'MOSTARSKI DAORSON' - NEVJEROJATNE KIKLOPSKE ZIDINE NA DAORSKOJ GRADINI KOD VRELA RADOBOLJE U ZAPADNOM MOSTARU
GEOBOTANIČKO-GEOARHEOLOŠKI RAJSKI KUTAK MOSTARA KRIJE ČUDESNE I ZABORAVLJENE MONUMENTALNE KIKLOPSKE ZIDINE NA ILIRSKO-ANTIČKOJ GRADINI IZNAD VRELA RADOBOLJE - DOKAZ BITNOG DAORSKOG CENTRA U MOSTARU;
Da je grad i gradsko područje Mostara, iznimno bogato ostacima vrijedne kulturno-povijesne baštine, to je već svima odavno dobro poznata činjenica, koja se kristalno jasno ogleda već u samom nazivu ovog grada, nazivu koji upravo proizlazi iz njegovog čuvenog monumenta, danas ogromne svjetske turističke atrakcije - poznatog 'Starog mosta' iznad smaragdne rijeke Neretve. Osim čuvenog i nadaleko poznatog Starog mosta, šire i uže područje Mostara, poznato je u pogledu ostataka povijesno-arheološke monumentalne baštine, i po svojoj kasno-antičkoj bazilici u Cimu, obližnjim nekropolama stećaka, Starom gradu iznad Blagaja te po još nekolicini rjeđih, i danas gotovo u cijelosti zaboravljenih prapovijesno-antičkih lokaliteta sjeverno te južno od samog centra grada. Da se iznimno vrijedni, široj pa čak i lokalnoj mostarskoj javnosti, uvelike nepoznati monumentalni spomenici kulture i drevnog graditeljstva, nalaze na neočekivano brojnim lokacijama koje pripisujemo čuvenim starosjediocima i ustvari prvim poznatim stanovnicima današnjeg Mostara - Ilirima, razmještenima neposredno uokolo Mostara, pokazuju nam novije prepoznate i medijski promovirane lokacije - stepenaste proto-piramide iznad Raštana na brdu Orlac, zatim isto tako monumentalne piramidalne gomile u Rodoču i iznad Cima (Cimska gomila), te napose vrijedan golemi ilirski kompleks s par gradina te mnoštvom ilirskih gomila na platou Bristovača, neposredno iznad Cima prema Sovićima i Gorancima, a koji je figurativno prozvan - Ilirski grad sunca (link-ilirskigradsunca ).
Vrelo Radobolje, Ilići i Cim - istinski rajski dio Mostara, s geološkim, geobotaničkim, paleontološkim te geoarheološkim atrakcijama;
Predio zapadnog Mostara, koji se proteže od Žovnice, preko Galca, te se reljefno spušta padinama uokolo vrela Radobolje, zatim dalje na sjever obuhvaćajući predjele današnjeg Cima sežući sve do krajnjih južnih obronaka Planinice, Čevrine drage i Vihovića, predstavlja bez ikakve sumnje jedan od najljepših, i za život najprivlačnijih, dijelova grada Mostara, kojeg figurativno slobodno možemo prozvati 'Rajski kutak Mostara'. Ono što doprinosi ovom zaista rajskom izgledu ovog dijela Mostara uokolo zavale izvorišta Radobolje, jest spoj prekrasnog izvorišta ili vrela rijeke, okolnog reljefa, lokalne geologije, zatim napose prisutne toploljubive vegetacije, plodne zemlje, te izrazito pogodne mikroklime ovog predjela Mostara gdje vlada izrazita mediteranska klima, koja u klimatološko-vegetacijskom smislu ima čak i odlike vlažnih subtropa. Naime, jedna posebna i jedinstvena pojava vezana za ovaj dio Mostara, ogleda se u tome da se danas upravo neposredno uokolo samog izvorišta rijeke Radobolje prostire jedna čudesna i zanemarena eumediteranska vazdazelena šuma gustih i golemih stabala lovora (Laurus nobilis), kakva se u ovakvom obliku ne pojavljuje nigdje drugdje u BiH, osim tek na prostoru neposrednog zaleđa i priobalja Neuma. U tom kontekstu simbolički se ovu gustu i bujnu mostarsku šumu lovora može prozvati - 'Mostarska Laurisilva'. No, osim ove vrijedne mediteransko-suptropske šume lovora, sama okolna geologija, geomorfologija te paleontologija okolnog prostora uokolo izvorišta Radobolje, predstavlja također jednu veliku atrakciju i brend ovog dijela Mostara. Ovdje se radi o zaista prvoklasnoj prirodoslovnoj baštini grada Mostara, o kojoj pak dosada nije bilo nigdje većeg medijskog spomena, niti značajnije promocije. Sama zona vrela Radobolje, je zaštićena zona, koja je u prvom redu značajna jer se s tog vrela vrši napajanje pitkom vodom gotovo pola i više gradskog područja Mostara. U tom kontekstu zaštićena je zona uokolo samog izvorišta, što je na određen način i pozitivno doprinijelo bujnom rastu rečene unikatne vazdazelene eumediteranske šume lovora upravo unutar ove zaštićene zone. No, osim same upečatljive gotovo suptropske vegetacije, na ovom dijelu nalaze se i pojedine spektakularne forme stijena, kao što je golemi prirodni toranj tj. stršeća tamnosivkasta do modra stijena u obliku izduženog uskog kupastog tornja visine i preko 20 metara, koja se nalazi neposredno uz cestu, prije samog izvorišta s njegove jugoistočne strane na lokalitetu indikativnog imena 'Samograd'. Najupečatljiviji dio, koji svojom vizurom prisutnih stršećih formi šiljastih i okomitih stijena, zatim uskog i upečatljivog početka kanjonske drage u pravcu sela Galac prema zapadu, koji je sa svih strana obrastao gustom gotovo prašumskom vegetacijom, posjetitelju u prvi mah odaje uzbuđujući dojam izgleda poput nekakvih latino-američkih predjela s tropskom džunglom promreženom stršećim stjenovitim brdima, kao recimo areal neposredno iznad čuvenog brazilskog grada Rio de Janeiro. I dok je ovaj predio, koji se u vidu kanjona i prašumske vegetacije odvaja od izvorišta Radobolje prema zapadu i selu Galac, prilično nepristupačan i teško prohodan, predio koji seže prema istoku, prema naselju Cim i centru Mostara, je poput bajkovitih zelenih brežuljkastih krajeva recimo Portugala ili Kalifornije. Ovakav također upečatljiv i prekrasan izgled terena ovog dijela Mostara, uzrokovan je u prvom redu specifičnom geološkom podlogom te karakterom stijena koje se ovdje pojavljuju i izgrađuju ove terene. Promatrajući specijalnu geološku kartu nalijepljenu na 3d google earth podlogu ovog dijela Mostara, zapaziti ćemo da ovo područje izgrađuju vrlo šaroliki sedimenti i stijene, pri čemu najstarije stijene pripadaju mezozojskim krednim vapnencima s fosilima rudista, koji izgrađuju većinu okolnih okršenih brda i uzvišenja. Samo dno ovog dijela Mostarske kotline, izgrađuju pak puno mlađe sedimentne stijene neogenske starosti tj. iz miocena, koje zbog svog specifičnog facijesa, kao i specifične paleogeografije, nose mjestimično i deblja rudna ležišta ugljena. Najpoznatiji takav ranije eksploatirani, pa i čuveni, mostarski rudnik uglja, nalazio se na prostoru Vihovića, što je nekoliko km sjeveroistočnije od ovog dijela Mostara. Danas je prostor Vihovića u cijelosti revitaliziran, te je stari ugljeni kop saniran, dok se čitavo naselje posljednjih godina uvelike urbaniziralo. Ono što je u kontekstu prirodnog bogatstva (izuzev spomenutog rudnog bogatstva) vrlo interesantno i znakovito, a nalazi se upravo unutar ovog dijela Mostara gdje se prostiru rečene neogensko-miocenske naslage, jesu izuzetna nalazišta fosila drevne jezerske faune, kao i izumrle suptropske flore unutar miocenskih sedimenata, koja se kriju na potezu sve od Raštana, Vihovića i Rudnika, preko čitavog Cima, Ilića, pa sve do padina prema Žovnici i Brkanovom brdu u jugozapadnom dijelu gradske udoline. No, osim ovih vrijednih miocenskih fosila izumrlih biljaka i životinja, koji su opisani još prije više od 120 godina, na ovom dijelu Mostara kriju se i gotovo potpuno nepoznati, ili bolje rečeno posve zaboravljeni, fosili srednje-eocenske starosti. Ovdje je riječ o fosilima još starijih i izumrlih morskih školjaka, puževa, ježinaca, kao i grebenskih koralja, starih preko 40 milijuna godina, koji se mogu pronaći u laporovito pjeskovitim te dijelom i u vapnovitim sedimentima eocenske starosti, na potezu južno od Ilića, te u neposrednoj okolici samog izvorišta rijeke Radobolje. A da priča oko fosilnog ili paleontološkog bogatstva ovog dijela Mostara bude još veća, pokazuju nam i autorova razotkrivena nalazišta na tisuće primjera fosila izumrlih školjaka iz doba dinosaura, gornje krede, gdje se radi o tzv. rudistnim školjkašima ili rudistima, te o hondrodontama. Ovi vrijedni fosili razotkriveni su uvelike uz magistralnu cestu na Žovnici, iznad same Žovnice, kao i čak na samom području kod vrela Radobolje. Ovi znakoviti pradrevni fosili predstavljaju samo naznaku i uvertiru šta se sve još može bez ikakvih sumnji pronaći, i što sve još od geo-blaga skriveno čeka uokolo zapadnog Mostara da ga se razotkrije. U pogledu hidrogeoloških osobitosti, vrijedi spomenuti očitu činjenicu da su ovi inače slabo vodopropusni i vododrživi srednje-eocenski sedimenti (ponegdje poznati kao 'fliš') imali presuđujuću ulogu u formiranju samog izvora Radobolje, budući da se ovdje radi o hidrogeološkim bočnim barijerama, te o podinskim izolatorima ovog mikropodručja Mostarske kotline. Detaljnijim ranijim terenskim obilascima neposredno uokolo izvorišne zone prema Žovnici te prema Galcu, pronađeni su mjestimično i deblji slojevi gornjo-eocenskog tzv. prominskog konglomerata (stijena koja izgleda kao beton), po kojima se očito tijekom kišnijih razdoblja obilna količina oborina slijeva i teče sve do same izvorišne zone. U nastavku dalje prema centru grada, prema Cimu i Ilićima, čitavu podlogu terena grade još nepropusniji miocenski klastiti, lapori i pješčenjaci, koji samim time predstavljaju nepropusnu podlogu po kojoj stoga bez poniranja konstantno teče rijeka Radobolja, koja se malo dalje istočno u samom centru grada ulijeva u rijeku Neretvu. No, osim svih ovdje navedenih prirodnih osobitosti, ono što je također uvelike i nevalorizirano, i nepromovirano, jest bogatstvo povijesno-arheološke baštine čitavog ovog prostora.
Bogatstvo (pra)povijesne graditeljske baštine;
U kontekstu poznatijih povijesnih ostataka ovog, zapadnog, dijela Mostara, nesumnjivo će mnogima 'zazvoniti' pojam, odnosno lokalitet naziva 'bazilika'. Naravno, riječ je o dobro poznatoj, pa i čuvenoj 'mostarskoj', ustvari 'Cimskoj' kasno-antičkoj bazilici, koja se nalazi na lokalitetu Crkvine, par km sjeveroistočnije od areala izvorišta rijeke Radobolje. U brojnim opisima vezanim za lokalitet 'cimske bazilike', jasno ćemo zapaziti te pročitati informacije kako se ovdje u biti radi o jednom antičkom (rimskom) lokalitetu, ali i to kako su čitav ovaj prostor prije romanizacije, naseljavali čuveni Iliri Daorsi. Ponegdje ćemo pročitati kako je osim pronađenih 5 rimskih novčića, pronađeno i ostataka antičke keramike, crijepovlja, i sličnih ostataka koje ubrajamo u kasno željezno te rano-antičko doba. No, osim svih tih navoda, te dostupnih radova o bazilici i Crkvinama, uvidjeti ćemo jasnu činjenicu da, izuzev taksativnih šturih navoda, gotovo niti jedan od brojnih okolnih prapovijesno-ilirskih, pa i antičko-rimskih, lokaliteta s ovog prostora, kao i s prostora čitave okolice Mostara, nije detaljnije proučavan niti opisivan. Ako pak krenemo promatrati sve dosada imalo poznatije, pa bar kroz par riječi u prethodnoj literaturi ili medijima, opisane prapovijesne lokacije s nekim oblikom kamenih ostataka, bilo da se radi o prapovijesnim gomilama, bilo o gradinama, možemo lako uvidjeti da je, iako tek početnički opisani takav literarni sadržaj, posve evidentna ogromna gustoća prapovijesnog života i gustoća naseljenosti prapovijesnih žitelja upravo unutar areala ovog krajnjeg zapadnog dijela današnjeg Mostara, koji obuhvaća relativno velika naselja Cim i Ilići. U tom kontekstu možda i najveću količinu ovih informacija iz kojih saznajemo o prisustvu i karakteru kako prapovijesnih, tako i antičko-srednjovjekovnih ostataka na prostoru ovog dijela Mostara, možemo uvidjeti pregledom poznate velike kataloške knjige 'Arheološki leksikon BiH, tom 3'. Pregledom poglavlja koja se odnose na područje Općine Mostar, te svega onoga što u naslovu ima dodatak naziva mjesta ili nalazišta - Cim, Ilići, Vihovići, Raštani, Vojno, odnosno predjeli zapadnog Mostara, brzo ćemo uvidjeti da je ovdje navedena impozantna količina prapovijesnih gomila (tumula), kao i nešto rjeđih primjera prapovijesnih gradina. Upravo nam navod svih tih prilično brojnih prapovijesnih gomila, od kojih su neke smještene tik uz areal vrela Radobolje, jasno pokazuje, i dokazuje, da se ovaj pitoreskni i prekrasni, gotovo rajski, dio Mostara, uvelike koristio za život čovjeka već u ranim metalnim razdobljima prapovijesti. Prostom logikom razmišljajući i povezujući neporecive činjenične relacije, slučaj tako velikog broja prisutnih prapovijesnih grobnih gomila, smještenih uokolo za život jednostavno perfektnog mjesta (izvorište rijeke, plodna zemlja, topla klima, bogatstvo šume, ljekovitog bilja, pogodne stijene, itd.), nesumnjivo pokazuje da negdje u samoj njihovoj blizini mora postojati bar minimalno i jedno prapovijesno naselje, odnosno prapovijesna gradina. I za ovaj dio Mostara, to se pokazuje uistinu tako. Od svih takvih dosada poznatijih, bilo ranije opisanih u Arheološkom leksikonu, bilo onih prezentiranih kroz internetske medije i portale u posljednje vrijeme, vrijedi izdvojiti najbližu kolosalnu piramidalnu gomilu poznatiju pod nazivom 'Cimska gomila', koja se nalazi tek mrvicu sjevernije od promatranog područja s izvorištem rijeke Radobolje. U slučaju Cimske gomile, jasno je da se radi o jednoj karakterističnoj ilirskoj gradini sastavljenoj od kolosalne obredne gradine, svojevrsne, danas nažalost uvelike porušene, stepenaste proto-piramide, od koje se sa strana odvajaju dodatni kameni bedemi podignuti ponajviše iz građevinsko-statičkih razloga stabilnosti same vršne obredne gomile. Južno od same kolosalne vršne gomile prema dnu padine steru se brojne ilirske, očito stambene, terase često podzidane monumentalnim (megalitskim) zidinama. I dok je gradina 'Cimska gomila' kao forma piramidalne građevine, ustvari prapovijesno - ilirske proto-piramide, danas uvelike srušena iz raznoraznih razloga, s druge strane pravo pravcato čudo predstavlja još jedna nedaleka piramidalna gradina, ustvari stepenasta obredna proto-piramida smještena na kosi brda Orlac iznad Raštana, također na zapadnom dijelu Mostara. Ova 'Ilirska proto-piramida iznad Orlaca' predstavlja uistinu jedan unikatan i prevrijedan primjerak prapovijesne suhozidne piramidalne gomile u širim prostornim razmjerima, koja ima spoj ogromne starosti (minimalno srednje brončano doba, vjerojatno i rano - tzv. Posuška kultura) i još uvijek fenomenalno očuvane izvorne suhozidne gradnje tj. suhozidne arhitekture stepenastih ili terasastih segmenata ovog prastarog kamenog objekta. Također od iznimne važnosti je spomenuti činjenicu da, osim rečenih ogromnih arhitekturnih vrijednosti, ova prapovijesna kamena građevina, predstavlja po svemu sudeći - najstariji kulturno-povijesni graditeljski spomenik grada Mostara s očuvanom izvornom arhitekturom. I što se tiče svih tih ranije opisivanih prapovijesnih gomila te gradina, u svijetlu prošle literature, vezanih za prostore zapadnog dijela Mostara, prethodno navedene informacije bile bi uglavnom sve do čega možemo doći. A da, kao što smo u uvodnom dijelu teksta rekli, pravo i istinsko (pra)povijesno bogatstvo grada Mostara, predstavlja jedan neizmjerno golemi potencijal i tek razotkrivajući baštinski dragulj kojeg smo tek doslovno načeli, pokazuje nam jedan čudesni do nedavno gotovo potpuno nepoznati prapovijesni ilirski mega-kompleks sastavljen od nekoliko gradina te brojnih tumula i raznoraznih drevnih zidina, koji je smješten tik poviše Cima na južnim dijelovima platoa Bristovača, što je od strane autora ovog teksta bilo prezentirano prije nekoliko godina na ovom portalu.
O Daorskom i antičkom gradinskom kompleksu kod vrela Radobolje i prema Cimu;
Ono što je srž ovog članka i promocije prirodoslovno-povijesnog bogatstva zapadnog dijela Mostara, predstavlja jedno uistinu impozantno mjesto, jedno omanje no ipak istaknuto brdsko kameno uzvišenje, smješteno na neporecivom strateški prevažnom reljefnom položaju, kao ishodišna gradina koja je kontrolirala čitav ovaj zapadni dio Mostarske kotline, ali i glavne pristupne puteve te koridore prema današnjem Širokom Brijegu, prema Gorancima (planinskoj unutrašnjosti), kao i prema sjeveru i rijeci Neretvi. Radi se o gradini tj. glavici - Zdinje, vrlo indikativnog naziva i toponima, koja je prostorno i kronološko-kulturološki nedjeljiva od južnih poteza padine Bristovača, područja Maslinih gomila te područja Borovčevina. U biti ovdje se radi o najnižoj, no zasigurno, o strateški najvažnijoj, gradini u okviru šireg ilirskog kompleksa te velikog gradinskog sustava Zdinje-Bristovača-Sovići, kuda su ujedno vodili svi glavni i prapovijesni i kasniji antičko-srednjovjekovni putevi iz Mostarske kotline (današnji Mostar) prema unutrašnjosti i arealu planine Čabulje, odnosno dalje prema Rakitnu, Blidinju, u prevedenom smislu prema čitavoj sjeverozapadnoj unutrašnjosti drevne Ilirije. Ako promotrimo već u startu sami naziv glavice, odnosno gradine - Zdinje, jasno vidimo da je riječ o izvedenici od riječi 'Zidine', a što s obzirom na upravo neporecive monumentalne kamene zidine ili suhozide, smještene upravo na ovoj glavici, odražava još davnu svijest o postojanju drevnog zidanog lokaliteta točno ovdje. Osim vrlo indikativnog naziva 'Zdinje', u istom ovom kontekstu, jako su indikativni i drugi nazivi okolnih uzvišenja (toponimi), kao i lokaliteta, koji također neporecivo ukazuju i dokazuju egzistenciju gusto razmještenih drevnih (pra)povijesnih, ilirskih te antičkih, mikrolokaliteta gotovo posvuda uokolo samog izvorišta Radobolje. Pogledom na detaljnije topografske te geografske, kao i katastarske, karte ovog područja, tako ćemo vidjeti nazive - Gradača, Samograd, Maslina gomila, Crkvine, i slične toponime koji jasno odražavaju povijesno-antičke lokalitete. Nema nikakve sumnje da u okviru toga, recimo sami naziv Gradača, posve jasno indicira postojanje određenih prapovijesnih ilirskih struktura ili kamenih ruševina na poziciji grebena južno od izvorišta Radobolje, kao što isto tako nazivi 'gomila', gradina, gradine, gradište, grčine, gračine, krčić, meteriz, zidine, grad, gradište, gradnica, gradnići, podvornice, žuželj, i slični nazivi, kristalno jasno upućuju da se na pozicijama tih toponima kriju ostaci prapovijesno-ilirskih ili pak antičkih lokaliteta. Ako promotrimo i vratimo se pak na predmetno uzvišenje Zdinje, iznad kojeg u pravcu Goranaca i Sovića kontinuirano slijedi padina s brojnim većim i manjim ilirskim gomilama, kao i masivnijim raznoraznim očito drevnim prapovijesnim ili ilirskim suhozidima, lako uviđamo izrazito moćan strateški reljefni položaj Zdinja u odnosu na sva ova okolna uzvišenja te lokalitete. Ako dalje promotrimo neke druge malo poznatije gradine po Hercegovini, i posebice u bližoj okolini, vidjeti ćemo da bi pravo čudo predstavljalo to da ovaj nevjerojatno moćan i strateški važan položaj današnje glavice Zdinje, nije bio još u prapovijesno vrijeme, vrijeme Ilira, prepoznat, odabran, prisvojen, te u konačnici iskorišten u graditeljsko-modifikacijskom smislu. I kao što je to bivalo slučajem na masi gotovo identičnih uzvišenja po Hercegovini, čak i onih s manje izraženim strateškim karakterom, na kojima su Iliri nepobitno podigli svoje veće ili manje gradine, tako je i slučaj s uzvišenjem Zdinje na prijevoju između Cima i Ilića, gdje su lokalni Iliri, gotovo zasigurno čuveni Daorsi, podigli gradinski kompleks koji je sačinjen od dva do tri izduženo polukružna prstenasta bedema, te danas razrušene kamene gomile na centralnom i najvišem dijelu vrha uzvišenja. Ono što je otegotna okolnost, koja nije zaobišla gotovo niti jedno uzvišenje uokolo samog centra Mostara, a što je i posve razumljivo uslijed razvoja urbanizma i širenja gradskog prostora, jest djelomična devastacija kako ove gradine, tako i znatnijeg dijela padine prema Bristovači, u novijoj povijesti probijenim uskim puteljkom kojim se pristupalo danas napuštenim kućištima u vrhu zavale iznad Cima. No na svu sreću i budući da ovaj prostor prema službenim federalnim katastarskim podatcima (Federalna geodetska uprava - geoportal, preglednik KČ) nije pretjerano isparceliziran privatnim kč-ovima, u velikim dijelovima ovog terena, počevši od Zdinja na jugu, preko Maslina gomila, pa do vrha Bristovače, zaostale su još uvijek koliko toliko očuvane izvorne ilirske te ponegdje i ilirsko-antičke (rimske) kamene građevine, konstrukcije, objekti i suhozidi, koji su pak s druge strane danas uvelike obrasli gustom i često neprohodnom vegetacijom. Detaljnijim pregledima te djelomičnim obilascima čitavog ovog prostora ustanovljena je još jedna vrijedna činjenica da se, osim same gradine Zdinje, vrlo slična omanja gradina, također s par prstenasto izduženih ovalnih suhozidnih bedema, krije tek nešto malo sjeverozapadnije od glavice Zdinje, pri čemu su danas ostaci ove gradine i njenih bedema gotovo u cijelosti prekriveni gusto izraslom šumom te visokom i bujnom makijom. Ipak dobar pogled na sve češće objavljivane satelitske i ortofoto snimke načinjene tijekom zimskog perioda, jasno nam mogu vizualno odati okvirnu strukturu i tlocrte ovih gradina. Sve nam ovo rečeno jasno ukazuje da se ni najniža gradina Zdinje, moguće čak i uzvišenje Radeš (na kojem se krije mistična nekropola stećaka), ni sve ostale koje slijede redom po grebenu i padini prema Bristovači, Sovićima ili Galcu, ne smiju promatrati zasebno, već isključivo kao integralni dijelovi jednog poprilično velikog gradinskog sustava koji je funkcionirao s ove krajnje zapadne strane mostarske kotline. U pogledu analogije gradini Zdinje, kao što smo to već napomenuli, može se naći mnoštvo gotovo identičnih primjeraka gradina i gradinske geomorfologije te strateške funkcije. Najbolji takvi ogledni analogni primjeri mogu se pronaći pogledom na slijedeće hercegovačke ilirske gradine: Doljanska gradina (jug Čapljine), Mala gradina (iznad centra Čapljine), gradine iznad Borka i Lištice (Široki Brijeg), gradine u Posuškom Gradcu, gradine uokolo Gruda, gradina Zelengora kod Vitine (Ljubuški), gradina kod Dračeva iznad Neretve (sjever Čapljine), gradine oko Stoca, Petrićušića gradina u Zagorju (Posušje), itd. No, ono što je jedan određeni i vrlo atraktivni specifikum vezan za gradinu Zdinje u zapadnom Mostaru, jest prisustvo čudesnih monumentalnih kiklopskih zidina, kakve se baš u ovakvoj formi nalaze na svega nekoliko gradinskih lokaliteta ne samo u Hercegovini, već u čitavoj regiji istočno-jadranskog areala. Radi se o krajnjem zapadnom okrajku nižeg prstenastog izduženo ovalnog gradinskog bedema, čiji je krajni rubni dodir sa masivnom osnovnom stijenom brda, izveden u čistoj megalitskoj poligonalnoj arhitekturi. Pomnijim pregledom i rekognisciranjem čitavog ovog dijela gradine, ustanovljeno je kako se ovdje krije znatnim dijelom duž istočnog obruba danas gotovo zatrpani krak masivne fino ozidane podzide koja se samo kontinuirano nastavlja na prstenasto-lučni kameni bedem kojeg je na sjeveroistočnom dijelu gradinskog uzvišenja presjekla novije podignuta pristupna uska cesta prema vršnom malom zaselku i napuštenim kućama u vrhu brda. Prateći ovu finu liniju vanjskog lica bedema, koja već po startnom pogledu pokazuje u vrhu izvirujuće goleme gotovo poput daorsonskih, oblikovane bunjaste blokove, dolazi se do krajnjeg jugozapadnog okrajka gdje ova linija bedema poprima nevjerojatne monumentalne razmjere. Ustvari ovdje se nalazi jedna tipična, ili bolje rečeno - klasična - antička obla kula, odnosno jedna kružna platforma na kojoj je mogao stajati izvjestan antički hram ili pak nešto drugo budući da je vrh same kružne platforme relativno zaravnjen, ali vidljivo monumentalan. Spuštanjem od istoka u neposredno podnožje ove masivne monumentalne oble ili kruže kule - platforme, te razmicanjem gustog zelenog grmlja, na vidjelo je prvotno proizašao početak zidanog temelja ove platforme, koji je sačinjen gotovo u klasičnom arhitekturnom suhozidnom stilu od grublje ili gotovo nikako, obrađenih, većih izduženih blokova lokalnog vapnenca s umetnutim manjim komadima u prostore između blokova. No, ono što slijedi u nastavku platforme prema zapadu uistinu ostavlja jednak dojam kao da se nalazite i gledate prizor ispred čuvenih kiklopskih zidina Daorsona kod Stoca. Naime, taj istočni početni krak grubljeg reklo bi se klasičnog gradinskog podzidavanja, na najistaknutijem položaju prema jugozapadu, kontinuirano se mijenja u čudesno izgrađeni pravi kiklopski zid ili bedem tj. zidine - u kojem su vješto ugrađeni poligonalni djelomično obrađeni bunjasti blokovi. Ono što je najimpresivnije u ovom dijelu megalitske kiklopske kružne kule - platforme na ovoj gradini, jest čitav ovaj ultra-monumentalni segment zidine koji je unikatan jer je u cijelosti izgrađen od poligonalnih, i manjim dijelom od paralelopipedno-trapezoidnih, kamenih blokova savršeno međusobno povezanih te složenih. Obilaskom podnožja prema krajnjem zapadnijem okrajku kružne kule, prizor postaje još fascinantniji jer se dolazi do segmenta kiklopskog zida koji je građen od uistinu pregolemih i ogromnih vapnenačkih blokova, koji su međusobno posloženi u čistom 'daorsonskom' kiklopsko-megalitskom stilu. Radi se mahom o baznim, pa čak i gornjim posloženim, kamenim blokovima golemih dimenzija, zasigurno s težinom preko minimalno jedne tone, ali i začuđujuće vještim uklapanjem i spajanjem sa okolnim susjednim blokovima, gdje sveukupno gledajući posebnu impresiju ostavlja vizualni dojam da u čitavoj ovoj ultra-monumentalnoj zidini niti jedan jedini kameni blok nije sličan niti iste forme. Znači, radi se kompletno o jednom po svemu sudeći antičko-daorskom megalitskom, ali megalitskom - poligonalnom zidu, sa kamenim blokovima različitih oblika te često i sa više od 4 pomno obrađena priležna kuta. Isto tako promatrajući izvorni arhitekturni stil ove masivne kiklopske suhozidine, vidljivo je da su u najvećoj mjeri priljubne ili priležne stranice između velikih poligonalnih blokova oblikovane u izuzetno preciznoj tankolinijskoj formi, ustvari identično kao u već rečenog analognog primjera čuvenog Daorsona kod Stoca. Osim svega ovoga, kao jednu od najimpresivnijih odlika same arhitekture ovog čudesnog i zaboravljenog mostarskog graditeljskog spomenika, potrebno je spomenuti i samu visinu ovog kiklopskog zida, koja u najvećem dijelu iznosi i preko 3, čak i 3,5 metra, možda izvorno i malko više. Zapadni krajnji rub kružne platforme je danas ujedno i najgušće zarastao, no probijanje kroz tu gustu vegetaciju se isplati jer se pokazuje u tom dijelu rečeni najimpresivniji kiklopski arhitekturni slog od najvećih kamenih blokova. Sami krajnji rubni dio je impresivno spojen sa okomitom vapnenačkom stijenom koja ovdje izbija iz brda te se povisuje kao vršni greben sve do samog vrha uzvišenja.
'Mostarski Daorson' - ali i - 'Mostarska Narona' - analogije u pogledu megalitskog poligonalnog zidanja i prisutne brojne grčko-italske keramike;
U nastavku obilaska kružnih bedema na gradini Zdinje, prolaskom preko kružne kule i platforme, na pomalo iznenađujući uvid, pokazuje se činjenica i da se sa zapadne te sjeverozapadne strane gradinskog vrha i oštrih stijena, gotovo na subvertikalnim padinama prema vrelu Radobolje, nastavljaju identični klasični gradinski suhozidni prstenasti bedemi koji oivičuju i okružuju i čitav vršak brda sa ovih zapadno-sjeverozapadnih strana. No, tu ono što je najvrijednije i što se u punom obimu, kao glavni dokaz porijekla same gradine i njenih zidina, pronalazi na ovom mjestu, jesu uistinu brojni prisutni komadi ilirsko-antičke keramike, od kojih nadaleko pretežu komadi grčko-italskih amfora. Tu i tamo mogu se zamijetiti vrlo rijetki komadi antičkog crijepovlja, no brojem daleko dominiraju svjetlo žućkasti komadi vinskih grčko-italskih amfora, upravo onih istih oblika kakvi su kao najčešći keramički ostaci pronađeni i na čuvenom Daorsonu. Vrhunac ovog uvida predstavljao je slučajni pronalazak jedne fenomenalno očuvane drške amfore, koja prema fakturi, očitoj svjetlo-žućkastoj boji (crvenkasta boja - više rimsko-italsko, žućkasta boja - više helenističko-grčko podrijetlo) te morfologiji, jasno upućuje da se ovdje radi o možemo slobodno reći jednoj vinskoj amfori Daorsa. Najizvjesnije je da je riječ o tipu tzv. Lambogia II, koji datira od 2.st.pr.Kr., no moguće je da je riječ i o starijim oblicima vinskih grčko-italskih amfora. Ono što se dalje zapazilo obilazeći redom sve prisutne kružne i prstenaste suhozidne bedeme oko vrha gradine, jest očita činjenica da je po njima prisutno pravo mnoštvo ove grčko-italske keramike u kojoj pretežu ostaci komada vinskih amfora. Pojedini komadi ove rano-antičke keramike pronađeni su te zamijećeni direktno kako po suhozidnim bedemima, tako i unutar vršnih dijelova ovih bedema što predstavlja neosporan dokaz i pokazatelj činjenice da su mahom ove suhozidne monumentalne konstrukcije bile podignute u tom vremenu rane antike ili kasnog željeznog doba, što je u stručnom žargonu riječ o protopovijesnom periodu, upravo kada su na ovom području najviše prosperirali čuveni Daorsi. Po svemu sudeći, i prema autorovim pretpostavkama, ovdje se očito krije proto-antička i ilirska gradina iz kasnog željeznog doba tj. perioda helenizma, koja je podignuta minimalno od 3 st.pr.Kr. te bila u funkciji sve do početka nove ere, kad se romanizirani Iliri i Daorsi s ovog položaja spuštaju tek mrvicu uniže na predio danas poznatih kasno-antičkih ili pak srednjovjekovnih lokacija Radeša te Crkvina s čuvenim ostacima kasno-antičke bazilike. Ako ćemo nadalje probati potražiti najbolje analogije u samoj arhitekturi megalitskog poligonalnog zida kružne ili oble kula na južnoj strani gradine, može se izdvojiti nekoliko super analognih, gotovo identičnih primjera sličnih zidina koje je autor ovog bloga razotkrio većinom na prostoru Donje ili Niske Hercegovine tijekom posljednjih 7,8 godina. U prvom redu trebamo reći i naglasiti to, da se u pogledu same suhozidne arhitekture ovdje radi o tipu megalitskog poligonalnog zida koji se svrstava u tzv. Opus siliceum, koji predstavlja poligonalni suhozidni megalitski slog vrlo čest u rano-antičkim građevinama na prostorima današnje Albanije, Grčke te Italije (ekstra online članak gdje se mogu pročitati glavne osobine ovog megalitskog graditeljstva: takvi smo a zac ). Tu se se zaista mogu naći nebrojeni gotovo identični primjeri megalitskih poligonalnih zidova kao ovdje prisutnoga na gradini Zdinje, s datacijom u kasno željezno i helenističko doba. No, nama su najznakovitiji oni slični primjeri te analogije u gradnji, na lokalitetima koji su ujedno prostorno i najbliži Mostaru i ovom dijelu Hercegovine. U tom kontekstu, u prvom redu naravno da je razumljivo da ćemo gledati uzore i analogiju u samom Daorsonu. Gledajući danas poznate i razotkrivene zidine Daorsona, vidimo da se najveća sličnost između Daorsona i Zdinja, ogleda u krajnjem jugozapadnom okrajku zida kružne kule na Zdinjama, gdje su prisutni kolosalni kameni blokovi s bunjastom istakom, te posve jednolikim međusobnim uklapanjem kao i formom trapezoida, kao što je to slučaj u pojedinim dijelovima Daorsona, posebice dijelovima zidina rubnih četvrtastih kula. No, ipak gledajući pomnije megalitski zid na Zdinji, vidimo da je on unikatan i čak još interesantniji nego onaj u Daorsonu, jer je u cijelosti izgrađen od poligonalnih ukoso oblikovanih te nepravilnih kamenih blokova. Ovakav stil u najsličnijoj formi rečenom opus siliceum-u na Zdinjama, autor je razotkrio na dijelovima bedema i gradine u Mokrom ili Čerigaju, tzv.Matijevića gradina, zatim na čuvenoj ilirskoj gradini tj.ilirskom gradu Pit u Gorici kod Gruda, zatim posebice slični zidovi također identične proto-antičke kronologije, autor je razotkrio na prostoru glavice u Gabeli, isto tako gotovo identične dijelove rano-antičkih megalitskih zidina možemo zamijetiti na novootkrivenoj daorskoj gradini - akropoli Ljubovik između Hutova Blata i kanjona Bregave, onda na dijelovima čuvene gradine Zvonigrad kod Pologa, potom na dijelovima Doljanske gradine kod Čapljine, zatim na par gradina kod Neumskog Gradca, na gradinama Klobuk i Zelengora kod Ljubuškog, i pojedinim drugim klasičnim protopovijesnim ilirskim gradinama Hercegovine. Na koncu potrebno je reći kako se možda i ponajveća sličnost u poligonalnom arhitekturnom slogu zidanja megalitskog zida na gradini Zdinje, očituje na također vrlo poznatoj daorskoj, no danas uslijed zaostalog minskog polja nepristupačnoj, gradini - Martinovića gomila u Dubcima kod Stoca. Upravo se gledajući cjelokupan megalitski bedem Martinovića gomile kod Stoca, najveća arhitekturna sličnost očituje u najgornjem dijelu ovog bedema gdje su kao i na gradini Zdinje, kriju fino posloženi nepravilno oklesani poligonalni do trapezoidni kameni blokovi lokalnog vapnenca. Sve nas ovo i ove jasne i neporecive analogije, čvrsto upućuju na činjenicu da su ovim prostorom te dijelom Mostara u protopovijesno doba, gospodarili poznati Iliri Daorsi, ali i da su po svemu sudeći, ovdje imali jedan svoj vrlo važan centar, ili pak polazišnu točku u kontekstu trgovine, te putnih pravaca u smjerovima unutrašnjosti današnje BiH. Ako čak i u cjelokupnom geomorfološkom kontekstu pogledamo čitavu zapadnu stranu mostarske kotline, ustvari današnjeg grada Mostara, jasno ćemo uvidjeti da je upravo glavica tj. gradina Zdinje, jedina forma brijega koja najviše zadire i izdvaja se iz osnovnog visokog i strmog brdskog masiva od zapadnih strana te se isturuje prema središtu kotline, izuzevši zasebna obla uzvišenja Bijelog Brijega i Radeša. Ujedno jasno se vidi da je ovaj istureni brijeg, reljefno povezan s krakom glavne padine prema Bristovači i Gorancima, što je jednostavno genijalno pogodovalo i prapovijesnim te kasnijim antičkim stanovnicima Mostara u pristupnim smjerovima prema unutrašnjosti te rudnim krajevima u Bosni. Također ne smijemo zaboraviti spomenuti uski kanjon ili dragu koja se proteže tik malo sjevernije od gradine Zdinje, koja se proteže doslovno od dna mostarske kotline predjelom ispod upečatljivog brijega Kamen, dalje prema Gorancima i Sovićima, uz koji je morao još od duboke prapovijesti sezati jedan bitni krak drevnog puta i komunikacije između doline Neretve i gornje unutrašnjosti iza Goranaca i planine Čabulje. Isto tako upečatljivu činjenicu predstavlja zapažanje da se neposredno s južne i jugozapadne strane isturenog kamenog brijega naziva Kamen, kriju ruševine i osipine po svemu sudeći također vrlo sličnih djelom monumentalnih proto-antičkih, moguće daorskih, zidina. U kontekstu prethodno opisanih analogija te sličnosti između gradine Zdinje i nekih hercegovačkih ilirsko-antičkih lokaliteta, vrlo jake i vjerojatno najjače ili najveće sličnosti ogledaju se u pojedinim poznatijim ilirsko-antičkim lokalitetima izvan Hercegovine i u drugim okolnim zemljama, pogotovo onima na Mediteranu. Kao jednu od najvećih u smislu arhitekture zidina, analogija zidinama na gradini Zdinje, možemo vidjeti na čuvenom arheološkom lokalitetu u Hrvatskoj - Naroni u Vidu kod Metkovića. Naime, pojedini dijelovi danas fino raščišćenih te uređenih kamenih bedema ovog drevnog antičkog grada, u cijelosti se, svojim izgledom arhitekture i sklopa kamenih poligonalnih blokova, podudaraju finim zidovima sa mostarske gradine kod Radobolje. Jedina i bitna razlika očituje se u tome da su na gradini Zdinje prisutni mnogo veći kameni blokovi, koji su u daorsonskih gabarita, u odnosu na manje koji su vidljivi u bedemima Narone. Ipak, pojedini rjeđi djelovi bedema Narone, pogotovo oni koji potječu iz najstarijih proto-povijesnih te rano-antičkih faza, izgledaju gotovo identično kao bedemi na gradini Zdinje. Osim samog izgleda poligonalne megalitske arhitekture, u Naroni pronalazimo još jednu vrlo indikativnu analogiju i podudarnost, koja se ogleda u tome da su u zapadnim i gornjim dijelovima prvih bedema Narone, otkrivene najstarije kamene suhozidne kule, koje nemaju četvrtasti oblik kao sve kasnije iz rimske faze, već imaju kružni ili ovalni tlocrtni presjek. U tom kontekstu ove izvorne kamene kule Narone prozvane su i oble helenističke kule, odnosno okrugle kule koje predstavljaju najstariju fazu gradnje Narone i njenih zidina. Prema dostupnim podacima o Naroni, koji se mogu pročitati na više internetskih stranica te radova, opisano je to kako su ove izvorne okrugle kule gradili izvorni predrimski stanovnici Narone, koji su označeni kao drevni Grci, ili čak i kao sami Iliri Daorsi. Ako pogledamo samu tu činjenicu da najizvorniji segmenti Narone predstavljaju upravo ove oble kule pripisane grcima ili Daorsima, jasna nam je analogija s činjenicom da se upravo i na gradini Zdinje svojevrsna okrugla, obla ili kružna kula, koja je pak mogla biti i forma izvjesne masivne platforme. Osim rečene Narone, vrlo slične analogije i podudarnosti možemo pronaći kod megalitskih zidina čuvenog crnogorskog ilirskog lokaliteta, ustvari ilirskog grada Meteona, smještenog u današnjem Medunu kod Podgorice. Promatrajući ovaj, također očito i neporecivo poligonalni megalitski bedem, vidimo da je on neosporno jako sličan u arhitekturnom smislu bedemu na gradini Zdinje, kao i činjenicu da se i u slučaju Meduna radi o polukružnoj ili obloj megalitskoj platformi, od koje je danas ostao očuvan ovaj vanjski krak megalitske-poligonalne podzide. Da bi sličnost Meduna tj.Meteona i Zdinja bila još veća, pokazuju nam i drugi danas zarasli dijelovi padine brda u Medunu, gdje se mogu zamijetiti identične sekcije megalitskih zidina kao na gradini Zdinje. U kontekstu sličnosti i analogije, ne smijemo zaboraviti spomenuti i najranije dijelove čuvene Salone kod Splita, zatim dijelova Stobreča tj. Epetiona, kao i Trogira, tj.Traguriona, Isse na Visu, kao i pojedinih liburnsko-rimskih lokaliteta poput grada - gradine Nadin, Aserije i Varvarije.
Čuvena statua iz Sovića kod Mostara - figurina ilirske božice - da li je možda napravljena (tj.izlivena) na gradini Zdinje iznad Cima ? ;
Osim svih rečenih, i kako jasno vidimo, prilično brojnih podudarnosti te analogija, koje možemo pronaći u kontekstu antičkih predjela Cima i Ilića, sa okolnim ne samo hercegovačkim, već i dalmatinskim, te crnogorskim, ilirsko-antičkim lokalitetima, obilazak čitave gradine Zdinje razotkriva nam još neke fascinantne uvide i moguće relacije. Naime, čitav prostor gradinskog brijega Zdinje ispunjen je brojnim manjim ili većim ostacima željezne, i metalne, zgure, troske te raznoraznih otpadaka prerade metalnih ruda. Ovo trebamo pa i moramo dovesti u kontekst upravo s Ilirima Daorsima, jer su upravo unutar njihovog poznatog grada Daorson, pronađeni brojni artefakti, komadi metala, te dokazi koji neosporno upućuju na činjenicu da su upravo Daorsi bili veliki obrađivači te proizvođači metalnih predmeta. U tom kontekstu ne smijemo zaboraviti spomenuti činjenicu da su upravo Daorsi, prema svim dosadašnjim spoznajama, jedini među Ilirima ovih prostora u regiji, kovali svoj vlastiti novac, što u prevedenom smislu znači, da su morali na prostoru današnje gradine Daorson ili Ošanjići, imati metaloprerađivačke peći i objekte u kojima su izlijevali te talili metalne rudače. Osim toga, jedan od najvećih pronalazaka doslovno pravog metalnog blaga na prostorima čitave BiH, odnosi se na veliko otkriće čitave skrivene ostave na akropoli Daorsona, u kojoj su bili raznorazni metalni predmeti kao što su alati, oruđe, nakit, metalne kutije, metalne podloge ili kalupi za lijevanje, itd. Sve nam ovo neporecivo dokazuje da su Daorsi bili vrlo važni prerađivači metalnih rudača. I da poanta oko ovoga svega spomenutog u kontekstu ovdje opisivanog zapadnog dijela Mostara te same gradine Zdinje, bude još upečatljivija i u neku ruku misterioznija, pokazuje nam davno vrlo vrijedno otkriće metalne brončane antropomorfne statue otkrivene krajem XIX stoljeća na prostoru današnjih Sovića, koji se upravo nalaze tik iznad prostora Cima. Prema tim prvim informacijama nakon otkrića ovaj metalni pronalazak opisan je kao figurina jedne tada važne ilirske božice, koju su po svemu sudeći jako štovali lokalni ilirski stanovnici ovog kraja. I ako sad povežemo mjesto pronalaska ove metalne ilirske božice, koje je gotovo neposredno iznad gradine Zdinje, i očitu ogromnu količinu komada otpada od prerade metala i metalnih ruda na glavici-gradini Zdinje, neće nam trebati puno maštati niti razmišljati da dovedemo u jasnu vezu figurinu ili statuu ilirske božice sa samom gradinom. Buduči da se posve sigurno, uslijed ranije opisane izuzetno pogodne geomorfologije, još tijekom najranije prapovijesti, posebice onda tijekom antičkog perioda, s kontinuitetom sve do današnjih vremena, odvijala jako živa prostorna komunikacija i kretanje u oba smjera, kako iz mostarske kotline prema današnjim Sovićima, tako i suprotno, od predjela Sovića prema mostarskoj kotlini. To nam postaje i posve razumljivo ako u tu prostornu komunikaciju, samo uključimo neprocjenjivo važno vrelo ili izvorište rijeke Radobolje, gdje su u kasnijem vremenu bile podignute i mlinice. Budući da je voda doslovno izvor života, kako i danas, tako i u svim prošlim tj. i prapovijesnim, antičkim, vremenima, jasna je činjenica da su se ilirski stanovnici koji su posjedovali ovu danas populariziranu metalnu statuu ilirske božice, vrlo često kretali prema području vrela Radobolje. Pri tome su naravno prolazili upravo grebenom i prostorom same gradine i glavice Zdinje. Jasna je i neporeciva ogromna strateška uloga gradine Zdinje, pogotovo ako pribrojimo tu neposredno smješteni neprocjenjivo važni lokalitet izvorišta rijeke Radobolje, tj. izvorišta pitke vode, kao i pristupni put prema Mostarskom blatu koji od izvorišta seže preko današnje Žovnice na jug. S obzirom na sve rečeno, posve je opravdana mogućnost, danas naravno kao određena enigma, da je današnji brend Sovića i dijela Goranaca - brončana figurina ilirske božice, napravljena specijalno po narudžbi, na samoj gradini Zdinje.
O prapovijesnim monumentima Mostara i prastarom porijeklu prvih prapovijesnih gradina ( u svijetlu najnovijih senzacionalnih otkrića na Korčuli)
Naravno da je posve očita činjenica, da unutar svih prethodno nabrojanih prapovijesno-antičkih te srednjovjekovnih lokaliteta i monumenata, nije niti blizu kraj. U tom pogledu, svima onima iole sposobnijima u pregled danas izrazito dostupnih i vrlo kvalitetnih satelitskih internetskih preglednika kao što je poznati Google Earth ili sličnih programa, već kraćim promatranjem satelitskih kadrova iznad ili uokolo Mostara, jasno će se razotkriti postojanje mnoštva raznolikih kamenih formacija, kamenih povijesnih konstrukcija, objekata, kao i uzvišenja s očitim tragovima prastarih kamenih struktura, koje do dana današnjeg gotovo nitko, kako od znatiželjnika tako i od stručnjaka, nije detaljnije proučio, izbliza poslikao, niti široj javnosti prezentirao. U tom kontekstu može se reći, pa i slobodno zaključiti, da se prava povijest Mostara još nije ni započela ispisivati, a kamoli pobliže proučavati. Gledajući svo ovo povijesno, ustvari više prapovijesno, monumentalno bogatstvo grada Mostara te njegove okolice, u kontekstu svega onoga što se danas sve više i više široj javnosti prezentira na internetu i društvenim mrežama, lako ćemo uvidjeti da vjerojatno najveću dozu uzbuđenja svima zainteresiranima za povijesnu materijalnu baštinu, predstavljaju oni ostaci koji su ujedno i najmonumentalniji, s gradnjom od trajnog, tj. kamenog materijala, a koji su ujedno pri tome izgrađeni u što dubljoj prošlosti. Taj spoj prisutne i vidljive ogromne starosti, te monumentalnosti, bez ikakve sumnje najviše se ogleda u baštini naših prostornih i genetskih predaka Ilira. Ako promatramo još dalje svu tu Ilirsku baštinu, spoznati ćemo da su većinom svi ti, danas još uvijek koliko toliko očuvani, monumentalni kameni ostaci Ilira, prisutni gotovo isključivo unutar šireg ili užeg areala prostornog kompleksa koji je poznat po nazivu - prapovijesna gradina.
Da se fenomen prapovijesnih gradina, kao forme kamenih okonturenih prapovijesnih kompleksa smještenih na određenom većem ili manjem uzvišenju ili plikativnoj geomorfološkoj strukturi, na ovim prostorima istočno-jadranske obale tj. šireg prostora i zaleđa Jadrana, pojavljuje ne samo s početkom metalnih razdoblja eneolitika i brončanog doba kako su nas to dosad učili u svim knjigama i radovima, već mnogo mnogo ranije, i to čak u vremenu mlađeg kamenog doba - neolitika, pokazuje nam najnovije senzacionalno otkriće sa hrvatskog otoka Korčule, koje je ovih dana munjevito medijski obišlo čitav svijet. Naime, iako to još uvijek akteri ovog otkrića ne žele baš tako u javnosti prezentirati, kristalno je očita i jasna činjenica - da novootkrivena zaista čudesna prapovijesna kamena cesta stara čak 7000 godina, predstavlja ustvari čistu prapovijesnu pristupnu cestu prema jednoj omanjoj gradini. Ta gradina je ustvari prapovijesno kameno naselje s mnoštvom kamenih suhozidnih struktura i konstrukcija, koje je danas vjerojatno nakon neke nagle prapovijesne kataklizme koja je uzrokovala veliki tsunami i potop ovog dijela Jadrana, potopljeno morskom razinom od nekoliko do desetak metara dubine. To je očita i nepobitna činjenica koju će svatko onaj tko se imalo kuži u paleogeografiju, geomorfologiju i geologiju, u startu skužiti promatranjem javno prikazanih fotografija iz zraka koje prikazuju rečeno prapovijesno neolitsko naselje danas potopljeno pod morem (, no ipak jasno vidljivo, te koje je bilo spojeno upravo rečenom i novootkrivenom cestom s današnjim kopnom. Na svim tim kvalitetnim javno dostupnim fotografijama iz zraka, pa čak i na pojedinim visoko-rezolucijskim kvalitetnim satelitskim snimkama, jasno se mogu zapaziti i izdiferencirati konture izobata i dubine mora, kao i podmorskog reljefa u plićaku koji okonturuje novootkriveno neolitsko kameno naselje, pri čemu je neosporna činjenica da se znači - ovdje radi ni o čemu drugome već o jednom omanjem ili niskom kamenom brežuljku na kojeg su neolitski stanovnici okonturili kamenim bedemima i konstrukcijama. U prijevodu - radi se o - uzvišenju s prisutnim prapovijesnim kamenim bedemima. Da budemo još konkretniji znači - radi se o prapovijesnoj gradini jedan kroz jedan, i tu svi trebamo biti na čisto s ovim novim, i ustvari senzacionalnim uvidom koji nam govori to da su se prapovijesne gradine počele podizati na ovim našim Dinarskim prostorima već tijekom neolitika, što je zaista zapanjujuća i spektakularna činjenica. U tom kontekstu, ako znači od sada definitivno znamo da na našim prostorima postoje prapovijesne (ilirske) gradine stare i do čak 7000 godina, zašto bi nekog čudilo to da su brojne druge gradine, prije svega one na prostoru današnje Hercegovine koje pripisujemo poznatoj Posuškoj kulturi, stare oko 4000 godina ili malko više ? Naravno da je svako takvo čuđenje toj posve opravdanoj i neupitnoj dataciji brojnih prapovijesnih gradina Hercegovine, ništa drugo nego odraz velike neupućenosti, a koji sad definitivno biva razložen ovim najnovijim senzacionalnim otkrićem neolitskih prapovijesnih gradina s Korčule starih i do 7000 godina.
Vrijednost, značaj te (geoturističko-outdoor) potencijal zapadnog dijela Mostara;
U posljednje vrijeme, posebice u svim onim imalo razvijenijim zemljama Europe i Mediterana, izrazito, pa čak i rapidno je porasla svijest o korisnostima fizičkih rekreativnih aktivnosti kao što su planinarenje, brdski biciklizam, pa čak i 'obično' rekrativno šetanje ili hodanje, za samog čovjeka i njegovo sveukupno psiho-fizičko zdravlje, odnosno stanje. U tom kontekstu, brojni ranije zapušteni, ali s druge strane prekrasni i prirodno-povijesnom baštinom prebogati, predjeli uokolo brojnih manjih ili većih gradova, danas se uvelike, s potpunim pravom, iskorištavaju kao jako popularne rekreativno turističke destinacije, namijenjene u pravom redu aktivnim rekreativcima, ali i običnim građanima željnima povremenog izlaska vani i šetnje kroz čistiju prirodu i predjele bogate s nekim vidom kulturne ili pak prirodno-geobotaničke baštine. Naravno, u tom pogledu razlučujemo i sve brojnije fino uređene planinarske rute, planinarske staze, kao i valorizirane dojučerašnje zapuštene makadamske ili uske asfaltne ceste kao atraktivne rute za brdski biciklizam, te za bicikliste općenito. Ono što u svemu ovome možemo s jedne jako pozitivne strane istaknuti za predio čitavog Mostara i njegove okolice, jest neosporna činjenica da je u posljednje vrijeme Mostar mjesto s jednim od najaktivnijih outdoor aktivnosti gledajući širi prostor, što se očituje prije svega u sve više i više popularnijem planinarenju te biciklizmu, u okviru aktivnosti planinarskih društava iz ove sredine. Osim toga, u novije vrijeme pokrenuti jako pozitivni i afirmativni događaji kao što su 'Outdoor' festivali i slični događaji, svima nam jasno pokazuju koliko je među hercegovačkim stanovništvom, pogotovo među mlađim generacijama, postalo jako poželjno u životu, pored osnovnih životnih aktivnosti, baviti se i nečime što je jako dobro i pozitivno za psihu i fizičko zdravlje, kao što je biciklizam, planinarenje, rekreativno hodanje, trčanje, paraglajding, raznorazni otvoreni sportovi, i slične fizičke aktivnosti. Ako pak pobliže pogledamo samu Mostarsku okolicu te neposredni brdski areal uokolo Mostara, vidjeti ćemo da su, iako tek formirane i uređene, postale jako popularne određene planinarske markirane rute, kao i biciklističke staze. A koliko se prisustvo određenih, vizualno i kulturološki atraktivnih oblika prirodno-povijesne baštine, u pozitivnom smislu jako dobro upotpunjuje u pojedinim takvim outdoor rekreativnim rutama te stazama, kao primamljivi mamac koji potiče sudionike na odabir bicikliranja, hodanja ili planinarenja određenom rutom, pokazuje nam jedan izvrstan primjer relativno novije markirane i osposobljene planinarske rute ''Via Ferrata - Ilirski put'', čijem je uređenju nepobitno doprinjela spoznaja da uz ovu rutu postoje impresivni ostaci ilirskih građevina, te spektakularne prirodne geološke baštine kao što je kanjon Podružje, popularno prozvan 'Mostarska Paklenica''. U kontekstu ovakve izvrsne mogli bi smo reći 'kulturno-turističke' ili pak geoturističke outdoor valorizacije zapadnih dijelova Mostara, u novije vrijeme pridodana je također odlična uređena i markirana planinarska staza koja se odvaja i započinje upravo od predjela samog izvorišta ili vrela Radobolje, te kroz impresivni kameni kanjon prostire se u pravcu zapada sežući sve do predjela Galac i područja Gornjeg Pologa, pružajući se sve do čuvenog ilirskog grada Zvonigrad - staza Radobolja-Galac-Zvonigrad. Ovo su samo neki od odličnih već vidljivo uspješno izrealiziranih konkretnih primjera - potencijala kojeg ima čitav ovaj prostor uokolo zapadnog Mostara, kao i drugih dijelova Hercegovine sa sličnim, vrlo atraktivnim oblicima, prirodno-povijesne baštine. U ovom pogledu, možda i ponajveći potencijal pojasa od istočne strane vrela Radobolje, preko ovdje opisivane gradine-glavice Zdinje, pa preko Borovčevine, te predjela padina i platoa Bristovače (gdje se kriju ostaci 'Ilirskog grada sunca' te mnogobrojnih monumentalnih ilirskih gomila kao i zidina), što uključuje i impresivni kanjon koji se proteže ispod kamenog kuka Kamen, te dalje ispod tzv.ceste spasa prema Gorancima i Sovićima, ogleda se u izvanrednoj pogodnosti da se i ovom rutom uredi svojevrsna 'via ferrata' naziva recimo 'Put Daorsa' ili slično. Sve u svemu, gledajući sveukupne i znanstveno kulturološke, i vizualno-morfološke, te outdoor turističke, odlike, jasno vidimo koliki je neupitan značaj i vrijednost ovog dijela Mostara. S obzirom na očigledno globalno te rapidno rastući vid tzv. geoturizma, kao i outdoor turizma, manifestiranih u prvom redu kroz fizičko-rekreativne aktivnosti pod otvorenim nebom, upotpunjenim s vrijednim lokalitetima na kojima se može vidjeti i spoznati neki oblik atraktivne kulturno-povijesne te prirodne geo-baštine, preostaje nam jedna poželjna mogućnost, da se ovaj, istinski, rajski kutak Mostara, adekvatno valorizira, zaštiti i brendira, kao još jedan novi vrlo atraktivan brend i primamljiva (geo)turistička outdoor destinacija ne samo Mostara već i čitavog šireg prostora.
FOTOGALERIJA:
Pozdrav, zamolio bih da pošaljete neki vaš kontakt broj /email. Zanimaju me neka dodatna saznanja iz ove objave. Hvala
OdgovoriIzbriši