NERETVANSKI ''SAKSAYHUAMAN'' - VELIČANSTVENE I SENZACIONALNE KIKLOPSKE POLIGONALNE ZIDINE, MOGUĆA GLAVNA KAMENA CESTA DAORSA OD NERETVE PREMA BROTNJU

NEVJEROJATNE MEGALITSKE ZIDINE OD POLIGONALNIH VIŠETONSKIH KAMENIH BLOKOVA IZNAD NERETVE I ŠURMANACA S OSTACIMA ŽELJEZNODOBNO HELENISTIČKE ILIRSKE KERAMIKE - REMEK DJELO SUHOZIDNE GRADNJE - MOGUĆIH DAORSA i NOVOOTKRIVENO ILIRSKO TERASASTO NASELJE IZ KASNOG ŽELJEZNOG TE RANOANTIČKOG HELENISTIČKOG PERIODA; 

Kao vrlo bitna, a moglo bi se kazati i posve neočekivano razotkrivena, nadopuna, jednog od ranije većini šire te zainteresirane javnosti za ovaj vid jako dobro poznatog, povijesnog kamenog bogatstva na ovim našim područjima, u kontekstu doline rijeke Neretve, a posebice njenog donjeg dijela ili područja donje Neretve, koja se prezentira u recima koji slijede u nastavku, odnosi se na otkriće jednog do sada totalno nepoznatog padinskog terasastog obzidanog naselja domaćih Ilira, koje prema svim pronađenim te brojnim zamijećenim, kao i fotografiranim, fragmentima keramike, svoje podrijetlo vuče iz kasnijeg željeznog te rano-antičkog doba, poznatijeg kao razdoblje helenizma. No ono što je u tom kontekstu bez ikakve sumnje nešto od daleko najveće kako vizualne, tako i strukturno-arhitekturne te graditeljske, atraktivnosti, predstavljeno je nevjerojatnim 300 metara dugim pravim kiklopskim suhozidnim bedemom, koji s jedne strane predstavlja na prvi pogled jednu monumentalnu suhozidanu podzidu jedne izdužene ceste, no s obzirom na sve evidentno na samom terenu, te u prvom redu na stupanj nataloženosti sedimenata te izrazite izraslosti vegetacije što je u sveukupnom smislu gotovo posve u cijelosti prekrilu gornju ili vršnu niveletu te prastare ceste, kao i s obzirom na također vizualno evidentnu megalitsku arhitekturu u vidu poligonalnog suhozidnog bedema koji na brojnim uzdužnim dionicama posjeduje i vanjsko, kao i unutarnje lice te arhitekturno-strukturnu građu u formi tipičnog suhozidnog ilirskog bedema, u konačnici bi se čitav ovaj nevjerojatan spomenik suhozidnog graditeljstva i jedinstveni kameni par ekselans primjer monumentalne spomeničke baštine, mogao okarakterizirati kao jedan jedinstveni megalitski suhozidni bedem na širem prostoru. 

Već samim fizičkim pristupom od smjera najnižih dijelova terena te od same doline rijeke Neretve i današnjeg naselja u donjim Šurmancima, u smjeru prostiranja prethodno opisanog te navedenog monumentalnog kiklopskog suhozidnog bedema, postaje nam razvidno i jasno vidljivo kako se ovdje radi o prastarim i još od pradavnih vremena obzidanim te modificiranim dijelovima padina, budući da se čovjek danas može izrazito teško, jedva pa i gotovo neizvedivo, fizički probiti pješke penjajući se kroz enormno izraslu gustu mediteransku vegetaciju, ali i vidljivost očiglednog ogromnog stupnja nataloženosti kamenog i ostalog zemljanog materijala od gornjih dijelova padina prema donjim segmentima padinskog prostora. I dok se tako čovjek probija kroz neprohodnu i nepristupačnu vegetacijom obraslu padinu, promatrajući ogromnim talozima i sedimentima prekrivenu padinu, već se u startu mogu zamijetiti iz zemlje i kamenog nataloženog kršja jasno vidljivi ljudskom rukom obrađivani, pomjerani, iz nekakvih ranijih konstrukcija izbačeni, ili pak kao nadpovršinski izvirujući izvorni dijelovi prastarih kamenih građevina i obzidanih terasa, kameni blokovi, među kojima ima i onih s kolosalnim dimenzijama te višetonskim težinama. Dolaskom do početnog dijela najmonumentalnijeg prethodno opisivanog kiklopskog suhozida te podzida, zaista se ostaje zamrznut na licu mjesta s ukazanim prizorom pred očima. Već taj početni dio od istočnih nižih strana padine, no opet dovoljno uzdignutim da se može vidjeti veći dio doline rijeke Neretve, sadrži vidljivo izrazito upečatljivi megalitsko izgrađeni kiklopski početak tog suhozida na način izrazito vještog slaganja gorostasnih te višetonskih poligonalnih kamenih blokova. U prvi mah se može pomisliti kako je riječ o kakvoj novijoj gradnji, no sudeći prema svim prethodno rečenim neporecivim činjenicama, te posebice nakon izravnog vizualnog te terenskog pregleda čitavog ovog čudesnog kamenog monumenta, ispred nas se ispostavlja jedna velika misterija i moguća čudesna činjenica puno starijeg podrijetla ovog kiklopskog bedema nego što se to u prvi mah pomisli. Naime, iako ovaj monumentalni suhozidani bedem kao kamena masivna struktura na većini satelitskih i ostalih snimaka gledajući ga odozgo, odaje jasan dojam da je riječ o kakvoj kamenoj cesti, samim fizičkim izravnim dolaskom na lice mjesta ovdje pred njega, to posebice fizičkim usponom nad njega, ispostavlja se jasno taj pokazatelj da ukoliko je riječ ovdje o kakvoj vrsti i obliku ceste, a što zaista po mnogočemu jest riječ o tome, ona je pretrpjela toliko dugi i izraženi vremenski period nataloživanja i prekrivanja sedimentima, zemljom te kamenim kršjem, s gornjih strana padine, pa i s bočnih strana terena, u tolikoj mjeri, i toliko vremenski dugo, da se doslovno čitava cesta u potpunosti preoblikovala, izmijenila, promijenila, te prekrila ogromnim slojevima nanosa i sedimenta da se niti jedan njen nekadašnji izvorni dio gornjeg zaravnjenog hodnog horizonta te nivelete same ceste danas uopće niti malo ne nazire, niti je ostao očuvan. Čak u tolikoj mjeri su talozi prekrili najveći dužinski dio vršnog hodnog horizonta ove ceste, kao i spomenuta gusto izrasla mediteranska vegetacija, da na brojnim uzdužnim sekcijama terena te padine na kojima se pruža linija ove kamene ceste, ustvari samo iz padine izviruje te je ostao očuvan isključivo vanjski vertikalni plašt monumentalnog kiklopskog suhozida, koji se pak s druge strane u potpunosti doima, posebice kada ga promatramo na tom vršnom horizontu, poput tipičnog ilirskog gradinskog suhozidnog bedema s jasno vidljivim vanjskim licima građenima od najvećih kamenih blokova te ispunom u sredini od manjih kamenih komada. Želeći se uvjeriti u što cjelovitiji kronološko-graditeljski kontekst ovog čuda kamene suhozidne gradnje, autor je u višestrukim terenskim izrazito detaljnim te često i fizički jako mukotrpnim, obilascima čitavog ovog područja uokolo samog megalitskog bedema, poprilično neočekivano te na jedan vrlo indikativan način, pronašao, zamijetio ili naišao, na izrazito bitne te jako indikativne fragmente prastare ilirske ili ilirsko-antičke keramike, kao i isto tako komade kamenih alatki i kamenog prastarog prapovijesno ilirskog oruđa kojim su se ovdašnji prastari ilirski stanovnici koristili u kamenarstvu. Odnosno kao jedno od nužnih uvida, a potom i otkrića koja su se u sklopu spomenutog detaljnog i fizički zahtjevnog obilaska čitavog ovog padinskog predjela iznad Neretve, dogodila, jesu pronalasci najmanje tri izvorna kamenoloma iz kojih su vađeni, cijepani, prenošeni, a često i na samom licu mjesta u određene pa i pravokutne forme isklesavani ili obrađivani, brojni kameni blokovi, koji su na taj način morali biti proizvedeni poradi izgradnje najmonumentalnijeg čak tristo metara dugog masivnog kiklopskog suhozidnog bedema u neposrednom podnožju navedenih kamenoloma. 

Svaka ona osoba koja će imalo težiti logičnom, ali i vizualno razumnom, razmišljanju, naravno da će se morati ne samo zapitati, već i nužno zaključiti, već po početnom imalo detaljnijem uvidu o tome da se ovdje radi o jednoj kolosalnoj volumensko-dimenzijskoj kamenoj suhozidnoj građevini građenoj gotovo u cijelosti izrazito megalitskom tehnikom zidanja, kako su izvorni graditelji ovog kamenog monumenta morali imati ili jedan glavni veliki kamenolom iz kojeg bi potom morali dobavljati izvorne kamene blokove kao osnovnu jediničnu sirovinu u građi tog monumenta, ili pak više manjih kamenoloma, no strateški i prethodno planski podignutih te razmještenih, kako bi što efikasnije mogli izgraditi jedan ovakav i ovoliko monumentalan kameni konstrukt, kameni objekat ili spomenik graditeljstva. I sad naravno nadalje u tom istom kontekstu ukazuju se i određene druge bitne i neporecive indikacije, a to su činjenice da ukoliko postoje takvi prastari kamenolomi, a jednostavno moraju postojati, jer graditelji ovog kamenog čuda nisu iz usta ''pljuvali'' višetonske nebrojene kamene grdosije, odnosno kamene blokove od kojih su napravili 300 metara kiklopske suhozidine, već su morali imati jasan u geološko-geomorfološkom smislu, vješto te pomno odabran, kao i iskorišteni, kamenolom, odnosno kamenolome, odakle su mogli izvlačiti i proizvoditi neporecivo jedan ogroman broj megalitskih kamenih blokova za potrebe gradnje ovog megalitskog bedema, ili pak megalitskog rubnog podzida ceste. 

No, osim spomenutih postojećih prastarih kamenoloma, druga izrazito bitna otkrića kao i prateći uvidi autora ovog bloga, koja su se dogodila tijekom fizičkih višestrukih obilazaka čitavog ovog područja, a posebice neposrednog područja uz sami megalitski zid ili podzid, kao i neposredne padinske rubne dijelove terena, odnose se na pronalaske kako ostataka prastare keramike, tako i ostataka očito prapovijesnih ili pak prapovijesno-ilirskih iz razdoblja mlađeg željeznog, no definitivno predrimskog, doba, kamenih alatki te kamenog oruđa od puno egzotičnijih vrsta kamena za razliku od dominirajućeg glavnog oblika sedimentno karbonatnog tipa vapnenaca i dolomita koji izgrađuju čitavo ovo područje. Pa se tako kao jedno od najindikativnijih uvida i otkrića u kontekstu same kronologije čitavog ovog padinskog prostora, koje uključuje i dugi monumentalni poligonalni megalitski suhozidni bedem, kao visoku monumentalnu podzidu terase ili pak ceste, mogu spomenuti pronalasci komada ili fragmenata rano-antičkih ili pak helenističkih grčko-italskih amfora, koji su pronađeni doslovno neposredno na samome kamenom monumentalnom kiklopskom bedemu odnosno na prostoru same nekada izvorne nivelete ceste, kao i uz sami suhozidni megalitski bedem. Nadalje, hodajući u nastavku u prostoru uokolo samog monumentalnog bedema ceste ili pak podzida terase, autor bloga je razotkrio serije vidljivo izvorno nekada obzidanih te niveliranih kamenih i zemljanih terasa koje se steru neposredno iznad samog monumentalnog bedema i ceste, te na kojima su razotkriveni iznimno bitni fragmenti po svemu sudeći uniformno kronološki pripadne kasno-željeznodobne grublje tzv. gradinske, ili karakteristične ilirske, keramike, kao i još drugi prateći komadi ili fragmenti ponovno od helenističko rano-antičkih oblika vinskih ili pak grčko-italskih amfora. Pronađeni su također i pojedini finiji komadi kakvog helenističkog ili uvoznog oblika nešto ekskluzivnijeg posuđa, kao dijelovi uskih finih drški te sličnih komada. U pogledu spomenutog kamenog oruđa, riječ je zaista o fascinantnim pronalascima te otkrićima pri čemu se radi o geološki puno egzotičnijim te puno rjeđim u odnosu na svo okolno vapnenačko te dolomitno stijenje, tipovima stijena, pri čemu se radi o prepoznatim oblicima magmatske stijene gabro, ali i gabrodiorit, pa posebice indikativnih te egzotičnih metamorfnih oblika stijena kao što su mega-dolomit, meta-pješčenjak, tinjčasti škriljavac i slični oblici metamorfnih stijena.

 

Kao što smo ranije spomenuli, nešto od možda najveće indikacije te vrijednosti kao novog otkrića, jesu upravo spomenuti prastari drevni ilirski kamenolomi. Njih je autor razotkrio isključivo tek po samom fizički jako napornom usponu i dolasku na lice mjesta, na same vršne ili gornje dijelove padine, a opet s druge strane, na dijelove kamenih padina smještene u posve strmim gotovo subvertikalno nagnutim kamenim dijelovima terena i padina koji se prostiru u neposrednom podnožju kolosalnijih vertikalnih kamenih litica te kamenih grebena s jako istaknutim kamenim izdanačkim zonama. Promatrajući to sve u nešto širem prostornom kontekstu, kako spomenute monumentalne megalitske ozbidane ceste, odnosno megalitskih suhozidinih bedema u podnožju, tako i u kontekstu razotkrivenog terasastog, po svemu sudeći jednog prastarog i drevnog ilirsko te ilirsko-antičkog naselja, postaje nam razvidno kako razotkriveni kamenolomi imaju jedan okružujući i tangentni položaj u odnosu na sve prethodno spomenuto, no opet s druge strane, položaj koji ima dominantu ulogu u čitav vizualni pregled i kontrolu ne samo rečenog terasastog obzidanog dijela padine već i čitavog dijela doline rijeke Neretve koji se prostire s južnih te istočnih strana ovog dijela terena. Otkriće jednog od glavnih kamenoloma, iz kojih su izvlačeni, cijepani, proizvođeni, ali i obrađivani, evidentno brojni megalitski kameni blokovi od kojih se izgrađivala nešto uniža kamena cesta, ustvari monumentalni poligonalni kiklopski zid ili podzid ispod te ceste, autoru bloga dogodilo se poprilično neočekivano, budući da je prvotna namjera bila obilak što većeg dijela padine iznad samog monumentalnog zida s ciljem zamjećivanja te eventualnih pronalazaka fragmenata keramike koji bi sukladno svojim tipološkim obilježjima jasnije ukazivali na kronološki horizont kamenih struktura na ovom lokalitetu. I nakon pronalaska rečene indikativne željeznodobne te antičke keramike, autor se odlučio izvesti jednu malo zahtjevniju fizičku avanturu u vidu pravog alpinizma te se popeti preko par strmih vapnenačkih stijena. I nakon savladavanja takvih nekoliko danas uslijed guste mediteranske vegetacije totalno neprohodnih, terenskih prepreka, ispred su se ukazale koliko toliko prohodnije očito drevne ilirske terase i hodne staze kojima su još prije više tisuća godina, hodali brojni drevni autohtoni Iliri poradi svojih određenih potreba. I nakon prolaska tim neočekivano razotkrivenim hodnim prastarim stazama koje se vješto pratile ne samo pravilne izohipse terena, već su savršeno vješto bile izgrađene u simbiozi sa mikrolokalnom geologijom te geološkim strukturama, ispred vidnog polja ukazao se prvotno jedan čudesan totalno ljudskim rukama nivelirani stijenski podest, odnosno jedna kamena ili u kameni živac usječena ljudskim rukama, platforma, na kojoj su vidljivo planski postavljeni, gotovo u kakvu kružnu ili ovalnu formaciju, ogromni, djelomično i pravokutno isklesani, višetonski, kameni blokovi. Nakon detaljnog obilaska ove novo razotkrivene kamene platforme s vrhunskim pogledom na čitavu nižu dolinu rijeke Neretve, ali i na nešto povišenije gornje horizonte terena u smjeru istoka, kao i juga te jugozapada, ispostavila se jedna po svemu sudeći vrlo indikativna te atraktivna činjenica kako se ovdje radi o jednom specijalnom ilirskom mjestu, jednom po svemu sudeći drevnom kamenom svetištu, pri čemu je riječ o pravom megalitskom svetištu. Naime, od nekolicine spomenutih ogromnih te višetonskih vidljivo ljudskim rukama planirano postavljenih kamenih blokova, u vidno polje upadaju dva kamena bloka, od kojih je jedan smješten na južnom rubu ove malene no indikativne platforme, u formi ogromnog višetonskog ortostata, odnosno vidljivo uspravljenog kamenog bloka, dok je drugi, koji je smješten neposredno istočnije od njega, vidljivo položen te u formi kakvog kolosalnijeg stola. Ustvari po svemu sudeći riječ je o obrednoj ilirskoj platformi s megalitskim u polukrug ili ovalno posloženim ili postavljenim kamenim blokovima, na kojoj se nalazi i svojevrstan kameni ''altar''. A da je riječ o mjestu i o megalitskom lokalitetu od iznimne važnosti, i to upravo u kontekstu samih postavljenih megalitskih kamenih blokova, pokazuju nam i komadi keramike koji se upravo nalaze ni više ni manje već na tom mjestu. Pa je tako doslovno na jednom od kamenih megalitskih blokova pronađen komad jedne moguće i obredno-ritualno donijete grčko-italske amfore. Nastavljajući dalje sa fizičkom avanturom obilaska ovog misterioznog nešto povišenijeg dijela padine iznad monumentalnog suhozidnog bedema ili ceste, pred autorovim očima ukazao se gornji dio jednog od tri bitna kamenoloma iz kojih su vađeni te proizvođeni kameni blokovi za potrebe gradnje megalitskog zida u podnožju. Obilazeći taj jako interesantni i nadasve vizualno jako atraktivni prastari kamenolom, s kojega pogled puca na čitavu nižu dolinu rijeke Neretve, pred očima su se stali pokazivati ili ukazivati nedvojbeno ljudskim rukama, ne samo obrađivani, već i u nekakve forme očitih masivnih finije podzidanih ili podignutih megalitskih kiklopskih bedema, ili pak kakvih vrsta podzidova, vješto posloženi gorostasni te višetonski kameni blokovi. Glavnu daljnju, prije svega u kronološkom smislu, indikativnu, činjenicu, predstavljalo je otkriće evidentno brojnijih fragmenata grublje ilirske karakteristične gradinske keramike, uz koju su isto tako na istom ovom mjestu, odnosno na položaju samog kamenoloma, i to doslovno između prostora samih kamenih ekstrahiranih blokova, pronađeni te zamijećeni fragmenti upečatljivih rano-antičkih komada po svemu sudeći grčko-italskih amfora za vino ili maslinovo ulje. No, možda još veću indikaciju, kako za kulturno-kronološki kontekst Ilira te kasnije prapovijesti, uključujući i rano-antički ili helenistički period, pronađenu također direktno u okviru ovog upečatljivog te atraktivnog kamenoloma, predstavljaju razotkriveni komadi prastarog ilirskog kamenog oruđa te kamenih alatki, koje je po svemu sudeći ovaj drevni Ilirski stanovnik ovog dijela donje Neretve, iskorištavao upravo u kamenarstvu, odnosno za vađenje, cijepanje, obradu, dobivanje ili proizvodnju, brojnih još ovdje zaostalih kamenih blokova potrebitih za gradnju najvećeg monumentalnog zdanja u podnožju, kamene podzidane ceste, odnosno samog kamenog kiklopskog zida. U okviru ovdje pronađenih te prethodno već spomenutih egzotičnih tipova magmatskih i metamorfnih oblika stijena kao što su gabro, gabrodiorit, sijenit, tinjčasti škriljavac, meta-dolomit, mega-pješčenjak, itd., razvidno je to, i sasvim je to jasno postalo izravno na terenu promatrajući sve ove pronađene kamene alatke direktno unutar površine drevnog kamenoloma, kako su drevni antički Iliri, prema svemu sudeći Daorsi, neporecivo iskorištavali tu specijalnu tehniku kamenarstva te obrade samih kamenih blokova, kao i isklesavanja kamenih blokova, metodom ''kamen od kamen'', odnosnu u ovom konkretnom slučaju metodom ''kamen koji je prilično tvrđi i kompaktniji, a to jest metamorfni i magmatski oblik stijene - od - kamen koji je u odnosu na njih mekši i podatniji obradi i isklesavanju, a to je ovaj dominirajući oblik kamena vapnenca koji se prostire posvuda ovuda te izgrađuje kao osnovni tip stijene čitavo ovo brdsko područje uokolo te iznad doline rijeke Neretve. U prijevodu kazano - ovdje imamo neporecivo evidentne pokazatelje i dokaze kako su, i na koji točno način, i kojim točno tehnikama te inženjersko-građevinsko-geološkim metodama, lokalni Iliri razvijali te iskorištavali sve nužne faze u izgradnji jednog megalitskog monumentalnog zdanja, kao što su ovdje prisutni megalitski i kiklopski suhozidni podzidi, i to počevši od prvotne nužne faze, a to je sami odabir najpogodnijeg geološkog dijela terena za kamenolom, pa onda druga faza nakon toga, način prvotnog cijepanja, ekstrakcije, odvajanja, a potom i obrađivanja, kamenih najpogodnijih, blokova unutar tog prvotnog pažljivo izabranog kamenoloma, pa potom u trećoj fazi, plansko i modificirano prilagođeno u potpunosti lokalnom padinskom i stjenovitom terenu, spuštanje ili prijenos, odnosno ''prijevoz'', samih ekstrahiranih ogromnih, često i višetonskih, kamenih gromada ili kamenih blokova, iz pozicija unutar kamenoloma, pa sve do pozicije samog podizanja megalitskog monumentalnog podzida, ili podzidova, koja se nalazi niže na padini, te na koncu, sama završna, ili pak predzavršna obrada te finiširanje kamenih blokova, pa potom završno uklapanje i međusobno spajanje svih takvih prethodno vješto i pomno prilagođenih kamenih i megalitskih blokova, unutar sekcija monumentalnih zidina, kao i podzidova. Što se tiče same geologije, odnosno i geomorfologije, ili najbolje kazano, strukturne geologije, ovdje je postalo razvidno kako je očigledna ta ogromna i neporeciva simbioza lokalnih Ilira sa lokalnom geologijom. Ta simbioza ponajviše se ogleda u jednom zaista izuzetno zavidnom poznavanju, odnosno znanju lokalne geologije, i to poznavanja lokalnog geološkog inženjerstva, kao i same strukturne geologije, od strane ovdašnjih prapovijesnih te rano-antičkih Ilira, Daorsa, koje se pak u konkretnijem pogledu očituje u nevjerojatnom pogodonom geološki te geomorfološki građenom području te poziciji gdje su sami Iliri odabrali te podigli svoje izvorne kamenolome iz kojih su pažljivo, kroz sve prethodno spomenute nužne faze, ekstrahirali, prenosili, producirali ili proizvodili, te u konačnici unutar monumentalnih zidina, vješto ugrađivali, nebrojene ogromne i višetonske kamene blokove. U specifičnom te konkretnom slučaju upečatljivog kamenoloma kojega je autor ovog bloga obišao te razotkrio, posve neočekivano, i čak s obzirom na autorovo jako dobro poznavanje ovdašnje geološke te strukturno-morfološke ili geomorfološke, situacije, izrazito iznenađujuće otkriće, predstavljao je vizualni uvid da se upravo na prostornoj poziciji tog drevnog i prastarog kamenoloma, upravo neposredno u podlozi, kao i neposredno iznad, vidljivo ekstrahiranih, te djelomično i unutar ovdje podignutih monumentalnih kiklopskih bedema ili podzidova, kamenih višetonskih blokova, prostiru vrlo lijepo uslojeni te zaravnjeni, pod otprilike 50 stupnjeva u smjeru jugozapada nagnuti, slojevi mezozojskog vapnenca gornjokredne starosti. Na njihovim dijelovima, te dijelovima gornjih slojnih ploha ovih gotovo poput ogledala zaravnjenih jako dobro uslojenih vapnenačkih slojeva, također uočljivi su pukotinski sistemi na ravnine slojevitosti okomitih setova pukotina, ustvari kao jedna forma tzv. kolačaste ispucalosti, koja je upravo kao izvanredna prirodna geološka pogodnost te datost na ovom dijelu terena i padine, odlično poslužila lokalnim Ilirima u proizvodnji željenih velikih megalitskih blokova lokalnog kamena vapnenca. Čak je ova, još od Ilira zapažena te prepoznata, izvanredna geološka i strukturno-morfološka pogodnost, odnosno sama strukturno-geološka karakteristika, ovdje prisutnih dobro uslojenih vapnenaca iz doba dinosaura, u tolikoj mjeri bila pogodna za proizvodnju kamenih blokova za ugradnju u megalitske zidine i podzidove, pri čemu su se već po neznatno uloženom, no vješto i pomno isplaniranom, fizičkom aktivnošću odvajanja ili cijepanja, odnosno ekstrakcije, kamenih blokova, točno iz ovih kamenih vapnenačkih slojeva, upravo uslijed rečenog specifičnog karaktera pukotinskih sistema naspram ravnina uslojenosti, u određenom jako kratkom vremenskom periodu, mogli producirati već polugotovi pravokutni megalitski kameni blokovi. Kod tih pravokutnih ili polu pravokutnih megalitskih blokova, po samom početnom dijelu ekstrakcije iz dobro uslojenog kamenog živca, ili sloja vapnenca, čak tri ili više ploha takvih blokova, bilo je potpuno zaravnjeno ili se pravokutno savijalo, odnosno lomilo na drugu stranu bloka, budući da se tu radi o tim geološkim plohama, u jednom slučaju plohama slojevitosti, a u ostalim slučajevima plohama pukotinskih sistema koji su također prirodno-geološki zaravnjeni. No, dakako da je neporeciva i ovdje na samom licu mjesta, te posebice samim fizičkim obilaskom te vizualnim pregledom većine monumentalnih sekcija suhozidnih bedema, poglavito onoga koji pripada ili sačinjava svojevrsnu rubnu podzidu ceste, jasno upadljiva te prepoznatljiva činjenica, da je ovdje za proizvodnju, odnosno za izgradnju jednog ovakvog, i ovoliko monumentalnog, te posebice ovoliko izduženog, pa i mjestimično poprilično visokog, kiklopskog suhozida sa poligonalnim vješto ugrađenim kamenim blokovima, bila prisutna jedna zaista ogromna razina vještine, znanja, te jednog vrhunskog majstorstva u zidanju ovakvih zidina, a što je svojstveno i upravo najviše prepoznatljivo kao takvo, u kontekstu čuvenih Ilira Daorsa, koji su neporecivo nastanjivali upravo i ovaj predio Hercegovine. 

I što se tiče prethodno spomenutog monumentalnog kiklopskog bedema, ono što se također mora reći u njegovom, pa podosta i mističnom te enigmatičnom, kontekstu, jest činjenica kako on u obliku svojevrsne monumentalne kiklopske podzide kakve stare ili drevne ceste, kojoj se danas hodni vršni horizont uopće više niti ne nazire uslijed prekrivenosti talozima i kršjem, ili pak ujedno u obliku monumentalnog podzida terase, seže od istočnog dijela padine pa sve prema unutrašnjosti padine u pravcu zapada, gdje zid jednim dijelom gotovo prestaje, a ustvari i točno na tom dijelu se zid kao takav, ali u nešto drugačijoj građevinsko-arhitekturnoj formi nastavlja u povijenom, gotovo pravokutnom, smjeru, od smjera rečenog monumentalnog kiklopskog bedema, u pravcu sjevera i vršnog dijela padine. I ovdje je vrlo zanimljiva činjenica da je autor obilaskom i ovog dijela terena te detaljnom njegovom prospekcijom utvrdio i razotkrio da osim, tog također karakterističnog ilirskog te prapovijesnog kamenog niskog bedema s jasno vidljiva dva lica fino ozidanih i okonturenih kamenih blokova te poprečnom širinom jednolikom poput onog dolje nižeg i najmonumentalnijeg, ovdje u lateralnim te povišenim segmentima ovog dijela padine, jasno se pokazuju i drugi vidljivo monumentalni, no još uvijek ukopani, segmenti kamenih zidanih struktura, odnosno svojevrsnih fino niveliranih, kao i podzidanih, terasa. I upravo neposredno iznad ovdje rubnog segmenta najmonumentalnijeg kiklopskog bedema ili podzida ceste, počinju se sterati prema vršku brijega čitave fino podzidane drevne terase, no koje su međutim vidljivo prekrivene, a negdje i u cijelosti zamaskirane, dugotrajno nataloženim sedimentima, zemljom te kameno-zemljanim materijalom, koji je prekrio veliki dio ovih drevnih terasa od gornjih smjerova padine pa prema dolje. No, probijajući se kroz gusto izraslu mediteransku vegetaciju, ipak se na brojnim dijelovima padine ovdje mogu jasno zamijetiti te razotkriti vidljivi segmenti koji nam pokazuju kako je ovdje nekada davno, prije bar 2000 godina, postojalo te bilo izgrađeno jedno zaista impresivno drevno naselje Ilira, koje je bilo savršeno prilagođeno ovoj krškoj padini ponad desne strane rijeke Neretve, te savršeno modificiriano u jednoj vrhunskoj simbiozi s lokalnom geologijom te geomorfologijom, na način vještog te planski odabranog, podizanja nizova suhozidnih terasa. 

Sami monumentalni bedem, odnosno kiklopska podzida ceste ili pak prastarog puta, zaista je jedan par ekselans, te jedinstveni megalitski spomenik, kakvog možemo u točno ovom obliku, dakle kao čisti i pravi suhozidni bedem napravljen isključivo u megalitskoj tehnici od poligonalnih ogromnih te često i višetonskih kamenih blokova, pronaći na jako malo mjesta ili lokaliteta ne samo unutar prostora Hercegovine, već i na čitavom širem prostoru od Istre pa do juga Crne Gore. No, ipak na pojedinim mjestima i drevnim te antičkim, lokalitetima, možemo pronaći vrlo lijepe i arhitekturno-morfološki neporecive, analogije ovom monumentalnom remek djelu gradnje u suhozidu od megalitskih poligonalnih blokova. Naime, promatrajući ovaj čudesni megalitski poligonalni bedem ili podzid ceste ponad rijekom Neretvom, možemo jasno uvidjeti jednu vrlo veliku količinu ugrađenih ogromnih, često i višetonskih, kamenih blokova, koji su vidljivo obrađeni u tehnici bunje te finiširani u forme trapezoida ili rjeđe parelelopipeda. Ponegdje zamjećujemo trokutaste uglavke, kakvi su također tipični ili vrlo karakteristični unutar brojnih finije izgrađenih ilirskih megalitskih zidina diljem ovih područja. Posebice su upečatljive i vrhunski vizualno atraktivne one sekcije ovog megalitskog poligonalnog bedema iznad Neretve, gdje se pred našim očima ukazuju nevjerojatno vješto uklopljeni, sa čak minimalnim sljubnicama upravo poput sljubnica unutar megalitskih zidina u čuvenom Daorsonu kod Stoca, ogromni višetonski te djelomični i bunjasto isklesani, kameni blokovi, koji su većinom poligonalnog oblika. Pojedine sekcije ovog monumentalnog zida izrazito podsjećaju svojom arhitekturom na dijelove zidina u Daorsonu, kao i djelomično u zidovima poznatog ilirskog grada ili gradine Zvonigrad te one također daorske, na lokalitetu Martinovića gomila, također na području Stoca. Ipak u pogledu nekih, pa i upadljivijih, arhitekturnih, kao i kronoloških, analogija, ovom monumentalnom kiklopskom zidu, odnosno podzidu ceste, iznad Neretve, između Čapljine i Čitluka, najbolje primjere očigledne i svojevrsne najveće analogije možemo uvidjeti na lokalitetima čuvenog rano antičkog lokaliteta Narona kod Metkovića, odnosno u selu Vid, potom na sekcijama zidina ilirskog grada Risan u donjem dijelu u blizini morskog zaljeva, potom na sekcijama čuvenih lokaliteta Varvarija te Asserija, potom isto tako možda još i već arhitekturna analogija prisutna je na pojedinim sekcijama zidova u također drevnom dalmatinskom lokalitetu Nadin, potom na novootkrivenim helenističkim bedemima u Stobreču, odnosno drevnog grada Epetion, no pri čemu možda u konačnici najveću arhitekturnu, ali i kronološko-stratigrafsku, analogiju možemo uvidjeti te pronaći na megalitskim, poligonalnim zidinama čuvenog Daorsona kod Stoca, Zvonigrada, Martinovića gomile, te posebice indikativna sličnost te analogija odnosi se na novije razotkriveni ilirski, također Daorsima atribuirani lokalitet Zdinje na području današnjeg zapadnog Mostara, kojega je autor bloga ekskluzivno bio prezentirao te opisao na stranicama ovog bloga prije nekoliko godina. Na samom koncu sagledavanja rečenih arhitekturnih te kronološko-stratigrafskih analogija, ne možemo da se ne upitamo tko je to točno mogao izgraditi i ovaj monumentalni neporecivi, pa i ultimativni, odnosno jedinstveni, poligonalni kiklopski suhozid iznad Neretve, kao i prateće neposredno izgrađene bočne i bliske terasaste megalitske zidine, uvažimo li  sve ono što se može pronaći te je pronađeno od pokretnih arheoloških ostataka točno na ovim strukturama i na ovom području uokolo ovih monumentalnih kamenih struktura, a što uključuje kako vrlo indikativno keramičke fragmente posuda, moguće i antičkog crijepovlja, tako i posebice vrijedne fragmente ili komade kamenog oruđa, korištenog u drevnom kamenarstvu unutar pronađenih upečatljivih kamenoloma, sa velikom vjerodostojnošću možemo čitav ovaj lokalitet sa svim njegovim najbitnijim megalitskim kamenim konstrukcijama atribuirati ni više ni manje već poznatim i čuvenim Ilirima Daorsima. Upravo gledajući osnovni, i kod mnogih ranijih autora, kao takav opisivani te naznačivani glavni prostor ili prostorni okvir, kojega su naseljavali Iliri Daorsi, točno ovaj dio prostora neposredno iznad Čapljine te neposredno uz obale rijeke Neretve, bez ikakvih sumnji pripadao je tom glavnom i matičnom prostoru Daorsa. Pogotovo je to indikativno, ako sagledamo neporecivu činjenicu kako čitava ova padina, gotovo svi prostori po obzidanim terasama, kao i uokolo njih, te po samim ruševinama monumentalnih ili djelomično i ukopanih zidina, sadrži ogromno obilje keramičkih ostataka koji su upravo tipični i karakteristični pokretni pronalasci na području i lokalitetu čuvenog Daorsona, a to su mahom grčko-italske vinske amfore, ali i određeno specifičnije te rjeđe helenističko keramičko posuđe, što nam na koncu jasno rasvjetljava neporecivost činjenice kako su upravo Daorsi bili ti Iliri koji su gospodarili točno ovim dijelom Hercegovine prije par i više tisuća godina. 

I sada se na koncu otvara pitanje uloge glavne i čudesne kiklopske podzidane ceste, kojoj se gornja strana i niveleta od nataloženih sedimenata više uopće niti ne nazire, te je u cijelosti gornji dio te ceste obrastao u izrazito gustu mediteransku i neprobojnu vegetaciju, a koja je kao takva očito imala osnovni izgrađeni pravac i smjer od doline rijeke Neretve, prema dijelu sredine padine odakle se podzidani dio nastavlja okomito u pravcu sjevera i prema vrhu padine kroz prirodno najpogodniji i za uspon relativno najjednostavniji padinski predio ovog dijela priobalja Neretve. Sagledavajući u konačnici sve prethodno iznesene te detaljnije opisane činjenice, kao i stavke, s velikom razinom mogućnosti možemo ovu monumentalnu cestu označiti kao određenu tadašnju i svojevrsnu glavnu kamenu pristupnu cestu Ilira Daorsa, koja je povezivala izrazito bitnu dolinu Neretve, kao pristupni jako bitni trgovački koridor od pravca neposredno smještene južnije Narone, ali i čitavog donjeg dijela nizvodnije u pravcu ušća Neretve, s gornjim neposrednim povišenijim prostorom današnjeg platoa Brotnja ili područja Čitluka. Ako u ovom rečenom kontekstu, uključimo činjenicu kako se na području Brotnja ili na širem području Čitluka u pravcu prema sjeverozapadu te pravcu Gruda i Širokog Brijega, kriju određene izrazito bitne i indikativne ilirske gradine koje isto tako prema svemu prisutnome na njima možemo atribuirati upravo Ilirima Daorsima, onda ova uloga i smisao ove kamene pristupne i povezujuće ceste od Neretve prema Brotnju, itekako imaju utemeljenosti, pa čak i određene nužnosti u tom čitavom kontekstu. Ovom cestom i ovom rutom, po svemu sudeći, išao je glavni ilirski, glavni Daorski, kao i moguće i kasniji rano antički, pješačko-prometni i trgovački, pravac i poveznica, doline Neretve i rečenih ilirskih gradina u Brotnju, kao što su one u Krehin Gracu, Donjem Malom Ograđeniku, te posebice u pravcu izrazito bitne ilirske gradine na brdu Ozren iznad Hamzića i Čerina, gradine koja je još prije 8 godina od strane autora bloga ekskluzivno prezentirana i opisana kao ''ilirski grad vina'', gdje su stolovali upravo Iliri Daorsi. 

Te kao još jedan jako indikativan pokazatelj starosti, odnosno drevnosti, suhozidnih, poglavito onih megalitskih ili kiklopskih, konstrukcija te građevina, kao i samih terasa, može nam vrlo jasno poslužiti jedan prilično detaljan opis kronologije te čitave povijesti vezane za stanovništvo ovog područja, odnosno područja sela Šurmanci, u kontekstu Župe Međugorje, koji je iznesen unutar odlične knjige, ustvari velike monografije identičnog naslova ''Župa Međugorje'', napisane od strane poznatog hercegovačkog franjevca te povijesničara fra Roberta Jolića, iz 2013. godine (Jolić, R.(2013): Župa Međugorje. -Informativni centar ''Mir'' Međugorje, 463 str., Međugorje).  Unutar poglavlja u ovoj vrijednoj knjizi, gdje se opisuju karakteristike kretanja te povijesti stanovništva čitavog područja sela Šurmanci, koje pripada Župi Međugorje, tako se jasno navodi i opisuje da su najraniji stanovnici upravo promatranog i u ovom radu na ovom blogu opisivanog područja donjih Šurmanaca, ili Šurmanačkog polja neposredno iznad rijeke Neretve, došli tek u 20. stoljeću, na način da su se doselili, ili pak ''spustili'' s povišenijih položaja u pravcu današnjeg Međugorja te Čitluka. Isto tako, ovu činjenicu te stavku, možemo u vizualnom smislu vrlo lagano uvidjeti pregledom javno dostupnih jednih od najranijih detaljnih te jako precizno napravljenih katastarsko-geografskih karti ovog područja, onih napravljenih u okviru austrougarske monarhije, a koje potječu s kraja 19. stoljeća. I pregledom upravo tih najranijih detaljnih geografsko-katastarskih karti za ova područja Hercegovine, kao i čitave šire okolice, pogledamo li fokusirano upravo područje uokolo rijeke Neretve na području današnjih donjih Šurmanaca, vidjeti ćemo da na ovom položaju, gdje se nalaze ovdje opisivane te razotkrivene monumentalne megalitske suhozidine, kao i čitavo terasasto naselje ili terasasti drevni ilirsko-antički kompleks, nije ucrtana ili unesena niti jedna jedina kuća ili kakav građevinski tada postojeći objekat. Ovo je izuzetno indikativno iz razloga, što ako samo malo ovu austrougarsku katastarsku jako detaljnu kartu pomjerimo putem vizualnog pregledavanja mrvicu ili neposredno dalje u pravcu Međugorja, ili Čapljine, ili pak današnjih Kručevića, odnosno prema sjeveru, jugu, ili zapadu, jasno ćemo uvidjeti činjenicu da su tada postojeće gotovo sve istaknutije ili veće stambene kuće ili kakvi drugi graditeljski objekti prisutni u tom vremenu izrade te karte, dakle krajem 19.stoljeća. Na taj način spoznajemo ustvari vrlo indikativnu činjenicu koja nam govori kako gotovo niti jedne kuće nije bilo na točno ovom prostoru iznad doline Neretve, a pogotovo na i danas jako okršenim i u gustu mediteransku ili neprohodnu bodljikavu vegetaciju zaraslim padinskim dijelovima s desne ili zapadne obale Neretve, na prostoru današnjih donjih Šurmanaca, u pravcu prema Krućevićima, a što u konačnici rezultira zaključkom da je ovo područje u to vrijeme kada su austrougarski oficiri i činovnici prolazili ovuda, bila jedna prava ''divljina''. To nam u konačnici govori i jasno sugerira jednu drugu daljnju, za nas ovdje jako bitnu, činjenicu, koja nam kazuje da sve što postoji ovdje na padinama, a što je očito vrlo staro izgledom i arhitekturom, te pogotovo sve ono što je izravno i neporecivo u direktnom prostorno-rasterskom-arhitekturnom odnosu ili kontekstu s brojnim primjercima te fragmentima ilirske te rano antičke keramike, kao i prapovijesnog ilirskog kamenog oruđa ili alatki, bilo izgrađeno u puno ranijem vremenskom periodu, a što je po svemu sudeći period vladavine Ilira na ovom području. Ujedno ova stara austrougarska karta potvrđuje te je analogna i sa prethodno navedenim opisima unutar izvrsne velike monografije o Župi Međugorje. No, itekako u ovom kontekstu vrijedi spomenuti i druge prateće te neporecive činjenice, pri čemu se ovdje radi o autorovim otkrićima ili uvidima u to kako čitav okolni te bočni dio padina, kako onih sa sjeverne ili uzvodne strane doline rijeke Neretve, tako onih i sa južne ili nizvodne strane u pravcu Čapljine i Dretelja, sakriva nevjerojatno mnošto ovakvih vrlo sličnih ili identičnih očito prastarih ilirskih obzidanih terasa, odnosno pravih terasastih kompleksa, ali i nešto od posebno upečatljive vizualne atraktivnosti i jedinstvenosti ovog područja, a to su prilično brojni te neočekivano razotkriveni putem specijalnog zumiranja autorovim digitalnim fotoaparatom, nevjerojatni pravi kiklopski suhozidi ili suhozidne monumentalne podzide, napravljene direktno spojene na okomitim vapnenačkim liticama te vapnenačkim grebenima koji se strmo uzdižu s desnih ili zapadnih bočnih strana doline rijeke Neretve. Ovdje se radi o zaista jednom obliku par ekselans monumentalne spomeničke ili graditeljske baštine, koja s obzirom na kombiniranost spoja jedne ogromne starosti, ustvari pra starosti koja seže u periode od čak kasnog eneolitika preko ranog brončanog doba pa sve do perioda rimske uprave, te samog nevjerojatnog prostorno-reljefnog ili geomorfološkog položaja na kojem je izgrađena ova baština, u konačnici predstavlja jedan nevjerojatan potencijal za budućim spoznavanjima te vrednovanjima ove naše kamene baštine. I tu je riječ o nečemu toliko vrijednome, no s druge strane, toliko nepoznatome i toliko netaknutome, i još uvijek Bogu hvala velikim dijelom i nedevastirane ili uščuvane, a što pak s druge strane tek čeka neke buduće smjelije i za ovaj oblik kamene baštine svjesnije, pojedince, koji bi fizičkim većim naporom, ali kroz jednu pravu fizičku avanturu, dospjeli izravno na lice mjesta do bar jednog dijela ovih čudesnih megalitskih kamenih prapovijesnih konstrukcija, te ih bar za početak izbliza fotografirali, a potom i promovirali kako oni to zaslužuju. No to su sve neke buduće teme, koje očito još nisu dosegle razinu poznavanja i prihvaćanja u domaće ne samo šire već i stručne javnosti, kako bi se sve to krenulo valorizirati te spoznavati na ispravan način. 

I na samom koncu ovog ekskluzivnog te promotivnog članka vezanog za ovaj monumentalni drevni lokalitet ponad dolinom rijeke Neretve, moramo spomenuti i još jednu drugu, također izrazito bitnu, činjenicu, odnosno i pojedina druga otkrića autora ovog bloga, kao i spoznaje, a koje se tiču pronalazaka, obilazaka te uvida u postojanje jednog zaista zavidnog broja nikada dosada opisivanih, te proučavanih speleoloških formi reljefa, upravo na ovom području, kao i na čitavom području bočnih stijenovitih litica i padina s ovih strana Neretve. Naime, upravo na ovom području, čak i neposredno iznad ovdje prisutnog i prethodno opisanog ilirskog terasastog naselja, krije se nekoliko omanjih, no oblikom i formom jako upečatljivih špiljica, svojevrsnih zakloništa te prirodnih abrija ili potkapina, koje su se bez ikakvih sumnji iskorištavale od strane lokalnog ilirskog stanovništva, i to ne samo za banalne potrebe zakloništa ili slično, već i za potrebe određenih tadašnjih bitnih ilirskih rituala i obreda, pri čemu u konačnici ove upečatljive speleološke forme ili objekte možemo tretirati i kao određena ilirska svetišta. Sve u svemu, ovdje se opisuje, iako kroz broj prikazanih fotografija koje sljeduju ispod ovog teksta jako opsežan, ipak na koncu gledajući, a s obzirom što se to još sve krije na ovom čitavom području iznad obala rijeke Neretve južno od Mostara pa do Čapljine, a što nije niti taknuto, a kamoli proučavano ili fotografirano iz bliza, tek jedan maleni udio od tog sveukupnog ne samo pra-povijesnog kamenog ili arheološkog, već i prirodnog geološko geomorfološkog bogatstva.  

FOTOGALERIJA - monumentalni kiklopski zid i terasasto ilirsko naselje iznad Neretve: