ČELINKA - SPEKTAKULARNA GEOLOŠKA ATRAKCIJA PODNO MOĆNE ILIRSKE AKROPOLE - NEOTKRIVENI HERCEGOVAČKI DRAGULJ KOD POSUŠJA
KANJON ČELINKE SA TAJNOVITIM ILIRSKIM KUPALIŠTIMA, SMARAGDNIM JEZERCIMA, I MOĆNIM ILIRSKIM GRADOM NA STJENOVITOJ AKROPOLI S OSTACIMA MEGALITSKOG PIRAMIDALNOG HRAMA;
Pogledajte specijalni i ekskluzivni video avanture u kanjon Čelinku i okolni predio:
https://www.youtube.com/watch?v=f66TAKEyirs&t=23s
Područje Zavelima - veličanstveni prirodno-geološki i geo-arheološki raj;
Mnogima je već od ranije dobro poznata činjenica kako pojedina područja Općine Posušje sadrže prekrasna te brojna bogatstva, kako prirodne, geološke i geomorfološke, tako i one kulturno-povijesne, tj. arheološke baštine. Među svima njima, kao neke od najpoznatijih takvih prirodno-povijesnih baštinskih atrakcija ili zanimljivosti, prisutnih uokolo Posušja, vrijedi svakako izdvojiti areal prekrasnog jezera Tribistovo, kanjon Ričine - Brina, te Park prirode Blidinje. Osim ova tri već odavno dobro poznata areala s prirodnom te kulturno-povijesnom baštinom, u posljednje vrijeme, pogotovo u posljednjih desetak godina, kao izuzetno vrijedna, rekli bi smo iznova prepoznata, baštinska područja Posušja, mogu se izdvojiti paleontološko-geološki tereni Konjovca i Sobča, zatim geomorfološke atrakcije na području Tribistova, također geomorfološki jako atraktivan pojas kod Vučipolja s najdominantnijom vizualnom prirodnom geološkom, ali ujedno i kulturno-povijesnom (prapovijesnom) atrakcijom uzvišenjem Orlov kuk sa ruševinama Ilirske gradine, koji se nastavlja dalje prema sjeverozapadu sa čitavim nizom geomorfološki atraktivnih uzvišenja, na čijim se vrhovima kriju masivne često i impozantne megalitske ili kiklopske zidine Ilirskih utvrđenja, hramova, ili pak naselja. Ne smijemo nipošto zaboraviti spomenuti prisustvo i drugih geološko-geomorfoloških atrakcija kao što su špilje i jame, od kojih je vjerojatno najpoznatija tzv. Šimićeva pećina koja se krije u Vučipolju. Iako bi na prvi pogled ovo sve prethodno spomenuto bilo to što se čini kao najočitijim i najatraktivnijim vidovima prirodno-povijesnih atrakcija na ovom području općine Posušje, činjenicu da ovaj kraj tek je ustvari počeo na svijetlo dana razotkrivati i pokazivati sve svoje atrakcije, potvrđuje jedna tek u posljednjih par godina preko društvenih mreža promovirana - nevjerojatna prirodna i geomorfološka atrakcija - tzv. Ružički potok na padinama planine Oštrc, koji na nekoliko mjesta tvori čudesna, pa i nestvarno-lijepa, svjetlo tirkizna ujezerenja s kaskadama te vodopadima. Isto tako možda još veću atrakciju, koja tek čeka svoje buduće veliko medijsko promoviranje kao geoturistički adut i dragulj Posušja, sasvim sigurno predstavlja bez ikakvih sumnji - spektakularan slap Žukovica koji se krije na krajnjem sjevernom dijelu areala Posušja kod sela Zagorje i podno padina brda Gradina, na kojem se krije također još uvijek medijski neotkrivena, ali od strane autora ovog teksta već detaljno izbliza jako dobro snimljena, kolosalna zemljano-kamena ilirska proto-piramida, visine oko 15-ak metara, te sa stranicama dužine i do 50 metara. Tu je još prisutno nekoliko veličanstvenih i upečatljivih kako prirodno-geoloških, tako i kulturno-povijesno arheoloških, atrakcija te atraktivnih lokaliteta o kojima će nadamo se tek biti riječi više na ovoj web stranici. Ovom prilikom, sagledavajući već rečeno kulturno povijesno te prirodno-geološko bogatstvo areala uokolo Posušja, posebice ćemo se osvrnuti na jedan, slobodno kazavši - mega prostor, ili pak mega areal, koji se odnosi na već odprije prozvanu - mitsku planinu Zavelim. Planina Zavelim je zaista i bez ikakvih sumnji - jedna velika priča za sebe. To je golemi prostorni areal sa stotinama objekata ili lokaliteta ogromne baštinske vrijednosti, bilo da gledamo prirodnu geološku, geomorfološku te geobotaničku baštinu, bilo da je riječ o kulturno-povijesnoj, tj. arheološkoj, baštini. Ono što je nepobitno i neophodno za spomenuti jest činjenica da su ova dva glavna vida baštinskog bogatstva, i onaj prirodni, kao i onaj kulturno-povijesni, na čitavom ovom promatranom prostoru - izrazito usko međusobno povezani te su vrlo jako prožeti u jednom simbiotskom odnosu. Da bi to, onima kojima možda ta simbioza nije baš dovoljno jasna, postalo razumljivije i jasnije, možemo samo spomenuti npr. jednu od brojnih takvih očitih činjenica gdje je recimo prisustvo pojedinih geoloških te geomorfoloških osobitosti ili atrakcija, nužno doprinijelo samom izboru za mjesto podizanja prapovijesnih gradinskih kompleksa i struktura od strane prapovijesnih stanovnika ovog kraja svima poznatih po nazivu - Iliri. Jedna takva, recimo izrazito simbiotska, pozitivna relacija, ili usko vezani odnos, između, u ovom slučaju prirodne geološko-hidrogeološke odlike i povijesno-arheološke odlike izbora mjesta gradnje gradina, jest npr. postojanje hidrogeološke pojave koja je svima poznata kao krško vrelo ili izvor pitke vode, koji predstavlja kompleksan, ali ujedno zanimljiv oblik hidrogeološke, geološke te geomorfološke osobitosti stijena i lokalne geološke tj. stijenske građe promatranog prostora. Drugi takav pozitivan vid relacije geologija - arheologija, odnosi se na očito pogodovanje tipa strukturno-tektonskih geoloških odlika vapnenačkih stijena, naspram podizanju prapovijesnih ilirskih megalitskih gomila te gradina, odnosno bedemskih sekcija, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo postojanje fino i dobro uslojenih mezozojsko-donjopaleogenskih karbonatno vapnenačkih serija izdanaka, koji su u kombinaciji s dva ili više pukotinska međusobno okomita sustava, idealno doprinijeli mehaničkim ekstrakcijama već napola gotovih, pa čak i pravokutnih, kamenih blokova autohtonom ilirskom stanovništvu. Nadalje, jedna od ključnih geološko-arheoloških simbioza ogleda su u jako velikoj, pa često i presudnoj ulozi tipova strukturno-tektonskih te geomorfoloških formacija stjenskih izdanaka prema odabiru za izbor mjesta gradnje i podizanja specijalnih višenamjenskih te najčešće - obrednih tipova piramidalnih ilirskih gomila. Ukratko rečeno - točno određena geologija i geomorfologija prouzročile su izgradnju specifičnih ilirskih kamenih hramova (obrednih gomila te gradina). Posebno vrijednu višestruku atrakciju predstavljaju ona mjesta gdje se doslovno jedni uz druge, kriju nalazišta monumentalnih kamenih megalitskih ilirskih gradina ili pak gomila, te paleontološka nalazišta vrijednih i vizualno atraktivnih fosilnih ostataka okamenjenih školjaka, puževa, koralja, morskih ježinaca, i drugih drevnih izumrlih organizama iz perioda dinosaura, te iz mlađeg paleogenskog, tj. eocenskog perioda geološke povijesti. U tom kontekstu možemo reći da je područje Posušja bogato boksitnim ležištima, jedan ne samo uže lokalni, već i šire prostorni, fenomen, koji se očituje u činjenici da se skoro na svakom užem arealu prisutne veće ili manje ilirske gradine, mogu pronaći neki oblici atraktivnih fosilnih ostataka, kao i upečatljivih oblika atraktivnih stijena. Ako se pak fokusirano osvrnemo na područje mitskog Zavelima, vidjeti ćemo da ono sadrži sva ova spomenuta baštinska bogatstva i atrakcije, od kojih je dosada medijski poznato te ispromovirano, tek minijaturni djelić. Geobotaničkom, točnije paleobotaničkom, medijski zasada prilično nepoznatom bogatstvu posuškog prostora te posebice predjela ispod planine Zavelim, izrazito doprinose od strane autora, posljednjih godina razotkrivena fenomenalna, ponegdje i spektakularna, nalazišta izumrle fosilne tropske flore paleogenske starosti, pri čemu se radi o čitavim okamenjenim listovima davno izumrlih tropskih biljaka kao što su vodene palme nipa koje danas prirodno rastu samo na prostoru Indonezije. U tom kontekstu, kao i u općenitom kontekstu paleontološkog blaga posuškog sjevera nužno je spomenuti pozitivan, vrlo često i presudni, doprinos ranijih iskopa boksitne rude razotkrivanju fosilnih ostataka, pri čemu brojni zaostali površinski kopovi u arealu ispod Zavelima, na prostoru sela Zagorje, Vir, Kadim i Podzavelim, predstavljaju neprocjenjivo vrijedne doslovne otvorene knjige geološke prošlosti. Pa tako recimo ako posjetimo neke upečatljive i stare napuštene površinske kopove boksitne rude ispod planine Zavelim, moći ćemo u skoro svim prisutnim stijenama pronaći na stotine i stotine primjeraka vrlo atraktivnih fosila morskih izumrlih životinja školjkaša, puževa, koralja, ježinaca, foraminifera, rudista, i sličnih drevnih organizama od kojih brojni okamenjeni primjerci imaju i prilično velike dimenzije. Sva ova neprocjenjivo vrijedna paleontološka nalazišta diljem područja Posušja i ovog najzapadnijeg dijela Hercegovine, počevši od Konjovca i Tribistova na istoku, pa preko Vučipolja, Studenih Vrila, Zagorja, Vira pa sve do Zavelima i Podbile na zapadu, otvaraju nam jednu genijalnu mogućnost vizualne te grafičke detaljne ilustracije, odnosno detaljne rekonstrukcije izgleda tog pradavnog izumrlog prapovijesnog okolišta ovog dijela Hercegovine. Autor ovog teksta, je još prije više godina, kao rezultat nebrojenih detaljnih i minucioznih obilazaka svakog kutka ovog dijela Hercegovine, a s glavnim ciljem izrade doktorske disertacije, došao do načinjenja rečene detaljne paleogeografske rekonstrukcije ovog prostora i areala Posušja, u kojoj se jasno vidi izgled nekadašnjeg drevnog okoliša na ovom prostoru u vremenu od prije 40 i nešto milijuna godina tijekom srednjeg eocena. U toj slici vidjeti ćemo da je se uzduž čitavog sjevernog pojasa Posuškog područja, prije više od 40 milijuna godina prostirao jedan plitki prostrani priobalni oceanski dio, odnosno, priobalna zona drevnog i poznatog oceana Tethys. No, iako na prvi pogled taj drevni eocenski okoliš Posušja i njegovog sjevernog areala djeluje 'jednoličan', on je ustvari s druge strane jako raznolik, pri čemu su tu postojali izduženi pravi barijerni, kao i krpasti, koraljni grebeni, zatim postojale su brojne veće i manje lagune, ali isto tako na sredini promatranog prostora egzistirala je jedna golema delta i veliko ušće meandrirajućih vodenih tokova kojima su se istaložili brojni konglomerati koje danas vidimo širom podrulčja Tribistova, Vučipolja, Studenih Vrila te Zagorja. Osim toga, postojali su tu veći i manji pretežno izduženi otoci, na kojima je rasla već spomenuta tropska i jedinstvena mangrova vegetacija s bujnim vodenim palmama nipa, akrostihumima, i visećim korijenjem. Sjeverno od ovog područja, a posebice prema današnjim velebnim planinama Čvrsnici i Vranu, iznad morske obale, te brojnih laguna, jezera, delti i estuarija, uzdizalo se kopneno brdovito zaleđe koje bilo ishodište postanka današnjih spomenutih najvećih zapadnohercegovačkih planina. Nema nikakve sumnje, ako malo preciznije promatramo čitav taj nekadašnji pradrevni okoliš, da su na tom području tada tumarale i razne zvijeri, veći ili manji sisavci, gmazovi, zatim ptice, vodozemci, ali moguće i neki oblici najranijih primata. Sve su ovo tajne, ali i vrlo mogući prisutni fosilni ostaci koji tek čekaju svoje buduće razotkrivanje u nekom od brojnih paleontoloških nalazišta i napuštenih rudarskih iskopa sa sedimentima eocenske starosti. A da u pogledu paleontološkog blaga Posuškog sjevera, ni u ovome svemu rečenome nije niti blizu kraj, govori nam i činjenica da je autor kroz prijašnja detaljna terenska izviđanja i obilaske, pronašao na određenim mjestima na slojnim plohama vapnenaca kredne starosti i okamenje otiske koji bi vrlo lako mogli predstavljati slabije očuvane tragove dinosaura. U tom kontekstu nema nikakvih sumnji da se negdje, poglavito u određenim napuštenim kamenolomima, kriju plohe vapnenaca koje sadržavaju veće ili manje staze kretanja dinosaura s okamenjenim tragovima ovih čuvenih i planetarno popularnih izumrlih organizama. U kontekstu Zavelima i posebice u kontekstu lokaliteta oko Podbile i Vira, najindikativniji su pronalasci fenomenalnih okamenjenih ili fosiliziranih morskih ježinaca starih oko 45 milijuna godina, pri čemu su pronađeni i pojedini ogromni primjerci kuglasto ovalnih ježinaca vrlo velikih dimenzija s promjerima i preko 15 cm. Ustvari kroz detaljne višegodišnje autorove terenske obilaske i prospekcije fosilifernih zona u pojasu Vir - Podbila, spoznat je nekadašnji drevni izgled ovog dijela Hercegovine u periodu srednjeg eocena, koji nam pred oči daje jednu atraktivnu sliku jako plitkog tropskog oceana s izduženim otocima uz čije su se obale i zaljeve nalazile prekrasne rajske pjeskovite plaže. Svi ti nekadašnji organizmi iz tih drevnih morskih plićaka danas se kriju kao okamenjeni fosilni ostaci duž čitavog ovog prostora, što predstavlja jedno ogromno prirodno blago i ustvari prevrijednu kulturnu i prirodnu baštinu. Geomorfologija je isto tako jedna velika i posebno vrijedna priča, koja je usko ukomponirana u sve rečeno i prethodno opisano baštinsko bogatstvo ovog područja. U spektru geomorfoloških atrakcija i osobitosti područja sjevera Posušja, s posebnim fokusom na areal planine Zavelim, jednu od najposebnijih destinacija predstavlja čitav tok male no izrazito vrijedne rječice Žukovice, koja u nekoliko navrata protječe kroz moćne kanjonske forme gdje se kriju pojedina izgubljena i zaboravljena smaragdna jezerca, kao i određene veće ili manje špiljske forme, od kojih je najpoznatija te dijelom i istraživana Žukovička pećina u kanjonu između Vira i Zagorja. Postoji i druga Žukovička pećina koja se nalazi dosta sjevernije te sjeveroistočnije, a neposredno uz ranije spomenuti veličanstveni slap Žukovice. U kontekstu isto tako vrijednih geološko-geomorfoloških destinacija sjevera Posušja, neophodno je spomenuti zone sa stršećim, ponegdje i spektakularnim formacijama vapnenačkih i konglomeratnih stijena, što se ponajviše očituje na prostoru oko Tribistova, Vučipolja, Konjovca, Mukinja, te Podbile i Podzavelima na krajnjem zapadnom dijelu ovog dijela Hercegovine. Određene takve zone mogu se čak promatrati i kao prave popularno prozvane 'kamene šume', koje se sastoje od pravih labirinta međusobnih uskih prolaza između stršećih i tornjastih stijena te grebena između udolina. Poseban jako atraktivan reljef s geomorfološkim oblicima stršećih i kolosalnih stijenovitih grebena, te tornjastih izdanaka vapnenaca i konglomerata, nalazi se upravo na promatranom prostoru između Vira i Podbile. Promatrajućih od istočnih smjerova prema zapadu i sjeverozapadu, pruža nam se jedan dojmljiv prizor poput serije ili stepenica golemih izduženih stršećih 'zgrada' od vertikalnih stijena, pri čemu se ovdje radi o sustavu izduženih reversnih rasjeda gdje su gornja krila koja su građena od donjopaleogenskih vapnenaca i dijelom konglomerata, strmo se uzdigla nad uskim zonama pjeskovito laporovitih naslaga u kojima se kriju brojni fosilni ostaci. Riječ je ovdje o tzv. ljuskavom reljefu, ili pak o ljuskavoj strukturi sa ponavljajućim navlakama koje u poprečnom profilu okomito na smjer i os pružanja tih navlaka, ostavljaju dojam ljuskave strukture. Na pojedinim rjeđim, ali vrlo vrijednim te atraktivnim predjelima s ovakvim ljuskavim reljefnim strukturama s većom prostornom gustoćom tornjastih stjenovitih izdanaka, svaki izravni fizički dolazak ili posjet, malo će koga ostaviti ravnodušnim, pri čemu se prolaskom između takvih stijena i kroz labirinte između njih javlja jedan neopisivi i jedinstveni osjećaj kojega je teško zaboraviti. Također, ako zađemo u neki od relativno brojnih bilo većih bilo manjih kanjonskih formi na području Posušja, možemo doživjeti brojne impresije pogledima na okolne stijene, očuvane i intaktne šume, kao i česta omanja no impresivna smaragdno i tirkizno-zelena jezerca unutar dna tih kanjona. I upravo jedno od takvih čuda iz domene geologije, geomorfologije, ali i prisutne geo-arheološke atraktivnosti, gdje je također riječ o formi kanjona, krije se na krajnjem jugozapadnom arealu Općine Posušje, odnosno na krajnjem južnom dijelu čitavog promatranog areala simbolički prozvanog geo-park Zavelim.
Kanjon Čelinka sa skrivenim kristalno-smaragdnim jezercima i kolosalnim stijenama - neotkriveni hercegovački dragulj
Kanjon Čelinka, uistinu predstavlja jedan nevjerojatan prirodni geološko-geomorfološki biser, i pravi neotkriveni dragulj ne samo prostora Posušja, već i čitave Hercegovine. Ono što je jedan specifikum ovog vrijednog prirodnog spomenika i baštinskog bisera zapadnog dijela Hercegovine, jest njegova vizualna atrakcija, unatoč činjenici da dužinom nije pretjerano velik, ali je zato svojim oblikom i geomorfologijom toliko unikatan da je zaista poseban osjećaj već samo baciti očima pogled na njega s predjela povrh njegovih litica sa sjevernih strana. A sami pak fizički pristup prema centru kanjona, posebice od istočnih i sjeveroistočnih smjerova iz pravca sela Vir, svakom posjetitelju ostaviti će jedan nevjerojatan i unikatan doživljaj produciran utiskom okolnih spektakularnih stijena te skrivenim smaragdno kristalnim tokom rječice Ričine kroz njegov centar. Sami kanjon u užem smislu riječi u formi pravog kanjona uskih okomitih litica proteže su u dužini oko 600-injak metara u pravcu od istoka prema zapadu, pri čemu ovaj kanjon predstavlja sponu i poveznicu između područja sela Vir i područja sela Podbila. Ono što je, u geološkom smislu, jedan poseban kuriozitet vezano za ovaj kanjon, jest činjenica da je on u cijelosti formiran te nastao unutar kompleksa donjopaleogenskih forameniferskih vapnenaca, što je zaista jako neobično, pa i gotovo jedinstveno s obzirom na činjenicu da su skoro svi poznatiji veći ili manji kanjoni u Hercegovini, bar jednim svojim dijelom, a većinom kroz najveći svoj dužinski dio, razvijeni unutar mezozojskih karbonatno vapnenačkih, i to pretežito krednih geoloških jedinica. Ovdje uopće nema niti u jednom dijelu kanjona mezozojskih stijena, već kanjon sa doslovno čitavom svojom dužinom prolazi te sječe impozantne gorostasne vapnenačke stijene paleogenske eocenske starosti. Ono što je jedna osobitost u općenitom geomorfološkom te geološkom smislu, paleogenskih tzv.forameniferskih vapnenaca na gotovo cijelom području Hercegovine, gdje god da se pojavljuju na površini terena, jest to da su oni gotovo svugdje razvijeni u vidu stršećih pretežno zaobljenih i masivnih stijenskih izdanaka, koji često imaju forme zaobljenih glavica, kupa, velikih vertikalnih grebena, ali i upečatljivih tornjeva poput kakvih manjih ili većih zgrada. Na pojedinim takvim manjim predjelima unutar Hercegovine, koji sadrže ovakve istaknute vidove paleogenskih vapnenačkih stijena, kao npr. neposredno sjeverno od Međugorja, na predijelu između Međugorja i Vionice, na prostranoj zaravnjenoj šumskoj površini nalazi se super atraktivna prava kamena šuma ovakvih golemih izdanaka bijelo sivih vapnenaca donjo-paleogenske starosti. U tom kontekstu vrijedi reći da je razvidna činjenica kako donjo-paleogenski tzv.forameniferski vapnenci, za razliku od mezozojskih krednih koji nasuprot njima, izgrađuju najveći dio hercegovačkih terena, imaju puno atraktivnije te često i spektakularne reljefne forme i način pojavljivanja svojih izdanaka iznad površine terena, što nam osvjetljava jedan novi ogroman geoturistički i baštinski potencijal za valorizacijom svih ovih manjih hercegovačkih geo-oaza, koje kriju upečatljive vapnenačke stijene forameniferskih paleogenskih vapnenaca. Specifičnost i vjerojatno najveća atrakcija kanjona Čelinka, jest kombinacija izgleda njegovih stijena, zatim geomorfološka jedinstvenost uskoće kanjonskih bokova uzduž velike visine, te poput nevjerojatnih skrivenih oaza ili dragulja, prisutnih kristalno-smaragdnih ujezerenja i čak omanjih slapišta, nastalih protokom rječice Ričine, koja kroz kanjon proteče redovito nakon perioda s većim i obilnijim oborinama. Dakako, da je daleko najmoćniji te najljepši, i to pravi avanuristički, doživljaj, moguće doživjeti upravo sad tijekom vrućeg ljetnog perioda u onim trenutcima i ustvari jako raritetnim momentima, kad obično početkom ljeta budu periodi od nekoliko dana s velikim kišama, nakon čega bude sunce s vrlo visokim temperaturama. I upravo se ova raritetna kombinacija vremenskih uvjeta i perioda godine, dogodila nedavno, što je autor ovog bloga u velikoj mjeri iskoristio tako što je načinio jednu pravu ljetnu avanturu ulaska i snimanja velikog dijela unutrašnjosti ovog izrazito egzotičnog i široj javnosti gotovo posve nepoznatog hercegovačkog kanjona. U tom kontekstu može se reći i naglasiti kako je u sami kanjon moguće ući te pristupiti iz oba nasuprotna njegova smjera, pri čemu je tako moguće ući u njega od nizvodnog dijela od smjera sela Podbila, kao i od uzvodnog dijela od smjera sela Vir. Ono što je razlika između ova dva nasuprotna pristupa u kanjon jest očita činjenica da je ulazak i sami fizički pristup od nizvodnog dijela i od strane sela Podbila, u odnosu na ulazak s gornje strane od smjera sela Vir, izrazito teži, s obzirom da je tada nužno korištenje alpinističko planinarske opreme jer se čovjek tada mora uspinjati prema gore i savladavati nekoliko ogromnih vertikalnih spustova. S druge pak strane, ulazak i pristup s gornje strane od smjera sela Vir je ne samo jednostavan i lagan, već predstavlja jedan novi ogroman i neporecivi potencijal za sutrašnjim outdoor rekreativno turističkim iskorištavanjem te valorizacijom kanjona na način potencijalnog uređenja Via Ferrate koja bi išla upravo s ove strane te kroz sami kanjon izlazila u prekrasnu i pitoresknu dolinu Podbile. Da bi čitav, ne samo uži prostor kanjona, već i njegova neposredna okolica, uvelike upotpunjavala ovaj ogroman i još uvijek neprepoznati nepromovirani baštinski potencijal te atraktivnost geološko geomorfološke te geoarheološke baštine, govori nam činjenica da se tu krije još nekoliko odličnih jako upečatljivih mjesta i svojevrsnih prirodno arheoloških atrakcija. Prije svega tu trebamo spomenuti jedan neposredno smješteni sjeverni okrajak kanjona Čelinka, koji predstavlja ustvari prvi pravi geomorfološki te reljefni ulaz, ili svojevrsni portal u sami kanjon od smjera sjeveroistoka i sela Vir, gdje se kriju dvije kolosalne stijene u formi kupastih brda. Ovdje je riječ o kolosalnim izdancima paleogenskih vapnenaca koji su presječeni jednim poprečnim rasjedom, kroz koji je naknadno prošla i dodatno svoj put prema jugozapadu proširila rječica Ričina, koja je do ovog mjesta i pozicije toka ranije bila obogaćena još i tokom jedne druge prekrasne posuške rječice - rijeke Žukovice. Zapadni krak ovog početnog portalskog kanjonskog ulaza prema srži kanjona Čelinke, ujedno predstavlja i najniži istočni okrajak moćne ilirske akropole tj.značajnog ilirskog grada smještenog na čitavom vršnom dijelu ove goleme zaravnjene stijene. No, i na istočnom kraku i stijeni na istočnoj strani ovog upečatljivog reljefnog portala ili prolaza, isto tako kriju se zanimljivi ilirski ostaci i danas uvelike zarasle prapovijesne kamene konstrukcije. U kontekstu prirodno geoloških osobitosti, moramo navesti postojanje neposredno smještenih relativno brojnih nalazišta eocenskih fosila davno izumrlih morskih životinja, ali i ništa manje vrijednih izumrlih eocenskih tropskih biljaka koje su u tom pradavnom vremenu rasla po okolnim manjim ili većim otocima što su se pružali ovdje. U tom kontekstu razvidno je kako se neposredno s obje strane kanjona Čelinka pružaju padine i jarci s vidljivim pjeskovito laporovitim izdancima sedimentnih stijena koje su ponegdje krcate s fosilnom faunom te florom. Nadalje, kao drugi vid također prirodnog geološko-geomorfološkog bogatstva ovog zanemarenog dijela zapadne Hercegovine, možemo spomenuti i relativno brojne pećine, polupećine, potkapine, jame, vrtače, prave stijenske labirinte, kao i raznorazne druge speleoforme. Podno ilirske akropole i sa svih strana kanjona mogu se malo boljim pogledom razaznati neke od takvih upečatljivih pećina te polupećina odnosno potkapina koje su sasvim sigurno bile korištene od drevnih prapovijesnih ljudi bar minimalno kao povremena boravišta ili skloništa, a moguće i kao životna staništa. Vrhunac i kulminacija spoja prirodnih ljepota ovog mjesta, kao što smo to spomenuli, pruža nam se upravo u vremenskom periodu spoja prisutnog vodenog toka te velikih ljetnih vrućina. U tom kontekstu može se navesti jedna zaista impresivna osobina čitavog ovog užeg prostora oko kanjona Čelinke, jest to da se sve do nedavno ovdje moglo doživjeti nekolicinu prekrasnih smaragdnih jezera te većih ili manjih ujezerenja unutar kanjonskog dijela. Najveće i danas vegetacijom gotovo totalno od očiju sakriveno jezero krije se neposredno s južne donje strane prethodno opisivanog početnog kanjonskog portala od sela Vir, pri čemu jedinstven i očaravajući doživljaj pruža, kako pogled na njega s vrha okolnih moćnih stijena, tako i izravni fizički dolazak do njega preko podnožja i udoline. Poseban dojam i veliku impresiju daje sami izgled kombinacije protoka prekrasne smaragdno obojane rijeke i poput zidova strmih te potpuno okomitih vapnenačkih bijelo-sivih stijena paleogenske starosti koje su se nadvile direktno nad rječicom. Ukoliko se od smjera sjeveroistočnog atraktivnog ulaza u kanjon Čelinke, odlučimo upustiti u alpinističko-treking avanturu spuštanja u sami centar kanjona, u trenutcima kraja proljeća ili samog početka ljeta, a posebice tijekom izuzetno rijetkih slučajnih podudarnosti velike količine kišnih oborina te vrućih ljetnih temperatura početkom 7.og mjeseca, a što je upravo bilo prije nekoliko dana, pred očima će nam se ukazivati jedinstveni prizor smaragdno-zelenog toka riječice Ričine, koji idući prema najužem i najteže pristupačnom dijelu samog centra kanjona, postepeno tvori kaskadan manja ili veća ujezeranja obrubljena direktno uokolo okomitim vapnenačkim liticama. I najatraktivniji takav avanturistički doživljaj moguće je doživjeti ukoliko probamo zaći strogo prema centru kanjona nizvodnu pri čemu se prolaskom, uz nužno plivanje u rijeci i ujezerenjima, dolazi do pozicije gdje se pred očima ukazuje jednostavno čudesan i neopisiv prizor - ukliještenog nevjerojatno prozirnog, doslovno kristalnog svjetlo smaragdnog jezerca omeđenog golemim i kolosalnim vertikalnim kanjonskim stijenama. Nakon dospijeća do ovog tajanstvenog, i zasigurno najljepšeg tajnovitog kristalno smaragdnog jezera u samom centru kanjona Čelinke, autor bloga je uvidio da odmah ispod njega, tj. neposredno nizvodnije iza ruba goleme piramidolike stijene koja se obrušila s vrha i poput kakve prirodne pregrade ili brane ovdje zatvorila ovo prekrasno jezero, prostire veliki i strmi stepeničasti reljefni pad kroz koji voda otiče putem kanala dalje nizvodnije. No, ono što je ovom prilikom bilo moguće doživjeti, a što je ostavilo jedan ogroman fizičko vizualni magični dojam, jest jednostavno nestvarna bistroća i prozirnost vodenog toka koji se prelijevao iz ovog posljednjeg prekrasnog bistro-smaragdnog jezera uniže kroz kanale između zaglađenih golemih kamenih blokova. Ono što je bilo moguće također doživjeti promatrajući taj neopisivi prekrasan prizor, jest vizualno naziranje nižih i daleko najprozirnijih svjetleće kristalno tirkiznih ujezeranja na nižim razinama kanjona, do kojih je moguće fizički pristupiti jedino uz pomoć adekvatne planinarsko-alpinističke opreme. Sve ove nevjerojatne činjenice i vizualni uvidi, daju nam jednu čudesnu spoznaju o tome kakav, koliko vrijedan, i koliko prekrasan, prirodni dragulje, ustvari jedan potencijal, se krije u ovom dijelu Hercegovine, naslonjenom gotovo uz samu granicu s Imotskom krajinom. Naravno da nema nikakvih sumnji da će bilo kakvi koraci u većem budućem iskorištavanju i valorizaciji kroz bilo kakav oblik geoturističkog ili pak outdoor turističkog, vrjednovanja ovih najzapadnijih dijelova Hercegovine itekako pozitivno doprinjeti već postojećem, i u posljednje vrijeme jako rastućem sadržaju agroturističkih objekata, kuća za odmor te općenito razvijanja turističkog sektora u ruralnim dijelovima Hercegovine. No, iako su ruralni, i iako su kontinentalni, predjeli Hercegovine, u pitanju, ustvari možemo komotno reći ako promatramo čitav ovaj dio regije u širem geografskom pogledu, da se čitav ovaj kraj, kao i uostalom najveći dio donje, južne, jugoistočne, te isto tako i ove zapadne, Hercegovine, nalazi ni više ni manje već na moru, odnosno uz more. Naravno, sva ova naša prostranstva Hercegovine koja kriju kao što vidimo brojna te izuzetno vrijedna i neiskorištena prirodno-povijesna bogatstva te atraktivne lokalitete, možemo pa i trebamo promatrati kao predio uz Jadransku obalu, pogotovo u kontekstu turizma i vlastite želje da sve brže rastući sektor turizma pozitivno doprinese životu lokalne zajednice. Kao jedan odličan vid ovakvog potencijala ne smijemo zaboraviti spomenuti već formirani i uvelike posjećeni UNESCO-v Geopark Biokovo-Imotska jezera, koji je ni više ni manje već direktno prostorno geografski naslonjen na predio kanjona Čelinke, Podbile i južnog areala Zavelima. Ovdje nam se otvara jedna izuzetna buduća mogućnost da se kroz pretpristupne fondove EU, koji upravo najviše daju novčana i druga sredstva za projekte u kojima se valorizira ovakva prirodna te prirodno-kulturna baština, ovaj kraj i predio Hercegovine uvelike oživi i time doprinese ne samo ostanku ljudi u ovom kraju, već i povratku iz drugih dijelova svijeta u ovaj bez sumnje prelijepi i rajski dio Hercegovine.
Moćni Ilirski grad na akropoli iznad kanjona - delmatski centar s megalitskim proto-piramidalnim hramom
Da bi spoj svih prisutnih kako geološko-geomorfoloških, tako i onih povijesno-arheoloških vidova baštine, na ovom dijelu Hercegovine bio veći nego to izgleda na prvi pogled, govori nam i činjenica da se neposredno iznad ili bolje rečeno direktno nad - kolosalnom vapnenačkom stijenom sjeverne strane kanjona Čelinka, nalazi jedan pravi moćni ilirski grad, ustvari jedna značajna ilirska akropola. Riječ je o ilirskoj prapovijesnoj gradini koja se ponegdje u ranijim radovima nazivala gradina Glavica, te koja je u više navrata ranije bila opisivana u rjeđoj prošloj literaturi. Dakako da je tu riječ o najvećem i najistaknutijem dosadašnjem istraživaču i izrazito terenskom proučavatelju prapovijesti i ilirskih gradina područja zapadne Hercegovine Petru Oreču, koji je ovu gradinu relativno detaljno opisao u svom velikom i kapitalnom dijelu ''Prapovijesna naselja i grobne gomile - Posušje, Grude i Lištica, GZM, 1977''. Na ovom blogu autor je još prije više od 7 godina bio također u okviru jednog promotivnog opisivanja čitavog ovog kraja, po prvi puta kroz brojne kvalitetne fotografije prezentirao kako ovaj prapovijesno ilirski lokalitet, tako i čitav promatrani prostor s južne strane planine Zavelim, uključujući naravno i impozantni kanjon Čelinke. Što se može još dodatno reći za impresivne ostatke, po svemu sudeći jako značajnog delmatskog ilirskog grada koji se krije neposredno sa gornje sjeverne strane kanjona Čelinke ? Može se reći bez ikakve sumnje da se ovdje krije jedan neporecivo ogromno važan delmatski protourbani centar, koji je upravo svoj vrhunac imao u periodu željeznog doba, no koji svoj izvorni početak ima već u ranijem brončanodobnom periodu prapovijesti. Najveća i najbitnija okosnica, ujedno i glavna atrakcija, čitavog ovog ilirskog kompleksa smještenog na povećoj pravoj stjenovitoj akropoli u punom smislu te riječi, predstavljena je jednom golemom piramidolikom ozidanom gomilom smještenom na zapadnom okrajku akropole na njenoj najvećoj visinskoj koti. Pobližim obilaskom i promatranjem vrlo lako se može ustanoviti kako se ovdje radi o jednoj, pa možemo slobodno reći, spektakularnoj ilirskoj megalitskoj građevini, koju čak možemo svrstati po očuvanosti i karakteru suhozidnih sekvenci i sa čuvenim ilirskim gradom Daorson kod Stoca. Naime, sa zapadne strane, gotovo čitav rubni dio ove kolosalne zemljano-kamene gomile, obzidan je i podzidan s jednim kolosalnim i masivnim kamenim zidom visine i do 4 i više metara. Danas je taj zid izrazito obrastao u gotovo neprohodnu ultra gustu vegetaciju što čak i usred zime onemogućava pristup i pogled na čitav ovaj upečatljivi ilirski zid. No, ipak, razmicanjem brojnih tih gusto zaraslih i bodljikavih dijelova s vegetacijom, pred očima se ukazuje zaista impresivan izvorni ilirski prapovijesni suhozidni slog ovog upečatljivog megalitskog zida. Autor bloga je tako vizualnom prospekcijom svih njegovih dijelova došao do spoznaje da je ovaj monumentalni suhozidni bedem obredne gomile izgrađen upotrebom i djelomičnom obradom te finijim isklesavanjem okolnih in-situ prisutnih izdanaka paleogenskih forameniferskih vapnenaca, ali i rjeđih komada paleogenskih konglomerata s valuticama okamenjenog drevnog morskog šljunka. Iako na prvi pogled u vizualnom smislu, najveći i vidljivi dio ovog zida povrh zarasle vegetacije pa sve do samog vršnog dijela, izgleda kao da je građen od ne toliko velikih kamenih blokova, malo detaljniji pogled uz razmicanje gustog granja i vegetacije prema bazičnim i najdonjim sekvencijama zida, ukazuje nam to da su ovdje korišteni i brojni veći pravi megalitski blokovi, koji su čak i finije dorađivani te isklesavani. Najupečatljiviji takvi dijelovi te sekcije zida nalaze se u sjevernijem bazičnom segmentu zidine, gdje se mogu zamijetiti gotovo kao u Daorsona, te doslovno identično kao u poznatim regionalnim ilirskim megalitskim gradinama Zvonigrad, Martinovića gomila, Matijevića gradina, Osoje, Purkin Kuk, Škrip, Oblun, Đuteza, Meteon, Nadin, itd., fino isklesani te međusobno precizno uklopljeni poligonalni do izduženo bunjasti megalitski kameni blokovi. Naravno da je i ovdje, kao i na brojnim drugim sličnim gradinama, sila vremena, atmosferilije, erozija, ali i antropogeni faktor destrukcije, doprinjeo tome da su se brojni nekad izvorno fino složeni dijelovi suhozidnih monumentalnih konstrukcija danas posve ruinirali te obrušili preko ruba gradine tj. gomile. Ako u vizualnom smislu, temeljem svih spoznatih te na samom licu mjesta očitih karakteristika izvorne suhozidne arhitekture te općenitog oblika čitave ove goleme građevine, probamo na jedan virtualni ilustrativni način dočarati izvorni izgled čitavog ovog objekta, vidjeti ćemo da će nam ta zanimljiva slika, ustvari ilustracija ili pak rekonstrukcija, pokazivati jednu veliku kupastu građevinu koju slobodno možemo prozvati ilirska stepenasta proto-piramida. Naime, ovdje se nesumnjivo krije jedan vid, općenito jako čestih u Hercegovini te Dalmaciji, pravih prapovijesnih piramidalnih zdanja koja predstavljaju svojevrsne preteče piramida, i to preteče na način da je ovdje riječ o suhozidnim građevinama piramidalnog oblika koje su stepenasto zidane sa sužavanjem od bazičnog horizonta prema vrhu građevine. No ono što je razlika i svojevrsna unikatnost ovih naših ilirskih 'piramida' od opće poznatih ostalih piramida kako onih u Egiptu, tako i onih po Latinskoj Americi, ali i onih u Grčkoj (piramida Helenikon), Sardiniji (piramida zigurat Monte Accoddi), jest to da su naše ilirske proto-piramide super vješto prilagođene ne na ravnoj bazičnoj podlozi već na posve neravnoj jako okršenoj i često gotovo nepristupačnoj stjenovitoj podlozi različitog nagiba. Sve u svemu možemo bez sumnje reći kako se ovdje iznad spektakularnog i ranije opisanog kanjona Čelinka, krije jedan upečatljivi ilirski delmatski centar, jedna moćna ilirska akropola, na čijem se zapadnom rubu kriju ostaci jednog moćnog ilirskog piramidalnog hrama. Osim svega ovoga, nepobitno je istaknuti činjenicu da je ovdje riječ o jednom od najočuvanijih te visinom najvećih ilirskih gradinskih te gomilskih zidova još uvijek kompletno iznad površine tla izvorno očuvanog bez ikakvih novijih ili ranijih iskapanja, čak u visini i do 4, pa i 5 metara. Ovo je zaista jedan ogroman kuriozitet, kojeg s obzirom na pripadajuću činjenicu ovoliko i ogromne starosti, a to je period prapovijesti i metalnih razdoblja brončanog te željeznog doba, bi prava šteta bila zametnuti i prepustiti zaboravu. Autor je obilaskom čitavog ovog kompleksa te pristupom s ilirskog grada u sami kanjon, ustanovio i još jednu također vrlo impresivnu činjenicu. Riječ je o postojanju doslovno pravog ilirskog ponegdje i megalitski ili monumentalno ozidanog pristupnog puta, jedne prave drevne ilirske pristupne ceste ili staze, usječene mjestimično i u oštri kompaktni kamen živac, kojom se pristupalo direktno na ilirsku akropolu, kao i s nje prema kanjonu, tj. plodnoj udolini s rječicom i pitkom vodom. Danas je ta drevna staza jako zarasla u dijelovima gotovo fizički neprohodna, no s obzirom na vidljive megalitske i monumentalne podzide, bez ikakve sumnje ostavlja jedan jak dojam i doživljaj prolaska njome od akropole prema kanjonu, kao i od kanjona prema centru Ilirskog grada tj. akropoli. Isto tako, obilascima i vizualnim in-situ uvidima čitave ilirske akropole, spoznato je i to kako su lokalni Iliri (po svemu sudeći Delmati), bočno tj. sjeverno neposredno uniže impozantne i glavne stepenasto piramidalne građevine (obredne gomile), nadozidali jedan prilično dugi i očito izvorno cik-cak zidani suhozid koji se pruža i do stotinu metara niz padinu prema sjeveru. Ono što se zamjećuje jest da u pojedinim dijelovima ovog također moćnog suhozida, unatoč njegovoj očitoj golemoj ruiniranosti te zarušenosti, postoje brojni fino uklapani te jako dobro oklesani kameni blokovi. Na par njih pronađen je vrlo moćno isklesani gornji priležni dio tj. ploha sljubnice bloka koja je izvedena tj. isklesana na način koji odgovara preciznom blago povijenom tzv. Lezbijskom spoju među megalitskim blokovima, a što nam je najpoznatije iz primjera megalitskog poligonalnog zida u čuvenim Delfima u Grčkoj, kao i u lokaliteta Eleon, također u Grčkoj. Ovaj cik cak megalitski sporedni sjeverni zid, očito je izgrađen nešto mrvicu kasnije ili naknadno poslije podizanja centralne piramidalne gomile, moguće i najvjerojatnije u svrsi statičke stabilnosti glavnog vršnog kompleksa budući da se odmah s ove sjeverne strane vršne gomile teren jako strmo obrušava te je na taj način čitav taj podnožni dio izložen jakoj eroziji. Na ovaj način, podizanjem dodatnog ovog izduženog, ali također i stepenastog, megalitskog suhozidnog bedema, lokalni Iliri su na izvanredan tehničko inženjerski način u graditeljskom smislu osigurali stabilnost gornjeg i vršnog segmenta akropole gdje je podignuta glavna građevina. Osim svega ovoga, ne smijemo zaboraviti spomenuti i razotkrivenu moćnu očito ljudskom rukom poravnatu ili barem djelomično dorađenu prirodnu plohu vapnenačkog izdanka koja se krije neposredno s jugozapadne strane ilirske akropole te ilirske vršne piramidalne gomile. Naime, ova ploha i ovaj položaj smješten je na nevjerojatnom položaju doslovno iznad samog kanjona, a ujedno na mjestu odakle se pruža fenomenalan i jako daleki pogled na istočne strane. Ono što je najupečatljivije jest prisustvo nekoliko udubljenja ili finih rupa na zaravnjenoj vapnenačkoj plohi, koje su neporecivo nastale antropogeno tj. radom ljudskih ruka. Ovdje je osim mogućnosti da se u ovim rupama od strane neposrednih Ilira sa obližnje gradine i akropole, vršilo nekakvo gnječenje žitarica i slično, otvara sasvim sigurna mogućnost da su ove rupe i čitava ova pozicija, korištene kao arheoastronomski observatorij pri čemu rupe moguće markiraju ili određena sazviježđa ili su služile za nekakav vid mjerenja i izračunavanja pozicija izlazaka sunca, mjeseca i drugih nebeskih tijela. Zasigurno osim ovih pozicija i segmenata ilirske gradine, tu se još svašta krije što tek treba izbliza vidjeti te pokušati dokučiti o čemu je riječ. U kontekstu moćnih Ilira i sve njihove ostavštine kako uokolo kanjona Čelinka, tako i unutar užeg prostornog areala s južnih strana planine Zavelim, možemo vidjeti da se tu krije prava rapsodija danas skrivenih, zaraslih te potpuno zaboravljenih većih ili manjih ilirskih gradina, gomila te raznoraznih ilirskih zidanih konstrukcija, objekata ili pak prapovijesnih kompleksa.
Primjedbe
Objavi komentar