ILIRSKI GRAD KRISTALA PRONAĐEN NA BRDU IZMEĐU ČAPLJINE I LJUBUŠKOG; ILLYRIAN CRYSTAL CITY FOUND ON THE HILL BETWEEN CAPLJINA AND LJUBUSKI

TAJANSTVENI ILIRSKI GRAD PREPUN KRISTALA RAZOTKRIVEN KOD SELA STUBICA I JASENICA NA GRANICI OPĆINA ČAPLJINE I LJUBUŠKOG; 

Bijeli hercegovački kamen - vapnenac, simbol i brend Hercegovine zemlje svjetlosti;

Ako bismo se zapitali koji je to, pa možda i najprepoznatljiviji, simbol Hercegovine, bez puno razmišljanja pred očima bi nam se uprizorio bijeli i bijelo-sivi krški kamen - vapnenac ili krečnjak. Naravno, isto to vrijedi i za područje Dalmacije kao i većeg dijela Crne Gore. No, prostorno gledajući možemo uvidjeti da se Hercegovina nalazi upravo u 'srcu' prostora na kojem se prostire Dinaridski krški reljef, odnosno Hercegovina je srce Dinarida. U tom pogledu osnovna prepoznatljivost krških Dinarida jest navedena vrsta sedimentne stijene - vapnenac. No, osim ove činjenice prostor Hercegovine, zaleđa Dalmacije i Crne Gore krasi i još jedna u svjetskim razmjerima jedinstvena osobitost, a to je da se na ovom dijelu svijeta nalazi najdeblji sloj vapnenačkih krških stijena nego bilo gdje drugdje, pri čemu je dokazana dubina do koje se na ovim našim područjima prostiru slojevi vapnenca i preko 7 km. Ova jedinstvena geološka i geomorfološka predispozicija uvjetovala je da se na ovim našim terenima razvije jedinstveni svjetski reljef sa krškim oblicima kao npr. krška polja sa rijekama ponornicama i krškim vrelima, koji nigdje drugdje u svijetu ne postoje već samo u pojasu Dinarida. No, osim svega ovoga, jako zanimljiva činjenica ogleda se u tome da je sukladno ovoj jedinstvenoj geologiji, i čovjek na ovom prostoru još od pradavnih prapovijesnih vremena u jedinstvenoj mjeri se toliko suživio s kamenom vapnencom da ga je kroz život iskoristio na najbolji mogući način izgradivši od njega svoje domove, podzidavši svoje terase na kojima je živio, ogradivši na stotine tisuća km brdskih prostora i krških platoa čime je razgraničio svoje posjede, teritorije i pašnjake. No, osim toga, jako je bitno reći pa i naglasiti, da je ovaj hercegovački prapovijesni čovjek, genetski dokazani predak današnjih stanovnika Hercegovine, jako duboko štovao sami kamen, pri čemu ga je koristio u podizanju neizmjerno brojnih grobnica, ustvari grobnih gomila, zatim drevnih kamenih svetišta, utvrda, hramova, palača, kuća, ali isto tako i pravih kamenih gradova. Uistinu kad se nađemo u carstvu Hercegovačkog krša, te na područjima starih kamenih sela u okruženju bijelog vapnenačkog kamena prošaranog mediteranskim ili pak submediteransko-montanim te montanim vrlo često mirisnim biljkama, grmljem i drvećem, uviđamo svetost prisutnog kamena. Jer, ovdašnji čovjek, od pamtivjeka, ovdje se doslovno iz kamena i na kamenu rađao, na kamenu igrao, na kamenu i s kamenom radio i gradio, te na kamenu umirao i kamenom se pokrivao. Stoga je kamen vapnenac na ovim prostorima osnovni i najprepoznatljiviji simbol, ali ne samo prirodnih reljefnih obilježja, već i samog čovjeka od najstarijih vremena njegovog boravljenja ovdje pa sve do danas. Upravo se najveće i još uvijek gotovo totalno nepoznate tajne odnose na ova 'prva' drevna prapovijesna vremena kad su na ovim kamenim prostranstvima 'stolovali' misteriozni Iliri, odnosno Prailiri ili po nekima Protoiliri. Naime, ovaj tajanstveni narod, prvi je gotovo posve modificirao krški krajolik izgradivši na njemu, pa možemo slobodno reći milijune većih ili manjih kamenih građevina, od kojih dosada ni na 0,1 posto nismo stekli potpuni uvid te iznijeli javne opise bilo kroz razne stručno-znanstvene radove bilo kroz ostale društvene mreže i medije. A paradoksalno tome, upravo količinski udio kamenih građevina (gomila, gradina, zidina) koje potječu od njih, predstavlja i može predstavljati također jedan pravi brend i osnovnu prepoznatljivost hercegovačkog područja, kao jedinstveni vid kulturno-povijesne graditeljske baštine autohtonog naroda. I stoga je od jako velike važnosti što bolje spoznavanje i uvidi toliko brojnih, malte ne bezbrojnih ostataka Ilirskih kamenih građevina, koji su još uvijek domaćoj, široj i stručnoj javnosti velika nepoznanica obavijena velom tajni. 

Satelitske snimke otkrile tajanstveni kameni grad od drevnih Ilira izgubljen u brdskoj 'prašumi';

Sve do prije 15-ak godina, arheologija i arheolozi, kako u svijetu, tako i kod nas, do otkrivanja dotada nepoznatih kamenih gradova sakrivenih u gustim šumama, po brdsko-planinskim područjima ili pak po prašumama, dolazili su metodama u kojima nije bilo šire javne dostupnosti visokorezolucijskih satelitskih snimaka kao i najnovijih specijalnih tehnologija snimanja terena iz zraka poput metode tzv.L.I.D.A.R.-a. Odnosno možemo reći da je izrazito rapidni razvoj i napredak satelitskih i ortofoto snimaka kroz zadnjih petnaestak godina, pri čemu su takvi snimci na internetu postali svima jednako dostupni, potovo u vidu programa Google Earth, proporcionalno tome omogućio rapidno rastući broj novootkrivenih, dosada totalno nepoznatih arheoloških lokaliteta na kojima se nalaze ostaci monumentalnih kamenih građevina, gradina, hramova, grobnica, zidova, piramida te pravih izgubljenih gradova. Već samo običnim letimičnim pregledom većine poznatijih svjetskih web site-ova s vijestima iz svijeta arheologije, možemo vidjeti brojne vijesti koje prikazuju upravo takve novootkrivene drevne, prapovijesne, antičke ili srednjovjekovne gradove, hramove, palače, piramide, te razne druge većinom kamene građevine koje su otkrivene korištenjem preciznih satelitskih i avionskih snimaka (https://www.livescience.com/60918-aerial-images-reveal-saudi-arabia-stone-structures.html). Iako je među takvim metodama, u zadnje vrijeme kod istraživanja i otkrivanja drevnih majanskih, inkanskih i astečkih gradova u Latinskoj Americi sve više i više popularnija tzv.Lidar metoda, tehnološki vrlo skupa i uglavnom dostupna najprestižnijim istraživačkim institutima, ono što za ove naše krške Dinaridske terene slobodno možemo nazvati 'našim Lidarom' jesu snimke ni manje ni više već planetarnog programa Google Eartha, kao i tzv.ortofoto snimke na stranicama državnih geodetskih i katastarskih služba. Upravo metodom intenzivnog pregleda svih ovih satelitskih snimaka ovih naših terena, autor ovog bloga, u zadnjih nekoliko godina došao je do otkrića nekolicine takvih, dosada u potpunosti nepoznatih, kako široj javnosti tako i domaćoj arheološkoj struci, pravih izgubljenih drevnih kamenih gradova koji datiraju većinom u prapovijesni period u rasponu od ranog brončanog pa do kasnog željeznog doba. Neke od takvih gradova, koji pripadaju autohtonom izvornom narodu ovog područja - Ilirima, čitatelji su imali prigode vidjeti u opisima popraćenim brojnim fotografijama s lica mjesta, u okviru prethodno objavljenih postova. No, isto tako autor ovog teksta, u posljednje vrijeme razotkrio je i još neke 'nove' drevne Ilirske gradove na širem prostoru tzv.Donje ili Niske Hercegovine, među kojima se posebno ističe jedan relativno prostrani drevni kameni grad pozicioniran na graničnom jugoistočnom dijelu Ljubuške općine zapadno od sela Jasenica, te istočno od sela Stubica podno brda zanimljivog imena Velika Gradina. Isto tako uz pomoć precizne analize satelita i ortofota te potom naknadnih višestrukih direktnih obilazaka terena autor je na prostoru čitave Hercegovine razotkrio na desetine dosada potpuno nepoznatih gradina te gradinskih naselja. Posebnost ovog novootkrivenog Ilirskog grada kod sela Jasenica, jest to da se njegove konture odnosno njegovi bedemi na većini satelitskih slika gotovo uopće ne naziru čak niti u dijelovima, pri čemu se promatrajući većinu tih načinjenih snimaka, uključujući i većinu novijih google-ovih snimaka, dobiva dojam da ovdje 'nema ničega'. No, da je istina potpuno drugačija, pokazuje maksimalno zumirani pogled specijalnih katastarskih satelitskih tzv.ortofoto snimaka, kao i par starijih google-ovih snimaka ovog dijela terena. Naime, pogledom na ove satelitske snimke pred autorovim očima ukazao se čitav raster ili bolje rečeno čitav kompleks kristalno očitih drevnih prapovijesno-antičkih zidina širokih između 1 i 1,50 m, preko kojih je vidljivo izrasla gusta šumska submediteranska vegetacija, te dijelom i jasno razlučljivi recentniji tanki suhozidi koji nisu širi od 0,5 m. Već samo otkriće ovog suhozidnog drevnog kompleksa na satelitskim snimkama davalo je ogromnu dozu uzbuđenja, budući da je riječ o terenu koji nije taknut, koji je pod pravom brdskom prašumom, ali na očito jednom pomno odabranom strateškom i prirodno usklađenom mjestu. Dolaskom na lice mjesta te probijanjem kroz mediteranski gustiš i hrastovu šumu uz paralelnu korelaciju sa satelitskim snimkama, autor je se uspeo i probio do prvih bedemskih sekcija ovog danas potpuno zaboravljenog Ilirskog grada. Već samim dolaskom na ovaj dio rastera drevnih bedema, pred očima se ukazala čitava serija uzastopnih većih i manjih terasa koje su u potpunosti vještački izmodificirane, pri čemu su pomno nivelirane, podzidane kamenim bedemima širine oko 1,2 m, te koje su savršeno modifikacijski iskorištene u sklopu jedne prirodne uske izdužene drage u kojoj se nalaze. Dodatnim usponom na viši dio ovog dijela grada pred očima je se ukazao jedan vrhunski prizor, odnosno pogled koji je razotkrio dokaz zbog čega je ovaj drevni Ilirski grad napravljen baš na ovom mjestu. Naime, s pozicija ovog grada, savršeno se vidi prostrani dio doline Neretve na području drevnog antičkog grada Narone, zatim sa širim područjem današnjeg Metkovića pa sve brdskog lanca neposredno uz ušće Neretve kao i prostor jezera Kuti. Da je grad kojim slučajem bio pomaknut koji km ili 500-injak metara lijevo ili desno s njega se ne bi uopće vidio ovaj strateški i izuzetno važni donji dio doline Neretve s poznatim antičkim središtem Naronom. A još veći značaj ovog položaja autor je uvidio kad se u kraćem vremenskom roku uspeo na najviši vrh ovog brijega koji se zove 'Velika Gradina' te koji se nalazi malko sjevernije od krajnjeg sjevernog dijela razotkrivenog Ilirskog grada. Došavši do samog vrha ovog brijega iznad drevnog grada, sa svih strana svijeta pred očima se ukazao jednostavno nevjerojatan pogled, koji bi se možda mogao okarakterizirati kao jedan od najjačih pogleda odnosno vidikovaca u južnoj Hercegovini s pogledom koji doslovno kao na dlanu obuhvata čitavu Ljubušku općinu, isto tako najveći dio općine Čitluk, zatim gotovo čitavu općinu Čapljina, ali isto tako najveći dio općine Stolac, veći dio prostora južno od Mostara, širi prostor općine Grude, istočni dio Imotske krajine, okolicu Metkovića, kao i čitav istočni dio područja Vrgoračke ili Vrgorske krajine. Poseban vizualni pečat koji pridodaje veličanstvenosti ovog pogleda predstavljaju najviše Hercegovačke ulančane planine koji s vrhovima Veleža, Prenja, Čabulje, Čvrsnice, Vrana i Ljubuše te dalje na zapad sa vrhovima Zavelima, iznad kojih se nadvija doslovno pravi 'bedem' nabujalih oblaka koji ovom linijom sačinjavaju jasno vidljivu klimatsku granicu hladne kontinentalne unutrašnjosti sjeverno od ove zone prema Bosni i u Bosni s oblačnim i kišnim vremenom, te tople submediteranske i mediteranske Hercegovine južnije od ove zone, koja je obasjana suncem uz najčešći vjetar buru. Naravno, da ne trebamo puno razmišljati i 'gatati' da je ovakav redoviti prizor s ovakvih mjesta na vrhovima brda i izvornim Ilirskim stanovnicama proizvodio toliko duboki unutarnji osjećaj koji je samim time proishodio činjenicu da su im sve takve markantne planine ili veća istaknuta brda koja su se obično prostirala sa sjevernih strana njihovih naselja, predstavljale njihove svete planine, sveta brda odnosno svete gore koje su duboko štovali. Iako se ovaj najviši dio brda naziva Velikom Gradinom na njemu nisu uočljivi tipični gradinski bedemski ostaci već se po njemu prostiru veći ili manji jednostruki kameni suhozidi, koji ponegdje imaju formu megalitskih zidova s velikim kamenim blokovima, dok se malo zapadnije od samog vršnog dijela nalazi jedna omanja gomila. Ova navodna gradina nije do sada registrirana u Arh.leksikonu BiH, no spominje je R.Dodig u svom radu o prapovijesnim spomenicima i grobovima Zvirića i Zvirovića pri čemu se referira na njen jako šturi opis u radu 'Spomenici 1980' (http://gf.sve-mo.ba/e-zbornik/e_zbornik_06_10.pdf ). U ovom kontekstu svakako treba naglasiti da se novootkriveni Ilirski grad koji se opisuje ovdje ne odnosi na vrh i ostatke suhozida 'Velike gradine' budući da se nalazi nekoliko stotina metara južnije te posve u podnožju same padine ovog brijega na relativno velikoj i prostranoj površini. Nakon detaljnijeg obilaska čitavog prostranog padinskog dijela sa južnih strana vrha unutar gušćih dijelova šume, koja je iako listopadna još uvijek u potpunosti zelena radi mediteranskog karaktera i tople mediteranske klime, pronađeni su brojni ostaci vidljivo drevnih tipičnih ilirskih bedema, zatim masivnih podzidova okolo te podno terasastih dijelova, ali isto tako i ostaci pravih megalitskih kuća, pri čemu jedna od takvih 'kuća' po svojim gabaritima i arhitekturi zacijelo predstavlja ostatke palače. U okviru svih ovih detektiranih i na terenu snimljenih graditeljskih kamenih ostataka, jasno se mogu izdiferencirati dva glavna 'gradska područja' ili dva osnovna dijela grada - gornji i donji grad. Gornji grad već samim pogledom na satelitskim i ortofoto snimcima na kojima se jasno razlučuje, odaje vrlo zanimljiv tlocrtni izgled s konturama bedema koje izgledaju poput kakvog svemirskog broda. Iako je ovaj prostor gornjeg grada danas gotovo u potpunosti prekrila gusta hrastova šuma, u njemu se razlučuje jedan izduženi terasasti kompleks u kojem su sve terase od najniže pa do najviše sukcesivno podzidane i nivelirane, te je čitav ovaj prostor s vanjskih strana omeđen nižim, širim bedemom, koji u pojedinim svojim dijelovima ima megalitski karakter. Posebnu pažnju u okviru ovog gornjeg grada plijene ostaci nekoliko kamenih kuća zidanih u pravom ilirskom stilu među kojima je najmonumentalnija ona na najvišoj, sjevernijoj terasi sa zidovima građenim od megalitskih klesanih blokova vješto složenih u zid u tzv.ciklop tehnici. Na najsjevernijem dijelu ovog kompleksa, pronađen je još jedan manji raster, ustvari jedna pravokutna terasa koja je omeđena danas utonulim i obrušenim, drevnim zidom širokim oko 1,2 m. Iako na prvi pogled sa distance na ove urušene i zarasle kamene zidove, ovi zidov se gotovo ni ne zamijećuju niti ističu u značajnijem smislu, no tek kada se približimo skroz do njih i malo ih detaljnije razgledamo jasno uviđamo da je uistinu riječ o jako starim, drevnim zidinama koje iako gotovo posve utonule, obrušene ili ukopane, na brojnim svojim sekcijama i dan danas imaju jasno vidljive i očuvane uspravljene veće megalitske blokove na vanjskim licima zida, kao i jasno uočljive veće pravokutne ili poligonalne klesane blokove, posebice na kutnim završecima zidova. Sve ovo ukazuje da bi se ove građevine, odnosno ove zidine, u punom svom svjetlu i izvornosti ukazale tek nakon što bi se detaljnim arheološkim iskapanjima i dodatnim rekonstrukcijama iskopale i raščistile sa svih vanjskih lica do izvornih baza. Za razliku od gornjeg dijela grada koji je većinom omeđen izgrađenim bedemom, donji grad je otvorenog tipa i prostire se na znatno većoj površini negoli gornji grad. Njegovim obilaskom pronađene se brojne, veće ili manje u potpunosti vještački modificirane terase koje su podzidane ili pak obrubljene pravim megalitskim zidinama, koje na onim sekcijama gdje su manje obrušene te očuvanije, imaju na vanjskim licima postavljene veće megalitske, često uspravljene i isklesane kamene blokove. Jako veliko iznenađenje doživljeno je kad su se obilaskom posve donjeg, nižeg dijela ovog kompleksa, unutar poprilično guste i jedva prohodne šume, pred očima razotkrile brojne ruševine kamenih građevina, zidina i raznoraznih kamenih objekata koje doslovno pokrivaju čitavu površinu unutar šume koja ih je, gledajući ovaj prostor ogozdo, ali i s boka, u cijelosti maskirala i sakrila. Znači drugim riječima rečeno ovdje se radi o jednom pravom drevnom ilirskog gradu sakrivenom u gustoj šumi, čiji su samo periferni dijelovi koji se nalaze na ogoljenijim površinama bez brojnijeg drveća, na prvi pogled vidljiviji, bilo da ih se gleda na satelitskim snimcima, bilo da se dođe izravno ovdje na lice mjesta. Na jednom takvom dijelu ovog obrušenog kamenog kompleksa unutar šume, pronađeni su krakovi zidina s atraktivnijim velikim i pomno klesanim blokovima, sličnima kao u Zvonigrada, Daorsona, Martinovića gomili i drugim poznatijim megalitskim lokalitetima koje bi tek valjalo raščistiti od gusto obrasle vegetacije i obrušenog manjeg kamenja. Prateći jedan takav krak autor je pronašao čitav set pravih kiklopskih kuća izduženo pravokutnog oblika, o kojima će više riječi biti u nastavku teksta. Korelacijom 3d izgleda terena, te svime što on sadrži, bilo vidljivije, bilo skrivenije unutar šume, može se reći da je ovaj donji dio grada, ili donji grad jedan veliki i prostrani kompleks na čitavoj južnoj donjoj padini brda Velika Gradina. Na njegovoj južnoj rubnoj strani nalazi se kamena strmina, no na čijem se rubu na vrhu nalaze brojne veće i manje prapovijesne gomile oko kojih se također jasno naziru ostaci raznoraznih drevnih zidina. Budući da se najvjerojatnije radi o izvornim brončanodobnim grobnim gomilama, moguće je da su se stanovnici ovog, mlađeg, željeznodobnog, grada, naknadno ukapali u ove starije gomile, a isto tako moguće je da se negdje u neposrednoj blizini nalazi nekropola ravnih grobova. No s druge strane isto tako moguće je da su i same ove istaknute gomile u cijelosti od strane stanovnika ovog grada podignute. Naravno, to bi se tek utvrdilo detaljnijim i sustavnim arheološkim iskapanjima ovih gomila, što se vrlo vjerojatno neće dogoditi još za dugo vremena. S obzirom na sami položaj ovog mjesta i ovog drevnog grada, te s obzirom na njegove reljefne karakteristike, nema sumnje da je ovaj grad, posebice njegov donji dio, sa izgrađenim drevnim cestama, koje bi tek trebalo detektirati, bio jako dobro povezan s južnim dijelom tj.Naronom, zatim zapadnim dijelom sa prapovijesnim naseljima na području današnjih sela Zvirići, Bijača i Stubica, kao i sa istočnim dijelom prema Čapljini i dolini rijeke Neretve.

'Ilirski grad kristala' na brdu između Čapljine i Ljubuškog (Illyrian city of crystals on the hill between Capljina and Ljubuski)

Ogromna kristalna žila crveno-smeđih i žutih kalcita u 'centru' Ilirskog grada ograđena drevnim megalitskim zidom;

Jedno od najvećih i potpuno neočekivanih iznenađenja predstavljao je pronalazak i uvid da se unutar jednog zasebno ozidanog terasastog prostora nalazi ogromna izdužena kristalna žila prekrasnih crvenkasto-smeđih te žućkastih kristala kalcita. Na prvi pogled dolaskom u ovaj zasebno ozidani dio primjećen je jedan izboj crvenkastih kristala na jednom dijelu površine, no gledanjem i obilaskom bočnih dijelova uvidjelo se da na čitavoj jednoj zoni širokoj 5 do 10 m, te dužoj od nekoliko desetaka metara, iz zemlje izbijaju izdanci prelijepih kristalnih druza sa romboedarsko-prizmatičnim izduženim kristalima. Radi se o kristalu kalcij-karbonata (CaCO3) koji je najčešći kristal na ovim krškim područjima Dinarida u okviru vapnenačkih okršenih stijena. A s obzirom na samu tu činjenicu da je ovaj kristal daleko najučestaliji upravo na prostoru na kojem su najintezivnije živjeli i sami Iliri, ovaj kristal slobodno možemo nazvati imenom 'Ilirski kristal'. Iako u smislu financijske vrijednosti, skupocjenosti i tržišne vrijednosti kristal kalcita nema neku značajnu ulogu, njega uopće i ne treba promatrati kroz isključivo takvu materijalno-financijsku prizmu, već je potrebno znati da svaki kristal ima svoju, veliku, i jedinstvenu vrijednost. Ta vrijednost očituje se u samoj spoznaji da su kristali najsavršenije materijalne tvari odnosno najsavršeniji vid materije koja je stvorena na našoj planeti. Odnosno, savršenstvo kristala očituje se u tome, da unutarnja građa kristala se začima još na subatomskom nivou, pri čemu svaki kristal ima točno određeni raspored međusobno povezanih atoma koji tvore jedinstvene kristalne rešetke. I što je najzanimljivije, svaka od tih, jedinstvenih, kristalnih rešetki, tijekom tzv.rasta kristala multiplicira se trilijune trilijuna puta ali sa točnim omjerom odnosa i mjera atoma u osnovnoj šemi kristalne rešetke, do tih veličina da ih mi znači vidimo golim okom. I ne samo to, već su danas na brojnim mjestima pronađena izuzetno vrijedna nalazišta kristala koji imaju ogromne dimenzije čak i preko nekoliko metara. I sad samo zamislimo to da kad u rukama držimo neki određeni fini kristal, da onaj oblik kojeg vidimo na tom kristalu je isti takav i u najmanjoj mikro mjeri unutar same molekulske strukture. Dakle, da još više pojasnimo kolika je vrijednost kristala općenito kao materijalnih tvari, trebamo samo znati da u ovom našem vidljivom materijalnom svijetu ne postoje slične i savršenije materijalne tvari od kristala. Pa s obzirom na ove činjenice, koje se izučavaju na mnogim fakultetima u geološkim i geokemijskim granama znanosti unutar predmeta geokemije, kristalografije, gemologije ili znanosti o dragom kamenju, mineralogije itd, ne čudi to što se kristalima pridaju mnoga ljekovita svojstva, ali i ne samo to već svojstva širenja metafizičkih pozitivnih unutarnjih stanja i osjećaja. U tom pogledu za kristale kalcita se smatra da su izvrsni pojačivači i pročišćivači energije, te da su duhovni oblici kamena povezani s višom sviješću, emotivnom inteligencijom, nadom i motivacijom. Naravno, u pogledu svih ovih svojstava i djelovanja, ili ljekovitosti pojedinih kristala riječ je o nečemu što nitko ne može sa sigurnošću 100postotno utvrditi, ali isto tako niti 100postotno opovrgnuti. No, kao što je prethodno rečeno, ono što nitko ne može opovrgnuti i što je jednostavno neporeciva činjenica vezana za kristale jest maksimalno savršenstvo njihove unutarnje i vanjske građe u atomskoj strukturi. A ovome svakako trebamo nadodati da je već znanstveno dokazano da sve materijalne tvari, uključujući kako i žive organizme, tako i 'nežive' materijale poput stijena, izvan sebe isijavaju određenu elektromagnetsku energiju, koja se čak može mjeriti posebnim uređajima. Pa stoga nije teško zaključiti da će upravo najsavršenije materijalne tvari na Zemlji kristali, sukladno tome, oko sebe slati isto tako pravilne, uređene i savršene energetske vibracije, i to svaki pojedini kristal sukladno svojoj jedinstvenoj unutarnjoj građi tj.obliku kristalne rešetke, će oko sebe širiti zasebnu i jedinstvenu energiju točno te pripadne unutarnje atomske strukture. Atraktivna osobitost vezana za kristale, tj.za kristalnu žilu koja se prostire unutar ovog dijela Ilirskog grada jest to da su na brojnim njenim površinskim dijelovima gdje kristali izbijaju iz zemlje ostali stršiti jasno razlučujući atraktivni prizmatsko-romboedarski oblici kristala crvenkasto-smeđe boje, te mjestimično svjetlije žućkaste. Nakon djelomičnog odlamanja par komadića kristalne žile na površini došlo je se do fantastičnih kristalnih romboedara, koji su upravo odraz specifične unutarnje strukture kalcita koji pripada tzv.trigonskom-romboedrijskom sustavu u kojem atomi kalcija s molekulama CO3 čine rešetku u obliku romboedra (https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/73/Calcite-unit-cell-3D-vdW.png). Još zanimljiviji uvid predstavlja činjenica da su jasno vidljivo upravo lokalni Iliri koji su izgradili ovaj grad, na brojnim mjestima odlamali same kristale te ih postavljali u svoje okolne suhozide i bedeme. Pa su tako na nekoliko mjesta po bedemima pronađeni komadi jasno uočljivo vještački odlomljenih kristala kalcita koje su Iliri odlomili od kristalne žile, nosali ga i koristili, te u nekom trenutku ostavili na suhozidima koje su upravo nedvojbeno oni podigli. Nadalje drugi još možda i zanimljiviji te enigmatičniji uvid, predstavlja činjenica da je upravo isključivo prostor terase na kojoj se nalazi velika kristalna žila specijalno ograđen tipičnim ilirskim bedemom ili zidinom širokim oko 1,2 do 1,5 m s velikim blokovima na vanjskim licima. Ono što je najčudnije u tom pogledu jest to što unutar ove vidljivo drevno ozidane terase, izuzev opisane kristalne žile, nije detektirano ništa zbog čega bi taj prostor zavrijeđivao da ga Iliri obzidaju. Odnosno, na ovoj terasi, niti se nalaze ostaci bilo kakvih nastambi, bilo kakvih zasebnih manjih konstrukcija, niti grobova, niti je terasa korištena za sadnju i poljoprivredu jer je puna većih i manjih vapnenčkih stijena koji kao živci izbijaju iz tla. Pa jedna vrlo moguća pretpostavka je to, da su ovi Iliri koji su živjeli ovdje prije više od 2500 godina, upravo radi samih kristala ozidali debelom zidinom isključivo taj prostor na kojem se nalazi najmasivnija kristalna žila. Drugim riječima rečeno - još od prapovijesnih vremena lokalni i autohtoni Iliri su bili štovatelji kristala kalcita, kojima su zbog svojih kristalnih i prelijepih staklastih oblika ovi kristali predstavljali svojevrsnu dragocjenost, usljed čega su prostor sa kristalima omeđili suhozidnim bedemom. Dokaze toga nalazimo, kao što je već spomenuto, u brojnim vještačko odlomljenim komadima kristala prisutnim, tj.odloženim na njihovim bedemima. Te je stoga nesumnjivo da ovaj novootkriveni arheološki, ustvari arheološko-geološki lokalitet, predstavlja jedan jedinstven pokazatelj sprege i dubokog poštujućeg odnosa naših prapovijesnih predaka Ilira prema kamenu, prema stijenama, prema kristalima, i prema prirodi kao takvoj općenito sa svim svojim vidljivim i najprisutnijim elementima - šumama, brdima, planinama, livadama, životinjama, stijenama, rijekama, jezerima, vodopadima, izvorima, kanjonima, kao i nebeskim elementima, sunca, mjeseca, zvijezda i drugih vidljivih planeta. 

Jedinstvene Ilirske pravokutne megalitske kuće i palače iz Donje Hercegovine;

Pored kristala, drugu jedinstvenost, ali ne samo jedinstvenost vezano za ovaj lokalitet, već jedinstvenost novootkrivenih monumentalnih Ilirskih objekata na prostoru Donje Hercegovine, predstavljaju ostaci monumentalnih, odnosno megalitskih Ilirskih pravokutnih kuća i palača iz željeznog doba. U okviru toga autor je detaljnim terenskim obilascima na širem prostoru Mostarskog blata u pojasu sjevernih padina u okolici Zvonigrada pa istočno prema Mostaru, zatim na širem prostoru Grudske općine, te posebice na širem području Čapljine, otkrio gotovo 50 ostataka megalitskih pravokutnih objekata koji na svim ovim lokalitetima na kojima su otkriveni sadrže gotovo identične arhitekturalne osobitosti. U sklopu svih ovih otkrivenih Ilirskih kuća, one koje su razotkrivene u sklopu ovog Ilirskog grada istočno od Stubice podno Velike Gradine koje se prikazuju u opsežnoj fotogaleriji podno ovog teksta predstavljaju prva takva otkrića na prostoru Ljubuške općine, odnosno na graničnom pojasu Ljubuške i Čapljinske općine. Prilikom svih ovih terenskih uvida, nakon njihovog vizualnog otkrića i detaljnije prospekcije ovih kamenih vidljivo jako starih, drevnih, ili antičkih, objekata, došlo je se do zaključka kako se u svakom pojedinačnom slučaju radi o objektima izduženo-pravokutnog tlocrta s prosječnim dužinama dužih strana zidova oko 10 do 16 m, kraćih zidova oko 4 - 8 m, te poprečnim širinama ili debljinama zidova oko 1,0 do 1,5 m. Najveći dio ovih monumentalnih objekata nalazi se danas unutar jako obraslih i šumovitih predjela, većinom na prostorima koji su u relativnoj pa i neposrednoj blizini tipičnih gradinskih naselja iz brončanog doba. Potrebito je naglasiti da su ovi objekti na gotovo svim satelitskim i ortofoto snimkama vrlo teško razlučljivi kao takvi, pa je stoga do njihovog otkrića upravo se i došlo kroz mnogobrojne obilaske širih okolica manje poznatih te posve nepoznatih gradinskih naselja. Do prvog otkrića ovih megalitskih ilirskih kuća došlo je se na širem području Mostarskog blata, odnosno u široj okolici već dobro poznatog Ilirskog grada Zvonigrad zapadno od Mostara. Pa tako još prije nekoliko godina na neočekivano iznenađenje prilikom obilaska također jednog novootkrivenog zidanog prapovijesnog kompleksa između Zvonigrada i sela Dobrič, pred očima su se ukazali pravokutni zidani objekti, među kojima su pojedini uistinu imali atraktivno ozidane ulazne i vanjske bedemske dijelove. Nakon otkrića prvog ovakvog objekta, u istom ovom kompleksu koji je izvana obrubljen izgrađenim kamenim bedemom, razotkrivene su brojne veće ili manje kamene građevine, od kojih gotovo sve imaju formu izduženo-pravokutnih građevina, kojima su vanjski zidovi vidljivo drevni, mjestimično jako ukopani i obrušeni, kao i zarasli u gustu vegetaciju. Nakon šireg područja Zvonigrada, novo i također potpuno neočekivano iznenađenje predstavljalo je otkriće gotovo identičnih ovakvih objekata na širem području Gruda, pri čemu je par takvih, posve slučajno razotkrivenih objekata, izvorno izgrađeno u izuzetnoj megalitskoj formi, sa megalitskim zidinama te velikim pomno klesanim poligonalnim kamenim blokovima, čime se mogu komotno svrstati u popis poznatijih megalitskih građevina i gradina u regiji kao npr.Daorsonu ili Ošanićima kod Stoca, Zvonigradu kod Mostara, Purkinom kuku i Toru na otoku Hvaru, Škripu na otoku Braču, sv.Erazmi kod Ohrida, Osoju kod Imotskog, Martinovića gomili kod Stoca itd. Nakon ovih prvih otkrića ovih građevina u okolici Gruda, također potpuno neočekivano na istom širem prostoru Gruda otkriveno je još par desetaka kamenih građevina gotovo istog oblika te arhitekture. Najveći dio ovih monumenata skriva se u gustim vegetacijskim pojasevima u relativno neposrednim blizinama većih ili manjih gradina koje većinom datiraju iz brončanog doba. No, iako su ovi objekti, koji su usputno rečeno višestruko monumentalniji od tih gradina i gradinskih zidova, u njihovoj blizini, njih je za razliku od samih gradina koje na svim snimkama doslovno 'bodu oči, jako teško pronaći, i bez koordinatnog satelitskog odnosno gps navođenja, do njih je vrlo teško doći na prvu bez gubljenja i lutanja u okolnoj šumi, pogotovo u vrijeme kad je vegetacija zelena. Osim izduženog pravokutnog tlocrta i megalitskog karaktera zidova s poligonalnim, kvadratičnim do bunjastim klesanim kamenim blokovima, na gotovo svakoj od ovih razotkrivenih Ilirskih kuća prisutna je još jedna vrlo zanimljiva arhitekturalna osobitost. Naime, na skoro svakoj od ovih više desetaka kamenih megalitskih kuća, ulazni dio, odnosno vrata, nalaze se isključivo na dužim stranicama, tj. na dužim zidovima, i to otprilike na jednoj trećini dužine tih zidova, pri čemu su izgrađena od jako velikih, možda i najbolje obrađenih, kamenih blokova koji su uspravljeni te postavljeni u formu dovratnika. A osim ove zanimljive i monumentalne karakteristike, na pojedinim ovakvim pravokutnim objektima razotrkiveni su i predulazni izvorno finije ozidani dijelovi u obliku pristupnog stepeništa s par ili više stepenica od položenih velikih djelomično oklesanih kamenih blokova. Pojedini od svih pronađenih objekata na prvi pogled iz relativne distance imaju čak i oblik poput kamene gomile, što opet nedvojbeno ukazuje na arhaičnost odnosno na drevnost ili vrlo veliku starost ovih građevina koje su tisućljećima očito bile izložene vanjskim uvjetima i razaranju. U pogledu izvorne arhitekturalne forme ovih objekata, među kojima su pojedini markatniji, veći i monumentalniji, zasigurno predstavljali svojevrsne Ilirske palače, zanimljivo pitanje veže se za gornji, odnosno vršni i krovni izgled ovih kuća, odnosno kakav je i od čega je načinjen bio krov ovih evidentno kamenih pravokutnih kuća. U odgovoru na ovo pitanje moguće je par varijanti, od kojih je vrlo izgledno da je gornji krovni dio, barem jednog dijela s unutrašnje strane bedema kuća, bio izgrađen od biljne mase, tj.od drvenih greda, grana, slame, a moguće i pokriven volovskim kožama. Druga varijanta je da je isto tako barem dio krovne konstrukcije bio izgrađen od kamenih ploča ili tanjih komada kamena, što je se sve nakon nekog vremena urušilo u središnji dio kuće. A isto tako moguća je i nekakva kombinacija ove dvije varijante, gdje je na vanjske monumentalne kamene zidove bio posložen drveni materijal i drvene grede, na čemu su potom ponovno bili kao krovna konstrukcija posloženi kameni slojeviti komadi. Jer, ono što predstavlja nesumnjivu činjenicu koja se jasno vidi kad se stoji nad ili na ovim objektima, jest to da je masa kamenog materijala danas nataložena i obrušena u središnjem dijelu ovih kuća, te da kad bi se sve to uklonilo, pa bar i u mislima vizualno, izvorna visina kamenih zidova ovih kuća s unutrašnje strane iznosila bi minimalno 1,5 m, a u nekim slučajevima i do 2 m. U okviru svih ovih razotkrivenih neporecivo monumentalnih građevina, možda najznačajniji uvid, tj.uvidi i otkrića dogodila su se na širem području Čapljine, gdje je u posljednje vrijeme otkriveno na desetke ovakvih objekata. No ono što predstavlja najindikativniji vid u ovim otkrićima kod Čapljine jest pronađeni arheološki pokretni materijal upravo unutar i u neposrednoj blizini ovih pravokutnih megalitskih kuća i palača. Pa su tako prvo unutar i okolo jednog, pa potom drugog, a onda i gotovo redovito unutar svakog idućeg, objekta na jednom dijelu Čapljine, kojeg ovom prilikom nećemo ovdje razotkrivati, razotkriveni brojni dijelovi keramike koja pripada željeznodobnoj pretežno uvoznoj keramici, i to ponajviše ostacima amfora, ali isto tako i drugog posuđa apulsko-helenističkih obilježja. Ovaj vrijedni arheološki materijal koji je nađen isključivo u okviru upravo opisivanih izduženo-pravokutnih megalitskih objekata, gotovo neporecivo ukazuje na njihov antički karakter, odnosno da su ove monumentalne građevine izgrađene u periodu željeznog doba. S obzirom na sve jasno vidljive arhitekturalne karakteristike, očitovane prije svega u načinu gradnje vanjskih zidova ovih kuća od megalitskih poligonalnih te mjestimično bunjastih klesanih blokova međusobno složenih bez ikakve upotrebe maltera, kao i s obzirom na ove novije pronađene pokretne nalaze keramike u njima, po svemu sudeći radi se o objektima, kućama, a ponegdje i palačama koje su gradili autohtoni Ilirski stanovnici ovih područja, no međutim koji su bili u prisnom trgovačkom odnosu s grčkim kolonijama prije svega u Naroni, zatim s Daorsima, s Paranima, stanovnicima Isse, te drugim trgovcima s područja drevne Grčke i južne Italije koji su sa svojim brodovima dolazili jako često do ušća rijeke Neretve, a time i do same Narone, koja je pak doslovno ispred očiju ovih Čapljinsko-Ljubuških kompleksa. Drugim riječima rečeno, autohtoni Ilirski stanovnici ovog najzapadnijeg područja Čapljine, i jugoistočnog područja Ljubuškog, kroz česte trgovačke razmjene u zamjenu za njihove, tj.ilirske, proizvode od stoke, zatim ljekovitih trava, drveta itd, od Helenskih kolonista kupovali su helenističko-južnoitalsko (apulsko) posuđe, amfore, i slične keramičke luksuzne predmete. Osim svega ovoga, druga, u vizualnom smislu, vrlo impresivna činjenica prisutna kod brojnih slučajeva ovih kamenih kuća jest njihova jednostavno perfektna uklopljenost u prirodni okolni stjenoviti reljef. Pa su tako pronađene brojne kuće koje su toliko vješto i moćno sa svojim kamenim blokovima u zidovima, uklopljene u okolne masivne stijene, da se na prvi pogled uopće ne doimaju kao nešto vještačko već kao sami dio prirodnih stijena. Ova karakteristika nesumnjivo nam govori koliko su ovi naši ilirski preci poštivali izvorni prirodni ambijent, kojega izgradnjom svojih kuća i kamenih zidova, niti malo nisu nagrđivali već su ga samo upotpunjavali. Osim navedenih područja Mostarskog blata, tj.Zvonigrada, Gruda, Ljubuškog i Čapljine, par ovakvih objekata otkriveno je i u zaleđu Neuma, no tek bi detaljniji budući istraživački obilasci šireg dijela Neumskog zaleđa i jugoistočne Hercegovine trebalo potvrditi da li su tamošnji lokalni Iliri intezivnije gradili točno ovakve izduženo pravokutne megalitske kuće i palače kakve su najbrojnije na području Čapljine i Gruda. No, u pogledu prostornog razmještaja svih ovakvih objekata, te moguće implikacije na pitanje tko ih je gradio, odnosno o kojem je mogućem Ilirskom plemenu riječ, vrlo je zanimljiva podudarnost i paralela s čuvenim Ilirskim gradom Daorsonom kod Stoca na području sela Ošanjići. Naime, upravo na širem području samog Daorsona, posebice na prostranom urbaniziranom platou s istočne strane akropole, se nalazi nekolicina kamenih objekata koji po svojoj arhitekturi odgovoraju upravo opisivanim Ilirskim kućama i palačama s područja Gruda i Čapljine. A još veća, ustvari neporeciva, podudarnost, odnosi se na same kamene bedeme na platou Daorsona i ove oko Čapljine i Gruda u okviru pravokutnih građevina, koji su gotovo identičnog arhitekturalnog stila pri čemu imaju identičnu debljinu oko 1,2 do 1,5 m, identično oblikovane velike klesane i poluklesane blokove na vanjskim licima, te ulazne dijelove ili vrata u objekte s najvećim uspravljenim isklesanim blokovima. A ovoj podudarnosti onda samo pridodajmo i ove najnovije otkrivene ostatke helenističko-italske keramike na kućama u okolici Čapljine, usljed čega gotovo da sa sigurnošću možemo zaključiti da je riječ o Ilirima koji su međusobno bili u jako prisnim odnosima, tijekom srednjeg i mlađeg željeznog doba. Da li je moguće da se radi o istom Ilirskom plemenu - Daorsima, u slučajevima svih ovih razotkrivenih monumentalnih objekata, ili je pak riječ možda o nekom drugom plemenu - Ardijejima, ili možda Narensijima, to bi tek daljnja, prije svega opsežna terenska istraživanja i komparacije, trebala pokazati.
Opisi ovih megalitskih Ilirskih kuća preliminarno su već od strane autora ovog bloga djelomično opisane i objavljenje na fb stranici ovog bloga: https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1664171650293953&id=1306648999379555 

Ilustracija otkrivenih Ilirskih megalitskih kuća i palača (preuzeto i djelomično editirano iz fb objave, link gore)

Područje Čapljine - ishodište i centar izgubljene Ilirske civilizacije na ovim prostorima;

Kao što je već spomenuto ranije, daleko najveći broj pronađenih megalitskih pravokutnih kuća, kao i hramova, palača, megalitskih zidina, uz popratno izrazito obilne ostatke pokretnog arheološkog materijala, prije svega komada keramičkih posuda, detektirano je na širem području Čapljine. Osim toga, na ovom dijelu Hercegovine razotkriveno je postojanje i priličnog broja većih ili manjih gradinskih naselja sa bedemima izgrađenim od megalitskih klesanih blokova na kojima su pored svih tih građevinskih ostataka prisutni obilni ostaci keramike i drugih pokretnih nalaza. No ono što je najindikativnije vezano za širi prostor Čapljine jest sami geostrateški položaj ovog južnog dijela BiH. Kao što svatko vidi radi se o području koje je smješteno na najdonjem dijelu doline Neretve ne toliko daleko i od samog ušća. A upravo je ušće rijeke Neretve zajedno sa čitavim donjim uzvodnim dijelom sve do same Čapljine i još uzvodnije, još prema drevnim antičkim, posebice helenističkim zapisima starogrčkih pisaca poput Pseudoskilaka i Pseudoskimna, jedno od najvažnijih područja na čitavoj istočnojadranskoj obali zbog toga jer predstavlja glavni i najkraći ulaz te konekciju svih južnijih dijelova od mora s područjem kontinentalne unutrašnjosti, odnosno s područjem današnje središnje Bosne u kojoj se nalaze mnogobrojna još od brončanog doba eksploatirana ležišta metalnih ruda zlata, srebra, bakra, olova, cinka, željeza te drugih traženih ruda. A ti su grčki kolonisti upravo kolonizirali putem mora ne samo otoke neposredno ispred ušća Neretve kao što su Hvar, Korčula, Vis, Mljet, već i širi priobalni pojas od nekadašnjeg Stobreča (Epetion) pa sve do Crne Gore (Risan, Budva), ali isto tako i neposrednu unutrašnjost ušća Neretve na širem području čuvenog antičko-rimskog grada Narone. Ovdje se radi prije svega o drevnom helenističkom emporiju kojega je u svom čuvenom dijelu 'Periplus' nedvosmisleno i jasno opisao grčki putopisac Pseudoskilak u 4 st.pr.Kr., napisavši da se gornji emporij ili gornji trgovački grad nalazi uzvodno od ušća Neretve i mora u unutrašnjosti na udaljenosti od 80 stadija. Ovaj, nedvojbeno izuzetno važni, ustvari jedan od najvažnijih drevnih helenističkih gradova na istočnojadranskoj obali koji je stoga i opisan u dijelu iz čak 4.st.pr.Kr. od većine današnjih i recentnijih domaćih arheologa i povijesničara potpuno neargumentirano i netočno pozicioniran na mjesto rimskog grada Narone u selu Vid zapadno od Metkovića. Naime, iako je udaljenost rimske Narone od ušća Neretve u more otprilike podudarna Pseudoskilakovom navodu udaljenosti gornjeg emporija od 80 stadija, dosada pronađeni materijalni ostaci u Naroni gotovo u cijelosti pobijaju logičnu tezu da se Pseudoskilakov gornji trgovački grad nalazio baš točno na mjestu rimske Narone. Pa tako treba naglasiti da se tijekom svih dosadašnjih arheoloških detaljnih i sustavnih istraživanja na užem prostoru Narone u okviru rimskih zidina gotovo nisu uopće pronašli značajniji pokretni arheološki nalazi ili materijalni ostaci stariji od 4 st.pr.Kr. A gledajući samo čistu logiku i to logiku da, ako je znači nedvojbeno Pseudoskilakovo dijelo Periplus napisano barem sredinom 4.st.pr.Kr., onda je jednostavno i apsolutno nužna činjenica da je taj drevni helenistički grad opisan kao gornji emporij morao biti već izgrađen minimalno u vremenu starijeg perioda 4 st.pr.Kr., jer u suprotnom ako taj grad nije postojao ili je tek bio u 'nečijim planovima gradnje' sredinom 4 st.pr.Kr. kako je moguće da je Pseudoskilaku u točno tom vremenu bio već poznat kao vrlo važan trgovački grad? Dakle, gotovo sigurno možemo zaključiti da je bar sad zasad, smještaj Pseudoskilakovog drevnog trgovačkog helenističkog grada netočno smješten u rimsku Naronu. No, s druge strane upravo je autor ovog bloga prije par godina višestrukim terenskim obilascima pronašao vrlo uvjerljive, pa i, u mnogočemu, neporecive dokaze da se Gornji Emporij nalazio na širem prostoru gradinskog naselja ili gradine poznatije kao Doljanska gradina koja se nalazi neposredno iznad pograničnog sela Doljani južno od Čapljine (http://megaliti-hercegovina.blogspot.ba/2016/02/ekskluzivno-razotkriven-misteriozni.html ). Ovo ranije vrlo znakovito otkriće, uključujući sve ove najnovije razotkrivene lokalitete s izuzetno bogatim ostacima megalitskih zidina posebice megalitskih kuća, i naravno nebrojeno brojni ostaci pokretnih arheoloških nalaza keramike i ostalih metalnih artefakata, s ovog Čapljinskog područja, ukazuju da je širi prostor Čapljine i to posebice dijelovi s niskim brdskim uzvišenjima smještenim na neposrednim bočnim stranama doline Neretve, jedan od najznačajnijih Ilirskih područja na čitavoj istočnojadranskoj obali. Sudeći prema već navedenom čuvenom grčkom putopiscu Pseudoskilaku, i njegovom dijelu Periplus, mogli bismo zaključiti kako su se drevni 'Čapljinski Iliri' zvali ni manje ni više već Manijci. Pa bi stoga i većinu ovih Ilirskih gradova, koji su ustvari tek mrvicu razotkriveni, ili bolje rečeno samo 'načeti' u istraživanju, mogli nazvati Manijskim gradovima. Sukladno ovome možemo nadalje zaključiti da su ovi 'Čapljinski Manijski Iliri' bili jedni od najznačajnijih Ilira na prostoru današnje BiH i šireg dijela istočnojadranske obale, ali isto tako, nedvojbeno su predstavljali Ilire koji su izgradili jedan kulturološki-civilizacijski centralni i ishodišni dio čitavog okolnog područja u tom vremenu. Stoga je od izuzetne važnosti nastavak daljnih istraživanja i spoznaja o ovim Ilirskim naseljima, ustvari većim ili manjim izgubljenim gradovima koji su još uvijek doslovno netaknuti od struke, te se danas obrasli gustom vegetacijom kriju na brojnim šumovito-brdskim predjelima oko Čapljine, kao i na brdskim područjima dijelova Neumske, Ljubuške i Stolačke općine.

Fotogalerija - Ilirski grad kristala + Ilirske megalitske kuće s područja Čapljine:

SATELITSKE MAPE I SNIMKE ILIRSKOG GRADA KRISTALA:

Pogled na starije snimke GoogleEartha na kojima se počinju razaznavati drevne zidine Ilirskog grada:

Gornji grad

Donji grad

Snimak vrijedan gotovo kao milijun dolara skupa LIDAR tehnologija, specijalni GE snimak na kojima se kroz šumsku vegetaciju jasno razlučuju drevni široki obrušeni bedemi - pogled na 'gornji grad' 

Na većini snimaka isti ovaj teren gore prikazan djeluje ovako, tj.apsolutno se ništa ne nazire 

Specijalni katastarski tzv.ortofoto snimci na kojima se isto tako vrlo jasno vide ostaci Ilirskih zidina:

USPON PREMA ILIRSKOM GRADU KRISTALA (od smjera Čapljine, iz sela Jasenica):

Do 'grada' vodi uski kozji put kroz pravi mediteranski krški krajolik s obiljem divljih šipaka i mediteranskog zimzelenog grmlja

ILIRSKI GRAD KRISTALA - G.GRAD :

Pogled na jednu od brojnih, podzidanih, terasa na gornjem gradu

Ostaci 'prve' ilirske pravokutne, omanje, kuće

U dijelovima bedema su vidljivi, ukopani i zarušeni, djelomično isklesani blokovi

Na pojedinim sekcijama bedema vidljivi su nešto monumentalniji klesani blokovi koji su zatrpani gornjim obrušenim blokovima

Pogled s gornjeg grada prema dolini Neretve oko Metkovića i antičke Narone:

Pogled na još jednu manju četvrtastu Ilirsku kuću

Na dijelovima se jasno vidi tipični poprečni izgled Ilirskih bedema sa izvornom širinom ili debljinom između 1,2 i 1,5 m

Ostaci jedne monumentalnije Ilirske pravokutne kuće s megalitskim zidovima u gornjem gradu (slike dolje):

Kvadratično oklesani blok prepun fosilnih ostataka morskih školjaka iz vremena dinosaura - rudista

Pogled na ulazni dio ili vrata u ovu kuću, u okviru dužeg zida, s velikim klesanim dovratnikom koji je prekriven obrušenim blokovima

Gornji dio kuće s megalitskim redovima blokova koji se pružaju ispod obrušenih dijelova:

Najmonumentalniji i klesani blokovi kriju se iza obrasle vegetacije

Područje sjeverno od gornjeg grada - tzv.Velika gradina i pogledi s vrha na Donju Hercegovinu (slike dolje):

Most autoceste Vc preko rijeke Trebižat i pogled na zapadni dio Brotnja (općina Čitluk) 

Pogled na moćnu prstenastu gradinu Veliki Žuželj kod Međugorja

Pogled prema Počitelju i Dubravskoj visoravni sjeverno od Stoca

Pogled preko Crnice (i mega-razrovanog krša za 'smilje') prema planini Velež

Ljubuška kula

Druga moćna prapovijesna gradina Velika Mitruša južno od sela Jasenica s tri moćna kamena prstenasta bedema

DONJI GRAD (sl.ispod):

Moćni i mitski Matokit iznad Vrgorca

Posvuda se nalaze usamljeni vještački (od Ilira) postavljeni ogromni kameni komadi i blokovi

OZIDANA TERASA S KRISTALNOM ŽILOM - crveno-smeđih i žućkastih kristala kalcita (sl.ispod):

Pogled na dio kristalne žile koja ovdje direktno izbija iz zemlje i na kojoj su vidljivo još od davnih Ilirskih vremena odlamani romboedarski komadi kristala

Ilirski podzidovi, ostali bedemi i kamene kuće donjeg grada:

Bedemi jedne omanje četvrtaste Ilirske kuće u donjem gradu

Posvuda uokolo unutar guste vegetacije prostiru se gomilama slični ostaci drevnih ilirskih kamenih kuća i zarušenih objekata s vidljivom jako velikom masom i količinom kamena

Gotovo čitava šuma je doslovno prepuna kamenih ruševina ilirskih porušenih građevina

Unutar šume pronađena jedna pravokutna Ilirska kuća s megalitskim zidovima (sl.ispod):

Kutni klesani blok vanjskog bedema kuće

Finije klesani i uklapani blokovi tek se naziru u dubljim redovima zida prekrivenim zarušenim blokovima

Masovne ruševine unutar šume

Centralna Ilirska 'kuća' - Ilirska palača donjeg grada (sl.ispod):

Zidovi ove prave Ilirske palače su napravljeni od brojnih megalitskih blokova koji mjestimično imaju isklesanu bunjastu istaku, što je tipično za željeznodobni ilirsko-helenistički stil zidanja

Ulazni dio u ovu palaču od dvije spojene pravokutne građevine, s velikim izvorno uspravljenim blokovima

Ispod mase zarušenih vršnih blokova razotkriveni su monumentalni blokovi koji se tek prostiru u dubljim sakrivenim redovima zida

Još jedan pokazatelj odnosa Iliri - kristali, na bedemu ove kuće ostao je nekome (Iliru) komad kristala kalcita

Na kutnom bloku nazire se djelomično isklesana tzv.anatiroza 

Ostali megalitski zidovi i objekti u blizini 'centralne palače' (sl.ispod):

PRAVOKUTNE ILIRSKE KUĆE I PALAČE U OKOLICI ČAPLJINE (nedaleko od ovog 'Stubičkog' Ilirskog grada) s ostacima željeznodobne i antičke keramike grčko-italskog (uvoznog) porijekla (slike ispod):

Ilirski grad iznad Stubice - prostor između donjeg i gornjeg grada (sl.ispod):