IZGUBLJENI ILIRSKI MEGALITI u MEDITERANSKOJ PRAŠUMI JUGA ŠIROKOG BRIJEGA

ČUDESNA OTKRIĆA, SPOZNAJE I UVIDI - vikend i kratki brzinski prosinački izlet u TAJANSTVENU VAZDAZELENU MEDITERANSKU (pra)ŠUMU KRAJNJEG JUGA ŠIROKOG BRIJEGA U PODNOŽJU PIRAMIDOLIKOG UPEČATLJIVOG BRIJEGA OZREN KOD SELA BUHOVO; 

Široki Brijeg je zaista jedno posebno područje Hercegovine i čitave zemlje, s obzirom da na svom prostornom korpusu u vrlo bliskoj razdaljini, obuhvaća i pravi mediteranski dio, zatim prijelazni submediteranski dio, ali i površinom jako veliki pravi planinski dio s vladajućim izrazitim planinskim obilježjima reljefa, geologije, geomorfologije te geobotanike. Slična takva mjesta koja na bliskom prostoru uključuju ili kombiniraju prave mediteranske, ali i prave planinske predjele (više od 1000 m.n.v.), su recimo Imotski, Drniš, Sinj, Makarska, Senj, Stolac, Knin, Vrgorac, Mostar, Bileća, Trebinje, itd., pa su stoga svaki od ovih prostora enormno zanimljivi u višestrukim aspektima postojanja raznolikih, kako prirodnih geološko-geobotančkih-geomorfoloških, tako isto i prapovijesno-povijesnih monumentalnih graditeljskih oblika baštine ili nasljeđa, koje je uglavnom slabo poznato ili posve izgubljeno u današnjem medijskom smislu promoviranja, općenite poznatosti, opisanosti ili pak valorizacije. Stoga, evo u tom kontekstu, tog neporecivog bogatstva ovakvih predjela i krajeva u našim krškim Dinaridima, u ovom ne toliko opsežnom, no vjerujem sadržajnom, postu, na jedan ekskluzivan foto-opisni način, prezentiram, pa mogu slobodno reći – najnovija vlastita otkrića i uvide s jednog, u vremenskom smislu, zaista jako kratkog, odnosno – brzinskog, obilaska najjužnijeg predjela područja Širokog Brijega, južno te jugoistočno od sela Buhovo, na području i arealu neposredno uz gornji granični sjeverozapadni rub susjedne općine Čitluk, odnosno Brotnja. Pa evo, sve što ćete vidjeti u slikama koje prezentiram i pokazujem ispod ovog teksta, načinjenima tijekom ovog prošlog vikenda u subotu, predstavlja ustvari samo jedan mali i minijaturni djelić od sveukupno prisutnog prapovijesno-geo-arheo i geobotaničkog bogatstva na samo ovom znači malenom dijelu čitave Hercegovine, a što sam uvidio i razotkrio kroz ovo baš jako kratko vremensko obilaženje. Pa – idemo vidjeti, što se to sve može vidjeti i pronaći u recimo vremenu od satak, satak i pol, malo detaljnijeg fizičkog obilaska ovog po svemu sudeći jedinstvenog područja kako općine Široki Brijeg, tako i čitave zapadne Hercegovine. Prvo da razjasnim zbog čega koristim taj epitet jedinstvenosti, na nivou Širokobriješkog područja i područja zapadne Hercegovine ? Naime, ono što predstavlja glavnu jedinstvenost, ujedno i jednu vrstu impozantne (prirodne) atrakcije ovog dijela Hercegovine, jest ta baš jako specifična šumska ili vegetacijska zajednica koja se nalazi na južnim, prisojnim, te jugozapadnim obroncima upečatljivog piramidalno-izduženog brijega zvanog Ozren, koji se pruža neposredno južnije te jugoistočnije od sela Buhovo. Ovdje je riječ o doslovno pravoj mediteranskoj vazdazelenoj šumskoj vegetacijskoj zajednici sastavljenoj od izrazito guste, i u najvećem dijelu svog prostiranja gotovo fizički neprohodne prašumske, visoke makije do pravih neprohodnih vazdazelenih šuma mediteranske vrste zelenike, u pratnji sa crnim jasenom, smrdljikom, divljim šipkom odnosno narom, hrastovima meduncima, cerovima, makedonskim hrastom te nešto rjeđim vazdazelenim primjercima hrasta crnike ili česmine (česvine). Ovdje je dakle riječ o jedinoj ovakvoj, i na ovolikoj površini prisutnoj i izrasloj, pravoj mediteranskoj vazdazelenoj šumi i visokoj makiji (pramakiji) sastavljenoj od necrnogoričnih oblika stabala listača, te djelom od vazdazelenih, začudno visokih ne grmova već pravih stabala smreke, koja se može pronaći na području općine Široki Brijeg. Tu i tamo imaju donekle slične vegetacijske pojave vazdazelenih šumaraka i na toplijim zavjetrinskim područjima sjevernije ili zapadnije uokolo Širokog Brijega, kao npr. u kanjonu Ugrovače ili oko Borka, tj. kanjona Lištice, no s obzirom na totalno malene površine ovakvih vegetacijskih vazdazelenih mediteranskih šumaraka na tim mjestima, one se ustvari ne mogu uspoređivati s ovom pravom mediteranskom vazdazelenom šumom odnosno prašumom zelenike, crnog jasena, divovske smreke, divljeg šipka (nara), hrasta i drugog termofilnog jadranskog bilja, koje u ovolikoj ogromnoj količini i gustoći, kao i na ogromnoj površini doslovno čitave padinske južno-prisojne strane te podnožja brijega Ozren, upečatljivo rastu. Ovdje je riječ o jednom pravom tercijarnom reliktnom geobotaničkom refugiju mediteranske do submediteranske pramakije s pojavama pravih prašumskih oaza intaktnih stabala zelenike, crnog jasena, prastarih hrastova, kao i divovskih ''grmova'', ustvari bolje rečeno stabala crnogorične smreke, koji se najvećim površinskim dijelom, izuzev rečenog pojasa jugoistočno od sela Buhovo u općini Široki Brijeg, proteže duž čitave južne padinske strane brijega Ozrena iznad sela Hamziću na gornjem sjeverozapadnom dijelu općine Čitluk, ustvari regije poznatije pod nazivom Brotnjo. Davno sam, prije gotovo 15-ak godina, među prvima javno i medijski prezentirao i ukazao na vrijednost, odnosno sami potencijal ove reliktne vazdazelene (pra)šumske oaze podno Ozrena, a što samim time ukazuje i na potrebitost njenog očuvanja, kako osim nas, i naša djeca, te djeca naše djece, budu u prilici i mogućnosti doživjeti sve čari ovog prirodnog, odnosno i povijesno-arheološkog, dragulja čitave Hercegovine, ali i čitave BiH. No, da se vratim samom kratkom i brzinskom obilasku i otkrićima, tj. uvidima koja su mi se dogodila ove zanimljive subote. Prvotno sam otišao uz jedan jedva prohodni i davno napušteni makadamski put jugozapadno od obronaka Ozrena, gdje se također s gornje strane prostire jedna izdvojena stijenovita greda ili greben koja je u cijelosti s južnih strana obrasla gustom vazdazelenom pravom prašumom zelenike i crnog jasena, kao i pratećih šumaraka visokih hrastova i ostalog zanimljivog bilja. I tu sam još davnih, zaista davnih dana i godina, znači oko 2001., kad me je već kao mladog studenta, privukao ovaj predio da ga izvidim malo bolje izravno fizički, razotkrio neočekivano prisustvo davno napuštenih kasno-srednjovjekovnih i novovjekovnih kamenih zaselaka, no koji su vidno izgrađeno doslovno direktno nad i uokolo vidljivih ilirskih zidanih ostataka kao što su ilirske grobne i ostale gomile različitih dimenzija te oblika, zatim gradinskih ostataka, masivnih i kiklopskih terasastih podzida i sličnih drevnih ostataka koje se lako mogu potvrditi ovdje izravno na terenu kao prapovijesni i ilirski jer čitav ovaj mikro-predio ili mikro-područje doslovno obiluje ili je krcato ostacima specifične prapovijesne grube keramike iz brončanog doba, iz njegove starije faze, ali i drugih prapovijesnih perioda u određenoj mjeri. Pa sam eto nakon dugo vremena probijajući se prvo kolima dokle sam mogao, a onda i pješke, naišao na ugodno i pozitivno iznenađenje, ustvari jedno pravo i novo otkriće – jedne karakteristične ilirske ili prapovijesne kamene gomile (jedne, ustvari, od brojnih takvih na točno ovom prostoru) koja je sa tri svoje strane bila jako lijepo podzidana tipičnim ilirskim grubljim suhozidom, no koji u dijelovima ima prave ili karakteristične megalitske te kiklopske osobitosti suhozidne arhitekture gdje se jasno razabiru i postavljeni veći, čak i preko 500 kg, do tone, možda i više, teških kamenih grublje obrađivanih, vapnenačkih blokova od lokalnog mezozojskog gornjokrednog tzv. rudistnog vapnenca. Nakon obilaska i fotografiranja ove jako zanimljive ilirske gomile, zamijetio sam da se čitav niz sličnih, uglavnom osrednjih do manjih, prapovijesnih gomila, nastavlja dalje uz rubove terasa i padina pri čemu je nužno spomenuti kako je čitav taj prostor danas, a ustvari i posljednjih 70,80 godina najmanje, totalno zarastao u doslovno pravu prašumu, ponegdje visoku hrastovo-cerovu, a ponegdje i pravu džunglastu prašumu od vazdazelenih zelenika i divovskih smreka. Tako da se ove brojne ilirske osrednje do manje, a ponegdje i znači finije podzidane monumentalnim zidinama, gomile, gledajući čitav ovaj prostor na bilo kojim satelitskim ili zračnim snimkama, uopće ne mogu zamijetiti te detektirati. Jedini i nužni način kako bi se razotkrili ovi pradavni prapovijesni i monumentalni graditeljski spomenici jest dakle izravan dolazak na lice mjesta i detaljnije fizičko mukotrpnije probijanje kroz ovu prašumsku zaraslu i bodljikavu vegetaciju, što je očigledno i bilo glavnim razlogom zbog čega doslovno ništa niti mm od ovih ultra vrijednih prapovijesnih monumentalnih ostataka na ovom području nije dosada nigdje bilo opisivano, prikazivano, prezentirano, a time niti spoznato. No, da ne bude ta prapovijesno-povijesno-arheološka čar monumentalnih građevina samo u ovim rečenim prapovijesnim spomenicima tipa gomile i gradine, pokazuje nam neposredno slijedeći moj obilazak nakon fotografiranja i izviđanja ove fino podzidane gomile, gdje sam obišao također neposredno smještenu jednu pravu minijaturnu vazdazelenu do poluzimzelenu prašumu ogromnih vertikalnih stupastih stabala u cijelosti obraslih divovskim bršljanima, pri čemu se čitav ovaj ambijent i avantura probijanja kroz ovaj zanimljivi i zarastao predio, u doživljajnom smislu totalno podudarao kao da se probijate kroz neke latino-američke zelene i guste prašume i pred vašim očima se ukazuju u gusto zelenilo posve zarasle i prekrivene monumentalne kamene prastare građevine, i to napravljene u čistoj suhozidnoj tehnici gradnje. Pa sam tako u toj minijaturnoj prašumskoj oazi ovdje razotkrio rečeno srednjovjekovno-novovjekovno kameno naselje, no i određene reljefne jako zanimljive i gotovo fizički nepristupačne uleknute mikro-prostore slične kakvim vrtačama, gdje sam se nakon izrazito teškog probijanja, kroz gigantske još uvijek totalno zelene kupine (zeleni listovi su još uvijek ostali na njima), draču i ostalo zaraslo zeleno bilje, očima našao pred zanimljivim prizorom jedne možda od vidno najstarijih prastarih suhozidnih kuća u ovom arealu, s jako širokim i vrlo masivnim, pravim kiklopskim, zidinama. Taj prizor me je odmah (zbog nebrojenih ranijih sličnih neopisivo uzbuđujućih otkrića i spoznaja kroz slična mukotrpna fizička avanturistička obilaženja, što sam opisao detaljno u ovom mega – uratku: xxx ), poput ogromnog gravitacijskog magneta privukao da se odvažim kroz naizgled neprobojnu kupinasto-bodljikavu vegetaciju probiti do ispred samog ulaznog dijela u ovu središnju prastaru suhozidnu kuću unutar ove, od bokova i izvana totalno nevidljive, krške zarasle vrtače. I tada sam uvidio da je ova kuća zaista ultra monumentalna i sadrži vidljivo brojne ogromne, čak ponegdje i preko tone teške, poligonalno savršeno obrađene i međusobno uklopljene kamene blokove, no ono što sam u konačnici zaključio temeljeno je na nečemu još neočekivanijem što sam razotkrio i pronašao tek nakon uspona neposredno iznad bočnih zidova ove totalno ukopane kamene prastare kuće. Naime, tu se ispred mojih očiju, ili bolje rečeno ispod mojih noga, ukazao jedan ogroman totalno pravokutno izduženi jako lijepo isklesani masivni kameni vapnenački blok, koji ono na prvi pogled totalno asocira na izgled masivnog stećka ploče, pa čak i plićeg no masivnog sanduka s ukopanim jednim ili donjim dijelom. Naime, kad sam malo nogama razmaknuo travu i nabacani šut koji je prekrio velik dio ove ogromne kamene ploče, ukazao mi se baš karakteristični oblik pravog drevnog megalitskog stećka – u formi – masivne ploče, a koji je s obzirom na taj svoj rekao bih ''egzotični'' prostorno-arhitekturni položaj, predstavlja određenu veliku misteriju i enigmu. Da li se ovdje krije zaista jedan pravi drevni (ilirski) stećak u formi masivne vapnenačke ploče, ili je riječ o nečemu drugome ? A o čemu bi se moglo raditi, možda nam svima može naslutiti odgovor ono što mi se ukazalo tek mrvicu bočno i periferno od ove ukopane masivne vapnenačke pravokutne ploče, zasigurno ili najmanje barem jednu tonu teške, pri čemu je tu riječ o vidljivim i drugim vrlo sličnim te slično na pravokutan način klesanja – obrađenim vapnenačkim pločama, i ovaj put gotovo posve ukopanim u debeli rekao bih gotovo kulturni sloj, koji se u cijelosti pružao uokolo ili iznad ukopanih masivnih bedema rečene središnje suhozidne zarasle kuće u ovoj krškoj vrtači. Naime, nakon uvida i pronalaska i tih drugih oblikom sličnih pravokutnih masivnih poluobrađenih do bolje obrađenih kamenih ploča, i u glavi razabravši neka ranija, a prilično brojna, slična otkrića i spoznaje koje su mi se dogodilo isto ovako kroz direktan detaljni obilazak neprohodnih u guste šume zaraslih krških područja, došao sam do, po meni, vrlo mogućeg zaključka i pretpostavke. Ona nam govori da bi se ovdje moglo raditi po pitanju središnje suhozidne prastare i zarasle pravokutne kuće u centru dna ove vrtače, o kamenoj kući koja potječe kao sekundarni graditeljski proizvod ili objekt – negdje iz perioda 17, moguće i 18, pa čak i ranijeg 16, stoljeća, no koja je kao takva predstavlja direktnu nad(o)gradnju ili reciklažu upravo na istom ovom mjestu, izvorno postojeće drevne prapovijesne kamene kuće koja je mogla biti polukružnog i ovalnog, ali i pravokutnog tlocrta te sa monumentalnim širokim i niskim suhozidnim temeljnim zidovima. I što nam sad zamijećeni masivni stećcima slični gotovo identični, kameni obrađeni blokovi, pokazuju, odnosno što su oni točno mogli biti u tom prethodno rečenom kontekstu mogućnosti ? Pa s obzirom na ponovno napomenuto vlastito izuzetno bogato izravno terensko iskustvo sličnih lokaliteta i sličnih razotkrivanja, mišljenja sam da rečeni, pločama stećcima, masivni pravokutno obrađeni višetonski blokovi iznad zidina ukopane centralne kuće u krškoj vrtači, predstavljaju ustvari ništa drugi nego izvorne dovratnike, glavne kamene blokove temeljnih zidina, ali i mogući nadvratnik, od izvorne pretpostavljene prapovijesne suhozidne kuće, koja je po svemu sudeći imala gornji dio od biljne i drvene, tj. organske, građe. Budući da se sunce već primicalo svom zalasku za jugozapadni horizont, brzinski sam odlučio još izvidjeti jednu prostorno jako blisku lokaciju na ovom identičnom području ove jedinstvene mediteranske geobotaničke oaze podno brijega Ozren u pravcu sela Buhovo. I tu sam onda, po dolasku na samo lice mjesta, najedanput hodanjem u pravcu istoka, ušao u doslovno pravu zimzelenu do poluzimzelenu prašumu sastavljenu od mahom ogromnih ne grmova već pravih stabala zelenike (koja inače spada u familiju uljarica ili maslinovki, zajedno sa čuvenom maslinom, na koju izgledom i podsjeća, pri čemu jedino ima još malo zelenkastije boje tvrdih listova), uz koju su tu i druga razna mediteransko-submediteranska stable. Naišao sam i na pojedine prave mini-drage, i dok sam se odlučio spustiti prema nižem terenu kroz tu pravu prašumu podno Ozrenu, točno hodajući sredinom te omanje dragice, nailazim pravo na ukazujući golemi višetonski megalitski grubi do neobrađeni blok, no koji je neporecivo vidljivo postavljen ljudskom rukom na vrh donjih prirodnih komada, pri čemu se sveukupni prizor toga monumentalnog spomenika doimao doslovno kao da gledate pravi megalitski dolmen. A da je riječ o pravim ilirskim megalitskim spomenicima i kamenim ''instalacijama'' sa određenom tadašnjom, po svemu sudeći prastarom, eneolitsko-brončanodobnom, višom svrhom tog podizanja ovog monumenta, pokazao mi je tik nešto kasniji pogled na odmah neposredno niži bočni dio od ovog megalitskog dolmenu sličnog kamenog bloka, gdje se ukazao na prvi pogled još jedan sličan gotovo istovjetan ogroman kameni blok, no dolaskom još pobliže, na moje oduševljenje, ustanovio sam da je riječ o pravom kiklopskom zidu, koji je, bez obzira na svoje minijaturno protezanje od par metara, uistinu vizualno impozantan. Nedugo nakon ovih monumenata, pogledom na drugu stranu, ponovno ugledavam i ''treći'' ovaj put vidljivo pravokutno masivno obrađen ili grubo isklesan ogroman kameni blok, zasigurno težak preko par tona, koji bi se svakome ljubitelju megalitskih spomenika zvanih stećci – koji bi se našao na mom mjestu u tome trenutku, totalno doimao poput baš pravog i neporecivog drevnog stećka, koji je recimo izvađen, vađen ili pak zaostao ovdje nakon izvorne ekstrakcije iz pogodnog kamena živca, a što uostalom i nije isključeno kao jedna od mogućnosti. U tom smislu razmatranja i rezoniranja, ukoliko u razmišljanja i zaključivanja uključimo pretpostavku da drevni megalitski kameni spomenici zvani ili svima poznatiji pod terminom – stećci, ne moraju nužno ili isključivo uključivati nadgrobnu ili ukopnu svrhu odnosno funkciju svoje izrade, onda u ovom slučaju, kao i u brojnim ovakvim vrlo sličnim ili identičnim slučajevima diljem Dalmacije i Hercegovine, a svaki redom naravno u prostornim i neposrednim okvirima ili kontekstima većih ili manjih gradinskih ilirskih lokaliteta, možemo slobodno reći, pa time i zaključiti – da ovdje imamo neporecive primjerke prapovijesnih stećaka. Barem u svojoj idejno-morfološkoj funkciji – kao zasebno i pomno odabranog, iz kamenog živca ekstrahiranog, i na zasebno mjesto u reljefu, s višom funkcijom i svrhom, postavljenog velikog polu do bolje (nekada i pravokutno) obrađenog kamenog bloka.  

Spustivši se potom nadalje do dna čitave ove drage, ispred mene ukazuju se serije drevnih terasa i livada, koje su mjestimično iskorištavane od lokalnog današnjeg obližnjeg stanovništva, no koje su se za moje ponovno veliko oduševljenje, pokazale istinski kao prave drevne ilirske terase i livade, budući da sam skroz približivši svoj pogled na dijelove gdje se između trave i kamenja ukazuje zemlja crvenica ugledao pravo obilje sitnijih no izrazito brojnih ostataka prapovijesne ilirske keramike kao i posebice brojnog tzv. kućnog lijepa, što direktno i nepobitno nam govori da su posvuda ovuda uzduž čitavog ovog dijela podnožja brijega Ozren, nekada u prapovijesti vjerojatno još od kasnog neolitika i eneolitika, bile podignute čitave serije i rasteri, odnosno pravi kvartovi kameno-drvenih do čistih drvenih kuća. Nakon ovog iznenađujućeg i značajnog uvida u prapovijesno-ilirsko podrijetlo čitavog ovog terasasto-livadskog područja, a i s obzirom na činjenicu da je sunce već počelo zalaziti za obzor, pred mojim očima tek se ukazuju serije očitih ilirskih masivnih i kiklopskih zidina te terasastih podzidova, uz koje se nalaze očite ilirske, po svemu sudeći ukopne, no moguće ponegdje i višenamjenske-opservacijsko-kultne-izviđačko-osmatračke, prapovijesne gomile većinom srednjih do manjih dimenzija, ali vrlo često izdužene zidane morfologije s ponegdje očuvanijim i monumentalnim suhozidnim podzidavanjima uokolo perifernog obruba. I tako je prošao ovaj moj jedan vrlo kratki ili bolje rečeno – brzinski, izlet, u kojem sam samo doslovno za mrvicu vremena izvidio i obišao mrvicu ili djelić područja krajnjeg juga općine Široki Brijeg, i što se jasno vidi iz slika u fotogaleriji, uvidio sam i razotkrio postojanje neočekivanog broja drevnih ilirskih, ali i nešto novijih, no što je vrlo važno spomenuti, također naših, autohtonih kamenih suhozidnih građevina, kuća, ''stajetina'', ''torina'', monumentalnih kiklopskih podzidova terasa i podzidanih prapovijesnih ilirskih gomila, uz što još treba neizostavno spomenuti i postojanje određenog broja nikad nigdje proučenih, opisanih ili pak medijski promoviranih, većih ili manjih špiljskih formi, kao i polušpilja, potkapina, jama, dubokih vrtača i sličnih geomorfološko-geoloških atraktivnih oblika. Pa evo, u konačnici kao svojevrstan zaključak ovog, na kraju proizašlog prilično opširnog deskripcijskog teksta, a u početku pak planiranog kao nešto usputno i brzinski napisano, mogu i želim reći, tj. pokazati svima, što se sve to može još uvijek i Bogu hvala, u ovako kratkom brzinskom terenskom izletu, od nevjerojatne i čudesne ilirske monumentalne kamene baštine pronaći i fotografirati, pri čemu sad na kraju samo probajmo zamisliti ili sebi predočiti u mislima – kakva bi to neizreciva rapsodija detektiranih moćnih pra-povijesnih monumentalnih lokaliteta ili pak spomeničke baštine naših drevnih ilirskih predaka, rezultirala imalo većim, sveobuhvatnijim te detaljnijim terenskim proučavanjem i obilascima ovog našeg svetog krškog šumovitog tla.

FOTOGALERIJA - kratki izlet u mediteransku prašumu Buhova i Ozrena (prosinac, 2024):