorse i njihove lokalitete. Nadalje, izuzev spomenutih gradina u Ošanićima, Dubcima i Prenju (Opličići), jako je vrijedno spomenuti jednu, široj pa čak i stručnoj javnosti, jako malo poznatu ilirsku gradinu koja se krije na vrhu upečatljivog brijega iznad poznatog (po stećcima) stolačkog sela Boljuni. Ova gradina se zove tzv.Žujina gradina dok se negdje isto tako naziva i Šutalova gradina, a široj javnosti kroz medije je ekskluzivno bila prezentirana upravo od strane autora ovog bloga na ovoj stranici prije više od 5 godina: http://megaliti-hercegovina.blogspot.com/2016/01/nepoznata-megalitska-ilirska-daorska.html Ova autorova ekspedicija, s jako pozitivnim rezultatima i otkrićima, unatoč činjenici da je veći dio područja Žujine gradine iznad Boljuna pod minskim poljem, rezultirala je netom kasnije opisanim znanstvenim radom o ovom vrijednom gradinskom lokalitetu od strane poznate arheologinje dr.sc.Snježane Vasilj, opisanom u geoarheološkom kontekstu, koji je dostupan online: https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=680650 . Osim svih ovih prethodno navedenih stolačkih megalitskih (daorskih) gradina, Martinovića gomila, Ošanićka gradina - Daorson, Opličićka gradina te Žujina gradina, široj, pa čak i stručnoj, javnosti, gotovo da nije poznat niti jedan drugi gradinski lokalitet, odnosno prapovijesna gradina koja bi bila značajna po ostavštini megalitske arhitekture te pokretnih nalaza. Čak je i čuveni prethodni istraživač poznatog Daorsona Z.Marić, u svom vrijednom radu o helenističkim utjecajima na ilirsko pleme Daorsi, nedvosmisleno naveo činjenicu da je najveći dio ilirskih (gradinskih) lokaliteta koje možemo pripisati Daorsima i helenizmu, u Hercegovini i dijelovima južne Dalmacije, još uvijek nerekognisciran, odnosnu u prevedenom smislu - neotkriven. S druge strane, ako ćemo gledati javno dostupni Arheološki leksikon BiH, tom 3 izdanje, te detaljno promotriti sve prapovijesne gradine prisutne na području općine Stolac, vidjeti ćemo da postoji relativno dosta opisanih, većinom u jako kratkim crtama, gradinskih lokaliteta koje bi valjalo vidjeti i snimiti izbliza njihove arhitektonske ostatke, posebice bedeme, budući da se neosporno na jednom dijelu njih kriju ostaci megalitske gradnje, i ostaci tzv.kiklopskih zidina. 


OTKRIĆE NEPOZNATE ILIRSKE (DAORSKE) AKROPOLE - GRADINE NA LJUBOVIKU

    Na veliko i pozitivno iznenađenje autora bloga, nakon svih detaljnih preliminarnih detekcijskih uvida te posebice nakon napornog fizičkog terenskog obilaska, razotkrivena je dosada potpuno nepoznata ilirska daorska gradina koja se krije na krajnjem zapadnom dijelu općine Stolac uz sami granični pojas prema Parku prirode Hutovo blato te općini Čapljina. Ova impresivna ilirska gradina predstavljena je moćnim i upečatljivim kamenim brijegom u obliku stjenovite piramide ili goleme izdužene kupe, što pokazuje da se radi o jednoj pravoj drevnoj akropoli ili citadeli. Riječ je o piramidalnom brdu Ljubovik (162m) koje se nalazi s donje, južne ili lijeve strane rijeke Bregave na širem području zvanom Mutapovina. Ono što treba spomenuti jest jedna zanimljiva činjenica i stavka da je gotovo čitav ovaj pojas s druge donje ili lijeve strane Bregave na potezu od Poplata i Drenovca na istoku, sve do Mutapovine, Drijena i Hutova blata na zapadu, u pogledu registriranosti, istraženosti i općenito spoznaja o ilirskim gradinama jedna ogromna nepoznanica te velika bijela ploča. Stoga, uz ranije prije 5 godina ekskluzivno prezentiranu gradinu u Boljunima, ova novootkrivena moćna gradina na Ljuboviku u Mutapovini, predstavlja tek početak ili doslovno zagrebavanje po površini u kontekstu svega onoga što se krije na navedenom prostoru, a što nije uopće taknuto niti poznato. Tako npr.za sve one koji vole stećke i zanimaju se za tematiku stećaka, možemo ovdje spomenuti činjenicu da se još moćniji, po nekim usmenim spoznajama, čak i brojniji stećci negoli su oni u Boljunima, kriju na širem prostoru sela Kruševo, što predstavlja pravu poslasticu i primamljivost za dodatnim upoznavanjem i spoznajama o svim tim zaboravljenim stećcima Kruševa za one koji proučavaju stećke ovih područja. Također u okolici sela Kruševo, kao i uz sjevero-istočne obode parka prirode Hutovo blato, krije se još nekoliko moćnih, također totalno nepoznatih ilirskih gradina Daorsa, koje, što je najzanimljivije, sadržavaju ostatke jasno vidljivih moćnih megalitskih zidina, sličnih onima na Martinovića gomili, Daorsonu te Zvonigradu. Međutim treba imati na umu da je jedan znatan dio ovog prostora, s navedenim i drugim zaboravljenim i neistraženim gradinama Daorsa, nažalost iza prošlog rata ostao kontaminiran minskim poljima, zbog čega se onima koji bi bili zainteresirani za obilaskom ovog prostora u budućnosti, svakako preporučuje detaljno raspitivanje i dobivanje informacija o točnim položajima minski kontaminiranih zona od strane lokalnog stanovništva ili profesionalnih deminera koji djeluju na području Stoca i Čapljine. 



    Gradina na Ljuboviku, već samim početnim pogledom s gotovo kilometarske daljine od nasuprotne obale Bregave s područja sela Prenj, upada u oči svojim dominantnim geomorfološkim te vizualnim osobitostima. Čitavo gradinsko brdo, unatoč svojoj nevelikoj nadmorskoj visini, je izrazito dominirajućeg reljefa i forme, te s ove strane Bregave svojim oblikom najviše dominira širom okolicom krške zaravni na Mutapovini. Dolazak do same gradine predstavlja uistinu jednu pravu avanturu, čak već u početnim dijelovima vožnje automobilom uskom izbetonirano-makadamskom cestom uz padinu kanjona Bregave koji svojim spektakularnim vapnenačkim liticama i stijenskim formama zamrzava pogled. Prelaskom preko uskog betonskog mosta na Bregavi, potrebno je se osrednjim makadamsko-betonskim putem uspeti posve na vrh druge strane gdje je predio Mutapovina. Onda dalje sve do same gradine vodi jedan osrednje kvalitetan makadamski uski put kojim se može doći do istočnih strana gradinskog brijega. Do podnožja s prisojne strane gradine od navedene ceste vodi jedan uski, danas totalno zarastao puteljak sa čijih se sjevernih strana približavanjem podnožju gradine jasno mogu nazrijeti drevni kameni podzidovi te ponegdje čak i golemi zasebno postavljeni megalitski blokovi teški preko nekoliko tona. Već početkom približavanja gradini od smjera istoka i jugoistoka, vidno polje u pravcu sjeverozapada uvelike nadsjenjuje moćni piramidalni gradinski brijeg Ljubovik, koji u vizualno impresivnom smislu automatski ostavlja dojam jedne prave gotovo kolosalne - akropole. Avanturistički doživljaj probijanjem prema smjeru gradine uvelike upotpunjava prava mediteranska vazdazelena vegetacija u kombinaciji s privlačnim krškim reljefom te raznolikim prirodnim oblicima stijena. Među svom prisutnom vegetacijom svojim oblikom, visinama te brojnošću, ističu se stabla zimzelenih hrastova koji su karakteristični za južno-jadransko područje te zaleđe južnog jadrana. Avanturistički dojam i uzbuđenje se sve više pojačavaju s nastavkom približavanja samom podnožju gradine s njenih južnih ili prisojnih strana. I već po samom usponu od najnižih visinskih izohipsa podnožja i padine s jugozapadne strane, nailazi se na brojne fino uređene i modificirane stambene terase koje su posve očito lokalni Iliri uredili bili i podzidali za svoje drevne nastambe. Da je tome tako, osim mnoštva porazbijane prapovijesne keramike brončanodobnih obilježja, na čitavom ovom terasastom podnožju s južnih i jugozapadnih strana gradine, dokazuju izrazito brojni ostaci pečene zemlje ili tzv.kućnog lijepa, što je u prevedenom smislu doslovno pokazatelj postojanja prapovijesnih drvenih kuća. Skraćenim terminom: pečena zemlja (kućni lijep) = = prapovijesna drvena kuća . U rjeđim slučajevima ukoliko je pečena zemlja prisutna na ruševinama kamenih bedema to pak pokazuje neporecivo postojanje i drvenih palisada koje su bile podignute na gornjim segmentima kamenih suhozidnih bedema. No, kao što samo ime kaže - kućni - lijep, radi se redovito o pronalascima koji upućuju  na kuće, i to na prapovijesne, drvene kuće. Nakon autorovog detaljnijeg uvida i obilaska ovih padinskih terasa s južnih strana, došlo je se do spoznaje kako su ovdje već tijekom brončanog perioda lokalni daorski Iliri bili podignuli čitav set brojnih drvenih objekata, nastamba ali i po svemu sudeći nekih značajnijih drvenih objekata tipa palača s temeljima od kamena, koje su pak stajale na vršnim dijelovima akropole. U pogledu geometrije, geomorfologije te dimenzija čitave novootkrivene gradine na Ljuboviku, možemo i trebamo uzeti ustvari i dimenzije čitavog brijega. U tom smislu, cijela gradina  ima najmanju dužinu oko 500 metara u dinaridskom smjeru JI-SZ paralelno pružanju gradinskog brijega, dok se poprečna širina kreće u dimenzijama od 100 u najužim dijelovima pa do 300 i više metara u najširem dijelu preko središnjeg dijela gradinskog brijega. Iz ovih dimenzijskih i morfoloških relacija jasno se zaključuje kako se ovdje radi o jednoj golemoj prapovijesnoj gradini, koja samim time, uz činjenicu njene totalne dosadašnje nepoznanice, posjeduje jedan golemi potencijal i znanstveno-kulturni značaj u okviru kulturno-povijesne baštine općine Stolac. U tom kontekstu potrebno je naglasiti činjenicu, koja je u okviru mnogih ranijih članaka autora ovog bloga ovdje iznešena, no koja je od vrlo rijetkih domaćih proučavatelja i istraživača bila spominjana u njihovim radovima, a radi se o tome da podcrtano - prapovijesna gradina NIJE - samo zidovi koji se nalaze na vrhovima uzvišenja ! - već gradina je redovito i čitava padina te površina čitavih brda od vrha pa sve do samog podnožja. Među rijetkim, a vrijednim arheolozima, koji su na određen način 'upozoravali' na ovu nedvojbenu činjenicu, koju danas mnogi oni koji opisuju gradine ili iz neznanja, namjere ili pak iz kardinalnog nedostatka detaljnijih terenskih obilazaka te nedostatka sposobnosti prepoznavanja gradinske kamene arhitekture (u podnožjima gradinskih brijegova) ignoriraju, treba istaknuti pok.Boška Marijana koji je opisao brojne protopovijesne gradine i nalaze s njih na području istočne Hercegovine u svom vrijednom, kapitalnom, radu iz 2000.godine -ref: MARIJAN, B., (2001): Željezno doba na južnojadranskom području (Istočna Hercegovina, Južna Dalmacija). -Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, VAHD, Sv.93., Split. B.Marijan je u ovom svom uratku, koji između ostalog nudi i dokaze prapovijesnog podrijetla stećaka (stecci-Puljak ), opisijući osobine prapovijesnih ilirskih naselja tj.gradina na predmetnom području jasno naveo to da su prapovijesni ilirski stanovnici redovito uređivali čitave padinske površine za svoje potrebe, a ne samo vrhove brda, te je stoga nedvojbena stavka da su izvorne dimenzije i površine mnogih razmatranih gradina, te onih koje će se tek razmatrati, mnogo veće nego se to na prvi pogled čini. 









    Ova, novootkrivena, ilirska daorska gradina, osim što predstavlja svojevrsnu arheološku ili kulturno-povijesnu atrakciju, predstavlja i jedan genijalan pokazatelj uskog odnosa te nedjeljive sprege između lokalne geologije te arhitekturalnog rastera izgrađenih gradina. U tom smislu, autor je još prije više godina temeljem izrazito golemog terenskog iskustva (detaljno je fizički direktno in-situ obiđeno te snimljeno više od nekoliko stotina gradina u čitavoj Hercegovini) došao do vrlo indikativnih zaključaka glede navedenog odnosa - geologije i arheologije samih gradina u kontekstu nepokretne ostavštine. U prvom redu to se odnosi na samu pojavnost ili prisustvo svima atraktivne megalitske arhitekture suhozidnih bedema, zatim na položaje izgrađenih bedema, razloge odabira određenih uzvišenja za podizanje moćnih megalitskih objekata, kao i isto tako vrlo važne pozicije izvora, te hidrogeoloških zona sa stijenama u kojima su podignuti drevnih bunari, ozidana vrela pitke vode, te kamene lokve s nikad presušujućom vodom. Sve ove karakteristike opisane su detaljno u autorovom znanstvenom radu kojeg je moguće pronaći i pročitati online: academia-edu-glamuzina . Ono što se da iščitati malo pomnijim uvidom u geološke karakteristike, kako ovog gradinskog uzvišenja na Ljuboviku, tako i ostalih brojnih uzvišenja s megalitskim gradinama posebice na prostoru istočne Hercegovine, jest vrlo zanimljiva činjenica da su megalitski bedemi i razne megalitske konstrukcije ili pak skraćeno - megalitske gradine, ponajviše ili gotovo redovito - podizane na onim brijegovima koji su građeni od dobro uslojenih no jako tektoniziranih ili raspucalih, izdanaka vapnenačkih i dolomitnih stijena. To je zbog toga jer je prirodno uslojavanje, ukoliko su prisutni očiti dobro uslojeni izdanci vapnenačkih ili dolomitnih stijena, u kombinaciji sa dodatnom tektonikom (koja je u redovito ravno-plošnim smjerovima ispucala čitave mase dobrouslojenih vapnenaca), dovelo do svojevrsnih prirodno obrađenih već gotovih megalitskih blokova, za koje je od strane lokalnog ilirskog stanovništva bila potrebna puno manja fizička energija i napor da se iz takvih geoloških sredina (dobro uslojene plus tektonizirane stijene) izvuku fini četvrtasti, pravokutni ili pravilni kameni megalitski blokovi, negoli je to slučaj na brdima gdje su stijene drugačijih geoloških i geomorfoloških osobina. Upravo je identičan ovakav primjer vidljiv na upečatljivom brdu Ljubovik gdje se kriju impresivni ostaci megalitskih zidina, kao i zasebni postavljeni golemi megalitski blokovi. Naime, u slučaju geologije te lokalno geomorfoloških osobitosti areala Ljubovika, promatrajući osnovnu geološku kartu (OGK) list Metković (slika ispod), uporedo s direktnim terenskim in-situ uvidom, jasno se razlučuje to da se ovdje nalaze mezozojski vapnenci gornjokredne starosti s fosilima rudista (izumrle školjke iz doba dinosaura) koji su upravo unutar brda Ljubovik jako dobro uslojeni, ali i jače tektonizirani ili izlomljeni, te nagnuti pod kutevima oko 30 do 40 negdje i više stupnjeva u generalnom smjeru prema sjevernim stranama. I to se više nego jasno vidi na samom terenu i na samoj akropoli Ljuboviku gdje je autor na masi mjesta razotkrio upravo brojne vidljive odsječke fino uslojenih vapnenačkih slojeva koji su dodatno ispucani usljed tektonike, te na kojima su Iliri Daorsi direktno izveli cijepanje i ekstrahiranje mnogih kamenih megalitskih blokova sa izgrađenim megalitskim zidinama direktno i savršeno položenim na prirodne dijelove slojeva. Druga, i također vrlo zanimljiva, te atraktivna, osobina ove razotkrivene ilirske gradine - grada na Ljuboviku, jest nevjerojatna količina od strane ljudske ruke (Ilira) zasebno postavljenih golemih megalitskih komada kamena - koje čine formu svojevrsnih menhira, dolmena, a negdje možda čak i kromleka (kružno poredani zasebni megaliti). U tom kontekstu čitava južna te jugozapadna padina Ljubovika podno akropole, ali i čitav vršni dio, sadrži ogroman broj takvih specijalno postavljenih golemih megalitskih blokova kamena, od kojih neki sadrže i očite tragove obrade. Nema sumnje da su ovi golemi kameni blokovi, koji na prvi pogled onima neupućenima ili neiskusnima ne predstavljaju ništa posebno, imali svoju jasnu izvornu funkciju zašto su postavljeni točno na ta mjesta. Moguće je da je riječ o zasebnim i bitnim megalitskim blokovima u okviru svake od pojedine terase, sa svojom odgovarajućom ulogom i funkcijom. Da li je to bila nekakva obredna ili ritualna ili pak markirajuća uloga, to je još uvijek enigma, ali nema sumnje da su određeni zasebno postavljeni megalitski blokovi imali ulogu ritualnih kamenja nešto u vidu proto-altara, neki su možda čak i bili svojevrsni dolmeni dok su određeni predstavljali specijalne markere na točno određenim pozicijama pristupnih prolaza i ulaza prema drugim dijelovima terasa i rastera. Na ovoj moćnoj gradini, ustvari na čitavom gradinskom brdu - akropoli, razotkriveno je i to kako je za terase u najvećoj mjeri iskorištena čitava južna, a posebice jugozapadna i zapadna strana padine akropolskog brijega, koja u geološkom te strukturno-morfološkom smislu predstavlja izlomljeno tektonski reducirano krilo povijene antiklinalne strukture kojoj je drugo očuvanije krilo u vidu relativno strmije nagnutih slojeva prema sjeveru s gornjih, nasuprotnih strana akropole gdje su terase u znatno manjem broju izgrađivane. I ovdje, vidimo jasan prisan odnos lokalne geologije i arheologije ( u kontekstu arhitekture stambenih terasa podgradinskih padina), gdje je tektonska predisponiranost proizvela najpogodnije oblike stijena upravo s ovih južnih, prisojnih te zapadnih strana za dodatnu modifikaciju od strane ljudske ruke u brojne fino nivelirane i podzidane stambene terase. Vrhunac ili simbolički rečeno - najatraktivniji dio gradine, svakako se pronalazi na vršnom segmentu akropolskog uzvišenja ili brda Ljubovik. Potrebno je reći i naglasiti kako je na ovim prisojnim južnim te jugozapadnim stranama čitav set prisutnih fino modificiranih terasa vrlo bogat s ogromnim talozima kulturnog sloja prepoznatljivog po gustoj, sada uslijed velike suše i vrućine - posve suhoj, travi unutar koje na mnogim mjestima izviruju površine smeđkasto tamne do crvenkaste zemlje s obiljem vidljivih ostataka raznorazne drevne keramike, posuđa te antičkog crijepa u određenim dijelovima. Idući dalje i uspinjući se preko tih upečatljivih stambenih terasa s kulturnim slojevima dolazi se do baze vršnog segmenta akropole, koji je možda i najimpresivnije ozidan sa svojih zapadnih strana. Naime, dolaskom na ovaj dio akropole Ljubovika, autor je razotkrio dva svojevrsna prstena megalitskih zidina izgrađenih u tipičnom ili možda bolje rečeno - karakterističnom, stilu daorskih centara poput Ošanića, Zvonigrada, Martinovića gomile, Neumskog Gradca, Male Gradine u Čapljini, Matijevića gradine i Gradine u G.Mamićima u Širokom Brijegu i druge gradine. Posebno upečatljiv je krajnji jugozapadni segment ili krakovi tih bedema u kojima se, ispod ili iza jako zarasle guste bodljikave vegetacije, mogu pronaći veliki finije obrađeni kameni blokovi koji su ponegdje složeni s međusobnim spojem ili sljubljivanjem u obliku finih tankih linija. Naravno, ukoliko bi zamislili u glavi istovremeno gledajući in-situ sve ove zidine i bedeme, kako bi to sve izgledalo bez imalo vegetacije i zarušenog materijala a u svom izvornom obliku, prizor bi to bio jednog jako lijepog i atraktivnog monumentalnog kiklopskog zida. Dodatnu vrijednost ovoj razotkrivenoj monumentalnoj arhitekturi gradine, u ovom zapadnom dijelu vrha akropole, daje također slučajno i neočekivano razotkriveni specijalni portal, ulaz ili svojevrsna Ilirska kapija unutar otprilike središnjeg dužinskog dijela megalitskog bedema s ove vršne zapadne strane. Ova kapija ili portal kojim se očito ulazi s donjih terasa na vršnu i glavnu terasu čitavog kompleksa, sadrži, iako danas jako zarasle i dijelom zatrpane, vidljivo moćne goleme poluobrađene megalitske kamene blokove u funkciji dovratnika, od kojih onaj sa gornje sjeverne strane ima čak i vidljivu bunjastu istaku koja je kao arhitekturalna osobitost svojstvena upravo daorskoj gradnji na ovim prostorima. Ono što je autor nadalje detektirao, a što predstavlja dodatnu potencijalnu vrijednost, jest to što čitava padina od ovih snimljenih monumentalnih kiklopskih zidina dalje prema nižim dijelovima, no danas gotovo neprohodnim uslijed izraslosti guste vegetacije, sadržava čitave setove izgrađenih megalitskih bedema koji su savršeno spojeni ili izgrađeni na prirodnom kamenu živcu. U tom kontekstu, potrebno je istaknuti kako čitav prostor gradine i posebice ove padinske strane akropole još uvijek kriju mnoge monumentalne arhitekturalne ostatke koje bi tek trebalo i valjalo snimiti izbliza u budućnosti. No, svejedno, ono što je od strane autora kroz što je moguće detaljiniji i minuciozniji terenski obilazak ustvari jedan čisti škraping, zapaženo pronađeno te snimljeno, predstavlja jedan golemi fundus snimljenih ostataka monumentalne arhitekture prema čemu se ovaj lokalitet nedvojbeno može uvrstiti u još jednu novije prepoznatu vrlo vrijednu gradinu Ilira Daorsa s područja Hercegovine. U pogledu čitavog vršnog i zaravnjenog dijela akropole, u nastavku obilaska razotkriveno je to da je u biti čitav vrh brda ili gradine opasan golemim suhozidnim konstrukcijama, koje su pak sa sjevernih strana, uslijed već rečenih geoloških te strukturno tektonskih osobitosti brda, u formi tipičnih osutih kamenih nasipa, no na kojima se u pojedinim dijelovima još uvijek nalaze bolje očuvane sekcije fino ozidanih segmenata bedema. Takve moćnije ozidane sekcije pronađene su na sjeveroistočnom rubu vrha akropole gdje su razotkriveni dijelovi ruba akropole s jako fino izvedenim megalitskim te suhozidnim zidanjem od obrađenih kamenih blokova. Odmah ponad takvih finih zidova zamijećuje se golemi ili debeli nanos kulturnog sloja koji obiluje raznoraznim ostacima tipične ilirske prapovijesne te nešto kasnije antičke keramike. U pogledu ove kasnije antičke (moguće rimske, ali i helenske-daorske) keramike, posebno su upečatljivi nebrojeni ostaci antičkog pokrovnog crijepa imbreksa i tegula koji su u svojevrsnom mixu sa tipičnom ilirskom grubljom keramikom. Na dijelovima ruba akropolske vršne terase na krajnjem istočnom dijelu autor je razotkrio činjenicu da se ovdje krije jedan golemi nanos kulturnog sloja iz kojeg vrlo plitko izviruju ili se naziru ostaci antičke građevine koja je bila izvedena od kamenih blokova s upotrebom maltera. Vrlo je moguće da se ovdje kriju ostaci nekih važnih antičkih građevina, svojevrsnih antičkih palača te uređenih citadela. Nema sumnje da bi se nekim budućim stručnim istraživanjem ovdje razotkrili ili pronašli jako vrijedni pokazatelji i ostaci antičkog kompleksa koji je imao nesumnjivo značajnu važnost u okviru čitavog ovog, a možda i šireg dijela istočne Hercegovine i Stoca. Gledajući sve ove impresivne građevinske ostatke, s vidljivim najmonumentalnijim očito izvornim ilirskim daorskim suhozidnim dijelovima megalitskih ili kiklopskih zidina, te kasnije antičke ostatke, proizilazi mogući zaključak kako su ovi Iliri bili već uvjetno rečeno 'zarana' romanizirani i stupili su već ranije, nego ostali Iliri s druge zapadne strane Neretve, u jedan 'prijateljskiji' odnos s rimljanima, još u 1. i 2.stoljeću pr.Kr. Poseban osjećaj i atrakciju posjetom ovdje, predstavlja nesumnjivo sami pogled s vrha akropole Ljubovika, odakle s pruža fantastičan vidik na okolne a posebice na sjeverne strane preko kanjona rijeke Bregave s kao na dlanu vidljivim čitavim prostorom sve do planina iznad Širokog Brijega, Mostara, te okolo Stoca u pravcu Ljubinja. Ovakav znakoviti vizualni pregled i očito moćan geostrateški položaj, kao i sami reljefni oblik brda Ljubovik, nesumnjivo ukazuje da se ovdje morao nalaziti jedan važni Ilirski centar - odnosno ilirski grad u kojem su stolovali Iliri Daorsi. 


GEOLOŠKA KARTA šireg područja ilirske citadele i akropole na Ljuboviku (Ljubovik se nalazi točno na osi pružanja prevrnute antiklinale gornjekrednih rudistnih vapnenaca- K2-2,3 oznaka na karti)

    Potencijal Ljubovika, i kao kulturno povijesne (arheološke), i kao prirodne (geološko-geomorfološke) lokacije, u okviru baštine i vrijednovanja same baštine koju posjeduje općina Stolac, je neupitan. Ako pri tome uključimo i samu nepobitnu činjenicu da se Ilirska akropola Ljubovik nalazi doslovno neposredno uz granicu Parka prirode Hutovo blato, potencijal time još više dobiva na značaju i na iskoristivosti. Najveća vrijednost Ljubovika kao monumentalne Ilirske gradine jest to što je ova gradina još uvijek i na sreću - gotovo apsolutno intaktna, ili drugim riječima - netaknuta, neoskvrnjena. Naravno, želja sviju onih dobronamjernih i onih koji se ponose i svjesni su šta baštine, od koga su potekli, i kakvo povijesno bogatstvo predaka posjeduju, jest da ova ilirska akropola ili citadela i dalje ostane ovakva - netaknuta i neoskvrnjena. U tom pogledu, jako bi dobro bilo valorizirati ili barem u bilo kakvim budućim opisima, navodima, prikazima vrijedne stolačke povijesne baštine, uključiti ili ubrojiti ovaj vrijedni prapovijesni i antički lokalitet na Ljuboviku, kako bi se time i eventualnim unosom s detaljnijim opisom, u registre baštine, ovaj lokalitet kao takav zaštitio od neželjenih devastacija. Posebna dodatna vrijednost i potencijalnost za iskorištavanjem ogleda su tome da se pruža mogućnost Ljubovik zajedno sa čitavim makadamskim i ostalim prekrasnim puteljcima između Bregave i Hutovog blata, kroz određeni vid suradnje općine Stolac i Parka prirode Hutovo blato, iskoristi i valorizira kroz edukativne rekreativne turističke biciklističke i pješačke rute. U okviru toga, gdje već postoje izvanredni ogledni i jako uspješno realizirani primjeri kao npr.projekti Ćiro, projekt Adriatic Canyoning, Rural Cycling i slični projekti po Hercegovini i Dalmaciji, čitava dionica lijepe makadamske ceste na trasi sjevernog dijela Parka prirode Hutovo blato od poteza izvora i sela Drijen, preko Košćele, dalje preko Mutapovine na sjever, ali i sve uz rijeku Bregavu unutar kanjona do sela Prenj s druge strane Bregave, bi se mogla genijalno valorizirati kao biciklistička rekrativna edukativna staza s markiranim i opisnim tablama pojedinačnih kulturno-povijesnih te prirodnih objekata od interesa. Budući da velik, pa i ustvari najveći dio dionice ove makadamske ceste ulazi u sami prostor parka prirode Hutovo blato, potencijal da se čitava ova makadamska cesta u nekim budućim planovima i projektima iskoristi te valorizira kao edukativna biciklistička staza je i više nego ogroman. U tom kontekstu, uz samu biciklističku stazu na dionici između Košćele i Mutapovine mogla bi se postaviti i izraditi jedna smjerokazna edukativna opisna ploča-panel s pokazivanjem smjera pristupne staze na Ljubovik, uz što bi stajao i kraći generalni dvojezični opis same ilirske gradine na Ljuboviku s prikazanim fotkama monumentalnih (kiklopskih) zidina ili ostalih vrijednih ilirsko-antičkih objekata. Pri tome, samu pristupnu stazu od navedene makadamske, pa do same gradine Ljubovik, ne bi trebalo niti uređivati, pošto bi se uz samu makadamsku (biciklističku) stazu postavili jasni i razumljivi opisi. Ukratko, potencijal ove novootkrivene gradine je nedvosmislen i jako velik. Ako pri tome uključimo i atraktivne oblike stijena, obližnje reljefne i speleo pojave kao špilje i jame, zatim nalazišta fosila, itd. - potencijal za valorizacijom i uključenjem u vrijedni baštinski areal ne samo općine Stolac već i PP Hutovo blato je i više nego jasan. 

FOTOGALERIJA:

Pogledi na Ilirsku akropolu Ljubovik



Ilirska akropola Ljubovik - pogled od nasuprotne gornje (sjeverne) strane Bregave




Pogled na impresivne vapnenačke litice Bregave gdje se nalaze mnoge skrivene špilje i prapovijesna obitavališta

Pogled na akropolu Ljubovika od smjera Hutovog blata (Košćela)



Illyrian acropolis (lost Illyrian city) of Ljubovik near Stolac


Ilirska akropola od ceste prema Košćeli i Hutovu blatu





Dolina i kanjon Bregave između Prenja i Mutapovine



Pogled na još jednu totalno izgubljenu i nepoznatu omanju ilirsku (Daorsku) megalitsku gradinu s donje strane Bregave

OBILAZAK AKROPOLE LJUBOVIK:


Već blagim zumom naziru se vještački postavljeni golemi poluobrađeni kameni blokovi



Ostaci zasebno postavljenih megalita već su prisutni odmah nad stazom u najdonjem podnožju padine akropole







Poseban i dojmljiv osjećaj pridaju brojna golema stabla hrastova te drugih drveća u gustoj šumi u podnožju s prisojne strane













Čitava padina u samom podnožju je puna ovakvih zasebnih megalita postavljenih od strane Ilira



Pogledom na druge nasuprotne vrhove s južnih i zapadnih strana također se naziru ostaci izgubljenih gradina i vidljivih megalitskih zidina zaraslih vegetacijom









Pogled na jugoistočnu stranu gdje se također kriju omanje no totalno nepoznate megalitske gradine Ilira













Po tlu na površini najnižih terasa već se mogu pronaći prapovijesni ostaci keramike























Prekrasna kamenica koja je bila ispunjena kristalno bistrom vodom



Prve niže značajnije podzidane terase











Pogledom te većim zumom na nasuprotnu jugozapadnu stranu također se uočavaju impresivni ostaci kiklopskih zidova




Pojedini od postavljenih blokova su uistinu golemi s preko nekoliko tona težine











Cyclopean walls on Illyrian city of Ljubovik on the southern side of acropolis




Kiklopske zidine se već jasno uočavaju








Zum na nasuprotnu stranu i kiklopske zidine koje su vrlo vješto podignute direkt na kamenu živcu


















Megalitske zidine s nešto monumentalnijim i finijim slogovima vapnenačkih blokova
























Pogled od jugozapadne strane prema vrhu akropole












Pogled na modificirane stambene terase s kućnim lijepom, keramikom i monumentalnim megalitskim podzidovima te zasebnim megalitima


















Kućni lijep, odnosno ostaci drevnih ilirskih kuća, koje su stajale na ovom mjestu






































































































Središnji dio padine sa stambenim terasama na jugozapadnoj strani







































































Moćan kiklopski - megalitski zid, tj.sekcija zida, je razotkrivena na ovom dijelu (kameni blokovi su perfektno prislonjeni u donjem bazičnom dijelu na prirodni usječeni živac)

































































































Prilaz vršnom dijelu akropole sa jugozapadne strane - slike ispod 










Sve je krcato razbacanim golemim obrađenim ili dijelom zatrpanim kamenim blokovima




Izvirujuće kamene konstrukcije ovdje odaju prisutnost velikog kulturnog sloja koji je maskirao tj.prekrio svojevrsno drevno stubište i početni dio modificirane terase








Dio ulaznog koridora na jugozapadni dio vrha citadele - akropole, s bočno masivno ozidanim konstrukcijama




JUGOZAPADNI MEGALITSKI BEDEM (megalitski blokovi, ulazni portal ..):















































Pogled na terase s jugozapadne strane vrha


Posvuda je prisutan debeli kulturni sloj krcat keramikom iz prapovijesti i antike

























(nastavak istog dijela sa zapadne vršne strane akropole - slike dolje slikane mobitelom, gore su slikane s fotoaparatom kojemu se baterija istrošila, pa je nastavak obilaska zabilježen mobilnim fotoaparatom nešto lošije rezolucije)






Pronađeni megalitski zid s jako lijepo uklopljenim, obrađenim blokovima















Dio megalitskog bedema s vrlo velikim, negdje i preko tone, teškim postavljenim kamenim blokovima










































RAZOTKRIVENI ULAZNI SEGMENT ZIDA - PORTAL - KAPIJA - u gornju vršnu terasu citadele


Pogled na golemi izvirujući dovratnik s gornje, sjeverne strane ulaza



Pogled na monumentalni ulaz dograđen megalitskim blokovima koji je još uvijek velikim dijelom zatrpan 















Nastavak megalitskog zida prema sjeveru



Na sjevernom obodu akropole zid prerasta u kolosalni zarušeni kameni nasip tipičan za gradinske komplekse






















































Prolazak prema rubnom sjeveroistočnom dijelu akropole i otkriće još fino izgrađenih zidova i megalita


















Pogled prema vrhu citadele-akropole, preko masivnih zidova, gdje dominira debeli talog kulturnog sloja









Pogled na sjever od sjeveroistočnog ruba vrha akropole






































Obilje antičkog crijepa utisnuto među kamene ruševine
















Istočne strane akropole























U kulturnom sloju mogu se jasno vidjeti i brojni ostaci tipične ilirske prapovijesne keramike

































Vršni dio centralne akropole




































































Akropola s juga

PARK PRIRODE HUTOVO BLATO - južno od Ljubovika, okolica Drijena - pogledi na jug i zapad







Pogled na monumentalne gradine ispod Čapljine, u pozadini s vidljivom gradinom iznad Gorice

Također boljim zumom vidi se i drevna 'Troja' po Salinas Price-u, odnosno uzvišenje u Gabeli


Ljubovik s gomile od Hutova blata