ZABORAVLJENA ILIRSKA GRADINA U GORNJIM MAMIĆIMA KOD ŠIROKOG BRIJEGA - JEDNA OD NAJKOLOSALNIJIH MEGALITSKIH GRADINA ZAPADNE HERCEGOVINE
EKSKLUZIVNO - MEGALITSKI BEDEMI I MEGALITSKI OBJEKTI GOLEME PROTO-URBANIZIRANE PRAPOVIJESNE GRADINE KOD ŠIROKOG BRIJEGA;
Gradina iznad sela Gornji Mamići, nekoliko kilometara zapadno od Širokog Brijega, predstavlja, u arhitektonsko-fortifikacijskom smislu, jednu od najkolosalnijih gradina s desne strane rijeke Neretve. Iako se za ovu prapovijesnu ilirsku gradinu od ranije vrlo dobro zna u arheološkoj literaturi, te iako je se o njoj pisalo ili opisivalo u nekoliko ranijih radova, možemo reći da se ustvari o njoj, do danas, malo toga reklo i napisalo, a pogotovo prikazalo u fotografskom smislu. Odnosno, drugim riječima rečeno, ono što je izvorno, ono što je najmonumentalnije, i napose, ono što pripada pravim Ilirima, a to je čitav gradinski kompleks, do sada nije nigdje detaljnije opisivano niti prikazivano kroz bolje razlučivije hi-res fotografije. Tako su do sada u ranijoj literaturi skromni opisi ove gradine prisutni kod radova P.Oreča, zatim unutar Arheološkog leksikona BiH, tom 3 izdanje, te unutar knjige 'Širokobriješka baština' od autora I.Dugandžića iz 2004 godine. Tu i tamo o gradini je bilo pokojeg vrlo kratkog, kroz doslovno par riječi, spomena u nekim drugim pisanjima, radovima ili medijima, ali sve je to uglavnom bila samo prepiska ili copy-paste iz ranijeg već spomenutog opisa unutar Arheološkog leksikona BiH. Tako da sveukupno gledajući, možemo komotno reći da, iako je ova gradina ''poznata'' i već ranije ''opisana'', ona još uvijek predstavlja ogromnu, a mnogima i potpunu, nepoznanicu.
U pogledu svih tih ranijih navoda i literature u kojima je ova gradina spomenuta, u prvom redu valja posebice izdvojiti Petra Oreča, nenadmašnog terenskog istraživača prapovijesnih kompleksa zapadne Hercegovine u prošlom stoljeću, koji je, pa možemo slobodno reći, među svim ostalim stručnjacima, daleko najviše se pozabavio s ovom gradinom i među prvima je, široj i stručnoj javnosti predstavio kroz relativno detaljniji opis u svom kapitalnom radu iz 1978 godine, pod naslovom ''Prapovijesna naselja i grobne gomile (Posušje, Grude i Lištica)'' objavljenom unutar Glasnika Zemaljskog muzeja. I upravo u ovom njegovom radu, u sklopu opisa ove gradine, možemo pronaći jednu manju crno-bijelu fotografiju jako loše rezolucije i oštrine, no na kojoj će malo bolje oko zamijetiti da fotografija prikazuje jednu kraću sekciju finije ozidanog megalitskog bedema gradine, koju je P.Oreč opisao sa zanimljivom subjektivnom arhitekturalno-građevinskom terminologijom - da su bedemi ove gradine konstruirani ''s diletacijom'', odnosno sa pomnijim slaganjem velikih kamenih blokova pod kutevima da se u potpunosti prilagođavaju i savladavaju prirodni često strmiji nagib terena na kojem su takvi zidovi izgrađeni. Ovo je jedno vrlo dobro i jako indikativno uočavanje P.Oreča, no koje je unatoč tome, ipak ostalo uskraćeno, namjerno ili vrlo vjerojatno nenamjerno, sa svim ostalim prisutnim a jako markantnim arhitekturalno-građevinskim obilježjima prisutnima na čitavom gradinskom kompleksu. Među svim ovim osobitostima, naravno, daleko najveću konotaciju, ali i (znanstvenu) vrijednost, ima činjenica da se ovdje radi o jednoj pravoj megalitskoj gradini, i o gradini koja sadrži brojne monumentalne sekcije zidova ili bedema izvedenih u megalitskoj tehnici, koja je ponegdje gotovo jednakih vizualno-tehničkih osobina kao i na bedemima već dobro poznatih megalitskih gradina Hercegovine - Zvonigrada kod Pologa te Martinovića gomile kod Stoca.
Kod epiteta kojeg smo ovdje pridali ovoj gradini, a to je da je riječ o jednoj od 'najkolosalnijih' gradina na širem prostoru zapadne Hercegovini, tu se poglavito radi o činjenici da ova gradina sadrži jedan od, ne samo najmasivnijih i najkolosalnijih, već i jedan, od najdužih megalitskih bedema u okviru svih prapovijesnih, a posebice svih, željeznodobnih, gradina na širem prostoru s desne obale rijeke Neretve. U tom smislu, na ovoj gradini se nalazi, preupadljivi i impresivni, u sveobuhvatnom smislu, preko 400 metara dugi, ogroman ili bolje rečeno - gorostasan kameni zid, koji topografski gledajući ima oblik jako izduženog slova V s preko 250 metara dugim bedemom sa istočnih strana, dok je oko 150 i više metara dug bedem sa zapadnih strana. No, ono što je pri tome možda daleko i najupadljivije te ujedno i najatraktivnije, jest uistinu prekolosalan tzv.limitni tumulus, odnosno vršna kamena građevina, koja ustvari predstavlja u izvornom arhitektonskom smislu jednu kolosalnu ziguratno-piramidalnu građevinu s još uvijek očuvanim izvornim fino ozidanim stepenastim konstrukcijama izvedenim u jasnoj megalitskoj ciklopskoj tehnici zidanja, ponegdje čak sa zamjetljivim bunjasto isklesanim blokovima.
Gradini je danas moguće te daleko najjednostavnije prići gotovo jedino sa sjevernih strana iz sela Gornji Mamići. Već blagim i početnim usponom iznad novijih kuća u selu prema vrhu gradine, nailazi se na jasno i vidljivo u megalitskoj tehnici podzidane te nivelirane brojne stambene terase. Usprkos tome što je danas ova sjeverna osojna padina jako i vrlo gusto obrasla šumskom vegetacijom među kojima ima i divovskih hrastova, čim se malo više napregnemo i malo bolje pregledavamo teren uz razmaknjivanje gustog šiblja i grmlja, pred očima nam se ukazuju na masi mjesta porazbacani ili prevaljeni fino isklesavani kockasti do pravokutni blokovi. Kako se usponom 'odmičemo' prema gore i prema vrhu, već čak i najnižim bočnim dijelovima od glavnog istočnog bedema, mogu se pronaći još uvijek očuvane fino ozidane monumentalne sekcije terasnih podzidova u kojima se često mogu vidjeti i veliki pomno složeni bunjasti blokovi, kao i poligonalni blokovi lokalnog vapnenca. Sve ove kamene blokove od kojih su ovi domaći Iliri izgradili ove mnogobrojne monumentalne zidine, koristili su, odnosno, vadili te potom in-situ obrađivali, na isti način kako je to rađeno i na čuvenom Zvonigradu iznad Mostarskog blata, i vrlo vjerojatno i na još čuvenijem Daorsonu kod Stoca, a to je 'uzimanje' i vađenje kamenih blokova direktno iz stijenske podloge na samom mjestu gradnje, pri tome izvanredno koristeći vještine i geološka znanja na način da su prepoznavši i razvrstavši glavne pukotinske sisteme u odnosu na međuslojne pukotine i ravnine lokalnog vapnenca, cijepali prirodne gotovo okomite vapnenačke slojeve točno po pukotinama prvog i drugog reda, a to su pukotine ravnih ploha koje su upravo okomite na istaknute ravnine slojeva ili uslojenosti. Na taj način, koristeći faktički pravo geološko i geomehaničko inženjerstvo, ovi domaći ilirski 'pramamićani', u doslovno par poteza ili nekoliko fizičkih zahvata, vrlo uspiješno i brzo, su dobivali pravokutne, kockaste ili paralelopipedne kamene blokove, koje su nakon toga masovno slagali u megalitske zidove, podzide te terasasto-stepeničaste konstrukcije glavne kolosalne vršne ziguratne građevine ili po nekima tzv.limitnog tumulusa. U okviru ovih vještina i iskorištavanja prirodnih-geoloških osobitosti, također je prepoznato još jedno izvanredno iskorištavanje prirodnih datosti same pozicije na kojoj se čitav gradinski kompleks nalazi. Naime, na čitavoj ogromnoj padinskoj strani sa sjevera podno vršne kolosalne gomile, prisutni su gotovo okomiti prirodni geološki slojevi oko pola metra do metra, dva debelih slojeva stršećih ravnih vapnenaca gornjekredne starosti, koji pak u međusobnim razmacima odprilike između svakih 10-ak pa do 20, negdje i više, metara sadrže dijelove na kojima gotovo nedostaju izdanci ili stršeći slojevi vapnenca, odnosno u pojednostavljenom smislu kazano - čitava sjeverna padina terase sadrži već gotove prirodno oblikovane geološke terase s naslagama zemlje i ravnih travnatih površina u međurazmacima svakih 20-ak metara, negdje više, negdje manje. Naravno, iz ovog uvida ove očite prirodne datosti, u kombinaciji s detaljnim terenskim uvidom, postalo je jasno da su upravo iz tog razloga Iliri odlučili ovdje i to ne sa južnih, prisojnih, već sa sjevernih osojnih, padinskih strana izgraditi jedno relativno veliko ilirsko naselje na kojem su izgradili mnogobrojne fino nivelirane i s monumentalnim zidovima podzidane stambene terase. Vrlo slične gradinske rastere s puno pomno izgrađenih, podzidanih i niveliranih stambenih terasa možemo pronaći na uistinu brojnim gradinama u regiji, čak podjednako i na brončanodobnim kao i na željeznodobnim, no pri čemu je nužno naglasiti da je na preko 90 posto svih takvih gradina, terasasti raster izveden na južnim i prisojnim gradinskim padinama, dok je kod ove gradine u Mamićima, kao i kod još nekolicine rjeđih značajnijih ili većih gradina, takav stambeno-terasasti raster izgrađen, ne na prisojnim, već na osojnim, odnosno na sjevernim padinama gradinskih uzvišenja. Pa stoga, u tom kontekstu, ova gradina predstavlja rjeđi i specifičniji tip gradina koje su orijentirane ka sjeveru na ne jugu, te su izgrađene gotovo u cijelosti sa sjevernih padinskih strana uzvišenja ili brijegova. No, osim geološko-geomorfološke izražene pogodnosti, takvom izgrađivanju i svojevrsnom urbaniziranju sjeverne, a ne prisojne južne strane brijega, na ovom mjestu, poticaj gradnji gradinskog kompleksa daje neposredna blizina jako plodnog krškog polja unutar istočnijeg dijela sela Gornji Mamići, te isto tako neposredna blizina nepresušnih izvora pitke vode također smještenih neposredno sjevernije od same gradine. S druge strane prema južnim smjerovima potrebno je puno više fizičkog napora usljed višestruko veće udaljenosti od gradine do plodnih polja i izvora, pri čemu je to jedna otežavajuća činjenica gledajući pedološko-geološko-hidrogeološke pogodnosti na tim južnijim dijelovima terena koji danas pripadaju Općini Grude. No, ipak tu nije niti blizu kraj objašnjenju ovih činjenica, budući da su najnoviji autorovi detaljni obilasci čitavog šireg areala gradine, na vidjelo dana iznjeli razotkrivene brojne druge suhozidne i megalitske prastare komplekse i uređene dijelove terena raštrkane i s neposrednih južnih ili prisojnih strana gradine u Gornjim Mamićima. O ovim pronalascima pročitajte u daljnjem dijelu teksta, ispod opisa glavnog gradinskog kompleksa.
Glede same velike gradine u Mamićima, nakon dolaska na samo 'dno' ili najniži segment istočnog izduženog fortifikacijskog bedema, već u samom startu upada u oči masivnost bedema, te masa zarušenih i obrušenih velikih, i ponegdje isklesanijih, vapnenačkih blokova. Penjući se dalje po bedemu, sve se više i više zamijećuju izvorne fino ozidane stepenaste konstrukcije i substrukcije u formi raznih perifernih, bočnih i nadtemeljnih ojačanja u vidu dodatnih zidova. Idući dalje uviše te prateći uzdužno ovaj masivni gradinski bedem s istočne strane, nakon otkrivanja čitavog pružanja bedema prema vrhu gradine, jednostavno dolazi do zapanjujućeg doživljaja i uvida u to o kolikom se preogromnom, premasivnom i ultra-dugom prapovijesnom bedemu ovdje radi. Dodatnoj zanimljivosti, i uzbuđenju, posebno doprinosi vidljiva činjenica na terenu, da se u masi dijelova ili sekcija bedema jasno mogu zamijetiti izvorni fino ozidani megalitski potezi, koji ponegdje gotovo podjednako izgledaju kao bedemi Zvonigrada, Martinovića gomile, Purkinog kuka, Škripa, Obluna te drugih sličnih Ilirskih, ali u odnosu na ovaj, puno poznatijih, megalitskih sajtova u regiji. Osim ovih autorovih uvida i otkrića raznoraznih impresivnih i upečatljivih megalitskih tj.monumentalnih dijelova unutar glavnih bedemskih konstrukcija na ovoj gradini, došlo je se i do još mnoštva drugih spoznaja i otkrića. Među njima, a u okviru ove istočne bedemske strane gradine, svakako vrijedi spomenuti i izdvojiti pronađene očite i jasne arhitekturalne dijelove - kontrafora kojima je vanjsko lice bedema na par uzdužnih sekcija s istočne strane dodatno ojačano. Nadalje, a što je još više upečatljivije te ujedno i atraktivnije, prema samom vrhu, sve se više i više pokazuju očuvani megalitski stepenasti dijelovi i konstrukcije, koje kulminiraju na najvišoj vršnoj građevini koja je u obliku gorostasnog tumulusa. Ovdje je riječ o jednom od najmasivnijih gradinskih ili tzv.limitnih tumula na svim gradinama što se mogu pronaći na sličnim ilirskim gradinama ne samo u Hercegovini već i na širem prostoru. Gledajući prostorni raspored i izgled cjelokupne bedemske konstrukcije s ove istočne strane vidimo da je čitav masivni kameni bedem na toj strani izgrađen u dužini od najmanje 200-injak metara, no pri čemu nije izveden i konstruiran u ravnoj pa niti u približno ravnoj putanji, već je pomno prilagođen nagibu i terenu s čestim povijanjima i cik-cak uzdužnim pružanjima prema vršnom najmasivnijem zidanom dijelu. Sličan ovakav tlocrtni izgled i raster bedema mnogi će uočiti na Martinovića gomili u Dubcima sjeverno od Stoca, kao i kod još drugih točno ovakvih gradina koje sadrže velike u obliku slova V ili izdužene potkovice, izgrađene masivne bedeme s monumentalnim vanjskim licima. Upravo na takvim uzdužnim sekcijama gdje se pravac bedema lomi ili povija, mogu se pronaći najbolje očuvani megalitski ozidani dijelovi s fino posloženim osrednje velikim do ponegdje i jako velikim kamenim blokovima pravokutnog do poligonalnog ocrta. Na pojedinim takvim sekcijama mogu se pronaći fino ozidani dijelovi ili redovi od blokova s pomnije dotjeranim i zaglađenim horizontalnim priljubnicama ili sljubnicama, što uvelike podsjeća na stil kakav nailazimo na Zvonigradu i Martinovića gomili. Također, razotkriveni su, čak pomalo i neočekivano, posve sa vanjske linije, izvan vanjskog lica glavnog masivnog bedema, i druge slične i atraktivne megalitske sekcije od također finije obrađenih blokova, s vidljivim isklesanim pravim kutevima. Penjući se istočnim zidom i dolaskom do samog podnožja vršnog ili limitnog tumulusa, jednostavno ostaje se bez daha. Dodatnoj impresiji posebice doprinosi vidljivo postojanje čitavog niza još uvijek očuvanih te, iz naizgled 'posve razrušenog nasipu djelujućeg tumula', jasno izvirujućih fino ozidanih i pravolinijskih sekvenci stepeničastih konstrukcija. Ove vidljive i na svu sreću još uvijek očuvane stepenaste konstrukcije, kao takve, i posebice s obzirom na monumentalnost u brojnim sekcijama, nose jako veliku vrijednost i prije svega jako veliku implikaciju na izvorni izgled ove vršne kolosalne, danas običnom tumulu ili gomili slične, građevine. Ta vrijednost prije svega se očituje u mogućnosti precizne i detaljne rekonstrukcije izvornog izgleda ovog dijela gradine, pri čemu je autor ovog bloga načinio jednu takvu specijalnu crtano-grafičku artističku ilustraciju u kojoj možemo vidjeti o čemu se ovdje radi, koja je prikazana u prethodnom dijelu teksta. A radi se o jednom prvorazrednom (pra)povijesnom, ilirskom monumentu, o jednoj prvoklasnoj graditeljskoj baštini, tj. o jednoj drevnoj megalitskoj ili monumentalnoj kamenoj građevini koja je imala oblik ziguratno-stepenaste piramide ili ziguratno-stepeničaste konusne građevine vrlo slične svojevrsnim stepenastim piramidama. Ako ovaj ziguratno-stepenasti monument s gradine u Gornjim Mamićima usporedimo s najnovije otkrivenim sličnim piramidalnim građevinama u džunglama Latinske Amerike, a koje su pri tome višestruko i preko 1000,2000 godina mlađe od ovih naših ilirskih građevina, i koje su isto tako pri tome u prvim trenutcima njihovih otkrića bile toliko jako zarušene zarasle i doslovno jedva prepoznatljive kao ljudske piramidalne građevine - onda možemo samo zamisliti kako su u svoje izvorno vrijeme u prapovijesnoj epohi prije više od 2500,3000, i često više od 3500 godina, premoćno izgledale ove naše ilirske stepenaste ''piramide'', koje su vrlo često bile u funkciji obrednih građevina ili drevnih svetišta. Ovaj vršni kolosalni tumul na ovoj gradini, posebno upečatljiv vizualni dojam ostavlja kad se gleda s neznatne distance od južne strane s još povišenijeg terenskog segmenta. S tih pozicija, pogledom na ovu građevinu, uistinu se dobiva dojam da gledate u pravu drevnu kamenu piramidu koja upadljivo strši iznad krošnji guste poput džungle zelene šume.
U pogledu same kronologije i kulturno-etničkih odrednica ove gradine, prema dosadašnjim pronalascima, te prema svim, na samoj gradini, jasno vidljivim elementima, može se zaključiti da je gradina i čitav tj.glavni gradinski stambeni kompleks bio podignut otprilike u ranom i srednjem željeznom dobu, moguće čak i tijekom kasne bronce, pri čemu je gradina bila u funkciji i dalje tijekom mlađeg željeznog doba, kao i u rimsko vrijeme. U tom kontekstu od nekih ranijih pronalazaka na ovoj gradini mogu se spomenuti još od strane Oreča pronađeni komadi prapovijesne te rijeđe antičke keramike, zatim komadi žrvnjeva, bruseva, željezne troske, i drugih pronalazaka. Isto tako autor ovog bloga je usputnim obilaskom na površinama bedema i pojedinih terasa naišao na pojedine ostatke prapovijesnog i antičkog posuđa, no među kojima daleko najveći udio sačinjavaju ostaci prave domaće ilirske keramike iz ranog te dijelom i mlađeg željeznog doba. Udio rimskih kako pokretnih, a posebice onih nepokretnih, ostataka, na čitavoj površini ove gradine je gotovo zanemariv i minoran. Pri tome je vrlo važno istaknuti, da su rimljani ovu gradinu tek neznatno iskorištavali i to isključivo poradi njene strateške vizualne kontrole pri čemu su na glavnom vršnom tumulu izgradili par svojih grubih i neuglednih malenih zidanih osmatračnica. Odnosno drugim riječima rečeno, skoro sve ono što možemo vidjeti i pronaći na ovoj gradini, i sve ono što čini ovu gradinu, a posebice sve ono što je najmonumentalnije, a time ujedno i najvrijednije, pripada naravno nikome drugom već domaćim Ilirima koji su ovdje izgradili faktički jedna pravi mali ilirski grad. U okviru toga potrebno je naglasiti i još neke druge autorove spoznaje i otkrića gdje su razotkriveni očiti finoozidani terasasti segmenti padine koji se pružaju izvan bedemski omeđenog dijela gradinske padine, bočno od bedema, kako s istoka tako i sa zapadnih strana izvan glavnih bedemskih struktura. Na tim mjestima, autor je razotkrio postojanje identičnih stambenih terasa s identičnim monumentalnim podzidavanjima kao što su sva ona prisutna na glavnom gradinskom dijelu padine unutar bedema. Nadalje, probijanjem kroz teško prohodno zeleno grmlje te gusto izraslu šumu, razotkriveno je i to da ustvari golema površina osojne ili sjeverne padine, i to mnogo veća nego to na prvi pogled izgleda, sadrži brojne danas jako zarasle i gotovo neprepoznatljive stambene terase, koje su često sastavljene od fino oblikovanih i lijepo posloženih kamenih blokova u megalitskoj tehnici zidanja. Sve ovo pokazuje i dokazuje, da se izvorni ilirski 'grad' ili protourbanizirano ilirsko naselje na ovom lokalitetu prostire na mnogo većoj površini nego što to na prvi pogled odaju satelitske i ostale snimke. Na pitanje tko je točno izgradio ili mogao izgraditi ovaj golemi i kolosalni zidani kompleks, nude se i naziru pojedina 'rješenja' te odgovori, koji ipak nisu konačni, jer je pitanje etničkih granica i preciznog geografskog prostiranja pojedinih ilirskih naroda (''plemena'') danas još uvijek predmet velikih diskusija i neslaganja među domaćim stručnjacima. Sudeći prema prostoj prostornoj logici, kao i sudeći prema tipovima dominantne keramike na ovoj gradini, mogli bi smo prilično sigurno zaključiti da je ovaj izvanredni i golemi graditeljski poduhvat - izveden od dobro poznatih pa i čuvenih - Ilira Delmata. Pored mnogih ranijih opisanih teza, te, kod mnogih autora već ''utvrđenih'', prostornih granica Delmata, na njihovu nazočnost i autorstvo ovog golemog kompleksa kao što je već spomenuto, ukazuje i prisutna keramika, koja u ovom slučaju jasno pokazuje radikalni ili 'kritični' nedostatak tipične ''daorske'' keramike kao što su dijelovi grčko-italskih amfora te raznoraznog drugog većinom uvoznog posuđa bilo s Isse, Pharosa, bilo iz Italije (Apulija, Picenum, Daunij), bilo iz drevne Helade (Atika, Korint, grčki otoci itd.). Nasuprot tome, po čitavoj gradini i po gradinskim bedemima daleko dominiraju keramički ostaci i fragmenti očite domaće i grube ilirske keramike željeznog doba, što ujedno i time prilično čvrsto sugerira da je utjecaj Daorsa ovdje bio posve minimaliziran ili gotovo nikakav, a s druge strane, najveće indicije idu u prilog ili Delmatima ili pak Ardijejcima. Ukoliko je bila riječ o Delmatima, a što prema autoru ovog bloga ima najveću mogućnost, u tom slučaju ovaj veliki ilirski kompleks mogao bi predstavljati ni više ni manje već jedan od vrlo bitnih delmatskih gradova, moguće čak i spomenutih kod ranijih antičkih pisaca, gdje su se organizirali neki od ključnih obrambenih bojeva između rodoljubnih i neustrašivih Delmata te okupatorsko-barbarskih, rimskih vojnika koji su većinom, u odnosu na ove naše delmatske visoke i snažne pretke dinarskih gena, bili patuljastog rasta i poput običnih slabića. Rimsku vojsku u povijesnom kontekstu osvajanja i okupacije drevne Ilirije, stoga ne treba nikako ni drugačije tretirati već kao vojsku slabića i patuljastih crnomanjastih pretendenata na tuđi, u ovom slučaju naš ilirski teritorij i naš ilirski dom. Iz ovih očitih razloga, koje su, iako znajući da su istiniti, mnogi raniji domaći stručnjaci svjesno turali i skrivali pod tepih, - sami sukob između rimske okupatorske čizme i naših domaćih ilira, odnosno - rimsko-ilirski ratovi, trajali su ne 2, ne 5, ne 10, ne 50, ne 100, već gotovo 200 godina ! A što je sasvim dovoljno da se zaključi s kolikim su nemjerljivim žarom, s kolikom su nemjerljivom voljom, vjerom i srčanošću, naši Ilirski predci - nastojali obraniti i sačuvati svoje domove, i ovo sveto - Ilirsko tlo.
Ako se vratimo ponovno ovdje prezentiranoj gradini, osim već opisivanih glavnih gradinskih dijelova koji se prostiru na osojnoj ili sjevernoj strani gradinskog brijega, autor je najnovijim detaljnijim terenskim obilascima razotkrio i pronašao neke vrlo zanimljive, intrigantne pa i atraktivne megalitske ostatke koji se kriju i na 'suprotnoj' južnoj ili prisojnoj strani izvan gradinskog uzvišenja, ali u njegovoj neposrednoj blizini. Ovdje pri tome vrijedi spomenuti i još jednu vrlo zanimljivu i napose raritetnu osobitost kojom se krasi ova gradina, a tiče se njenog geomorfološko-arhitekturalnog sklopa. Naime, najmasivnija i ''vršna'' najkolosalnija fino ozidana, ziguratna limitna gomila ili tumulus, ne nalazi se uopće na najvišoj visinskoj točki brijega, već je izgrađena uniže tj. na par desetaka metara nižem uzvišenju od neposredno južnije smještenog najvišeg brdskog dijela na kojem se teren pregiba u smjeru juga i Gruda. Tako da je tu očita i neporeciva činjenica da se ovaj ''limitni tumulus'' nije uopće izgradio poradi strateško-osmatračke pozicije da vizualno nadgleda južni prostor današnje općine Grude i također općine Ljubuški, već je se izričito izgradio u funkciji, kako vizualnoj, tako i u ostaloj višestrukoj (obrednoj, geostrateškoj itd.), sjevernog kočerinskog dijela terena s odličnom orijentiranošću i komunikacijom s gotovo čitavim zapadnim dijelom širokobriješke općine. Tako, kad se pješke pređe preko glavnog vršnog tumulusa, i krene dalje na jug, potrebno je se ponovno uspinjati da bi se nakon kratkog vremena uspona pred očima otvorio čitav južniji i niži kraj s vidljivošću sve do iznad primorskih planina u južnoj i srednjoj Dalmaciji. Imajući u vidu ovakav geomorfološki svojevrsni ''izuzetak'' ove gradine, autor je se uputio i u taj neposredni južniji dio gradinskog areala, te gotovo posve neočekivano, i na tom dijelu razotkrio neke vrlo indikativne elemente. Prije svega treba spomenuti to da se na samom grebenu tj. na najvišoj točki čitavog uzvišenja nešto južnije od gradinskog limitnog tumulusa, nalazi nekoliko očuvanih kraćih poteza ili sekcija monumentalnih kiklopskih podzidavanja te zidova koji su očito napravljeni u prapovijesno doba tijekom kasne bronce ili pak željeza, otprilike u isto vrijeme kad i neposredna gradina sa sjeverne strane. Osim samog preočitog tipičnog ilirskog megalitskog stila ovog pronađenog kraćeg zida, u prilog rečenome ide i mali sitni fragment prapovijesne ilirske keramike koji je pronađen uza sami zid. No, možda najbitnije graditeljske strukture, koje bi isto tako mogle s velikom vjerojatnošću pripadati ilirskom ili barem antičkom ilirsko-rimskom periodu, autor je razotkrio još malo uniže prema jugozapadu, unutar danas jako guste šume izrasle na ovim blagim prisojnim padinama koje se pružaju prema Grudama i grudskoj općini. Osim brojnih vidljivo prastarih ostataka i pružanja kiklopskih zidova, unutar jednog dijela ove šumske padine autor je naišao na ostatke jedne uistinu monumentalne i vidljivo prastare kuće, suhozidne nastambe ili pak nekog drugog objekta druge namjene - moguće svojevrsnog hrama ili svetišta. Ovaj drevni kameni objekat ima pravokutni tlocrtni oblik te se sa svojom arhitekturom u potpunosti podudara s već ranije razotkrivenim brojnim gotovo identičnim suhozidnim-megalitskim ostacima kuća i nastambi koje je autor razotkrio na području Čapljinske, Čitlučke i Grudske općine, pri čemu su na znatnom broju njih pronađeni neporecivi dokazi da se tu radi o nastambama iz antičkog perioda, budući da su po zidovima, unutar ili uz zidove, ovih objekata pronađeni brojni ostaci antičke keramike, grčko-italskih amfora, kao i fragmenti antičkog crijepa, imbreksa i tegula. Na ovom ovdje razotkrivenom pravokutnom objektu, autor usljed jako kratkog vremenskog zadržavanja nije uspio pronaći nek vidljivije takve ostatke antičke keramike, no što ne znači da ih nema, pogotovo s obzirom na preočitu i upadljivu vizualnu činjenicu da je čitav jedan veći dio ovog objekta danas gotovo u obliku gomile, pri čemu na sjevernoj polovici ove nastambe monumentalni zidovi tek izviruju iz naslaga gomile i zarušenog kamenja. Zatim posve očiti zaravnati oblik vrha ovih jako širokih zidova ovog pravokutnog objekta, kao i ulazni dio s vratima koja su, baš poput vrata na svim ranije pronađenim i neporecivim antičkim pravokutnim kućama s područja Čapljine, Čitluka, Neuma i Gruda, smještena uz rub duže stranice kuće, ukazuje na vrlo izvjesno antičko podrijetlo i ove novootkrivene monumentalne suhozidne građevine južno od gradine u Mamićima. Posebice upadljiv i atraktivan monumentalni dio nalazi se upravo s vanjske strane ulaznog dijela u ovaj objekt gdje se u dijelu dovratnika i bočno od njih nalaze kiklopski ozidani i fino uklopljeni poligonalni te pravokutni veliki kameni blokovi. Također u okviru vidljive arhitekture samih zidova, zamijetljivo je da su oni, posebice s vanjskih strana, izgrađeni u čistom ili tipičnom ilirsko-antičkom megalitskom stilu bez ikakvog traga bilo kakve vrste veziva te međusobno u ciklop složenim nepravilnim, poligonalnim te ponegdje i pravokutnim poluobrađenim kamenim blokovima. Ovdje dakako nije isključena mogućnost da je riječ i o nekakvom kasnijem, eventualno, srednjovjekovnom, objektu, no kao što smo napomenuli ranije, sve prisutno i sve vidljivo sugerira te upućuje na njegovo antičko, a moguće i na još starije, ilirsko, odnosno prapovijesno podrijetlo.
Kao što je već prethodno spomenuto, u smislu monumentalnosti i graditeljskog dostignuća, daleko najupečatljiviji element predstavlja kolosalni ''limitni'' tumulus ili limitna gomila koja gledajući tlocrt cjelokupnog pružanja bedema gradine, predstavlja sami vrh 'slova V' u obliku kojeg je izgrađen čitav suhozidni megalitski bedem. Riječ je o jednom od najkolosalnijih limitnih tumulusa u regiji, te vrlo vrlo vjerojatno o nekakvom vidu specijalno izgrađene suhozidne megalitske - obredne građevine, odnosno - ilirskog svetišta. Tome u prilog idu ranije spomenuti, uz prateću prapovijesnu keramiku, pronalasci i životinjskih kostiju, pronađeni upravo na ovom dijelu gradine, što bi se, sukladno već ranije razotkrivenim, i na ovom blogu te na fb str.bloga, prezentiranim analognim otkrićima žrtvenih i obrednih konstrukcija na vrhovima gradinskih brijegova s mnoštvom ostataka po svemu sudeći žrtvovanih životinja te obredno porazbijane keramike, moglo i u ovom slučaju okarakterizirati kao još jednim razotkrivenim vrlo vrijednim megalitskim obrednim nalazištem. A posebni dodatak ovom nalazištu predstavljaju još uvijek očuvani impresivni i relativno brojni ostaci megalitske arhitekture koji samim time pokazuju da se ovdje radi o još jednom vrijednom hercegovačkom monumentalnom spomeniku kulture i graditeljstva koji se kao takav mora u budućnosti više vrjednovati, cijeniti, valorizirati, istražiti, kao i što više medijski promovirati široj i užoj javnosti. I na kraju ovog ekskluzivnog posta i rada o megalitskoj gradinu u Mamićima, treba istaknuti činjenicu da se i na ovom mjestu krije jedan prevrijedan primjer naše autohtone domaće Ilirske civilizacije, civilizacije naših prahercegovačkih predaka koji su ponajviše iz čiste ljubavi i rodoljublja prema svojoj kamenoj zemlji, uspjeli izgraditi ovakav jedan kolosalan građevinski poduhvat, jedno remek-djelo spoja suhozidne gradnje i krškog terena, i prije svega - jedan čisti izraz duboke vjere, volje i poštivanja Božje kreacije i prirode kakva ih je okruživala. Stoga, ove naše hercegovačke i dalmatinske gradine, poput ove monumentalne u Gornjim Mamićima, koje još uvijek ponosno prkose sili vremena nakon čak više tisućljeća raznoraznih ratova, apokalipsa, vremenskih katastrofa i kataklizmi, - ne stoje tu radi sebe i radi prošlosti, već stoje tu radi nas i radi naše budućnosti. One su naše učiteljice i naši učitelji, no pitanje je veliko i prije svega namjenjeno lokalnom stanovništvu koje je primilo u zalog za očuvanje tj.koje baštini ove drevne spomenike kulture i predaka, - da li je se dosada naučilo išta i da li će se naučiti, i da li ćemo naučiti - barem djeliće toga što nam ove gradine govore ?. Kako stvari stoje zasad, nažalost, jako malo smo naučili, što najviše pokazuje neviđena ignorancija i ravnodušnost većine domaćih ljudi prema ovim neprocijenjivo vrijednim spomenicima, što rezultira ne samo nemarom, već i masovnim totalnim destrukcijama brojnih ne samo gradina već i grobova njihovih stanovnika Ilira, koji su se pokapali pod grobnim gomilama i na drugim mjestima, tj.grobljima. Ono prvo što, bar prema autoru ovog bloga, možemo i trebamo, ne samo naučiti, već i duboko osvijestiti u sebi, jest to - da ovi graditeljski spomenici, koji nisu samo građevine, već tu su čitavi ostaci jednog života i svega onoga što je donosio taj život - nisu spomenici nekih 'tamo drugih', nekih nepoznatih, nekih nama nebitnih i nevažnih ljudi, - nipošto ! - to su naši spomenici i spomenici naših predaka, od kojih smo danas nasljedili ne samo očitu kontinuiranost gradnje u kamenu i života u kamenu, već smo nasljedili ogroman dio genetskog materijala, a što nam samim time govori - da mi, barem današnji stanovnici većeg dijela Hercegovine, kao i susjedne Dalmacije, posebice Imotske, Vrgoračke i Sinjske krajine, nosimo njihovu - Ilirsku krv u svojim žilama. Stoga, kako se god odnosimo i kako god vrjednujemo ove spomenike, isto tako se odnosimo i prema nama samima i prema našim potomcima. Pa nek stoga ovaj ekskluzivni promotivni foto-post, danas gotovo posve zaboravljene ilirske monumentalne gradine u Mamićima pored Širokog Brijega, bude samo još jedan u nizu svjetlećih primjera važnosti ove baštine, kako za nas, tako posebice za buduće naraštaje koji dolaze iza nas.
U pogledu svih tih ranijih navoda i literature u kojima je ova gradina spomenuta, u prvom redu valja posebice izdvojiti Petra Oreča, nenadmašnog terenskog istraživača prapovijesnih kompleksa zapadne Hercegovine u prošlom stoljeću, koji je, pa možemo slobodno reći, među svim ostalim stručnjacima, daleko najviše se pozabavio s ovom gradinom i među prvima je, široj i stručnoj javnosti predstavio kroz relativno detaljniji opis u svom kapitalnom radu iz 1978 godine, pod naslovom ''Prapovijesna naselja i grobne gomile (Posušje, Grude i Lištica)'' objavljenom unutar Glasnika Zemaljskog muzeja. I upravo u ovom njegovom radu, u sklopu opisa ove gradine, možemo pronaći jednu manju crno-bijelu fotografiju jako loše rezolucije i oštrine, no na kojoj će malo bolje oko zamijetiti da fotografija prikazuje jednu kraću sekciju finije ozidanog megalitskog bedema gradine, koju je P.Oreč opisao sa zanimljivom subjektivnom arhitekturalno-građevinskom terminologijom - da su bedemi ove gradine konstruirani ''s diletacijom'', odnosno sa pomnijim slaganjem velikih kamenih blokova pod kutevima da se u potpunosti prilagođavaju i savladavaju prirodni često strmiji nagib terena na kojem su takvi zidovi izgrađeni. Ovo je jedno vrlo dobro i jako indikativno uočavanje P.Oreča, no koje je unatoč tome, ipak ostalo uskraćeno, namjerno ili vrlo vjerojatno nenamjerno, sa svim ostalim prisutnim a jako markantnim arhitekturalno-građevinskim obilježjima prisutnima na čitavom gradinskom kompleksu. Među svim ovim osobitostima, naravno, daleko najveću konotaciju, ali i (znanstvenu) vrijednost, ima činjenica da se ovdje radi o jednoj pravoj megalitskoj gradini, i o gradini koja sadrži brojne monumentalne sekcije zidova ili bedema izvedenih u megalitskoj tehnici, koja je ponegdje gotovo jednakih vizualno-tehničkih osobina kao i na bedemima već dobro poznatih megalitskih gradina Hercegovine - Zvonigrada kod Pologa te Martinovića gomile kod Stoca.
Kod epiteta kojeg smo ovdje pridali ovoj gradini, a to je da je riječ o jednoj od 'najkolosalnijih' gradina na širem prostoru zapadne Hercegovini, tu se poglavito radi o činjenici da ova gradina sadrži jedan od, ne samo najmasivnijih i najkolosalnijih, već i jedan, od najdužih megalitskih bedema u okviru svih prapovijesnih, a posebice svih, željeznodobnih, gradina na širem prostoru s desne obale rijeke Neretve. U tom smislu, na ovoj gradini se nalazi, preupadljivi i impresivni, u sveobuhvatnom smislu, preko 400 metara dugi, ogroman ili bolje rečeno - gorostasan kameni zid, koji topografski gledajući ima oblik jako izduženog slova V s preko 250 metara dugim bedemom sa istočnih strana, dok je oko 150 i više metara dug bedem sa zapadnih strana. No, ono što je pri tome možda daleko i najupadljivije te ujedno i najatraktivnije, jest uistinu prekolosalan tzv.limitni tumulus, odnosno vršna kamena građevina, koja ustvari predstavlja u izvornom arhitektonskom smislu jednu kolosalnu ziguratno-piramidalnu građevinu s još uvijek očuvanim izvornim fino ozidanim stepenastim konstrukcijama izvedenim u jasnoj megalitskoj ciklopskoj tehnici zidanja, ponegdje čak sa zamjetljivim bunjasto isklesanim blokovima.
Autorova rekonstrukcija izvornog izgleda ilirskog ziguratno-piramidalnog ''limitnog tumula'' na gradini u Gornjim Mamićima (pogled na građevinu iz smjera istoka prema zapadu, s ilirskim ratnikom na vrhu)
Gradini je danas moguće te daleko najjednostavnije prići gotovo jedino sa sjevernih strana iz sela Gornji Mamići. Već blagim i početnim usponom iznad novijih kuća u selu prema vrhu gradine, nailazi se na jasno i vidljivo u megalitskoj tehnici podzidane te nivelirane brojne stambene terase. Usprkos tome što je danas ova sjeverna osojna padina jako i vrlo gusto obrasla šumskom vegetacijom među kojima ima i divovskih hrastova, čim se malo više napregnemo i malo bolje pregledavamo teren uz razmaknjivanje gustog šiblja i grmlja, pred očima nam se ukazuju na masi mjesta porazbacani ili prevaljeni fino isklesavani kockasti do pravokutni blokovi. Kako se usponom 'odmičemo' prema gore i prema vrhu, već čak i najnižim bočnim dijelovima od glavnog istočnog bedema, mogu se pronaći još uvijek očuvane fino ozidane monumentalne sekcije terasnih podzidova u kojima se često mogu vidjeti i veliki pomno složeni bunjasti blokovi, kao i poligonalni blokovi lokalnog vapnenca. Sve ove kamene blokove od kojih su ovi domaći Iliri izgradili ove mnogobrojne monumentalne zidine, koristili su, odnosno, vadili te potom in-situ obrađivali, na isti način kako je to rađeno i na čuvenom Zvonigradu iznad Mostarskog blata, i vrlo vjerojatno i na još čuvenijem Daorsonu kod Stoca, a to je 'uzimanje' i vađenje kamenih blokova direktno iz stijenske podloge na samom mjestu gradnje, pri tome izvanredno koristeći vještine i geološka znanja na način da su prepoznavši i razvrstavši glavne pukotinske sisteme u odnosu na međuslojne pukotine i ravnine lokalnog vapnenca, cijepali prirodne gotovo okomite vapnenačke slojeve točno po pukotinama prvog i drugog reda, a to su pukotine ravnih ploha koje su upravo okomite na istaknute ravnine slojeva ili uslojenosti. Na taj način, koristeći faktički pravo geološko i geomehaničko inženjerstvo, ovi domaći ilirski 'pramamićani', u doslovno par poteza ili nekoliko fizičkih zahvata, vrlo uspiješno i brzo, su dobivali pravokutne, kockaste ili paralelopipedne kamene blokove, koje su nakon toga masovno slagali u megalitske zidove, podzide te terasasto-stepeničaste konstrukcije glavne kolosalne vršne ziguratne građevine ili po nekima tzv.limitnog tumulusa. U okviru ovih vještina i iskorištavanja prirodnih-geoloških osobitosti, također je prepoznato još jedno izvanredno iskorištavanje prirodnih datosti same pozicije na kojoj se čitav gradinski kompleks nalazi. Naime, na čitavoj ogromnoj padinskoj strani sa sjevera podno vršne kolosalne gomile, prisutni su gotovo okomiti prirodni geološki slojevi oko pola metra do metra, dva debelih slojeva stršećih ravnih vapnenaca gornjekredne starosti, koji pak u međusobnim razmacima odprilike između svakih 10-ak pa do 20, negdje i više, metara sadrže dijelove na kojima gotovo nedostaju izdanci ili stršeći slojevi vapnenca, odnosno u pojednostavljenom smislu kazano - čitava sjeverna padina terase sadrži već gotove prirodno oblikovane geološke terase s naslagama zemlje i ravnih travnatih površina u međurazmacima svakih 20-ak metara, negdje više, negdje manje. Naravno, iz ovog uvida ove očite prirodne datosti, u kombinaciji s detaljnim terenskim uvidom, postalo je jasno da su upravo iz tog razloga Iliri odlučili ovdje i to ne sa južnih, prisojnih, već sa sjevernih osojnih, padinskih strana izgraditi jedno relativno veliko ilirsko naselje na kojem su izgradili mnogobrojne fino nivelirane i s monumentalnim zidovima podzidane stambene terase. Vrlo slične gradinske rastere s puno pomno izgrađenih, podzidanih i niveliranih stambenih terasa možemo pronaći na uistinu brojnim gradinama u regiji, čak podjednako i na brončanodobnim kao i na željeznodobnim, no pri čemu je nužno naglasiti da je na preko 90 posto svih takvih gradina, terasasti raster izveden na južnim i prisojnim gradinskim padinama, dok je kod ove gradine u Mamićima, kao i kod još nekolicine rjeđih značajnijih ili većih gradina, takav stambeno-terasasti raster izgrađen, ne na prisojnim, već na osojnim, odnosno na sjevernim padinama gradinskih uzvišenja. Pa stoga, u tom kontekstu, ova gradina predstavlja rjeđi i specifičniji tip gradina koje su orijentirane ka sjeveru na ne jugu, te su izgrađene gotovo u cijelosti sa sjevernih padinskih strana uzvišenja ili brijegova. No, osim geološko-geomorfološke izražene pogodnosti, takvom izgrađivanju i svojevrsnom urbaniziranju sjeverne, a ne prisojne južne strane brijega, na ovom mjestu, poticaj gradnji gradinskog kompleksa daje neposredna blizina jako plodnog krškog polja unutar istočnijeg dijela sela Gornji Mamići, te isto tako neposredna blizina nepresušnih izvora pitke vode također smještenih neposredno sjevernije od same gradine. S druge strane prema južnim smjerovima potrebno je puno više fizičkog napora usljed višestruko veće udaljenosti od gradine do plodnih polja i izvora, pri čemu je to jedna otežavajuća činjenica gledajući pedološko-geološko-hidrogeološke pogodnosti na tim južnijim dijelovima terena koji danas pripadaju Općini Grude. No, ipak tu nije niti blizu kraj objašnjenju ovih činjenica, budući da su najnoviji autorovi detaljni obilasci čitavog šireg areala gradine, na vidjelo dana iznjeli razotkrivene brojne druge suhozidne i megalitske prastare komplekse i uređene dijelove terena raštrkane i s neposrednih južnih ili prisojnih strana gradine u Gornjim Mamićima. O ovim pronalascima pročitajte u daljnjem dijelu teksta, ispod opisa glavnog gradinskog kompleksa.
Satelitske mape i ilustracija - velike ilirske gradine u Gornjim Mamićima:
Glede same velike gradine u Mamićima, nakon dolaska na samo 'dno' ili najniži segment istočnog izduženog fortifikacijskog bedema, već u samom startu upada u oči masivnost bedema, te masa zarušenih i obrušenih velikih, i ponegdje isklesanijih, vapnenačkih blokova. Penjući se dalje po bedemu, sve se više i više zamijećuju izvorne fino ozidane stepenaste konstrukcije i substrukcije u formi raznih perifernih, bočnih i nadtemeljnih ojačanja u vidu dodatnih zidova. Idući dalje uviše te prateći uzdužno ovaj masivni gradinski bedem s istočne strane, nakon otkrivanja čitavog pružanja bedema prema vrhu gradine, jednostavno dolazi do zapanjujućeg doživljaja i uvida u to o kolikom se preogromnom, premasivnom i ultra-dugom prapovijesnom bedemu ovdje radi. Dodatnoj zanimljivosti, i uzbuđenju, posebno doprinosi vidljiva činjenica na terenu, da se u masi dijelova ili sekcija bedema jasno mogu zamijetiti izvorni fino ozidani megalitski potezi, koji ponegdje gotovo podjednako izgledaju kao bedemi Zvonigrada, Martinovića gomile, Purkinog kuka, Škripa, Obluna te drugih sličnih Ilirskih, ali u odnosu na ovaj, puno poznatijih, megalitskih sajtova u regiji. Osim ovih autorovih uvida i otkrića raznoraznih impresivnih i upečatljivih megalitskih tj.monumentalnih dijelova unutar glavnih bedemskih konstrukcija na ovoj gradini, došlo je se i do još mnoštva drugih spoznaja i otkrića. Među njima, a u okviru ove istočne bedemske strane gradine, svakako vrijedi spomenuti i izdvojiti pronađene očite i jasne arhitekturalne dijelove - kontrafora kojima je vanjsko lice bedema na par uzdužnih sekcija s istočne strane dodatno ojačano. Nadalje, a što je još više upečatljivije te ujedno i atraktivnije, prema samom vrhu, sve se više i više pokazuju očuvani megalitski stepenasti dijelovi i konstrukcije, koje kulminiraju na najvišoj vršnoj građevini koja je u obliku gorostasnog tumulusa. Ovdje je riječ o jednom od najmasivnijih gradinskih ili tzv.limitnih tumula na svim gradinama što se mogu pronaći na sličnim ilirskim gradinama ne samo u Hercegovini već i na širem prostoru. Gledajući prostorni raspored i izgled cjelokupne bedemske konstrukcije s ove istočne strane vidimo da je čitav masivni kameni bedem na toj strani izgrađen u dužini od najmanje 200-injak metara, no pri čemu nije izveden i konstruiran u ravnoj pa niti u približno ravnoj putanji, već je pomno prilagođen nagibu i terenu s čestim povijanjima i cik-cak uzdužnim pružanjima prema vršnom najmasivnijem zidanom dijelu. Sličan ovakav tlocrtni izgled i raster bedema mnogi će uočiti na Martinovića gomili u Dubcima sjeverno od Stoca, kao i kod još drugih točno ovakvih gradina koje sadrže velike u obliku slova V ili izdužene potkovice, izgrađene masivne bedeme s monumentalnim vanjskim licima. Upravo na takvim uzdužnim sekcijama gdje se pravac bedema lomi ili povija, mogu se pronaći najbolje očuvani megalitski ozidani dijelovi s fino posloženim osrednje velikim do ponegdje i jako velikim kamenim blokovima pravokutnog do poligonalnog ocrta. Na pojedinim takvim sekcijama mogu se pronaći fino ozidani dijelovi ili redovi od blokova s pomnije dotjeranim i zaglađenim horizontalnim priljubnicama ili sljubnicama, što uvelike podsjeća na stil kakav nailazimo na Zvonigradu i Martinovića gomili. Također, razotkriveni su, čak pomalo i neočekivano, posve sa vanjske linije, izvan vanjskog lica glavnog masivnog bedema, i druge slične i atraktivne megalitske sekcije od također finije obrađenih blokova, s vidljivim isklesanim pravim kutevima. Penjući se istočnim zidom i dolaskom do samog podnožja vršnog ili limitnog tumulusa, jednostavno ostaje se bez daha. Dodatnoj impresiji posebice doprinosi vidljivo postojanje čitavog niza još uvijek očuvanih te, iz naizgled 'posve razrušenog nasipu djelujućeg tumula', jasno izvirujućih fino ozidanih i pravolinijskih sekvenci stepeničastih konstrukcija. Ove vidljive i na svu sreću još uvijek očuvane stepenaste konstrukcije, kao takve, i posebice s obzirom na monumentalnost u brojnim sekcijama, nose jako veliku vrijednost i prije svega jako veliku implikaciju na izvorni izgled ove vršne kolosalne, danas običnom tumulu ili gomili slične, građevine. Ta vrijednost prije svega se očituje u mogućnosti precizne i detaljne rekonstrukcije izvornog izgleda ovog dijela gradine, pri čemu je autor ovog bloga načinio jednu takvu specijalnu crtano-grafičku artističku ilustraciju u kojoj možemo vidjeti o čemu se ovdje radi, koja je prikazana u prethodnom dijelu teksta. A radi se o jednom prvorazrednom (pra)povijesnom, ilirskom monumentu, o jednoj prvoklasnoj graditeljskoj baštini, tj. o jednoj drevnoj megalitskoj ili monumentalnoj kamenoj građevini koja je imala oblik ziguratno-stepenaste piramide ili ziguratno-stepeničaste konusne građevine vrlo slične svojevrsnim stepenastim piramidama. Ako ovaj ziguratno-stepenasti monument s gradine u Gornjim Mamićima usporedimo s najnovije otkrivenim sličnim piramidalnim građevinama u džunglama Latinske Amerike, a koje su pri tome višestruko i preko 1000,2000 godina mlađe od ovih naših ilirskih građevina, i koje su isto tako pri tome u prvim trenutcima njihovih otkrića bile toliko jako zarušene zarasle i doslovno jedva prepoznatljive kao ljudske piramidalne građevine - onda možemo samo zamisliti kako su u svoje izvorno vrijeme u prapovijesnoj epohi prije više od 2500,3000, i često više od 3500 godina, premoćno izgledale ove naše ilirske stepenaste ''piramide'', koje su vrlo često bile u funkciji obrednih građevina ili drevnih svetišta. Ovaj vršni kolosalni tumul na ovoj gradini, posebno upečatljiv vizualni dojam ostavlja kad se gleda s neznatne distance od južne strane s još povišenijeg terenskog segmenta. S tih pozicija, pogledom na ovu građevinu, uistinu se dobiva dojam da gledate u pravu drevnu kamenu piramidu koja upadljivo strši iznad krošnji guste poput džungle zelene šume.
U pogledu same kronologije i kulturno-etničkih odrednica ove gradine, prema dosadašnjim pronalascima, te prema svim, na samoj gradini, jasno vidljivim elementima, može se zaključiti da je gradina i čitav tj.glavni gradinski stambeni kompleks bio podignut otprilike u ranom i srednjem željeznom dobu, moguće čak i tijekom kasne bronce, pri čemu je gradina bila u funkciji i dalje tijekom mlađeg željeznog doba, kao i u rimsko vrijeme. U tom kontekstu od nekih ranijih pronalazaka na ovoj gradini mogu se spomenuti još od strane Oreča pronađeni komadi prapovijesne te rijeđe antičke keramike, zatim komadi žrvnjeva, bruseva, željezne troske, i drugih pronalazaka. Isto tako autor ovog bloga je usputnim obilaskom na površinama bedema i pojedinih terasa naišao na pojedine ostatke prapovijesnog i antičkog posuđa, no među kojima daleko najveći udio sačinjavaju ostaci prave domaće ilirske keramike iz ranog te dijelom i mlađeg željeznog doba. Udio rimskih kako pokretnih, a posebice onih nepokretnih, ostataka, na čitavoj površini ove gradine je gotovo zanemariv i minoran. Pri tome je vrlo važno istaknuti, da su rimljani ovu gradinu tek neznatno iskorištavali i to isključivo poradi njene strateške vizualne kontrole pri čemu su na glavnom vršnom tumulu izgradili par svojih grubih i neuglednih malenih zidanih osmatračnica. Odnosno drugim riječima rečeno, skoro sve ono što možemo vidjeti i pronaći na ovoj gradini, i sve ono što čini ovu gradinu, a posebice sve ono što je najmonumentalnije, a time ujedno i najvrijednije, pripada naravno nikome drugom već domaćim Ilirima koji su ovdje izgradili faktički jedna pravi mali ilirski grad. U okviru toga potrebno je naglasiti i još neke druge autorove spoznaje i otkrića gdje su razotkriveni očiti finoozidani terasasti segmenti padine koji se pružaju izvan bedemski omeđenog dijela gradinske padine, bočno od bedema, kako s istoka tako i sa zapadnih strana izvan glavnih bedemskih struktura. Na tim mjestima, autor je razotkrio postojanje identičnih stambenih terasa s identičnim monumentalnim podzidavanjima kao što su sva ona prisutna na glavnom gradinskom dijelu padine unutar bedema. Nadalje, probijanjem kroz teško prohodno zeleno grmlje te gusto izraslu šumu, razotkriveno je i to da ustvari golema površina osojne ili sjeverne padine, i to mnogo veća nego to na prvi pogled izgleda, sadrži brojne danas jako zarasle i gotovo neprepoznatljive stambene terase, koje su često sastavljene od fino oblikovanih i lijepo posloženih kamenih blokova u megalitskoj tehnici zidanja. Sve ovo pokazuje i dokazuje, da se izvorni ilirski 'grad' ili protourbanizirano ilirsko naselje na ovom lokalitetu prostire na mnogo većoj površini nego što to na prvi pogled odaju satelitske i ostale snimke. Na pitanje tko je točno izgradio ili mogao izgraditi ovaj golemi i kolosalni zidani kompleks, nude se i naziru pojedina 'rješenja' te odgovori, koji ipak nisu konačni, jer je pitanje etničkih granica i preciznog geografskog prostiranja pojedinih ilirskih naroda (''plemena'') danas još uvijek predmet velikih diskusija i neslaganja među domaćim stručnjacima. Sudeći prema prostoj prostornoj logici, kao i sudeći prema tipovima dominantne keramike na ovoj gradini, mogli bi smo prilično sigurno zaključiti da je ovaj izvanredni i golemi graditeljski poduhvat - izveden od dobro poznatih pa i čuvenih - Ilira Delmata. Pored mnogih ranijih opisanih teza, te, kod mnogih autora već ''utvrđenih'', prostornih granica Delmata, na njihovu nazočnost i autorstvo ovog golemog kompleksa kao što je već spomenuto, ukazuje i prisutna keramika, koja u ovom slučaju jasno pokazuje radikalni ili 'kritični' nedostatak tipične ''daorske'' keramike kao što su dijelovi grčko-italskih amfora te raznoraznog drugog većinom uvoznog posuđa bilo s Isse, Pharosa, bilo iz Italije (Apulija, Picenum, Daunij), bilo iz drevne Helade (Atika, Korint, grčki otoci itd.). Nasuprot tome, po čitavoj gradini i po gradinskim bedemima daleko dominiraju keramički ostaci i fragmenti očite domaće i grube ilirske keramike željeznog doba, što ujedno i time prilično čvrsto sugerira da je utjecaj Daorsa ovdje bio posve minimaliziran ili gotovo nikakav, a s druge strane, najveće indicije idu u prilog ili Delmatima ili pak Ardijejcima. Ukoliko je bila riječ o Delmatima, a što prema autoru ovog bloga ima najveću mogućnost, u tom slučaju ovaj veliki ilirski kompleks mogao bi predstavljati ni više ni manje već jedan od vrlo bitnih delmatskih gradova, moguće čak i spomenutih kod ranijih antičkih pisaca, gdje su se organizirali neki od ključnih obrambenih bojeva između rodoljubnih i neustrašivih Delmata te okupatorsko-barbarskih, rimskih vojnika koji su većinom, u odnosu na ove naše delmatske visoke i snažne pretke dinarskih gena, bili patuljastog rasta i poput običnih slabića. Rimsku vojsku u povijesnom kontekstu osvajanja i okupacije drevne Ilirije, stoga ne treba nikako ni drugačije tretirati već kao vojsku slabića i patuljastih crnomanjastih pretendenata na tuđi, u ovom slučaju naš ilirski teritorij i naš ilirski dom. Iz ovih očitih razloga, koje su, iako znajući da su istiniti, mnogi raniji domaći stručnjaci svjesno turali i skrivali pod tepih, - sami sukob između rimske okupatorske čizme i naših domaćih ilira, odnosno - rimsko-ilirski ratovi, trajali su ne 2, ne 5, ne 10, ne 50, ne 100, već gotovo 200 godina ! A što je sasvim dovoljno da se zaključi s kolikim su nemjerljivim žarom, s kolikom su nemjerljivom voljom, vjerom i srčanošću, naši Ilirski predci - nastojali obraniti i sačuvati svoje domove, i ovo sveto - Ilirsko tlo.
Ako se vratimo ponovno ovdje prezentiranoj gradini, osim već opisivanih glavnih gradinskih dijelova koji se prostiru na osojnoj ili sjevernoj strani gradinskog brijega, autor je najnovijim detaljnijim terenskim obilascima razotkrio i pronašao neke vrlo zanimljive, intrigantne pa i atraktivne megalitske ostatke koji se kriju i na 'suprotnoj' južnoj ili prisojnoj strani izvan gradinskog uzvišenja, ali u njegovoj neposrednoj blizini. Ovdje pri tome vrijedi spomenuti i još jednu vrlo zanimljivu i napose raritetnu osobitost kojom se krasi ova gradina, a tiče se njenog geomorfološko-arhitekturalnog sklopa. Naime, najmasivnija i ''vršna'' najkolosalnija fino ozidana, ziguratna limitna gomila ili tumulus, ne nalazi se uopće na najvišoj visinskoj točki brijega, već je izgrađena uniže tj. na par desetaka metara nižem uzvišenju od neposredno južnije smještenog najvišeg brdskog dijela na kojem se teren pregiba u smjeru juga i Gruda. Tako da je tu očita i neporeciva činjenica da se ovaj ''limitni tumulus'' nije uopće izgradio poradi strateško-osmatračke pozicije da vizualno nadgleda južni prostor današnje općine Grude i također općine Ljubuški, već je se izričito izgradio u funkciji, kako vizualnoj, tako i u ostaloj višestrukoj (obrednoj, geostrateškoj itd.), sjevernog kočerinskog dijela terena s odličnom orijentiranošću i komunikacijom s gotovo čitavim zapadnim dijelom širokobriješke općine. Tako, kad se pješke pređe preko glavnog vršnog tumulusa, i krene dalje na jug, potrebno je se ponovno uspinjati da bi se nakon kratkog vremena uspona pred očima otvorio čitav južniji i niži kraj s vidljivošću sve do iznad primorskih planina u južnoj i srednjoj Dalmaciji. Imajući u vidu ovakav geomorfološki svojevrsni ''izuzetak'' ove gradine, autor je se uputio i u taj neposredni južniji dio gradinskog areala, te gotovo posve neočekivano, i na tom dijelu razotkrio neke vrlo indikativne elemente. Prije svega treba spomenuti to da se na samom grebenu tj. na najvišoj točki čitavog uzvišenja nešto južnije od gradinskog limitnog tumulusa, nalazi nekoliko očuvanih kraćih poteza ili sekcija monumentalnih kiklopskih podzidavanja te zidova koji su očito napravljeni u prapovijesno doba tijekom kasne bronce ili pak željeza, otprilike u isto vrijeme kad i neposredna gradina sa sjeverne strane. Osim samog preočitog tipičnog ilirskog megalitskog stila ovog pronađenog kraćeg zida, u prilog rečenome ide i mali sitni fragment prapovijesne ilirske keramike koji je pronađen uza sami zid. No, možda najbitnije graditeljske strukture, koje bi isto tako mogle s velikom vjerojatnošću pripadati ilirskom ili barem antičkom ilirsko-rimskom periodu, autor je razotkrio još malo uniže prema jugozapadu, unutar danas jako guste šume izrasle na ovim blagim prisojnim padinama koje se pružaju prema Grudama i grudskoj općini. Osim brojnih vidljivo prastarih ostataka i pružanja kiklopskih zidova, unutar jednog dijela ove šumske padine autor je naišao na ostatke jedne uistinu monumentalne i vidljivo prastare kuće, suhozidne nastambe ili pak nekog drugog objekta druge namjene - moguće svojevrsnog hrama ili svetišta. Ovaj drevni kameni objekat ima pravokutni tlocrtni oblik te se sa svojom arhitekturom u potpunosti podudara s već ranije razotkrivenim brojnim gotovo identičnim suhozidnim-megalitskim ostacima kuća i nastambi koje je autor razotkrio na području Čapljinske, Čitlučke i Grudske općine, pri čemu su na znatnom broju njih pronađeni neporecivi dokazi da se tu radi o nastambama iz antičkog perioda, budući da su po zidovima, unutar ili uz zidove, ovih objekata pronađeni brojni ostaci antičke keramike, grčko-italskih amfora, kao i fragmenti antičkog crijepa, imbreksa i tegula. Na ovom ovdje razotkrivenom pravokutnom objektu, autor usljed jako kratkog vremenskog zadržavanja nije uspio pronaći nek vidljivije takve ostatke antičke keramike, no što ne znači da ih nema, pogotovo s obzirom na preočitu i upadljivu vizualnu činjenicu da je čitav jedan veći dio ovog objekta danas gotovo u obliku gomile, pri čemu na sjevernoj polovici ove nastambe monumentalni zidovi tek izviruju iz naslaga gomile i zarušenog kamenja. Zatim posve očiti zaravnati oblik vrha ovih jako širokih zidova ovog pravokutnog objekta, kao i ulazni dio s vratima koja su, baš poput vrata na svim ranije pronađenim i neporecivim antičkim pravokutnim kućama s područja Čapljine, Čitluka, Neuma i Gruda, smještena uz rub duže stranice kuće, ukazuje na vrlo izvjesno antičko podrijetlo i ove novootkrivene monumentalne suhozidne građevine južno od gradine u Mamićima. Posebice upadljiv i atraktivan monumentalni dio nalazi se upravo s vanjske strane ulaznog dijela u ovaj objekt gdje se u dijelu dovratnika i bočno od njih nalaze kiklopski ozidani i fino uklopljeni poligonalni te pravokutni veliki kameni blokovi. Također u okviru vidljive arhitekture samih zidova, zamijetljivo je da su oni, posebice s vanjskih strana, izgrađeni u čistom ili tipičnom ilirsko-antičkom megalitskom stilu bez ikakvog traga bilo kakve vrste veziva te međusobno u ciklop složenim nepravilnim, poligonalnim te ponegdje i pravokutnim poluobrađenim kamenim blokovima. Ovdje dakako nije isključena mogućnost da je riječ i o nekakvom kasnijem, eventualno, srednjovjekovnom, objektu, no kao što smo napomenuli ranije, sve prisutno i sve vidljivo sugerira te upućuje na njegovo antičko, a moguće i na još starije, ilirsko, odnosno prapovijesno podrijetlo.
Kao što je već prethodno spomenuto, u smislu monumentalnosti i graditeljskog dostignuća, daleko najupečatljiviji element predstavlja kolosalni ''limitni'' tumulus ili limitna gomila koja gledajući tlocrt cjelokupnog pružanja bedema gradine, predstavlja sami vrh 'slova V' u obliku kojeg je izgrađen čitav suhozidni megalitski bedem. Riječ je o jednom od najkolosalnijih limitnih tumulusa u regiji, te vrlo vrlo vjerojatno o nekakvom vidu specijalno izgrađene suhozidne megalitske - obredne građevine, odnosno - ilirskog svetišta. Tome u prilog idu ranije spomenuti, uz prateću prapovijesnu keramiku, pronalasci i životinjskih kostiju, pronađeni upravo na ovom dijelu gradine, što bi se, sukladno već ranije razotkrivenim, i na ovom blogu te na fb str.bloga, prezentiranim analognim otkrićima žrtvenih i obrednih konstrukcija na vrhovima gradinskih brijegova s mnoštvom ostataka po svemu sudeći žrtvovanih životinja te obredno porazbijane keramike, moglo i u ovom slučaju okarakterizirati kao još jednim razotkrivenim vrlo vrijednim megalitskim obrednim nalazištem. A posebni dodatak ovom nalazištu predstavljaju još uvijek očuvani impresivni i relativno brojni ostaci megalitske arhitekture koji samim time pokazuju da se ovdje radi o još jednom vrijednom hercegovačkom monumentalnom spomeniku kulture i graditeljstva koji se kao takav mora u budućnosti više vrjednovati, cijeniti, valorizirati, istražiti, kao i što više medijski promovirati široj i užoj javnosti. I na kraju ovog ekskluzivnog posta i rada o megalitskoj gradinu u Mamićima, treba istaknuti činjenicu da se i na ovom mjestu krije jedan prevrijedan primjer naše autohtone domaće Ilirske civilizacije, civilizacije naših prahercegovačkih predaka koji su ponajviše iz čiste ljubavi i rodoljublja prema svojoj kamenoj zemlji, uspjeli izgraditi ovakav jedan kolosalan građevinski poduhvat, jedno remek-djelo spoja suhozidne gradnje i krškog terena, i prije svega - jedan čisti izraz duboke vjere, volje i poštivanja Božje kreacije i prirode kakva ih je okruživala. Stoga, ove naše hercegovačke i dalmatinske gradine, poput ove monumentalne u Gornjim Mamićima, koje još uvijek ponosno prkose sili vremena nakon čak više tisućljeća raznoraznih ratova, apokalipsa, vremenskih katastrofa i kataklizmi, - ne stoje tu radi sebe i radi prošlosti, već stoje tu radi nas i radi naše budućnosti. One su naše učiteljice i naši učitelji, no pitanje je veliko i prije svega namjenjeno lokalnom stanovništvu koje je primilo u zalog za očuvanje tj.koje baštini ove drevne spomenike kulture i predaka, - da li je se dosada naučilo išta i da li će se naučiti, i da li ćemo naučiti - barem djeliće toga što nam ove gradine govore ?. Kako stvari stoje zasad, nažalost, jako malo smo naučili, što najviše pokazuje neviđena ignorancija i ravnodušnost većine domaćih ljudi prema ovim neprocijenjivo vrijednim spomenicima, što rezultira ne samo nemarom, već i masovnim totalnim destrukcijama brojnih ne samo gradina već i grobova njihovih stanovnika Ilira, koji su se pokapali pod grobnim gomilama i na drugim mjestima, tj.grobljima. Ono prvo što, bar prema autoru ovog bloga, možemo i trebamo, ne samo naučiti, već i duboko osvijestiti u sebi, jest to - da ovi graditeljski spomenici, koji nisu samo građevine, već tu su čitavi ostaci jednog života i svega onoga što je donosio taj život - nisu spomenici nekih 'tamo drugih', nekih nepoznatih, nekih nama nebitnih i nevažnih ljudi, - nipošto ! - to su naši spomenici i spomenici naših predaka, od kojih smo danas nasljedili ne samo očitu kontinuiranost gradnje u kamenu i života u kamenu, već smo nasljedili ogroman dio genetskog materijala, a što nam samim time govori - da mi, barem današnji stanovnici većeg dijela Hercegovine, kao i susjedne Dalmacije, posebice Imotske, Vrgoračke i Sinjske krajine, nosimo njihovu - Ilirsku krv u svojim žilama. Stoga, kako se god odnosimo i kako god vrjednujemo ove spomenike, isto tako se odnosimo i prema nama samima i prema našim potomcima. Pa nek stoga ovaj ekskluzivni promotivni foto-post, danas gotovo posve zaboravljene ilirske monumentalne gradine u Mamićima pored Širokog Brijega, bude samo još jedan u nizu svjetlećih primjera važnosti ove baštine, kako za nas, tako posebice za buduće naraštaje koji dolaze iza nas.
FOTOGALERIJA ZABORAVLJENE MEGALITSKE GRADINE U G.MAMIĆIMA:
Slike gore - pogledi na vršni (limitni) najkolosalniji dio gradine od smjera istoka
Slike dolje: uspon na istočnu stranu gradinskog kompleksa, zidane stambene terase i najduži gradinski bedem:
Na brojnim dijelovim danas gusto zašumljene padine možemo naići na ovakve prastare goleme hrastove ili dubove
Jedan od impozantnijih terasnih kiklopskih ili monumentalnih zidova smješten periferno izvan granica glavnog bedema
Ovaj megalitski zid iza gustog grmlja sadrži pojedine jako velike poluoklesane vapnenačke blokove
Rascjetalo bosilje (jasenovina)
GLAVNI NAJDUŽI FORTIFIKACIJSKI BEDEM S ISTOČNE STRANE:
Razotkrivena sekcija megalitskog vanjskog lica bedema sa specijalno izvedenim kontraforom
Zalaskom i u periferne bočne dijelove posve izvana od glavnih zidina nailazimo na zarasle ali vidljivo impozantne megalitske konstrukcije s obrađenim kamenim blokovima
Jedna od moćnijih megalitskih sekcija prisutnih uz vanjski najdonji ruba istočnog glavnog bedema
Dio podzidanih stambenih terasa u blizini vršnog segmenta gradine u okviru bedema
Na ovom dijelu u neposrednom podnožju najkolosalnijeg vršnog zidanog tumula mogu se zamijetiti izvedene konstrukcije stepeništa uklesanog u živu stijenu
Pogled na dio 'stepeništa'
VRŠNA ZIGURATNO-STEPENASTA GRAĐEVINA (''limitni tumulus''):
Podnožje vršnog 'limitnog tumula' na jugoistočnoj strani, zamijećuju se zatrpani no ipak izvirujući golemi megalitski blokovi u baznom horizontu 'gomile'
Impozantni megalitski zidovi kriju se sa zapadnih i sjeverozapadnih strana vršne građevine (impressive megalithic walls on Illyrian hillfort near Siroki Brijeg)
Megalitske zidine nastavljaju se pružati posve dalje niz padinu s ove sjeverozapadne strane zadirući u gusto obraslu šumu
Pogled na jedno od najpitoresknijih krških polja u ovom kraju - kod sela Gornji Mamići
Dosta zarušene, ali ipak unatoč tome još uvijek u mnogim dijelovima monumentalne, gradinske zidine, pružaju se po velikom dijelu sjeverne padine posve ispod glavnih vršnih bedema
Impresivne megalitima i masivnim zidinama podzidane stambene terase na sjevernim padinama
Veličanstven pogled pruža se s ove gradine u sjevernim i istočnim smjerovima, pri čemu se na ovoj slici jasno vidi masiv planine Čabulje i kanjon Ugrovače
Zumirani pogled na još jednu premoćnu širokobriješku gradinu - gradinu Magovnik u selu Čerigaj
Pogled na čuvenu Širokobriješku crkvu izgrađenu od lokalnog dolomitnog kamena - rujan
Pogled na sjeverne litice kanjona Ugrovače kod sela Donja Britvica
Pogled kristalne seže i do južnih padina najviše planine u Hercegovini - Čvrsnice, koja se ujedno zove i 'krov Hercegovine'
OBILAZAK JUŽNE STRANE GRADINE:
Pogled na gotovo poput 'majanskih piramida' iznad guste šume stršeći piramidoliki 'limitni' ili pak obredni tumulus gradine u Mamićima
Pogled na prekrasnu crkvu u Ledincu s najviše kote u smjeru jugoistoka
U relativno neposrednoj blizini ove gradine s njene jugoistočne strane nalaze se još najmanje dvije omanje ilirske gradine, pri čemu se na ovoj ovdje jasno naziru megalitski zidovi i postamenti u vanjskim bazičnim dijelovima vršnog gradinskog tumula
Magičan pogled također seže i preko ultra-impozantne ilirske gradine na brdu Zelengora ponad sela Vitina, gdje se na rubovima gradinskog brijega kriju dva također impozantna megalitska tumula u obliku ziguratno-piramidolikih građevina
Razotkriveni kraći potez kiklopskog zida na samom vršnom dijelu hrbata jugozapadno od gradine
Čitava, danas ultra gusto zarasla, šuma s ovih južnih i jugozapadnih strana gradine sadrži mnoštvo misterioznih zasebnih ili posloženih megalita te megalitskih konstrukcija
Jedna od zanimljivih intrigantnih očito još od drevnih vremena korištena - livada koja je u dijelovima obzidana gotovo identičnim masivnim i širokim zidinama kakve se nalaze na tipičnim ilirskim gradinama
PRONAĐENA DREVNA MEGALITSKA 'KUĆA' :
Pogled na vanjske zidine ove drevne kuće odaje arhaičnost i izgled tj.stil zidanja gotovo identičan stilu tipičnih vanjskih lica gradinskih bedema
Najveći dio unutrašnjosti ove drevne kuće danas ima oblik gotovo poput prave ili tipične ilirske gomile, pri čemu su se zidovi uspijeli najbolje očuvati u donjoj polovici kuće
Ulazni segment kuće s najmonumentalnijim zidanjem
Gradina - dodatni pogledi i snimci:
Impozantni kiklopski zid na sjeverozapadnom dijelu gradinske akropole
Vršni dio gradine
Zanimljiva ovalno obzidana ''osmatračnica'' na samom vrhu, koja sudeći po arhaičnosti izgleda i arhitekture najvjerojatnije predstavlja ilirsku naknadnu nadogradnju tijekom željeznog doba
Primjedbe
Objavi komentar