''HERCEGOVAČKI LiDAR'' - otkrio SERIJU IZGUBLJENIH PRAPOVIJESNIH ''GRADOVA'' I ILIRSKIH KOMPLEKSA U HERCEGOVINI STARIH I PREKO 4000 GODINA
SPECIJALNE ''NOVIJE'' SATELITSKO-AVIONSKE (ortofoto) SNIMKE SNIMLJENE ZIMI I NAKON LJETNIH POŽARA RAZOTKRIVAJU ČUDESNE PRADAVNE URBANIZIRANE PRAPOVIJESNE KOMPLEKSE - PRAVE IZGUBLJENE I ZABORAVLJENE ILIRSKE GRADOVE STARE I PREKO 4000 GODINA - KOJE KRIJU I NAJSTARIJE KOPNENE KAMENE CESTE OVOG DIJELA EUROPE, kao i PRASTARE KAMENE KUĆE, ČITAVE KVARTOVE, OZIDANE TERASE I MONUMENTALNE MEGALITSKE PALAČE;
1. DIO - PROSTORI S DESNE OBALE RIJEKE NERETVE (Zapadna Hercegovina)
Uvod - nevjerojatan značaj (novijih, ali i pojedinih starijih) satelitskih te avio-ortofoto snimaka u rangu svjetski poznatog LiDAR-a
I dok se diljem naše planete odvijaju raznorazni prirodno-antropogeni procesi i aktivnosti, koji su ponegdje nažalost jako destruktivnog karaktera (ratovi, uništavanja, poplave i požari, potresi, te ostale destrukcije prirodnog i kulturno-povijesnog okoliša), a ponegdje su ipak i na svu sreću jako pozitivnog tj. razotkrivajućeg značaja, očito je da postajemo neporecivi svjedoci jednog ogromnog, pa i neočekivanog, napretka tehnologije i tehnoloških alata, a što se odražava ponajprije u određenim znanstvenim disciplinama u kojima se (sve više i više) razotkrivaju vrijedni i do jučer svima potpuno nepoznati ostaci ljudskih građevina, kompleksa pa i čitavih izgubljenih gradova koji datiraju u prapovijesna te antička vremena. U ovom kontekstu, mnogima će doći na um upravo svježe ili nedavno objavljeno otkriće koje je obišlo doslovno čitav svijet, pri čemu je riječ o jednom nevjerojatnom, i kako je u samom otkriću opisano, od strane jednog američkog studenta potpuno slučajnom, pronalasku izgubljenog grada drevnih Maja u džunglama Meksika u pokrajini Campeche, a do kojeg se došlo ni više ni manje već upravo putem detaljnog proučavanja ili pregledavanja specijalnih LiDAR snimaka tog dijela Meksika ( bbc - otkrice-izgub-grad-maja ). Kao što svi jasno možemo vidjeti kako na ovom ''najnovijem'' jako uzbudljivom otkriću, tako i na doslovno desecima i desecima gotovo identičnih otkrića, u kojima su na identičan način, putem identične metode i tehnologije proučavanja LiDAR snimaka iz zraka, razotkriveni drevni te antički izgubljeni gradovi Maja na prostorima Latinske Amerike, ova najnovija tehnologija zvana LiDAR jednostavno revolucionirala je današnju arheologiju, poglavito onu koja se bavi istraživanjima drevnih i izgubljenih civilizacija i ostataka na prostorima gdje danas rastu guste tropsko-suptropske prašume i džungle. Tako da uz pomoć te revolucionarne, prije svega jako sofisticirane, gotovo u rangu sci-fi filmova, tehnologije snimanja iz aviona ili velikog specijalnog drona, danas znanstvenici koji se bave i koriste njom, mogu doslovno u stotinu puta kraćem i bržem vremenskom intervalu prepoznati, detektirati, mapirati, a ujedno i na licu mjesta potom detaljno proanalizirati, brojne, i do jučer potpuno nepoznate kao i pod gustim prašumama te džunglama zamaskirane ili nevidljive, ruševine kamenih kompleksa, raznoraznih čvrstih kamenih objekata, kuća, cesta, čitavih manjih ili većih sela, a ponekad i pravih velikih izgubljenih drevnih gradova.
No, promotrimo li pak s druge strane malo detaljnije ove naše krške prostore Dinarida od Istre pa do Crne Gore, vidjeti ćemo da se, gotovo sve ono što se u obliku kamenih ruševina prapovijesno-antičkog vremena, nalazi i krije razasuto diljem tog našeg krškog područja, pa i u slučaju da se radi o jako gustim šumskim (ponekad i čak prašumskim) terenima, sve se to nalazi isključivo inkorporirano te integrirano sa svojom osnovnom kamenom suhozidnom arhitekturom i načinom gradnje u okolni izrazito okršeni kameni prirodni okoliš. Odnosno, u drugom obliku rečeno - iako se pojedini takvi lokaliteti kamene gradnje iz prapovijesnog razdoblja kriju i pod našim nekad i vrlo gustim šumskim pokrivačem, njihovu detaljnu i preciznu arhitekturno-rastersku determinaciju u pojedinim slučajevima moguće je koliko-toliko utvrditi snimanjima uz pomoć čuvenog LiDAR-a, no s druge pak strane, upravo kao jednu svojevrsnu, pa čak u kvalitativnom smislu ne samo doslovnu zamjenu, već i još kvalitativniju ili bolju metodu iskoristivosti od tog istog LiDAR-a, predstavljaju specijalni, a to su uglavnom svi ovi noviji, satelitski, te posebice avionski ili ortofoto, snimci koji su načinjeni tijekom zimsko-ranoproljetnog perioda kada je ''nevegetativno'' razdoblje bez prisustva zelenog lisnatog pokrova na stablima i grmlju, kao i snimaka pojedinih vrijednih brdsko-gorskih dijelova terena sa prisustvom ilirskih gomila i gradina načinjenih neposredno nakon ljetnih požara. Takvi post-požarni ili pak zimsko-ranoproljetni snimci su upravo doslovno poput LiDAR-skog snimanja u cijelosti ''ogolili'' određenu, nekada i veću, do prije požara u potpunosti zelenom, često i vazdazelenom, vegetacijom zaraslu, površinu, te je takav satelitski ili avio-ortofoto snimak pojedinih naših krških brdskih dijelova terena doslovno u identičnom rangu vrijednosti kao što je čuveni LiDAR. A da razina kvalitativne i vrijednosne značajke svih ovakvih orto-foto, avionskih te satelitskih visoko-rezolucijskih (što je najpotrebnije za istaći - izrazito javno dostupnih) snimaka, može biti i na čak još višem nivou u odnosu na prethodno spominjane LiDAR specijalne snimke, pokazuje nam, i ustvari dokazuje, prisustvo još jedne izuzetno važne karakteristike koja krasi sve ove avionsko-satelitske snimke, a u cijelosti nedostaje kod prvotnih načinjenih LiDAR snimaka, što je predstavljeno mogućnošću te prisutnošću kolorističke diferencijacije snimljenog terena, a što se u detaljnijem smislu gledajući odnosi na samu činjenicu da svaki, a pogotovo onaj s većom rezolucijom načinjeni satelitsko-avionski snimak ovih naših krško-brdskih dijelova terena, odlikuje jasno razlučivim raznolikim bojama snimljene podloge, pa se tako kroz taj izuzetno vrijedan prisutan segment, vrlo lako omogućava oštrom i prethodno dobro izučenom oku promatrača ili analizatora, jasna diferencijacija te razdvajanje ne samo prirodnih stijena od područja s vegetacijom, kao i vidljivih, naravno različito obojanih, ljudskih graditeljskih ostataka ili struktura, već se omogućava, ponekad čak i preciznija, diferencijacija unutar samog segmenta vegetacije po njenim raznolikim tipovima (diferencijacija listopadne od crnogorične šume, diferencijacija niskog listopadnog grmlja od šumskih ploha s višim stablima, diferencijacija prostora i površina pokrivenih niskom te visokom travom, šibljem, itd.), kao i unutar samog segmenta stjenovite podloge pri čemu se određeni tipovi ili vrste stijena jasno mogu razlikovati i izdvojiti na svim takvim snimkama uz pomoć svoje upadljivo raznolike obojanosti ( npr. posve drugačija boja i kolorit mezozojsko-starije paleogenskih vapnenaca od mlađih klastita, npr. sedimenata fliša, pa onda raznolikost obojanosti vrsta stijena - konglomerata, dolomita, pješčenjaka, lapora, vododerina u klastičnim sedimentima, itd.), te na koncu gdje je moguća i diferencijacija temeljem različite obojanosti i samih povijesno-prapovijesnih graditeljskih ili antropogenih struktura, bilo da se radi o čistim kamenim strukturama, bilo o kombiniranim, ili pak ukopanim strukturama te građevinskim kompleksima. Sve nam ovo jasno pokazuje kako samo ukoliko imamo volje za ovakav način pristupa istraživanjima, proučavanjima i rekognisciranju ovih naših krških te šumovito-krških područja, trebamo samo malo bolje otvoriti oči, ali pri tome uložiti prilično puno vremena i truda, što će nam u konačnici rezultirati ovakvim čudesnim i nevjerojatnim pronalascima, uvidima te otkrićima, koja su se ujedno dogodila i autoru ovih redaka unazad nekoliko godina, od čega se evo jedan pa možemo reći - manji brojčani udio, prezentira u ovom radu i fotogaleriji na kraju tekstualnog dijela rada.
U novije vrijeme, također pored ovog neprocjenjivo vrijednog tehnološkog čuda zvanog LiDAR, uvelike se, upravo kao što i autor ovog bloga to čini već godinama, iskorištava kombinirana tehnika praćenja i vizualnog rekognisciranja više različitih vrsta mapa i satelitskih te sličnih (npr. specijalnih dronovskih) snimaka koji su rađeni iz zraka ili svemira na određene dijelove terena. I upravo tim putem iskorištavanja i analiziranja terena, baš kao prethodno spomenuto najnovije fenomenalno otkriće izgubljenog grada Maja u džunglama Meksika, isto tako vrlo svježe ili recentno, također jedno izvanredno otkriće dogodilo se na gotovo neočekivanom te na prvi pogled surovom pustinjskom području Saudijske Arabije, gdje su znanstvenici ostali jednostavno zaprepašteni pa i oduševljeni s najnovijim otkrićem čitavog izgubljenog prapovijesnog, oko 4000 godina staroga, drevnog grada, koji je pažnju plijenio i svojevrsnu atrakciju, samim svojim totalno neočekivanim prostorno-geomorfološkim položajem te smještajem unutar jedne pustinjske oaze ( https://www.yahoo.com/news/4-000-old-fort-city-010000422.html ; klik-hr-otkrice-arabija). I upravo promatrajući i razmatrajući sve ono što je objavljeno te prezentirano u originalnom znanstvenom uratku gdje se ovo otkriće po prvi puta detaljnije analizira i opisuje ( https://journals.plos.org/plosone/article?id=10.1371/journal.pone.0309963 ), vidjeti ćemo da su znanstvenici u prvom redu detaljnije proanalizirali napravljene specijalne orto-fotogrametrijske zračne snimke (ekvivalent našim orto-foto snimkama iz zraka) kao i pojedine LiDAR snimke, temeljem čega su razotkrili postojanje jednog nevjerojatnog (pred)urbaniziranog kompleksa sa nizovima suhozidanih građevina, raznoraznih stambenih objekata ili drevnih prapovijesnih kuća, ali i ruševina jednog pravog i moćnog kamenog suhozidnog bedema koji još uvijek vidljivo okonturuje čitav ovaj stambeno-''nomadski'' te stočarski urbanizirani kompleks, te na čijim su se pojedinim dužinskim sekcijama očuvale čak i specijalne kamene kule. I dolaskom na samo lice mjesta te detaljnijom prospekcijom svog prikupljenog te pronađenog pokretnog arheološkog materijala, na svjetlu dana ukazala se čudesna činjenica da se ovdje radi o jednom pravom, do danas, gotovo izgubljenom i nepoznatom, prapovijesnom gradu starom oko 4000 godina. Ovo prethodno navedeno te prezentirano otkriće sasvim nam jasno i neporecivo pokazuje ogromnu nužnost naknadnog detaljnijeg terenskog obilaska svih onih prethodno zapaženih te kao vrijednije rangiranih fokusiranih lokaliteta na LiDAR i svim ostalim (satelitsko-avionskim) snimkama terena, što nam pokazuje ustvari činjenicu da se LiDAR i svi ovakvi slični snimci, uključujući naravno i satelitske te avionske snimke, mogu jedino i pravilno iščitavati isključivo putem direktnog obilaska samog terena i predmetnih lokacija, jer bez tih aktivnosti (izravnog terenskog obilaska), preliminarni uvidi i rekognizacija lidara i satelitskih-ortofoto snimaka označavaju ništa drugo već samo jedan početni usmjerivač za kasnija nužna proučavanja i istraživanja. U tom sasvim jasnom kontekstu i faktu, ovdje trebamo istaknuti činjenicu da je autor ovog bloga, nakon svih ovih čudesnih, i poprilično neočekivanih uvida, zapažanja te pravih otkrića, izgubljenih i nepoznatih drevnih graditeljskih (pretežito prapovijesnih suhozidnih) ostataka te kompleksa diljem područja Hercegovine, kroz metodu detaljnog vizualnog proučavanja i analize brojnih visokorezolucijskih satelitskih te orfotofo-avionskih snimaka, još od ranije pristupio bio izravnom terenskom i vrlo često jako teško izvedivom (uslijed izrazito neprohodne bodljikave i guste vegetacije, te nepremostivih geomorfoloških krških oblika reljefa) minucioznom obilasku in-situ gotovo 90 posto svih razotkrivenih, zapaženih te prethodno rekognisciranih takvih lokaliteta na snimkama. Rezultat toga je najmanje 70 000 visoko kvalitetnih fotografija u autorovoj arhivi, načinjenih samo unutar perioda posljednjih pet godina, odnosno svih onih napravljenih direktno i in-situ, na svim tim izrazito zanimljivim razotkrivenim drevnim lokalitetima i geoarheološkim nalazištima diljem našeg hercegovačkog krškog, kako primorskog, tako i onog gorsko-planinskog, područja, a koji je u sveukupnom generalnom smislu, svugdje podjednako izrazito gusto obrastao danas gotovo neprohodnom te često i bodljikavom vegetacijom.
Osim prethodno spomenutog i prezentiranog vrijednog otkrića u Saudijskoj Arabiji, također izuzetno vrijedno, i možemo također reći ''najnovije'' otkriće koje je svjetskim medijima i unutar stručnih radova te web stranica prezentirano u posljednje vrijeme, a do kojeg se, upravo poput prethodno navedenih i prezentiranih otkrića, došlo na gotovo identičan način putem detaljnog proučavanja i pregledavanja specijalnih zračnih te LiDAR snimaka, svakako jest nevjerojatno i neočekivano otkriće dva izgubljena drevna grada na izuzetnom planinskom području jako visoke nadmorske visine u Uzbekistanu, a koja se nalaze na ruti čuvenog i drevnog ''puta svile'' ( put-svile-lost-cities ). I ovaj izuzetan rad te otkriće, koje je također opisano u detaljnom znanstvenom radu ( znanstv-rad-put-svile ), jasno nam svima pokazuje koliku enormno važnu ulogu te neprocjenjivu dragocjenost imaju LiDAR zračni snimci određenih, pretežno jako šumovitih ili pod vegetacijama uvelike zaraslih područja diljem naše planete, pri čemu se korištenjem ove, ranije jako skupe, no u novije vrijeme sve dostupnije i dostupnije, izuzetno napredne tehnologije, na vidjelu dana pokazuju gotovo kao na traci ili u vremenskom smislu na doslovno mjesečnoj bazi - pojedina vrhunska i super senzacionalna otkrića do tih objavljivanja u potpunosti nepoznatih ili izgubljenih drevnih kompleksa, odnosno drevnih gradova. Također, izuzev naravno dragocjenih te jako značajnih LiDAR, avionskih te drugih visokorezolucijskih satelitskih, snimaka, u jednakoj razini vrijednosti te iskoristivosti u svrhama brojnih novijih otkrivanja te opisivanja sličnih ovakvih drevnih, a poglavito drevnih fortificiranih te obzidanih, kompleksa, kao i čitavih, do jučer doslovno izgubljenih, odnosno totalno nepoznatih, prapovijesnih gradova, diljem ove naše planete, sačinjavaju neupitno dragocjeni snimci načinjeni dronovima, odnosno bespilotnim letjelicima, koje su danas opremljene sve kvalitetnijim i naprednijim tehnologijama video i fotografskog snimanja podloga. U tom kontekstu, trebamo ovdje spomenuti jedno najnovije otkriće davno izgrađenih, i do jučer doslovno u potpunosti nepoznatih, prapovijesnih urbaniziranih kompleksa i zidanih struktura, na, našim Dinaridima sličnom, brdsko-planinskom području južnog Kavkaza u današnjoj Gruziji, koje se dogodilo upravo kroz kombinaciju tehnologija LiDAR-a, raznih satelitskih, avionskih, ali i dronovskih, snimaka ( Otkriće-Gruzija-yahoo ; mega-utvrde-Gruz-znanstveni-rad ; Gruzija-mega-fortress). Iz svih ovih prethodno prezentiranih te navedenih otkrića diljem naše planete, svima nam se ispostavlja jasna i neporeciva činjenica jedne, ne samo potrebe i mogućnosti, već i nužnosti, iskorištavanja barem jednog dijela ove najnovije, i sve više i više u današnje vrijeme javno i jednako svima dostupne, satelitsko-avionske-lidar, tehnologije, odnosno, načinjenih satelitsko-avionsko-dronovskih (lidar) snimaka, prilikom svakog pokušaja da se pronađe, potom na terenu direktno vizualno rekogniscira, fotografira i snimi, te u konačnici i znanstveno (ili barem znanstveno-popularno) opišu, pojedini drevni, prapovijesni ili pak prapovijesno-antički lokaliteti, koji su danas uvelike prekriveni gusto izraslim vegetativnim pokrovom, te koji su samim time, kroz te vizure, većini danas gotovo nevidljivi.
U tom kontekstu, treba istaknuti da je autor ovog bloga i članka koji se ovdje na ekskluzivan način prezentira, vrijednost ne samo LiDAR-a, već i brojnih ostalih specijalnih visokokvalitetnih satelitskih te avio-ortofoto zračnih snimaka ovih naših krških ( ali u posljednjim desetljećima izrazito šumskom vegetacijom prekrivenih i zaraslih područja po Dinaridima) prepoznao je još prije otprilike 15-ak godina, pri čemu se kao određena izuzetno vrijedna takva otkrića i pronalasci pravih izgubljenih (pred)urbaniziranih prapovijesnih kompleksa odnosno drevnih gradova, posebice mogu ovdje navesti te izdvojiti - otkriće golemog urbaniziranog kompleksa i čitavog drevnog grada iznad rijeke Tihaljine na prostornoj zoni od brijega Petnjik, pa preko čitavog zaravnjenog platoa sa lijeve strane rijeke Tihaljine, zatim otkriće figurativno prozvanog ''Ilirskog rajskog grada'' koji obuhvaća potpuno urbanizirane dvije upečatljive brdske ''citadele'', ustvari modificirane ilirske akropole ponad doline rijeke Trebižat u blizini istoimenog naselja, potom golemi i izuzetno monumentalni (sa serijama moćnih megalitskih zidina i građevina) pra-urbanizirani kompleks prozvan kao ''Neumska Mikena'' smješten na prostranoj brdskoj zoni te platou iznad te brdske zone kod pitoresknog sela Gradac, potom kompleks sa također nevjerojatnim monumentalnim i kiklopskim građevinama, zidinama, proto-piramidalnim strukturama, čak i stepeništima, na brdskoj zoni Trovro također u zaleđu Neuma, onda nešto od iznimnog značaja i vrijednosti za predio Širokog Brijega - čitav golemi prostorni kompleks u poptunosti prapovijesno urbaniziranih brdskih zaravnjenih dijelova s obje strane popularnog i vrlo posjećenog rekreativno-pješačkog područja Borak neposredno nad centrom grada Širokog Brijega, a koji je također u popularno-figurativnom smislu, upravo zbog svoje spektakularne reljefno-geomorfološke pozicije neposredno iznad upečatljivih okomitih litica kanjona Lištice, prozvan kao ''Hercegovački Machu-Picchu'', potom južni prostorni segment ispod popularnog i poznatog megalitskog urbaniziranog kompleksa odnosno drevnog ilirskog (''Daorskog''?) grada zvanog Zvonigrad, iznad Mostarskog blata, gdje je autor ovog bloga, još prije 10-ak godina detektirao te kroz jedan tada objavljeni specijalni uradak na web stranici - blog portalu ''Hercegovina-Geoarheo'', opisao i prezentirao kao ''Zvonigrad 2'', potom također jedan prapovijesni zidani, do tada posve nepoznati i nepromovirani kompleks smješten na upečatljivim blago nagnutim prema suncu okrenutim brdskim padinama zapadno od Mostara te iznad Cima, koji je od strane autora u figurativnom smislu prozvan ''Ilirski grad sunca'', pri čemu na koncu ovog niza (naravno koji nije završen budući da je na autorovim web stranicama i blog-portalima moguće pronaći na stotine i stotine detaljno opisanih i prezentiranih sličnih otkrića te uvida) navesti jedan čudesan pronađeni te prezentirani totalno urbanizirani drevni ilirski ili prapovijesni kompleks smješten na vrlo velikom i prostranom padinskom području brda upečatljivog i jako indikativnog naziva - Gradina, zapadno od sela Jasenica na području Čapljine, a koji je tada opisan i figurativno prozvan kao ''Ilirski grad kristala''. Upravo kroz promatranje ovog posljednjeg navedenog i ranije opisanog autorovog otkrića ( Ilirski grad kristala: Ili-grad-kristala-meg-He ), jasno ćemo uvidjeti jednu neporecivu činjenicu, koja nam govori i nedvosmisleno pokazuje, iznimnu dragocjenost te (većinom dosada neprepoznatu) vrijednost - pojedinih ili možemo reći specijalnijih načinjenih zračnih orto-foto, kao i visokorezolucijskih satelitskih snimaka, pogotovo onih načinjenih u zimskom ili rano-proljetnom nevegetativnom razdoblju, kao i onih načinjenih u periodima koji su uslijedili netom poslije nekih izraženijih ljetnih požara. Naime, upravo kroz detaljnu prospekciju te sate i sate analize svih ovakvih snimaka, pred autorovim očima su se u tom vremenu (prije više od 7 godina) najedanput i potpuno neočekivano ukazale izuzetne i očito drevne kamene strukture i objekti, koji su se tek autorovim izravnim i prilično fizički mukotrpnim, terenskim obilaskom te in-situ uvidom na licu mjesta, pokazali kao pravi drevni ili prapovijesni ostaci često monumentalnih, i što je najbitnije, još uvijek nakon toliko tisuća godina, iznad zemlje očuvanih, megalitskih zidina, ali i ostataka monumentalnih (agro-pastoralnih) suhozidnih kuća, koje su vidljivo bile izgrađene u prostorno-arhitekturnom, ali i kronološkom, kontekstu sa okolnim širokim i niskim prapovijesnim zidinama, po svemu sudeći planski podignutim zidinama tadašnjih prapovijesnih posjeda, obiteljskih imanja, kao i određenih obora ili vrijednih ispašišta za stoku. I u međuvremenu, od tog vremena i tih perioda prije više od 10-ak godina, pa do trenutaka pisanja ovog rada, autoru bloga su se dogodila, i to ponovno u glavnini slučajeva - potpuno neočekivano, brojna otkrića ili pronalasci, ustvari svojevrsna detektiranja, manjih ili većih očito i nedvojbeno pradavno graditeljski u suhozidnom smislu - modificiranih, odnosno u prijevodu - urbaniziranih, područja, kompleksa i areala, diljem hercegovačkog područja, pa čak uključujući i one neočekivano visoke planinske zone više od recimo 1200, 1300 metara nadmorske visine, ali i one najniže smještene neposredno uz, danas u prave eumediteranske prašume zarasle, obalne prostore ispod ili južnije od Neuma. Isto tako kao jedan drugi, ne samo izuzetni, već i u određenom smislu i spektakularni, vid otkrića te spoznavanja koja su se dogodila autoru ovog bloga u periodu posljednjih nekoliko godina, putem metode kombiniranja prethodnih jako dobro pro-analiziranih visokokvalitetnih satelitskih te avionsko-ortofoto snimaka (pogotovo onih načinjenih u nevegetativnom te posto-požarnom razdoblju) sa naknadnim isto tako jako detaljnim terenskim in-situ obilascima svih tih prepoznatih kao i detektiranih monumentalnih spomenika iz prapovijesnog vremena, odnosi se posebice na nevjerojatne razotkrivene, prave ''promenade'', odnosno u figurativnom smislu već od ranije vezanih za prostore Saudijske Arabije - prozvane ''grobne (ili ukopne) avenije'', koje su sačinjene od posve jasno vidljivo planski podignutih u pravilnim nizovima raspoređenih brojnih većih ili manjih grobnih kamenih gomila, između kojih se prostiru prave drevne prapovijesne ''promenade'' ili avenije, a što su ustvari ništa drugo nego povezne ceste ili rute koje su povezivale najveći brojčani udio svih takvih očito planski podignutih nevjerojatnih grobnih gomila, čiji se broj ponekad kreće i preko više stotina na samo jednom kvadratnom kilometru. Da se radi o super atraktivnim kulturno-pra-povijesnim graditeljskim spomenicima, i za sada još uvijek totalno ignoriranim, neprepoznatim te potpuno nevaloriziranim od strane domaćih eksperata, povjesničara i stručnjaka za prapovijesno doba, kao i djelatnika u turizmu, kulturi ili pak u obrazovnim institucijama (s naglaskom na povijest i arheološku graditeljsku baštinu - u kamenu), pokazuju nam relativno novija otkrića raznih svjetskih stručnjaka za prapovijesne izgubljene kamene komplekse, među kojima se može izdvojiti jedno koje se ponovno dogodilo i ovoga puta u prethodno spominjanoj Saudijskoj Arabiji, pri čemu su, ponovno uz pomoć kombiniranja tehnologija prethodnih visokokvalitetnih te visoko-rezolucijskih zračnih te satelitskih snimaka, kao i snimaka s dronovima, kao i naknadnim izravnim obilascima svega toga pronađenoga i zamijećenoga, razotkriveni zaista spektakularni, i većini svjetskih znanstvenika i znatiželjnika totalno neočekivani, pronalasci čitavih, nakon čak 7000 godina posve iznad površine sa svojom kamenom suhozidnom arhitekturom očuvanih, prapovijesnih kamenih kompleksa sačinjenih od stotina i stotina izrazito planski, pa čak i inženjerski, podignutih ukopnih ili grobnih ''gomila'', odnosno kamenih ukopnih humaka, koji sadrže izuzetno zanimljive pred-ulazne kamene zidane formacije, ali i evidentne linije pružanja pravih drevnih cesta, odnosno ''avenija'' koje su posve očito povezivale sve te pronađene i detektirane kamene grobne ''gomile'' sa pripadajućim obrednim zidinama (ukopne-avenije-arab ). Upravo je autor bloga kroz stotine i stotine izravnih terenskih in-situ obilazak, kao i prethodnih zračno-satelitskih detekcija i proučavanja ovih naših terena, pronašao te poslikao, neočekivano brojne, poput ovih primjera iz prethodno opisanog otkrića u Saudijskoj Arabiji, gotovo identične prave prapovijesne ''avenije'' grobnih brončanodobnih gomila, kojih na pojedinim dijelovima južne te jugozapadne Hercegovine, ima ne samo ogroman broj (neovisno o dimenzijama promjera gomila, tj, uključujući i one s najmanjim promjerima, recimo oko 2, 2,5 metra, s brojčanom gustoćom po jedinici površine - većom od 100, a ponegdje i od 200, čak i 300, takvih ukopnih kamenih gomila na površini od 1 km2), već su vidljive te brojne gomile planski izgrađene i podignute na planskim mrežama, kao i po pravilnim linijskim pravcima, pri čemu se također identično kao u slučaju kod Saudijske Arabije, i ovdje i kod ''hercegovačkih grobnih avenija'' iz prapovijesti, mogu zamijetiti jasno prostirući pravi drevni putevi i ceste koje povezuju većinu ovih grobnih gomila.
Čudesne razotkrivene prave prapovijesne ''avenije'' nebrojenih manjih i većih grobnih gomila kao i pravih urbaniziranih zidanih ilirskih naselja, starih i preko 4000 godina, vidljivo planski raspoređenih te izgrađenih uzduž osmišljenih i bitnih drevnih linija, puteva, te ortogonalnih pravaca (predio gornjih Kručevića)
Na kraju ovog uvodnog dijela trebamo istaknuti kako u tom svekolikom, jednom pravom ''moru'', ili bolje rečeno ''rapsodiji'', svih takvih uvida te otkrića, za potrebe ovog preliminarnog, ujedno i ekskluzivnog, medijskog predstavljanja, koje slijedi unutar nastavka ovog rada, izdvojiti ćemo, pored neposrednog idućeg lokaliteta i otkrića na jugoistoku Brotnja, kroz pripadni kraći opisni tekst te obilje kvalitetnijih (više od 1000) fotografija, uglavnom brojne ovakve slične pronalaske, detekcije te otkrića, vrlo zanimljivih i očitih drevnih prapovijesnih kamenih struktura, čitavih novootkrivenih gradina, nepoznatih dijelova ranije poznatih gradina, pa potom i izuzetnih skupina, odnosno grupacija većih ili manjih (ukopno-obrednih te višenamjenskih) gomila, gomila sa pratećim masivnim i širokim zidinama (drevnim oborima, ozidanim vrtačama), pa i onih zidanih razotkrivenih kompleksa koji bi se komotno mogli okarakterizirati kao ostaci zidina pravih pra-urbaniziranih prapovijesnih centara, odnosno izgubljenih drevnih gradova autohtonog prapovijesnog stanovništva. Na većini prezentiranih i ekskluzivnih fotografija ili pak prikaza visokokvalitetnih visokorezolucijskih satelitsko-avio-ortofoto snimaka na kojima je autor ovog bloga u prethodnom vremenskom periodu razotkrio očigledne i čudesne prapovijesne komplekse, prapovijesne mreže kamenih cesta i usječenih puteva, sustave urbaniziranih vrtača i čitavih krških totalno uređenih ili pra-urbaniziranih platoa, potom avenije grobnih kamenih gomila i humaka, kao i prave izgubljene prapovijesne gradove, neće se (o)davati točnije ili preciznije gps lokacije svih tih vrijednih otkrića, budući da je riječ o izuzetnim otkrićima autora ovih redaka, koja su isključivo rezultat autorovog višegodišnjeg jako velikog i najčešće vrlo napornog uloženog fizičkog truda izravnih fizičkih obilazaka in-situ preko 90 posto svih tih razotkrivenih prapovijesnih lokaliteta ili onih graditeljskih ostataka koji predstavljaju vrijednu i danas totalno zaboravljenu i nepoznatu kulturno-povijesnu spomeničku graditeljsku baštinu. Riječ je o tome da je autor kroz periode posljednjih desetljeća, ne samo uložio ogroman i neizrecivi fizički trud, već je vrlo često bilo potrebito totalno paranje i razgrebavanje vlastite odjeće, obuće, kao i popratno razgrebavanje ruka i nogu, ponekad i čak lica, kako bi evo svi vi dragi čitatelji dobili to, pa i gotovo sve, prezentirano ovako besplatno na pladnju. Pa evo, stoga iz svih tih razumljivih razloga pripadnosti svakog mm svakog razotkrivenog otkrića ili obiđenog te snimljenog prapovijesnog lokaliteta u okvire autorovog intelektualnog vlasništva, sukladno naravno i pripadajućim autorskim pravima svakog napisanog slova, i svake ovdje prezentirane ili prikazane fotografije, dopušteno je dijeljenje ovog sadržaja ili bilo kojeg njegovog dijela, isključivo uz navode izvora gdje se ovo opisuje, a to je ova web stranica (megaliti-hercegovina.blogspot.com), ili pak uz navod punog imena i prezimena autora ovog članka. S druge pak strane, bez obzira na ''prikrivenu'' točniju ili precizniju gps lokaciju većine novootkrivenih drevnih ilirskih kompleksa i pra-urbaniziranih površina te dijelova našeg hercegovačkog krškog, ponekad i šumovito-planinskog, reljefa, malo pomnije gledajući sve te fotografije, među kojima su brojne one s unesenim specijalnim autorovim deskriptivnim tekstom te oznakama svih bitnih razotkrivenih segmenata, ustvari mnogo toga je i razotkriveno, te omogućeno svima onima koji imaju imalo veće, i svojevrsne avanturističke, sposobnosti prepoznavanja i proučavanja svima javno i jednako dostupnih na internetu, visokorezolucijskih satelitskih te avionsko-ortofoto snimaka, da sami kroz malo veći uloženi vlastiti trud, uspiju prepoznati o kojim se točno područjima ovdje radi. A ono pak nešto više strpljiviji, mogućnost puno detaljnijeg te preciznijeg geografskoga, i svakog drugog, uvida u većinu ovdje po prvi puta prezentiranih te razotkrivenih prapovijesno-geoarheoloških značajnijih lokaliteta, imati će, nadamo se, u autorovoj opsežnog knjizi o megalitskoj prapovijesnoj baštini Hercegovini, unutar koje su planirani biti opisani, kao i prikazani svi takvi lokaliteti u svom cjelokupnom geografsko-geomorfološkom te arhitekturno-graditeljsko-arheološkom kontekstu. Iz tog razloga, sve ono što se ovdje iznosi, a pogotovo sve ono što se prikazuje kroz enormno brojne fotografije po završetku tekstualnog dijela ovog rada, predstavlja ništa drugo već jednu svojevrsnu preliminarnu ili pak ekskluzivnu foto-opisnu reportažu, jednog znatnijeg, ali svakako ne cjelokupnog, brojčanog korpusa svih otkrića koja su se dogodila autoru bloga u posljednjih nekoliko godina, samo na području zapadne Hercegovine.
SENZACIJA - najstarija kamena (popločana) cesta u Europi, otkrivena u Brotnju kod Međugorja ! Oko 4000 godina stara kamenom popločana i rubnjacima obrubljena cesta, (koja vodi do, i iz, amfiteatralnog prapovijesnog kompleksa - ilirske gradine, istočno od Međugorja i Vionice, u blizini rimske ceste), predstavlja jednu od najstarijih, kopnenih (iznad površine mora) nadzemno još uvijek potpuno očuvanih, kamenih cesta u Europi i u svijetu, stariju od one kod čuvenog kretskog Minojskog centra Knossosa - tzv. Royal road (''najstarije'' europske kamene ceste) - Nevjerojatan budući potencijal u valorizaciji i (outdoor-hodočasničko-turističkom) iskorištavanju drevne i antičke kamene prapovijesne rute od Međugorja i Vionice pa do Neretve i Šurmanaca - biciklističko-rekreativne i planinarske popularne staze )
Kao jedno od neporecivo najvrjednijih te najznačajnijih otkrića, koja su se autoru bloga dogodila posljednjih godina kroz izuzetno detaljno proučavanje i analizu specijalnih, u rangu čuvenog Lidara kvalitetnih, visoko-rezolucijskih avionskih (ortofoto) kao i zimskih ili poslije-požarnih ljetnih satelitskih snimaka čitave Hercegovine, jest pronalazak, prema svemu sudeći, najstarije kamene popločane (kopnene) ceste u Europi, koja se krije u neposrednoj blizini Međugorja, te nešto malo jugoistočnije od naselja Vionica, pružajući se tik neposredno uz već ranije prepoznatu i u okviru popularne biciklističke staze Broć valorizirane rimske staze koja povezuje područje Šurmanaca sa područjem Vionice. Ovdje se ustvari radi o čitavom jednom zaboravljenom, i na velikoj većini ranije načinjenih satelitskih snimaka, gotovo u potpunosti nevidljivom, prapovijesnom kamenom ili suhozidnom kompleksu kojega krasi čudesan oblik gotovo pravilnog ovalnog ''amfiteatra'', no uz kojega se kristalno jasno zamjećuje jedna nevjerojatno izvedena i izgrađena, očito drevna, kamena prapovijesna cesta koja je vidljivo izgrađena na način da dolazi točno do ovog prapovijesnog amfiteatralnog kompleksa (po svemu sudeći jedne ovalne kamene palače), te iz kojega ujedno i izlazi u nasuprotnom smjeru i pravcu. Naravno, da je po prvotnom totalno neočekivanom te oduševljavajućem vizualnom uvidu i pronalasku ovog čitavog zaboravljenog i izgubljenog prapovijesnog kompleksa s vidljivom drevnom kamenom cestom, od strane autora još prije više od 7 godina bilo pristupljeno čim prije izravnom terenskom obilasku te detaljnom pregledavanju čitavog užeg i šireg prostora uokolo zamijećenog drevnog suhozidnog kompleksa, koji je smješten na nešto malo povišenijem no pretežito zaravnjenom krškom platou poviše današnje uske asfaltne ceste koja povezuje Međugorje i Šurmance, odnosno dolinu rijeke Neretve. No, iako je ova prapovijesna razotkrivena kamena popločana cesta u okviru amfiteatralne prstenaste ovalne gradine nešto bez ikakve sumnje vanserijski i jedinstveno u rangu senzacije, ustvari još veću senzaciju predstavlja spoznata činjenica da čitav prostorni trokut Međugorje-Blizanci-Šurmanci, sadržava na desetke ovakvih, u inženjersko-tehničkom smislu međusobno vrlo sličnih, pa i gotovo identičnih, prapovijesnih cestovnih ruta, koje se vidljivo pružaju uzduž i poprijeko uglavnom zaravnjenijih dijelova terena s plićim krškim izdancima, te koje povezuju međusobno brojne jasno vidljive prapovijesne komplekse sa formama vještački modificiranih, niveliranih, podzidanih te preoblikovanih, reljefnih zaravnjenja, plitkih depresija s ravnim zemljano-glinovitim tlom, kao i većih ili manjih vrtača ukolo kojih se prostiru nebrojene podignute prapovijesne grobne te osmatračke gomile.
Prehodavanjem i detaljnom vizualnom prospekcijom čitavog ovog izuzetno interesantnog prapovijesnog areala, u periodu gotovo prije jednog desetljeća pa sve do današnjeg perioda, autor bloga je spoznao i ustvari razotkrio činjenicu da se ovdje krije čitav jedan čudesan pred-urbanizirani prapovijesni sustav međusobno uvezanih, ali i zasebno funkcionalnih, zidanih kompleksa, određenih i svojevrsnih prapovijesnih ''kvartova'', kao i posve evidentna drevna suhozidna parcelacija čitavog promatranog područja koje se prostire istočno od Međugorja i Vionice preko ovog zaravnjenog ili blago brežuljkastog platoa, pa sve do strmih stjenovitih litica s desne obalne strane kanjona rijeke Neretve u pravcu od Kručevića na sjevernom dijelu pa do Šurmanaca na južnoj strani. No, u prvotnom razmišljajućem smislu i pravcu pretpostavljanja što bi se sve moglo pronaći te razotkriti kroz izravno terensko obilaženje, autor je na jedan totalno iznenađujući i posve neočekivani način - razotkrio da se u prostornom okviru jedne oblikom, tlocrtom, kao i kasnije ispostavljenom zaista velikom starošću - jedne poprilično atraktivne prapovijesne gradine s dva ovalna suhozidna široka bedema, kriju jasno očiti i još uvijek iznad površine očuvani kameni temelji te posve vidljiva ruta pružanja jedne nevjerojatne drevne kamene popločane ceste. Ova prastara kamena ceste je već i samim početnim pogledom na specijalnim avionsko-sateliskim snimkama, bez ikakvih sumnji napravljena isključivo kao cesta u funkciji same prapovijesne gradine, do koje ustvari i dolazi, u koju je arhitekturno-rasterski kompletno integrirana, kao i što ujedno iz same gradine i izlazi u nasuprotnom pravcu. Ustvari čitava ova promatrana neobična i atraktivna gradina s ovalno-prstenastim suhozidnim širokim bedemima u svom arhitekturno-graditeljskom korpusu uključuje i ovu čudesnu kamenu popločanu cestu, koja je pak kao takva ujedno i graditeljsko-arhitekturni nedjeljivi segment ove gradine.
Na prvi pogled gledajući i promatrajući čitav ovaj kompleks na satelitskim i specijalnim visokorezolucijskim ortofoto (zračnim) snimkama, u trenutcima kad je autor tek ovaj prapovijesni kameni kompleks zamijetio puno prije odlaska na samo lice mjesta, u mislima je pretpostavljeno da bi se moglo raditi o kakvom rimsko-antičkom ''amfiteatru'' s obzirom na očiti i nedvojbeni amfiteatralni tlocrtni oblik na satelitskim ortogonalnim snimkama, kao i to da bi se u tom slučaju onda moglo raditi o antičkoj ili po stručnoj, nekada i lokalno-toponimskoj terminologiji - ''rimskoj'' cesti ( neosporna je činjenica da su većinu ''rimskih'' cesta iz ranoantičkog perioda na ovim prostorima Hercegovine i Dalmacije gradili domaći stanovnici tj. autohtoni ilirski žitelji bez obzira na veći ili manji vlastiti stupanj asimiliranosti u rimsko carstvo ili stupanj stečene romanizacije, kao i što je isto tako neosporno i to da je velika većina tih ''rimskih'' cesta, poglavito onih sporednijih pravaca koji su se pružali u blizinama većih ili manjih ilirskih gradina, izgrađena direktno na predrimskim, odnosno još starijim prapovijesnim cestovnim rutama koje su upravo povezivale sve te rečene i nebrojene veće ili manje gradine, pa čak i određene veće ili manje nekropole prapovijesnih grobnih gomila ). No, već prvim dolaskom na lice mjesta već sada davne 2017. godine, te pogotovo višestrukim i opetovanim, a izrazito minucioznim, autorovim obilascima čitavog ovog terena, s rekognisciranjima te proučavanjima, kao i uvidima gotovo svakog prisutnog kamenčića ( autor je paralelno tijekom ovih obilazaka proučavao detaljnije geološke, geomorfološke, inženjersko-geološke, geotehničke, geoarheološke te geobotaničke, osobitosti posjećenog terena) , od tog vremena pa do vremena pisanja ovog rada, definitivno se ispostavila jedna nevjerojatna, ujedno i senzacionalna činjenica, da se ovdje ustvari radi o jednom pradavnom i prastarom, tj. čistom prapovijesnom kompleksu, koji je samo jedan mali integralni djelić ili svojevrsni (gradski) ''kvart'' unutar cjelokupnog golemog urbaniziranog prapovijesnog prostora ili zone koja se pruža na golemoj površini krškog te blago brdovitog područja istočnije od Međugorja i Vionice pa sve do zapadnih rubova doline ili kanjona rijeke Neretve u zoni kod sela Šurmanci te Kručevići. Ustvari okosnicu nevjerojatnog prepoznatog pra-urbaniziranog prapovijesnog prostora, koji je kao takav jedinstven ne samo u okvirima Bosne i Hercegovine, već i gledajući mnogo širi prostorni okvir ovog dijela Europe, sačinjava prostor omeđen točkama Međugorje i Vionica na zapadu, te Krehih Gradac i Šurmanci na istoku te jugoistoku. Odnosno riječ je o jednom povećem prostornom arealu koji se prostire između Međugorja i Vionice od zapadnih strana, pa sve do kanjona rijeke Neretve na istočnim stranama.
A da jednostavno ogromnoj, pa u jednu ruku i neprocjenjivoj, vrijednosti čitavog ovog drevnog prapovijesnog areala tek se može naslućivati doseg, govori nam to da prepoznata prapovijesna kamena popločana cesta kao i promatrani ovalni gradinski kompleks kod Vionice, ustvari predstavljaju samo jedan mali, ali vrijednosno izuzetan, djelić svega onoga što se još tu krije, a što poput mnogobrojnih puzzle komadića ili pak komadića mozaika, sveukupno pridaje čudesan epitet jednog golemog prapovijesnog urbaniziranog centra, koji je kao takav jedinstven na širem području. U tom kontekstu ovdje svakako moramo spomenuti i naknadno spoznate, kao i izravno na terenu snimljene činjenice, da se osim rečene izuzetne kamene popločane prapovijesne ceste i ovalnog gradinskog kompleksa, na ovom pred-urbaniziranom arealu između Vionice, Međugorja i rijeke Neretve, krije još barem pet do šest arhitekturnim te inženjersko-graditeljskim obilježjima sličnih, ponegdje gotovo i identičnih, drevnih kamenih cesta, napravljenih također u identičnom razdoblju prapovijesti u periodu Posuške kulture te ranog brončanog doba. No, ono što svakako izdvaja između svih tih drevnih cesta, kao uvelike jedinstvenu, te senzacionalnu, kamenu prapovijesnu cestu onu koja je napravljena u sklopu rečenog ovalnog gradinskog kompleksa ili gradine kod Vionice, jest činjenica da je ona zaista kao uniformna, u doslovno čitavom svom dužinskom potezu te smislu, izgrađena totalno u jednolikom arhitekturno-inženjerskom te graditeljskom smislu, kao i sa potpuno jednakim arhitekturno-morfološkim te dimenzijskim parametrima, a pri čemu je ujedno još uvijek u znatnim dužinskim dijelovima u cijelosti očuvana nad površinom, prema čemu je sveukupno gledajući bez ikakve sumnje jedna jedinstvena kamena popločana prapovijesna cesta kakva se može pronaći malo gdje na tlu, odnosno na kopnu čitave Europe. Naime, ukoliko potražimo na svim dostupnim, a poglavito onim internetskim, izvorima, odgovor na pitanje gdje se krije danas službeno označena, opisivana, zavedena, i kao takva tretirana (odnosno valorizirana), ''najstarija'' europska kamena popločana cesta, u kontekstu svih onih kopnenih iznad morske ili vodene površine očuvanih, te time i svima dostupnih, prapovijesnih cesta, pronaći ćemo jednoznačan odgovor kako je po tom pitanju riječ o jednoj, zaista fantastičnoj i jedinstvenoj, tzv. kraljevskoj cesti (Royal road) na današnjem grčkom otoku Kreti, koja je razotkrivena u sklopu čuvenog minojskog prapovijesnog centra ili grada Knossosa (najstarija-cesta-eu ). Osim priloženog članka u linku na internetu je moguće pronaći brojne druge informacije, članke, tekstove, pa i video zapise, koje se tiču ove drevne kamene popločane minojske ceste u gradu Knossosu na Kreti (minojska-cesta-youtube ). Kao što se može jasno uvidjeti iz svih ovih informacija te zapisa, riječ je o prapovijesnoj kamenoj i to popločanoj, cesti, koja je stara otprilike oko 3500 godina, te koja je ustvari bila prije otkrića na određen način i ''nevidljiva'', s obzirom da je od strane čuvenog istraživača Arthura Evansa tijekom istraživačkih kampanja na ovom minojskom glavnom i najpoznatijem lokalitetu Knossosu, bila u cijelosti iskopana i to na dubini od čak dva metra. Osim svih ovih neporecivih činjenica, također je glede ove prapovijesne kamene popločane ceste, neporeciva činjenica i njene naknadne, tj. u novijoj povijesti upravo tijekom drugih i kasnijih faza istraživanja spomenutog poznatog britanskog špijunskog ''istraživača'', načinjene znatne restauracije te rekonstrukcije, pri čemu su brojni izvorni dijelovi u cijelosti zapravo zamijenjeni ili ''dorađeni'' novijim materijalima, koji uključuju čak i betonske načinjene segmente kao i čitav (suho)zidani u tadašnjim aktivnostima restauracije načinjeni i izgrađeni masivni novi zid s obje bočne uzdužne strane ove drevne ceste, nakon što je njena trasa bila iskopana u cijelosti. To se sve vrlo lako može zamijetiti, zapaziti, usporediti te zaključiti, upravo u kontekstu onog izvornog izgleda ove, znači službeno opisane i tretirane ''najstarije'' europske, kamene popločane ceste, u trenutcima kada se ona tek razotkrila tj. iskopala, te u onim, kasnijim, trenutcima kada je fotografirana nakon svih naknadnih restauratorsko-konzervatorskih obimnih graditeljskih aktivnosti. U tim relacijama i usporedbama, jasno ćemo uvidjeti da je u trenutcima kada je tek iskopana, i to na čak dubini većoj od dva metra, i po prvi puta skicirana, ova drevna minojska kamena cesta, bila, pa možemo slobodno reći, jedva prepoznatljiva kao takva, i po svim svojim arhitektonskim i izvornim graditeljskim, do tada iznad zemlje očuvanim, parametrima, nipošto ili tek minimalno, mjerljiva sa stvarno i uistinu još uvijek čudesno, i to u cijelosti, nadzemno očuvanim kamenim prapovijesnim popločanim, ili pak u živac usječenim, cestama i putevima, koji se nalaze u neočekivano velikom razotkrivenom broju uzduž brojnih prostornih dijelova područja između Međugorja, Vionice te rijeke Neretve na istoku.
Uzmemo li sve ove neporecive činjenice u obzir, i razmotrimo li u sveukupnom smislu i brojne ostale neporecive činjenice još uvijek očuvanih kamenih arhitekturnih obrisa, struktura, pa i čitavih nadzemno očuvanih kamenih građevina, zajedno sa njihovom približnom starošću, na ovim našim terenima krških Dinarida, poglavito područja zaravnjenijih krških padina brijegova ili platoa u Hercegovini, možemo uvidjeti zaista jednu fantastičnu činjenicu koja se ogleda u tome, da ovi naši krajevi kriju čudesne oblike spomeničke kamene baštine, koji ne izazivaju samo divljenje svojom monumentalnošću (suhozidne) gradnje, već mogu i trebaju, s punim pravom, izazivati divljenje svojim spojem pripadne starosti te očigledne inženjersko-geotehničke naprednosti gradnje i iskorištavanja ovog kamenog krškog terena, koja je bila zaista na jednoj zavidnoj razini u tom prastarom vremenu od prije 4000 godina (gledajući priobalje susjedne Korčule - još i prije 7000 godina). Pa u svemu tome, kao jedan veliki biser, jedan još uvijek posve nebrušeni dragocjeni dragulj ovakve vrste baštine, na svjetlu dana nam se pokazuje kao ostatak jedne zaista jedinstvene prapovijesne kamene popločane ceste na području Međugorja, ustvari na prostoru župe Međugorje, koja jest jedinstvena, ali nipošto nije i jedina među svim drugim također vrijednim prapovijesnim putevima i cestama koje je autor bloga razotkrio na ovom području između Međugorja i doline rijeke Neretve.
Pa idemo razložiti i čitateljima približiti pobliže sve one detaljno zapažene i proučene parametre, temeljem kojih se (uz naravno isto tako detaljnu analognu komparaciju ove međugorske razotkrivene prapovijesne popločane ceste sa svim poznatijim te dosada u bilo kakvim dostupnim radovima, medijima, člancima te knjigama, uvjetno rečeno ''sličnih'' prapovijesnih cesta sa epitetom ''kamenih popločanih'' cesta, ne samo na kopnu Europe, već i u čitavom svijetu), došlo do čudesne spoznaje da ovaj dio Brotnja krije ni više ni manje, već jedne od najstarijih dosada prepoznatih i još uvijek nadzemno očuvanih kamenih popločanih (eng. paved) cesta na kopnenom prostoru Europe, ali po svemu sudeći i jedne od najstarijih takvih cesta u čitavom svijetu koje datiraju iz prapovijesti te koje su na ovom dijelu svijeta građene u čudesnoj prostorno-površinskoj gustoći.
U prvom redu trebamo i moramo ovdje spomenuti sasvim očitu vizualnu i neporecivu činjenicu tlocrtno arhitekturno-rasterskog konteksta, prisustva i morfologije čitave ove prepoznate, te izravno na terenu proučene i snimljene, kamene drevne ceste kod Međugorja, koja je kao takva, jednostavno u potpunosti, uklopljena i ''ugrađena'' u glavni prapovijesni gradinski lokalitet ''amfiteatralno-ovalnog'' oblika s dva na terenu prepoznata i još uvijek nadzemno očuvana gradinska prstenasta do ovalna suhozidna bedema. Odnosno, drugim riječima rečeno - već samim prvotnim pogledom na nekolicinu visokorezolucijskih te jasnih satelitskih i avionsko-zračnih ili ortofoto snimaka, načinjenih tijekom nevegetativnog zimsko-ranoproljetnog razdoblja, ili pak nedugo nakon harajućih ljetnih požara, vizualno se sasvim jasno i decidno razlučuje rečena ovalno-amfitetralna ''kamena struktura'' promjera duže dijagonale oko 50 m - koja je ustvari jedna prava manja prapovijesna gradina, kao i pravocrtno položena i direktno u središnji dio te iste gradine usmjerena, vidljiva struktura kamene ceste. Dakle, pojedini rjeđi, no s druge strane rezolucijom čisti i kvalitetniji satelitski te avio-ortofoto snimci, jasno nam pokazuju i dokazuju da je riječ o jednom integralnom prapovijesnom graditeljskom kamenom kompleksu koji obuhvaća vizualno prepoznatljivu barem jednu omanju ovalno-amfiteatralnu gradinu s dva prstenasta suhozidna bedema, glavnu ''opskrbnu'' kamenu cestu za tu gradinu, kao i vezujuće periferne, ali tek nedaleko udaljene i druge slične kamene strukturne komplekse tipa i morfologije ''vangradinskih'' prapovijesnih naselja, no naselja i kompleksa s vidljivim prapovijesnim suhozidnim ''fortifikacijama'' ili svojevrsnim gradinskim ''bedemima'', odnosno bedemima sličnim kamenim suhozidnim strukturama koje čak imaju očite u funkciji osmatranja i izviđanja terena podignute omanje četvrtaste do ovalne suhozidne kulice. U pogledu svih ovakvih, uz glavnu predmetnu ovalno-prstenastu prapovijesnu gradinu s ugrađenom pripadnom kamenom popločanom cestom doslovno neposredno smještenih atipičnih gradinsko-likih drevnih kamenih naselja te poravnatih kompleksa s raznoraznim kamenim ostacima i građevinama, bez sumnje se radi o očiglednim kronološko-kulturološkim podudarnim građevinskim kompleksima koji su po svemu sudeći predstavljali određena prapovijesna obiteljska stočarska ''imanja'' s pripadnim suhozidnim oborima za blago, ali i fino obzidanim, ponegdje i megalitskim suhozidnim bedemima, te niveliranim stambeno-pastoralnim terasama, kao i pripadnim kamenim nastambama najčešće kružno-ovalnog, te rjeđe pravokutnog, tlocrta očuvanih niskih suhozidnih temelja.
Uz sve ove rečene kamene prapovijesne objekte, strukture te građevinske ostatke, pa bilo da je riječ i samo o ostacima niskih ili slabo vidljivih kamenih temelja raznoraznih zidina, ne smijemo izostaviti spomenuti prapovijesni graditeljski element, odnosno tip drevnih prapovijesnih građevina koje predstavljaju s druge strane, ne samo brojčano, dimenzijama i vidljivošću, kako na terenu tako i na satelitskim snimkama, najupadljivije graditeljske ostatke, već predstavljaju bez ikakve sumnje monumentalne spomenike čitavog ovog promatranog prostora koji nose u brojnim slučajevima i najveću atraktivnost, a riječ je naravno o prapovijesnim gomilama. Njih je toliki broj, toliko ogromna prostorno-volumenska gustoća, da se kroz to ispostavlja jedna čudesna i uistinu senzacionalna činjenica koja nam pokazuje da ukoliko krenemo brojati ili pak vizualno-kartografski registrirati odnosno detektirati, ama baš svaku iole vidljivu na bilo kakvim avionsko-satelitskim snimkama, prapovijesnu gomilu, bilo da se radi o onima s minimalnim dimenzijama ili promjerima kružne suhozidne osnove bar velikih oko 1, 1,5, ili pak 2 metra, pa do svih onih imalo većih (promjeri kružne osnove preko 15, 20, 25 m), rasvjetljava nam se na svjetlu dana to da ih je gotovo nemoguće sve izbrojati. U tom čudesnom kontekstu, naravno da nam postaje vizualno, odnosno time i logički, razvidno i razumljivo, kako sve ove, očigledno kronološki te prapovijesno-starosno identične, gomile (većinom grobnog ili ukopnog karaktera), posve sigurno ulaze i u sami kronološko-kulturološki kontekst same ovalno-prstenaste gradine sa ugrađenom i integriranom kamenom popločanom cestom, odnosno sugeriraju nam i pravu - prapovijesnu izvornu starost ili podrijetlo ne samo ove kamene ceste, već i skoro svih vidljivih ili detektiranih manje ili slabije popločanih, većinom u kameni živac usječenih, drevnih ruta, puteva kao i cesta koje sačinjavaju čudesnu mrežu urbanizacije i modifikacije čitavog ovog prostornog areala između Međugorja i rijeke Neretve, povezujući brojne prapovijesne depresije, vrtače, uleknuta zaravnjenja s obzidanim rubnim suhozidovima, terasaste veće ili manje, također obzidane, komplekse, obzidane velike monolitne stijene s jamama i pećinama, kao i druge vidljive prapovijesne graditeljske ostatke.
Ono što je nadalje, kroz metodu izuzetno detaljnog, ali i dugotrajnog, vizualnog proučavanja i moglo bi se reći - pročešljavanja svakog mm čitavog ovog dijela terena između Međugorja i Vionice od zapada te ruba kanjona rijeke Neretve na istočnoj strani, također razotkriveno i prepoznato, jesu nevjerojatno brojni, kao i uvelike neočekivani, vidljivi ostaci te strukturni obrisi - čitave guste mreže, prethodno opisivanim prapovijesnim kompleksima identičnih ili vrlo sličnih, kamenih suhozidnih objekata, građevinskih struktura, određenih pastoralnih te obiteljskih ''kvartova'' ili prapovijesnih imanja, između kojih se pruža možda još atraktivnija također jedna prava planirana mreža izgrađenih prapovijesnih prolaza, puteljaka, staza za stoku i ljude, ali i pravih kamenih cesta poprečnih širina i do 2,50 i 3 metra. Isto tako jako vrijedi spomenuti i razotkrivene očigledne prapovijesne cestovne rute koje povezuju sami krajnji istočni rub krškog platoa u okolici Gornjih Kručevića i Šurmanaca sa kanjonom, odnosno dolinom rijeke Neretve, koje su pri tome vidljivo mjestimično podzidane ili bočno dozidane sa masivnim, a ponegdje i pravim monumentalnim kiklopskim, suhozidnim bedemskim strukturama, kao i što su isto tako na jedan vizualno monumentalan način ponegdje posve usječene u kameni strmi živac, prateći pri tome savršeno u inženjersko-graditeljskom i geotehničkom smislu mikro-lokalne geološke osobitosti terena koje se ogledaju u tipovima, smjeru nagiba, debljini i kompaktnosti stjenskih slojeva, kao i o raznolikosti samih tipova stijena, bilo da je riječ o dolomitima, paleogenskim klastitima, ili pak o pravim okršenim mezozojskim vapnenačkim karbonatnim sedimentima. Sve je ove prethodno spoznate, zamijećene, detektirane te rekogniscirane graditeljsko-prapovijesne komplekse i lokalitete na ovom krajnjem jugoistočnom predjelu Brotnja unutar pregledavanih visoko-rezolucijskih satelitskih te avionsko-ortofoto snimaka, autor u posljednjih nekoliko godina, ne jedanput, već u višestrukom smislu posjećivanja, direktno terenski te izrazito minuciozno in-situ prehodao, propješačio, načinio trekking i škraping avanturistička obilaženja pa čak i prava alpinističko-planinarska uspinjanja po rutama kuda nitko nikada prije nije prošao (izuzev naravno autohtonog ilirskog stanovništva unazad više tisuća godina), vrlo često kroz zaparanje i razgrebavanje odjeće, ruka i nogu uslijed neprohodne bodljikave vegetacije, no s postignutim rezultatom paralelnih nebrojenih razotkrivanja, uvida i dobivenih spoznaja o drevnoj baštini i ovim našim drevnim precima, kao i načinjenim fondom od više desetaka tisuća fotografija samo s ovog minijaturnog dijela čitave Hercegovine. Pa će se iz tih razloga, pod kraj ovog opsežnog članka i prezentacije otkrića, putem prikazane fotogalerije, predočiti jedan znatno manji dio, ili brojčani udio, od sveukupnog rečenog golemog broja načinjenih fotografija za čiji bi cjelokupan prikaz bilo potrebito objaviti jedno stotine i stotine ovakvih post-članaka, a što samim time zahtjeva gotovo neizmjerno vrijeme i trud editiranja svih tih fotografija s velikom izvornom memorijom.
Ustvari, kada se sve dosada zamijećeno i sve ono što je sveukupno razotkriveno na ovom malenom, no izuzetno vrijednom dijelu naše zemlje, kao i sve ono što je detektirano te prepoznato na specijalnih visokorezolucijskim satelitskim te avio-ortofoto snimkama, zaključno rezimira, uz paralelno detaljno obilaženje in-situ skoro svih tih prepoznatih kamenih prapovijesnih struktura, razotkriva nam se jedna čudesna činjenica da se na ovom jugoistočnom dijelu Brotnja nalazi jedan pravi drevni megalopolis sa stotinama, pa i tisućama kamenih struktura i raznoraznih (pretežito suhozidnih) kamenih zdanja, među kojima su brojni kompleksi još od kraja eneolitika (moguće čak i od neolitika) te ranog brončanog doba bili podignuti, kao i izgrađeni planski, osmišljeno, te u prirodni geološki okoliš savršeno uklopljeni, pri čemu sveukupno u sumarnom smislu sačinjavaju jedan ogroman prapovijesni urbanizirani areal.
Inženjersko-graditeljske, geotehničko-geološke, te geoarheološke karakteristike razotkrivene drevne kamene ceste i ostalih sličnih drevnih cesta i puteva na prostoru između Međugorja i rijeke Neretve:
Osnovne prepoznate karakteristike drevne prapovijesne kamene (popločane) ceste kod Međugorja i Vionice, ogledaju se u jasno vidljivim te upadljivim graditeljsko-arhitekturnim, kao i geotehničko-inženjerskim, osobitostima planirane gradnje te izvedbe u gotovo čitavom dužinskom rasponu sa doslovno u mm jednakom poprečnom širinom, ali i jednolikom arhitekturom od podjednako poslaganih kamenih segmenata i prepoznatljivih konstruktivnih elemenata duž cijele svoje trase. Glavne inženjersko-tehničke, geološke, geotehničke, povijesno-arheološke te strukturalno-morfološke odlike ove jedinstvene europske prapovijesne kamene ceste ogledaju se u slijedećim prepoznatim te na terenu detaljno zapaženim osobitostima:
1. Poprečna širina (kamenom popločane dionice) ceste = 2,30 - 2,50 m (gotovo čitavom dužinom u sekvencijama s očuvanim kamenim popločanjem cesta je u cm jednake poprečne širine, odnosno 240 cm, što jasno ukazuje na inženjersko graditeljsko projektiranje i prapovijesno podrijetlo te analogiju sa sličnim prapovijesnim kamenim cestama - Egipat, Mezopotamija-Sumer, Mediteran, tek negdje je malčice uža, a negdje pak šira, ovisno o geološkoj podlozi ispod rute ili osi pružanja ceste),
2. Nagib većinski očuvane dionice kamene popločane ceste (nivelete ceste) jest subhorizontalan do izrazito blago nagnut u smjeru jugoistoka, dok nadmorska visina većeg dijela očuvane dionice ceste jest oko 170 m.n.v., pružanje ceste u smjerovima izlaza, ili pak od ulaza, u gradinu s ovalnim prstenastim bedemima, je evidentno pravolinijski s tek minimalnim bočnim devijacijama pravca pružanja osi ceste, što je ovisno o prisustvu većih ili manjih vrtača ili kamenih istaknutijih grebena na pravcu ili ruti ceste, gdje je cesta onda izbjegavala takve prirodne formacije terena,
3. Najmanja (na terenu zapažena i prepoznata) dužina potpuno nadzemno očuvane trase kamenom popločane ceste = minimalno 320 m, s dva prekida (ulazom u ovalnu prapovijesnu gradinu i zapadno od gradine gdje je nešto veća nadzemna okršenost terena i pojave vrtača), dužina same ceste je naravno mnogo i višestruko veća kada se uključi nastavak s obje njene strane u oba smjera, gdje cesta nastavlja pod nešto povijenijim pravcima te bez nekog vidljivijeg kamenog popločavanja i s usijecanjima u stjenoviti teren te smanjenom poprečnom širinom. Uz rubne dužinske dijelove trase ceste, na najvećem dužinskom segmentu gdje je cesta vidljivo popločavana, tj. u vršnom segmentu sa kamenim zastorom, u sekcije rubnjaka postavljeni su osrednji ( no u odnosu na centralni kameni materijal i sitnež u gornjoj vršnoj strukturi ceste, puno veći i glomazniji) kameni komadi i blokovi koji su u potpunosti neobrađivani, tek možda u minornom brojčanom udjelu priklesani, pri čemu se kroz taj vid i arhitekturno-graditeljsku osobitost posve jasno očituje totalna podudarnost tog strukturalnog dijela ceste, rubnjaka ili ivičnjaka, sa karakterističnim i tipičnim suhozidnim stilom zidova i bedema na brončanodobnim okolnim gradinama, i općenito prapovijesnim brončanodobnim stilom zidanja suhozidnih bedema, te podzidavanja grobnih i drugih obredno-kultnih gomila. Ujedno ovakav vid očito jako drevnih rubnjaka, odnosno kamene bankine, sastavljene od totalno grubih neobrađenih kamenih blokova, jasno pokazuje veliku raznolikost i puno veću drevnost od recimo kasnijih antičko-rimskih cesta, odnosno kamenih ivičnjaka i rubnjaka na tim cestama koji su vidljivo poveći, te znatnije pravolinijski i pravilnije isklesavani, čak i u bunjastom obliku s vanjskih strana blokova, kao i činjenica da su vještije poslagivani uz sljubljenije međusobne dodire u osi bankine ili rubnjaka. No, bez obzira na ove evidentne činjenice, malo boljim i detaljnijim in-situ proučavanjima i rekognisciranjima od strane autora ovog bloga, spoznate su naknadne čudesne pripadajuće karakteristike ovdje pronađenih kamenih prapovijesnih, jednim dijelom i na jedinstven način popločanih, cesta, kao i puteva, koje nam sugeriraju da su ovdašnji i tadašnji prapovijesni autohtoni stanovnici točno ovog područja Hercegovine, u vremenu koje je prethodilo izgradnji većine poznatijih i ostalih antičko-rimskih cesta i za 2000 godina, posjedovali u određenom smislu čak i naprednije inženjersko-geotehničke sposobnosti i graditeljske tehnike izgradnje svojih kamenih cesta, a što se u prvom redu odnosi na izuzetno, pa čak u određenoj mjeri i nevjerojatno, poznavanje, znanje, ali i primijenjeno inženjerstvo mikro-lokalnog geološkog te geomorfološkog sklopa terena, kao i po svemu sudeći još u to vrijeme (kasni eneolitik-rano brončano doba - Posuška kultura) evidentno korištenje određenih ''pra-geodetskih'' uređaja - svojevrsnih prethodnika poznatog pa i čuvenog geodetskog drevnog uređaja ''groma'', koji nam je svima poznat od vremena rimljana i izgradnje tzv. rimskih cesta, što bi se u konačnici moglo prozvati jednim simboličkim vidom prapovijesne ili ilirske ''grome'' (groma-znanstv-rad ). Na evidentno i vrlo moguće iskorištavanje neke vrste antičko-rimskoj gromi jako sličnog geodetskog uređaja, odnosno već tadašnje konstruiranje, ili naprednost ovog domaćeg autohtonog prapovijesnog stanovništva u tom smislu da su očito uspijevali, i to vrlo uspješno, izvesti totalno ravnolinijske pravce pružanja osi i nivelete same ceste, i to čak i više-stometarskoj dužini vrlo okršenog terena, kao i činjenica da su očito znali konstruirati i kroz suhozidnu gradnju uspješno izrealizirati forme pravih kutova.
Na čitavoj zapaženoj i terenski detaljno proučenoj ili rekognisciranoj trasi ove drevne (prapovijesne) kamene popločane te dijelom i u kameni živac usječene ceste ili drevnog puta, niti na jednoj uzdužnoj dionici nisu zapaženi ni najmanji tragovi karakterističnih antičko-rimskih kolotečina (koloderina, kolotraga, i slično) što nam također ukazuje na evidentnu činjenicu velike drevnosti, predrimskog postanka odnosno izvorne gradnje u predrimsko vrijeme kada ovim putevima nisu prometovale nikakve iz antičkog vremena poznate kočije, ili pak vrste antičkih kola koje bi samim time ostavile svojim kretanjem upadljivije, bolje očuvane i u kamene slojeve dobro usječene kolotrage. No, i u slučaju da oni negdje postoje ne smije se isključivati izvorno ilirsko odnosno predrimsko izvorno vrijeme izgradnje barem jednog dijela tih cesta tijekom barem kasnijeg željeznog doba (5-1. st. pr. Kr.) kada su, što je svima jasno i nedvojbeno jako dobro poznato, točno ovim krajevima gospodarili čuveni Iliri Daorsi i Ardijejci, a nešto malo južnije Plereji, zatim malčice sjeverozapadnije su bili čuveni rodoljubni Iliri Delmati, kao i drugi ilirski etniciteti. A isto tako svima je jasno poznata i nedvojbena činjenica da su na brojnim dijelovima nekadašnjeg Ilirika, odnosno Ilirije, a posebice na ovim područjima puno pogodnijima za život Ilira, kao što su predjeli donje Hercegovine uokolo Neretve, te prostori oko Neuma, područja Popova, zaleđa srednje i južne Dalmacije, i sličnih predjela s toplijom mediteranskom klimom, rimski okupatori svoje ceste mahom gradili i podizali direktno nad, ili kao u ovom slučaju kod Međugorja, neposredno uz prateći parelelni smjer pružanja, prapovijesne izvorne ilirske ceste i rute prometovanja, koje su naravno povezivale brojne veće ili manje gradine, vangradinska (pastoralno-agrikulturalna) naselja, raznorazne komplekse sa širokim zidinama, zatim čak i one važnije zaravnjenije vrtače i reljefne depresije (u potrebi i korištenju za stoku, ispašu poljoprivredu, pa čak i kao staništa, naseobinske komplekse s kameno-biljnim kućama uz rubove takvih vrtača), kao i sve one značajnije nekropole ili prapovijesna drevna grobišta sastavljena od nizova planski podignutih kamenih grobnih gomila. Mahom su jako veliki brojčani udio svih takvih izvornih prapovijesnih odnosno ilirskih, željeznodobnih, ali i još ranijih eneolitsko-ranobrončanodobnih (iz vremena Posuške kulture) na ovim rečenim područjima Hercegovine, kao i susjedne Dalmacije, rimski osvajači i rimski barbari, samo po potrebi djelomično poravnali, dogradili, ponegdje i popločali kamenom kaldrmom, proširili u poprečnim presjecima, te djelomično uz uzdužne rubove postavili, odnosno i ozidali kamene rubnjake od finije isklesanih te pravilno posloženih kamenih blokova.
4. Strukturno-arhitekturno građevinske karakteristike same drevne kamene ceste - konstrukcija ceste : pronađena i proučena kamena drevna cesta odlikuje se, barem u 150 metarskoj dužinskoj sekciji u potpunosti pravocrtnim pružanjem nivelete i osi same ceste koja ima gotovo neznatan nagib, gotovo u horizontalnom pravcu pružanja, pri čemu se cesta u dijelovima s jasnim konveksnim poprečnim vertikalnim profilom nivelete, odlikuje također slojevitom građom te arhitekturom, gdje su se u vidljivim prijelaznim dijelovima konveksnih poprečnih segmenata kolnika sa kamenim popločanjima u dijelove ceste s manje ispupčenim te tanjim, gotovo minimalnim, nabačenim slojevima kamenog materijala, zamijetile inženjerske karakteristike projektirane i planski odrađene gradnje ceste u fazama i segmentima, sa zamjetljivom slojevitom strukturom gledajući poprečni presjek same ceste, koja je sastavljena u presjeku od više zbijenih, međusobno povezanih slojeva materijala. Riječ je o pravim inženjersko-tehničkim projektiranim gornjim te donjim ustrojem same ceste, odnosno o postojanju svojevrsnog ''temeljenog tla'', zatim centralnog sloja, kao i završnog sloja ili svojevrsnog prapovijesnog ''summum dorsum'' sloja na vršnom dijelu ceste.
U tom kontekstu raspoznaje se da su u najdonjim slojevima, tj. unutar donjeg ustroja ceste ili temeljnog sloja - tla, uzduž većine dužinskog dijela očuvane popločane sekcije ceste, izvorni krški plitki izdanci vapnenačkih stijena, ljudskom rukom bili prethodno poravnati, a ponegdje su ostavljani pogodni subvertikalni ili strmije nagnuti izdanci vapnenačkih slojeva kako bi sačinjavali svojevrsna vertikalna sidra unutar vertikalnih poprečnih profila ili presjeka same kamene ceste, dok su u onim uzdužnim sekvencijama gdje su geološki izdanci vapnenaca bili slabije ili gotovo nikako iznad površine razvijeni ili ispupčeni, prethodno bili dobro utabani i ugnječeni slojevi gline i zemlje. Na ovaj glinovito-zemljani sloj je potom kao donji sloj nabacivan prvo sitniji kameni usitnjeni ili ispucali materijal, svojevrsni kameni sitnež, kamena ''škalja'' sitnije do srednje frakcije veličine zrna, na koje su onda nabacivani nešto veći kameni komadi kao pretposljednji vršni nosivi sloj, koji je bio pomiješan sa izvjesnom količinom sitnije zemlje ili pijeska. Ovakav evidentan način inženjersko-tehničke gradnje ove drevne kamene ceste gledajući je u poprječnom presjeku odgovarao bi centralnim slojevima u antičkim cestama poznatijim pod nazivima ''rudus'' i ''nukleus''. Na koncu bi se sve onda na vrhu ili vršnoj zoni - sloju, odnosno gornjem ustroju ceste ili svojevrsnom prapovijesnom ''summum dorsum'' sloju, u zastoru prekrilo pomno odabranim i za te potrebe mjestimično i doklesanim nepravilnijim kamenim većim komadima ( granulacijom vidljivo većim komadima u odnosu na sve prethodne iz nižih i dubljih slojeva vertikalnog profila kolnika) čije su zaglađenije i zaravnjenije kamene plohe bile namjenski okrenute prema gore, kako bi u konačnici te sveukupno, takav vršni kameni zastor sa takvim specijalno postavljenim te odabranim nešto većim, ponegdje i pločastim, kamenim komadima, sačinjavao fino izgrađenu i podešenu kamenu kaldrmu (kazdrmu), gazište, odnosno gornji sloj tog drevnog kolnika. Uz rubove same ceste, gotovo u čitavom dužinskom segmentu pružanja ceste, svugdje ondje gdje je ona (bila) kamenim komadima popločana u gornjem zastoru, zamjetljivi su ugrađeni i kameni rubnjaci, odnosno specijalne kamene bankine sačinjene od relativno nepravilnijih, uglavnom neklesanih (vidljivo drevnijih karakterističnih prapovijesnih) vapnenačkih blokova zamjetno većih dimenzija od središnjeg kamenog materijala i kamenih ''ploča'' prisutnih na središnjem dijelu ceste, te kojima su pak vidljivo vertikalne nešto pravilnije, kao i ravnije plohe okrenute ka vanjskoj strani ceste, na taj način označavajući volumenski korpus čitave izgrađene ceste. Upravo je precizno mjerena poprečna dužina same kamene popločane ceste između jednog i drugog kraja ovakvih kamenih popločanih rubnjaka ili bankina, otprilike jednaka ili ujednačena i iznosi 240 cm, negdje malo manja, a negdje malo veća, ovisno o geološkim karakteristikama podloge ispod rute pružanja ceste.
Sveukupno promatrajući i rezimirajući ovakvu prapovijesnu inženjersku naprednost cestogradnje i to kamene popločane ceste s jednolikom poprečnom širinom koja iznosi u prosjeku 240 cm i više-stometarskom ravnolinijskom pravcu pružanja, isto tako postaje razvidna i arhitekturna karakteristika konveksnosti pojedinih najupečatljivijih uzdužnih segmenata s kamenim popločanjem, što nam pokazuje višestruke spoznaje i faktore, i to poprečnu vertikalnu debljinu, odnosno dubinu, takvog konveksno izgrađenog centralnog dijela kamene ceste barem 50 cm, a vjerojatno negdje i još dublje, odnosno veće debljine, kao i samim time evidentnu činjenicu projektirane odvodnje oborinskih voda preko odlijevanja voda od centralnog najvišeg ispupčenog ili konveksnog dijela kolnika ceste prema bočnim i nižim rubovima. Spurile ili vidljivi, prolaskom kotača i kola, dvokolica i sličnih drevno-antičkih prometala, formirani žlijebovi niti na jednoj proučenoj dužinskoj dionici ove kamene popločane ceste široke točno 240 cm, nisu zapažene, što evidentno pokazuje i ukazuje, zajedno sa svim ostalim ovdje opisanim karakteristikama, na predrimski i predantički tip gradnje ceste, pri čemu je cesta sa svim ovim rekognisciranim te spoznatim karakteristikama, mogla biti izgrađena za potrebe nekih specifičnih, i još uvijek velom tajni ili misterija obavijenih, vrsta prapovijesnih ''kočija'', odnosno drvenih zaprežnih kola, ali isto tako moguće i dvokolica, nekih možda oblika i drevnih prapovijesnih ''saonica'', svojevrsnih prapovijesnih agrikulturalnih (poljoprivrednih) tipova kola poput čuvenih, ali i neporecivih ilirskih tzv. Glasinačkih kolica, ili pak samo za stočno blago i domaće ilirske prapovijesne stanovnike, što je međutim manje izvjesno s obzirom na sve evidentne i očite arhitekturno-graditeljske parametre same očuvane kamene popločane ceste u sklopu ovalno-prstenaste gradine, koje u konačnici i zaključno postavljaju pred promatrača jednu svojevrsnu misterioznu inženjersko-pragraditeljsku enigmu za što točno, za kakav oblik prometala, koga točno i slično, su bile namijenjene ovakve drevne kamene popločane ili u kameni živac usječene ceste, izgrađene u ovako neočekivanom broju te ogromnoj prostornoj gustoći na ovom krajnjem jugoistočnom dijelu Brotnja.
Specijalne geološke, reljefno prilagođene, karte šire i uže okolice promatrane te razotkrivene prapovijesne kamene popločane ceste s pripadnom ovalno-prstenastom gradinom, nalegnute na google earth pro podlogu, gdje se jasno vidi precizan geološki sastav i tip stijenske podloge u užem prostornom arealu ovog vrijednog broćanskog arheološkog nalazišta (editirano by autor).
5. Geološke osobitosti stijenske podloge i geotehničke te inženjersko-geološke karakteristike kamene ceste: gornjo-kredni mezozojski vapnenci (s fosilima rudista - tzv. rudistni vapnenci) koji su na dijelu očuvane kamene popločane ceste u vidu slabije nadpovršinski razvijenih i jako okršenih nižih izdanaka, relativno slabije uslojenosti, no s vidljivim pružanjem glavne osi slojeva duž dinarskog smjera pružanja JI - SZ, u čestim manjim ili većim depresijama te vrtačama pored rečenog mezozojskog izrazito okršenog rudistnog vapnenca, nalazi se karakteristična zemlja crvenica (po kojoj su česti fragmenti brončanodobne keramike - Posuške kulture), posebna spoznaja i otkriće vezani su za uvide u činjenicu nevjerojatnog i očigledno unaprijed dobro isplaniranog te potom izvedenog graditeljskog sklada napravljenih svih prisutnih kamenih i u kameno tlo usječenih prapovijesnih cesta i puteva na ovom dijelu Brotnja (između Međugorja, Vionice, Krehin Gradca te Neretve), koji se ogleda u čudesnoj simbiozi napravljenih ruta i puteva sa mikro-lokalnim geološkim karakteristikama terena gdje su većinom ceste i putevi toliko moćno i vješto izgrađeni direktno prateći i paralelno pružanjima glavnih setova izdanačkih zona slojevitosti tj. paralelno dužim osima pružanja slojeva ili slojevitosti. U istom ovom inženjersko-geološkom kontekstu detaljnim prehodavanjem i zapažanjem svih prisutnih osobitosti, spoznato je i to da su isto tako super vješto brojne ceste i putevi izgrađeni i na onim jačim ili nešto izraženijim poprečnim ravno-linijskim pukotinskim sistemima te rasjednim paraklazama, koji se manifestiraju na dekametarskoj skali presijecajući u dvojakom poprečnom smjeru osi i smjer nagiba pružanja slojeva ili slojevitosti (jedan vid ovakvih rasjednih ploha recimo pruža se u vidu okomitih široko-rascijepljenih pukotinskih linija u pravcu jugozapad-sjeveroistok, odnosno okomito na karakteristični i najčešći dinarski smjer pružanja osi slojeva jugoistok-sjeverozapad, dok se drugi vid malo raznolikih, no također u inženjersko-graditeljskom smislu od prapovijesnog autohtonog čovjeka jako iskorištavanih, pukotinsko-rasjednih ploha, pruža paralelno pružanju osi slojeva na sa svojim subvertikalnim ili strmim nagibom usmjerenim nasuprotno, ali paralelno, nagibu samih slojeva), čime su se u konačnici dobile nevjerojatne vizure jedne prave čudesne mreže brojnih usječenih te ponegdje i kamenom popločanih prapovijesnih cesta i puteva, izgrađenih u savršenom spoju s lokalnom geologijom te geomorfologijom, i na taj način čineći jedan ogroman pra-urbanizirani prapovijesni modificirani krajolik, jedinstven na širim prostorima.
6. Povijesno-arheološki kontekst neposrednog okruženja kamene popločane ceste: glavna odrednica je dimenzijama omanja no jako upečatljiva ovalna te amfiteatralna prapovijesna gradina, kompleks sa dva prstenasta ovalna suhozidna bedema, koji su arhitekturno u potpunosti integrirani sa kamenom cestom, pri čemu su uzduž čitave gradine prisutni brojni pretežito sitniji (no s raznolikom debljinom stjenki posuda) fragmenti prapovijesne keramike tipičnih obilježja ranobrončanodobne Posuške kulture (pronađene i karakteristične drške neposredno nad kamenom cestom te unutar masivnih zidina), uz što je vrlo bitna prepoznata i na terenu detaljno zapažena i proučena karakteristika - činjenica - postojanja ogromnog broja neposredno smještenih sličnih prapovijesnih ozidanih malih kompleksa (vjerojatnih obiteljskih pastoralnih imanja, obora za stoku, kružnih nastambi), uz koje su serije većih i manjih ukopnih, a ponegdje i višenamjenskih (u isto vrijeme i obredna, i osmatračka, a moguće i ukopna, funkcija izgradnje gomile), kamenih gomila strateški podignutih u pravcima koji su podudarni glavnim smjerovima geoloških osi pružanja slojeva izdanaka stijena, uz što je još također zapaženo postojanje mreže, ovoj glavnoj kamenoj popločanoj cesti, i brojnih drugih, strukturalno-dimenzijski jako sličnih cesta i prave mreže puteva koji su povezivali rečene prapovijesne omanje komplekse i obiteljska imanja, ali su i vodili do osamljenijih naseobinsko-pastoralnih prapovijesnih terasa i zaravnjenih plitkih vrtača u kojima se kriju ruševine i temelji izuzetno brojnih poluukopanih (poluzemunice do zemunice) kamenih suhozidnih kuća ili sličnih građevina (moguće i kakvih toloidnih grobnica) kružne osnove u tlocrtu, gdje se ponegdje nalaze i fino ozidana, podzidana, nivelirana te uređena predvorja tih kružnih kuća. U gotovo svakom ovom omanjem prapovijesnom kompleksu koji se nalaze doslovno u neposrednom okruženju predmetne prapovijesne kamene popločane ceste, autor je razotkrio negdje brojnije, a negdje rjeđe, fragmente prapovijesne keramike i glinenog posuđa sa tipičnim stilsko-tehnološkim obilježjima tzv. Posuške, odnosno i Cetinske kulture. Tu se još ističu u relativno neposrednoj prostornoj blizini, odnosno u evidentnom prostorno-kronološko kulturološkom kontekstu same ceste, pripadni također omanji prapovijesni zidani kompleksi oivičeni kamenim, danas pretežito niskim, no ponegdje i znatnije širokim, suhozidnim bedemima, djelomično sa megalitskim karakterom zidanja, pri čemu se u njihovim okvirima nalaze očite fino nivelirane terase (stambeno-naseobinske, te stočarsko-poljoprivredne, funkcije i svrhe), gdje su također prisutne serije, ponegdje i ortogonalno položenih grobnih većih ili manjih gomila, kao i kružno-ovalnih ''kuća'' očuvanih kao poluukopane kamene građevine. Posebnu vrijednost, i jedan zaista poseban povijesno-graditeljski prapovijesni vid spomeničke baštine, odnosno drevnih graditeljskih ostataka, kako na velikom dijelu Hercegovine (vrlo vjerojatno i susjedne Dalmacije), tako posebice izražen na ovom proučavanom i višestruko obiđenom području između Međugorja i rijeke Neretve, predstavljen je prethodno spomenutim, zaista neočekivano brojnim, ostacima kružnih polu-ukopanih do posve ukopanih kamenih građevina, koje su u znatnom broju slučajeva predstavljale prapovijesne kamene kružne kuće. Naime, i pored činjenice da se jedan znatno manji brojčani udio ovih drevnih kružnih kamenih građevina, danas sačuvanih isključivo u vidu skroz niskih ili plitkih, no najčešće, masivnih i megalitskih, kamenih prstenasto-kružnih zidova s karakterističnim prapovijesnim stilom sloga od dva lica unutarnjeg i vanjskoga, iskorištavao putem sekundarne dogradnje i modifikacije kao objekti za paljenje vapnenca, poznatiji kao tzv. klačine, a pri čemu je riječ isključivo o takvim kružnim objektima koji su u neposrednoj blizini ljudskih modernijih naselja, sela, ili kućanstava iz novije povijesti, posve zabačeno, pa čak i kilometrima udaljeno od bilo kakvih kuća, naselja i sela iz novijeg vremena, a vrlo često, kao što je to upravo slučaj s ovim područjem istočno od Međugorja, unutar doslovno pravih ultra gustih i neprohodnih prašuma hrasta i graba i smreke, i to unutar doslovno nepristupačnog krškog reljefa sustava dubokih vrtača i reljefnih depresija, moguće je pronaći totalno intaktne i ovakve izvorne prapovijesne kružne graditeljske ostatke s masivnim, ponekad i iznad površine jedva izirujućim, tek u temeljima sačuvanim, kamenim širokim bedemima, odnosno suhozidnim ''vijencem'', u kojem se sa jedne strane jasno zapažaju monumentalna ulazna vrata u objekat, koja imaju ujedno i najveće megalitske do polu-megalitske kamene blokove postavljene u formi dovratnika, te koja često imaju i poprečnu širinu i preko 1,5, pa čak i do 2 metra. Promjeri ovih zanimljivih, i još uvijek posve misterioznih, kružno-ovalnih suhozidnih i megalitskih ruševnih prastarih građevina, danas očuvanih samo u temeljnoj stopi, također mogu biti nešto raznolikiji, pri čemu se uglavnom kreću u rasponu od 2 do 4, pa i 5, čak i više metara. Ovo nam jasno pokazuje, da su ovi objekti, poglavito oni većih dimenzija i promjera, koji su na nepristupačnijim dijelovima krško-brdskog i šumovitog terena očuvani u intaktnijoj formi sa sačuvanim i vidljivim ulaznim monumentalnim vratima, zaista svojevrsne kamene prapovijesne kuće, čija starost sasvim izvjesno ulazi u eneolitsko doba, a moguće i još starije.
Kao što se može jasno vidjeti i spoznati iz autorovog vrlo opsežnog nedavnog članka, u kojem je prezentirano otkriće, kako ovih drevnih kamenih misterioznih kružnih građevina, tako i brojnih ostalih, evidentno prastarih, te svih onih koji se mogu determinirati kao ostaci drevnih i prastarih (suhozidnih) kuća, napisanog i prezentiranog na ovom blogu prije nekoliko mjeseci (megalitske-kuce-Hercegovina ), te posebice na pripadnim mnogobrojnim visoko-kvalitetnim fotografijama načinjenima direktno po terenu i in-situ lokalitetima diljem Hercegovine ( njih najmanje 8800 - https://suhozidniatlashercegovine.blogspot.com/), ovdje se radi o zaista jednom izuzetno brojnom, a još uvijek i zasada gotovo neproučenom te nevaloriziranom, prapovijesno povijesnom graditeljskom bogatstvu ovog dijela Europe, a koje se može sasvim opravdano smatrati jednim još uvijek neprepoznatim, nevaloriziranim, neiskorištenim, te time i uništavanjima posve prepuštenim, pravim povijesno-arheološkim draguljima ovog dijela regije.
Pored svih prethodno spomenutih oblika i vidova prapovijesnih kompleksa, graditeljskih ostataka i struktura, moramo ovdje spomenuti i nešto što je autor putem detaljnih i višestrukih terenskih obilaženja razotkrio, a što predstavlja jedan izuzetno vrijedan i znakovit segment u kontekstu kronološko-kulturološke prapovijesne pripadnosti i pečata čitavom ovom prostoru između Međugorja te rijeke Neretve, pri čemu se tu u prvom redu radi o zaista brojnim, unatoč čestoj omanjoj dimenziji te volumenima, krškim vrtačama i krškim depresijama ili plićim udubljenjima, koja su vidljivo od strane prapovijesnog brončanodobnog stanovnika ovog kraja obzidana masivnim te širokim (često i megalitskim) suhozidnim bedemima ili pak svojevrsnim zidinama. U, ili uz, brojne ovakve depresije te krške vrtače, kriju se i brojne veće ili manje (većinom ukopne) kamene gomile, kao i to da se u pojedinim rjeđim slučajevima unutar obično manjih krških, no nešto dubljih i strmijih, vrtača kriju prave jame, pa i svojevrsne, nikad proučavane ili obilažene, polupećine. Sve su ovo neporecivi faktori i segmenti materijalne prirode koji uvelike upotpunjuju cjelokupan čudesan mozaik ovog čitavog prapovijesnog drevnog prostora krajnjeg jugoistoka krškog platoa Brotnja neposredno sa desnih ili zapadnih strane kanjona rijeke Neretve.
Vrijedi posebice istaći jednu vrlo upadljivu činjenicu, koja je zasigurno od iznimnog značaja kao vrlo važan pra-povijesni arheološki kontekst same kamene popločane ceste i ovalne gradine u koju cesta ulazi, a to je prisustvo, također gotovo u neposrednoj prostornoj blizini, jedne zaista veličanstvene prstenaste zidane gradine vrlo velikih dimenzija, sa najmanje tri suhozidna prstenasta bedema, te koja sadrži vrlo upadljive i jako indikativne ulazne dijelove, tj. ozidana monumentalna vrata ili portale u gradinu kroz same bedeme. Ova upadljiva prstenasta prapovijesna gradina, koja se prema dijelu lokalnog stanovništva naziva indikativnim imenom - ''Grad'', nalazi se tek mrvicu ili neposredno istočnije od pravca pružanja kamene popločane ceste i ovalne gradine sa cestom, na samom vrhu najvišeg blago zaobljenog i zaravnjenog brdskog uzvišenja zvanog Zoljevac. Promatrajući čitav okolni i vrlo upečatljivi teren sa svih strana uokolo rečene velebne gradine na Zoljevcu, na specijalnim zimsko-post-požarnim satelitskim te avio-ortofoto snimkama, zamijetiti ćemo postojanje čitave mreže ne samo fino niveliranih i mjestimično podzidanih prapovijesnih terasa, već i mreže brojnih međusobno uvezanih cesta i projektiranih puteva između svih tih i terasa i kompleksa sa zidanim bedemima. Pojedine od tih cesta, no u puno kraćim dužinskim dionicama nego li predmetna glavna i najatraktivnija cesta koja se prezentira u ovom radu i otkriću, imaju također identično kameno popločavanje, kao i identične strukturno-tehničke te graditeljsko-inženjerske parametre, što nam sveukupno posve jasno ukazuje i dokazuje prapovijesno (brončanodobno) podrijetlo svih ovih drevnih kamenih cesta i puteva. Pogotovo ukoliko promatramo karaktere, izglede, te brojne, kamene tipične brončanodobne, suhozidne građevine, kao što su (grobno-ukopne) gomile, široke zidine, nivelirane terase, gradinski ostaci, i ostali objekti te strukture, koji su sveukupno očito i jasno uklopljeni te prostorno-kulturološki integrirani sa prisutnim kamenim cestama i putevima.
Osim svih ovih prethodno rečenih, ustvari nekih osnovnih prepoznatljivih, karakteristika koje krase kako ovu nevjerojatnu kamenu drevnu cestu, tako i čitav areal koji okružuje i cestu i ovalnu gradinu povezanu s tom cestom, ukoliko promatramo neke evidentne, kako ranije pronađene, opisane i potvrđene, tako i one tek pronađene i razotkrivene u novije vrijeme (npr. otkriće na Korčuli u gotovo neposrednom okruženju u susjednoj Dalmaciji - Hrvatskoj), vidjeti ćemo da postoje pa i neke upadljivije analogije i komparativni primjeri vrlo sličnih kamenih popločanih cesta, koje sveukupno ponovno nam pokazuju i upućuju nas u prapovijesno podrijetlo ovog graditeljskog kamenog blaga. Isto tako sve ove spoznaje i direktni uvidi s terena, u komparaciji s brojnim drugim okolnim lokalitetima gdje se kriju (pra)urbanizirani okoliši i prapovijesni (gradinski) mega-kompleksi, otvaraju nam i druga, moglo bi se slobodno reći - senzacionalna, pitanja (postojanje, karakteri, zaprežnih ili kakvih drugačijih prapovijesnih kola, dvokolica, prapovijesni kotač, kolni promet u prapovijesti, ulazna vrata u gradinama, itd.), čiji se evidentni i rasvjetljavajući odgovori mogu okarakterizirati kao dodatnim čudesnim uvidima i spoznajama, no o tome svemu treba jedan poseban prostor za kvalitativnu deskripciju i opisivanje kroz jedan detaljniji tekst, pa će o tome biti riječi u idućim i kasnijim dijelovima ovog članka.
Veličanstvena ilirska gradina na brdu Zoljevac (lok.naziv ''Grad''), koja je smještena u neposrednoj istočnoj blizini prapovijesne ovalno-prstenaste gradine s ugrađenom kamenom popločanom cestom kod Vionice. Ovu spektakularnu gradinu je uistinu poželjno, pa i nužno, valorizirani u sklopu čitavog ovog dijela jugoistoka Brotnja (valorizirati te uključiti kao dodatni jako vrijedan kulturno-povijesni sadržaj uz već postojeće biciklističko-planinske i rekreativno-outdoor turističke staze npr. Broć, Camino i Vinske ceste Hercegovine), urediti i očistiti pristupne puteve do nje, bilo da se dolazi od sjevernih smjerova od pravca Krehin Gradca, bilo da se dolazi s područja Gornjih Šurmanaca. Pojedini dijelovi ove veličanstvene gradine posjeduju impozantne megalitske ili kiklopske zidine, kao i nekoliko monumentalnih ulaznih dijelova ili vrata u bedemima s monumentalnim megalitskim dovratnicima.
U kontekstu pak prethodno spomenutih analogija i uvjetno rečeno - ''sličnih'' otkrića (prapovijesnih kamenih cesta na bližim područjima), nema nikakve sumnje niti dileme, da se treba u startu usporedbi, i eventualnih, analogija, krenuti s razmatranjem primjera jednog ne samo čudesnog i zanimljivog, već svjetski senzacionalnog otkrića, poput ove kod Međugorja, također drevne prapovijesne i također kamene, također popločane, ceste u plitkom podmorju otoka Korčule u južnoj Dalmaciji u susjednoj Hrvatskoj, što je ustvari predmetnoj cesti i cestama areala između Međugorja i rijeke Neretve, neporecivo prostorno najbliži primjer za uspoređivanje i razmatranje analogija. Naravno, da je u tom kontekstu neporeciva činjenica, i ustvari svjetska senzacija, da novootkrivena čudesna kamenom popločana prapovijesna cesta u uvali Soline uz priobalje otoka Korčule u Hrvatskoj, koja čak datira od prije 7000 godina, tj. iz razdoblja neolitika, predstavlja ne samo najstariju europsku kamenu popločanu cestu, već bez ikakve sumnje ona predstavlja i jednu od najstarijih dosad razotkrivenih i spoznatih kamenih popločanih cesta na svijetu. No, ona je ipak sačuvana, ustvari tek je razotkrivena i pronađena nakon svojevrsnog ''sondiranja'' tj. specijalnog podmorskog raščišćavanja čitavog debelim slojevima taloga i mulja prekrivenog morskog dna, detaljno ''usisavanog'' specijalnim usisavaljkama, što je sve rađeno ispod razine mora. Dakle nije riječ ovdje o kamenoj prapovijesnoj popločanoj cesti iznad površine mora tj. očuvanoj ili razotkrivenoj na kopnenoj površini, već je, kao što to svi jasno i neporecivo vidimo, riječ o otkriću koje se dogodilo i koje se nalazi u podmorju, odnosno ispod površine mora, pa je iz tog evidentnog razloga, unatoč samom ogromnom i svjetskom senzacionalnom karakteru, ne uzimamo kao kamenu popločanu prapovijesnu cestu očuvanu na europskom kopnu u razmatranju činjenica dosad poznatih, razotkrivenih te valoriziranih onih kamenih cesta koje se uzimaju kao najstarije prapovijesne kamene ceste ovog dijela svijeta. No, s druge pak strane, senzacionalna neolitska kamena popločana cesta iz uvale Soline na Korčuli, može i treba nam u ovom slučaju Međugorskih i Broćanskih prapovijesnih kamenih cesta, biti jedan vrlo važan i indikativan, pa i ogledan, primjer načina gradnje, arhitekture te graditeljsko-inženjerskih parametara, koji su se upotrebljavali od strane prapovijesnog drevnog čovjeka na ovim našim prostorima Dinarida te istočno-jadranske obale, u gradnji ne samo kamenih cesta i pristupnih puteva svojim drevnim kompleksima, već i samih prapovijesnih kamenih kompleksa, svima poznatijih kao gradine. Naime, pogledamo li pozorno i detaljno, jasno vidljivi zračni snimak ili kvalitetne visokorezolucijske fotografije snimljene dronom, od rečene uvale Soline u plitkom podmorju Korčule, i budemo pri tome iskreni prema prvo sebi, pa potom i prema drugima, jasno ćemo i nepobitno zaključiti to da se i ovdje radi o jednoj, danas ( a uslijed te davne prapovijesne očito nagle kataklizme s podizanjem razine mora) morem potopljenoj prapovijesnoj gradini, i to jedan kroz jedan. Naravno, da u tom kontekstu, i u tom zaključivanju, odnosno razlučivanju (prirodnog-geološkog te antropološkog - kamenom podignutog vještačkoga), prvenstveno pravo imaju inženjeri geolozi, zatim geomorfolozi i ostali eksperti po pitanju paleogeografije, paleobatimetrije, paleoklimatologije, odnosno ujedno i inženjeri, tj. stručnjaci za kamen, ukoliko se radi o nečemu što je ponajviše, a često i isključivo, vezano za kamen, kao što je u ovom slučaju - prapovijesna kamena baština, odnosno baština u kamenu, ili - na kamenu. Ovo sve navodimo ovdje, samo i isključivo iz neporecivo evidentnog razloga u kojem se pokazuje jedna nužnost multi-disciplinarnog znanstvenog pristupa u zaključivanju i spoznavanju što šireg spektra svih prisutnih činjenica i karakteristika, koje su vezane ili se nalaze na nekom prapovijesnom lokalitetu u kojem osnovni jedinični parametar predstavlja riječ - kamen, tj. riječ je o kamenoj baštini, baštini od kamena, ili na kamenu.
Usporedbe i (eventualne) analogije između kamene drevne popločane ceste (prapovijesnih cesta i puteva) na području istoka Međugorja i ostalih drevno-antičkih kamenih popločanih cesta u svijetu i okolici uz pogled na neke ranije opisivane indikacije i ranija zapažanja ovih drevnih inženjerskih monumentalnih ostataka na ovim područjima (Hercegovina, Dalmacija):
Promatramo li široku lepezu svih onih ranije napisanih ili objavljenih radova, te raznoraznih uradaka, u kojima je barem kroz najminijaturniji tekstualni raspon dotaknuta tematika pred-srednjovjekovnih prometnih komunikacija, veza, ruta, puteva ili pak samih (drevnih, pred-srednjovjekovnih) cesta, vrlo brzo ćemo uvidjeti, kao i spoznati to, da je gotovo isključivo najveći brojčani udio svih takvih opisivanja, barem u 99 posto svih takvih ranijih radova i tekstualnih izvora, vezan za ono što je poznatije pod terminima ''antička'', odnosno ''rimska'' cesta. U tom zaista pozamašnom i povećem opusu svih takvih ranijih opisivanja, knjiga, raznoraznih uradaka, u kojima su se, bilo kroz veći, bilo kroz manji tekstualni raspon, opisivale određene rimsko-antičke ceste ili prometni pravci iz tog (antičko-rimskog) vremena na ovim našim prostorima Dinarida, vezano za kontekst ovdje prezentiranog otkrića ne samo jedne, već očigledno čitavih mreža prapovijesnih (kamenih, usječenih ili djelomično i popločanih) cesta i puteva na širem području jugoistočnog Brotnja istočno te jugoistočno od Međugorja, možemo i trebamo izdvojiti sva ona opisivanja u kojima su se jasno iznijeli navodi kako određene, u tim radovima opisane kao ''rimske'', prometne komunikacije, odnosno ceste i putevi, očigledno leže ili su čak i izgrađene, direktno nad izvornim predrimskim, odnosno prapovijesnim i ilirskim komunikacijskim vezama, rutama, putevima te cestama.
Jedan od prvih ili najranijih uradaka u kojima se prilično detaljno iznose opisi i razmatranja antičkih te rimskodobnih komunikacija, cesta, kao i pratećih (prapovijesno-antičkih) naselja, svakako se odnosi na rad od Esada Pašalića u kojem se opisuju antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini (Pašalić, E. (1960): Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini. -Zemaljski muzej, Posebno izdanje, 118 str., Sarajevo.). Već u uvodnom dijelu i poglavlju ovog vrlo vrijednog ranije rada, autor nam iznosi jasne i nedvojbene činjenične stavke kako znatan brojčani udio rimsko-antičkih prometnih veza, komunikacija i cesta počiva direktno nad izvornim predrimskim, tj. prapovijesno-ilirskim prometnim komunikacijama i prapovijesnim utrtim putevima. Za ovaj predmetni dio kojeg obrađujemo u ovom autorovom radu i otkriću, posebice su nam važna dva poglavlja, poglavlje VII i poglavlje VIII, gdje autor E.Pašalić, detaljnije obrađuje antička naselja, kao i prateće ili tada detektirane antičko-rimske cestovne pravce i rute, na prostoru koji obuhvaća današnju jugozapadnu i zapadnu Hercegovinu, te predio uokolo poznatog rano-antičkog naselja Narona u dolini Neretve zapadno od današnjeg naselja Metković. Ono što predstavlja jedan veliki, jako zamjetljivi pa i ogroman, nedostatak, kako u ovom radu, tako i svim kasnijim radovima od vremena pisanja ovog rada, pa do čak i današnjih opisivanja i radova u kojima se obrađuje ova tematika - antičkih cesta, jest gotovo totalno nepostojanje opisivanja pa čak barem i osnovnih geotehničko-inženjerskih te graditeljsko-strukturno-inženjerskih parametara svih tih opisivanih antičkih cesta, a što je naravno razumljiva stavka prouzrokovana isključivo činjenicom da su sve te radove pisali ''neinženjeri'' odnosno filozofi koji imaju potpuni nedostatak ikakvog inženjerskog, a posebice fakultetskog inženjerskog, predznanja, što nam u konačnici jasno govori i sugerira nužnu potrebu multidisciplinarnog pristupa ovoj jako zanimljivoj temi, pri čemu točnije i konkretnije u slučaju ostataka kao što su ovakve kamene drevne i antičke ceste, a gdje, s obzirom na samu činjenicu da se radi o građevinama, i to građevinama od kamena, u kamenu, te na kamenoj geološkoj podlozi, proizlazi nužnost uvida i proučavanja prisutnih u prvom redu geološko-geotehničkih, pa potom i građevinsko-arhitekturnih, kao i drugih sličnih inženjerskih parametara i osobitosti. Vratimo li se pak vrijednom ranijem uratku od E.Pašalića, i njegovom sedmom i osmom poglavlju, vidjeti ćemo da autor ovog rada ovdje jasno navodi i opisuje činjenicu kako je čitav ovaj kraj, a posebice predio oko današnjeg Ljubuškog, Čitluka i Čapljine pa sve do Mostara, bio izrazito i gusto naseljen još u predrimsko, tj. prapovijesno doba, a kroz tu činjenicu i samim time i sadržavao ujedno i već podignute ili uspostavljene predrimske, prapovijesne, odnosno ilirske, prometne pravce, veze i puteve. Na te neporecive činjenice ponajviše nam ukazuju nebrojeni ostaci prapovijesnih (većinom grobnih ili ukopnih) gomila, kao i brojnih većih ili manjih gradina, koje su razmještene u pravilnim nizovima, kao i očitim pravilnim rastojanjima, neposredno uz pravce kasnijih antičkih te rimskih prometnih veza, pravaca i cesta, što samim time ukazuje da su ti i takvi antičko-rimski cestovni pravci ustanovljeni direktno nad ranije izgrađenim prapovijesnim putevima i cestama. Ono što je vrlo specifičan i jako indikativan pokazatelj kojega autor E.Pašalić navodi u ovim poglavljima, a što ujedno pokazuje i neospornu činjenicu postojanja barem predrimskih, kasno-željeznodobnih prometnih ruta, puteva i cesta na ovom zanimljivom području, jesu pronalasci dosta brojnih rano-antičkih, tj. grčkih novčića, odnosno drahmi, baš uz ove rečene prometne rute na području Čitluka, Ljubuškog, Međugorja, te na dionicama drevnih puteva koji su povezivali areal oko Narone sa sjevernijim arealima uz rijeku Neretvu sve do Mostara. Pa se tako kao vrlo vrijedan isječak iz opusa brojnih zanimljivih navoda te opisa, s početka osmog poglavlja unutar ovog vrijednog rada od E.Pašalića, u smislu jasne i nedvojbene indikativnosti za sve ovo što smo prethodno spominjali, ali i u kontekstu ovog otkrića prapovijesne ceste, odnosno prapovijesnih cesta te puteva, može prenijeti prijepis slijedećeg odlomka:
'' Potreba za daljim istraživanjima dobiva još više u svojoj važnosti kad se ima u vidu da je ovdje cirkulisao živ promet još u predrimsko doba i da su dosad konstatovani ostaci brojnih i značajnih praistoriskih aglomeracija u gotovo svim predjelima ovoga kraja. ''
Ovo su vrlo važni i neporecivo jako indikativni uvidi, odnosno ranija opisivanja, koja bez obzira na činjenicu da su danas i u današnjim razmatranjima ili novijim radovima uvelike zanemarena pa i ignorirana, koji nam predstavljaju izrazito jaki temelj u rasvjetljavanju još uvijek itekako brojnih i zanimljivih tajni vezanih uz prisustvo neočekivano brojnih prapovijesnih graditeljskih ostataka i kamenih struktura, koje osim svima poznatih tipova građevina - gomila i gradina, svakako uključuju i ostatke graditeljskih struktura cesta, puteva, brana, pa čak i prastarih mostova. Nadalje, E. Pašalić, nam u nastavku rečenih poglavlja vezanih za promatrano područje (južne i jugozapadne Hercegovine - desno zaobalje rijeke Neretve) također donosi određene ne samo vrlo zanimljive, već i prije svega jako indikativne navode koji nam nedvosmislenu pokazuju, ali i dokazuju, postojanje već ranije podignutih i uspostavljenih predrimskih odnosno prapovijesnih cestovnih i prometnih komunikacija, između kojih možemo izdvojiti slijedeći navod:
'' Brojni nalazi drahmi (Apollonia i Dyrrhachium) potvrđuju da je u predrimsko doba cijelim krajem cirkulisao živ saobraćaj i promet i da su - svakako - još u to vrijeme ovdje postojale izvjesne komunikacije. ''
Iako su ovo sve jako indikativni i neporecivo vrijedni navodi, ono što ujedno predstavlja i prateći veliki nedostatak tijekom pisanja i proučavanja koji su izneseni u ovakvim uradcima, kao i u sličnim ranijim istraživanjima iz tog vremenskog perioda prošlog stoljeća, pa i gotovo u cijelosti od najranijih pisanja i promatranja ove tematike do najrecentnijih vremena, jest kompletni nedostatak odnosno nepostojanje bilo kakvog sustavnijeg direktnog in-situ terenskog minucioznog pročešljavanja čitavog ovog područja uokolo donje Neretve sa osnovnim ciljem rekognizacije, detektiranja i registriranja, barem u toj nekoj početnoj fazi aktivnosti, svakog, ali baš svakog (što znači u volumensko-dimenzijskom smislu i onog najmanjeg) prapovijesnog graditeljskog objekta ili strukture, poglavito onih izgrađenih u tehnici suhozida, pa makar izvirivali iz površine zemlje tek nekoliko cm u visinu. Sve ono pak što je dosada ''istraženo'', u ranijim dosadašnjim radovima objelodanjeno, ugrubo opisano (sa tekstovima reda veličine od dvije do četiri, pet jednostavnih rečenica opisa), ili pak samo nomenklaturno registrirano (poglavito mislimo na Arh.leksikon BiH, kao i na lokalne općinsko-županijske registre u sklopu zasebnih prostornih planova županija, gradova ili pak zasebnih općina, kao i slične lokalno-administrativne dokumentacije) predstavlja u istinskom smislu i u smislu istinske i nepobitne realne situacije na terenu (dobro poznate autoru ovih redaka) izrazito minijaturan udio u sklopu sveukupno prisutnih oblika prapovijesne kamene i graditeljske baštine, a što ujedno i uključuje i megalitske kompozicije ili samostalne objekte sastavljene ne od suhozidnih građevina već i od zasebnih monolitnih komada kamena. Uključimo li u sve ove oblike kamene prapovijesne graditeljske baštine, na koncu, i sve ove od strane autora kako na terenu izravno i in-situ, tako i one preko visokorezolucijskih satelitskih te ortofoto-zračnih snimaka, detektirane prapovijesne i-ili antičko-rimsko-ilirske, kamene puteve, popločane i u kameni živac usječene ceste, rute, prolaze, pa onda i očite obzidane drevne vrtače ili pak reljefne depresije sa prisustvom očitih i neporecivih prapovijesnih zidanih struktura, gomila, kružnih ukopanih objekata (neolitsko-eneolitskih kuća), i sličnih graditeljskih struktura, taj broj nam rapidno raste te nam na koncu pokazuje svekoliki neizmjeran značaj, kao i potencijal za višestrukim daljnjim uvidima, spoznavanjima te proučavanjima ovog drevnog baštinskog blaga. U prethodno spominjanom radu od E.Pašalića, kao neporecivi dokaz prethodno gore navedene teze autora ovih redaka (kako su dosadašnji registrirani i opisani prapovijesni graditeljski ostaci, uključujući i one volumenom gradnje najmanje, izrazito minorni u odnosu na realno stanje na terenu), pokazuje nam jedan njegov navod kojega možemo pročitati u odjeljku i poglavlju vezanome za prostor Popova polja gdje autor iznosi slijedeće (naravno i apsolutno netočne) informacije:
'' Praistoriski ostaci sa Popova Polja i iz trebinjskog kraja nisu brojni, jer praistoriska nalazišta nisu još dovoljno ispitana. . . . ''
Ova prethodno pokazana rečenica od autora E.Pašalića nam jasno pokazuje kako se ponekad naprasno izlijeće sa apsolutno netočnim, odnosno neistinitim zaključcima, makar ih na kraju u drugom dijelu rečenice ''opravdali'' sa dotadašnjom neistraženošću predmetne materije, tj. tih prapovijesnih lokaliteta i prapovijesne ostavštine. S druge pak strane nepobitna istina je ta, a što je danas pa gotovo zasigurno većinskom udjelu čitatelja ovih redaka (barem preko 90 posto njih, koji su imalo upućeniji u predmetnu tematiku i ovaj promatrani prostor BiH u tom kontekstu) posve jasno i razumljivo, da čitav prostor uokolo Popova polja, uključujući i dio zaleđa Neuma, kao i predio uokolo Trebinja, predstavlja ne samo jedan najgušćih prapovijesnih prostora u Bosni i Hercegovini, već ovaj predio predstavlja jedno ogromno žarište prapovijesnih megalitskih graditeljskih spomenika i lokaliteta, počevši od gradina, pa posebice preko (megalitskih) gomila neovisno o njihovoj izvornoj i primarnoj namjeni, pa do vršnih i drugih kamenih objekata, kamenih drevnih kuća, raznoraznih hramskih i arheoopservatorijskih graditeljskih struktura, zatim kamenih megalitskih bunara, zidanih lokvi, i sličnih kamenih građevina, ponajprije raznoraznih masivnih i monumentalnih suhozidina koje bez sumnji velikim dijelom datiraju iz prapovijesti (bez obzira na eventualna kasnija nadograđivanja i popravljanja), što nam u konačnici proishodi i zaključak da je ovo područje dom enormnog, pa i neizbrojivog broja prapovijesnih (kamenih i graditeljskih) ostataka.
U istom ovom kontekstu ove promatrane tematike, u nastavku rada autor E.Pašalić, u okviru poglavlja vezanog za područje Bileće i okolice, donosi nam jedan ponovno jako vrijedan i indikativan zaključak, kojega sasvim sigurno možemo po principu analogije, ali i ne toliko velike prostorne udaljenosti, prebaciti, odnosno primijeniti i na ovo naše promatrano područje s čitavim novootkrivenim mrežama gustih prapovijesnih nasebina, pastirsko-agrikulturalnih kompleksa, mreža prapovijesnih puteva i cesta, kao i drugih pratećih prapovijesnih objekata i struktura, na prostoru između Međugorja i rijeke Neretve. Pa nam tako autor tu prilaže slijedeće stavke:
'' Što se tiče ostataka praistoriskih aglomeracija, oni su u bilećkom i gatačkom kraju brojni, a ima ih nesravnjeno više nego ostataka rimskih naseobina. O gustoj naseljenosti govore brojne gromile sa bogatim prilozima, razasute po cijelom kraju. Naročito je veliki broj gromila u predjelima Maska, Plane, Bijeljana, Divina, Bijele Rudine, Krtinja, Prerače i na području Gatačkog Polja kod Nadinića, Gračanice, Gacka, Ulinja, Avtovoa, Cernice, Korita i dr?". Gradine kojih u ovom kraju ima mnogo nisu istražene. Poslije pregleda o tragovima praistoriskih i rimskih naselja nameće se pitanje zašto su ostaci rimskog života oko Bileće i Gacka malobrojni i oskudni u odnosu na ostatke praistoriskog života. Može li argumentom ex silentio stvarno biti dokaz da je u rimsko doba ovaj kraj bio slabo naseljen? Izgleda da je ovdje po srijedi nešto drugo: način života koji obično nazivamo praistoriskim ostao je kod domaćeg stočarskog stanovništva u ovim visinskim predjelima nepromijenjen za vrijeme rimske vladavine. Rimljani su podigli naselja samo na važnijim mjestima, najvjerovatnije na onima kuda su prolazile komunikacije. Rimska naselja su izrasla na autohtonoj osnovi i razvijala se kao rijetki privredni i saobraćaj ni centri ovoga kraja. Stoga smatramo da bilećko-gatački kraj nije bio slabo naseljen u rimsko doba, ali su domaća tradicija i snaga epihoriskog elementa sačuvale stari način izgradnje naselja i stanova koji se višemanje zadržao kroz cijelo vrijeme rimske vladavine. '' (naglasio autor).
Dakle, kao što vidimo iz prethodno izvučenog navoda i zaključaka vezanih za prapovijesno-antičke graditeljske ostatke s područja Bileće i okolice, od izuzetne je važnosti uvidjeti tu jednostavno neporecivu činjenicu da je autohtono ilirsko, odnosno predrimsko-prapovijesno stanovništvo, kako na području Bileće, tako i gotovo u čitavom brdsko-gorskom području zaleđa srednje i južne Dalmacije, kao i naravno čitave Hercegovine, uključujući i čak onaj najjužniji te najniži primorski dio zaleđa Neuma i okolice Popova polja, bez ikakvih sumnji bilo primarno stanovništvo koje je izgradilo i još uvijek dan danas jasno vidljivi, među svim povijesnim kamenim graditeljskim ostacima daleko najveći brojčani udio povijesnih kamenih graditeljskih ostataka i objekata, a pogotovo onih napravljenih u suhozidnoj tehnici. U tom neporecivom kontekstu sasvim nam je jasna onda i činjenica da su shodno svemu tome ovi primarni, odnosno autohtoni prapovijesni stanovnici bili podigli ili uspostavili i ogroman broj svojih potrebitih prometnih veza, komunikacija, odnosno drevnih (a često i kamenih te popločanih) puteva i cesta.
U drugom dijelu ovog vrijednog uratka (knjige) od E.Pašalića, u podpoglavlju vezanome za opća razmatranja proučenih antičkih naselja i komunikacija u BiH, autor nam donosi jedan zaista hvale vrijedan segment zaključivanje, odnosno izrazito indikativne i vrijedne zaključke na koje autor ovog bloga zaista narodski rečeno ''skida kapu'' samom autoru, unatoč prethodno iznesenim nekim rjeđim netočnim zaključcima, ili bolje rečeno previdima. Među takvim kasnijim jako vrijednim pasusima te zaključcima E.Pašalića, ovdje možemo kao jedan od najvećeg značaja i indikacije, izdvojiti slijedeće opisivanje, odnosno zaključivanje:
'' Praistoriska obilježja živo se zadržavaju za vrijeme Rimljana kako u etničkoj strukturi stanovništva i njegovim institucijama tako i u izgradnji naseobina. Najveći dio teritorije Bosne i Hercegovine sačuvao je stari način stanovanja i izgradnje naselja. Gro ilirskog stanovništva u udaljenim i zabačenim krajevima, po visoravnima i planinama živio je isto onako kako je živio u vrijeme svoje samostalnosti. Opseg i veličina dosad konstatovanih rimskih aglomeracija pokazuju da je osim njih morao postojati daleko veći broj nerimskih, indigenih aglomeracija. Ostaci civilnih i vojnih rimskih zgrada, mjestimično brojni i bogati, u cjelini uzeto, malobrojni su prema prostranim područjima Bosne i Hercegovine u kojima tih tragova nema. To potvrđuje da su zatečena indigena naselja ostala predominantna u rimsko doba. S druge strane, sam položaj i razmještaj rimskih naseobina u plodnim dolinama i na mjestima važnim sa saobraćajno-strategiskog stanovišta govori o tome da su za vrijeme Rimljana i drugi predjeli, dalje od plodnih dolina i komunikacija, bili naseljeni. Ni u kom slučaju ne može se očekivati da bi rimske aglomeracije nastajale na izoliranim mjestima i bez naseljene okoline koja gravitira tim centrima. Isto tako ni rimske komunikacije nisu izbjegavale naseljena područja. '' (naglasio autor).
U nastavku ovog istog poglavlja autor E.Pašalić, donosi nam i još jedan drugi vrlo i izrazito važan zaključak, odnosno izuzetno zaključivanje koje je uvelike neosporno i logično - a koje nam govori i jasno sugerira da ''romanizacija'' izvornih ilirskih stanovnika i ilirskih gradina na brjegovima i uzvišenjima nije tekla kako su to dotada određeni istraživači i povjesničari opisivali - putem nekakvog ''rimskog mira'' odnosno putem tzv. pax Romane, već da u stvarnosti u tom vremenu rimski barbari i okupatori izvršili faktički prave ratne zločine, ubijanja, ogromne devastacije, totalna rušenja, spaljivanja, kao i uništavanja velikog dijela tih izvornih ilirskih gradina te ilirskog autohtonog stanovništva, ali i genocide što se može relativno lako iščitati iz određenih rimskih zapisa i kronika (recimo nad Ardijejcima, pa i Delmatima, itd. - op.a.). U tom kontekstu autor piše slijedeće:
'' Stoga se, prema onome što dosad znamo o rimskim naseljima i prema opštim smjernicama strategiskog obezbjeđenja osvojenih područja, ne bi moglo prihvatiti mišljenje da je pax Romana učinila nepotrebnim postojanje utvrđenja na visovima". Nisu epihoriska utvrđena naselja na brdima i visovima napuštena usljed toga što su sa Rimljanima došla mirna vremena (pax Romana), već je raseljavanje takvih utvrđenih naselja predstavljalo jedan od uslova za pacifikaciju i jednu od mjera koje su Rimljani energično sprovodili u cilju pacifikacije. Postojanje utvrđenja koja potiču iz doba ilirske samostalnosti ugrožavalo bi bezbjednost rimske uprave, zato što bi ih bilo teško kontrolisati i što bi kod pokorenog stanovništva podržavala živo sjećanje na vrijeme kada nije bilo stranih gospodara. Prema tome, pri stvaranju rimskih aglomeracija u dolinama i ravnicama na račun onih koje su se nalazile na visovima i utvrđenim mjestima, ne radi se o rezultatu koji je donio rimski mir i red, niti o tome što su Rimljani i u opasnim vremenima po pravilu podizali svoja naselja i utvrđenja u ravnim predjelima. Radi se stvarno o razaranju najvažnijih gnijezda ranijeg otpora i potencijalnih žarišta za organizovanje novih ustanaka i diverzija. Takvo razaranje gnijezda Rimljani su dosljedno sprovodili više-manje u svim osvojenim zemljama. Time su stvarani preduslovi za utvrđivanje rimske uprave i za izgradnju rimskih naselja, a to je suprotno gledištu po kojem je u mirnim i povoljnim uslovima indigeno stanovništvo samo od sebe napustilo utvrđena naselja na visovima. Vidjeli smo da je Delminium kao utvrđeno naselje i centar razoren u oružanoj borbi i premješten podalje, na otvoreno i nezaštićeno mjesto; prirodno zaštićeno mjesto Arduba doživjelo je sudbinu ratnog uništenja poslije okončanja Batonovog rata; po vijestima istoričara koji opisuju rimska osvajanja naših krajeva (Appianus i Dio Cassius) znamo da su Metulum i Splonum takođe bili dobro branjeni i utvrđeni centri, a epigrafski spomenici potvrđuju da su oba ova mjesta u rimsko doba imala status gradske opštine. '' (naglasio autor).
Nadalje, isti autor nam donosi i ovaj idući vrlo vrijedni zaključak:
'' Praistoriska naselja postojala su u predrimsko doba i u doba Rimljana, i djelo su autohtone kulture i njenih nasljeđa. Ovo je nužno imati u vidu već i stoga što je broj naselja izgrađenih po načinu daleko zaostajao iza praistoriskih, epihoriskih naselja - a, s druge strane, što u tako izgrađenim naseljima nije moralo preovladavati strano stanovništvo. ''
I na koncu prezentacije vrijednih zapisa i zaključaka iz ovog vrijednog rada i djela od E.Pašalića, (konačno) dolazimo do predmetnog poglavlja u tom djelu koje nas se najviše tiče vezano za razotkrivene drevne, točnije prapovijesne, cestovne pravce i puteve, na ovom našem promatranom području donje i jugozapadne Hercegovine, poglavito područja jugoistočnog Brotnja, - poglavlja pod nazivom '' Komunikacije ''. Autor Pašalić, kao što smo to već u prethodnim segmentima dosta puta spomenuli, sasvim jasno i nedvosmisleno iznosi slijedeće vrijedne te indikativne zaključke:
'' -X. Prvo - pitanje puteva koje su Rimljani zatekli u Bosni i Hercegovini. Drugim riječima, kakav je i koliko je bio razvijen komunikaciski sistem autohtonog ilirskog stanovništva. Prema novijim istraživanjima sasvim je jasno da su zatečeni putevi koje su u pojedinim zemljama izgradili indigeni stanovnici po pravilu pretstavljali osnovu docnijih rimskih cesta. Tako nas mnoge ceste u Galiji, Germaniji, Reciji, Panoniji, a naročito u Noriku i Dalmaciji, poznate pod nazivom rimskih cesta vode u starije predrimsko doba. H. Bulle, ugledni istraživač antičkih komunikacija, izgradnju osnovne mreže puteva u Noriku i Dalmaciji pripisuje Keltima i Ilirima. Osim toga, ovaj istraživač utvrđuje da su kolotečine na cestama bile vještački izgrađene, a poslije su vožnjom i upotrebom stalno produbljivane i proširivane. Ispitivanja su takođe pokazala da su mnogi kolovozi sa ovakvim brazdama u Noriku, Dalmaciji i Galiji, koji su dosad smatrani rimskim radom, stariji i da ih treba pripisati ilirskim i keltskim graditeljima':".
Upravo nam ovo vrijedno poglavlje, odnosno isječak zaključaka E.Pašalića, sasvim jasno sugerira veliku vjerojatnost da je kamena cesta s mjestimično vidljivim rubnjacima, prosječne širine preko 2ipo, i oko 3 metra, a koja je danas, odnosno u novijoj povijesti pretvorena u makadamski put koji prolazi neposredno te paralelno razotkrivenoj prapovijesnoj kamenoj popločanoj cesti u okviru ovalno-prstenaste gradine, te koja je već valorizirana i iskorištena u sklopu atraktivne biciklističke rekreativne staze ''Broć'' kao ''rimska cesta'', upravo baš to, kao što je i nazvana u ovoj biciklističkoj stazi, odnosno kao što je i poznata u lokalnom smislu - rimska cesta. Ali, kao što je i Pašalić jasno naveo gore u tekstu dio zaključka: '' prije Rimljana '', ova ''rimska'' cesta predstavljala bi u kontinuitetu iskorištavanu cestu od strane rimskodobnih žitelja, s eventualnim popravljanjima i dogradnjama na samoj ruti trase ceste, te prije svega izgrađene na ranijoj, prapovijesnoj, odnosno predrimskoj osnovi, a što nam potvrđuju brojne ostale neposredno smještene prapovijesne ceste, putevi i trase u bližoj okolici. Glavne inženjersko-tehničke te arhitekturne odlike ove današnje atraktivne biciklističke staze (Broć), vrlo jasno ukazuju na tu vjerojatnost, prije svega njen očiti izraženo dugi ravnolinijski smjer protezanja glavne i središnje osi same ceste, poprečna širina (između 2,5 i 3 metra), vidljivi rubnjaci i tipične kamene bankine karakteristične za brojne druge rimsko-antičke ceste u okolici, i druge osobitosti, da bi se ovdje mogla kriti jedna, u određenom smislu - jedna važnija sporedna ''rimska'' cesta, nastala nad izvornom ilirskom cestovnom rutom, koja je ovim pravcem vezivala rimske objekte i naseobine uz dolinu rijeke Neretve s onim poznatijim rimsko-antičkim kompleksima u Brotnju, prije svega onome u Krehin Gradcu, te dalje na zapad.
''Hercegovački LiDAR'' - specijalni raniji post-požarni te nevegetativni satelitski snimak jedinstvene europske, pa i svjetske, kamene prapovijesne popločane ceste ugrađene u ovalno-prstenastu gradinu, smještene između Međugorja i Vionice u Brotnju, te ispod priloženi jedan raniji satelitski snimak načinjen tijekom potpune prekrivenosti (vazda)zelenom grmovitom te gustom vegetacijom, identičnog prostornog areala s naznačenim položajem (strelica) prapovijesne ovalno-prstenaste gradine s ugrađenom kamenom popločanom cestom – zamjetljiva je i očita gotovo totalna nevidljivost, kao i neprepoznatljivost ijednog tračka graditeljskih ostataka rečenih prapovijesnih struktura, izuzev nešto slabije vidljivih ukopnih ili grobnih gomila, te dijela trase današnje makadamske, odnosno drevne antičke ceste.(Ova vegetativna starija satelitska snimka jasno pokazuje i ukazuje na jednu ogromnu buduću potencijalnost pravih LiDAR snimaka, koji će se pokazati zasigurno najpotencijalnijima te najkorisnijima upravo u kontekstu površina reljefa u čitavoj Hercegovini koji je prekriven vazdazelenom vegetacijom).
Unatoč činjenici, jasno vidljivoj u svim prethodno iznesenim recima teksta, gdje je autor E.Pašalić iznio brojne nedvojbene te vrlo jasne činjenične stavke, kao i zaključke o tome da ustvari brojni prastari cestovni pravci, ceste i putevi, u novijim vremenima te pisanjima tretirani kao ''rimski'', potječu od izvornih predrimskih i prapovijesnih ilirskih stanovnika ovih naših dinaridskih krajeva, u vremenu od tog njegovog pisanja vrijednog uratka (1960) pa do recentnijeg vremena, gotovo da se i ne može pronaći napisanih radova koji na ovako detaljan i nedvosmislen način opisuju, preciziraju te navode zaključke o predrimskom, odnosno prapovijesnom (ilirskom) izvornom podrijetlu određenog dijela prastarih prometnih komunikacija, cesta, ruta ili puteva. Među svim takvim rjeđim radovima te opisivanjima, ovdje nam svakako vrijedi izdvojiti jako vrijedni uradak od P.Oreča na temu prapovijesnih naselja i grobnih gomila na području Posušja, Gruda i Širokog Brijega (Oreč, P. (1977): Prapovijesna naselja i grobne gomile - Posušje, Grude i Lištica, GZM XXXII, Sarajevo.). Iako su u glavnini tekstualnog kao i grafičkog dijela ovog vrijednog uratka autor bavi pitanjima općih topografsko-arheoloških odlika i osobitosti samih gradina, vangradinskih naselja, kao i grobnih gomila na predmetnom području zapadne Hercegovine, ono što u kontekstu ovdje prezentiranih te razotkrivenih prapovijesnih (kamenih, popločanih) cesta i prapovijesnih puteva unutar područja omeđenog Međugorjem, Krehin Gradcem te rijekom Neretvom, predstavlja nešto od izrazito velike indikativnosti, pa i određenog materijalnog potvrđivanja ovih otkrića od strane autora bloga, krije se u dijelu zaključka ovog rada, gdje pisac P.Oreč, iznosi slijedeće stavke:
'' Ulazna vrata na obrambenim zidovima često su ojačana drugim zidom (produžetak novog zida van gradine i unutar gradine), ali bilo je i utvrda i uz ulazna vrata. I danas se na znatnom broju gradina dobro raspoznaju ulazna vrata i utvrde oko njih (ojačani ili produženi zidovi). Pažnju pobuđuje širina vrata na obrambenim zidovima od 2 do 3,5 m. Sigurnost od upada neprijatelja nalagala bi da se 'grade uža ulazna vrata. Obzirom na tu okolnost, ulazna vrata na obrambenim zidovima su odveć široka. Možda su se na gradine dovlačila različita ,dobra (roba) na kolima, ili na kakvim saonama, odnosno na vlačugama. Ako je to tako, onda bi se moglo računati na razvijenost putova u vrijeme nastanka gradina, a možda i ranije. '' (naglasio autor).
Satelitski raniji snimak načinjen u nevegetativnom razdoblju jedne od ''Orečovih'' moćnih prapovijesnih gradina u sklopu tzv. Posuške kulture, koja se krije na planinskom pojasu iznad Posušja, te koja posjeduje barem jedna monumentalna i znatno široka ulazna vrata, sastavljena od monumentalnih megalitskih kamenih blokova u formama dovratnika.
I što nam sad u okviru i kontekstu ovih izuzetno vrijednih stavki i zaključaka P.Oreča, predstavlja jedan doslovno identičan ovakav vrijedni input te materijalni dokaz koji je prisutan na terenu između Međugorja i rijeke Neretve, te koji je u potpunosti podudaran ovim Orečovim zaključcima ? Predstavlja nam sama, ujedno i monumentalna, suhozidna arhitektura, koja je jasno vidljiva, kako na predmetnoj ''glavnoj'' ovalno-prstenastoj omanjoj gradini s ugrađenom kamenom popločanom cestom, tako isto i na nekolicini neposredno smještenih oblikom i arhitekturom jako sličnih, no mjestimično i znatno većih, prapovijesnih ilirskih gradina. Unutar tog konteksta pak, ono što nam pridaje najveću indikativnost predstavlja, baš kao što je i u prethodno izvučenom dijelu teksta naveo P.Oreč, arhitekturno-graditeljski oblik te morfologija samih ulaznih vrata, odnosno ulaznog koridora ili prolaza ''kroz'', odnosno u - gradinu. Pa recimo u prvom redu valja nam spomenuti predmetnu prstenasto-ovalnu gradinu s ugrađenom, i ujedno kao takvom najstarijom do sada poznatom očuvanom kamenom popločanom cestom na europskom kopnu (starijom od one u minojskom gradu Knossosu - Royal road), gdje se jasno razabiru barem dva ulazna zidana segmenta, tj. ozidana portala ili ulazna vrata u gradinu, među kojima se najviše izdvajaju oni ulazni segmenti gradinskih vrata napravljenih na zapadnoj strani gradine koji prolaze, odnosno ulaze kroz vanjski i unutarnji suhozidni masivni bedem, te od kojih se direktno u pravcu zapada nastavlja kamena popločana cesta točno jednake poprečne širine kao što je širina tih ulaznih vrata od zapadnih strana u gradinu. Isto tako i jako sličan, gotovo identičan, i s određenim vidljivo pažljivije postavljenim ili posloženim nešto većim vapnenačkim blokovima kao formi dovratnika, oblik ulaznog dijela ili prolaza, vrata, smješten je na dijelu sa istočne strane unutarnjeg suhozidnog bedema, no pri čemu ovdje postoji tzv. labirintni tip izgrađenog ulaznog koridora (poznati primjer istarske rano-brončanodobne gradine Monkodonja) gdje se od ovog unutarnjeg ulaza i vrata, u pravcu prema istočnom izlazu i istočnim vratima gradine treba malo proći svojevrsnim ''hodnikom'' između dvaju bedema s ove istočne strane. A onda potom, postaje vidljiva ta arhitekturna osobitost gdje jednaka kamena popločana drevna cesta identična u potpunosti kao ona što se odvaja od zapadnih vrata, direktno se kao integrirani nadograđeni graditeljski segment vanjskih gradinskih bedema, tj. same gradine, nastavlja u pravcu istoka, ponovno u totalno jednakoj poprečnoj širini kao što je ulazni portal u ovaj vanjski istočni suhozidni bedem gradine. Drugu, tek neposredno smještenu, no višestruko kolosalniju, kao i suhozidnom arhitekturom monumentalniju, prapovijesnu gradinu, na kojoj su od strane autora ovog bloga razotkriveni čudesni, baš poput Orečovih opisanih, prilično široki ulazni koridori, tj. vrata u i kroz gradinske bedeme, sačinjava jedna zaista fenomenalna te svojom tlocrtnom vizurom, kao i izgledom na pojedinim satelitskim snimcima, spektakularna prapovijesna ilirska gradina na brdu Zoljevac između Gornjih Šurmanaca i Krehin Gradca. Ovdje je riječ o jednoj svojevrsnoj kolosalnoj prapovijesnoj gradini sastavljenoj od tri gradinska suhozidna prstenasta bedema, sagrađenima mjestimično u monumentalnoj megalitskoj tehnici sa popularno zvanim ''kiklopskim'' zidinama. Ono što pored ove suhozidne monumentalnosti, upravo ponajviše plijeni pažnju iz prethodno spominjanih razloga i činjenica, jest najmanje tri monumentalna ulazna dijela, odnosno pažljivo i prilično monumentalno izgrađena ulazna vrata u gradinu, kako kroz vanjske, tako i kroz unutarnje suhozidne gradinske bedeme. Barem dvoja od ovih monumentalnih ulaznih vrata u gradinu na Zoljevcu, sadržavaju kao specijalno ugrađene i podignute dovratnike, dozidane moćne megalitske, djelomično i finije oklesane blokove kojima su vertikalne plohe blokova usmjerene uz same osi rubova vrata. Najveću indikaciju pri tome predstavlja već rečena vrlo indikativna poprečna širina tih gradinskih vrata na gradini Zoljevac, koja mjestimično iznosi i do 2, pa i više metara, a što je posve podudarno širini većine okolnih prapovijesnih puteva, kao i kamenih djelomično popločanih cesta. A potvrdu svim rečenim stavkama i tezama, pokazuje nam malo bolji pogled na određenim visokorezolucijskim satelitskim te avionsko-ortofoto snimcima, na ovu gradinu na Zoljevcu, gdje se jasno razabire pružanje prapovijesnog puta, ustvari u određenom kraćem dužinskom segmentu neposredno uz gradinski vanjski bedem - i prave prapovijesne (kamene) ceste, koja se kao takva direktno i jasno vidljivo ''spaja'' točno na jedan od prisutnih monumentalnih megalitskih portala, odnosno ulaza u ovu gradinu na njenoj južnoj strani. I na sjevernoj, tj. sjeveroistočnoj strani unutar vanjskog bedema prisutan je vrlo sličan i to jako monumentalan megalitski portal, tj. ulazna vrata u gradinu, gdje se isto tako djelomično razabire fina modificiranost terena neposredno smještenog u podnožju tih vrata s vanjske strane gradine, no koji je danas u ogromnoj mjeri zarastao u neprohodnu, pa i vazdazelenu, mediteransku grmoliku vegetaciju, čime je uvelike otežana prospekcija te izvlačenje zaključaka i o mogućem prapovijesnom pristupnom putu ili cesti i s ove nasuprotne gornje, sjeverne, strane gradine.
U cjelokupnom ovom kontekstu, bez obzira što od strane autora bloga nisu zamijećene neke vidljivije teksture ili urezani tragovi - elementi kolotečina, spurila i sličnih tragova prolaska drevnih kolskih prijevoznih sredstava na prepoznatim, zapaženim te fotografiranim prastarim i prapovijesnim cestama ili pak putevima, sasvim je izvjesna mogućnost upravo onoga čega je P.Oreč jasno naveo u svom gore prenesenom dijelu zaključka - da su čak i tada, znači u periodu prije cca 4000 godina, u vremenu nastanka ovih gradina, tj. u vremenu Posuške kulture ( koju je btw. i otkrio i prvi utemeljio upravo P.Oreč), bile već u upotrebi određene vrste prapovijesnih kola, saonica ili pak vlačuga. Za moguće, a naravno i poželjne, pa i primamljive, neke iduće pretpostavke, proučavanja, analiziranja te istraživanja o istinskim i najvjerojatnijim izgledima ovih, još uvijek po svemu sudeći jako misterioznih prapovijesnih, ilirskih, ili predrimskih, vrsta ''vozila'', prometala, kola, saonica i sličnih prijevoznih produkata ovog našeg autohtonog ilirskog stanovništva, ovom prilikom ostavljamo potpuno otvorene pravce i polje istraživanja. U nastavku ovog opisivanja, vratiti ćemo se opet određenim ranijim opisivanjima, uvidima, kao i otkrićima, koja osim što pokazuju jasnost postojanja prapovijesnih cesta i puteva sa kamenom arhitekturom, pokazuju i jedan zaista ogroman potencijal za budućim razotkrivanjima iz ovog polja drevnog inženjerstva, i drevne naprednosti prapovijesnih naroda na ovim prostorima.
Rezimirajući te razmatrajući sve ranije dostupne ili opisivane radove, uratke, knjige ili bilo kakva druga povijesno-arheološka djela, u kojima bi bile opisane, ili bar pretpostavljene kao takve, predrimske, ustvari prapovijesne - kamene, i popločane ceste, razotkrivene na ovim našim krškim područjima Dinarida od Istre, preko Dalmacije, Bosne i Hercegovine, pa sve do juga Crna Gore, postaje nam vidljivo da takvih radova gotovo i nema, pri čemu jedan od takvih rjeđih, a time i dragocjenijih, ujedno i za ovo autorovo otkriće koje se opisuje u ovom članku vrlo indikativnih, ranijih opisanih primjera možemo pronaći unutar rada o pretpostavljenoj prapovijesnoj cesti na lokalitetu Bićine polje u blizini Zadra (Kulenović, I. (2018): Prapovijesna struktura s lokaliteta Bićine polje kod Polače (AB44) – cesta iz razdoblja mlađe prapovijesti? -VAHD 111, 2018, 35-55., Zadar.). Ovdje se radi o jednom izuzetno zanimljivom uratku, ustvari otkriću, jedne jako zanimljive kamene strukture prilikom sondiranja i iskapanja na poziciju u prostornom korpusu i kontekstu dvije prapovijesne gradine, koja je prema svim zapaženim i spoznatim parametrima definirana kao moguća cesta iz razdoblja mlađe prapovijesti, tj. iz perioda željeznog doba. Ono što je u ovom našem kontekstu, vezano za ovdje prezentiranu, od strane autora bloga razotkrivenu prapovijesnu kamenu popločanu cestu u okviru ovalno-prstenaste gradine kod Vionice, tj. i nekolicinu gotovo identičnih ili vrlo sličnih također kamenih prapovijesnih cesta na ovom području (istočno od Međugorja u pravcu Neretve), od iznimne indikacije kao očita analogija u pogledu prepoznate arhitekture te morfologije, jesu opisani inženjersko-arhitekturni parametri ove drevne prapovijesne strukture kod Zadra. Naime, već u početnom dijelu rada jasno možemo iščitati osnovne i karakteristične parametre arhitekture ove pronađene te iskopane strukture, gdje vidimo da ona ima posve ujednačenu, gotovo konstantnu prosječnu širinu od 2,5 metra. Ovo se bez ikakvih sumnji u cijelosti i potpunosti uklapa s glavnom ovdje opisivanom kamenom popločanom cestom u sklopu ovalne gradine, koja ima baš kao i ova struktura kod Zadra, u cijelosti konstantnu poprečnu širinu oko 2,5 metra, točnije oko 240 cm, negdje tek nešto malo više ili malo manje, ovisno o mikro-lokalnoj geologiji i geomorfologiji terena gdje se prostire ravnija dionica trase kamene popločane ceste. Promatrajući priložene grafičke priloge, odnosno fotografije unutar ovog vrijednog rada o prapovijesnoj mogućoj cesti kod Zadra, vidjeti ćemo također da je izgled samog vršnog nabačaja gornjeg kamenog materijala, djelomično i kamenog sitneža u vršnom zastoru ''kolnika'' ceste, posve podudaran između ova dva primjera. Isto tako i druga važna analogija između ova dva primjera tj. ova dva promatrana i opisivana područja - u okolici Zadra, te ovoga u okolici Međugorja, očituje se u neposrednom prisustvu, a time i indikativnosti, nekolicine upadljivijih gradinskih lokaliteta iz prapovijesnog perioda, uz predmetne drevne ceste, što nam u konačnici jasno pokazuje neporecivost prapovijesnog izvornog arhitekturno-kronološkog konteksta svih ovih struktura.
Ukoliko sagledamo čitav prethodno prezentirani tekst ovog blog članka, napisanog od strane autora ovih redaka, jasno ćemo uvidjeti da smo se isključivo ''bavili'', odnosno promatrali te opisivali, sve one prapovijesno-antičke kamene strukture ili ostatke, koji su danas prisutni ili se nalaze na kopnenim, tj. nadzemnim dijelovima reljefa i terena. Naravno, to je prouzrokovano jasnom i neporecivom činjenicom da su svi oni eventualno slični, prapovijesni te antički, graditeljsko-strukturni ostaci, koji se danas nalaze potopljeni ispod razine morske površine, ili pak u određenim vodenim površinama, rijekama, jezerima i slično, najvećoj većini zainteresiranih promatrača gotovo totalno nedostupni, budući da su s druge strane takvi lokaliteti i takvi (potopljeni) ostaci, danas pristupačni gotovo isključivo izrazito uskoj skupini ljudi, prije svega onima s epitetom profesionalnih ronioca, kao i to što su svi takvi lokaliteti i strukture moguće dostupne u tek određenim vremenskim periodima. No, s druge pak strane, postoje neki noviji i recentniji uvidi, određena novija otkrića, koja se tiču upravo ovakvih pronađenih ili razotkrivenih potopljenih, podvodnih, odnosno - podmorskih, graditeljskih struktura kao što su razotkriveni ostaci prapovijesnih kamenih cesta, koja u generalnom smislu predstavljaju jednu zaista izvanrednu potvrdu i pečat velikom dijelu i svih ovdje prezentiranih otkrića autora ovog bloga. Naravno, da se u prizmi svih takvih potopljenih, podvodnih ili pak podmorskih, graditeljskih struktura i pronađenih lokaliteta, kao nešto što je u posljednje vrijeme munjevitom brzinom obišlo veliku većinu svjetskih medija u formi ogromne i čudesne senzacije, najviše ističe otkriće prapovijesne, i to čak 7000 godina stare, kamene popločane ceste ni manje ni više već u našem neposrednom susjedstvu, uz obale pitoresknog južno-dalmatinskog otoka Korčule ( podmorska-cesta-Korcula-24sata ). U ranijim člancima na ovom blogu, te brojnim drugim pisanjima, opisima, kao i raznoraznim medijskim člancima, mogu se pronaći brojni navodi i opisi ovog nevjerojatnog otkrića, no u moru svih tih informacija, ono što se nekako uvelike zanemaruje ili na određen figurativno rečeno ''ispod radara provučen'' zanemarujući način izostavlja ili pak ne uviđa u kontekstu cjelokupnog ovog otkrića, jest sama činjenica da prema svim dosadašnjim spoznajama, ako u to uključimo sve ono što je prisutno te razotkriveno kako na svim kopnenim, tako i na potopljenim, podvodnim ili podmorskim, predjelima naše planete, ova pronađena, ustvari putem specijalnog podmorskog ''sondiranja'' ili ''iskapanja'' - razotkrivena i otkopana kamena prapovijesna cesta u plićaku uvale Soline na otoku Korčuli, predstavlja jednu od najstarijih uopće takvih prepoznatih i pronađenih kamenih popločanih cesta na svijetu. Jer, probamo li barem putem minute dvije, malo preko google tražilice, pogotovo putem unosa riječi na engleskom jeziku, pretražiti internet kako bi vidjeli koja se to danas cesta smatra najstarijom službeno potvrđenom i kao takvom tretiranom, kamenom prapovijesnom popločanom cestom na svijetu, dobiti ćemo gotovo jednoznačan rezultat kako se po pitanju toga radi o drevnoj kamenoj i uistinu vidljivo prastaroj popločanoj cesti kod jezera Moeris u drevnom Egiptu, i to u blizini čuvenih egipatskih piramida (najstarija-kamena-ce-egip ). Naime, ovdje je riječ o pravoj, još uvijek začudno nadzemno i kopneno očuvanoj, kamenoj popločanoj prapovijesnoj cesti koja je služila za prebacivanje i transport kamenih blokova od kojih su izgrađivani brojni kameni kompleksi, kao i dijelovi čuvenih egipatskih piramida. No, krenemo li pak usporediti samu starost ove egipatske kamene popločane ceste i ove u našem neposrednom susjedstvu u plićacima kod otoka Korčule, uvidjeti ćemo da senzacija ide upravo na stranu ovog našeg susjednog dalmatinskog priobalja i tamo pronađenih ostataka potopljene kamene ceste, jer naime, starost znači trenutno važeće i kao takve tretirajuće ''najstarije'' kamene popločane ceste na svijetu, one u Egiptu kod jezera Moeris iznosi oko 2500 godina pr. Kr., odnosno oko 4500 godina u prosjeku, dok je, kao što smo to ranije vidjeli iz priloženih informacija, ova novo razotkrivena kamena također popločana prapovijesna cesta u plićacima Korčule, čak još 2500 godina starija od rečene egipatske, a moguće možda i još više.
Ono što je u kontekstu, kako arhitekturno-morfološko-inženjerskih, tako i kronološko-kulturoloških, segmenata promatranih u sklopu razotkrivenih prapovijesnih kamenih, djelom i popločanih, cesta na jugoistoku Brotnja između Međugorja i rijeke Neretve, jako bitno naglasiti, posebice uspoređujemo li određene pripadne karakteristike na primjeru egipatske kamene popločane ceste, ali isto tako i ove novo-otkrivene na otoku Korčuli, jesu izvjesne analogije, ali i samim time pokazujući neporecivi pečati još uvijek neprepoznatom potencijalu svih ostalih i neotkrivenih sličnih prapovijesnih konstrukcija, neovisno jesu li potopljene pod morem ili vodenim površinama, ili jesu li još uvijek barem djelomično negdje sačuvane iznad zemlje, pa barem izvirivale koji cm na krševitoj i travnatoj površini ovog našeg područja krških Dinarida. Kao određene nešto veće i zamjetnije analogije koje možemo zapaziti između egipatske ceste kod jezera Moeris, te ovdje prezentirane i razotkrivene kamene popločane prapovijesne ceste kod Vionice, odnosno i još nekolicine vrlo sličnih na ovom području ( slike ovih ostalih prapovijesnih cesta su dostupne u bogatoj fotogaleriji ispod ovog teksta), ogledaju se u podudarnosti same arhitekture kamenog popločanja te poprečne širine ceste, koja je gotovo identična u oba rečena slučaja, kao i vrlo slične, pa možda i podudarne, kronološke pripadnosti, koja je u oba ova slučaja relativno podudarna te ulazi u period kasnog eneolitika te ranog brončanog doba. A najveću dakako i naravno, potvrdu, odnosno ujedno i najveći i neporecivi dokaz činjenice da su se u mnogo starija prapovijesna vremena, nego smo to dosad ustaljeno smatrali i opisivali, na ovim našim prostorima krških Dinarida (gdje spadaju naravno i dalmatinski otoci), bile gradile i podigle kamene ceste i putevi kao rezultati pomno planiranih za to vrijeme začudno naprednih inženjersko-tehničkih metoda gradnji, i to još od neolitičkih vremena, pa sve nadalje preko eneolitika, brončanog, željeznog te napose do antičko-rimskog doba, uključujući i ovaj period kada, kao što smo to prethodno detaljno razjasnili, rimski došljaci i okupatori u najvećoj mjeri nastavljaju samo nadograđivati i preuređivati već postojeće, prapovijesne, cestovne mreže i puteve, predstavlja nam ranije spomenuto izvanredno otkriće kod otoka Korčule u južnoj Dalmaciji.
Usporedimo li pak s druge strane, kako pronađenu i proučenu, po svemu sudeći uvelike jedinstvenu prapovijesnu kamenu popločanu cestu izgrađene kao integralni dio ovalno-prstenaste gradine jugoistočno od Vionice te kod Međugorja (Bijakovića), tako i sve ostale, više ili manje podudarne te slične kamene prapovijesne ceste i puteve ovog područja između Međugorja i rijeke Neretve, sa, u samom naslovu spomenutom, sad zasad tretiranom i službeno smatranom najstarijom kamenom prapovijesnom popločanom cestom u Europi, onom u okviru drevnog minojskog grada Knossosa na grčkom otoku Kreti, možemo vrlo brzo uvidjeti kako u određenim pogledima, izuzev gotovo nedvojbene veće starosti (barem za koje stoljeće, a moguće i još znatnije više) prapovijesne kamene ceste kod Međugorja, veći pečat divljenja također zaslužuju ove naše broćanske i šurmanačke drevne prapovijesne ceste i kameni putevi, odnosno prave planski podignute mreže kamenih cesta i puteva, s obzirom na očite i čudesne parametre inženjersko-geotehničkih te graditeljskih osobitosti vezanih za pojedine od njih, kao i sama činjenica njihove još uvijek začudno vrlo dobre, pa i odlične, sačuvanosti na površini ovog krškog terena, unatoč činjenici da su najvećim dijelom danas ove drevne prapovijesne kamene ceste i putevi gotovo totalno zarasli i zamaskirani gusto izraslom mediteranskom grmolikom, a ponekad i šumovitom vegetacijom. Nadalje, kao još jedan izvanredan element i segment izuzetne indikacije vezane za ove broćanske drevne ceste i kamene puteve, jest sama forma konstruktivnih elemenata i inženjersko-arhitekturnih karakteristika dijela pronađenih cesta, posebice one jedinstvene u okviru prstenasto-ovalne gradine kod Vionice, a koje nedostaju gledajući spomenutu službeno tretiranu najstariju kamenu popločanu cestu u Knossosu na Kreti, očituje se u evidentnoj vjerojatnosti da su ovi drevni naši ilirski prapovijesni preci već tada bili i imali toliko napredna inženjersko-konstruktivna znanja i sposobnosti da proizvedu određene vrste prijevoznih sredstava i onodobnih vozila tipa prapovijesnih kola-kolica ili kakvih vrsta ''zaprežnih kola'', a što temeljem vidljivih inženjersko-konstruktivnih karakteristika kamene ceste u minojskom drevnom gradu Knossosu na otoku Kreti, čak i nije postojalo ili bilo izrađivano u to doba.
S druge pak strane ukoliko sagledamo općenito i realno prisutno stanje na terenu, kao i sve njegove istinske potencijalnosti, možemo lako uvidjeti kako je upravo, zbog same i neporecive činjenice dostupnosti i još uvijek zamjetljive nadzemne očuvanosti, najveća, no nažalost nedovoljno pa čak ponekad i namjerno ignorirana, vrijednost - prisutna u svim onim prapovijesnim graditeljskim strukturama i kamenim ostacima koji nisu potopljeni pod morem ili vodom (a time i totalno nedostupni svima), već koji i dan danas stoje na ogromnim kopnenima ili pak priobalnim, prostranstvima ovih područja, a poglavito područja uokolo Mediteranskog bazena, te koji su uvelike zamaskirani teško prohodnom vegetacijom, djelomično zatrpani, ali koji su svima jednako dostupni i zasigurno još uvijek u svom osnovnom graditeljsko-arhitekturnom korpusu ili smislu očuvani, čime na taj način još uvijek čekaju neke oštre oči priželjkivanih pronalazača i istraživača.
Kulturno-geoturistički, identitetsko-baštinski, geoarheološko-znanstveni značaj i potencijal kamene popločane drevne ceste kod Međugorja, te specijalnih visokorezolucijskih satelitskih, ortofoto-avionskih, kao i LiDAR, snimaka ovog dijela istočno-jadranske obale i zaobalja
Temeljem svih prethodno iznesenih, detaljnije opisanih i prezentiranih odlika, osobitosti i karakteristika svega što je razotkriveno, kao i direktno na terenu detaljno obiđeno te proučeno (fotografirano), u okviru ne samo promatranog područja jugoistočnog Brotnja i dijela platoa Šurmanaca iznad kanjona rijeke Neretve, već i svih ostalih promatranih područja Hercegovine, u ovom konkretnom slučaju onih zapadnijih koji se prostiru sa desnih, tj. zapadnih, obala i strana rijeke Neretve, jasno uviđamo neporecivost jednog ogromnog, i zaista neupitnog, potencijala za višestrukim iskorištavanjima, valorizacijom, raznolikim tretiranjima, znanstveno-stručnim budućim istraživanjima i proučavanjima, a pogotovo iskorištavanja i valorizacije, barem jednog dijela najatraktivnijih ovakvih prapovijesnih lokaliteta, u kulturno-turističkom segmentu, kao oblika i lokaliteta od neprocjenjive baštinske vrijednosti, ali i izuzetno važnih segmenata našeg povijesnog kulturno-nacionalnog identiteta.
S druge pak, jedne u određenom smislu već uspostavljene pozitivnije, strane, može i treba se ovdje naglasiti kako su znatni dijelovi čitavog ovog prostora uokolo Međugorja i Bijakovića, pa čak i upravo na onim dijelovima terena gdje su razotkrivene mreže prapovijesnih kamenih cesta i puteva, uključujući i jedinstvenu kamenu prapovijesnu popločanu cestu sa pripadnom ovalno-prstenastom gradinom, na području jugoistočno od Vionice, ta u pravcu Gornjih i Donjih Šurmanaca te rijeke Neretve, ali i čitav rubni istočni segment vršnog grebena brijega Crnica ili pak brijega indikativnog kartografskog naziva Gradina, u novije vrijeme jako dobro valorizirani, kroz uređene, označene, pa čak i putem postavljenih smjerokazno-poučnih panel-tabli, vrlo dobro osmišljene te na terenu već izrealizirane, planinarske staze, te biciklističko-pješačko rekreativne staze. Između sviju takvih već ranije uređenih i od strane lokalnih i drugih rekreativnih posjetitelja, biciklista, hodača, penjača i planinara, u dobroj mjeri, posjećenih biciklističkih te planinarsko-pješačkih staza, možemo ovdje izdvojiti fenomenalnu rekreativno-biciklističku stazu ''Broć'', čiji jedan, ali izuzetan, dužinski segment staze prolazi upravo neposredno paralelno uz razotkrivenu jedinstvenu prapovijesnu kamenu popločanu cestu te pripadnu ovalno-prstenastu gradinu, protežući se doslovno po pravcu trase prisutne makadamske ceste između Gornjih Šurmanaca i Vionice, koja je čak na opisnim panel-tablama ove privlačne biciklističke staze već označena te opisana upravo kao ''rimska'' cesta, a što uvelike odgovara činjeničnom stanju na ovom dijelu terena. Isto tako u sklopu ovog vrlo interesantnog, i još uvelike očito nedovoljno, valoriziranog te neproučenog, dijela prostora Brotnja, odnosno općine Čitluk, vrijedi izdvojiti i spomenuti, također od ranije jako lijepo uređenu, očišćenu, i relativno dobro posjećenu, planinarsku stazu koja se uspinje od poznatog hodočasničkog predjela ispod Podbrda u Bijakovićima, te se pruža čitavim uzdužnim pravcem po istočnom vršnom rubu brdskog stjenovitog grebena, sežući sve do najvišeg vrha i točke na brijegu Crnica, odnosno Gradina, i to ni više ni manje već upravo doslovno na vrh jedne nevjerojatno moćne prapovijesne dualne gradine, sastavljene od dva istaknuta susjedno razmještena piramidolika stjenovita vrha, na kojima se nalaze moćne i kolosalne prapovijesne obredne gomile, ustvari pravi ilirski kameni megalitski hramovi. U sklopu ove moćne planinarske staze, koja u širem smislu planinarenja u Hercegovini, i općenite poznatosti i posjećenosti svih ostalih planinara te planinarskih društava iz bliže ili pak šire okolice, predstavlja još uvijek jedan neotkriveni i posve neiskorišteni dragulj, treba istaknuti jednu zaista fantastičnu činjenicu koja se ogleda u tome da se kroz sami planinarski uspon ovom stazom te dolaskom na njen cilj i krajnji istočni vrh Gradine (kolosalne proto-piramidalne ilirske gomile), pred očima posjetitelja najedanput otvara jedan spektakularan pogled na gotovo čitavu južnu ili donju Hercegovinu, te posebice na čitavo područje donje Neretve i većeg dijela jugoistočne Hercegovine, sa jasno vidljivim horizontom istočnih te južnih strana, obuhvaćajući pogled kao na dlanu od čitave planine Velež, svih istočnohercegovačkih planina iznad Stoca, Nevesinja, Bileće, Ljubinja, Trebinja, Ravnog, pa preko planine Žabe i neumskog zaleđa, zatim čitavog prostora uokolo Metkovića, pa preko prostora brda i gora uokolo Čapljine, sve uokrug dalje prema zapadnim smjerovima gdje se također kristalno jasno vide moćni planinski lanci i vrhovi planine Biokovo. Također ne smijemo zaboraviti spomenuti da se s istog ovog vrška ove piramidalne obredne ilirske gomile na krajnjem istočnom vrhu brda Crnice, odnosno Gradine, doslovno kao na dlanu također vidi čitav gornji, sjeverni, zapadni te sjeverozapadni predio Brotnja, uključujući čitav pojas jedine broćanske, i još uvijek totalno neistražene i nevalorizirane, planine Trtla. Osim svih ovih vrijednih već ranije izrealiziranih, uređenih te uvelike posjećenih, planinarsko-biciklističkih ruta ili staza, koje prolaze neposredno uz područje gdje su razotkriveni ovi brojni i jedinstveni broćanski prapovijesni ostaci urbaniziranih drevnih kompleksa te mreže prapovijesnih puteva i cesta, uključujući čitav prostorni pojas platoa Gornjih Šurmanaca kao i Kručevića, sežući do dijelova sela Blizanci te Krehin Gradac, neizostavno je spomenuti također vrlo poznatu i uspješno valoriziranu tematsku stazu - Vinske ceste Hercegovine. U tom kontekstu, ovdje se može navesti jedna izvanredna činjenica u pogledu moguće buduće dopunske ili dodatne valorizacije, ili svojevrsnog kulturno-sadržajnog dopunjavanja, Vinske ceste Hercegovine, gdje se upravo na ovim arealima smještenim u relativno neposrednoj blizini ruta vinske ceste, kao npr. južno i jugozapadno od poznatih i čuvenih Kamenih vinograda u Blizancima, mogu dodatno urediti i očistiti pristupni putevi do pojedinih atraktivnijih ilirskih prapovijesnih građevina, kompleksa, sustava ili avenija grobnih gomila, a uz koje se kriju i još uvijek u cijelosti nad zemljom očuvane te vidljive prave prapovijesne kamene (djelomično i popločane) ceste te u kameni živac usječeni drevni prastari putevi koji povezuju upečatljive i geomorfološki atraktivne veće ili manje krške vrtače, koje su redom obzidane drevnim prastarim kiklopskim zidinama. Posve je očigledno i neporecivo da se na čitavom ovom jedinstvenom broćanskom prostorno-reljefnom arealu jugoistočnog ruba krškog platoa uokolo poznatih Kamenih vinograda, tj. od područja Blizanaca i Krehin Gradca, preko platoa Gornjih Kručevića, zatim Gornjih Šurmanaca, te sve do na jugozapad do još zanimljivijih područja između Vionice, Gornjih Šurmanaca te Bijakovića, odnosno istočnih rubova Međugorja, krije jedan ogroman i totalno neiskorišteni potencijal valorizacije barem jednog dijela od cjelokupnog prisutnog čudesnog bogatstva svih ovih detektiranih prapovijesnih graditeljskih ostataka te drevnih kamenih građevina. No, isto tako potrebno je ovom prilikom istaknuti i još jednu itekako bitnu i evidentnu činjenicu koja se ogleda u tome, da prisutno i za buduću valorizaciju, jako potencijalno, još uvijek totalno neiskorišteno, bogatstvo baštine ne predstavljaju samo prethodno opisivani kulturno-povijesni, ustvari prapovijesni arheološki, ostaci, već tu se krije jedan zavidan broj i drugih, u prvom redu prirodno-geoloških, geološko-paleontoloških, geobotaničkih te geomorfoloških atrakcija. Uključimo li pri tome još od ranije na ovim web stranicama, te na drugim bitnim autorovim web stranicama kao što je blog hercegovina-geoarheo, prezentirane te opisane prirodno-geološke, geobotaničke te geoarheološke, atrakcije nešto sjevernijeg pojasa također uz neposredne krško-brdske rubove s desnih obalnih strana rijeke Neretve uokolo Vidovića, Tepčića, Donjih Kručevića, Biletić polja te Tepačkog polja, vidjeti ćemo da je čitav ovaj prostor koji se nomenklaturno može slobodno prozvati imenom ''Brotnjo uz rijeku Neretvu'', krije jedan od najvećih, još uvijek nedovoljno iskorištenih i valoriziranih, potencijala u čitavoj Hercegovini, pa i širem dijelu zemlje. U kontekstu spomenutog geološkog prirodnog bogatstva kojeg krije ovaj prostor s krajnjih jugoistočnih strana Brotnja i općine Čitluk, neizostavno je naravno spomenuti i jednu vrstu ogromnog geološko-paleontološkog bogatstva, tj. riječ je o lokalitetima koja su predstavljena vrijednim paleontološkim nalazištima raznolikih oblika fosilnih ostataka davno izumrlih biljaka i životinja. U prvom redu, a u kontekstu upravo ovog dijela Brotnja, vrijedi spomenuti nekolicinu većih ili manjih, odavno napuštenih, i danas u gustu bodljikavu vegetaciju posve zaraslih, ponegdje nažalost i u divlje deponije otpada pretvorenih, rudarskih površinskih kopova boksitne rude, u kojima se unutar mlađih eocenskih sedimentnih žućkasto-sivih stijena pješčenjaka, lapora te laporovitog vapnenca, mogu pronaći nebrojeni ostaci fosiliziranih drevnih izumrlih oblika morskih školjaka, puževa, koralja, spužvi, foraminifera, zatim morskih ježinaca, pa i povećih glavonožaca kao što je upečatljivi spiralno savijeni nautilus, ali i još vrjednijih te dragocjenijih fosilni ostataka izumrlih kopnenih biljaka kao što su recimo okamenjeni listovi tropskih palmi nipa, fosilizirani listovi i čitave razgranjeni okamenjeni dijelovi tzv. mangrove tropske vegetacije ( mangrovi - upečatljiva i prepoznatljiva tropska vegetacija čije viseće korjenje strši neposredno iznad površine mora, lagune ili jezera). Ovakva izuzetna paleontološka nalazišta izumrle paleogenske flore i faune autor ovog bloga još je prije više od 15 godina razotkrio unutar starih napuštenih kopova boksitne rude neposredno zapadnije od čuvenih kamenih vinograda u Blizancima, zatim neposredno jugozapadnije i južnije od Krehin Gradca, te na još par drugih prostorno bliskih mjesta. No, u moru ovih geološko-paleontoloških, ustvari prirodnih geo-atraktivnosti te sličnih lokaliteta s geo-baštinom, kao nešto što je već u određenom smislu prepoznato, pa čak i na određenim službenim županijskim kartografskim prikazima jasno i naznačeno, ovdje je potrebno istaknuti postojanje lokaliteta s upečatljivom geomorfološkom atrakcijom prisutnog stjenskog reljefa, kao i prisutne geobotaničke atraktivnosti, naravno uz neizostavnu prateću arheološku prapovijesnu graditeljsku baštinu, koji se nalaze doslovno u neposrednoj blizini unikatne prapovijesne kamene popločane ceste te ovalno-prstenaste gradine na krškom obraslom području između Vionice, Bijakovića te Gornjih Šurmanaca. Obilazeći svaki predio i svaki mm svakog dijela rečenih lokaliteta, autor bloga je razotkrio postojanje izuzetno upečatljivih, pa ponegdje i spektakularnih, oblika geomorfoloških atraktivnih tipova reljefa, pri čemu se posebice ističe jedna izdužena uska reljefna zona međusobno povezanih sustava vrtača, jama, i reljefnih depresija, neposredno jugozapadnije od promatrane prapovijesne kamene popločane ceste, ovalno-prstenaste gradine, te u neposrednoj blizini već valorizirane i označene biciklističke staze Broć, odnosno označene rimske, danas makadamske, staze. Upravo se unutar ovih nekoliko reljefnih depresija krije nevjerojatan spektar i spoj upečatljivih kolosalnih monolitnih vapnenačkih bijelo-sivih jako okršenih, a ponegdje i vrlo zaravnjenih te zaobljenih, stijena iz geološkog perioda gornje krede, pri čemu se tu mogu pronaći ostaci pravih minijaturnih netaknutih prašuma hrasta, graba i smreke, zatim polupećinskih i pećinskih formi, jama, ali i vrlo zanimljivih megalitskih prapovijesnih ostataka zasebno postavljenih ponegdje i kolosalnih višetonskih kamenih blokova, uz koje su prisutni i moćni suhozidni drevni ostaci, kao i vrlo enigmatične prapovijesne kružne kamene ukopane kuće i pradavni graditeljski objekti. Naravno, čitav ovaj pojas s rečenim čudesnim geomorfološkim, geobotaničkim te geoarheološkim baštinskim ostacima, ispunjen je nebrojenim ostacima pretežito manjih, ponegdje i nešto većih, kamenih grobnih gomila iz prapovijesnog perioda, što nam nedvojbeno pokazuje da su drevni prapovijesni stanovnici još u vremenu od prije 4000 godina, čak i čitav ovaj danas jedva prohodan i gotovo fizički nepristupačan okršeno-prašumski prostor sustava povezanih krških vrtača i depresija između Vionice, Bijakovića te sjevernih obronaka brijega Crnice, u potpunosti graditeljski bili modificirali, pregradili, prezidali, ozidali, dozidali, nadzidali, jednom riječju - urbanizirali.
Pogled na isječak dijela Nacrta Prostornog plana HNŽ-a, gdje se jasno vide naznačene posebne prostorne zone i lokaliteti u ovom istočnijem dijelu Brotnja, s naglaskom na užu zonu ovdje opisivane prapovijesne kamene ceste gdje je i zavedeno nalazište geomorfoloških posebnosti i atrakcija.
U konačnici, kada se sve sveukupno prisutne, većinom još uvijek totalno nepoznate i medijski nepromovirane, lokacije ovog promatranog jugoistočnog dijela Brotnja te općine Čitluk, na kojima se kriju određeni atraktivniji oblici geološke, paleontološke, geomorfološke, geobotaničke te geo-arheološke, baštine, rezimiraju i sagledaju sa svim svojim pripadnim karakteristikama te osobitostima, na svjetlu dana nam se pokazuje jedan neporecivi potencijal za daljnjom valorizacijom ovog dijela Brotnja. No, vratimo li se pobliže razotkrivenoj, i bez sumnje jedinstvenoj, ne samo u prostornim okvirima Brotnja ili ove naše države, već jedinstvenoj u europskim pa i svjetskim razmjerima, prapovijesnoj kamenoj popločanoj cesti izgrađenoj u okviru također impozantne omanje prstenasto-ovalne prapovijesne gradine između Vionice i Bijakovića, ispostavlja nam se jedna druga neupitno potrebita, pa ustvari i nužna stavka koja bi se trebala uraditi u pogledu početnog segmenta same valorizacije ovog kulturno-povijesnog, pragraditeljskog i baštinskog dragulja Brotnja i Hercegovine. Naime, svjedoci smo kako se što iz neznanja, što iz totalne ranije neregistriranosti te ranije nevaloriziranosti, a što iz evidentne i otužne i neshvatljive ignorancije naspram ovakvih neupitno dragocjenih i za naš kulturno-povijesni identitet našeg naroda izuzetno bitnih oblika graditeljske prapovijesne ostavštine naših predaka, brojni njihovi nadpovršinski do jučer u cijelosti očuvani ostaci, pa bili oni očuvani i u prostim temeljnim kamenim suhozidnim jedinicama svojih zidova, nažalost u potpunosti brišu, taracaju, uništavaju i sklanjaju s lica ove naše kamene ''svete'' krške zemlje. U tom, nažalost tužnom, ali očiglednom, kontekstu, ono što je zaista nužno i potrebito, a što je ujedno kao takvo u smislu nužnosti, neporecivo razumljivo svakoj normalnoj osobi zdravog vida i zdrave logike, ali i zdrave emocionalne inteligencije, odnosno jednog unutarnjeg emocionalnog senzibiliteta prema svim ovakvim oblicima općeg bogatstva i opće baštine, podjednako važne kako za pojedinca u društvu, tako i za čitavo društvo i njegov (željeni) napredak, ogleda se u tome kako je što hitnije i što žurnije potrebito strogo zaštititi i na taj način u početnom smislu valorizirati sami uži prostorni radijus sa rečenom jedinstvenom kamenom prapovijesnom cestom i pripadnom prstenasto-ovalnom gradinom kod Vionice uz već ranije valoriziranu bicikilističku stazu Broć. Naime, od strane autora ovog bloga, a temeljem izuzetno detaljnih ranijih obilazaka čitavog ovog prostora i predjela Brotnja, uz spoznate sve ostale prateće odlike bilo da je riječ o arheološkim povijesnim karakteristikama, bilo da se radi o nekim bitnim ili osnovnim tehničko-inženjerskim parametrima čitavog ovog vrijednog graditeljskog prapovijesnog kompleksa sa kamenom cestom i pripadnom gradinom, upućuje se jedan veliki apel, kolegama brotnjacima, prijateljima, poznanicima te svima onima koji su uključeni u rad Općine Čitluk i prostornog planiranja u općini, da se u što bržem vremenskom periodu, unutar postojeće ili pak planirane općinske dokumentacije vezane za Prostorni plan Općine Čitluk, kao i naknadno time i županijske dokumentacije na razini Hercegovačko-neretvanske županije, predmetno područje koje uključuje jedinstvenu, i prema svim prisutnim parametrima - najstariju, europsku kamenu popločanu cestu, i jednu od najstarijih takvih nadzemno očuvanih, i na svijetu, kao jedan zaseban ''lokalitet'', jedna zasebna i posebno vrjednovana zona, izdvoji, gdje se predlaže zasebno izdvajanje i stavljanje pod visoki stupanj zaštite - kružno-ovalni pojas uokolo centralne ovalno-prstenaste gradine sa ugrađenom kamenom cestom radijusa od barem 130 metara, odnosno kružnice promjera 260 metara, kojoj bi centralna točka bila rečena ovalno-prstenasta prapovijesna gradina. U ovom kontekstu, ove potrebite i zaista nužne valorizacije prapovijesne popločane ceste sa gradinom kod Vionice i Međugorja, od jedne posebne i uvjetno rečeno ''pozitivne'' pogodnosti jest spoznata činjenica, koja se vrlo lako može uvidjeti na javno dostupnim internetskim web stranicama sa objavljenim službenim katastarskim ortofoto snimcima te popratnim katastarskim vlasničko-zemljišnim informacijama, da čitav uži prostor, odnosno sama katastarska čestica sa vrijednom prapovijesnom cestom te ovalno-prstenastom gradinom, potpada pod Šumarsku upravu Čitluk, odnosno riječ je o općinsko-državnom zemljištu. Uslijed ovog činjeničnog konteksta, svima onim uključenima u rad Općinskih struktura, a povezanih s tretiranjima i gospodarenjima prostora same općine, vrlo lako je omogućeno da bez nekih većih prepreka urade barem početne poželjne aktivnosti glede primarno kartografsko-grafičkog, a potom i terenskog izravnog, označavanja barem neke minimalne kružne površine od recimo kružnice radijusa 100-injak metara, sa upečatljivom kamenom prapovijesnom cestom i pripadnom ovalno-prstenastom gradinom u njenom centru, kao posebno tretiranog područja ili zone od posebnog značaja. Naime, već prostim pogledom na skoro svim kvalitetnijim satelitskim te avio-ortofoto snimkama, svatko može zapaziti da se na ovom dijelu područja Brotnja, uz neposrednu granicu prema području Gornjih Šurmanaca u općini Čapljina, krije vrlo vrijedno arheološko graditeljsko nepokretno bogatstvo, a koje kao takvo predstavlja neporecivu jako veliku vrijednost, koju je stoga po svim aspektima nužno za sami početak prostorno zaštiti te označiti kao jedno zasebno područje, područje s arheološkim nalazištem ili sličnim epitetima. Samo će se kroz ovaj očigledan nužan prvi korak tretiranja i početne valorizacije ovog značajnog prapovijesno-arheološkog lokaliteta koji sadržava spomeničku kamenu baštinu od izuzetne vrijednosti i značaja širih razmjera, omogućiti i svako njegovo daljnje tretiranje na način da bi se time omogućilo i daljnje dolaženje te svi popratni uvidi od strane ovlaštenih lica na županijsko-općinskim razinama po pitanjima zaštite kulturno-povijesne baštine, kao i općenito svi daljnji koraci. Jer, ukoliko se to ne uradi, ukoliko se ovaj pre dragocjeni arheološki graditeljski prapovijesni lokalitet za početak ne izdvoji i zaštiti kao zasebna zona ili zasebno područje s arheološkim nalazištem, time će biti uopće upitno njegovo daljnje općenito postojanje. Ne možemo samo niti zamisliti kakav bi nesagledivi gubitak ne samo u okviru Brotnja, u okviru zemlje BiH, već i u pogledu globalne europske, odnosno svjetske znanosti, svjetske baštine po pitanju najranijih otkrića i uvida u globalnu povijest gradnje (kamenih) popločanih cesta, bio, ukoliko bi se jedan ovakav povijesno-arheološki dragulj tek tako olako prepustio potpunom uništavanju i brisanju s lica ove naše ''svete'' krške ilirske zemlje Hercegovine.
No, ipak i na svu sreću kao jedan već postojeći pozitivni ogledni primjer, koji nam pokazuje smjerokaze daljnjih načina valorizacije i tretiranja ovog čudesnog prapovijesno baštinskog prostora sa sjevernih te istočnih strana Podbrda, možemo jako lijepo uvidjeti na primjerima već ranije naznačene, valorizirane, kao i već iskorištavane prostorno-površinske segmente recimo biciklističke staze Broć, pa potom neposrednih nekoliko krakova planinarskih staza uređenih i markiranih od strane lokalnog planinarskog društva iz Brotnja, ali i jasno vidljivu naznačenu oznaku posebnog lokaliteta ili područja s geomorfološkim osobitostima (atrakcijama) unutar Nacrta prostornog plana za Hercegovačko-neretvansku županiju, ni više ni manje već upravo doslovno iznad prostora smještenog između kamene prapovijesne ceste, biciklističke ceste Broć na trasi ''rimske'' ceste, te sjevernog dijela Podbrda (mjesta ukazanja Blažene Djevice Marije), kojeg je autor bloga prethodno detaljno obišao te u ranijem segmentu ovog rada i opisao upravo kroz vizure čudesnog geomorfološkog, jednog pravog mini-nacionalnog parka, u kojem se kriju i prave male oaze skrivenih prašuma te upečatljivih kolosalnih monolitnih vapnenačkih stijena, uz koje se kriju također i upečatljivi prapovijesni, često i megalitski, kameni ostaci, odnosno jedan neporecivi vid drevne spomeničke baštine prameđugorčana i prabrotnjaka.
S obzirom na sve ove jasne i neporecive odlike čitavog ovog dragocjenog područja Brotnja, ne sami poradi sviju onih zainteresiranih ili zaljubljenih u ovaj vid kulturno-povijesne i prirodne (geološke, geomorfološke, geobotaničke) baštine, već i radi sviju sutrašnjih stranih ili domaćih pohoditelja te posjetitelja, odnosno hodočasnika, na ovo sveto međugorsko područje, jedna čisto i kristalno razumljiva zdravorazumska logika nalaže nam opravdano očekivanje da će cjenjene kolege, prijatelji, poznanici te ostali iz općinskih struktura, uključujući i one iz Župe Međugorje, mjesne zajednice Vionica, zatim i oni iz uže lokalnih planinarskih te biciklističkih udruženja ili društava, prepoznati jednu ogromnu i neupitnu vrijednost ovog uistinu malenog ili bolje rečeno - minijaturnog komadića u općini Čitluk, smještenog malčice južnije od Vionice, te ono što je najbitnije, smještenog ustvari doslovno tik uz svjetski poznato hodočasničko sveto mjesto i sveto brdo - svetigoru na Podbrdu, sa njegovih sjeveroistočnih strana. Ne trebamo dalje niti govoriti ni objašnjavati koliku bi značajnu nadopunu moglo predstavljati ovakvo jedno vrijedno (pra)povijesno baštinsko mjesto u okviru neposredne biciklističke staze, budući da je smješteno doslovno gotovo direktno na njoj, odnosno paralelno uz nju, i to ni više ni manje već na dionici označenoj te valoriziranoj na tematskim kartama ove broćanske biciklističke staze kao rimska cesta. Nadalje, tu, također tik, neposredno sjeverno-istočnije od predmetne prapovijesne kamene ceste i ovalno-prstenaste gradine, nalazi se dionica još jedne vidljivo prosječene i djelomično uređene pješačko-planinarske staze koja upravo, prateći i drevne ilirske rute, usječene kamene puteve, a ponegdje također i prave kamene popločane prapovijesne ceste, povezuje ovaj donji južniji segment krajnjeg jugoistoka Brotnja, s nešto povišenijim, također drevnim ilirskim naseobinskim područjem Brotnja južno od Krehin Gradca te istočno od Vionice. Ovdje se otvara jedna idealna mogućnost i ogroman potencijal da se postojeća biciklistička staza Broć, upari i poveže sa već uređenim i pročišćenim planinarsko-pješačkim putem koji vodi u pravcu sjevera i sjeveroistoka, te se novijim naknadnim intervencijama i uređivanjima dopunskih trasa ovakvih staza, u konačnici načini jedna prekrasna kružna planinarsko-pješačka, a u dijelovima i biciklistička, staza, koja bi povezivala Međugorje, Bijakoviće, Gornje Šurmance sa prostorom Krehin Gradca, Vionice, te nadalje i sa sjeveroistočnim prostorima Blizanaca i Gornjih Kručevića. Stoga se ovim putem iznosi jedna pozitivna nada i očekivanje da će, eto barem djeliće prostornog korpusa svega ovdje opisanoga, a posebice onog najdragocjenijeg prostornog korpusa uokolo prapovijesne ceste i gradine jugoistočno od Vionice uz biciklističku stazu Broć, djelatnici i kolege iz Općine Čitluk ne samo prepoznati o kakvoj se ogromnoj vrijednosti ovdje radi, već će adekvatno zaštititi i na taj način valorizirati ovo (pra)povijesno kulturno graditeljsko-arheološko bogatstvo i blago, koje ne predstavlja samo vrijednu dragocjenost Brotnja i BiH, već predstavlja nešto što je od ogromnog značaja u europskim pa i svjetskim okvirima, kao čudesno očuvani ostatak prastare kamene ceste iz prapovijesnog perioda, napravljene po svim važećim i naprednim inženjersko-geotehničkim parametrima cestogradnje. Pa stoga, ovo otkriće i ovaj čudesan arheološki graditeljski zalog baštine kod Vionice i Međugorja, ne sačinjava samo obrise ponosa svima onima koji se interesiraju te vole ovakve oblike (pra)povijesne i drevne baštine, već sačinjava ponos i svima domaćim inženjerima, građevinarima te svima onima koji se bave cestogradnjom, jer svi oni odsada imaju jednu vrijednu stavku koju s ponosom mogu istaknuti, u kontekstu povijesnog aspekta gradnje cesta na ovim područjima, a koja glasi - da su se na ovom našem području prve započele graditi kamene popločavane ceste rađene po naprednim inženjersko-geotehničkim parametrima i pravilima cestogradnje kakvu poznajemo i danas. Odnosno, s druge pak strane gledajući, druga možda još dragocjenija spoznaja, promatrajući ne samo predmetnu jedinstvenu prapovijesnu kamenu popločanu cestu u arhitekturno-graditeljskom okviru prstenasto-ovalne gradine kod Vionice, već i sve one ostale detektirane, te u idućim fotografijama ili satelitsko-ortofoto snimkama koje slijede iza ovih poglavlja, prezentirane vrlo slične i evidentno prapovijesne kamene usječene, a djelomično i popločane, ceste, čitave sustave ili mreže drevnih puteva, jednostavno savršeno spojenih i uklopljenih u mikro-lokalnu geologiju te geomorfologiju, ispostavlja nam se kroz sliku toga da su ovi naši prapovijesni ilirski predci, ustvari bili po brojnim ovakvim pitanjima gradnje u kamenu, na kamenu, te urbanizacije kamenog krškog areala, napredniji nego li čuveni i svima poznati rimljani, odnosno rimski osvajači. Na koncu samog ovog posljednjeg poglavlja, zar je potrebno spomenuti ili navesti činjenicu da je ovaj prethodno opisani minijaturni komadić jugoistočnog dijela Brotnja, u prostornom smislu naslonjen neposredno uz mjesto ukazanja Gospe, odnosno neposredno uz Podbrdo, gdje su već došli milijuni, gdje i dalje dolaze, i gdje će dolaziti, milijuni ljudi iz čitavog svijeta. U tom kontekstu i na ovaj tračak, još uvijek, i hvala Bogu, u potpunosti nadzemno očuvanog, baštinskog prapovijesnog kamenog bogatstva gradnje naših predaka, ne trebamo gledati nikako drugačije već na kao jedan novo spoznati pozitivan segment prostora Međugorja, jednog od najvećih katoličkih kršćanskih svetišta na svijetu. A da li će ostati i dalje takav, još uvijek i nadajmo se, očuvan, isključivo ovisi aktivnostima općinskih struktura iz Čitluka. Jer, i ovo je jedna vrsta Božjeg dara, ukoliko to promatramo kao se i jedino može promatrati - kao vrijednu baštinu predaka, odnosno u prijevodu ili drugoj istoznačnici - riječ je o naslijeđu. Pa možemo li, može li svatko od nas - ignorirati recimo - krvno genetsko NASLIJEĐE svojih roditelja, koje baštini ?! Kroz ova promišljanja, uvedimo naše mentalno stanje i svijest o ovom nedjeljivom našem naslijeđu, baš kao što je i genetsko roditeljsko naslijeđe, na jednu višu i poželjniju razinu, jer samo tako će ovi prekrasni i očito sveti od Nebesa pogledani i odabrani prostori do jučer ''ubogog'' te surovog krša, ove dojučer ''kamene pustinje'' i do jučer jednog od najsiromašnijih krajeva bivše Jugoslavije, ići jednim pozitivnim i ispravnim putem dalje u život.
FOTOGALERIJA SPECIJAL - ''HERCEGOVAČKI LiDAR'' - razotkriveni urbanizirani prapovijesni kompleksi, pastoralna terasasta naselja, ''avenije'' grobnih gomila, prapovijesne mreže puteva usječenih u kameni živac, popločanih kamenih cesta, čitavih zaboravljenih gradinskih sustava, kao i pravih izgubljenih prapovijesnih gradova :
Područje i neposredni areal uokolo prapovijesne kamene popločane ceste - fotografije s detaljnih terenskih obilazaka, rekognisciranja te razotkrivanja brojnih prapovijesnih graditeljskih ostataka - jugoistok Brotnja i krški plato istočnog Brotnja - pojas od Međugorja, Vionice i Krehin Gradca do Gornjih Kručevića, Šurmanaca i rijeke Neretve :
Područje Čapljine - razotkriveni (pred)urbanizirani prapovijesni kompleksi kod Jasenice, Trebižata, Gorice, Zvirovića . . .
Područje Širokog Brijega - čudesni (pred)urbanizirani prapovijesni kompleksi iznad Borka, iznad Mostarskog Blata, na planini Trtli, iznad kanjona Ugrovače . . .
Područje Čitluka i Brotnja - izgubljeni (pred)urbanizirani prapovijesni kompleksi kod Gradnića, Krehin Graca, Kručevića, Gornjeg Malog Ograđenika, Blatnice, Hamzića, Tepčića i Dobrog Sela, na planini Trtli, podno Ozrena . . .
Šire područje i areali uokolo Mostara :
Područje širi areali uokolo Gruda i Ljubuškog :
Područje i širi prostorni areali uokolo Posušja :
Primjedbe
Objavi komentar