SENZACIONALNO OTKRIĆE - KOD ČAPLJINE OTKRIVEN ''HERCEGOVAČKI GOBEKLI TEPE'' – ČUDESNA DREVNA RUDARSKA SUHOZIDNA NEOLITIČKA NASELJA I STOTINE PRAPOVIJESNIH UKOPANIH KUĆA S PRASTARIM, NEOLITIČKO-ENEOLITIČKIM PROTO ''STEĆCIMA'' – da li je Čapljina jedan od najstarijih gradova u Europi, pa i mnogo šire ?
Čitav pojas istočno jadranskog priobalja, te zaleđa, a posebice onog dijela zaleđa koji je nešto bliže toplom Jadranskom moru, odnosno čitav predio naših krajeva koji je okupan toplijom mediteranskom te submediteranskom klimom, obuhvaćajući prostore od današnje Istre, preko Kvarnera, čitave Dalmacije, većeg dijela Hercegovine, kao i Crne Gore, možemo sasvim utemeljeno reći da je nevjerojatno bogat s prapovijesnim nalazištima u kojima se kriju monumentalni, odnosno u prijevodu suhozidni, ostaci prastare arhitekture i gradnje, te koji su bez ikakvih sumnji, tek samo minijaturno '' načeti '', ili spoznati u svojoj izvornoj naravi, kao i istinskoj vrijednosti koju kao još nespoznato bogatstvo sakrivaju. Unutar čitavog ovog navedenog prostornog pojasa, možemo slobodno i sa gotovo sto postotnom sigurnošću nadalje ustvrditi kako su u kontekstu, kako najgušće naseljenih, tako i ujedno najmonumentalnijih graditeljsko-arhitekturnih, prisutnih prapovijesnih nalazišta ili prapovijesnih lokaliteta, najbitniji, odnosno ujedno i najvrjedniji, oni prostorni areali koji u svom osnovnom geomorfološkom korpusu obuhvaćaju niže dijelove dolina rijeka, te samu prostornu blizinu priobalja Jadranskog mora, kao i pogodni priobalni dijelovi, no ne oni uz samu morsku obalu, koliko oni koji su smješteni na još idealnijim, za prapovijesni život pogodnijim, prostornim pozicijama koje se nalaze u relativno neposrednom zaleđu priobalnih zona. Krenemo li nadalje sva takva izuzeta, ili odabrana, fokusirana, područja unutar čitavog areala istočnoga Jadrana, rezimirati te sagledavati u svjetlu napretka prapovijesne gradnje, gustoće prapovijesnog stanovništva, ali i, često pa i gotovo većinom totalno zanemarenog, stratigrafsko-kronološkog položaja, odnosno same puno dublje starosti nego li se dosad uvriježeno razmišljalo, determiniralo te opisivalo, u pogledu svih takvih prastarih i drevnih lokaliteta, neće nam trebati puno razmišljati te usmjeravati vidno polje na promatranom fokusiranom prostoru, da bi jasno i nedvojbeno zamijetili, te na koncu i shvatili da je bez ikakvih iznimki jedno od takvih ključnih područja upravo ono koje se tiče prostora donje Neretve.
Pa gledamo li nadalje, prisutnost, svih dosadašnjih spoznatih, a pogotovo onih još uvijek nespoznatih te ustvari i još uvijek neotkrivenih, prapovijesnih lokaliteta ili nalazišta s određenim sadržajem kamene baštine, poglavito one arhitekturne i graditeljske, na promatranom te izdvojenom području unutar središnje osi te bočnih dijelova upečatljive doline rijeke Neretve, južnije od Mostara, pa sve nizvodno do samog ušća između Ploča i Blaca, ustvari od jugoistoka Vrgorca, pa do zaleđa Neuma i samog Neuma ili poluootoka Kleka, jasno ćemo uvidjeti da ovo područje predstavlja jedan nevjerojatan eldorado ili pak rapsodiju prapovijesnog života, prapovijesnih nalazišta, ali i ujedno rapsodiju prapovijesnih monumentalnih struktura koje prema svemu sudeći, i prema svim na njima prisutnim ili zamjetljivim materijalnim ostacima, ustvari materijalnim neporecivim dokazima, možemo smatrati jednima od najstarijih takvih prapovijesnih nalazišta s monumentalnom kamenom ili suhozidnom gradnjom ovog dijela Europe, pa i mnogo šire. Ukoliko bi krenuli u tom izrazito interesantnom, i nadasve još uvijek izrazito misterioznom kontekstu prapovijesnog života i prapovijesnih kultura čovjeka, s razmatranjem svima poznatih prapovijesnih gradinskih lokaliteta ili lokaliteta s upečatljivijim prapovijesnim (ukopnim do obrednim) gomilama ili tumulusima, koji se kriju na ovom prostoru donje Neretve te njegovih bočnih strana, jednostavno ne bi mogli doći do kraja, pa čak i samog taksativno formativnog nabrajanja ili najopćenitijeg opisivanja. Iako je ova činjenica svima, pa i vrapcima na grani, izrazito ili nedvojbeno jako dobro poznata, poglavito u današnje vrijeme slobodnog pisanja, odnosno u vrijeme postojanja interneta te društvenih mreža, još je očitija činjenica da i dalje, odnosno još uvijek ovo područje koje seže od Mostara pa sve do Ploča i Neuma, sakriva jedan ogroman, pa i neočekivan, broj, totalno neotkrivenih, netaknutih, neevidentiranih, a pogotovo nikada proučavanih, te u svoj svojoj izvornoj ogromnoj vrijednosti i značaju, kao takvih, u javnom internetskom svijetu ili svjetlu prezentiranih, lokaliteta iz prapovijesnih, iz predrimskih, ustvari iz pradavnih, vremena ljudske kulture. Da je tome tako, mnogi čitatelji, a posebice svi oni istinski i iskreni pratitelji članaka autora ovog bloga, koji su bili objavljivani unazad još petnaestak godina, sa sveukupnim brojem od možda i petstotinjak članaka (objavljenih dosada ne samo na autorovim blog internetskim stranicama megaliti-hercegovina, hercegovina-geoarheo, fosili-hercegovina, suhozidni-atlas-hercegovine, već posebice na facebook stranici megaliti-hercegovina, kao i na nešto više znanstvenim stranicama kao što je academia.edu, ali i scribd, i drugim internetskim stranicama), mogli su se jasno uvjeriti koliko bogatstvo još uvijek nažalost gotovo potpuno nevalorizirane, neiskorištene, neproučene, neistražene, ali i nažalost nezaštićene, prapovijesne kamene baštine u vidu ne samo omanjih određenih prapovijesnih objekata ili lokaliteta, već u vidu pravih kamenih ili monumentalnih graditeljskih kompleksa s proto-urbaniziranom suhozidnom arhitekturom, koje u konačnici možemo i smatrati ostacima ili ruševinama pravih izgubljenih prapovijesnih gradova. U tom kontekstu, većina takvih, ujedno i najmonumentalnijih, prapovijesnih lokaliteta ili nalazišta na kojima se kriju arhitekturni suhozidni graditeljski ostaci, ili graditeljske ruševine nekadašnjih pradavnih suhozidnih građevina, koja se nalazi na promatranom prostoru unutar te s obje bočne strane doline Neretve u njenom donjem ili nizvodnijem dijelu, južno od Mostara, pa sve do samog ušća, bez ikakvih dvojbi pripada, već spomenutim, i svima dobro poznatim, pa djelomično i prepoznatljivim ili populariziranim, metalodobnim prapovijesnim gradinama, kao i kompleksima koji uključuju gusto raspoređene prapovijesne, popularno prozvane, ilirske, gomile, koje su većinom ukopnog karaktera.
U proteklom vremenskom periodu, autoru ovog bloga i članka, pa negdje u vremenu još od prije desetak godina, u vidno polje, unutar fokusa te velikog ranga zone zanimanja, upao je predio današnjeg prekrasnog hercegovačkog, neretvanskog, grada Čapljine. Naime, iako je to već mnogima upućenijima u ovu tematiku, odnosno u tematiku monumentalnih prapovijesnih ili ilirskih gradina, to već jako dobro poznata činjenica, potrebno je dodatno kazati, ponoviti, ujedno i naglasiti, kako se na širem, kao i užem, području Čapljine, uključujući i areal Metkovića, kriju neke od najupečatljivijih, najimpozantnijih, ali i najljepših i najkolosalnijih, prapovijesnih gradina na ovim područjima i ovom dijelu Europe. Ova činjenica postaje nam svima potpuno razumljiva, pa čak i niti malo začudna ili neočekivana, s imalo boljim pogledom u samu činjenicu kakav spoj geomorfologije te klimatsko-mikroklimatskih, osobitosti, posjeduje ovo područje, odnosno područje donjeg toka rijeke Neretve u okolici Čapljine, s nastavkom sjevernije do Mostara, te južnije do samog ušća rijeke Neretve u Jadransko more. S nastavkom fokusiranog promatranja, sagledavanja, ali i pojedinih, u posljednje vrijeme, i izrazito minucioznih te višestrukih detaljnih terenskih ili terensko-rekreativnih obilazaka, planinarenja, ili pak škrapinga, odnosno trekinga, po svim ovakvim lokalitetima sa nedvojbenim sadržajem prapovijesne kamene, monumentalne, kao i suhozidne, gradnje, autor ovog članka je u recentnije vrijeme došao do jednog gotovo potpuno neočekivanog, na prvi pogled jako misterioznog te enigmatičnog, no na koncu ispostavljenog uvelike senzacionalnog, otkrića, čudesnih prapovijesnih kompleksa s graditeljskim kamenim te suhozidnim strukturama, smještenih na upečatljivom prostornom pojasu niskog pobrđa sjevernije od grada Čapljine. Radi se o jednim manjim dijelom, dosada te ranije upravo kao prapovijesnih graditeljskih kompleksa gomila, ali i gradina, zavedenom prostornom području neposredno sjevernije od već dobro poznate te upečatljive Velike Gradine koja se prostire tek nešto malo sjeverozapadnije iznad samog grada Čapljine, no pri čemu najveći dio novootkrivenih te novo spoznatih suhozidnih kamenih kompleksa i ostataka prapovijesne kamene gradnje se odnosi na relativno, pa i neočekivano, brojne, pretežito prostorno-volumenski omanje, odnosno ograničene, suhozidne komplekse rudarskih obzidanih jaraka, s pratećim klasterima desetaka, pa u sveukupnom smislu ponegdje i do stotina ukopanih te zatrpanih, no još uvijek začudno očuvanih, suhozidnih prapovijesnih nastambi ili kuća. Svi ovi čudesni prapovijesni kompleksi obuhvaćaju jedan pa relativno poveći brdsko-padinski prostor sjeverozapadno od same Čapljine, koji u svojoj najnižoj, no ujedno i glavnoj žarišnoj, zoni, uključuju upečatljivi mega-kompleks, ustvari već i ranije zavedenu kao takvu, prapovijesnu gradinu Bodenik, zajedno s pratećim uzdužnim te raštrkanim zonama gusto raspoređenih prapovijesnih brončanodobnih ukopnih gomila, pored čega se sa njihovih bočnih, te posebice sa povišenijih gornjih brdskih strana, danas nažalost teško preoblikovanima, transformiranim te ujedno i trajno devastiranima raznoraznim izgradnjama ( ceste, nasadi, iskopi, i slično ), u pravcu vrhova prostranog i upečatljivog uzvišenja Crnica, kriju na desetine misterioznih kamenih prapovijesnih kompleksa, koji u svojoj osnovi predstavljaju prastare drevne rudarske, ali suhozidno obzidane, iskope i jarke gdje se od prapovijesnih vremena vadio specifični tip silicificiranog pločastog vapnenca, odnosno tipova rožnjaka ili cherta, od kojega su na istim ovim mjestima, i to direktno unutar ovih rudarskih drevnih obzidanih kompleksa, izrađivane stotine pa i tisuće komada specifičnog kamenog prapovijesnog alata i oruđa, koje je po svojim formama izrade jasno prepoznatljivo i odredljivo kao makrolitički kameni alati. I pored svega ovoga nevjerojatnoga te jako zanimljivoga autorovog uvida, na ovom dijelu terena, s neposrednih sjevernijih strana iznad grada Čapljine, no posve iznad strmog brda Greda (Velika Gradina), te unutar šireg okruženja današnje najnovije izgrađene autoceste, autor bloga je razotkrio i nekolicinu čudesnih, vidljivo prapovijesno zidanih, ili pak prapovijesnim suhozidnim bedemima okonturenih, pradavnih kompleksa, kao i pojedinačnih ostataka prapovijesnih kamenih struktura, koje čak imaju, odnosno prije svog totalnog uništenja imale su, arhitekturno-rasterske osobitosti prapovijesnog urbanizma s jasno vidljivim pravim kutovima, te znatnim volumensko-površinskim gabaritima. No, nažalost, jedan dio ovih čudesnih prapovijesnih kompleksa i građevina uslijed dosadašnje totalne neprepoznatljivosti i ustvari neotkrivenosti nije bio nigdje niti poznat pa time nije mogao biti niti zaštićen od kasnijih, tj. nedavnih izgradnji i pregradnji. Ipak i na svu sreću, određeni brojčani udio svih takvih čudesnih prapovijesnih kompleksa koje je autor bloga prvotno bio razotkrio na posebnim mapama, te satelitskim ili zračnim, snimkama, te potom i direktno višestruko obilazio bio u dosadašnjim periodima, je ostao do današnjeg koliko toliko u sačuvanom obliku, neovisno o neporecivoj činjenici da je skoro svaki takav arheološki prapovijesni graditeljski ostatak danas u 90 postotnoj mjeri ili totalno zarastao u neprohodnu bodljikavu, najčešće mediteransku grmoliku vazdazelenu, vegetaciju, kao i što su i većinom gotovo u potpunosti zatrpani ili zarušeni uslijed višetisućljetnog protoka vremena.
Također u istom ovom kontekstu jasno je vidljivo kako su graditelji i Iliri koji su podizali svoje ukopne gomile u linijskim serijama ili zonama, izrazito poštovali te znali o čemu je riječ kroz poglede i spoznaje ovih serija i klastera pradavnih rudarskih iskopa te ukopanih serija kuća od suhozida s pločastim vapnencem, te su iste jednim manjim dijelom nastavili i koristiti kroz periode kasnog eneolitika ili halkolitika te ranijeg perioda brončanog doba. Također, evidentno je da su generalno i arhitekturno-rasterski promatrajući čitav ovaj prostor sjevernije od Čapljine pa do vršne zone brijega Crnice, modus operandi, odnosno načini izgradnje stambenih dijelova ovih prapovijesnih kompleksa uvelike, pa i rapidno, drugačijeg stila i izvedbe, i to na način gdje su evidentno unutar prostornih okvira kompleksa, kao i rastera rudarskih iskopa te jaraka silicificiranog pločastog vapnenca s rožnjakom, kuće isključivo bile podignute unutar jako gustog prostornog rasporeda, i to čak u međusobnim dodirima kao spojeni ili zasebni klasteri unutar kojih se nalazi ponegdje na desetke i desetke, a u slučaju šire zone Bodenika, i do čak stotina takvih kamenih ukopanih kuća pretežito ovalno-kružnog te rjeđe četvrtasto-pravokutnog tlocrta. S druge pak strane, stambeni dijelovi i kompleksi gdje se, uvjetno rečeno prepoznaju ili nalaze kamene prapovijesne nastambe ili kuće iz metalodobnih prapovijesnih razdoblja kronoloških podudarnih vremenima podizanja serija brojnih kamenih ukopnih gomila, sadržavaju gotovo isključivo jako raštrkane i prostorno zasebno smještene stambene jedinice, tek ponegdje moguće u dodirima, no moglo bi se čak reći da je modus operandi tih metalodobnih prapovijesnih kuća i stambenih dijelova bio u jednu ruku i nazadniji u odnosu kada ga usporedimo s prethodno opisivanim klasterima ukopanih suhozidnih ovalnih te kružnih kuća i objekata sa velikim brojem takvih kuća, te evidentnim materijalnim sadržajem mnogobrojnih artefakata makrolitičkog alata koji ukazuje na prastarost i starije neolitičko podrijetlo svih takvih kompleksa. Također, jako je bitno istaknuti da izrazito detaljnim i jako minucioznim terenskim vizualnim pregledavanjem doslovno svakog mm svih zapaženih te posjećenih takvih klastera ukopanih te velikim dijelom danas i totalno zatrpanih talozima i izraslom vegetacijom, prapovijesnih kamenih nastambi koje se kriju isključivo unutar prostornih rastera rudarskih obzidanih iskopa i jaraka gdje se vadio silicificirani chert od kojeg su rađene već spomenute makrolitičke kamene alatke, nije zamijećen, odnosno razotkriven niti jedan jedini, pa i onaj dimenzijski najmanji, komadić bilo kakve prapovijesne ili ostale keramike. Ista zapažena, i jako evidentna činjenica odnosi se i na glavne serije rudarskih te obzidanih iskopa rožnjačkih sekvencija unutar pločastih cenomanskih vapnenaca, gdje se također gotovo isključivo mogu pronaći izrazito brojni ostaci makrolitičkog kamenog alata, a nipošto nikakvi ostaci ili fragmenti prapovijesne ili ostale keramike. Prvi i evidentniji prapovijesni ostaci te fragmenti keramičkih posuda, koji se prema svim svojim obilježjima mogu prilično pouzdano uvrstiti ili odrediti kao fragmenti keramike Posuške te Cetinske kulture, a što odgovara ranijim fazama brončanog doba, kao i kasnijim fazama eneolitika, mogu se zamijetiti po zemljanim površinama isključivo van volumensko-rasterskog dijela ili okvira koji obuhvaćaju rečene suhozidno obzidane rudarske iskope cherta ili rožnjaka kao i pripadajućih klastera gusto zbijenih te prostorno gusto raspoređenih ukopanih kružnih kamenih kuća, koje po svemu sudeći uopće nisu imale nikakvu drvenu nadgradnju već su bile cjelovito arhitekturno građene i to isključivo od pločastog tipa lokalnog vapnenca, dok su, kao što smo to u prethodnim recima teksta spomenuli, metalodobni brončanodobni ili kasniji prapovijesni kameni ostaci nastambi, te objekata iz tih vremenskih perioda, takvi da posjeduju fragmente kućnog lijepa ili pečene zemlje što ukazuje na postojanje drvenih nadgradnji, kao i drvenih palisada.
Bez ikakvih sumnji i sasvim sigurno se može ustanoviti te zaključiti kako je centralni i u određenom, pa i neporecivom vizualno-morfološkom, smislu, naj proto urbaniziraniji kameni kompleks onaj na predjelu Bodenika, koji je ne samo od autora ovog članka i bloga, već i od strane određenih ranijih istraživača te arheologa, zaveden i određen upravo kao prapovijesni gradinski kompleks ili gradinski lokalitet. Pa se u tom kontekstu određenih ranijih, a ponovno ne toliko starijih, navoda ili većinom kraćih, no za ovu tematiku, za ovaj lokalitet, te za ovaj članak, vrlo bitnih, opisivanja ili barem taksativnih grubo opisanih navoda koji se tiču upravo ovog područja s neposrednih sjevernijih strana grada Čapljine, te sjevernije od već dobro poznate Velike Gradine, trebaju spomenuti rjeđi, no javno dostupni takvi opisi, iz kojih sasvim jasno i neporecivo možemo iščitati kako se ovdje radi o prapovijesnim (kamenim) lokalitetima s ostacima prapovijesnih (ukopnih) gomila, kao i rjeđih, no u ovom slučaju jako bitnih, gradina.
Promatrajući dosadašnji glavni svojevrsni registarski popis te glavni kataloški opis, glavnu dosadašnju knjigu s popisanim ili registriranim arheološkim lokalitetima, poglavito onima prapovijesnima, koji su zavedeni na području ovog dijela Čapljine, a koji se nalaze te su dostupni unutar već svima poznate knjige ili opusa ''Arheološki leksikon BiH, tom 3 '', možemo uvidjeti te iščitati kako se na preciznije ili uže promatranom predjelu uokolo Bodenika te prema padinama Crnice (slika gore), gdje su i razotkriveni prapovijesni rudarsko-stambeni kompleksi, nalaze u najbližem prostornom smislu udaljenosti, tek jedan do dva ovdje registrirana prapovijesna lokaliteta. Prvenstveno tom prilikom možemo, pa i trebamo, spomenuti lokalitet poznatiji kao Velika Gradina, koji je u Arheološkom leksikonu zaveden te općenito i jako ukratko opisan pod rednim brojem 150. Ovaj lokalitet se u ovoj ranijoj glavnoj registarskoj knjizi ili pak bazi popisanih arheoloških nalazišta do tog vremena, navodi kao lokalitet naziva Greda, na kojem se pak nalazi kao takva zavedena, i već ovdje ranije spominjana, Velika Gradina, kao i ''rimska'' utvrda, odnosno nešto mlađi, antički, vjerojatno rano-antički ostaci, koji su znatno manjeg volumensko-prostornog ili arhitekturno-rasterskog opusa u odnosu na izvorne prapovijesne i ilirske ostatke gradina, kao i serije gomila. Kao autor ovog ranijeg opisa ovog lokaliteta stoji u potpisu Đuro Basler, a koji je predmetni kraći spomenuti opis napisao temeljem puno ranijeg, vjerojatno također jako kratkog tekstualnog opisa napravljenoga od strane Carla Patscha. No, kao što se jasno i neporecivo može uvidjeti na priloženoj i posebno editiranoj karti ovih popisanih arheoloških nalazišta iz prapovijesnog perioda, a koje se tiču spomenutog Arheološkog leksikona BiH, kao i pripadne ili opisivane zone sjevernije te uokolo grada Čapljine u okviru tekstualnog dijela Arheološkog leksikona, na uže predmetnom te promatranom području ovdje zapravo nije registriran, zaveden niti opisan niti jedan ne samo prapovijesni, veći i mlađi, antičko-rimski te srednjovjekovni, lokalitet. U vremenskom razmatranju svih onih, a poglavito prapovijesnih, arheoloških lokaliteta s ostacima kamene ili suhozidne arhitekture na ovom području sjevernije od Čapljine, prvi ozbiljniji te konkretniji uvidi i opisivanja pojavljuju se tek u novijoj povijesti, a poglavito tijekom priprema za izgradnju velike i važne državne dionice autoceste, Vc, na dionici Počitelj – Zvirovići, koja je bila izgrađena upravo preko jednog znatnijeg dijela južne padine brijega Crnica. U tom kontekstu, vrijedi svakako spomenuti uradak i javno dostupni članak napisan od strane B.Govedarice te M.Forić, u kojem se isključivo taksativno te numerološki prikazuju rezultati orijentacionog istraživanja u cilju identifikacije i zaštite arheoloških spomenika na trasi autoputa Koridor V/c kroz Bosnu i Hercegovinu ( Govedarica, B. i Forić, M. (2011) : Rezultati orijentacionog istraživanja u cilju identifikacije i zaštite arheoloških spomenika na trasi autoputa Koridor V/c kroz Bosnu i Hercegovinu. - Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, 40, 207-219, Sarajevo. ). U ovom, za ovaj promatrani predio, jako vrijednom uratku, posebice nam se vrijedi osvrnuti na opisani dio, odnosno dionicu autoceste Počitelj – Bijača, u dužini od 21 km, unutar kojeg se navode slijedeći lokaliteti prapovijesnog vremenskog okvira u sklopu prikazanog taksativno-numerološkog popisa:
I ono što je najbitnije iz gore prikazanog popisa, ustvari dijela popisa, iz navedenog uratka od Govedarice i Forić, jest očiti i nedvojbeni navod lokaliteta s nazivom Bodenik, i kao ''tumula'', odnosno kao višestrukih gomila, njih najmanje dvije, a ustvari u realnosti mnogo i mnogo više ( najmanje desetak, pa i više, očitih ukopnih kamenih gomila), ali i posebice vrijedno i kao lokalitet gdje se nalazi gradina, odnosno prapovijesno naselje. Ovo je jedna neporeciva i jako bitna ranija, dosadašnja, pa možemo reći i službena potvrda sa stručne strane da se na Bodeniku u okviru očitog, te na svim satelitskim snimkama, dakle iz svemira, vidljivom prostoru s prapovijesnim kamenim ostacima brojnih gomila i raznoraznih zidina, krije i nešto što je kao što jasno vidimo određeno te zavedeno kao prapovijesno naselje ili gradina. I uistinu to se i može tako promatrati. A ukoliko glavni i centralni prostorni korpus Bodenika, poglavito onaj južnije od serije poredanih gomila u linijskom smjeru podudarnom dinarskom pravcu pružanju, razmatramo u tom kontekstu, postaje nam jasno da se ovdje krije ne samo jedna '' obična '' prapovijesna gradina, već kao što smo to višestruko i opetovano spominjali u prethodnom dijelu ovog članka, sudeći prema mnogobrojnim ostacima makrolitičkog kamenog alata kao gotovo isključivih artefakata ili pokretnih pronalazaka koji se mogu pronaći i zamijetiti isključivo unutar korpusa ili površine suhozidno obzidanih rudarskih jaraka i iskopa silicificiranog cherta ili rožnjaka, te pratećih ukopanih kružno-ovalnih te nešto rjeđih pravokutnih kuća ili nastambi, ovu prapovijesnu gradinu mogli bi sukladno tome tretirati i kao najstariju gradinu ne samo na području Europe, već moguće i u svjetskim prostornim okvirima. No o tome ćemo detaljnije i fokusiranije u jednom zasebnom, za Bodenik vezanome, poglavlju, koje slijedi u nastavku ovog članka, nešto više kazati. U svakom slučaju, kao što svi jasno vidimo, ovaj nam rad potvrđuje značaj Bodenika, ali i bliže, kao i šire, okolice, ponajviše kao lokaliteta s ostacima prapovijesnih kamenih objekata, kompleksa, i sličnih prapovijesnih kamenih konstrukcija koji izuzev očitih i mnogobrojnih ukopnih gomila uključuju i nešto što se može tretirati kao ostaci prapovijesnih gradina ili prapovijesnih naselja.
Idući kronološki napisani, te ponovno za ovaj predmetni predio sjevernije od Čapljine vrlo zanimljiv, u jednu ruku i indikativan, uradak jest rad od poznatog hercegovačkog arheologa i znalca pok.Radoslava Dodiga koji se tiče prapovijesnih spomenika i grobova na području Zvirića i Zvirovića iz 2013. godine ( Dodig, R. (2013): Prapovijesni spomenici i grobovi na području Zvirića i Zvirovića. – e-zbornik Građ.fak.Sveuč.u Mostaru, Mostar.). Ovdje se naime ne iznose konkretniji podatci niti ijedan opis vezan za prapovijesne kamene lokalitete, objekte ili komplekse istočnije od područja Zvirovića, no vezano za uže područje samih Zvirovića iznose se opisi istraživanja određenog broja ukopnih prapovijesnih ili ilirskih gomila unutar kojega su pronađeni određeni materijalni dokazi temeljem kojih su ove gomile atribuirane u kronološko-kulturološkom smislu razdoblju starijeg brončanog doba odnosno poznatije Posuške kulture, te koje su uz to određene kao grobne konstrukcije napravljene od prapovijesnih stanovnika ovog kraja čija se matična i najveća, ujedno i najmonumentalnija zidana, djelomično i prava megalitska, gradina nalazila na poziciji vršnog dijela hrpta brijega Osoje, koje se strmo uzdiže iznad rijeka Trebižat te jednim dijelom i iznad istočnog dijela doline rijeke Studenčice. Sve ovo ovdje opisano u potpunosti odgovara i svim onim uvidima koje je stekao autor ovog bloga i članka, da se i nizovi upečatljivih grobnih gomila smještenih na širem prostoru Bodenika, mogu s velikom vjerojatnošću i utemeljenju svrstati u monumentalne kamene spomenike Posuške kulture koji datiraju u vremenskom periodu od 2100 pa do otprilike 1700,1600 god.pr.Kr. A sukladno najnovijim otkrićima izvorne starosti gotovo istovjetnih morfološko-arhitekturnih grobnih gomila na velebnoj dalmatinskoj planini Biokovo, temeljem proučavanja metodom C14, postoji jedna izvjesna mogućnost da su i ove grobne gomile znatno starije nego se to uvriježeno misli i opisuje unutar dosadašnje stručne literature, te da pripadaju čak i kasnijim vremenskim fazama bakrenog doba ili eneolitika, i to u starosti od oko 4500 godina prije sadašnjosti ( putnikofer-4500godtumulBiokovo ).
Na internetu kao javno dostupan rad ili literaturu na ovu temu, unutar koje se također, barem u nekom određenom minijaturnom količinskom smislu, navode, naznačuju ili opisuju određeni prapovijesni kameni monumentalni lokaliteti, objekti ili konstrukcije vezane za predmetno područje sjevernije od Čapljine u trokutu Dretelj-Bodenik-Crnica, moguće je izdvojiti jedan recentniji rad, koji ustvari predstavlja administrativnu dokumentaciju grada Čapljine, a glasi kao '' Izmjene i dopune Prostornog plana grada Čapljina, za period od 10 godina, nacrt '', koji je kao što se vidi na javno dostupnom dokumentu na mrežnoj stranici : prostorniplanCa , napisan 2023 godine. U ovom javno objavljenom dokumentu, unutar poglavlja Zaštita kulturno‐povijesnog naslijeđa, u nešto nižem dijelu dokumenta možemo vidjeti jedan tablični prikaz ''svih'' za potrebu izrade ovog administrativnog dokumenta, registriranih povijesnih, ustvari prapovijesnih, nalazišta na području grada Čapljine. Tom prilikom, a što je upravo u fokusu razmatranog te opisivanog područja sjevernije od Čapljine unutar ovog rada i bloga, možemo iz ove tablice iščitati da je na području Zvirovića kao i Dretelja registrirani određeni dio, većinom, prapovijesnih gomila te nešto rjeđi, no nimalo manje bitan i dio s gradinskim lokalitetima. Ovo je u potpunosti podudarno već ranije spominjanom dokumentu napisanome od strane dvojca Govedarica-Forić, za potrebe rekognisciranja zone izgradnje autoceste Vc na ovom području.
Sagledamo li na koncu sve ove prethodno spomenute te ranije napravljene uratke i određenu administrativnu dokumentaciju na temu ovih oblika povijesne te kulturne baštine, odnosno ujedno i postojanja ili prostiranja određenih monumentalnih kamenih prapovijesnih naselja, kao i nepokretnih monumentalnih, većinom onih suhozidnih, objekata te konstrukcija, sasvim jasno i neporecivo uviđamo da je najveći dio promatranog prostora sjevernije od Čapljine, na kojem su ujedno od strane autora ovog bloga i članka u posljednjem vremenskom periodu razotkrivena relativno brojna prapovijesna omanja rudarska naselja sa stotinama ukopanih kružno-ovalnih kuća i serija rudarskih iskopa silicificiranog pločastog vapnenca s chertom ili rožnjakom te posebice bitnim sadržajem ogromne količine pripadnog makrolitičkog kamenog alata, a pri čemu se radi o prostoru sjevernije od područja Velike Gradine, odnosno lokaliteta Greda, te južnije od vršne zone brijega Crnica, u smislu dosadašnjeg ne samo tretiranja, već kao što vidimo i ranijeg dosadašnjeg zavedenog povijesno-arheološkog područja, već u proteklome periodu određen i utvrđen kao zona s brojnim arheološkim (kamenim) nalazištima iz prapovijesnog perioda s dominacijom gomila, kao i gradina. Ovome svakako pridodajemo i rečena rudarska prapovijesna naselja, komplekse te klastere gusto zbijenih i raspoređenih prastarih kamenih kuća u kontekstu integralnih sustava jaraka i iskopa cherta ili rožnjaka, što u sveukupnom smislu daje jedan posve jedinstveni kulturološko-arheološki, ali i geoarheološki, predznak vrijednosti ovog dijela Hercegovine u sklopu šireg prostora.
Pa idemo reći kako je došlo do svih ovih, prethodno samo djelomično spomenutih, autorovih otkrića te spoznaja vezanih za ovo nevjerojatno područje i ove prapovijesne monumentalne komplekse iznad Čapljine ? Jasno je posve da se od ranije, dakle već samo i pogledom na rečenu prethodnu dokumentaciju, ali poglavito detaljnijim pogledima te vizualnim pregledima, ili bolje rečeno vizualnim pročešljavanjima, vrlo kvalitetnih i sve kvalitetnijih i kvalitetnijih, satelitskih te ortofoto javno dostupnih prikaza ovog dijela terena, moglo uvidjeti da se točno na području sjevernije od Čapljine te na pribrdskim padinama Crnice uokolo Bodenika, u pravcu Dretelja, te na čitavom ovom prostoru, nalaze kompleksi jako upadljivih serija ili linijsko-zonalno raspoređenih prapovijesnih gomila, koje su pretežito ukopnog karaktera. I sudeći prema svemu tome ranije zamijećenome te spoznatome, autor ovog bloga isprva je još prije više godina, gotovo u potpunosti očekivao da će kroz fizički preliminarni obilazak ovih lokaliteta naići te pronaći ''isključivo'' to – obične prapovijesne serije ukopnih gomila, kao i eventualne gradinske ostatke ili zidine kakvih gradina iz tog vremena, odnosno iz perioda početnih metalodobnih razdoblja, odnosno perioda brončanog doba kada je sasvim sigurno najveći dio svih ovih gomila ujedno i podignut bio, a to je period poznate i jako dobro opisane ili definirane Posuške kulture. I zaista po prvi, moglo bi se reći rekreativno-planinarskim, obilascima čitavog ovog prapovijesnog kompleksa na Bodeniku te uokolo Bodenika, kako onih linijsko raspoređenih ukopnih gomila, tako i sustava, tada začudno djelujućih, sustava suhozidnih jaraka, pa i ukopanih vidljivih stambenih objekata, ili pak kuća, došlo je se tada do preliminarnog nekakvog zaključka ili pak pretpostavke kako se radi ''samo'' ili ''isključivo'' o tom – brončanodobnom, razdoblju, ili pak eventualnom i željeznom dobu, i to bi bilo to. No to nikako u stvarnosti, u pravoj stvarnoj i realnoj stvarnosti, nije tako, već je to puno puno više, i to jako više nego je autor ovog bloga mogao i u snovima očekivati ili razmišljati, maštati, dočaravati i slično.
Naime, sjetivši se ranije tada prije više godina načinjenih pojedinih fotografija s lica mjesta, a koje su bile tada od strane autora ovog bloga napravljene, odnosno uslikane, na predjelu upravo unutar jednog od prastarih, no vidljivo suhozidno obzidanih, rudarskih iskopa silicificiranog vapnenca s rožnjakom, postalo je razvidno kako se ovdje radi o jednoj misterioznoj, i od susjedno smještenih karakterističnih brončanodobnih ukopnih gomila pa i gradina kao što su ona na Gredi (Velika gradina), posve različitoj, ali i evidentno prastaroj, suhozidnoj, djelomično i monumentalnoj, arhitekturi, koja u potpunosti odudara od svega onoga što se može jasno vidjeti u sklopu svih morfološko-arhitekturnih segmenata rečenih brončanodobnih gomila te gradina u neposrednoj okolici. Pa je ta zamijećena, i podosta enigmatična, činjenica, autora ovog članka, u posljednjem vremenskom periodu potkraj ljeta i kroz jesen, nagnala te dala jaki poticaj da se uputi ponovno barem u vizualno pročešljavanje tog posebnog dijela na Bodeniku gdje je tada prije više godina od strane autora bloga razotkrivena rečena misteriozna suhozidna prastara građevina i sekcija zidova. I što je se potom dogodilo ? Iako je autor sve to ne samo jedanput, dva put, već i jedno barem četiri puta, detaljno fizički obišao s ciljem pukog vizualnog te hodološkog spoznavanja o čemu se točno ovdje radi po pitanju lokaliteta sa monumentalnim kamenim te suhozidnim kompleksom na Bodeniku, koji je već dakle neporecivo u prijašnjoj arheološkoj stručnoj literaturi (Govedarica & Forić, 2011) opisan te određen kao prapovijesni gradinski lokalitet. I tada je ustvari nakon ta prva četiri obilaska i vizualna pročešljavanja, nastala jedna ogromna enigma, i jedna ustvari zaista ogromna misterija. Zbog čega ? Naime, postalo je sasvim jasno i opravdano, kao i posve vidljivo direktno na terenu, da ovaj lokalitet Govedarica i Forić su opravdano prozvali te opisali kao prapovijesnu gradinu, s obzirom da se u sklopu njega nalaze sustavi više uglavnom prostorno '' razbacanih '', no ponegdje i linijski zoniranih, ukopnih karakterističnih brončanodobnih, gomila iz perioda starijeg brončanog doba, a moguće čak i iz perioda kasnijeg eneolitika ili bakrenog doba, gdje se što je vrlo bitno naglasiti, ponegdje unutar korpusa takvih gomila jasno zamjećuju i tipične omanje grobne škrinje gdje su bili konstruirani u tom prapovijesnom vremenu karakteristični grobovi zgrčenci. No, što je pri tome bilo od najveće pa i zaista ogromne misterije ? Naime, detaljnim obilaskom čitavog sustava, vidljivo jako starih, većinom gotovo u potpunosti u volumensko-rastersko arhitekturnom te morfološko-strukturnom smislu, obrušenih te posve zarušenih ili osutih sustava deponije i iskopa te misterioznih ukopanih struktura i jaraka, došlo je se do vrlo enigmatičnog uvida, da čitav taj začudni kompleks jaraka, iskopa, ali i sustava vidljivo gusto zbijenih kružno-ovalnih do ponegdje i čak četvrtasto-pravokutnih kuća koje su također vidljivo jako prastare, totalno zarušene pa i posve zatrpane, uopće ne sadržava gotovo niti minijaturne, pa i nikakve komadiće prapovijesne ili bilo kakve druge keramike, pa i kamenih alatki tipa glačanih žrvnjeva od magmatskih stijena gabra, gabrodiorita, sijenita ili granitnih vrsta stijena, kakvih se može inače pronaći jako često unutar brončanodobno-željeznodobnih prapovijesnih te ilirskih zidanih kompleksa s gradinama i gomilama na ovom području uz neposredne bočne strane rijeke Neretve. No, ova početna enigma i misterija, postala je u narednom autorovom obilasku još značajnija i upadljivija, budući da je zamijećeno, odnosno ujedno je to i posve vizualno zamjetljivo, na par pojedinih dijelova i segmenata ovog prapovijesnog kamenog kompleksa na području Bodenika, gdje se nalaze u direktnom prostornom kontaktu ili odnosu nekolicina spomenutih prapovijesnih brončanodobnih ukopnih gomila te također spomenuti sustavi jaraka i iskopa, kao i ukopanih kružno-ovalnih kuća, to da su ustvari te gomile evidentno kasnije, odnosno direktno iznad, napravljene, od sustava iskopa i jaraka te ukopanih kružnih nastambi. Posebice se to jasno vidi i zamjećuje na prostoru jedne takve gomile, odnosno jednog rubnog dijela te ukopne brončanodobne gomile, gdje se direktno i doslovno ispod njene baze i osnovice jasno zapaža nastavak u dubinu i u stratigrafski profil prema dolje, rečenih sustava jaraka i iskopa koji su međutim u dijelovima vidljivo bili izvorno obzidavani suhozidnim konstrukcijama, no međutim, čiji suhozidi totalno odudaraju od načina građe te neposredne brončanodobne gomile, budući da su ti izvorni suhozidni dijelovi vidljivi unutar iskopanih sustava jaraka i pojedinih kuća, gotovo isključivo građeni od lijepo posloženog, isključivo pločastog tipa vapnenca, dok u kontekstu vidljive arhitekture čitavog plašta ukopnih gomila doslovno nigdje ne postoji niti se može zamijetiti ovakva arhitektura suhozidnog zidanja od fino posloženih pločastih vapnenaca. Ovo je zaista jedan prvotno začudni karakter i osobitost predstavljalo, što je samo time još više pojačalo avanturističku znatiželju i motivaciju autora ovog bloga kako bi dalje razotkrio što je posrijedi ovoj upadljivoj i donekle razlučivoj enigmi ili misteriji.
Nakon prvotnih rečenih tri do četiri prilično detaljnija obilaska čitavog područja lokaliteta Bodenik, te nakon nastale misterije uslijed spoznaje da se unutar vidljivo drevnih suhozidnih kompleksa iskopa, jaraka te ukopanih kružno-ovalnih do pravokutnih kuća, ne može pronaći niti jedan jedini, pa ni najmanji fizički vidljivi tračak kakve prapovijesne ili bilo kakve keramike, gotovo je došlo do pomirenja sa tom činjenicom da ovaj, uistinu toliko interesantni, a ujedno i toliko misteriozni te enigmatični prastari kameni kompleks, '' ne sadržava '' gotovo ništa od bilo kakvih materijalnih dokaza tipa keramika, ili bilo što slično, a što bi ujedno moglo poslužiti kako bi se taj lokalitet što bolje u kronološko-kulturološkom smislu spoznao, kao i odredio u tom kontekstu. No, priča je ustvari s ovim lokalitetom na Bodeniku, tek samo započela jedan uvodni ili početni dio odgonetavanja ove misteriozne zagonetke. Naime, autor bloga je nakon ovih prvotnih obilazaka, ponovno krenuo u detaljnije proučavanje i pregledavanje svih dostupnih satelitskih kao i ortofoto snimaka, pri čemu se za divno čudo, ali tek nakon vizualnog detaljnog pročešljavanja ranijih ili povijesnih satelitskih (google earth) snimaka, došlo do čudesnog najnovijeg uvida da lokalitet Bodenik, iako on predstavlja površinom te volumenom kamenih kompleksa sustava jaraka, iskopa te klastera zbijenih ukopanih kuća, zaista najveći lokalitet u tom pogledu, on ustvari predstavlja tek jedan u nizu relativno brojnih takvih kamenih kompleksa koji su većinom manjih površina prostiranja, te koji se gotovo isključivo nalaze, odnosno koji su od strane autora ovog bloga razotkriveni na predjelu padina sjevernije od Bodenika pa sve gotovo do samih vrhova ili podnožja vrhova brijega Crnice. Ovdje je riječ o površinom te prostorno, ali i arhitekturno-rasterski ograničenim ili zatvorenim, kamenim kompleksima, koji su, što je i na samim, ali pretežito onim ranije načinjenim ili povijesnim, satelitskim snimkama jasno uočljivo, vidljivo prastari i drevni, te koji u svojoj osnovnoj rastersko-arhitekturnoj glavnini sadržavaju sklopove gusto zbijenih te zaredalih u forme klastera, danas većinom gotovo totalno zarušenih, obrušenih, ali i gotovo posve zatrpanih kružno ovalnih ukopanih kamenih nastambi ili kuća, pri čemu se u krucijalnim središnjim korpusima svih tih kompleksa nalaze negdje prostraniji, a negdje uži drevni rudarski jarci te iskopi silicificiranog pločastog vapnenca, odnosno cherta ili rožnjaka. No, nažalost pregledom najnovijih satelitskih snimaka, a pogotovo dolaskom i pješačenjem, ili pak brdskim trekingom, kroz ovaj čitav prostor brdskih nižih padina brijega Crnice u pravcu od Zvirovića prema Dretelju te rijeci Neretvi, jasno možemo uvidjeti jednu tužnu činjenicu da je jedan određen broj ovih prapovijesnih kompleksa s rudarskim obzidanim jarcima te klasterima ukopanih kružnih do pravokutnih kuća, koji sakrivaju, ili bolje rečeno sakrivali su, tisuće i tisuće komada vrijednog makrolitičkog kamenog alata jasnih morfološko-stilskih atribucija pred keramičkog neolitika te epipaleolitika, moguće i nešto kasnijeg prapovijesnog vremena, danas totalno uništen i devastiran kroz izgradnje glavne rute autoceste, kao i još prijašnjih masovnih nasada plantaža ove ili one biljke i sličnih radnji totalnog krčenja i preoravanja zemljišta teškom mehanizacijom. No, s obzirom na očitu činjenicu da nitko dosada nije nigdje točno kao takve, kao vrijedne prapovijesne pred-metalodobne kamene komplekse i lokalitete s prapovijesnim rudarskim naseljima sustava jaraka, iskopa rožnjaka i klastera zbijenih kamenih kuća, pisano registrirao ili pak opisao, ne može se ovom prilikom nikoga za ovu tužnu činjenicu ovdje optužiti niti okriviti. Jednostavno danak dosadašnjeg ili ranijeg nepoznavanja istinske vrijednosti te istinskog, dakle mnogo većeg brojčanog sadržaja i udjela prisustva ovakvih prapovijesnih kamenih prastarih lokaliteta nego se to smatralo ili opisivalo do sada u okvirima bilo kakve administrativno-stručne, pa i bilo kakve druge, dokumentacije ili literature na ovu tematiku i vezane za opisivanje prapovijesne monumentalne arheološke baštine, je kroz ove evidentne slučajeve totalnog uništavanja i brisanja s lica zemlje jednog dijela tih vrijednih kamenih prastarih lokaliteta, je uzeo maha. Pa je stoga i osnovni ili glavni cilj ovog velikog i ekskluzivnog promotivnog te opisnog članka o ovim svim lokalitetima te otkrićima, ništa drugo nego postizanje barem malo, a u poželjnom smislu, puno više, unutarnje svijesti u domaće i šire javnosti o pravoj vrijednosti, brojčanom te sadržajno-kvalitativnom, bogatstvu, svih ovih prapovijesnih kamenih nalazišta koje sakriva ova naša sveta krška zemlja Hercegovina, kao i susjedna Dalmacija. Jer, samo i jedino, ukoliko se postigne barem imalo povećaniji i značajniji vidljivi napredak dobivanja i jačanja svijesti o važnosti, brojnosti, kao i monumentalnosti, ovoliko starih i ovakvih prapovijesnih kamenih ili suhozidnih, kompleksa kao izrazito vrijednih prapovijesnih arheoloških lokaliteta te nalazišta, jedino u tom slučaju moći će se pristupati i idućim daljnjim koracima kao što su pokretanja određenih turističko-kulturnih valorizacija, pokretanja bilo kakvih vidova stručnijih istraživanja, te na koncu i samog konkretnog zaštićivanja svih ovakvih čudesnih prapovijesnih lokaliteta.
I nakon svih ovih, kako digitalno-virtualnih ili teoretskih, tako i onih izravnih terenskih, uvida te spoznaja koje su se dogodile autoru ovog bloga navezano za predmetno područje sjevernije od Čapljine te za predmetne prapovijesne prastare kamene rudarske komplekse, kao i neposredne smještene komplekse ilirskih gradina te ilirskih ukopnih gomila, autor je napravio još nekoliko naknadnih također jako detaljnih terenskih obilazaka svih tih razotkrivenih prapovijesnih kompleksa, što je u konačnici u određenom smislu još višestruko pojačalo misteriju i pitanje izvornog podrijetla i svrhe izgradnje svih ovih kompleksa. Ova ogromna misterija i enigma bila je producirana i činjenicom da se i nakon svih tih naknadnih obilazaka svih ovih ostalih razotkrivenih prastarih kompleksa sustava obzidanih jaraka i iskopa te pratećih klastera ukopanih suhozidnih kružnih kuća, uopće nije pronašao niti najmanji mogući ili upadljiviji ostatak bilo kakvog keramičkog prapovijesnog ili mlađeg fragmenta ili artefakta, što je proizvelo jednu zaista upečatljivu misteriju oko svih prethodno spomenutih pitanja. No, iako je tada gotovo bilo zaključeno da je to to, i da se ovdje radi o ''samo'' tako tek tim očito drevnim kamenim sustavima iskopa i jaraka te klastera zbijenih prastarih zatrpanih te ukopanih kružno-ovalnih kuća, koji su ''bez'' ikakvih konkretnijih i opipljivijih materijalnih dokaza ili artefakata koji bi automatski time jasnije mogli pokazati iz kojeg vremena otprilike datiraju svi ovi kompleksi, kao i to zbog čega su, te u kojoj funkciji, izgrađeni bili, sasvim slučajno autor ovog članka prisjetio se da je unutar jednog takvog zasebnog te upečatljivog zatvorenog rudarskog prastarog kompleksa na nešto povišenijem dijelu padine iznad današnje najnovije rute autoceste Vc, bio zamijetio te ujedno i poslikao par komadića poluobrađenog te i obrađenog komada izrazito silicificiranog tipa pločastog gornjokrednog cenomanskog vapnenca, ustvari komade onoga što se u stručnom geoarheološkom smislu naziva terminima rožnjak ili chert, a kolokvijalno ''kremen''. Nakon tog prisjećanja, jednostavno kao da se uključila ''lampica'' mogućeg daljnjeg potencijala mogućih nekih novih spoznaja vezanih za predmetne toliko prethodno ustanovljene misteriozne prapovijesne kamene komplekse, nakon čega je produciran kod autora članka bio jedan ponovni poriv za na prvi pogled ''besmislenim'' ili ''bespotrebnim'' ponovljenim detaljnijim terenskim obilascima i planinarskim uspinjanjem do rečenog drevnog kamenog lokaliteta sa sustavim ukopanih kružnih kuća te sustava rudarskih jaraka i iskopa. No ta naizgled djelujuća ''besmislenost'' ili ''bespotrebnost'' ponovljenog terenskog odlaska, autoru ovog bloga se nakon izravnog ponovnog obilaska tih brdskih prastarih lokaliteta, pokazala kao svojevrstan ekvivalent nečega što možemo okarakterizirati izrazom ''eureka'', odnosno taj ponovljeni, možda i 7 ili 8 uzastopni obilazak identičnog ovog područja, pred autorove oči pokazao je nešto što se nije niti u najmanjim tračcima razmišljanja, prethodnih očekivanja pa i maštanja, predočivalo, a to je u figurativnom smislu rečeno jedno pravo otkrivanje ''prapovijesne zlatne žile'', zlatne žile materijalnih dokaza ili pronalazaka koji su tek započeli otvaranje jednog nevjerojatnog novog poglavlja svih mogućih spoznaja o ovom lokalitetu, kao i o svim ovakvim lokalitetima koji se kriju na čitavom ovom pri brdskom području između Čapljine i vrhova uzvišenja Crnica. Riječ je o tome, da se nakon što je autor ponovno obišao rečene lokalitete, došlo do direktnih te in-situ pronalazaka nevjerojatne količine prapovijesnih kamenih alatki koji gotovo u 90 postotnom brojčanom udjelu imaju jasne i prepoznatljive morfološko-stilske osobitosti tzv. makrolitičkog te raznolikog kamenog alata, a koji, prema svemu sudeći nakon jako detaljne autorove per analogiam i jako detaljne znanstveno komparativne analize sa brojnim sličnim ovakvim kamenim alatkama pronađenima u bližem te i daljem okruženju, no posebice s onima sličnima pronađenima na prapovijesnim neolitičkim i epipaleolitičkim lokalitetima Bliskog istoka, Levanta, kao i Europe, pogotovo one južnije te istočnije, na koncu pokazuje jednu čudesnu činjenicu, i jedan neočekivani uvid, ili pak spoznaju, da se ovdje kriju lokaliteti i materijalni dokazi koji upućuju na starost pred keramičkog neolitika, pa i čak epipaleolitika, a što sveukupno gledajući može ići i u starost oko 10 tisuća godina. Bez obzira na jednu, autoru ovog bloga očekivanu, činjenicu da će jednom dijelu domaće i stručne javnosti određeni udio od sveukupno ovdje u nastavku ovog članka unutar specijalne te ekskluzivne fotogalerije prezentiranih pronađenih, tj. zamijećenih kao i in-situ fotografiranih, kamenih alatki ili oruđa, predstavljati nešto što će njima biti ''ništa'', odnosno neće im možda predstavljati nikakvu vrijednost, autor ovog članka je doslovno svaki komad, pa i onaj najmanji komadić bilo kakvog, i to isključivo slučajno pronađenog ili zamijećenog, kamenog komada, po autorovoj procjeni prastarog kamenog oruđa ili oružja, samo i isključivo in-situ fotografirao i to izrazito u neposrednoj centimetarskoj udaljenosti od mjesta gdje je i prvotno svaki takav kameni komad i zamijećen, bez ikakvih aktivnosti kopanja ili bilo čega sličnoga, te je nakon svakog takvog fotografiranja svaki takav slučajno zamijećeni komad kamene alatke ili oruđa, odnosno i oružja, jako pažljivo odložen te vraćen ili ostavljen u milimetarski precizan položaj u kojem je točno i pronađen, odnosno prvotno slučajno zamijećen. Pored svih ovih činjenica i načina pristupa svemu ovome od strane autora ovog članka, u čitavom nastavku ovog ekskluzivnog rada, kao i unutar specijalnog znanstvenog uratka u formi kataloškog prikaza jednog reprezentativnijeg dijela ovih pronađenih kamenih alatki ( koji je prisutan na linku koji se prilaže u početnom dijelu članka), niti u jednom dijelu gdje se prikazuju ove kamene alatke, odnosno in-situ načinjene fotografije od svih kamenih alatki, neće se odavati točniji geografski položaj, kao ni točan ili precizan položaj ili naziv lokaliteta gdje su ti komadi pronađeni, a čime se na taj način isključivo želi ići u smjeru da sve, koliko je moguće više ostane u intaktnijem smislu i dalje prisutno, makar je svima koji imaju dobar vid i logičko zaključivanje, kao što je uostalom i neporecivo vidljivo iz samog svemira, odnosno u prijevodu pogledom na google earth ili maps satelitskim prikazima, očita činjenica, da je već znatan dio ovih vrhunski vrijednih i dragocjenih prapovijesnih lokaliteta te nalazišta s prapovijesnom monumentalnom suhozidnom arhitekturom, danas nažalost totalno uništen i totalno poravnat s licem zemlje, ili bolje rečeno nepovratno izbrisan s lica zemlje. Pored vida ove naknadne ogromne te neočekivane spoznaje, ili bolje rečeno autorovog otkrića prisustva obilja specifičnog prapovijesnog makrolitičkog kamenog alata, koji se isključivo nalazi u cijelosti prostorno inkorporiran u sve ranije prethodno opisane kamene komplekse rudarskih iskopa i jaraka te kružnih i manjim dijelom pravokutnih ukopanih kamenih kuća, autoru se producirao automatski time i čitav jedan novi lančani niz također neočekivanih spoznaja i otkrića. Pa spomenimo samo da se u okviru njih, kao jedno vrhunski novo takvo otkriće i spoznaja, ispostavilo to da se ovdje radi o djelu, o graditeljskim strukturama, kao i o samim prapovijesnim lokalitetima, podignutima od strane jednih neporecivih pravih drevnih inženjera, i to inženjera geologije, ali i isto tako i inženjera geotehnike te čak i građevinarstva u smislu prastare, no za to doba čudesne i nevjerojatne suhozidne arhitekture. Pa idemo onda redom, pojasniti i dočarati, te vrhunske spoznate karakteristike kao i otkrića koja predstavljaju temelj ovog čudesnog inženjerstva drevnih prapovijesnih stanovnika sjevera, a moguće i drugih dijelova i strana, Čapljine, pri čemu će se u nastavku rada u idućem poglavlju prezentirati jedna od možda i najbitnijih takvih osobitosti te temelja primijenjenog pradavnog inženjerstva, a to je ona koja se tiče geologije, poglavito strukturne, zatim izrazito bitne litostratigrafije, kao i prateće geomorfologije, a što je sve bilo u temeljnoj geoarheološkoj osnovici ovog dijela Hercegovine te svih ovih čudesnih prapovijesnih nalazišta.
Geološko-litostratigrafske te geomorfološke odlike pojasa iznad Čapljine i padina brda Crnica – geoarheološka osnova i podloga čudesnog prapovijesnog rudarenja silicificiranog cenomansko-turonskog vapnenca s rožnjakom, i karaktera očuvanosti prapovijesnih suhozidnih kompleksa.
Kao što smo to pri kraju prethodnog, odnosno uvodnog, poglavlja i spomenuli, u konačnim spoznajama vezanim za otkriće serije zasebnih prapovijesnih klastera i sustava iskopa, jaraka te kamenih kružnih kuća, nešto što je bilo od krucijalne važnosti za te drevne graditelje, odnosno ujedno i stanovnike svih ovih kompleksa, predstavljeno je samom geologijom u lokalnom smislu, odnosno osobitostima lokalne strukturne te litostratigrafske geologije, koje su u konkretnom smislu bile prvo od strane prapovijesnih stanovnika ovog kraja točno na ovom području ili dijelu Čapljine i Hercegovine jako dobro prepoznate, pa potom i u pravom inženjerskom smislu i iskorištene. Naravno, ovo inženjersko-geološko, u jednu ruku i pra-rudarsko, znanje, koje je bilo neporecivo prvo prisutno kod barem jednog dijela pridošlih, a možda i od ranijih vremena prisutnih, prapovijesnih, starije neolitičkih stanovnika lovaca, a koje je potom i konkretnije bilo iskorišteno, promatrano na ovim prastarim lokalitetima evidentno je ponajprije u vidovima serija očitih rudarskih iskopa te jaraka gdje se vadio točno specijalni i prepoznati silicificirani tip pločastog vapnenca sa značajnijim umetcima te proslojcima rožnjačke komponente ili cherta, od kojega su potom isti stanovnici izrađivali i neporecivo prisutan ogromni broj svih kamenih alatki, gdje dominiraju oni jako veliki oblici poznatiji kao tzv. makrolitički kameni alat.
No, inženjersko znanje o lokalnoj, poglavito onoj strukturnoj te litostratigrafskoj, geološkoj osnovi ovog dijela područja Čapljine, kod promatranog prapovijesnog stanovništva, nije se ogledalo samo u njihovom cjelokupnom načinu i tehnologiji rudarskog iskapanja te iskorištavanja cherta ili rožnjaka, već je se isto tako, pa čak i u određenom geoarheološkom smislu, nadopunjeno inženjersko znanje u geotehničkom obliku pristupa lokalnoj geološkoj građi te petrologiji terena, ogledalo i još se uvijek ogleda u ne samo karakteru velikog dijela njihove izvorne kamene i suhozidne arhitekture, odnosno njihovih prastarih suhozidnih kuća pretežito kružno-ovalne, a ponegdje i pravokutno-četvrtaste osnove, već i u načinu očuvanosti jednog dijela tih upečatljivih prapovijesnih kamenih objekata. Naime, upravo je karakter lokalne geologije i petrologije, ustvari i inženjersko-geološka obilježja lokalnog terena, bio od presudne važnosti i temelja da se ovoliko stari objekti očuvaju u središnjem volumensko-rasterskom korpusu građevine do dana današnjeg. O čemu se točno radilo, ustvari još uvijek radi, biti će konkretnije pojašnjeno u nešto kasnijim dijelovima ovog poglavlja.
U pogledu osnovnih geološko-litostratigrafskih osobitosti te karakternosti područja sjevernije od Čapljine, a što se to jasno uviđa na priloženoj kombiniranoj geološko-satelitskoj karti ili ilustraciji u ovom radu (iznad teksta), najveći volumensko-prostorni udio promatranog terena izgrađen je upravo od stijena zelene boje, a što u konkretnom smislu znači da su to stijene mezozojske starosti, točnije iz geološkog perioda gornje krede, i to još konkretnije u slučaju užeg promatranog područja gdje se krije skoro sva većina predmetnih prapovijesnih lokaliteta koji se ovdje prezentiraju, riječ je o starijem dijelu gornje krede koji se naziva cenoman. Cenomanske stijene koje se ovdje prostiru na velikom dijelu pribrdskih i brdskih padina iznad grada Čapljine, predstavljaju ustvari vapnenačke stijene i sedimente iz doba dinosaura, koje su stare otprilike oko 90 pa i više, milijuna godina, te koje su upravo na ovom području i dijelu Hercegovine prepoznatljive, kao i starosno geološki odredljive, prema brojnim prepoznatljivim te upečatljivim fosiliziranim školjkama tzv. hondrodontama. Hondrodonte su jedne prekrasne pradavne fosilne školjke slične današnjim oštrigama ili kamenicama, te koje su izumrle upravo kad i dinosauri, pa čak i nešto ranije, a prepoznatljive su u stijenama po svojim oblicima i strukturama izduženih valovitih lepeza. Upravo je autor ovog bloga i članka, na nekoliko prostornih pozicija u neposrednoj blizini proučavanih i razotkrivenih prapovijesnih kamenih rudarskih naselja i kompleksa, poglavito na predjelu lokaliteta Bodenik, pronašao, ustvari zamijetio te potom i fotografirao, zaista prekrasne pa u jednu ruku i senzacionalne primjerke ovih drevnih izumrlih školjkaša iz doba dinosaura. Upravo jedna od najvećih specifičnosti i značajnosti ovog oblika fosilnog pronalaska i ove vrste fosilizirane prekrasne školjke bijelih upadljivih ljuštura (slike gore), jest u tome što njeno zamjećivanje ili pak njen pronalazak, sasvim jasno upućuje i razotkriva nam činjenicu da se nalazimo pred mezozojskim vapnenačkim, ili u rjeđem slučaju vapnenačko-dolomitnim, sedimentnim stijenama iz razdoblja gornje krede cenomana. Osim toga ovaj vrijedni i upečatljivi fosil ove izumrle školjke iz doba dinosaura, pokazuje nam ujedno i činjenice da se radi o stijenama starima oko 95 milijuna godina, kao i činjenicu da je riječ o doslovno nekadašnjem, danas okamenjenom, jako plitkom morskom priobalju sačinjenom od jako lijepog morskog obalnog pijeska, koje se prostiralo u ta pradavna prapovijesna vremena uz priobalja i plićake drevnog oceana Tethys.
Ukoliko krenemo i dalje sagledavati određene ostale osobitosti iz spektra prepoznatljive i vidljive strukturne geologije, kao i litostratigrafije, pa i geomorfologije, čitavog ovog promatranog prostora iznad Čapljine, uvidjeti ćemo kako su već ranije spomenute te opisane cenomanske mezozojske vapnenačke stijene, upravo na ovom promatranom prostoru gotovo isključivo u vidu jako dobro uslojenih ili pak pločastih tipova vapnenaca. Nadalje, također, a poglavito nakon imalo detaljnijih vizualnih promatranja te obilazaka samog terena, uviđamo kako se serije pločastih vapnenaca ponajviše javljaju u predjelima nešto malo sjevernije od brdskog područja Velike Gradine ili Grede, pružajući se s velikim volumensko-površinskim udjelom izdanačkih zona na lokalitetu Bodenik, pa posebice dalje na sjever uzduž prostranih no visinski nešto nižih padinskih područja brijega Crnica. I upravo promatrajući ove rečene i prepoznatljive strukturno-geološke osobitosti, dolazimo do uvida da su drevni stanovnici jako dobro prepoznali bili, a shodno time i za svoje potrebe vađenja jače silicificiranijih leća te proslojaka ovog istog pločastog tipa vapnenca u kojem se kriju naslage ili pojave rožnjaka ili cherta, iste te tipove pločastih vapnenaca bili i iskorištavali kroz podizanja serije rudarskih naselja u kombinaciji sustava iskopa i jaraka te pratećih bočnih klastera gusto zbijenih ukopanih kamenih ili suhozidnih kuća. No, ovom prilikom potrebito je reći pa i naglasiti, jednu začudnu izrazito vještu znalačku geološko-inženjersko pa i rudarsku, primjenjivost prapovijesnog čovjeka. Primjenjivost vidljivu u samoj činjenici da su na prvi pogled prostorne pojave ili mikropozicije baš jače silicificiranih proslojaka sa rožnjakom ili chertom gotovo ''nevidljive'' u terenu i na površini kroz hodanje autora ovog bloga, no što se pak s druge strane na koncu ogleda u prepoznatoj činjenici da su ipak unatoč tome, prapovijesni stanovnici jako uspješno prepoznali, ili bolje rečeno, razotkrili bili gdje se to nalaze i kriju rožnjakom najbogatije uzdužne dionice, kao i mikropodručja s najviše proslojaka uvjetno rečeno najkvalitetnijeg silicificiranog tipa pločastog vapnenca i rožnjaka koji ima svojstva jako sitnozrnate gotovo porculanske strukture i teksture, te poželjnog školjkastog loma s oštrim rubovima, a što je u konačnici predstavljalo upravo idealne strukturno-teksturne geološke osobitosti stijena za potrebe proizvodnje litičkog ili kamenog alata, raznoraznog oruđa, pa i kamenog oružja koje se iskorištavalo u lovu u ubijanju većih oblika preživača.
Prepoznate lokalne geološke osobitosti prisutnih vapnenaca iz doba dinosaura, ogledaju se nadalje i u činjenicama kako su na većini promatranog terena pločasti ili tanko uslojeni tipovi, vapnenaca, nagnuti negdje s malo većim, a ponegdje s malo blažim, kutovima slojnih ravnina ili ploha u pravcu sjevera te sjeveroistoka, s rasponom kutova nagiba od 30 pa do 60 stupnjeva. Ponegdje su prisutne i sinsedimentacijske bore ili boranja tih jako dobro i tanko uslojenih pločastih tipova vapnenaca, a ponegdje se pak pojavljuju i jače interkalacije dolomitnog segmenta, odnosno dolomitnih proslojaka pretežito kasnodijagenetskog dolomita. Spomenute leće ili proslojci sa silicijem, odnosno rožnjačkom komponentnom bogatijih, pločastih vapnenaca, pojavljuju se uglavnom u određenim nepravilno međusobno udaljenim razmacima koje je zaista na terenu, pa i od strane iskusnijih geologa, jako teško vizualno raspoznati, što u sveukupnom smislu jasno nam dočarava i dokazuje kakvu su vještinu, kao i količinu, primijenjenog inženjerskog geološkog znanja posjedovali prapovijesni stanovnici ili pak prapovijesni rano-neolitički ''došljaci'' koji su krenuli sa svojim vlastitim preliminarnim geološkim kartiranjem ovog dijela Hercegovine, nazovimo tu aktivnost tako. Ustvari u konkretnom smislu može se sažeti jedan činjenični zaključak koji glasi tako da je svaki prepoznati te razotkriveni, pa potom i od strane autora ovog članka direktno terenski posjećeni, prapovijesni suhozidni rudarsko-stambeni kompleks iskopa i klastera kuća, napravljen točno na pozicijama gdje unutar sekvencija pločastih vapnenaca postoje pojave jače silicificiranijeg tipa vapnenca, odnosno veće i znakovitije pojave leća rožnjaka ili cherta. Nadalje, spomenimo i to kako ovaj tip rožnjaka ili cherta nije baš onaj neki ajmo ga tako nazvati ''školski'' ili viralni prepoznatljivi tamniji tip rožnjaka s pojačanim staklastim odsjajem te porculansko-staklastog izgleda, već je ovdje riječ o kombinaciji karbonatnog dijela vapnenca s bočnim dijelovima istaloženog vapnenca gdje je priljev silicijske komponente bio nešto pojačaniji te veći. Na taj način u tijeku same sedimentacije i postanka ovog specifičnog tipa pločastog ili tanko uslojenog vapnenca, u pradavnoj geološkoj prošlosti, stvoreni su i ovi specifični tipovi pločastog vapnenca s gotovo porculanskim presjekom i strukturom, poglavito u svim tim dijelovima gdje je istaloženo, odnosno i okamenjeno, više rožnjaka te cherta unutar tog sedimenta. U određenom genetsko-litostratigrafskom pogledu ili kontekstu samog, toliko i očito neporecivo jako bitnog prapovijesnog tipa stijene, rožnjaka ili cherta (ponegdje i naziv ''kremen''), a u konkretnijem smislu gledano na slučajevima te primjerima upravo ovih prapovijesno iskorištavanih sedimentacijskih serija rožnjaka (cherta) sjevernije od Čapljine te po nižim obroncima brda Crnice, možemo i trebamo istaknuti bitnu geološku činjenicu kako se on pojavljuje, kao i nastaje ili formira se, tijekom sedimentacije morskog sedimenta bogatog silicijem, unutar nešto zaštićenijih te slabo pokretljivih vodenih bazena, i to pretežito uz područja morskih dna. Upravo je ovaj rožnjak o kojemu ovdje govorimo te koji se krije unutar relativno češćih serija te proslojaka pločastih gornjokrednih mezozojskih tzv. rudistnih vapnenaca iznad Čapljine te po padinama brda Crnice, formiran otprilike u geološkom razdoblju prijelaza ili konca cenomana u nešto mlađi period turon, kada su upravo u tadašnjem drevnom oceanu Tethys koji se ovdje prostirao egzistirale, odnosno postojale takve relativno zaštićene, negdje pliće, a negdje i malo dublje, lagune, zaljevi ili pak morske uvale, a moguće i zaravnjenija uleknutija morska dna s jako finim sedimentom te niskom energijom vode, unutar kojih su se onda uz pomoć diatomejskih morskih silicijskih spužvi stvarale te rečene naslage ili proslojci rožnjaka te cherta. I s obzirom na rečeni način postanka ili formiranja cherta na ovom području, možemo također uvidjeti da ovaj chert, odnosno rožnjak niti u svojim morfološko-kvalitativnim karakteristikama nije baš pretjerano usporediv sa brojnim drugim pojavama rožnjaka u drugim dijelovima svijeta gdje se taj isti rožnjak kao traženi ili specijalni tip stijene kroz prapovijesna najranija vremena pojave prvih hominina, iskorištavao kao bitno sredstvo izrade oruđa, kamenih alatki, kao i određenih oblika oružja (kamene strelice, vrhovi koplja, sjekire, itd.).
Dakle, imamo jedan za ove geološke prilike, prilično raritetniji tip pojave rožnjaka, no koji nije nešto pretjerano kvalitetan u usporedbi s nekim ranije spomenutim rožnjacima iz nekih drugih krajeva i nalazišta, no on je svakako za ove lokalne, pa i čak, u kontekstu čitavog šireg promatranog prostora istočno-jadranske obale, i za regionalne potrebe izrade kamenog prapovijesnog alata, poglavito onog makrolitičkog, bio vrsta stijene s idealnim karakteristikama. Nadalje, u pogledu samih prapovijesnih prepoznatih serija rudarskih iskopa te jaraka, važno je naglasiti i činjenicu kako je autor članka razotkrio to da se u gotovo svakom od prepoznatih te posjećenih ovakvih prastarih kompleksa nalazi, odnosno nekada se u drevnoj prošlosti nalazila, prava svojevrsna radionica izrađivanih kamenih alatki od rožnjaka, ili pak većinom od više ili manje silicificiranih proslojaka pločastog mezozojskog vapnenca. Da se zaista radi, odnosno radilo o, pravim drevnim radionicama, pokazuje nam i sama činjenica da se svugdje na ovim mjestima, a poglavito u onim istaknutijim te ujedno i suhozidno obzidanijim, iskopima te jarcima, mogu pronaći prave posebno složene ili uvjetno rečeno ''nabačene'' hrpe, jalovine, odnosno rudarskih produkata ili poluproizvoda od kamenih alatki ili pak za potrebe proizvodnje kamenih alatki pretežito onih makrolitičkih osobitosti. Ovdje je riječ o tzv. jalovišnim ili depozitnim hrpama, za koje je autor ovog članka tek naknadno, te zaista i gotovo totalno neočekivano, no s ogromnom dozom pozitivnog oduševljenja, pronašao gotovo istovjetne analogije na prostoru današnjeg Levanta i dijela Bliskog Istoka u Jordanu te Izraelu, gdje se kriju, upravo u morfološko-vizualnom smislu ovima s padina brijega Crnica te Bodenika, gotovo posve identične '' jalovišne hrpe'', odnosno tzv. tailing piles, a koji su u tim slučajevima nastali kao rezultat pradavnih prapovijesnih rudarskih aktivnosti iskapanja gotovo identičnih serija vapnenačkog sedimenta s ciljem drevnog rudarenja rožnjaka ili cherta, poradi potreba za proizvodnju raznolikog prapovijesnog kamenog oruđaI. No, ono što prilikom ovog čudesnog komparativnog uvida te spoznaje, pa i svojevrsnog otkrića analogije depozitnih humaka ili jalovišnih hrpa između područja sjeverno od Čapljine te područja Bliskog Istoka, pridaje jedan ogroman još uzbudljiviji potencijal za naknadnim i eventualnim novijim spoznajama oko ovih hercegovačkih mediteranskih rudarskih naseobinskih kompleksa, jest činjenica da su dosada već poprilično opsežno i detaljno opisana bliskoistočna nalazišta rudarskih kamenih kompleksa s ostacima monumentalnih i još uvijek nadzemno potpuno očuvanih jalovišnih humaka ili hrpa (tailing piles), jasno i nedvojbeno, sukladno također jednom ogromnom obilju pronađenih te prisutnih prapovijesnih kamenih alatki, određena u starosnom smislu kao prapovijesni lokaliteti koji datiraju iz donjeg te i iz srednjeg paleolitika, odnosno iz razdoblja ašelejena te svima već dobro poznatog – musterijena. Da li je zaista moguće da je dakle i čuveni neandertalac i na ovim našim područjima, poglavito onim dijelovima Hercegovine s mediteranskom klimom te uokolo donjeg toka rijeke Neretve, kao i posebice isto tako po većem dijelu susjedne Dalmacije u Hrvatskoj, s naglaskom na onaj južniji dio od Splita i Omiša, bio i na kopnenim površinama izvodio svojevrsno rudarenje ili vađenje – eksploataciju, potrebitih ili poželjnih više silicificiranih dijelova stijenskih izdanaka, odnosno rudarenje cherta ili rožnjaka, od kojih je naravno sukladno time, izrađivao bio i svoje brojne kamene alatke, oruđa te oružje za ubijanje velikih preživača i divljih životinja koja su se sasvim sigurno u ta ledenodobna vremena kretala ovim područjima, ostaje nam kao jedan vid buduće i daljnje jako uzbuđujuće misterije ili enigme. O ovoj analogiji, te o brojnim drugim, također neočekivano pronađenim analogijama, kroz opise svih tih komparativnih osobitosti i sličnosti, poglavito u pogledu prapovijesnog makrolitičkog i ostalog kamenog alata, ali i u pogledu prisutnih drevnih prastarih kamenih rastera ili klastera suhozidne gradnje nastambi te kompleksa, biti će više riječi u narednim poglavljima.
U pogledu daljnjih i zanimljivih osobitosti iz spektra lokalne te strukturne geologije, potrebito je istaknuti također jednu jako značajnu takvu geološku pogodnost ovdje prisutnih tipova stijena, koja je bila od velike korisnosti u pogledu produkcije jednog zavidnog broja makrolitičkih i svih ostalih tipova kamenih alatki. Naime, zapaženo je i to, kako se u gotovo svim značajnijim ili dimenzijama nešto većim, lokalitetima sa sustavima jaraka i iskopa, te pratećim lateralnim klasterima ukopanih kamenih zbijenih kuća, nalaze prave svojevrsne radionice ( eng. workshops) raznolikog, a poglavito onog makrolitičkog, te ostalog, kamenog alata, koje su gotovo isključivo izgrađene bile unutar onih sekcija pločastih cenomanskih vapnenaca koji imaju izrazito sitnozrnastu teksturu i građu, te u presjeku i pri lomljenju tvore jako lijepe zaoštrene te školjkaste lomove. Ovdje je također i neupitno riječ o jednom pravom inženjerskom dosegu i pravom drevnom inženjerskom primijenjenom znanju strukturne geologije te petrologije, budući da se ovdje radi o takvom terenu gdje niti sam autor ovog bloga i članka uza sve svoje sposobnosti i iskustvo u polju konkretne terenske geologije te geološkog kartiranja, nije uspio na prvi pogled laganije pronaći te zamijetiti upravo takve sekcije jako lijepog finozrnatog pločastog vapnenca sa svim prethodno spomenutim litološko strukturno-geološkim osobitostima. Ovakav tip pločastog mikritičnog, te naravno i ponegdje jače silicificiranog, vapnenca, bio je sukladno svemu rečenome, uvelike iskorištavan od strane prapovijesnog neolitičkog čovjeka poradi produkcije prvenstveno tipova makrooštrica, makronoževa, pa i makrosjekira, u okvirima sveg prisutnog makrolitičkog alata. Ujedno i drugu izrazitu pogodnost ovog lokalnog vapnenca mezozojske starosti poradi proizvodnje ili pokušaja izrađivanja litičkog oruđa te oružja, odigrala je i sama osobitost jako tanke no izvanredne uslojenosti, što u prijevodu ili kolokvijalno poznajemo pod nazivom – pločasti vapnenci. Upravo su dijelovi izdanaka sa izvanrednim serijama pločastih te silicificiranih rožnjakom bogatih vapnenaca na ovom predjelu iznad grada Čapljine, sa oblicima uslojenosti te slojeva koje je čak i s manjim fizičkim naporom moguće preoblikovati ili transformirati u raznolike no jednoliko tanke – pločice ili pločaste komade, koji su kao takvi idealno poslužili u produkciji makrolitičkih oblika velikih noževa kojima su jedne rubne strane dodatno zaoštravane te izoštravane, ili pak retuširane, kroz nekolicinu naknadnih specijalnih udara, moguće i sa tzv. mekim čekićima, čime se u konačnici producirao jedan fenomenalno zaoštren jako oštri rub već prethodno dobivene tanke pločice koja je prethodno formirana u oblik doslovno pravog noža. Ponekad su, na određenom broju ovakvih prastarih rudarskih kamenih te suhozidnih kompleksa s iskopima, jarcima, depozitnim humcima te klasterima zbijenih ukopanih kuća, bili izrađivani od identičnih vidljivo namjenski oblikovanih te prelomljenih komada jako tankih pločastih vapnenaca, i prave sjekire, pri čemu je autor bloga razotkrio nekolicinu takvih sjekira koje zaista imaju jedan izrazito upečatljivi pa i fenomenalni oblik podudaran gotovo današnjim poznatim sjekirama, gdje se jasno može razlikovati formirani te obrađeni dio drške, kao i klinasto-listaste gornje oštrice koja je na jednom dijelu rubno izrazito superiorno izoštrena, moguće i mekim čekićima, dok je s druge strane ostavljen tuplji i širi dio, koji je mogao poslužiti i kao svojevrsni pradavni oblik čekića. Ustvari, gledajući svekupno prisutni arsenal ili bolje rečeno nebrojeno bogatstvo ovakvog litičkog, te makrolitičkog kamenog alata, na svim, a poglavito na onim dimenzijama izraženijim, kamenim rudarsko-naseobinskim kompleksima koji se ovdje prezentiraju te opisivaju, može se zaključno reći i naglasiti da je njihov sveukupan broj zaista ogroman i mjerljiv sa brojkama od više tisuća komada, pri čemu je autor za potrebe ovog preliminarnog promotivno-opisnog članka in-situ uslikao, kao i u fotogaleriji koja slijedi po završetku ovog tekstualnog dijela prikazao, tek samo jedan manji brojčani udio.
No, da čudima i spoznajama već samo pogledom na ovaj odnos lokalne geologije te pronađenih ili prepoznatih prapovijesnih kamenih kompleksa, unutar sklopa geoarheoloških osobitosti ovog dijela terena Hercegovine, nema kraja, pokazuje nam i još jedan fenomenalni autorov uvid u interakciju i simbiozu lokalne strukturne geologije te geomorfologije s prisutnim klasterima te arhitekturom pradrevnih ukopanih kamenih i suhozidnih kuća, odnosno na direktnu uvjetovanost još uvijek začudne očuvanosti jednog dijela pronađenih kamenih objekata ili kuća sa suhozidnom arhitekturom. Naime, već i samom autoru ovog članka, nakon svih jako detaljnih uvida i spoznaja dobivenih nakon zaista višestrukih te fizički jako minucioznih, obilazaka čitavog ovog područja te svakog prepoznatog drevnog kamenog kompleksa, djelovala je gotovo nemoguća, ili pak nezamisliva, činjenica da su se objekti koji bi bili ovoliko stari, odnosno graditeljski suhozidni kompleksi te klasteri pojedinih kružnih ukopanih kuća, kao i posebice oni obzidaniji rudarski sustavi jaraka i iskopa, koji prema svoj silnoj ostavštini makrolitičkog alata pokazuju starost od najmanje 7, 8, pa moguće i do 10 i više, tisuća godina, mogli do dana današnjeg očuvati na ovakav način kakav se može zamijetiti na samom terenu. I nema nikakve sumnje da će samo nakon čitanja recimo takvih napisanih mogućnosti i već ovdje u ovim recima teksta, mnogima, bilo iz šire, bilo iz stručne, domaće i ostale, javnosti, takva pomisao ili takva činjenica, djelovati nategnutom, ''izmišljenom'', '' netočnom'', pretjerano ''senzacionalnom'', ili pak neispravnom. No, autoru ovog članka svaki takav javljeni pogled na ove prethodne, kao i iduće napisane retke, apsolutno nije čudan niti neočekivan, jer ponavljamo opet, i sam autor nije mogao uopće pomisliti niti povjerovati da je tako nešto moguće. No, za divno čudo, ili za jedno veliko – ali, gotovo sve ono, gotovo sve što je apsolutno zamijećeno, što je pronađeno, ili što se uopće može pronaći, zamijetiti, u bilo kojem djeliću arhitekturno-rasterskog okvira bilo kojega od nekolicine ovdje prezentiranih te razotkrivenih kamenih rudarskih naseobinskih kompleksa, a pri čemu ponajviše mislimo naravno na nebrojeni, ovdje s tisućama primjeraka prisutni, prapovijesni makrolitički fond kamenog alata, upravo nam sugerira ništa drugo nego jednu nevjerojatnu, doslovno sve do sada smatrajuću nezamislivu, činjenicu kao i spoznaju, a to je, da se ovdje kriju prapovijesni monumentalni kompleksi sačinjeni od kamenih rudarskih serija iskopa i jaraka, depozitnih, ali obzidanih humaka, kao i posebice vrijednih klastera mnoštva ukopanih kružnih do pravokutnih kuća, koji su potencijalno stari i preko 8000 godina, a moguće čak i koje tisućljeće više. Jer u suprotnome, barem negdje, u bilo kojem ili barem minijaturnom, arhitekturno-rasterskom sklopu ili po površini kamenih kompleksa, zdanja, obzidanih rudarskih iskopa, depozitnih humaka, kao i mnoštva ukopanih i zbijenih kuća u klasterima, trebao bi biti prisutan ili bi se trebao moći zamijetiti barem jedan minijaturni komadić prapovijesne ili kakve druge, mlađe, keramike, no situacija je takva da takvih komadića ili fragmenata keramike jednostavno nema nigdje u rečenim prostorno-volumenskim te arhitekturno-rasterskim okvirima razotkrivenih rudarskih naseobinskih kompleksa. Naravno, druga je priča sve ono što se može pronaći, pa makar to i bilo u neposrednoj, bočnoj blizini, no svakako izvan okvira i granica obzidanih rudarskih serija iskopa i jaraka, te klastera ukopanih kuća, a tu se naravno mogu pronaći komadići pretežito prapovijesne brončanodobne, moguće i eneolitske, keramike, koja, a što je i posve te vizualno, logično, kronološko-kulturološki odgovara fazi tzv. Posuške kulture, odnosno odgovara ujedno i neposredno smještenim serijama ukopnih brončanodobnih ilirskih gomila koje datiraju od kraja trećeg te prve polovice drugog tisućljeća prije Krista. Sve ovo spoznato, te nakon višestrukih autorovih obilazaka svakog djelića terena te svakog djelića svakog prastarog kamenog kompleksa, autoru je zaista samo zadalo jedan na prvi pogled jako težak, pa i nerješivi, zadatak ili zagonetku, koja je producirala osnovni upit – što je to uzrokovalo, ili zbog čega bi se uopće u teoretskom smislu, ove enigmatične rudarsko-naseobinske suhozidne strukture, odnosno upečatljive serije obzidanih iskopa, jaraka te klastera ukopanih kružno-pravokutnih kuća, mogle ovako i na ovakav način, sačuvati do dana današnjega ? I dok je odgovor na ova prethodna pitanja izgledao nedokučiv, autoru ovog bloga, vrteći u razmišljanjima sve moguće varijante odgovora na osnovu prethodno stečenih brojnih uvida te spoznaja produciranih autorovim kako terenskim tako i teoretskim iskustvom, a u okvirima geoarheologije ovih terena krških Dinarida ( poglavito područja Hercegovine te juga Dalmacije), u figurativnom smislu rečeno ''zasvijetlila'' je lampica, i stvari su se samo povezale na jedan sasvim logičan i neporeciv način.
Pa evo, kao odgovor na ova pitanja, odnosno na ovo krucijalno pitanje, kako su se uopće objekti ili suhozidne građevine koje bi bile stare i preko 8000, pa i više, godina, mogle očuvati sa dijelovima izvornih suhozidnih struktura te arhitekture, do dana današnjeg, a nadpovršinski, iako je riječ o pretežito gotovo potpuno ukopanim kamenim građevinama ili strukturama, bez ikakvih prethodnih iskapanja ili raščišćavanja, ispostavlja se jedna na prvi pogled začudna, no imalo detaljnijim pogledom na sami karakter i tip (krškog) reljefa ili tip geologije, na ovom točno dijelu terena ili ovom dijelu Europe i svijeta, sasvim logična činjenica, koja nam govori da su sve one ukopane građevine ili prapovijesne kružne ukopane nastambe sa suhozidnom arhitekturom doslovno funkcionirale kao krški ponori. Ovaj fascinantan i na terenu kao takav izrazito raspoznatljiv te sasvim jasan, uvid, rasvjetljava nam ustvari jednu sasvim logičnu i razumljivu činjenicu kako je jedan dio, onih do dana današnjega najsačuvanijih, kamenih ukopanih nastambi u okvirima klastera zbijenih kuća, bio podignut na način izgrađivanja ili podizanja takvih građevina direktno na onim nagnutim te jako okršenim vapnenačkim mezozojskim izdancima stijena, bez ikakvih izrađivanja podnice od recimo nabijene gline ili zemlje, već doslovno i direktno na takvim nagnutim te jako okršenim vapnencima, a pri čemu je jedan brojčani udio takvih ukopanih kuća doslovno i napravljen unutar već ranije postojećih plićih, a ponegdje čak i dubljih, vrtača koje su imale promjer od 3,4 pa do 10-ak metara. I što je ovdje dogodilo, odnosno što je to što se događalo u tim bitnim ili krucijalnim geoarheološkim činjeničnim aspektima, kroz kombinaciju ovakve prethodno objašnjene prapovijesne izgradnje ukopanih kamenih kružnih objekata, te protoka vremena ? Događalo se to da su se stvari, odnosno procesi sedimentacije ili eventualnog taloženja bilo kakvog zemljanog materijala, kao i materijala nanijetog vodom ili erozijom s bočnih strana, odvijali na identičan način kao što su se odvijali te se još uvijek odvijaju u nebrojenim krškim ponorima i krškim vrtačama na ovim našim terenima krša Dinarida. I ono što je ovom prilikom izrazito bitno naglasiti jest sama činjenica da krški ponori i krške vrtače ne samo da su one u točno ovakvom obliku kao što ih danas pronalazimo ili vidimo od nekakvih recentnijih vremena ili mlađe prapovijesti, već i u istom takvom obliku, su egzistirale čak i stotinama tisuća pa i do par milijuna godina.
I zbog čega je to tako, i zbog čega su mnoge one krške vrtače, odnosno krški ponori ili jame, koje postoje stotinama tisuća pa i kroz par milijuna godina od perioda kasnog pliocena, doslovno identične ili nepromjenjive morfologije te vizualnog izgleda kroz sav taj rečeni dugotrajni vremenski period ? To je poglavito zbog same činjenice kako je riječ o isključivo jako okršenim reljefnim oblicima, pri čemu se radi o takvim reljefnim oblicima koji imaju okršene no relativno ustrmljene ili jako strme bočne strane te faktički šuplje ili izrazito okršeno dno, koje je često u formi čistih zjapećih pukotina različitih dubina. I što onda nadalje proizvodi i kakav proces ''sedimentacije'' ili erozije uslijed dugotrajnog protoka vremena, ovakav rečeni morfološki sklop ovakvih izrazitih ili karakterističnih krških oblika ? Proizvodi to da se unutar ne samo središnjih dijelova ili dna, već i po bočnim strmijim dijelovima takvih krških oblika kao što su krški ponori, vrtače strmih strana i malog okršenog dna, krške jame i slično, kroz periode ne samo od više tisuća, već i više stotina tisuća, pa čak i milijuna, godina, jednostavno nije mogao uopće nakupljati nikakav veći pokrov sedimenta, s obzirom da je kao što je rečeno riječ o krškim ponorima, gdje sve što erozijom ili eventualnim nanošenjem te depozicijom bude uneseno u takve reljefno oblike, ono ujedno vrlo brzo svakim idućim jačim oborinama bude isprano te odneseno kroz pukotinske te jako okršene sustave dna tih ponora u dubinu zemlje. Nakon ovih uvida i ove čiste geološko-geomorfološke karakternosti ne samo ovog terena, već i brojnih od sveukupno prisutnih, kamenih prapovijesnih kompleksa, ukopanih kuća, sustava jaraka te iskopa, postaje nam puno jasnija ova prethodno začudna i enigmatična, osobitost očuvanja jednog dijela kamenih kompleksa, odnosno ukopanih struktura i suhozidnih građevina. U još konkretnijem smislu, a sukladno vidljivoj te dolje prikazanoj ilustrativnoj autorovoj slici, možemo jasno uvidjeti da je gledajući već samo jedan svojevrstan poprečni vertikalni geološko-strukturni profil koji se pruža od Čapljine pa prema sjeveru i vršnim dijelovima brijega Crnica, te koji presijeca većinu razmatranih te razotkrivenih prapovijesnih rudarskih kamenih naselja, ovdje prisutan takav odnos i relacija u kojoj je ogroman brojčani udio svega izgrađenoga ili pak iskopanoga u ta prastara vremena bio podignut točno ili doslovno iznad izrazito okršenih uleknutih dijelova krškog reljefa, sa jako ispucalim dnima te podlogom. Osim svega toga, zapaženo je i na određen način i razotkriveno to, da je i jedan, pa i brojčani veći, udio od sveukupno prisutnih prapovijesnih rudarskih iskopa te jaraka, bio kao i prethodno spomenuti objekti ukopanih kuća ili nastambi, točno podignut iznad tektonskih struktura uzdužnih reversnih rasjeda koji se pružaju paralelno pružanju osi ravnine slojeva, odnosno paralelno dinarskom pravcu pružanja od sjeverozapada ka jugoistoku ili obrnuto, gdje se upravo pojavljuje takva situacija da i svaki od tih uzdužnih reversnih rasjeda funkcionira već stotinama tisuća godina kao forma krških ponora. To će svakome onome tko se kuži ili ima terenskog iskustva sa strukturnom geologijom te geomorfologijom postati puno jasnije nakon dobrog vizualnog uvida svih ovakvih lokaliteta, pri čemu dodatno treba istaknuti i osobitost kako se ovdje radi o ne toliko dimenzijski istaknutim ili velikim rasjednim zonama, koje gotovo da i nisu vizualno uočljive, ali su one dakle bile već u ta pradavna vremena prepoznate kao takve, odnosno prepoznate kao prirodno okršene uzdužne forme tektonskih jaraka ili rovova, unutar kojih je moguće vrlo lijepo te jasno uvidjeti karaktere prisutnih stijena u njihovim vertikalnim presjecima. Kada u konačnici sažmemo te rezimiramo sve ove strukturno-geološke te dijelom i geomorfološke osobitosti ovog mikropodručja ili ovog dijela niske i mediteranske Hercegovine neposredno iznad grada Čapljine, uviđamo to kako su ovdje bili jednostavno izvanredni pogodni takvi geoarheološki uvjeti da se u ta prastara vremena, sudeći prema svemu još dakle od neolitika, krenu graditi serije suhozidnih kompleksa sa kombinacijom rudarskih sustava iskopa i jaraka, te pratećih klastera gusto zbijenih ukopanih suhozidnih kuća, koristeći već prethodno izvanredne prirodno-geološke datosti samog terena na način da su upravo skoro sve prepoznate u terenu udubljene te jako okršene strukture koje funkcioniraju kao krški ponori, iskorištavane bile da su njima u bočnim stranama nadozidaju suhozidne konstrukcije te da se iste i iskoriste za građenje tih prastarih serija kamenih kuća, koje su tada izgledale po svemu sudeći poput današnjih suhozidnih bunja po Dalmaciji i Istri. Ujedno paralelno svemu tome, karakternost svih tih dijelova reljefa i terena gdje su bili podignuti ovi brojni sustavi i klasteri zbijenih ukopanih kuća, kao i rudarsko iskopani sustavi obzidanih jaraka, doprinijela je takvoj situaciji da su i nakon velikih obrušavanja ili zarušavanja izvorno finije ozidanih bočnih zidova u svim tim konstrukcijama, centralni korpusi ili središta svih njih, još uvijek i dan danas ostala očuvana kao jasno vidljive udubljene, negdje pliće, a negdje dublje, forme na površini terena, a što je u glavnini producirano samim time što su sve takve pozicije funkcionirale, te i dalje još uvijek funkcioniraju kao krški ponori.
U tom kontekstu, a u sklopu prethodno spomenutih sustava uzdužnih reversnih rasjeda unutar kojih su podizani, ili bolje rečeno iskapani, sustavi rudarskih jaraka s pratećim uzdužnim depozitnim humcima (tailing piles), zamijećena je još jedna jako zanimljiva geološko tektonska ili pak strukturno-geološka osobitost, a koja se ispoljava u vidu činjenice kako se većina ovakvih drevnih iskopa i jaraka unutar već postojećih geoloških tektonskih struktura reversnih rasjeda podigla ili pak usjekla direktno uz tzv. megabedove, odnosno uz nešto deblje uzdužne slojeve vapnenca koji imaju debljinu od preko pola pa do i dva metra. A da ni tu priči nije kraj, govori nam i zanimljiva prepoznata geološko geoarheološka činjenica kako se u neposrednom vertikalnom nastavku prema dolje, a ponegdje i horizontalno ili bočno, u odnosu na spomenute megabedove, upravo kriju najviše silikatnom komponentom, odnosno sa rožnjacima i chertom bogati izdanci vapnenačkih stijena. Ovo je također jedan čudesan uvid, spoznaja i otkriće, koji nam govori da su zaista ovdašnji prapovijesni žitelji, bili izrazito vješti drevni inženjeri geologije te rudarstva. Ujedno, zapaženo je i razotkriveno i to da su prapovijesni stanovnici koji su bili prepoznavali pa potom i za potrebe svojih gradnji ili iskapanja i iskorištavali ovakve tektonske strukture plitkih rasjeda s pojavama megabedova, iste te nešto veće i deblje slojeve vapnenca bili vješto iskorištavali kako bi od njih producirali određeni rjeđi, no time i vrjedniji, broj pravih megalitskih oblika kamenih blokova, koje su, baš poput čuvenih Tas Tepeler, ili Gobekli Tepe sličnih lokaliteta na području jugoistoka današnje Turske, bili postavljali često u sredinama ukopanih suhozidnih objekata, a ponekad i u bočne dijelove. Također zamijećeno je i razotkriveno to da su gotovo svaku imalo izraženiju ili upadljiviju vertikalnu ili pak subvertikalnu zjapeću pukotinu u okomitim usječenim vapnencima na mjestima ili pozicijama klastera ukopanih kuća, kao i posebice unutar sustava iskopa i jaraka, prapovijesni stanovnici ili prapovijesni graditelji, bili jako vješto obzidali u cijelosti tog volumena tih pukotina sa suhozidnim strukturama od pažljivo probranog te vješto posloženog pločastog vapnenca.
Pogled na razotkriveni izrazito upečatljiv te jako indikativan poveći (oko 20-ak cm debljine) proslojak ili nalazište (ležište) jako lijepog ''kremena'', odnosno silicificiranog proslojka rožnjaka ili cherta, koji je razotkriven unutar jednog od nekolicine intrigantnih prapovijesnih rudarsko-naseobinskih kompleksa na padinama brda Crnice, koji je zbog svojih genijalnih geološko-litoloških karakteristika za izrađivanje kamenih alatki (izrazito sitnozrnata, gotovo porculanska, struktura, velika kompaktnost i tvrdoća te jako lijepi školjkasti lom) vidljivo ekstrahiran i iskorištavan, tj. odlaman poradi produkcije velikog broja kamenih alatki (makrolitički kameni alati) koje se doslovno kriju posvuda uz ove drevne za prapovijesnog čovjeka dragocjene razotkrivene pojave ili ležišta ''rude'' rožnjaka, ili pak kremena.
Dakle, u još jednom ponovljenom rezimeu ili zaključku, možemo kazati i to, kako su sasvim sigurno prije podizanja ili iskopavanja serija ukopanih klastera iskopa, jaraka te ukopanih kuća, određeni svojevrsni tadašnji prapovijesni ''najsposobniji'' ili ''najtalentiraniji'' terenski poznavaoci lokalne geologije te petrologije, još u vremenima prije više tisuća godina, bili jako detaljno obilazili čitav ovaj teren, pri čemu su se već tada bili uz veću fizičku aktivnost probijali kroz zaraslo grmlje i spuštali, odnosno obilazili te očima pregledavali, kao i pri tome iz neposrednih blizina dobro promatrali svaki prisutni, ili pak pronađeni, krški reljefni oblik kakvog uleknutog rasjeda, ponornih zona, tektonskih plićih rovova i sličnih reljefnih tektonskih depresija, kako bi u određenom broju istih takvih pozicija u reljefu i na terenu i bili razotkrili nešto što im je bilo od ogromne dragocjenosti kao izuzetno traženi materijal ili osnovni element za produkciju kamenih alatki, a to su naslage rožnjaka ili cherta.
Što se tiče same začudne očuvanosti jednog dijela, s naglaskom da nije svaka ukopana ili iskopana građevina tako ''dobro'' sačuvana, u sklopu svih razotkrivenih te obiđenih prapovijesnih kamenih struktura, kompleksa te klastera kuća i pripadnih iskopa, vrijedi spomenuti ovom prilikom kako je raspoznato to da su se uglavnom svugdje ondje gdje su određene suhozidne konstrukcije ostale do dana današnjeg barem djelomično očuvane, očuvale kao takve gotovo isključivo na unutarnjim stranama svih tih kompleksa, građevina, struktura, te sustava jaraka i iskopa. Odnosno u prijevodu, sasvim logično je objašnjenje i razumljivo to da su ujedno i svi mogući uvjeti otpornosti eroziji te sili vremenskih prilika kao i posebice isto tako antropogenom utjecaju, kroz tisuće i tisuće godina, bili najpogodniji u zaklonjenijim te volumensko-morfološki zaštićenijim strukturnim dijelovima svih takvih struktura, a što je na koncu i dovelo do toga da se danas gotovo nigdje na desetak, i možda više njih, do sada prepoznatih te ovdje prezentiranih prapovijesnih, neolitskih (i ili nešto kasnijih u kontinuitetu) suhozidnih kompleksa i sustava iskopa, jaraka te klastera zbijenih ukopanih kamenih kuća, ne mogu na njihovim vanjskim stranama, pronaći pa niti najmanji segmenti očuvanijih suhozidnih struktura što nam ujedno i govori koliko je ogroman protok vremena i utjecaja vremenskih te ostalih sila, morao proći da gotovo svi ovi vanjski, nekada zasigurno isto tako izvorno lijepo suhozidno obzidani, dijelovi i segmenti svih ovih prastarih kompleksa, danas poprime izgled samo ''običnih'' nasutih gomila pločastog vapnenca. Isto tako u istom ovom kontekstu načina i izgleda očuvanosti svih pronađenih, prepoznatih te obiđenih drevnih kamenih kompleksa, iskopa i klastera s ukopanim kamenim suhozidnim kućama, potrebito je naglasiti i još jednu nedvojbenu činjenicu da je unatoč svemu prethodno spomenutome, na brojnim dijelovima svih ovih kompleksa, poglavito na istočnijem dijelu lokaliteta Bodenik, ali i na ostalim dijelovima pri višim padinskim stranama Crnice iznad današnje autoceste, vizualno posve očito to da se tamo kriju pa i relativno brojni danas u potpunosti zatrpani prapovijesni objekti, prapovijesne kružne, izvorno i vidljivo ukopane, kuće, kao i ustvari gotovo čitava naselja, ili klasteri kamenih suhozidnih naselja koja su danas doslovce zatrpana nataloženim materijalima do svojih gornjih ili vršnih horizonata.
Naravno, s obzirom na neporecivost činjenice da su skoro svi ovakvi drevni kameni objekti bili napravljeni direktno na jako okršenom i raspucalom kamenu vapnencu, kao i na doslovno pravim krškim ponorima ili krškim jamama, uskim ili pak strmim vrtačama, kao i na plićim no jako okršenim rasjednim zonama, kontinuirano se kroz tisuće i tisuće godina sav nadošli materijal i sediment ispirao te otjecao kroz rečene krške pukotinske sustave, uslijed čega se i dan danas vrlo lijepo mogu vidjeti središnji uleknuti korpusi ogromnog broja svih ovdje prisutnih ukopanih prapovijesnih objekata, kuća, te obzidanih sustava jaraka ili iskopa. Naravno, u određenom, također znatnom, broju svih ovih drevnih struktura i objekata, može se isto tako zamijetiti i činjenica da su oni zatrpani skoro do polovice pa i višeg nivoa, u svojim središnjim dijelovima, ne toliko sa nataloženim sedimentom, zemljom, glinom ili pak kakvom vegetacijom, već gotovo isključivo sa obrušenim te zarušenim komadima pločastog vapnenca koji su nekada izvorno sačinjavali lijepo obzidane bočne suhozide svih tih drevnih građevina i struktura. U tom kontekstu autor ovog bloga je u nekolicini takvih upečatljivih rudarsko-ukopanih struktura te sustava jaraka ili iskopa gdje su prapovijesni stanovnici vadili chert ili rožnjak, probijanjem te dolaskom do samih ''dna'' tih struktura, zapazio činjenicu što je izazvalo određenu i frapantnost, ujedno i misterioznost, ali i ispostavljenu veliku indikativnost, da to što je izgledalo, odnosno što izgleda kao ''dno'' tih ukopanih jaraka i iskopa, ustvari niti približno ne predstavlja pravo dno, jer se razotkrilo to kako je riječ o samo jednom vrhu jednog pozamašnog sloja obrušenih te zarušenih, a nekadašnjih izvorno lijepo obzidanih, komada pločastog vapnenca, koji su se na ovim dijelovima promatranih ''dna'' tih usjeka i iskopa, nataložili ili pak obrušili do u visini i preko par metara visine, odnosno dubine. Sve nam to pak nedvojbeno s druge strane govori, kako su ovi upečatljivi drevni rudarski sustavi iskopa i jaraka bili i za par i više metara dublji u svoje izvorno vrijeme kada su podignuti bili, nego li to izgleda sada, i kako su osim toga nedvojbeno bili jako lijepo obzidani s unutarnjih strana depozitnih humaka koji su vješto podizani i građeni paralelno iskapanju samog silicificiranog chertom i rožnjakom bogatog pločastog vapnenca. Danas su pak svi ti depozitni humci sa svojih vanjskih strana totalno zarušeni i porušeni te pretvoreni u svojevrsne ''zaglađene'' gomile slične običnim nasipima, no s druge, pak nasuprotne ili unutarnje, strane u pravcu i smjeru ''dna'' svih tih iskopa i jaraka, možemo u određenim vrlo vrijednim dijelovima tih depozitnih humaka jasno zamijetiti dragocjene tragove još uvijek očuvanog finog izvornog zidanja u tehnici suhozida. Upravo je ova tehnika gradnje, ali i samog ukopavanja ili usijecanja terena te zidanja kamenih i suhozidnih struktura, vrlo analogna brojnim lokalitetima rano neolitičke starosti koje danas pronalazimo diljem jugoistoka Turske, a što je svima pak najpoznatije na primjeru čuvenog svjetskog lokaliteta Gobekli Tepe, koji uokolo monumentalnih T-stupova (T-pillars) upravo posjeduje ovima iznad Čapljine jako slične suhozidne izvorne konstrukcije unutar iskopanih te ukopanih dijelova vapnenačkog terena područja današnjeg grada Sanliurfe.
Bodenik i areal Gradine iznad Čapljine – glavni i jedinstveni prapovijesni pra-urbanizirani centar regije, pa i šireg, europskog, a moguće i svjetskog, prostornog ranga
Jedno od zasigurno najvrjednijih, najznačajnijih, kao i najmonumentalnijih, arheološko prapovijesnih arhitekturno-rasterskih sklopova u okviru čitavog promatranog, proučavanog te fizički posjećenog, područja sjevernije od Čapljine, tiče se lokaliteta Bodenik, a posebice njegovog istočnijeg dijela. Naime, kao što smo to već u početnom poglavlju ovog opsežnog članka i spomenuli, lokalitet Bodenik je već u dosadašnjoj ili ranijoj literaturi, te određenim popisima arheoloških registriranih nalazišta, već zaveden te opisan kao arheološko nalazište prapovijesne starosti s ostacima prapovijesnih gomila, ali i lokalitetom na kojem je zavedeno prapovijesno naselje ili gradina (Govedarica, Forić, 2011). No, kako stvari izgledaju to je izgleda sve što se dosada moglo pronaći javno dostupno ili opisano o ovom vrijednom prapovijesnom lokalitetu Bodenik, a što u tom kontekstu obuhvaća samo upisani taksativno deskripcijski navod da ovdje postoje prapovijesne gomile, kao i prapovijesno naselje ili pak gradina. S druge pak strane, sve ono što je autor ovog bloga kroz višestruke izrazito detaljne terenske obilaske, ili bolje rečeno škraping-planinarenje, uzduž i poprijeko čitavog lokaliteta Bodenik, uspio spoznati te razotkriti predstavlja ne samo izuzetno značajnu nadopunu već ranije zavedenog prapovijesnog nalazišta s gradinom ili prapovijesnim naseljem, već predstavlja spoznaju i otkriće zaista jednog fascinantnog, jedinstvenog, pa i senzacionalnog prapovijesnog nalazišta razmatrajući ga u širim regionalnim, a moguće i u svjetskim okvirima. Naravno, da u identični kulturološko-kronološki, kao i arhitekturno-rasterski, kontekst razotkrivenih spoznaja, otkrića te činjenica vezanih za sami Bodenik, u jednakoj mjeri ulaze i svi ostali ovakvi slični ili podudarni rudarsko-naseobinski suhozidni kameni kompleksi razmješteni, ili bolje rečeno raštrkani, uzduž i poprijeko jugoistočnih padinskih strana brijega Crnice sežući sve do bočnih dijelova doline rijeke Neretve zapadnije od naselja Dretelj.
Pa što je to sve razotkriveno na ovom upečatljivom te jedinstvenom prapovijesnom lokalitetu istočno jadranske obale i čitavog područja krša Dinarida ? Razotkriveno je to da ono što je ranije stručno zavedeno te opisano kao prapovijesno naselje ili gradina, ne predstavlja samo to, već se ovdje radi o jednom zaista fascinantnom i kao takvom (zajedno sa svim ostalim podudarnim kompleksima po padinama brijega Crnice sjeverozapadno od Dretelja) prema svim autorovim uvidima, jedinstvenom arhitekturnom prapovijesnom sklopu sa još uvijek sačuvanim klasterima gusto zbijenih desetaka pa i stotina ukopanih suhozidnih građevina, koje po svemu sudeći predstavljaju ostatke pradavnih prapovijesnih suhozidnih nastambi, te pratećih konstrukcija i modificiranih prostornih zona uokolo svih tih kamenih klastera s kućama. No, spoznato je i to da osnovnu prostorno volumensku, pa i arhitekturno-monumentalnu, jezgru ili pak glavni dio čitavog ovog čudesnog urbaniziranog prapovijesnog naselja, predstavljaju serije linijski izgrađenih ili iskopanih rudarskih iskopa te jaraka s obzidanim (obzidanim isključivo sa svojih unutarnjih strana u pravcima jezgre ili dna tih iskopa) depozitnim ili jalovišnim humcima (tailing piles). Ne smijemo također zaboraviti u vizualno morfološkom smislu možda i najupečatljiviju odliku čitavog ovog lokaliteta na Bodeniku, koje se jasno već u startu s prvim pogledima na bilo kakvim satelitskim snimcima razabire kao takvo, jest postojanje serije linijski raspoređenih prapovijesnih ukopnih gomila ili tumulusa, koji ustvari poput kakvog graničnog zida ili kružno ovalnog bedema s vanjskih strana okružuju glavni rudarsko-naseobinski kompleks serije iskopa, jaraka, te klastera brojnih ukopanih kuća. U jednom manjem dijelu točno ili doslovno direktno nad spomenutim sustavima suhozidnih iskopa te jaraka, ali i ukopanih kružnih do pravokutnih suhozidnih kuća, bile su očito podignute nekolicina takvih ukopnih gomila koje evidentno te po svemu sudeći potječu iz kasnijeg vremena nego li su svi navedeni ukopani kompleksi koji se kriju doslovno neposredno ispod takvih ukopnih gomila. U slučaju većine ovih gomila, gotovo sasvim sigurno, a temeljem ne samo karakterističnog načina izgradnje grobne konstrukcije u vidu tzv. zgrčenca, već i po pronađenoj ili zamijećenoj fragmentiranoj keramici upravo zamijećenoj u neposrednim zonama tih ukopnih tumula, možemo zaključiti da oni potječu iz perioda starijeg dijela brončanog doba, odnosno iz razdoblja već dobro poznate Posuške kulture. No, kao što je to već više puta naglašeno u početnom dijelu ovog članka, ukoliko se imalo detaljnije razgleda ili obilazi rečeni kompleks ukopanih iskopa, jaraka te ukopanih klastera kružno ovalnih do četvrtastih kuća, gotovo nigdje u njihovim prostorno-volumenskim te arhitekturnim kontekstima te okvirima ne možemo pronaći niti najmanji trag kakve brončanodobne ili bilo kakve druge prapovijesne ili pak mlađe, keramike. S druge pak strane, autor bloga je nakon ovog prvotnog te u velikoj mjeri jako misterioznog ili enigmatičnog uvida te otkrića (da se nigdje unutar rečenih ukopanih suhozidanih kompleksa jaraka, iskopa te klastera kuća ne mogu pronaći niti najmanji tragovi bilo kakvog keramičkog materijala), pristupio bio opetovanim te višestrukim terenskim obilascima čitavog identičnog područja ili kompleksa, nakon čega je sasvim slučajno došao do otkrića nečega što je gotovo rapidno promijenilo ili zaokrenulo dosadašnje ranije razmišljanje, pa i zaključivanje, samog autora po pitanju kulturološko-kronološke pripadnosti ili atribucije samog lokaliteta. Naime, ne na samom Bodeniku, već upravo na jednom od gotovo identičnih lokaliteta s kompleksom rudarskih iskopa, jaraka te klastera kuća, smještenome poviše na padinama Crnice iznad novije autoceste, autor je prvotno bio razotkrio te fotografirao par pojedinih jako zanimljivih te upečatljivih primjeraka prapovijesnog kamenog alata. Ovo otkriće ustvari otvorilo je jedan totalno ''novi svijet'' spoznaja ili novo polje usmjerenosti spoznavanja te razotkrivanja, što je onda potom i doprinijelo da se kroz prethodno spomenute naknadne terenske obilaske i na samom lokalitetu Bodenik razotkriju doslovno prave radionice ovakvog jako indikativnog i upečatljivog kamenog alata ili kamenog oruđa. Najveću, pa u jednu ruku i senzacionalnu, indikaciju koju nose ili posjeduju spomenute prapovijesne kamene alatke, jest činjenica da se ovdje mahom radi o specifičnom i karakterističnom tzv. makrolitičkom kamenom alatu, koji se nakon svih autorovih detaljnih znanstvenih komparacija, ispostavio kao vrlo jaki pokazatelj, ujedno i dokaz, da se ovdje radi o neolitiku, i to njegovom starijem dijelu koji je poznat kao pred keramički neolitik. O kakvim se sve oblicima većinom slučajno zamijećenog, a potom i detaljno fotografiranoga, kamenog alata, ovdje radi, imati ćete prilike detaljnije pročitati u idućem poglavlju ovog članka. Vratimo se sad nekim osnovnim arhitekturno-rasterskim te graditeljskim prapovijesnim osobitostima ili karakteristikama na lokalitetu Bodenik koje su raspoznate od strane autora ovog članka.
U tom kontekstu možemo spomenuti također jednu impresivnu činjenicu koja nam govori kako u sveukupnom rastersko-površinskom smislu, zona glavnog urbaniziranog kompleksa na Bodeniku koja uključuje sustave rudarskih iskopa, jaraka te prateće klastere ukopanih kuća, zauzima površinu oko 4 hektra, u koju ne ulaze ranije spominjena zone brončanodobnih ukopnih gomila ili pak gradina iz tog razdoblja (brončano doba, Posuška kultura). Nadalje, od izuzetne indikativnosti te znakovitosti jest i činjenica kako se čitav ovaj lokalitet, koji je podignut na jako blagim pribrdskim padinama, nalazi otprilike na prosječnoj nadmorskoj visini oko 150 metara, te je otprilike oko 1 km udaljen zračne linije od dolinskog dijela rijeke Neretve. Također, jako je indikativna i činjenica da je ovo područje gotovo izrazite mediteranske klime, što u sveukupnom smislu, uključujući i sve prethodno spomenute karakteristike, jasno odražava jednu upečatljivu i neporecivu geomorfološko-geostratešku kao i klimatološku, pogodnost upravo za podizanja prapovijesnih kamenih kompleksa te naselja, kakva su se podizala u tijeku neolitika, pa i još ranije, još od kraja epipaleolitika uzduž areala mediteransko-bliskoistočne zone, te većeg dijela istočnog i jugoistočnog Mediterana.
Posebnu impresivnost te jedno svojevrsno jedinstveno otkriće predstavlja pronađena i razotkrivena prapovijesna suhozidna arhitektura, te općenito način i stil prepoznate izgradnje prapovijesnih kompleksa sa sustavima ukopanih jaraka, iskopa te kamenih kuća pri čemu je prepoznato i razotkriveno to kako određeni udio takvih relativno plitko ukopanih kuća ima pravokutne osnove izgrađene u tehnici suhozida. Gledajući čitav ovaj razotkriveni kompleks, kako na samom terenu, tako i pogledom na satelitskim snimcima, može se razlučiti i još jedna činjenica koja nam govori kako se ovdje radio o jednom prilično velikom prapovijesnom kamenom kompleksu, koji je pak sastavljen od tri svojevrsna prapovijesna ''kvarta'' ili tri zone koje se međusobno gotovo dodiruju, ali su ipak kao takve jasno razlučive na satelitskim prikazima te posebice direktnim hodom na samom lokalitetu. Glavni, i možda i najmonumentalniji, od navedena tri integralna prapovijesna rudarsko-naseobinska kvarta ili odjeljka Bodenika, nalazi se na zapadnoj njegovoj strani. Ovdje se krije u vidu centralnog kostura ili centralne jezgre sustav pliće, pa ponegdje i dublje, iskopanih sustava rudarskih jaraka sa depozitnim humcima, pri čemu je najimpresivnija činjenica djelomične i zaista impresivne sačuvane izvorne prapovijesne suhozidne arhitekture s unutarnjih strana kako spomenutih depozitnih humaka, tako i jednog dijela unutarnjih bočnih strana sustava rudarskih jaraka. Na ovom zapadnom dijelu ili zapadnom kvartu Bodenika, nešto što je također od izrazite impresivnosti jest pronađeni suhozidni, pa djelomično i monumentalni, no vidljivo arhajski, grubo ozidani ulazni dio u čitav kompleks na ovom dijelu, gdje se raspoznaju svojevrsna monumentalna ulazna vrata sačinjena od kupasto uzvišenih suhozidnih bočnih dijelova u formama dovratnika, s prosječnom širinom ulaznog dijela kroz ta vrata oko dva metra. I što je nadalje najzanimljivije naknadno razotkrivena činjenica od strane autora bloga, jest to da se upravo doslovno ispred ovog monumentalnog ulaza nalazi i najimpresivniji, očuvani prilično duboki drevni rudarski iskop rožnjaka ili cherta, gdje je naknadno autor također razotkrio čudesno obilje makrolitičkog kamenog alata, koji se doslovno nalazi odložen, djelomično fragmentiran, djelomično kao vid poluobrađenog ili nedovršenog kamenog alata, ili pak kao samo pocijepani komadi ili fragmenti jako silicificiranog pločastog vapnenca, posvuda na ovom dijelu, pa čak i doslovno unutar korpusa navedenih monumentalnih ulaznih vrata ili suhozidnog portala u ovaj kompleks.
Također vrijedi spomenuti kako se u ovom zapadnom dijelu ili kvartu kompleksa na Bodeniku nalazi par karakterističnih brončanodobnih (popularno zvanih ilirskih) ukopnih gomila (slika dolje), koje su jasno vidljivo direktno podignute bile nad ovih kompleksima i sustavima iskopa, jaraka, te ukopanih kružnih kuća. Isto tako, u identičnom ovom sklopu, autor je putem detaljnog vizualnog pregledavanja i zapažanja svih dijelova očito drevnih rudarskih iskopa te ukopanih kuća ili pratećih ukopanih objekata, na prostornoj poziciji unutar jednog takvog od najdubljih te najimpresivnijih rudarskih iskopa, i to doslovno točno na nešto debljem vapnenačkom sloju evidentno bogatome sa proslojcima rožnjaka ili cherta, odnosno na svojevrsnom megabedu s gornje strane takvog iskopa, ali u neposrednoj blizini brončanodobne ukopne gomile, pronašao trag prastarog ubušavanja i kamenarstva i to identičan trag kakav je pronađen na određenim prapovijesnim megalitskim zidinama, kao što je lokalitet prapovijesne (kiklopske) zidine u Bobanovoj dragi ispod gradine Višegrad zapadno od Gruda (otkriće od prije više od 10 godina), zatim na području prapovijesnih gradina i megalitskih zidina u zaleđu Neuma, zatim na području gradinskih kompleksa uokolo Širokog Brijega, itd. Ovaj neporecivi uvid i element pokazuje nam, barem za ovaj dio kompleksa na Bodeniku, da je jedan manji, no vrlo upečatljivi, dio izvornih ranijih i neolitičkih rudarskih iskopa silicijem, odnosno chertom i rožnjakom bogatih proslojaka vapnenaca, bio djelomično iskorištavan i kasnije tijekom brončanog, kao i željeznog, doba, pri čemu su sasvim sigurno potencijal svog tog ranijeg vađenja ili eksploatacije rožnjaka, dobro bili prepoznali Iliri Daorsi, koji su isto tako izvršili pokušaje njihove eksploatacije jednog dijela ovih kamenih izdanaka megabedova te pločastog vapnenca cenomanske mezozojske starosti. No, većina ostalog dijela kompleksa na Bodeniku, kao i velika većina svih ostalih rudarsko-naseobinskih kompleksa s nešto manjim prostorno-površinskim te volumenskim gabaritima, koje je autor bloga razotkrio te obišao na sjevernijim padinskim dijelovima u odnosu na Bodenik, ne sadržava nikakve ili zanemarive, količine prapovijesnog, keramičkog, ili ostalog, pokretnog materijala, temeljem čega bi se pokazala kasnija veća iskorištavanost spomenutih kompleksa i kroz post neolitičko vrijeme, odnosno eneolitik, brončano te željezno doba. Prisustnost bilo kakvih prepoznatljivih antičkih ili pak rimskih ostataka, keramike, amfora, crijepa, ili čega sličnoga, nigdje nije unutar ovih kompleksa evidentna, niti je autor to pronašao, što jasno sugerira na činjenicu da se ovdje radi prvenstveno o prapovijesnim nalazištima te prapovijesnoj monumentalnoj spomeničkoj baštini.
U pogledu sve prepoznate ili barem dijelom još uvijek sačuvane kamene, monumentalne, odnosno suhozidne arhitekture, u okvirima čitavog promatranog ili ovdje definiranog kompleksa na Bodeniku, posebnu upečatljivost nosi i određeni vid pravog
svojevrsnog ''gradinskog'' suhozidnog bedema koji okonturuje upravo prethodno opisivani zapadni dio kompleksa iskopa, jaraka te ukopanih kuća, a ne dotiče se ni u kojem smislu brončanodobnih ukopnih gomila. Ovaj bedem, koji se na dijelovima jasno kao takav raspoznaje, pa čak se i ponegdje mogu zamijetiti njegova još uvijek sačuvana dva lica, pri čemu je puno bolje očuvano ono unutarnje lice jer je očito bila veća usmjerenost s pažljivijom i pomnijom suhozidnom gradnjom prema unutarnjim dijelovima ukopanih struktura, objekata, rudarskih iskopa rožnjaka, kuća, itd, predstavlja jednu svojevrsnu preteču svim danas prepoznatljivim gradinskim bedemima, no on kao takav, i kao prema svemu sudeći (nebrojeni karakteristični makrolitički kameni alati doslovno po ovom bedemu) neolitski suhozidni monument, posjeduje svoje neporecive i jasne ne samo arhitekturno-morfološke te graditeljske, već i one kronološke, analogije, sa sve većim i većim brojem ovakvih suhozidnih struktura koje datiraju iz perioda ranijeg neolitika te koji se razotkrivaju u posljednje vrijeme na području Bliskog Istoka u okviru
čuvenog Tas Tepeler projekta (
https://tastepeler.org/en), zatim jugoistočnog Mediterana, Arabije, ali i u najrecentnije vrijeme čak i na području krajnje zapadne Europe kao što je slučaj najnovijeg senzacionalnog otkrića megalitskog rano neolitičkog bedema u podmorju regije Brittany u današnjoj Francuskoj (
smithsonianmag-wall) . Pa ipak, i kada već samo prostim okom, vizualno morfološki, pa čak i promatrajući sve ovo i ovaj rečeni bedem na Bodeniku na satelitskim prikazima, rezimiramo sve što se da zapaziti i spoznati, čitav ovaj zapadni dio kompleksa na Bodeniku koji je okonturen ovim suhozidnim, većim dijelom danas totalno zarušenim (posebice sa svojih vanjskih strana), no jednim manjim dijelom još uvijek očuvanim, bedemom, možemo vrlo opravdano i utemeljeno tretirati kao jednu od najstarijih prapovijesnih gradina na čitavom ovom prostoru istočno jadranske obale te krša Dinarida.
No, koliko je zanimljiv i zapadni, toliko je isto zanimljiv i istočniji dio ili pak istočni kvart, promatranog i proučavanog kompleksa na Bodeniku. Ono što je od posebno interesantne osobitosti u ovim dijelu kompleksu, predstavljeno je jasno evidentnim sustavima, odnosno pravim klasterima gusto raspoređenih negdje pliće, a negdje dublje, ukopanih kamenih nastambi, ili nastambama sličnih građevina, koje su pretežito ovalno-kružnog te rjeđe pravokutnog tlorisa. Ovdje nije samo intrigantnost u spomenutom postojećem klasteru velikog broja ukopanih, a dijelom i totalno zatrpanih, kamenih suhozidnih kuća, već se jedna ogromna fascinacija može ovdje raspoznati te doživjeti uvidima u još uvijek čudesno očuvane segmente izvorne, neolitičke, suhozidne arhitekture unutar ovih graditeljskih struktura. Pa je tako autor bloga došao do otkrića da su pojedine kamene suhozidne kuće danas u potpunosti zatrpane sa centralnim kružnim do ovalnim pa i ponegdje četvrtasto-pravokutnim prostorima, ispunjenima gotovo do vršnog nivoa, sa golemim masama prethodno obrušenog te zarušenog kamenog materijala, ustvari komada pločastih vapnenaca koji su nekoć činili finije obzidane suhozidne strukture tih objekata. Na to sve je još na jednom dijelu takvih zatrpanih i nataloženih centralnih prostora kružnih kuća, dodatno bio nanesen sloj raznoraznih taloga, kao i izrasle vegetacije, pa je takve očito nekad drevne stambene objekte, danas moguće u vizualno-morfološkom smislu hodajući ovim dijelom terena, jasnije raspoznati po oblicim svojevrsnih ''umjetnih'' malih ili plitkih krških vrtača. Ujedno određeni broj ovakvih drevnih suhozidnih objekata uistinu i jest bio izvorno podignut ili izgrađen direktno unutar takvih tipova plićih i strmih vrtača koje su funkcionirale po principima krških ponora, pa čak ponegdje i kao krških jama.
Na određenim nešto perifernijim dijelovima ovog istočnog odjeljka ili kvarta Bodenika autor je tek nakon dodatnog sagledavanja i hodanja, uvidio također još jednu drugu fascinantnu činjenicu, koja nam kazuje da se na tim dijelovima ovog kompleksa kriju gotovo poput pravih Tas Tepeler lokaliteta, blago uzvišene ili plikativne strukture, koje predstavljaju doslovno umjetna brda, odnosno uzvišenja nastala dugotrajnim prekrivanjem i taloženjem kamenog te kombiniranog kameno-zemljanog materijala na čitave takve omanje klastere zbijenih suhozidnih drevnih kuća, a što sveukupno po svemu sudeći datira iz starijih dijelova neolitika. I ovakav slučaj takvih pravih umjetnih brda ili umjetnih padinskih dijelova istočnog segmenta ovog kompleksa na Bodeniku, kroz svoj postanak i formaciju, izrazito je bio uvjetovan lokalnim geološko-geomorfološkim osobitostima ovog dijela terena. Naime, ondje gdje se kriju ili gdje su razotkrivena, ovakva prava umjetna uzvišenja i umjetne padine, unutar kojih se kriju klasteri zatrpanih kamenih kuća i drugih objekata, na tim prostornim pozicijama krški izdanački reljef nešto je slabije izražen, i tu čak prevladava taloženje zemljanog materijala, te prekrivenost travnatom vegetacijom. Dok, pak s druge strane, u onim dijelovima kompleksa Bodenik, gdje su podignuti istaknutiji rudarski sustavi iskopa i jaraka, kao i pratećih neposredno smještenih ukopanih kružnih ili pravokutnih kuća, podloga svih tih konstrukcija i objekata funkcionirala je puno više po principima krških ponora te krških jama, pri čemu stoga na točno tim pozicijama te unutar svih takvih objekata, stupanj taloženja zemljano-glinovitog materijala bio je puno manje dominantan nego li procesi erozije, rastakanja te otjecanja svog takvog materijala preko oborinske vode te dalje kroz okršene pukotinske sisteme u dnima svih takvih objekata i struktura. Ovakva interesantna specifičnost ujedno je i dovela do toga da se, kako na zapadnim i središnjim, tako i na ovdje opisivanim istočnim, prostornim segmentima čitavog kompleksa na Bodeniku, izvorna suhozidna arhitektura unatoč svojoj ogromnoj starosti, uspjela djelomično i sačuvati, a poglavito u svim unutarnjim segmentima tih konstrukcija i objekata. Paralelno ovom očuvanju segmenata izvorne suhozidne gradnje, također je razvidna i totalna obrušenost, zarušenost i pretvorenost u prave nasipima podudarne gomile, brojnih izduženih depozitnih humaka, te vanjskih strana obzidavanih konstrukcija uokolo ukopanih kružno-ovalnih objekata. Ponegdje su takvi zarušeni kameni blokovi te zarušeni materijal od nekadašnjih izvorno finije ozidanih suhozidnih struktura, gotovo u cijelosti ispunili čitave volumene središta takvih ukopanih građevina. Ukoliko bi se kakvim naknadnim spoznajama ili uvidima ispostavilo to da su ovakve serije te klasteri ukopanih suhozidnih nastambi ili pratećih suhozidnih ukopanih struktura, građene bile, ili barem jednim dijelom iskorištavane i od strane prapovijesnog ilirskog stanovništva koje je podizalo neposredno smještene brojne ilirske ukopne gomile, kao i gradinske strukture, onda bi se barem svi takvi određeni dijelovi ovog kompleksa mogli slobodno uspoređivati te tretirati kao svojevrsna ilirska verzija čuvenog škotskog lokaliteta Skara Brae. Čak, dapače, gledajući i uspoređujući izglede suhozidne arhitekture i suhozidnih interijera kako na Bodeniku, tako i na čuvenoj Skara Brae-i, ispostavlja nam se jedna zaista frapantna sličnost. Pa čak i gledajući samu morfologiju kamenih blokova od kojih su građeni i oni poznati ukopani objekti na Skara Brae-i, kao i najveći brojčani udio svih prisutnih također ukopanih objekata ovdje na Bodeniku, možemo uvidjeti čudesnu podudarnost da je u oba spomenuta slučaja riječ isključivo o pločastom tipu sedimentne stijene. A inače, gledamo li i nadalje mnoge druge analogije u tim pogledima izvorne suhozidne arhitekture, moći ćemo pronaći istovjetne analogije te komparacije na slučajevima ostalih starije neolitičkih monumentalnih lokaliteta, poglavito onih smještenih po istočnom dijelu Mediterana te Bliskog Istoka, kao npr. čuveni lokaliteti u današnjoj Grčkoj, Sesklo i Dimini. O svim ovim upečatljivim, brojnim te vrlo indikativnim analogijama više će biti riječi u idućim poglavljima.
Kao druge bitne te upečatljive osobitosti vrijedi nam ovdje spomenuti i razotkrivene slučajeve gdje se unutar pojedinih ukopanih objekata koji bi prema svemu sudeći odgovarali Skara Brae tipu ukopanih suhozidnih nastambi, nalaze specijalno i namjenski postavljeni ogromni višetonski monolitni kameni blokovi, koji su ponegdje uspravljeni, baš poput čuvenih T-stupova u Gobekli Tepe-u, u forme mogućih ritualnih ili simboličkih ortostata, dok su negdje takvi megalitski blokovi doslovno u formama velikih stećaka sanduka. Kako se god uzme u obzir riječ je o neporecivim jako monumentalnim pronalascima te otkrićima, ovakvih monumentalnih spomenika podignutih ili postavljenih u centralne volumenske korpuse određenih rjeđih ukopanih struktura te građevina, i čija će izvorna namjena sasvim sigurno ostati još dugo vremena obavijena velikim velom tajni. A da se u određenom, pa ponegdje i većem, brojčanom udjelu, svih razotkrivenih te svih prisutnih ukopanih kružno do ovalno-pravokutnih, objekata, unutar promatranog kompleksa na Bodeniku radi zaista o strukturama izvornih nastambi ili kuća, pokazuju nam i autorova otkrića pravih ulaznih dijelova takvih građevina, odnosno i samih vrata, koja ponegdje posjeduju u formama dovratnika i nešto ljepše, monumentalnije, megalitske, kao i finije obzidane, suhozidne blokove. Da li je postojala na ovim ukopanim objektima te ukopanim, poglavito onim kružno-ovalnim, nastambama, kakva drevna nadgradnja, prema svim autorovim direktnim uvidima i spoznajama, odgovor na to pitanje je negativan, pa se time postavlja pitanje kakav su krovni element konstrukcije posjedovali svi ti ukopani, te mnogobrojni, danas djelomično i zatrpani, prapovijesni objekti ? U odgovorima na ovo zanimljivo pitanje, jako će nam dobro doći sama činjenica da se danas u velikom dijelu središnjeg uleknutog te ukopanog dijela svih ovih objekata ili nastambi, može jasno i neporecivo zamijetiti ogromna količina zarušenog te obrušenog kamenog materijala, mahom sastavljenog od nebrojenih kamenih ploča, koje su gotovo sasvim sigurno činili barem osnovnu građu bočnih izvornih suhozidnih konstrukcija, ali vrlo moguće i da su činili pri tome i osnovnu građu krovnog dijela ovih objekata. Ovakvu moguću, ali i izglednu vjerojatnost, možemo prije svega uvidjeti u gotovo potpunom ili totalnom nedostatku, pa i onih najmanjih kao takvih, bilo kakvih fragmenata tzv. kućnog lijepa ili pečene zemlje, kakve pak u jako obimnim količinama pronalazimo na metalodobnim, posebice onima brončanodobnima, kamenim gradinskim te naseobinskim kompleksima diljem Hercegovine, kao i susjedne Dalmacije. Ukoliko su ovi danas zarušeni i polomljeni komadi pločastog vapnenca zaista činili bili izvornu krovnu građu svih ovih objekata, onda se pred nama otvara zaista jedna upečatljiva, vizualno fascinantna, ali i senzacionalna, činjenica, odnosno slika u kojoj se ispostavlja to da su se ovdje nalazile neke od najstarijih suhozidno građenih bunja na svijetu. No, s druge pak strane moguće je, i najvjerojatnije prema stavu autora ovog bloga, da su ove ukopane građevine i ukopane nastambe direktno nad očito i nedvojbeno masivnim izvornim bočnim suhozidnim konstrukcijama imale određenu organsku građu ili kakav organski materijal u mogućoj kombinaciji drvenih greda te životinjskih koža, ili pak kakvih specijalnih listova i granja od kakvog posebno odabranog drveća.
U istom ovom kontekstu ovdje nam vrijedi spomenuti i još jedno ovakvo izrazito vrijedno autorovo otkriće, gdje su se unutar nekolicine dijelova u lateralnim, ali i vršnim, segmentima suhozidnih masivnih konstrukcija razotkrile mahom očuvane, kao takve jasno vidljive te neporecive, pravokutne zidane strukture. Na većem dijelu uzdužnih te vertikalnih sekcija ove nekadašnje, očito neolitičke, suhozidne, strukture, odnosno izvorni jako lijepo ozidani dijelovi kompleksa, su se danas većinom totalno obrušili i postali posve neprepoznatljivi kao takvi, no ipak i na svu sreću na pojedinim rjeđim, no kao što se jasno vidi, time i višestruko vrjednijim, dijelovima ovog kompleksa, ovi pravokutni i lijepo ozidani dijelovi suhozidne arhitekture još uvijek su ostali sačuvani, a što u konačnici predstavlja jedan zaista jedinstveni primjerak ne samo ovako, i ovoliko stare, prapovijesne monumentalne te suhozidne arhitekture, već to predstavlja neporecivi i opipljivi materijalni dokaz iznimno rane urbanizacije koja se na ovom dijelu istočno-jadranske obale, odnosno u ovom dijelu Europe i svijeta, počela javljati, prema svim materijalnim pokazateljima (asocijativni mnogobrojni makrolitički kameni alat), čak još od starijeg dijela neolitika. U konačnici kada sažmemo te rezimiramo sve prethodno opisano te navedeno unutar ovog poglavlja o lokalitetu Bodenik, možemo iznijeti jedan mogući zaključak kako preko veze Bodenika i same današnje Čapljine, njene izvorne starosne korijene možemo i trebamo svakako tražiti u neolitiku, a moguće i u još ranijem periodu, čime nam se ispostavlja jedan čudesan potencijalni zaključak da grad Čapljina predstavlja jedan od najstarijih gradova u Europi, a moguće i još šire prostorno gledajući.
Prepoznata, posjećena te razotkrivena čudesna rudarska prapovijesna naselja i drevni suhozidni kompleksi na padinama brda Crnice, nažalost jednim dijelom danas uništena ( uslijed dosadašnje neprepoznatljivosti ), ali još uvijek i dijelom očuvana – '' Hercegovački Tas Tepeler ''
Iako je fascinantnost te zapažena karakternost prethodno opisanog lokaliteta Bodenik na jednoj neupitno izrazito visokoj razini, možda je još veća razina neotkrivenog potencijala i Bodeniku podudarnih karakteristika, prisutna na seriji neočekivano razotkrivenih ostalih sličnih rudarsko-naseobinskih kompleksa koje je po obilascima i proučavanjima Bodenika, autor ovog bloga uspio razotkriti, te na koncu i višestruko detaljno terenski posjetiti, na pred brdskim padinskim područjem s jugoistočnih strana vrhova brijega Crnica ili pak Kukavac.
Teško je ovdje u nastavku ovog članka sve ove razotkrivene te od strane autora i direktno posjećene, komplekse monumentalnih iskopa, jaraka te klastera ukopanih kuća, detaljnije opisati te prezentirati, pa će se stoga nastojati u nastavku ovog poglavlja barem one najviše reprezentativne razotkrivene osobitosti svih ovih razmatranih prapovijesnih kamenih kompleksa, čitateljima približiti te opisati u nekim osnovnim crtama.
U ovom kontekstu vrijedi nam spomenuti to kako se već prvi, Bodeniku u potpunosti podudarni u višestrukim pogledima i smislu arhitekturno-kulturoloških te kronoloških materijalnih ostataka i dokaza, prapovijesni rudarsko-naseobinski kameni suhozidni kompleksi, počinju sterati padinom već mrvicu sjevernije te sjeveroistočnije od Bodenike. Također, zapaženo je nešto što je jako bitno u kontekstu spoznaje o prapovijesnom vidu kontinuiranog korištenja svih ovih lokaliteta, a riječ je o tome da u određenom broju ovih prapovijesnih rudarsko-naseobinskih kompleksa unutar njihovog bližeg ili pak nešto šireg prostornog korpusa zapažamo postojanje karakterističnih brončanodobnih ukopnih gomila (Posuška kultura), dok ipak na određenom dijelu, odnosno u slučajevima zasebnih određenih drugih ovakvih prostorno ograničenih rudarsko-stambenih kompleksa uopće nema nikakvih brončanodobnih gomila ili sličnih struktura iz metalodobnih prapovijesnih razdoblja što nam s te strane pak jasno sugerira diferencijaciju, ali i kontinuitet, u tom kronološko-kulturološkom, te arhitekturno-rasterskom, pogledu. U slučaju pak samog Bodenika jasno smo mogli uvidjeti neporecivost direktno vertikalnog i bočnog neposrednog odnosa takvih ukopnih brončanodobnih gomila te sustava suhozidno obzidanih jaraka i iskopa te ukopanih kružno-ovalnih nastambi, gdje se jasno vidi da takve, rjeđe, ukopne prapovijesne gomile, leže ili su podignute bile, direktno nad rečenim kompleksima ukopanih te suhozidno obzidanih struktura. I nadalje, nešto što je od drastične vizualne, ili bolje rečeno vizualno-arhitekturne ili pak graditeljske, upadljivosti vezano za promatranje izgleda i morfologije rečenih ukopnih brončanobnih gomila, kao i njima kronološko-kulturološki podudarnih gradinskih struktura, te promatranih ukopanih iskopa, jaraka te posebice ukopanih kružno-ovalnih do rjeđe pravokutnih kuća, jest neporecivost ogromne razlike u načinu arhitekture te izvedbe samog zidanja svih prethodno spomenutih građevina, objekata te kompleksa. Naime, gotovo i apsolutno svi prepoznati, posjećeni te fotografirani, kompleksi rudarskih obzidanih jaraka, iskopa te klastera ukopanih kuća, su isključivo građeni od pomno odabranih isključivo pločastih tipova vapnenaca, koji su čak i lijepo međusobno posloženi i uklapani, dok su ukopne brončanodobne gomile, kao i sami bedemi brončanodobnih gradina koje se nalaze u relativnim blizinama, s druga pak strane, isto tako gotovo isključivo građeni bili od grubljih, ne-pločastih, i dimenzijama većih, tipova ili blokova lokalnog vapnenca. Ovo je jednostavno jedna očita i nedvojbena, jako upadljiva vizualno-morfološka te arhitekturna različitost koja nam s druge pak strane ujedno ukazuje i na različiti kronološki aspekt i različite kronološke horizonte između svih ovih promatranih kamenih kompleksa.
Jedna od također bitnih i jako interesantnih osobitosti koja je zapažena i višestrukim naknadnim autorovim obilascima in-situ svih ovih drugih Bodeniku podudarnih rudarsko-naseobinskih suhozidnih kompleksa sjevernije te istočnije od samog Bodenika, jest to da su i ovdje, i to gotovo u svakom od ovih razotkrivenih drugih kompleksa tipa Bodenik, pronađene nedvojbene geološko-petrološke osobitosti gdje je razvidno to da su i ovdje prisutni silicijskom komponentnom, odnosno rožnjakom i chertom, bogatiji proslojci ili slojevi vapnenca. Ovo naravno nikako ne može biti plod ''slučajnosti'', već je ovakav odabir točnih prostornih ili geomorfoloških pozicija i svih ovih ostalih prepoznatih te razotkrivenih rudarsko-naseobinskih suhozidnih kompleksa, isključivo produkt jednog začudno visokog drevnog rudarsko-geološkog inženjerskog znanja ili pak direktnog primijenjenog geološko-petrološkog inženjerstva, koje se ogleda u samoj nedvojbenoj činjenici da upravo na svim ovim mjestima možemo pronaći brojne evidencije pojava rožnjaka ili cherta, ali i upravo nešto kao vid krucijalnog materijalnog dokaza, a to su brojni ostaci makrolitičkog te ostalog litičkog, kamenog prapovijesnog alata.
U pogledu prepoznatih te proučenih arhitekturno-rasterskih te prostorno-morfoloških, karakteristika svih ovih ostalih razotkrivenih rudarsko-naseobinskih drevnih suhozidnih kompleksa ponad ili u okolici Bodenika, poglavito svih onih razmještenih po niskim padinama brijega Crnica iznad Bodenika pa u pravcu sjevera, raspoznate su neke osnovne činjenice da se ovdje radi o raznolikim morfološko-dimenzijskim kompleksima, koji prema svojim površinama koje obuhvaćaju, variraju od manjih kompleksa s površinama manjima od pola ili jednog hektara, pa do nešto većih ili pak relativno velikih takvih kompleksa s površinama i preko par hektara. U pogledu same prostorne morfologije izgleda svih takvih rudarsko-naseobinskih kompleksa prepoznato je i to da pojedini od njih, imaju samo jedan do dva paralelna niza rudarskih suhozidnih sustava jaraka i iskopa s pratećim depozitnim humcima, dok su pojedini koji su ujedno površinama i veći, sadržavaju više paralelnih linijski raspoređenih sustava iskopa i jaraka s depozitnim humcima, pri čemu se često između tih linija ili pravaca iskopa i jaraka nalaze nešto proširenije no linijski izdužene, u istom smjeru položene, serije ili klasteri, danas pretežito zatrpanih ili vegetacijom prekrivenih, izvorno ukopanih kružnih, ovalnih, te u rjeđem broju slučajeva i pravokutnih kamenih suhozidnih kuća.
Ono što je možda od najveće razotkrivene zanimljivosti, pa i ujedno nešto što predstavlja možda i najveće otkriće vezano za sve ove pradavne komplekse s iskopima, jarcima te ukopanim građevinama i strukturama, jest sama činjenica da gotovo svaki od ovih kompleksa, neovisno o tome da li je površinom manji ili veći, u svojim prostornim okvirima, najčešće paralelno sustavima rudarskih iskopa i jaraka s depozitnim humcima, sadržava i već spomenute klastere kamenih kuća. Dakle, u prijevodu, svugdje ovdje, na primjeru svakog ovog prastarog kompleksa, gotovo sasvim sigurno se radi i o prastarim naseljima, koja su očigledno i nedvojbeno bila direktno prostorno navezana na iskope rožnjaka ili cherta. I ovdje, kod pojedinih ovih drevnih kompleksa iznad ili bočno od Bodenika, možemo hodajući terenom, ukoliko posjedujemo takvo prethodno malo veće terensko, kao i teoretsko, iskustvo, zamijetiti, odnosno ujedno i zaključiti, kako se tu kriju, i kako ustvari na tim određenim prostornim pozicijama hodamo direktno po čitavim totalno zatrpanim i prekrivenim prapovijesnim kompleksima ili prapovijesnim kvartovima gdje se kriju na desetke, pa moguće i stotine, izvornih, a danas zatrpanih, ukopanih suhozidnih kamenih nastambi, koje su mogle biti čak i međusobno sa svojim bočnim zidovima povezane, kao što je to slučaj s mnogim ovakvim lokalitetima neolitičke starosti u okvirima Natufijske te Tas Tepeler kulture. Ponegdje pak, a što je ovisilo ili bilo rezultatom geološko-geomorfološke pogodnosti ( o čemu smo pisali u prethodnim poglavljima), unutar prostornih okvira ovih ostalih razotkrivenih rudarsko-naseobinskih prapovijesnih kompleksa, možemo pronaći ili naići na, nešto bolje očuvane ovakve ukopane kamene kuće, koje pretežito imaju prepoznatljivu kružno-ovalnu osnovu. No, ponegdje pak možemo pronaći poput kakvih dragulja vrijedne, i vidljive ostatke poluukopanih suhozidnih zidova ovakvih prapovijesnih kuća u sklopovima rudarskih serija iskopa i jaraka, koji imaju jasno razvidan pravokutan tloris. Gledajući u sveukupnom prepoznatom smislu, sve prisutne drevne ili prapovijesne kamene kuće, neovisno da li je riječ o ovalno-kružnim ili pravokutnim kućama, kao i to neovisno u kojoj su mjeri danas sačuvane ( odnosno ili zatrpane), bez ikakve sumnje je neporeciva činjenica da se ovdje radi o isključivo suhozidnim građevinama, koje su sačinjavale prave klastere, negdje sa svojim gušćim, a negdje s rjeđim, prostornim rasporedom unutar vanjskih ili perifernih granica svih prepoznatih te od strane autora bloga posjećenih ovakvih rudarsko-naseobinskih drevnih kompleksa. U tom kontekstu postaje nam i jako indikativan i sami toponim jednog dijela padine Crnice, sjeveroistočno od razmatranih i razotkrivenih kompleksa, koji je danas većinom kao državno zemljište – pod nazivom ''Kućišta'', što jasno odražava da se na tom prostoru nalaze ili su već od ranijih vremena tu prepoznate kao takve, ostaci ili ruševine, starih ili drevnih, kuća, iako se danas pregledom svih satelitskih snimaka na tom predjelu ne mogu zamijetiti nikakvi vidljiviji ostaci takvih kuća, već se najviše naziru ''samo'' obični vapnenački slojevi mezozojskog vapnenca.
Za razliku od nešto vidljivijih ili koliko toliko na površini ili iznad površine tla očuvanih, kamenih struktura drevnih suhozidnih nastambi, na ovim dijelovima jugoistočnih padina brijega Crnica, autor je razotkrio i postojanje drugih jako zanimljivih zona koje obuhvaćaju relativno prostranije te zaravnjenije terasaste podeste, pa i zaravnjenije dijelove određenih reljefnih depresija, gdje se jasno vidi da je stupanj taloženja zemlje i glinovitog materijala prednjačio u odnosu na krško otjecanje, eroziju i ispiranje takvog tla i zemlje kroz krške pukotine i ponore, te se na takvim razotkrivenim pozicijama, ne na svakim, ali jeste na pojedinim od njih, nalaze očite danas potpuno zatrpane te niskom ili većom travom prekrivene prapovijesne strukture, pa i moguće čitava omanja prapovijesna naselja. Sve nam ovo govori da su ove prisojne padine Crnice koje sežu južnih dijelova ispod podnožja vršne zone pa sve do današnjeg lokaliteta Bodenik te do današnjeg naselja Dretelj, kao i Zvirovići na zapadnoj strani, jedan nevjerojatan i jedinstven, kao i još uvijek totalno neprepoznati te neotkriveni, arheološki prapovijesni dragulj u okvirima ne samo BiH, već i mnogo šireg prostora.
Gledajući nadalje sva ova
naknadna razotkrivena prapovijesna rudarska naselja, autor je u njima, kao što je to već prethodno i spomenuto, razotkrio obilje raznoraznog, ali ipak specifičnog te kao takvog jako indikativnog, litičkog alata, odnosno kamenog oruđa ili kamenih alatki. Među svim takvim razotkrivenim te zamijećenim komadima kamenog alata, daleko najviše prednjače forme tzv. makrolitičkog kamenog alata, unutar kojega pak prednjače forme perforatora, strugača, velikih oštrica (makrooštrice, macroblades – eng.) i velikih noževa, zatim i pravih kamenih sjekira, pa onda i zašiljenih bušača, strelica, rezača, i drugih oblika. Kao i na svim ostalim lokalitetima , kao i na Bodeniku, i na ovim svim razotkrivenim te posjećenim lokalitetima, autor bloga je isključivo samo fotografirao svaki ovakav slučajno zamijećeni primjerak kamenog alata (pri čemu naravno vrijedi činjenica da određeni dio svih takvih fotografiranih komada predstavlja nedovršeni ili nepotpuni kameni alat, a određen dio i ne predstavlja uopće ljudskom rukom dirane komade kamena, već moguće tzv. ekofakte, ili pak geofakte) pri čemu je nakon fotografiranja svaki ovakav komad ostavljen pažljivo u mm položaj na in-situ poziciju u kakvoj je i zatečen. Na koji način se mogu u generalnijem smislu prepoznati, te kako ustvari i izgledaju brojni pravi ljudski artefakti koji su napravljeni od stijena, odnosno koji predstavljaju prapovijesne kamene alatke, čitatelji mogu pročitati u jednom zaista zanimljivijem recentnijem internetskom članku na mrežnoj stranici :
yahoo-stonetools.
U jednom drugom pak, geološko-petrološkom i geoarheološkom kontekstu čitavog ovog proučavanog prostora, kroz autorove trekking-planinarske fizičke obilaske svih ovih svojevrsnih ''gornjih'' kompleksa tipa Bodenik, ispostavila se zaista fascinantna činjenica da u svakome od njih ciljano su podignuti rudarski drevni iskopi rožnjaka ili cherta, te je u svakome od njih i formirana barem jedna specijalizirana prapovijesna radionica takvog kamenog alata, u kojem prednjači, tj. prednjačila je, proizvodnja velikog tzv. makrolitičkog kamenog alata. I kao u slučaju fascinantnog lokaliteta Bodenik, i ovdje je autor razotkrio diljem sustava iskopa, jaraka, kao i posebice unutar klastera ukopanih, bolje ili slabije očuvanijih, suhozidnih kamenih kuća, karakterističnu suhozidnu arhitekturu od isključivo jako lijepo probranoga pločastog tipa lokalnog vapnenca, odnosno arhitekturu kakvu gotovo identičnu pronalazimo na poznatim svjetskim lokalitetima neolitičke starosti kao što su Skara Brae i Knap of Hogar u Škotskoj, zatim također čuveni lokaliteti u Grčkoj – Sesklo i Dimini, pa potom također jako poznati svjetski neolitički monumentalni lokalitet urbaniziranog karaktera kamene gradnje - čuvena Khirokitia na otoku Cipru, Natufijska kamena i suhozidna naselja iz ranijeg neolitika, i drugim sličnim lokalitetima. I kao što je to razvidan slučaj, koji je ujedno i podrobnije objašnjen u drugom poglavlju ovog opsežnog i ekskluzivnog članka, na lokalitetu Bodenik, i na ovim svim razotkrivenim tzv. gornjim rudarskim kamenim naseljima, prisutni su veći ili manji depozitni humci ili jalovišne ''hrpe'', koje su gotovo uvijek i na svim takvim lokalitetima sa svojih vanjskih strana totalno danas uslijed protoka vremena, kao i svih ostalih sila i agensa, zarušene i obrušene do te mjere da izgledaju kao obične nasute gomile ili nasipi, no ipak s pojedinih rjeđih unutarnjih strana u pravcima i smjerovima središta jaraka te iskopa, mogu se pronaći vrlo dragocjeni izvorni sačuvani suhozidni segmenti, koji su čak ponegdje i sukcesivno bili ozidani, na način stepenastog podzidavanja i stepenastih suhozidnih terasa. Ova specifična, i za čak i pojedine prapovijesne gradine karakteristična suhozidna prastara gradnja, u ovom konkretnom slučaju imala je svoju jako praktičnu, i prije svega konkretnu inženjersko-graditeljsku svrhu statičke prirode. Jer, postalo je razvidno, kako su ove unutarnje stepenasto ozidane suhozidne konstrukcije napravljene u očitoj mjeri i svrsi kako bi se paralelno sa samom eksploatacijom te vađenjem rožnjaka, cherta te silicificiranih dijelova pločastih vapnenaca, sav taj prethodno iskapani kameni materijal jednoliko, s jednolikom brzinom, te u jednolikom proizvedenom volumenu, slagao s tih nasuprotnih strana od samog jezgra linije iskopa, pri čemu su na taj način i producirani ovakvi upečatljivi depozitni humci kakve u gotovo jednolikoj analogiji sa jednakom svrhom i genezom, pronalazimo na području današnjeg Levanta, gdje su tamo ti depozitni humci nastali također rudarenjem rožnjaka ili cherta ponajviše jako starog, donje i srednje paleolitskog, podrijetla. I ponovno kao u slučaju Bodenika, i ove depozitne hrpe iskopane ''jalovine'' od pločastog silicificiranog vapnenca, koje su često s unutarnjih strana bile izvorno lijepo obzidane tehnikom stepenastih suhozidova, sadrže u svom volumenskom korpusu obilje poluproizvoda, odbačenog kamenog materijala, nedovršenih, ali i onih dovršenih, kamenih alatki, s velikim brojčanim udjelom makrolitičkog kamenog alata.
Na jednom od takvih najistaknutijih te prostorno-volumenski najvećih, rudarsko-naseobinskih kompleksa smještenom relativno poviše od Bodenika, na višem dijelu padine brijega Crnica, autor bloga je prvotno sasvim slučajno bio zamijetio postojanje baš očitih i upadljivijih proslojaka cherta i rožnjaka, koji u tim trenutcima autoru nisu predstavljali ništa ''indikativno'' ili upadljivije, no što se nakon naknadnih i opetovanih autorovih obilazaka istog ovog lokaliteta, ispostavilo kao jedno pravo obilje izrađenih kamenih i makrolitičkih alatki, koje su mahom bile izrađene od tog spomenutog ''čistog'' rožnjaka ili komada cherta koji posjeduju raspon boja od prljavo snježno bijele pa do svijetlo ružičaste ili modro sivkaste nijanse. Nakon ovih uvida, postalo je sasvim jasno te razvidno da je ciljana i glavna svrha odabira točno ovih na prvi pogled prilično nepristupačnih te jako neprohodnih i surovijih brdskih prostora, da se u njima podižu ovakvi sustavi kako ukopanih rudarskih jaraka i iskopa tako i serija ukopanih kamenih nastambi, uzrokovana potrebom da se u prapovijesno doba, kada su se uostalom jedino i izrađivala ovakva kamena oruđa ili alatke, poglavito one makrolitičkih osobitosti ili tipologije, što bolje i preciznije dospije do bilo kakvog, pa i volumensko-izdanački, manjeg, ležišta ili nalazišta traženog materijala, tražene vrste stijene – rožnjaka ili cherta. I ponovno se ispostavlja fascinantni zaključak i čudesna spoznaja kako se ovdje radilo o zaista nevjerojatnim inženjerskim sposobnostima domaćeg prastanovništva u tom pradavnom vremenu, i da je riječ o zaista jednim pravim drevnim vrhunskim inženjerima geologije, rudarstva, ali i građevinarstva, s obzirom da ovdje neporecivo vidimo jasne tragove i elemente pradavne prapovijesne urbanizacije kroz podizanje raznolikih, ovalno-kružnih, stepenastih, pa i posebice vrijednih pravokutnih, suhozidnih konstrukcija te substrukcija.
Ipak, kao jedna tužna činjenica koja se ovom prilikom mora naglasiti, a bez ikakvih namjera da se ikoga optuži ili okrivi za bilo što, jeste to, da je nažalost, kao što smo to već spomenuli ranije, jedan određeni brojčani udio od svih ovakvih jako vrijednih prapovijesnih (neolitičkih) rudarsko-naseobinskih kamenih i suhozidnih kompleksa, danas u potpunosti uništen i zbrisan s lica zemlje. No, to je sve tek u najnovije vrijeme od strane autora ovog bloga ujedno i spoznato kao takvo, činjenično i neporecivo, stanje, budući da su se tek sada ujedno i prepoznala sva pripadna svojstva te ogromna, a ranije nepoznata i neotkrivena, vrijednost svih takvih lokaliteta, koji u svojoj osnovi predstavljaju, odnosno predstavljali su, jednu vrhunsku i jedinstvenu monumentalnu spomeničku baštinu prapovijesnog vremena prisutnu na ovim našim prostorima. Gdje su se točno nalazili, odnosno kako su izgledali svi ti, danas nepostojeći i uništeni, prapovijesni lokaliteti sa klasterima i sustavima iskopa, jaraka, te ukopanih gusto raspoređenih kamenih suhozidnih kuća, zainteresirani čitatelji moći će uvidjeti unutar opsežne fotogalerije koja slijedi po završetku ovog tekstualnog dijela članka.
Razotkriveni te fotografirani čudesni makrolitički kameni alati i kameno oruđe, koje tipološki i prema analogijama, pokazuje vrijeme fascinantnog pred keramičkog neolitika te perioda čuvenog Gobekli i Karahan Tepe-a, kao i Tas Tepeler-Anatolijske i Natufijske prapovijesne civilizacije u Anatoliji i Levantu, pa čak i analogije s čuvenim svjetskim lokalitetom Ohalo II u Izraelu
Sva očekivanja autora ovog članka bila su višestruko premašena nakon konačnog uvida, te rezimea, svega onoga što je kroz višestruke i detaljne obilaske svih razotkrivenih kamenih prastarih kompleksa, prvotno slučajno zamijećeno, pa potom i fotografirano. Očekivanja su naime prvenstveno bila te išla u tom smjeru kako će se uglavnom, pa i jedino, na ovim lokalitetima moći pronaći manje ili više brojniji te fragmentirani ostaci kakve prapovijesne metalodobne keramike, uz prateće kamene suhozidne strukture, te pri tome doći i do preliminarno pretpostavljenih ili očekivanih spoznaja da i radi ''samo'' i isključivo o takvim lokalitetima, takve starosti, te koji nipošto ne sadržavaju nikakve drugačije ili brojnije ostale vidove materijalne ostavštine, a posebice ne one koja bi indicirala određeni drugačiji kronološki raspon od pretpostavljenog te unaprijed očekivanog prapovijesnog perioda u rasponu od ranog brončanog doba pa do rimskog doba. Nakon prvotnog i posve slučajnog autorovog zamjećivanja par komada poluobrađenih do obrađenijih kamenih alatki sličnih srednje paleolitskim bifacijalima na jednom od ranije spomenutih prapovijesnih rudarskih naseobinskih kompleksa na povišenijem dijelu krške padine s južnih strana uzvišenja Crnice, autoru su se krenula događati poput trake koja se odmotava nebrojena podudarna otkrića, odnosno vizualna zamjećivanja, detektiranja, a potom i fotografiranja, svih tih mnogobrojnih kamenih alatki, koji prema svemu sudeći nose jednu izrazito važnu pa i jedinstvenu, prije svega kronološku, ali i kulturološku, indikativnost.
U pogledu pobližeg razmatranja svog zamijećenog te fotografiranog kamenog alata, u startu je ovdje potrebito naglasiti jednu izrazito bitnu činjenicu koja glasi da je sav ovakav kameni materijal, odnosno doslovno i apsolutno svi, kameni, pretežito makrolitički, komadi alatki ili oruđa, direktno asocijativan sa svojim prisustvom sa svim ovim prethodno opisivanim rudarsko-naseobinskim kompleksima iskopa, jaraka, depozitnih humaka, te klastera ukopanih kamenih kuća, dok se možda tek koji primjerak, ili dva, od tisuća njih, pronašao u direktnom i neposrednom okruženju svih ovih prastarih kompleksa iskopa, jaraka i kuća, a što je ujedno i logičan pokazatelj da se isti ovaj proizvedeni kameni alat od strane prapovijesnog stanovništva nosio i dalje od ovih centara produkcije, rudarskih iskopa, nalazišta cherta ili rožnjaka, kao i svih pripadnih radionica, kako bi bio direktno iskorištavan za razne aktivnosti u lovu te mesarstvu, očito nekih većih ili krupnijih oblika sisavaca, biljojeda, preživača.
Promatrajući sve ono što je autor putem vizualnog jako detaljnog ''zagledanja'' te promatranja gotovo svakog kutka svih posjećenih kamenih te suhozidnih prapovijesnih kompleksa i klastera sa sustavima jaraka, iskopa, jama te posebice indikativnih zatrpanih do manje zatrpanih kružno-ovalnih te ponegdje i rjeđe pravokutnih kuća, ovdje je potrebito napomenuti također jednu isto tako jako bitnu stavku, ustvari činjenicu, gdje se ispostavlja to da je autor bloga, osim, naravno daleko najbrojnijih primjeraka kamenog alata te kamenih otpadaka ili polu-obrađenih do neobrađenih komada kamenja i kamenih pločica silicificiranog sitnozrnatog sastava, na određenim dijelovima spomenutih kompleksa ili pak građevina pronašao i druge vrlo zanimljive ostatke, koji ne spadaju u karakteristične artefakte načinjene ljudskom rukom, ili uvelike obrađene ljudskom rukom, no s određenom mogućnošću da i jesu barem jednim minimalnim volumenskim dijelom takvi komadi tih ostalih pronađenih oblika i ''dirani'', odnosno djelomično i obrađeni od strane neolitičkog, ili pak prapovijesnog, čovjeka. Među svim takvim, ponekad i izuzetno zanimljivim, i nadasve misterioznim, potencijalnim artefaktima, odnosno u svakom slučaju vizualno znakovitim pronalascima, mogu se izdvojiti određeni komadi jako lijepog kristala kalcita, koji su moguće jednim dijelom i od strane prapovijesnih ljudi obrađeni, zatim tu su još i pronalasci izuzetno zanimljivih pa i izgledom vrlo atraktivnih komada sastavljenih od fosiliziranih školjki te fosiliziranih stromatolitnih algi (tipičnih za prapovijesna jako plitka mora) koji su po svemu sudeći bili korišteni ili iskorištavani kao kakvi prapovijesni ''kućni'' ili pak osobni ukrasi, moguće i kakvi važni vidovi simboličkih predmeta (slika dolje). Također pronađeno je relativno mnogo komadića te komada vidljivo ljudskom rukom ekstrahiranih (iz nekadašnjeg izvornog kamenog živca bogatoga sa proslojcima silicijem bogatijih leća, odnosno rožnjaka ( ili cherta), kao i djelomično i obrađenih. No, nisu takvi komadi obrađeni u svojoj završnoj funkcionalnoj formi već su poput kakvih ili odbačenih ili nedovršenih poluproizvoda te komada ''ostavljeni'' po stranama ukopanih sustava jaraka i iskopa, kao i uokolo pojedinih kamenih ukopanih kružno-ovalnih kuća. No, među svim ovakvim vrlo interesantnim te zanimljivim zamijećenim ili razotkrivenim materijalnim ostacima, a koji ne spadaju u klasične ili karakteristične kao takve prepoznatljive prapovijesne kamene alatke, može se izdvojiti možda pronalazak jednog omanjeg no jako indikativnog oblika željezovitog netipičnog komada stijene. Ovaj jako neobični komad pronađen je direktno na površini vanjskog ili pak unutarnjeg (ovisno o promatranju veličinskog sklopa čitavog rudarsko-naseobinskog kompleksa) suhozidnog bedema koji okonturuje sustave ukopanih jaraka, jama, iskopa te klastere gusto raspoređenih posve ukopanih većih ili manjih, pretežito kružno-ovalnih nastambi ili kuća lokaliteta Bodenik. Ono što pridaje najveću misterioznost i svojevrsnu enigmu, a moguće i određeni stupanj indikativnosti, jest, s jedne strane promatrano, jasno vidljiva morfologija te reljefni oblik tog komada koji neporecivo svojim vizurama asocira na jako dobro poznate forme ili oblike prapovijesnih ''venera'', odnosno malih skulpturica ili kipića ''božice majke''(slika gore), kakvi su pronađeni upravo u brojnim dijelovima te prapovijesnim lokalitetima neolitičke, kao i pred-neolitičke, starosti unutar Euro-azijskih područja. O čemu se ovdje pak radi, u konkretnom slučaju ovog jako interesantnog crvenkastog komada s bedema na lokalitetu Bodenik, ostaje nam i dalje jedna velika enigma i otvoreno pitanje.
U pogledu raznolikosti morfologije, odnosno stilsko-morfoloških tipova svih zamijećenih te fotografiranih kamenih alatki na svim posjećenim ili detaljno vizualno pročešljanim kamenim rudarsko-naseobinskim kompleksima sjeverno od Čapljine, možemo s velikom utemeljenosti ustvrditi ili naznačiti činjenicu kako u sveukupnom spektru svih takvih komada ili kamenih alatki dominiraju one forme koje možemo opisati ili odrediti kao makrolitički alat. U tom sklopu ili spektru makrolitičkog alata ubrajaju se velike, do jako velike forme barem djelomično obrađenih u svrhu te namjenu poželjnog usjecanja, ubadanja, rezanja ili struganja, kamenih noževa, perforatora (bušača), strugala, svojevrsnih kopalja, zatim moguće i najbrojnijih vidova ili oblika tzv. makrooštrica (macroblades, eng.), makro-šiljaka, ali i svojevrsnih makro-sjekira i sličnih oblika kamenih alatki većih obrađenih do poluobrađenih formi. Puno je tu naravno odbačenog kamenog materijala, nedovršenih ili jako slabo obrađenih, poluobrađenih, kamenih komada te kamenih formi koji su imali tendenciju obrade ili vađenja iz serije prirodnih dobro uslojenih te pločastih vapnenaca bogatih s proslojcima rožnjaka ili cherta, u svrhu dobivanja kamenih noževa, strugala te perforatora. Jako je zanimljiva činjenica kako na dosta lokaliteta, ili na dosta pozicija unutar sustava rudarskih iskopa i jaraka, te rjeđe unutar ukopanih klastera kamenih ili suhozidnih kuća, možemo pronaći zamjetljivi udio onih kamenih alatki koji prema svojim stilsko-morfološkim osobitostima pripadaju karakterističnim levaloaškim odbojcima, kao i levaloaškim sječivima, pa i levaloaškim šiljcima. Postoji i zamjetljiv udio na pojedinim ovakvim lokalitetima i levaloaških jezgri, pri čemu se čak u neposrednim njihovim blizinama, odnosno neposrednim blizinama pozicija gdje su takve levaloaške jezgre in-situ slučajno zamijećene ili razotkrivene, mogu pronaći i direktni levaloaški odbojci koji su evidentno, ili prema svemu sudeći pripadali upravo tim komadima jezgri prije njihovih odbijanja. Pronađeno je također, u istom ovom kontekstu, i nekolicina upečatljivih diskoidalnih jezgri koje se doimaju i poput tzv. kornjačinog oklopa, pri čemu su evidentne jezičaste udubljene forme odbojaka, odnosno forme koje su nastale uzastopnim kružnim odbijanjima ovih jezgri uz rubne dijelove.
Pojedini razotkriveni te fotografirani komadi kamenih alatki, pogotovo oni koji imaju očite osobine levaloaških obrađenih odbojaka, ili pak levaloaških jezgri, strugača ili pak šiljaka, čak na prvi pogled pridaju asocijaciju na čuveni period vladavine neandertalaca, odnosno na puno stariju prapovijest od neolitika, a to je period srednjeg paleolitika ili poznatog musterijena. Ipak da nije riječ o ovoliko starom prapovijesnom periodu u konkretno ovom slučaju ovih kamenih rudarskih naselja i lokaliteta, makar nije isključeno posve niti njihovo postojanje na ovim pozicijama i dijelovima terena niske Hercegovine (imati u vidu već jasno i pokazano prisustvo neandertalaca, pa i mogućih još starijih oblika hominina (Homo heidelbergensis) u neposredno smještenoj dolini Neretve od Šurmanaca i Kručevića – link x ), pokazuju nam relativno brojni razotkriveni karakteristični neolitički, pa i epipaleolitički, čak i kasno-gravetijenski, oblici te forme kamenih alatki, koje su u vidovima manje ili više izduženih te uzdužno obrađenih uskih pločica šiljaka, kojima je često jedan rub izoštren kao šiljak u svrhu ubadanja ili kao sječiva. Također zanimljiv je poprilično veliki broj pronađenih te fotografiranih oblika koje prema stilsko-morfološkim osobitostima pripadaju manjim kamenim alatkama tzv. levaloaških pašiljaka. Pronađen je također relativno veliki broj oblika strugala, pri čemu ipak dominiraju oni oblici koji spadaju u jednostrana strugala, no pri čemu zaista posjeduju vrlo često zavidne dimenzije što im pridaje već rečeni karakter makrolitičkog alata. Što se tiče pozicija ili smještaja najviše obrađenih rubova kamenih komada na tipovima tzv. strugala, i tu je pronađen značajan broj dosta raznolikih oblika i formi, od izmjeničnih strugala, preko udubljenih te izbočenih strugala, strugala sa stanjenim hrptom, pa do strugala s obostranom obradbom. Postoji i određeni broj relativno manjih nazubaka, dok u cjelokupnom brojčanom spektru svih zamijećenih te fotografiranih komada kamenih alatki prilično veliki brojčani udio pripada raznolikim oblicima noževa, od noževa hrptenjaka, pločastih izduženih noževa s jednim zaobljenim uzdužnim rubom, pa do hrbastih noževa. Odnosno u određenom stilsko-morfološkom smislu te smislu ''dizajniranja'' kroz obradu određenog broja specifičnih kamenih alatki, jedan manji, ali itekako upečatljivi, pa i vrlo indikativni, brojčani udio u spektru pronađenih kamenih noževa, predstavljaju oblici listolikih noževa koji imaju jedan uzdužni ruba poprilično zaravnjen, a drugi zakrivljen poput ''Abri audi'' tipova oruđa, te koji je ujedno i djelomično retuširan u svrhu dobivanja zaoštrenog dijela za rezanje, struganje ili kao sječivo. Pojedini od takvih specifičnih listolikih kamenih noževa, pa i listolikih šiljaka, posjeduju čak zamjetljivu posebno obrađenu svojevrsnu ''dršku'', kao formu zasebno izvedenog te dorađenog produžetka, ili pak u obrnutom smislu gledajući, početka, takvih formi kamenih noževa, kao i šiljaka. Vrlo je interesantan, pa i formama jako atraktivan, oblik pronađenih slabije do polu-obrađenih, kamenih alatki, uvjetno rečeno – alatki, koje imaju oblik izduženog slova L, kao i čak oblike minijaturnih T-stupova, baš poput onih čuvenih poznatih na lokalitetu Gobekli Tepe (slike gore). Da li je ovdje riječ o kakvim mogućim simboličkim tipovima kamenih polu-obrađenih do slabije obrađenih komada, ili pak o nekakvim namjenski na taj točno način obrađenim ili izvedenim kamenim oblicima, ostaje nam sad zasad kao jedan vid otvorenih pitanja, odnosno kao određena misteriozna enigma.
Kada sada u ovom nastavku razmatranja svih prepoznatih kako analogija i usporedbi tako i korelacija, svih ovih kamenih alatki koje je autor ovog bloga kroz višestruka i detaljna terenska obilaženja svih ovih razotkrivenih bilo manjih bilo većih rudarskih-naseobinskih kamenih kompleksa sjevernije od Čapljine, razotkrio te fotografirao na in-situ pozicijama, i to gotovo isključivo unutar suhozidnih sustava i rastera iskopa, jaraka te ukopanih kuća, krenemo razmotriti gdje to sve vidimo ponajviše izražene takve analogije te korelacije, možemo vidjeti da ih u startu možemo pronaći vezano za određena špiljska, kao i pojedina priobalna, nalazišta koja datiraju od vremena mlađeg paleolitika, ''mezolitika'' odnosno epipaleolitika, kao i neolitika, poglavito onog starijeg ili pred-keramičkog, na bližem ili daljnjem prostoru, ali ponajviše u okvirima Europe, Bliskog Istoka te Euroazije. No, što je to što se u tom kontekstu usporedbi, korelacija te analogija, ovom prilikom mora jako naglasiti te navesti kao bitna i neporeciva činjenica ? To je činjenica da se skoro sva literatura u kojoj je moguće pronaći pak s druge strane morfološko-stilske neporecive analogije promatranog kamenog alata s lokaliteta kod Čapljine s lokalitetima smještenim unutar špiljskih ili polu-špiljskih, odnosno speleo-objekata, može sasvim sigurno danas, nakon nebrojenih, ne samo tek tako običnih, već i pravih spektakularnih, otkrića, odrediti te definirati kao uvelike zastarjela literatura, pa makar se radilo i o određenim većim ili manjim knjigama, znanstvenim radovima, ili opisima od nekih od najpoznatijih istraživača na ovu tematiku. Poglavito se ovdje misli na domaću literaturu, koja je po ovim pitanjima gotovo definitivno zastarjela ? Zašto zastarjela ? Zastarjela je ponajviše iz razloga što je u periodima unazad 10 do 15 godina, a poglavito u posljednjem ili najrecentnijem vremenskom periodu, dakle iza pisanja ili objavljivanja većeg dijela razmatrane domaće literature, diljem istočnog Mediterana, a poglavito na prostorima Bliskog Istoka te Levanta, kao i na prostoru Arapskog poluotoka, razotkriveno toliko toga, toliko novih, i zaista spektakularnih, prapovijesnih lokaliteta koji datiraju od perioda starijeg, preko srednjeg i mlađeg paleolitika, pa preko epipaleolitika i pred-keramičkog neolitika, keramičkog neolitika pa sve do metalodobnih razdoblja prapovijesti, a riječ je o lokalitetima na kojima se kriju zaista fascinantni, totalno ranije neočekivani, pa i spektakularni, kameni suhozidni naseobinski kompleksi i klasteri suhozidnih te kamenih kuća, što početak urbanizacije zaista smješta u puno ranija vremena prapovijesti nego se to dosad smatralo te opisivalo u ranijim literaturama. U moru svih ovakvih recentnije razotkrivenih te odnosno i istraženih ili iskapanih prapovijesnih lokaliteta najviše se izdvajaju nevjerojatno, pa i neočekivano brojni prapovijesni monumentalni kameni lokaliteti u okviru projekta Tas Tepeler, odnosno u prijevodu ''kamena brda'', a što označava u konkretnijem prijevodu, brda od kamena, vapnenca, koja sadržavaju zatrpane kamene monumentalne komplekse raznolikih građevina, od hramova, kuća, svetišta, pa i pravih ulica, odnosno riječ je o nečemu što definitivno mijenja dosadašnju sliku arheologije prapovijesnog perioda i općenito arheologije po pitanjima razvoja ljudske kulture u svijetu ( link na Tas Tepeler ). Posebice vrijedna, pa i u odnosu na ovdje razmatrani kameni alat, možda i vrjednija, analogija prisutna na Tas Tepeler lokalitetima u današnjoj istočnoj te jugoistočnoj Turskoj te djelomično i u Siriji, odnosi se na kamene i suhozidne komplekse, te na općenito stil izgradnje i dizajn podizanja ili građevinarstva na velikom dijelu ovih lokaliteta u usporedbi s ovdje proučavanim te prezentiranim lokalitetima sjevernije od Čapljine. O ovoj analogiji i o još drugim sličnim analogijama biti će više riječi u idućem poglavlju.
Ukoliko pak promatramo u startu određene stilsko-morfološke analogije pojedinog dijela ili spektra svih ovdje pronađenih te fotografiranih kamenih alatki, jednu zaista upadljivu, odnosno veliku, podudarnost ili analogiju, možemo uvidjeti na ne toliko udaljenim, svojevrsnim ''domaćim'' prapovijesnim lokalitetima koji se isključivo nalaze ili su razotkriveni
u okvirima speleo-objekata, špilja, polu-špilja, potkapina i slično. Pa se tako jednu vrlo zanimljivu, a moguće i indikativnu, podudarnost te analogiju, može uvidjeti na primjeru relativno brojnih pronađenih oblika kamenih alatki tipa izduženih sječiva, noževa te šiljaka na proučavanim rudarsko-naseobinskim kompleksima kod Čapljine, s onim oblicima pronađenim u relativno poznatoj špilji Šandalje u susjednoj Hrvatskoj, odnosno na prostoru Istre. Jako veliku takvu podudarnost te analogiju, očitovanu usporedbama s čak popriličnim brojem ovdje pronađenih te fotografiranih kamenih alatki (opsežna fotogalerija u nastavku ispod tekstualnog dijela) s prapovijesnih rudarskih lokaliteta kod Čapljine, možemo jasno vidjeti unutar odlične knjige na temu i naslov ''Osvit čovječanstva'' napisane od autora Jankovića i Karavanića napisane prije oko 17 godina ( JANKOVIĆ, I & KARAVANIĆ, I. (2009): Osvit čovječanstva, početci našeg biološkog i kulturnog razvoja. -Školska knjiga, 316 str., Zagreb.). Promatrajući te iščitavajući opise, kao i odlične ilustracije unutar navedene knjige, jednu posebno upadljivu podudarnost između promatranih oblika te stilskih formi načina izvedbe te obrade određenih kamenih alatki vidimo u prisustvu oblika opisanih kao šiljasto grebalo, kružno grebalo, kobilično grebalo, njuškoliko grebalo, zatim tu su oblici blanja, svrdlo-grebalo, grebalo-dubilo, višestruko svrdlo, svrdlo-dubilo, diedrično srednje dubilo, diedrično koso dubilo, diedrično kutno dubilo, višestruko diedrično dubilo, pa posebice učestali i podudarni oblik u ovoj knjizi opisan kao kljunoliko dubilo, te razni drugi oblici, više ili manje brojčano te stilsko-morfološki podudarni. Nadalje, iduće sličnosti i analogije u smislu prisutnih te u prethodno navedenoj knjizi ilustriranih, oblika kamenih alatki, jasno možemo uvidjeti na primjercima oblika opisanih kao strijelica, gravetica, komadić s usjekom, sječivo s djelomično zatupljenim rubom, komadić s ravno obrađenim zarupkom, te posebice učestali i podudarni tipovi tzv. komadića, komadić s koso obrađenim zarupkom, s udubljeno obrađenim zarupkom, s izbočeno obrađenim zarupkom, zatim dvostruko obrađeni komadić, i brojni drugi slični oblici. Ovo je zaista možemo reći jedna velika i upadljiva, a moguće i vrlo indikativna, podudarnost te analogija, koja, u slučaju da je zaista u tom kronološkom smislu indikativna kao pokazatelj pripadnog perioda koji se vezuje te opisuje za ovaj navedeni tip kamenih alatki u prethodno navedenoj knjizi, može pokazivati jednu potpuno neočekivanu starost monumentalnih suhozidnih rudarsko-naseobinskih kompleksa i struktura sjevernije od Čapljine te u blizini rijeke Neretve, u kojima je pronađen te fotografiran sav kameni alat koji se prikazuje u ovom radu. Također mora se ovdje naglasiti i još jedna spoznata činjenica, a to je da gotovo nigdje u promatranim, posjećenim te proučavanim kompleksima iskopa, jaraka, depozitnih humaka te klastera kamenih ukopanih kuća, a ujedno unutar svog brojnog pronađenog te fotografiranog brojčanog spektra kamenog alata, nisu pronađeni te zamijećeni primjerci s karakterističnijim ili prepoznatljivim oblicima manjih kamenih strelica, oblici izduženih ili kraćih no bolje retuširanih u rubovima šiljaka i strugalica, kao i prizemnih mlinskih kamenih alatki, kako onih koje su služile kao blago udubljene kamene podloge za gnječenje žitarica ili čega sličnoga žitaricama, tako i onih koje su služile sa svojim kuglasto-zaobljenim te s jedne strane zaglađenim ili zaravnjenim oblicima za gnječenje, glačanje, ili pak kao svojevrsni žrvnjevi u tom vremenu (tzv. grind-stones, eng.), koje bi odgovaralo sukladno rečenim oblicima fazama mlađima od pred-keramičkog neolitika te prema halkolitiku. Sve nas to poprilično upućuje na potencijalnu zaista impozantnu starost na koju ukazuje sav pronađeni te fotografirani kameni alat na ovim predmetnim prastarim kamenim lokalitetima iznad Čapljine. A da li postoji mogućnost, koja bi u tom slučaju zaista predstavlja nešto od totalne neočekivanosti mjerljive u svjetskim znanstvenim te općenitim razmjerima pisanja povijesti ljudske kulture te povijesti ljudskog roda, koja bi nam govorila da su ovdje na području pored ili iznad Čapljine u Hercegovine, bila podizana najstarija svjetska urbanizirana kamena naselja ili kameni kompleksi, prije svega nam može pokazati jedna zaista razvidna podudarnost, određenog tipološkog dijela kamenog alata iz ovih kompleksa, sa kamenim alatom opisanim te pronađenim na jednom od najpoznatijih svjetskih prapovijesnih lokaliteta, Ohalo II, u današnjem Izrealu (
https://en.wikipedia.org/wiki/Ohalo_II). U slučaju ovog svjetski poznatog te čuvenog prapovijesnog lokaliteta Ohalo II, na prethodno navedenoj mrežnoj stranici jasno vidimo da je riječ o starosti koja seže u završetak paleolitika te prijelaz u epipaleolitik, i to otprilike u razdoblje oko 23 tisuće godina prije sadašnjosti. U pogledu samog kamenog alata s ovog izraelskog lokaliteta, također vidimo da se radi o oblicima povećih šiljaka, oštrica, grebala, noževa te bušača ili perforatora, kakvi su vrlo sličnih oblika i formi, pronađeni upravo na velikom dijelu proučavanih te posjećenih rudarsko-naseobinskih kamenih kompleksa i lokaliteta sjevernije od Čapljine. No, moguće je pak s druge strane, da se radi o uvjetno rečeno, i određenoj različitoj starosti ili različitom stratigrafskom horizontu promatrajući sve prisutne prapovijesne
kamene lokalitete sa sustavima ukopanih suhozidnih jaraka, klastera ukopanih kuća te sličnih kamenih objekata i građevina, na području
iznad Čapljine, s možebitnom prvotnom ili najstarijom starošću koja seže i u razdoblja epipaleolitika, pa dalje ide preko određenih drugih lokaliteta u periode neolitika, pa potom i u još kasnija vremenska razdoblja prapovijesti kao što su eneolitik i brončano doba, koje je sasvim sigurno prisutno u kontekstu brojnih ukopnih kamenih gomila u okruženju ovih rudarsko-naseobinskih kompleksa.
Nadalje, u pogledu još nekih drugih, no također evidentnih, analogija i podudarnosti kamenih alatki Bodenik-tipskih rudarskih naselja iznad Čapljine s ostalim prapovijesnim lokalitetima, poglavito onih analogija razotkrivenih na temeljima svih najnovijih te recentnijih otkrića, svakako je potrebito spomenuti sve veći i veći broj proučavanih te razotkrivenih lokaliteta na područjima koja sežu od Arapskog poluotoka, preko Bliskog Istoka, Levanta, današnje istočne te jugoistočne Turske, pa sve do otprilike područja današnje Grčke, odnosno grčkih i ostalih otoka na istočnom Mediteranu. Krenemo li od uvjetno rečeno određenih ''najbližih'' prostorno udaljenih lokaliteta ovim našim prostorima krša Dinarida te istočno-jadranske obale, jednu vrlo zanimljivu sličnost te djelomičnu analogiju u kontekstu kamenog alata, možemo uvidjeti na lokalitetu prapovijesnog jezerskog naselja Dispilio u sjevernoj Grčkoj ( link .. . rad ). U okviru istog ovog prostora, uokolo današnje Grčke, odnosno područja Egejskog mora, u pogledu pojedinih upadljivijih analogija te podudarnosti prisutnog ili razotkrivenog kamenog alata, možemo navesti primjer lokaliteta na otoku Ikaria u Egejskom moru (Sampson i dr., 2012). Na internetu se mogu pronaći određeni popularni, te znanstveni, kao i znanstveno-popularni tekstovi i članci, gdje su prikazani brojni pronađeni kameni alati u okviru razotkrivenih prapovijesnih naselja na ovom otoku, a koja pokazuju starost ''mezolitika'', prema novijoj terminologiji vezanoj za istočne dijelove Mediterana, te Bliskog istoka, Anatolije, Levanta i daljnjeg istočnog područja – nazvanog epipaleolitika. Među takvim prikazima, možemo uvidjeti i mjestimičnu znakovitiju podudarnost te analogiju stila izvedbe te dizajna ili morfologije samih kamenih alatki između lokaliteta na otoku Ikaria te kamenih alatki na ovdje razotkrivenim i prezentiranim lokalitetima sjevernije od Čapljine. Iako su vidljivo kamene alatke na otoku Ikaria poprilično manjih dimenzija, prema čemu se jednim dijelom karakteriziraju i kao mikrolitički kameni alat, one, gledajući isključivo izgled obrađenih ili poluobrađenih formi, te stil i dizajn obrađenih kamenih komada, pokazuju zaista jednu jako veliku analogiju barem s određenim djelom unutar spektra svih pronađenih te fotografiranih kamenih alatki na lokalitetima kod Čapljine. Ove analogije najviše se očituju u primjercima kamenih alatki tipova različito obrađenih te retuširanih jezgri, zatim na primjercima tipova bočnih te rubnih strugala ili grebala, potom na primjercima tipova bušača, perforatora, kao i na primjercima brojnih obrađenih odbojaka, bočnih grebala, nazubaka te drugim oblicima i tipovima kamenih alatki.
Krenemo li pak sagledavati analogije i podudarnosti naspram prapovijesnih lokaliteta na Bliskom istoku te području Levanta, kao i Anatolije, zaista ćemo pronaći vrlo zanimljive analogije koje su indikativne u višestrukim pogledima. Jedan od takvih zanimljivih lokaliteta te prapovijesnih nalazišta s tog područja gdje se nalazi popriličan broj podudarnih te analognih oblika makrolitičkog i ostalog kamenog alata, jest lokalitet Idan u južnom Levantu, gdje su pak razotkrivene te opisane kamene alatke koje datiraju čak u starost epipaleolitika ( vidjeti radove u popisu literature ispod teksta članka ). Mnoštvo je lokaliteta iz prapovijesnih perioda koji datiraju čak od raspona donji-srednji paleolitik, pa preko neolitika, te sve do halkolitika, na kojima se mogu pronaći vrlo zanimljive rečene analogije i podudarnosti, kako između kamenog alata, tako i po pitanjima funkcionalnosti, svrhe te morfološko-arhitekturnih osobitosti kamene ili pak monumentalne suhozidne arhitekture, promatrajući prostore istočnog Mediterana, Bliskog Istoka te Levanta. Jedan od takvih vrlo vrijednih lokaliteta na kojemu možemo jasno uvidjeti analogiju između kamenog alata opisanome i pronađenom na njemu, te znatnijem dijelu kamenog alata razotkrivenoga od strane autora ovog bloga i opisanoga te prezentiranoga u ovom radu, odnosi se na lokalitet zvani Gusir Höyük, koji se nalazi u današnjoj Turskoj ( link na rad ). Ovdje je riječ o jednom od vrijednih lokaliteta iz skupine već dobro poznatog na svjetskoj razini projektnog područja ili prapovijesne Tas Tepeler civilizacije, na kojem opisani te prezentirani kameni ili litički alat zajedno sa pripadnom arhitekturom, je određen u razdoblje pred keramičkog neolitika, s dobivenim rezultatima starosti prema radiokarbonskim analizama od gotovo 12 tisuća godina. Ovo je podudarna starost i čuvenom Gobekli Tepe-u, tako da ovakva starost, pa i moguća još veća starost, određenih tek ili recentnije istraživanih, ili pak onih tek koji će se u budućnosti detaljnije razotkriti, prapovijesnih lokaliteta u okviru prostora ili kulturološkog opsega tzv. Tas Tepeler civilizacije, ne bi trebala nikoga previše čuditi. U okviru te kontekstu određene upadljivije analogije po pitanju stilsko-morfoloških osobitosti kamenog alata Čapljinskih razmatranih lokaliteta u ovom članku te gore spomenutog vrijednog lokaliteta Gusir Höyük iz Tas Tepeler civilizacije, relativno najveća podudarnost očituje se u morfologiji samih pronađenih kamenih alatki, pri čemu je zamjetljiva činjenica da su na ovom turskom Tas Tepeler neolitičkom monumentalnom lokalitetu u odnosu na one s Čapljinskih prapovijesnih kameno-suhozidnih rudarskih naseobinskih lokaliteta, opisani kameni alati evidentno manjih dimenzijskih gabarita. No, sličnost i podudarnost načine izvedbe i osnovnih morfoloških tipova pronađenih oblika kamenih jezgri, šiljaka, perforatora te još nekolicine drugih tipova kamenih alatki je neosporna.
U okviru analogija te podudarnosti kamenog alata s Čapljinskih kamenih prapovijesnih rudarsko-naseobinskih kompleksa sa sličnim kamenim alatima, odnosno prapovijesnim kompleksima Bliskog istoka te Levanta, možemo spomenuti jednu poprilično upadljivu analogiju naspram lokaliteta Ahihud, u zapadnoj Galileji u današnjem Izraelu ( link na rad). Ovdje je riječ o rano neolitičkom lokalitetu, iz predkeramičkog neolitika b, pri čemu se određena, pa i najveća podudarnost ili analogija promatranog kamenog alata sa svojim stilovima, tipovima te formama, ogleda u setovima pojedinih y-izduženih tipova oštrica i noževa, zatim u oblicima dvodirekcijskih oštrica, pa posebice u oblicima dvodirekcijskih jezgri, bušača, rubnih grebala te još nekolicine drugih tipova kamenih alatki. Također pregledavajući raznolike, te relativno brojne, pogotovo one iz recentnijeg razdoblja, znanstveno-stručne uratke, kao i određene internetske stranice, vezane za spomenuto područje Bliskog istoka, odnosno Plodnog polumjeseca, u pogledu razmatranih analogija te određenih morfološko-stilskih prepoznatljivosti, mogu se pronaći i takve sličnosti gdje se vidi postojanje kamenog alata u vidu formi određenih rubnih strugala ili rubnih sjekira. Ovdje se radi o specifičnim kamenim alatkama kakve je autor ovog bloga na relativno brojnim pozicijama ukopanih kamenih struktura, rudarskih jaraka i jama, ali i unutar ukopanih kružno-ovalnih, moguće i pravokutnih, nastambi u suhozidnoj izvornoj arhitekturi, pronašao u prilično većem broju primjeraka, a pri čemu se radi o izduženim do spljoštenim, ponekad i pločastim, gotovo u oblike kakvih sjekira sa produžetkom, ili svojevrsnim drškama, koje su pak na samom rubnom djelu upotrebom po svemu sudeći kakvog oblika tzv. mekog čekića bile višestruko naoštravane, odnosno obrađene kako bi se na tim rubovima tih kamenih komada dobio željeni jako izoštreni okrajak. Po svemu sudeći riječ je o kamenim alatkama koje su mogle služiti prapovijesnim lokalnim stanovnicima ovih krajeva prilikom obrade drveta ili nečega sličnoga.
Promatramo li nadalje i još neke druge određene poznatije te ranije opisivane prapovijesne neolitičke (i rjeđe post-neolitičke, halkolitičke) lokalitete s područja Bliskog Istoka te Levanta, u pogledima analogije te podudarnosti stilsko-morfoloških osobitosti kamenog alata naspram ovoga koje je pronađeno diljem lokaliteta sjevernije od Čapljine te po padinama brda Crnice, u fokus jako zanimljivog područja ili lokaliteta može nam upasti jedan odlično opisani te prezentirani prapovijesni lokalitet Ain Ghazal na području današnjeg Jordana, koji je jako opsežno opisan u izvrsnoj disertaciji dostupnoj i na mrežnim stranicama : link na rad . U okviru predstavljanja svog na ovom lokalitetu pronađenog litičkog materijala, oglednu, pa možda i upadljiviju, podudarnost te analogiju naspram Čapljinskog kamenog alata, možemo uvidjeti na primjerima prezentiranih noževa, koji su ovdje prisutni kao bifacijalni, tabularni te svojevrsni naviformni noževi sa oštricama, ili pak noževi na oštricama, kao i noževi na odbojcima, platformama, te noževi na tabularnim kamenim pločicama. Nakon svih ovih navedenih oblika, iz prikazanih raznolikih tipova noževa i ostalog kamenog alata u ovom radu vezanom za lokalitet Ain Ghazal u Jordanu, uviđamo te zamjećujemo i neke druge paralele, analogije te podudarnosti stila i morfologije izrađenih kamenih alatki ili kamenog oruđa. U tom pogledu razvidno je čak i to kako se mogu pronaći analogije koje su evidentne u pojedinim gotovo identičnim izgledima ili pak oblicima izrađenih kamenih alatki, kao što su npr. oblici ili tipovi noževa u kombinaciji s perforatorima, i slični oblici. Nakon oblika noževa, možemo uvidjeti i određene, pa ponekad na pojedinim prezentiranim primjerima i poveće, stilsko-morfološke podudarnosti te analogije u sklopu tipova raznolikih formi borera, ili bušača, odnosno perforatora.
Naravno, postoje i određene različite forme s manjim primjerima analogija u pogledu stila, dizajna, dimenzija ili pak morfologije izrađenih tipova kamenog alata, no prethodno spomenute analogije su jasno vidljive, te osim toga, kao takve, poprilično utemeljeno pokazuju nam, odnosno mogu pokazivati, i kronološku pripadnost asocijativnih kamenih objekata, lokaliteta ili pak kompleksa, sa suhozidnom ukopanom arhitekturom, u kojima su ujedno svi ovi kameni alati iznad Čapljine i pronađeni. Pregledavajući ili pak pretražujući detaljnije internetske stranice zaista je moguće pronaći zavidan broj kako novijih tako i onih ranijih, radova, objavljenih knjiga, te raznorazne javno dostupne literature ili materijala, unutar kojih je moguće uvidjeti i ponegdje jako izražene stilsko-morfološke te dizajnerske analogije i podudarnosti barem jednog određenog dijela u tim radovima prikazanih ili pak opisanih kamenih alata, s kamenim alatima koje je autor ovog bloga pronašao te fotografirao diljem suhozidnih rudarskih te naseobinskih ukopanih kompleksa i klastera sa serijama ukopanih kamenih objekata na području sjevernije od grada Čapljine.
Gledamo li nadalje, još pojedine analogije u pogledu stila te dizajna ili morfologije izrade makrolitičkog alata koji je u ogromnom brojčanom udjelu razotkriven te direktno in-situ i fotografiran u sklopu ukopanih objekata i struktura prapovijesnih rudarskih naselja sjevernije od Čapljine, vrlo slične, u određenom vidu sveukupno prisutnog i razotkrivenog kamenog alata razvidne, analogije te podudarnosti, možemo pronaći čak i na lokalitetima eneolitičke starosti koji su opisani na području donje Poljske. Prije svega riječ je o činjenici da su na ovim prapovijesnim lokalitetima u Poljskoj pronađeni jako zanimljivi makrolitički alati napravljeni od kvalitetnog rožnjaka čokoladne boje, pri čemu upada u vizualno polje velika podudarnost pojedinih oblika makrooštrica i makro sjekira, kao i određenog dijela ostalih oblika makrolitičkog kamenog alata.
Arhitekturno-rasterske i graditeljsko-monumentalne analogije te komparacije razotkrivenih rudarsko-naseobinskih kompleksa kod Čapljine s (pred-keramičkim + keramičkih) neolitičkim te halkolitičkim kamenim naseljima i lokalitetima s područja današnjeg Bliskog Istoka (Levanta), Anatolije (Turske), Kine (dolina Žute rijeke), Grčke i grčkih otoka, Mediterana te sjeverozapadne Europe (Škotska)
U prethodnim poglavljima vidjeli smo razvidne podudarnosti te analogije brojnog, na ovim prapovijesnim lokalitetima kod Čapljine pronađenog te fotografiranog, kamenog alata ili oruđa (moguće i oružja), sa sličnim pronalascima na područjima koja se uglavnom nalaze istočnije te jugoistočnije od ovih naših krških područja, i to pretežito u okviru prostornog areala Bliskog istoka, Levanta, Anatolije, kao i širih područja današnje Turske, te u konačnici velikog dijela istočnog Mediteranskog bazena. No, ne leži samo upadljivija podudarnost i analogija u spomenutom kamenom alatu ili oruđu, već ona itekako upečatljivo leži te se odnosi i na jako značajan prostorno-volumenski dio svih onih, kako ukopanijih ili zatrpanijih, tako i onih pliće ili više nadzemno sačuvanijih, suhozidnih struktura te arhitekturno-graditeljskih ostataka, ponekad i monumentalnog ili megalitskog karaktera, koje je autor ovog članka razotkrio gotovo unutar prostornog sklopa svakog od posjećenih, ustvari razotkrivenih, još uvijek te na svu sreću, koliko toliko sačuvanih, kamenih prapovijesnih kompleksa sa sustavima rudarskih iskopa, jaraka te klastera kamenih gusto raspoređenih kuća, koji se nalaze na širem području niskog padinskog pobrđa sjeverno od Čapljine. Glavnina analogija i podudarnosti spomenutih drevnih kamenih kompleksa iznad Čapljine te po jugoistočnim obroncima brda Crnice, i u ovom kontekstu odnose se na prostore istočnog Mediterana, poglavito prostora današnje Grčke, grčkih otoka, kao i otoka Cipra, ali isto tako u značajnoj mjeri, odnose se i na područja današnje Anatolije, odnosno Turske, kao i Levanta te Bliskog istoka. No, da nije sve ni u ovim navedenim područjima ili dijelovima Euroazijskog prostora, u pogledu tih arhitekturno-graditeljskih analogija, pokazuju nam i posve nasuprotna, no također europska, područja i krajevi, koji se tiču poglavito onog krajnjeg sjeverozapadnog dijela, pri čemu se konkretnije radi o područjima današnje Škotske.
Kao što smo to mogli vidjeti i pročitati u uvodnom poglavlju, dio ovdje prezentiranih te razotkrivenih prapovijesnih lokaliteta, upravo kao takvih, prapovijesnih nalazišta te kompleksa prapovijesnog vremena, već je bio ranije zaveden, registriran, te barem u grubim minimalnim tekstualnim crtama, i to ponajviše taksativno, ''opisan'', unutar određenih ranijih radova, pri čemu se ponajviše ističe opis te tretiranje samog lokaliteta Bodenik kao prapovijesnog lokaliteta te prapovijesnog nalazišta s ostacima (ukopnih) gomila, kao i posebice za ovaj rad i sva ova otkrića vrijednog kao takvog zavedenog prapovijesnog naselja, odnosno gradine. I zaista Bodenik je ne samo jedno, pa i poprilično veliko prapovijesno ''gradinsko'' naselje, već je ono mnogo mnogo više od toga. Bodenik je dakle, kao što smo to jasno mogli uvidjeti, odnosno možemo uvidjeti ponajprije po izrazito brojnom, gotovo neizbrojivom, obilju kamenog prapovijesnog alata jasnih stilsko-dizajnerskih ili morfološko-anatomskih obilježja pred-keramičkog neolitika, pa čak i još ranijeg epipaleolitičkog prapovijesnog perioda, ostatak jednog zaista i neporecivo jedinstvenog prapovijesnog naseobinskog, ali i još k tome drevnog rudarskog, kamenog ili suhozidnog, kompleksa. I sada, ukoliko krenemo gledati kao prvo određene upadljivije sve takve arhitekturno-rasterske, odnosno paleo-graditeljske, analogije svega razotkrivenoga te od strane autora bloga direktno na licu mjesta fotografiranoga na lokalitetu Bodenik, s određenim sličnim prapovijesnim lokalitetima te nalazištima sličnog naseobinskog, te uvjetno rečeno i ''ostalog'' monumentalno-suhozidnog, sklopa, vidjeti ćemo da zaista postoje poprilično brojne takve analogije. I mogli bi smo kazati kako se upravo najveće arhitekturno-rasterske te graditeljske analogije i podudarnosti Bodenika mogu pronaći na pred keramičkim neolitičkim lokalitetima Bliskog istoka, Levanta, odnosno područja današnje Turske, kao i današnje Grčke, a što posebice uključuje otoke smještene na određenim dijelovima istočnog Mediterana. Ova analogija i podudarnost ogleda se ponajprije u samom prepoznatljivom, barem onim koji imaju takvog vizualno-terenskog velikog iskustva s razotkrivanjem, odnosno zamjećivanjem na linijama terena takvih arhitekturnih prapovijesnih graditeljskih ostataka, izgledu, tlorisu, odnosno stilu izvedene arhitekture kamenih objekata, odnosno u velikoj količini i mjeri, izgledu te rasteru kamenih (suhozidnih) nastambi u okvirima starije neolitičkih, pa i epipaleolitičkih, naselja ili prapovijesnih kompleksa na promatranim područjima istočnog Mediterana, Bliskog istoka te Levanta. Ono što je u tom kontekstu na lokalitetu Bodenik od strane autora ovog bloga i članka razotkriveno, a što pruža zaista određene neporecive indikacije analogija te podudarnosti s drugim sličnim prapovijesnim lokalitetima u regiji i bližem dijelu svijeta, odnosi se na očite klastere negdje više, odnosno dublje, a negdje manje, odnosno pliće, ukopanih kamenih suhozidnih objekata, po svemu sudeći prastarih drevnih neolitičkih nastambi, koji imaju pretežito kružno-ovalni, a ponekad u rjeđem broju slučajeva i pravokutni, tloris ili tlocrt prepoznatljivih suhozidnih temelja, odnosno vanjskih zidova takvih kuća.
No, osim ove upadljive arhitekturne karakteristike, autor je razotkrio da se na dijelovima lokaliteta Bodenik kriju pravi, danas uvelike, pa ponegdje i gotovo u potpunosti do samih vršnih nivoa, zatrpani ili prekriveni (dugotrajno nataloženim talozima, sitnijim kamenim materijalom, izraslom travnatom te grmolikom vegetacijom, i slično), što u potpunosti s druge strane nosi gotovo neporecive analogije s već sada čuvenim neolitičkim kamenim kompleksima te
lokalitetima poznate Tas Tepeler civilizacije (radovi u popisu literature), kao i isto tako i Natufijske civilizacije (
greekreporter-natufians ;
wikipedia-natufians) iz starije neolitičkih prapovijesnih razdoblja. Da je riječ o svojevrsnim ''hercegovačkim'' ili pak ''Čapljinskim'' Tas Tepeler tipskim prapovijesnim lokalitetima ( dakle uvelike zatrpani blago ispupčeni klasteri kamenih zbijenih ovalno-kružnih te pravokutnih objekata, struktura i kuća - slika gore) pokazuju nam koliko toliko, na površinama tih dijelova, kako lokaliteta Bodenik, tako i onih nešto povišenijih i sjevernijih na jugoistočnim padinama brda Crnica, vizualno zamjetljivi te očitujući obrisi, pa ponegdje i nešto sačuvaniji ostaci, kamenih temeljnih te vanjskih suhozidnih zidova svih tih, ili barem jednog dijela tih, objekata, kuća ili sličnih građevina, koje su pak i s druge strane često izgrađeni na vidljivi način jako guste površinsko-volumenske zbijenosti te jako gustog rasporeda po jedinici površine, a što je upravo najveća, pa i upadljivija, analogija i podudarnost s već rečenim starije neolitičkim kamenim naseljima Tas Tepeler, Natufijske i ostale slične prapovijesne civilizacije istočno te jugoistočno od ovih naših krajeva. U konkretnom smislu, ovdje ćemo samo spomenuti recimo lokalitete kao što su čuveni Gobekli Tepe, pa i sve više popularniji Karahan Tepe, zatim Cakmaktepe, Sayburc, Ayanlar, Sefertepe, Gurcutepe, Harbetsuvan, Yeni Mahalle, Kurt Tepesi, Mendik, Yogunburc i drugi starije neolitički lokaliteti s kamenom gradnjom u okviru Tas Tepeler prapovijesne civilizacije (kulture) na području današnjeg jugoistoka Turske (šira okolica grada Sanliurfa), pa potom lokaliteti kao što su Ba'ja, Ain Ghazal, Beidha, Badia, Abu Hudhud, Jillat 7, Jerichon, Tell Qarassa, Kharaysin, Basta, Tell Mureybet, Jerf el Ahmar, i drugi lokalitetu u okviru prostora Levanta, zatim nešto mlađi ( o odnosu na prethodno spomenute lokalitete s područja Levanta te Anatolije) neolitički kameni lokaliteti i kompleksi na području današnje Grčke kao što su čuveni lokaliteti Sesklo i Demini, pa potom lokalitet na otoku Cipru, također uvelike poznat i čuven, lokalitet Khirokitia, te još nekolicina drugih lokaliteta koji se kriju na područjima istočnije, odnosno jugoistočnije od promatranog te proučavanog prostora krških Dinarida i područja šire okolice Čapljine.
Posebno su zanimljivi, ali kao takvi, specifični te kronološko-stratigrafski poprilično indikativni, pravi klasteri ili u prijevodu ''grupacije'' kamenih ( neovisno o stupnju zatrpanosti nataloženim materijalom, obrušenim kamenjem, ili izraslom vegetacijom) objekata, pretežito vidova nastambi ili kuća, koje su u najranijim vremenskim periodima od epipaleolitika pa preko pred keramičkog neolitika a, do keramičkog neolitika, posjedovale uglavnom kružno-ovalni tloris svojih izgrađenih osnovnih zidanih konstrukcija, dok kasnije od pred keramičkog neolitika a, preko b, pa dalje sve do metalodobnih razdoblja prapovijesti, ovakve kamene kuće transformiraju svoj izgled, arhitekturu te tloris u pravokutne oblike ili pravokutne tipove objekata i kuća, čime se ujedno pokazuju i najraniji oblici urbanizacije i civilizacijskog stupnja razvoja određene prapovijesne kulture. U tom istom kontekstu moramo istaknuti jednu jako zanimljivu, u posljednje vrijeme sve više i više razotkrivenu te spoznatu činjenicu, koja nam pokazuje kako unutar jednih te istih kamenih i monumentalnih neolitičkih kompleksa koji datiraju čak u ranije periode pred keramičkog neolitika, a ponegdje i u kasne dijelove epipaleolitika, možemo jedne uz drugih pronaći i ovalno-kružne, najčešće ukopane do poluukopane, kao i pravokutne, kamene kuće. Najbolji primjeri takvih slučajeva, ustvari i najnovijih otkrića, su ujedno i svjetski poznati lokaliteti Tas Tepeler ''kulture'', odnosno Tas Tepeler prapovijesne civilizacije – Karahan Tepe te Gobekli Tepe, kao i još nekolicina drugih sličnih monumentalnih kamenih prapovijesnih kompleksa smještenih ili prostorno ''razbacanih'' uzduž područja navedene Tas Tepeler civilizacije u današnjoj jugoistočnoj Turskoj. I dok se recimo za lokalitet svjetskog ranga, koji je definitivno kao takav promijenio radikalno dosadašnja brojna gledišta u arheologiji, povijesti te općenito napisanoj i uvriježenoj povijesti ljudskih kultura, odnosno povijesti ljudskog roda, lokalitet Gobekli Tepe, smatralo gotovo sve do jučer da je to lokalitet koji je bio ''isključivo'' obredno ceremonijalnog ili pak kultnog karaktera, najnovija te posljednja detaljnija istraživanja, kao i iskapanju u okviru prethodno rečenog Tas Tepeler projekta, jasno su nam na jedan gotovo totalno neočekivani te iznenađujući način pokazala razotkrivene nedvojbene, kao takve, stambene ili naseobinske kamene suhozidane objekte, koji su čak i neposredno razmješteni u doslovnim lateralnim dodirima poznatih te čuvenih ''ograda'' (enclosures) s megalitskim monumentalnim reljefno ukrašenim T-stubovima. Ovdje je gotovo sigurno riječ o pravim prapovijesnim kamenih te suhozidnim kućama, koje za razliku od kružno-ovalnih ograđenih prostora (enclosures, eng.) sa T-stubovima, imaju jasno vidljivu pravukutnu strukturu, odnosno pravokutne tlorise, te koji su pored toga razmješteni u gustoj labirintskoj mreži pravih klastera nastambi ili kuća. Dakle, najnovija nam i senzacionalna ustvari, otkrića na Gobekli Tepe-u, ali i na redom brojnim ostalim monumentalnim lokalitetima Tas Tepeler civilizacije (projekt Tas Tepeler), pokazuju jednu novo spoznatu činjenicu da se ovdje kriju pravi prapovijesni starije neolitički ne samo uređeni gradovi, već gotovo pravi megalopolisi, ukoliko sve takve prostorno najbliže centre i lokalitete promatramo u kontekstu jedinstvenog kronološko-kulturološkog, ali i arhitekturno-rasterskog, nedjeljivog te integriranog, područja. Upravo se nešto jako slično, doduše sad zasad od strane autora ovog bloga spoznato u višestruko manjoj površinsko-volumenskoj mjeri, nalazi i krije na prostornom brdskom arealu sjevernije od grada Čapljine.
Pa tako ukoliko samo recimo krenemo u određenoj mjeri ili kontekstu analogije te podudarnosti, ili pak sličnosti, suhozidne, kamene ili pak kameno ukopane, arhitekture pronađenih, posjećenih te fotografiranih rudarsko-naseobinskih suhozidnih prapovijesnih kompleksa sjevernije od Čapljine, sagledavati neke zamjetljive takve analogije, možemo uvidjeti jako neobičnu, a time i indikativnu paralelu te analogiju načina izvedbe ili gradnje suhozidnih lučno ili polukružno ograđenih suhozidnih prostora ili građevina na dijelu lokaliteta Bodenik, zatim na jednom dijelu pronađenih takvih lokaliteta na padinama brda Crnice, upravo ni više ni manje već s čuvenim lokalitetom Gobekli Tepe. Naime, na par glavnih, ili svojevrsnih najupadljivijih, ujedno i površinsko-volumenski najvećih, takvih arhitekturno-rasterskih segmenata lokaliteta Bodenik, autor bloga je pronašao jasno vidljive, i djelomično čak izvorno i sačuvane, suhozidne prapovijesne konstrukcije koje su formirane i izgrađene upravo u identičnoj arhitekturi kao i one u spomenutih polukružnih do kružno-prstenastih ozidanih formi s kolosalnim T-stubovima u Gobekli Tepe-u. Na lokalitetu Bodenik, ali i na drugim ovakvim rudarsko-naseobinskim kamenim kompleksima iznad Čapljine te na padinama brda Crnica, ovdje se radi o ustvari jednim od glavnih suhozidno obzidanih posebno formiranih rudarskih jaraka uz koje se steru s bočnih strana ujedno i klasteri pravih većinom ukopanih do poluukopanih kamenih kuća koje uglavnom posjeduju kružno-ovalne tlocrte i arhitekturu vanjskih zidova. Jedan od naj upečatljivijih takvih rudarskih iskopa, koji je ujedno i monumentalno obzidan u sklopu neolitičke gradine i naselja na Bodeniku, u blizini kojega se nalaze i monumentalna gradinska vrata, odnosno portal u ovaj rudarsko-naseobinski kompleks, sadržava razotkrivenu formu upravo polukružno izvedenih te jako lijepo obzidanih suhozidnih struktura koje se čak u određenoj mjeri i stepenasto uzdižu u obliku stepenastih polukružnih kaskada, od samog ''dna'' iskopa ili jarka, te sve do vršnih unutarnjih sekcija depozitnih humaka (tailing piles) brojnog iskapanog kamenog materijala koji je s ovih unutarnjih strana na ovakav specifičan, te jedinstveni, arhitekturni način posložen ili formiran. Naravno, pažljivo promatrajući na samom ''dnu'' ovih struktura iskopanih te ukopanih jaraka, ali i ukopanih pojedinih kružno-ovalnih nastambi ili kuća, možemo neporecivo uvidjeti kao to što izgleda kao ''dno'' uopće nije pravo dno, jer se neporecivo nazire ogromna masa prethodno obrušenih kamenih blokova i kamenih ploča odronjenih s bočnih strana svih tih ukopanih objekata, te koje su nakon tog silnog odronjavanja i erozije prekrile ustvari pravo i izvorno dno sa ponegdje i više od dva metra ''nataloženog'' kamenog materijala (slika dolje). Sve nam ovo jasno govori jednu čudesnu činjenicu da su mahom ovi danas poprilično obrušeni, te gotovo u zarušene nasute gomile pretvoreni, ukopani objekti, kao i talogom prekriveni te erodirani sustavi suhozidnih jaraka i iskopa, na području sjevernije od Čapljine, u svoje izvorno vrijeme tijekom prapovijesti, posjedovali zaista jako monumentalne forme, koje bi se na pojedinim primjerima i slučajevima, poglavito tamo gdje je sačuvanost izvornih suhozidnih konstrukcija na najvećem nivou, mogle jako lijepo grafički te ilustrativno rekonstruirati, a poglavito ukoliko u te poželjne i potencijalne ilustrativne grafičke rekonstrukcije uključimo današnji AI, i brojne AI grafičke alate.
Također u
kontekstu usporedbi određenih, pa ponegdje i vizualno upadljivijih,
analogija te podudarnosti suhozidne prapovijesne arhitekture ili pak barem minimalno očuvanih ili vidljivijih suhozidnih izvornih struktura, između lokaliteta Bodenik sjeverno od Čapljine, sa čuvenim svjetskim lokalitetom Gobekli Tepe, odnosno lokalitetima Tas Tepeler civilizacije, jednu zaista upečatljivu podudarnost ili sličnost možemo uvidjeti u činjenici da su kroz najnovija te javnosti ujedno i prezentirana otkrića unutar zatvorenih kamenih suhozidnih struktura Gobekli Tepe-a sa čuvenim monumentalnim T-stupovima, objelodanjene najnovije spoznaje pronalaska dva isturena suhozidna obzidana kamina, koje je kao takve u jednom od posljednjih video intervjua prezentirao te opisao jedan od vodećih istraživača Tas Tepeler međunarodnog projekta prof. Necmi Karul u video prilogu objavljenom na youtube-u kanalu, koji je dostupan na slijedećem linku (svakako upućujemo na uključivanje dostupnog prijevoda i pisanih subtitlova na eng.ili drugom jeziku, na oznaci dolje desno na ekranu videa, te fokusiranost pažnje gledatelja na dio videa od 15. min. pa nadalje ) :
https://www.youtube.com/watch?v=d_eL5zyfGx0 . Upravo se rečena podudarnost ili sličnost najviše očituju u samoj činjenici da je autor bloga unutar barem jednog, proučenog te posjećenog ukopanog suhozidnog objekta u sklopu prapovijesnih rudarskih naselja i klastera kamenih ukopanih ovalno-kružnih do pravokutnih kuća, poglavito u arealu ''gradine'' Bodenik, pronašao gotovo u potpunosti formom i suhozidnom arhitekturom identičnog ovakvog arhitekturno-građevnog elementa, ili pak segmenta, koji je kao i ovdje u okviru Gobekli Tepe-a, prisutan isto tako pri donjem dijelu uz sami unutarnji rub suhozidnih konstrukcija koje iznutra okonturuju ovaj upečatljivi prastari ukopani objekt. Također, da sličnost i podudarnost ovome, kao i još drugome, segmentu arhitekture i morfologije građevina Gobekli Tepe-a s Bodenikom bude još zanimljivija, odnosno veća, pokazuje nam i sama činjenica da se unutar ovog ukopanog, no suhozidno vidljivo izvorno obzidanog objekta kojega je autor bloga razotkrio u okviru kompleksa na Bodeniku, u centralnom korpusu građevine mogu zamijetiti, baš poput razvikanih T-stupova u Gobekli Tepe-u, određeni kao takvi neporecivi megalitski, ili pak monumentalniji, kameni blokovi, koji su ponegdje uspravljeni u vertikalan ili subvertikalan položaj, dok su ponegdje u položenim položajima, pri čemu ustvari predstavljaju i svojevrsne
pra stećke.
Također, u okviru ovog identičnog youtube video intervjua s voditeljem istraživanja Tas Tepeler lokaliteta na jugoistoku Anatolije, te čitavog tog okolnog područja, profesorom Necmijem Karulom, na dijelu videa, otprilike oko 27., te posebice 28.minute trajanja videa, jasno možemo vidjeti te čuti kako su tijekom najnovijih istraživanja gornjeg dijela struktura i objekata unutar čuvenog lokaliteta Karahan Tepe-a, jasno ustvrdili te izdiferencirali stariju fazu arhitekture i gradnje u kamenu i od kamena, pri čemu ta starija faza obuhvaća pretežito ovalne do kružne ili pak prstenaste građevine, velikim dijelom usječene u prirodni vapnenački kamen živac, dok nešto mlađe vremenske faze, no svejedno jako stare ( i dalje je sve to oko 6000 godina starije od čuvenih piramida u Egiptu ili pak čuvenog Stonehenge-a), već vidljivo sadržavaju objekte izgrađene suhozidnom tehnikom sa zidovima pravokutnog tlocrta i arhitekture. Ovakav segment te spoznaja dobivena kroz najnovija rečena istraživanja Gobekli Tepe-a, Karahan Tepe-a te ostalih Tas Tepeler lokaliteta, upravo bi se mogla uvelike odražavati kroz analogije i podudarnosti i s, barem određenim prostorno-volumenskim dijelom, proučenih te detaljno posjećenih i fotografiranih, ustvari od strane autora ovog članka, i razotkrivenih kamenih prastarih lokaliteta s klasterima i sustavima suhozidnih ukopanih građevina, jaraka te kamenih kuća, na predjelu sjevernije od Čapljine, pri čemu se po svemu sudeći najširi te kronološki, ali i arhitekturno-rasterski, gledajući, spektar prisutnih građevina nalazi u okviru šireg područja lokaliteta Bodenik.
Naravno i razumljivo očekivano, pojedini, a možda i mnogi čitatelji te gledatelji opsežne fotogalerije koja slijedi u nastavku ovog članka iza ovog čitavog tekstualnog dijela članka, bi se s pravom, mogli upitati, odnosno postaviti pitanje – pa kako je moguće da su se (naravno ne svugdje, već samo u određenim dijelovima ovdje razotkrivenih te promoviranih kamenih prapovijesnih kompleksa iznad Čapljine) pojedine, pa čak i relativno brojnije, kamene ukopane te suhozidno obzidane građevine (neovisno radi li se o rudarsko-iskapanim sustavima obzidanih jaraka ili pak o klasterima suhozidnih ukopanih kamenih kuća ) uspjele do dana današnjeg u ovolikoj mjeri sačuvati ? Odgovor(i) na ovo pitanje, koji je već bio znatnim dijelom objašnjen u drugom poglavlju ovog članka, može se ovdje u nešto dopunjenijem obliku ponovno naglasiti i pojasniti. Radi se o tome, da se na brojnim dijelovima lokaliteta i kamenih kompleksa, poglavito onoga na lokalitetu Bodenik, ali i na prostorno-površinskim većim lokalitetima suhozidno kamenih rudarsko-naseobinskih kompleksa po nešto višim dijelovima padina brda Crnice sjevernije od Bodenika, uistinu prostiru ponegdje i znakovitiji ili vizualno upadljiviji dijelovi terena na kojima se nalaze vidljivo gotovo totalno zatrpane, baš kao u slučaju prije iskapanja na lokalitetima Gobekli, Karahan i ostalih Tas Tepeler kompleksa, serije vidljivo ukopanih pretežito kružno-ovalnih, do ponegdje i polu ili blago pravokutnih kuća ili sličnih objekata, čiji bi se stvarni ili pak izvorni prapovijesni izgled s izvornom, ili punom visinskom, arhitekturom, očito i nedvojbeno suhozidnih građevina ili struktura, tek mogao pokazati eventualnim detaljnijim iskapanjima. No, s druge pak strane, na istim ovim lokalitetima sjevernije od Čapljine, uslijed već rečene specifične, pa i gledajući u svjetskim razmjerima, jedinstvene geološke podloge, sačinjene mahom od nagnutih te jako okršenih serija mezozojskih vapnenačkih izdanaka pločastog dolomitičnog sitnozrnatog vapnenca s proslojcima silicificiranog sedimenta rožnjaka, pojedine takve prapovijesne kamene nastambe koje su izvorno i vidljivo bile podignute u tehnici suhozidnog zidanja, uspjele su se pak začudno, ili barem u minimalnim arhitekturno-volumenskim dijelovima tih građevina, sačuvati do dana današnjeg. To je ponajviše poradi toga što takvi pojedini sačuvaniji, i pretežito ukopani, kameni objekti, nisu imali izvorno nikakvu podnicu od nabijene zemlje, prastarog ''maltera'', gipsa ili bilo kakve kruće podloge, niti su imali bilo kakvu prirodnu geološku litološko-petrološku podlogu od nepropusnijih tipova stijena ili sedimenta, već su bili, sa svojim suhozidnim, no jako vješto i pažljivo, posloženim zidovima, (koji su uostalom i građeni tehnikom stepenastog zidanja i podzidavanja), izgrađeni direktno nad takvim jako okršenim, ispucanim te nagnutim izdancima krškog vapnenca. Ovo je upravo, izrazito bilo doprinijelo tome da se sav onaj talog, ili eventualni nataloženi materijal sastavljen od raznorazne zemlje, gline, nabačenog i obrušenog te erodiranog kameno-zemljanog materijala s bočnih strana, tijekom svake novije i jače kišne oluje dodatno razlaže, rastapa te otječe kroz najdonji, ujedno i najokršeniji dio, takvih ukopanih, ili bolje rečeno iskopanih, objekata, kroz vapnenačke pukotine dublje ispod zemlje, i to se događalo, i još uvijek se događa i danas, ni više ni manje već na identičan način kako to funkcionira u slučaju karakterističnih krških ponora i krških jama na ovim našim prostorima krša Dinarida (krša koji je kao takav jedinstven u svjetskim razmjerima). Na taj način, funkcioniranja otjecanja erodiranog, ali i nataloženog (zemljanog te glinovitog) materijala na jednak način kao u krških ponora te krških jama unutar pojedinih prapovijesnih ukopanih suhozidnih objekata, u konačnici producirao je takav izgled gdje su središnji dijelovi, ne svih, već znači samo pojedinih, takvih kamenih objekata, poprimili izgled gotovo identičan pravim malenim krškim vrtačama, krškim ponorima ili malenim ljevkastim krškim jamama, koje pak imaju u rubnim unutrašnjim stranama i dalje djelomično sačuvane izvorne suhozidne konstrukcije, ali i ponegdje u samom dnu takvih objekata kriju se još uvijek sačuvane, barem djelomično, izvorne suhozidne strukture, dok se u najvećem broju ovakvih objekata jasno zamjećuje ogromna količina dugotrajno obrušenih, kolapsiranih te zatrpanih kamenih razlomljenih blokova, te općenito kamenog materijala koji je većinom ispunio dna takvih ukopanih konstrukcija i objekata. Uslijed svih ovih opisanih razloga, možemo razlučiti da su svi oni ukopani objekti koji još uvijek imaju sačuvanije izvorne suhozidne konstrukcije i strukture od izuzetno velike vrijednosti te bogatstva monumentalne baštine ne samo na lokalno-nacionalnom, već i na mnogo širem prostornom nivou.
A da nisu samo ovdje, na promatranom prostoru donje Hercegovine, kojeg je autor detaljno terenski obišao te proučio, prisutne po svemu sudeći toliko stare i prastare polu-ukopane do ukopane, a negdje i posve plitko ukopane, kamene prapovijesne kuće koje imaju pretežito kružno-ovalan tlocrt, pokazuje nam jedan jako analogan slučaj, ovim lokalitetima sjevernije od Čapljine identičnih kružnih prapovijesnih kuća, djelomično ukopanih, koje su pronađene na prapovijesnim lokalitetima u Turskoj regiji ili distriktu Viranûehir, udaljenom oko 90-ak km istočno od poznate Sanliurfe (
https://dergipark.org.tr/en/download/article-file/779100 ). Ono što upada ovdje u oči u smislu podudarnosti te analogija, jest gotovo podjednaka forma, upravo kao na ovim lokalitetima kod Čapljine, i ovdje pronađenih te razotkrivenih jasno vidljivih i sačuvanih kamenih struktura direktno na površini zemlje, kružno-ovalnih prapovijesnih kuća ili građevina kružno-ovalnog tlocrta, koje su pak s druge strane određene u vrijeme nešto kasnijeg pred keramičkog neolitika. Sve nam ovo govori da je gotovo sigurno riječ o jednom, u tom pradavnom vremenu, poprilično učestalom ili iskorištavanom obrascu te tehnici građenja kamenih prapovijesnih kuća ili kućama sličnih građevina na način njihovog plićeg ili dubljeg ukopavanja te okruživanja ili obzidavanja središta tih objekata sa upečatljivim suhozidnim, a ponegdje i čak megalitskim, zidovima.
Također u nastavku sagledavanih određenih, kako analogija i podudarnosti, tako i mogućih, izvornih svrha ili funkcija u prapovijesnim periodima, određenih razotkrivenih megalitskih kamenih blokova koji se kriju unutar određenog broja razotkrivenih te fotografiranih prapovijesnih ukopanih te suhozidno obzidanih objekata na prostoru sjevernije od Čapljine, ispostavlja se jedna zanimljiva mogućnost, ustvari jedna itekako moguća vjerojatnost, kako su pojedini razotkriveni takvi vidljivo megalitski kameni blokovi, koji su čak poput pravih stećaka pravokutni i obrađeni, a koji se ujedno nalaze u centralnim, ponegdje i u obodnim, dijelovima ukopanih kružno-ovalnih konstrukcija ili objekata, imali uloge svojevrsnih kućnih ''altara'', mogućih kućnih vidova žrtvenika, ili pak obrednih kućnih postolja, a što je ujedno u skladu i znatnoj analogiji sa sličnim takvim megalitskim monolitnim zasebno postavljenim kamenim blokovima razotkrivenima u brojnim neolitičkim kompleksima te lokalitetima na područjima Levanta, Anatolije, pa i čitavog Mediterana i dijela zapadne te sjeverne Europe. Unutar pojedinih objekata razotkrivene su također i određene suhozidne ''šupljine'', ustvari vidovi specijalno izvedenih i obzidanih svojevrsnih ''niša'', koje se kriju u nekolicini ovakvih monumentalnih ukopanih ili bolje rečeno iskopanih, kružno-ovalnih do mjestimično i pravokutnih suhozidnih objekata u sklopu lokaliteta Bodenik, kao i na nekolicini prostornih pozicija drugih sličnih lokaliteta nešto malo sjevernije i poviše Bodenika na padinama brda Crnica. Kao i brojne prethodno spomenute arhitekturno-graditeljske karakteristike, i za ovu karakteristiku pojave izgrađenih ''niša'', pa bile one i minimalnih dimenzijskih gabarita, možemo pronaći upravo očigledne analogije te podudarnosti na pojedinim istraživanim lokalitetima Tas Tepeler, Natufijske i Arabijske neolitičke civilizacije. Osim analogija ovih strukturnih detalja ili karakteristika koje je autor bloga i članka razotkrio u nekolicini upečatljivih suhozidnih ukopanih nastambi, pretežito unutar gradinsko-naseobinskog kompleksa na Bodeniku, ali i drugdje po padinama brda Crnice, naspram spomenutih lokaliteta Bliskog istoka, Levanta, Anatolije te istočnog Mediterana, izrazito jake i vizualno upečatljive jednake analogije možemo pronaći i na prostorno-geografski posve nasuprotnim prapovijesnim lokalitetima, koji su također stekli određeni vid svjetske slave, među kojima se ponajviše ističu neolitički naseobinski lokaliteti čuvena Skara Brae, kao i Knap of Hogar u današnjoj Škotskoj. O tome, i o ovim vidovima analogija biti će nešto više riječi u nastavku. Osim svojevrsnih ''niša'', zatim eventualnih struktura koje bi odgovarale prapovijesnim vidovima kamina ili konstruktivnih elemenata slične namjene, unutar pojedinih ukopanih te djelomično i suhozidno obzidanih, objekata na području lokaliteta Bodenik, kao i na nekolicini drugih ovakvih sličnih objekata i lokaliteta po padinama brda Crnice, autor bloga je razotkrio i vrlo zanimljive prizemne ili uvjetno rečeno pri ''površinske'', arhitekturne strukture kao i ostatke koje bi mogli predstavljati određene vidove prapovijesnih grobnica. Da u ovoj mogućnosti i vjerojatnosti nema ništa čudno niti neočekivano, pokazuju nam naime sve brojniji i brojniji primjerci upravo ovakvih slučajeva, poglavito razotkrivenih u posljednje vrijeme na lokalitetima Tas Tepeler civilizacije, kao i na pojedinim poznatijim lokalitetima te monumentalnim starije neolitičkim kompleksima Natufijske civilizacije na područjima Levanta i Bliskog istoka (recimo Ba'ja u Jordanu), gdje su se, ni više ni manje već direktno u centralnim ili središnjim prostornim korpusima pojedinih nastambi, pronašli prapovijesni grobovi te prapovijesni ukopi s različitim sačuvanim materijalima i ostacima.
Sada pak dolazimo do nečega što će mnogim čitateljima ovog članka pridati veliku dozu uzbudljivosti te znatiželje, poglavito svima onima koji se živo interesiraju te zagovaraju prapovijesno izvorno podrijetlo, barem jednog dijela (od svih sveukupno prisutnih na ovim našim prostorima) monumentalnih (nadgrobnih, no i ne nužno u toj funkciji podignutih) kamenih spomenika, svima poznatijima kao stećci. Kao i što je to rezultiralo totalno i apsolutno neočekivanim razotkrivanjem, autoru ovog bloga u vremenima prije konačnih spoznaja i uvida u postojanje ovolikog gotovo nemjerljivog broja prapovijesnog neolitičkog kamenog alata direktno i isključivo unutar klastera i sustava ukopanih rudarsko-naseobinskih ''jama'', jaraka, kao i gusto raspoređenih ukopanih kružno-ovalnih do pravokutnih kuća, po pitanju starosnih aspekata svega ovoga, tako je isto neočekivano bilo razotkrivanje, ne velikog broja, no svakako izrazito indikativnoga, određenih vidova ili formi jako monumentalnih, ponegdje i ljepše u pravokutne forme obrađenih, kamenih blokova, koji se nalaze direktno i očito planski s velikom svrhom, postavljeni unutar volumensko-arhitekturnog sklopa nekolicine posjećenih i fotografiranih ukopanih kružno-ovalnih do čak i pravokutnih nastambi ili nastambama sličnih objekata na području lokaliteta Bodenik, ali i na pojedinim mjestima ili unutar ukopanih kamenih objekata Bodenik-tipskih rudarskih naselja po padinama brda Crnice. Jedan od takvih, mogli bi smo ovdje reći i najljepših, kao i vizualno-morfološki najatraktivnijih, primjeraka, koji se nalazi u samom središtu ili centralnom dijelu jedne atraktivne, no izrazito u gustu i neprohodnu vegetaciju zarasle, ukopane kružno-ovalne građevine, odnosno po svemu sudeći drevne prastare neolitičke nastambe, posjeduje oblik ili formu koju slobodno prema svemu neporecivom te jasno vidljivom aspektu izgleda, možemo smatrati monumentalnim stećkom sandukom. Da li je ovaj neporecivi prapovijesni stećak, odnosno prapovijesni pravokutno obrađeni višetonski kameni vapnenački blok, koji je napravljen od neposrednog lokalnog nešto debljeg slojevitog rudistnog cenomanskog vapnenca, ujedno i kakav nadgrobni monumentalni spomenik određenog mogućeg groba koji se nalazi ili krije ispod njega, to ostaje jedna velika zagonetka ili misterija. No u svakom slučaju možemo reći i spoznati, odnosno i uvidjeti, kako se ovdje krije jedan neporecivi primjerak prapovijesnog stećka, stećka u obliku i formi masivnog sanduka, koji je obrađen čak i na ljepši način s pravokutnim stranicama ili plohama, no naravno u drevnoj prapovijesnoj, tehnici obrade i klesanja kao što je identično rađeno upravo na čuvenim višetonskim te kolosalnim T-stupovima u čuvenim turskim lokalitetima rano neolitičke starosti Gobekli i Karahan Tepe-u. Naravno, na ovom monumentalnom stećku sanduku ili proto-sanduku, ne postoje, ili barem od strane autora ovog bloga, nisu zamijećene nikakve isklesane, uklesane ili reljefno obrađene forme određenih simbola ili znakova, no što ne znači da negdje možda i postoje.
A da ovo nije samo određeni vrlo rijetki te izolirani slučaj, pokazala su naknadna autorova detaljna obilaženja gotovo svih razotkrivenih ukopanih struktura, prilikom čega se najčešće pristupalo izrazito napornom fizičkom probijanju kroz gotovo neprohodnu bodljikavu te gusto zaraslu vegetaciju koja je danas u potpunosti prekrila središnje volumensko-arhitekturne ukopane korpuse većine ovih intrigantnih prastarih nastambi. Isto tako u čestom broju slučajeva ovih ukopanih građevina, koje su ujedno i suhozidno izvorno bile obzidane, došlo je do očiglednog dugotrajnog obrušavanja izvornog nekadašnjeg lijepo obzidanog kamenog materijala, pri čemu je sav takav vremenom erodirani te obrušeni kameni materijal se odronio upravo prema centralnom uleknutom dijelu svih tih građevina, ispunivši često gotovo cijeli unutarnji ili središnji volumen do samog vrha tih građevina. No, ipak unatoč tome svemu, uslijed prethodno dobro pojašnjenih uvjeta funkcioniranja erozije te taloženja na ovom dijelu terena po principima funkcioniranja krških jama, te krških ponora, i dan danas je moguće na velikom broju takvih primjeraka ovakvih prastarih građevina, pa i čak čitavih klastera gusto raspoređenih takvih objekata i ukopanih struktura, jasno zamijetiti površinske obrise vanjskih zidova te više ili manje uleknutog središnjeg volumensko-arhitekturnog dijela. Da ne bi bilo zabune ili zamijene kod onog dijela čitatelja ovog članka i ovih redaka, poglavito onih čitatelja koji žive u ovim našim krajevima Hercegovine te susjedne Dalmacije te koji jako često obilaze ove zanimljive terene krša i brda s ovakvim prastarim i drevnim monumentalnim ruševinama ili ostacima, ovdje se ne radi o ''onim'' cirkularno-ovalnim ukopanim, također suhozidno izvorno obzidanim, građevinama, koje vidljivo uz taj vanjski ovalno-kružni plašt izvornog vanjskog bedema (koji je ujedno i jako širok, često i do dva, pa ponegdje i više, metara) sadržavaju poveliku količinu prepoznatljivog tzv. kućnog lijepa, odnosno pečene zemlje, što je ujedno dokaz da su ti ukopani objekti neporecivo sadržavali biljnu nadgradnju povezanu ogromnom količinom stvrdnutog blata, gline i zemlje, iz kojih je s vremenom nastao taj kruti talog danas poznat kao kućni lijep ili pečena zemlja. U ovim slučajevima, pak, o kojima ovdje govorimo, te koje je autor potpuno neočekivano razotkrio na ovom širem promatranom području sjevernije od Čapljine, od lokaliteta Bodenik pa dalje i sjevernije po padinama brda Crnice, riječ je isključivo, o naizgled takvim sličnim također kružno-ovalnim te posve ukopanim kamenim objektima, no pri čemu se ovdje radi isključivo o objektima koji su vidljivo izvorno bili ukopani, pa čak i vidljivo stariji od onih prethodno opisanih s brojnim ostacima pečene zemlje ili kućnog lijepa uz kružno zidane obode, te koji, što je u ovom slučaju najbitnija ili najindikativnija stavka, uopće ne sadržavaju nikakav vidljivi trag ili ostatak ovakvog sličnog kućnog lijepa, odnosno pečene zemlje. To nam ustvari i s druge strane jasno govori te pokazuje, kako svi ovi ukopani objekti uopće nisu imali kao oblik tadašnjeg spoja (drvne ili biljne gornje arhitekture ili pak nadgradnje) nikakvu pečenu zemlju, glinu ili blato, već, ukoliko je i postojala izvorna nadgradnja od granja, bilja, ili pak slame, moguće i kože od krupnih preživača, ona uopće nije bila međusobno povezana ikakvom zemljom, glinom ili blatom. Isto tako, gotovo potpuni nedostatak kućnog lijepa ili pečene zemlje, jasno i vidljivo asocijativan s ogromnom količinom obrušenog te zarušenog kamenog materijal koji potječe od nekadašnje izvorne zidane građe, te vidljivom velikom količinom takvom zarušenog te fragmentiranog pločastog vapnenca, koji je često brojne takve kružne ukopane nastambe ili ostale ukopane objekte, prekrio gotovo do samog vrha ili današnje površine terena, ukazuje nam i na drugu jako zanimljivu mogućnost da su svi takvi (ukopani) objekti mogli biti ujedno i pokriveni ili natkriveni kamenim blokovima. U tom slučaju ovdje bi se radilo o zaista jednoj jako jedinstvenoj pojavi, te jedinstvenom otkriću iznimno starih, kompletno u suhozidnoj arhitekturi izgrađenih, prapovijesnih objekata, nastambi te ostalih građevina, koje bi kao takve mogle predstavljati i najstarije kamene suhozidne građevine ne samo regije, već i u Europi, pa i u svijetu. Ukoliko se pak vratimo samim prethodno prezentiranim formama očito i nedvojbeno prapovijesnih vidova ili preteča stećaka, možemo uvidjeti da se osim formi koje imaju neporecive izglede masivnih stećaka sanduka, unutar pojedinih ukopanih struktura te nastambi u sklopu razotkrivenih kompleksa sjevernije od Čapljine, mogu pronaći isto tako i forme koje bi po svojim izgledima odgovarale i masivnim stećcima pločama, ali ima isto tako i formi centralnih monumentalnih kamenih blokova unutar pojedinih ukopanih objekata, koje po svom izgledu i dojmu uvelike odgovaraju svojevrsnim prapovijesnim, neolitičkim, stelama, odnosno vidovima specijalnih ortostata, upravo onakvih kakve pronalazimo te kakvi su razotkriveni u brojnim starije neolitičkim lokalitetima Tas Tepeler civilizacije u današnjoj Anatoliji. Sve nam to na koncu govori i pokazuje da s velikom dozom utemeljenosti, odnosno s očitim vizualno-morfološkim, arhitekturnim te u konačnici i onim kronološkim, analogijama te podudarnostima, možemo kazati da se ovdje kriju zaista očiti i neporecivi primjerci (odnosno i dokazi) prapovijesnih stećaka.
Ukoliko nadalje nastavimo promatrati analogije Čapljinskih rudarsko-naseobinskih kompleksa koji se ekskluzivno opisuju te prezentiraju u ovom radu, s malo zapadnijim prostorom u odnosu na predjele Anatolije te Bliskog istoka, dolazimo do već spomenutih lokalitetu u današnjoj Grčkoj, te na otoku Cipru. Pa u tom kontekstu, ukoliko ponovno krenemo razmatrati arhitekturno-rasterske karakteristike lokaliteta Bodenik iznad Čapljine, možemo vidjeti upadljive sličnosti te podudarnosti s čuvenim grčkim lokalitetom Sesklo. Ponajviše se rečena podudarnost očituje u kompleksnoj, i vidljivo proto-urbaniziranoj, karakteristici ili arhitekturi suhozidnih, kako bedema koji okonturuju čitava ova prapovijesna naselja, tako i onih unutar bedemskih, stambenih, kućnih, kamenih konstrukcija i građevina izgrađenih u tehnici suhozida. Također možemo čak i zamijetiti podudarnost Bodenika i Seskla, u kontekstu geoarheologije samih suhozidnih struktura, gdje se na oba spomenuta slučaja, odnosno na oba ova prapovijesna lokaliteta, nalaze brojne suhozidne konstrukcije te građevine, pretežito kamene kuće, koje su načinjene gotovo isključivo od pločastih tipova sedimentnih stijena. S tim da je potrebito u ovim arhitekturno-rasterskim te geoarheološkim analogijama spomenuti i određenu različitost koja se očituje u tome da iako je riječ u oba slučaj o suhozidnim građevinama načinjenima od pločastog sedimenta, vrsta i tip sedimentne stijene je na oba ova promatrana lokaliteta različit, pri čemu su na Bodeniku, kao i na svim ovim lokalitetima kod Čapljine, gotovo isključivo korišteni lokalni pločasti mezozojski (gornjokredni, rudistni ili cenomanski) pločasti vapnenci, nešto rjeđe i pločasti (kasno dijagenetski) dolomiti, dok su na lokalitetima u Grčkoj, Sesklo i Dimini, kao pločasti tip sedimenta korišteni lokalni pješčenjaci, slejtovi, kompaktni lapori te muljnjaci. Velika podudarnost i sličnost, između Čapljinskih suhozidnih rudarsko-naseobinskih kompleksa te spomenutih kompleksa Sesklo i Dimini u današnjoj Grčkoj, očituje se još i u evidentnim klasterima gusto raspoređenih, često i dodirujućih, kamenih i suhozidnih nastambi te drugih kamenih objekata, koji su ujedno s vanjskih strana obrubljeni izgrađenim masivnijim suhozidnim bedemima. A da se analogije te podudarnosti razotkrivenih graditeljsko-arhitekturnih te kamenih izgrađenih, odnosno ukopanih, konstrukcija ili objekata na širem prostoru sjevernijeg dijela Čapljine od Bodenika pa prema vršnim padinama brda Crnice, te promatranog prostora današnje Grčke, ne ogledaju samo u kontekstu rečenih karakteristika (kamenih, suhozidnih) kuća, govore nam pojedini drugi primjeri grčkih prapovijesnih, pretežito onih neolitičkih ( te manjim dijelom i iz mlađih prapovijesnih post neolitičkih razdoblja) lokaliteta, na kojima se takva analogija ne ogleda toliko u kontekstu kamenih kuća, koliko u podudarnosti izgrađenih, ili bolje rečeno, drevnih iskopanih sustava jaraka, pa potom ukopanih kuća, te raznoraznih ukopanih objekata. Jedan takav prapovijesni lokalitet na prostorima današnje Grčke, koji datira iz perioda starijeg neolitika, a koji sadržava upravo takve, Bodeniku i kompleksima na brdu Crnici, vrlo slične ukopane strukture, koje su ujedno i različitih namjena, jest lokalitet Toumba Kremasti Koilada, smješten na sjeveroistočnom dijelu Grčke. Na ovom lokalitetu kriju se ukopani ili iskopani sustavi različitih jaraka te objekata različite namjene, koji u svojim početnim kronološkim fazama datiraju, odnosno pojavljuju se već u pred keramičkom neolitiku, s nastavkom tradicije i kroz kasniji neolitik, prema mlađim kronološkim razdobljima prapovijesti, kada se ovaj običaj i ova tradicija ukopavanja objekata postupno transformira u nadzemne ili tek plitko ukopane, objekte sličnih namjena poput ovih iz starijih razdoblja. U okviru i kontekstu ovog spomenutog lokaliteta, na jednoj izuzetno zanimljivoj internetskoj stranici ( https://www.archaeology.wiki/blog/2015/12/21/neolithic-settlement-toumba-kremasti-koilada-part-4/ ) , možemo pročitati te uvidjeti da karakteristike iskopa, odnosno neolitičkih prapovijesnih ukopanih struktura možemo raspodijeliti prema svojim osnovnim funkcijama u čak nekoliko raznolikih ili osnovnih tipova ovdje prozvanih ''jama'', a što je upravo ekvivalent iskopa ili ukopanih struktura:
1) Jame za stanovanje, kao glavne kuće (podzemni i polupodzemni stanovi, podzemni prostori dvokatnih zgrada) ili pomoćni prostori u kućama (radne jame, radionice ili skladišta poput koliba),
2) Jame za skladištenje (izravno skladištenje ili za podupiranje vaza ili košara za skladištenje),
3) Jame za vatru (peći, kamini, ognjišta, mjesta za pirotehnologiju),
4) Jame za rupe za stupove,
5) Jame za kopanje gline ( u slučaju Hercegovine – za kopanje rožnjaka ili cherta),
6) Bunari i jame za sakupljanje vode,
7) Jame za otpad od svakodnevnih kućanskih aktivnosti,
8) Jame sa posebnim sadržajem i možda za ritualnu upotrebu (s potpunim ili djelomičnim ukopima ljudi ili životinja i/ili sa skupovima cijelih ili fragmentiranih predmeta, blaga/ostava),
9) Grobne jame (za ukop ili kremiranje).
Iz gore predloženog internetskog javno dostupnog članka, možemo u dijelu teksta koji slijedi iza popisa različitih tipova ukopanih struktura ili jama tijekom neolitika (numerirani popis gore), također uvidjeti kako na određenim lokalitetima ( kao npr. na pojedinim lokalitetima neolitičke starosti u Makedoniji) postoji jasnije vidljiv vertikalni kronološki prijelaz ili transformacija iz ukopanih objekata, pretežito nastambi, u one koje su građene nad zemljom, odnosno na površini. Da li nam ovakvi slučajevi pokazuju eventualnu ili moguću vjerojatnost da je i na jednom dijelu svih proučenih, posjećenih te ovdje prezentiranih kamenih kompleksa sa sustavima ukopanih i ostalih struktura, nastambi i sličnih objekata, na prostoru sjevernije od Čapljine, prisutan upravo takav stratigrafsko slojeviti, prijelazni način arhitekture stanovanja i korištenja prostora i terena za različite svoje potrebe, iz prvotnog, starijeg, oblika ukopanih struktura i objekata, nastambi unutar jamskih formi, u kasnije oblike koji bi bili više na površinskom, ili pak pri-površinskom dijelu terena, neovisno da li je ponovno riječ o suhozidnim objektima, ostaje jedna zanimljiva daljnja enigma, i jedno otvoreno pitanje za neke buduće spoznaje. Svakako da bi eventualni pronalasci karakteristične, ili prema stilu i formi prepoznatljive, neolitičke, eneolitičke ili pak još mlađe one brončanodobne, keramike, direktno unutar takvih, eventualno kasnijih, post-neolitičkih, suhozidnih nastambi, poglavito onih sa pravokutnim tlocrtom niskih, često i jako obrušenih te erodiranih, a ponekad i posve zatrpanih, zidova, prilično jasnije odgovorili na takva pitanja. No sad zasad, od strane autora ovog bloga i članka može se iznijeti prilično utemeljena spoznaja ili evidentnost, da se niti najmanji trag ili fragment takve neolitičke ili post-neolitičke prapovijesne ili bilo kakve druge (antičke i ostale, mlađe) keramike nije zamijetio ili pronašao unutar gotovo svih ovakvih objekata, a s druge pak strane u istim ovim plitko ukopanim do pri površinskim kamenim strukturama je pronađen, ponegdje i brojniji, znakoviti makrolitički kameni alat, što nas na koncu poprilično čvrsto upućuje u zaključak ili barem čvršću pretpostavku, kako je ovdje uistinu znatna mogućnost da se radi o prapovijesnim suhozidnim nastambama izuzetne i neočekivano velike ili duboke starosti, koja ide u periode neolitika, pa moguće i onog pred-keramičkog starosno podudarnog čuvenoj Tas Tepeler civilizaciji u današnjoj Anatoliji.
Ukoliko promatramo evidentne različitosti iskorištavanih tipova materijala od kojeg su tadašnji prapovijesni (pretežito oni neolitički) stanovnici gradili svoje pretežito ukopane nastambe te raznorazne ukopane objekte, odnosno ukoliko promatramo koje su sve materijale koristili u tom vremenu pri izgradnji osnovnih zidova svih takvih objekata, jasno vidimo da se na prostorima današnje Makedonije, odnosno Grčke, kao i posebice prostora današnje Panonije, pa potom Bugarske, Rumunjske, Srbije, i sličnih zemalja u okruženju, koristila gotovo isključivo glina za potrebe gradnje zidova kuća ili nastambi, dok je na svim ovim prostorima gdje je preko 90 postotnog udjela površinske građe terena sačinjeno od kompaktnog ili okršenog kamena, vapnenca i dolomita, kao i ponegdje i pješčenjaka, slučaj takav da je umjesto navedene gline, za gradnju zidova i ukopanih objekata iskorištavan većinom lokalni tip kamena, odnosno tip sedimenta, u našem konkretnom slučaju, oblici pločastog te dolomitnog vapnenca. Iz ovog aspekta i ove gotovo neporecive činjenice, postaje nam jasno da je jedan od najpresudnijih faktora u tom pogledu predstavljala lokalna geologija i petrologija.
Nešto malo istočnije, te južnije, od prethodno promatranog prostora Grčke u kontekstu proučavanih arhitekturno-rasterskih analogija razmatranih prapovijesnih naseobinskih kompleksa s prisustvom monumentalne (suhozidne, kamene) arhitekture, dolazimo također do vrlo upadljivog, te mjestimično i po navedenim pitanjima te karakteristikama, poprilično analognog lokaliteta, koji je stekao ujedno i svojevrsnu svjetsku slavu zbog svojih razotkrivenih karakteristika, a riječ je o otoku Cipru te lokalitetu Khirokitia, te u određenom pogledu i lokalitetu Klimonas. Vrlo upadljivu i vizualno znakovitu podudarnost u pogledu i kontekstu kamene, suhozidne, te općenito prapovijesne starije neolitičke arhitekture razotkrivenih naselja na otoku Cipru s onima koji su razotkriveni na području sjevernije od Čapljine, poglavito s lokalitetom na Bodeniku, možemo uvidjeti promatrajući slučaj lokaliteta Kalavasos Tenta. Ovdje se rečena i relativno upadljivija podudarnost ili analogija u kontekstu arhitekture i načina gradnje naseobinskih kompleksa, odnosi na vidljivo postojanje, baš poput lokaliteta iznad Čapljine, klastera gusto raspoređenih, kao i djelom ukopanih, neolitičkih nastambi ili kuća kružno-ovalnog tlocrta, kojima su djelomično kao temeljni strukturalni dijelovi gradnje razvidni, upravo poput slučajeva ukopanih kuća iznad Čapljine, kameni ili suhozidni bedemi. U slučaju usporedbi te analogija arhitekturno-rasterskih karakteristika Čapljinskih ovdje opisivanih te razotkrivenih lokaliteta sa čuvenim UNESCO zaštićenim i vrjednovanim ciparskim lokalitetom Khirokitia, također vidimo jako sličan primjer podudarnosti te analogija, pri čemu se ukoliko konkretnije promatramo drevno kameno neolitičko naselje, ustvari pravi jedan neolitički pragrad na lokalitetu Khirokitia, vidjeti ćemo da se određeni, pa i veći, stupanj analogije ogleda i u samoj geomorfologiji nalazišta, gdje se uočava neporeciva činjenica da i Khirokitia ima baš poput Bodenika jako lijepo i identično odabrani položaj ne nevelikom uzvišenju koji je u biti na jednom idealnom za to vrijeme i za te starije neolitičke pred keramičke kulture geostrateškom prostornom položaju. Osim toga, na brojnim internetskim stranicama, kao i fotografijama koje uključuju i ilustrativne table izvornog izgleda Khirokitie, možemo jasno uvidjeti da i ovdje postoji izvorni klaster gusto raspoređenih, ovalno-kružnih kuća, koje su imale donji ili temeljni dio u kamenoj, suhozidnoj, arhitekturi te gornji dio od svojevrsne gline i drugog materijala. Upravo je s druge strane, jednostavno genijalna geološka pogodnost na lokalitetima kao što je Bodenik i po padinama brda Crnice, očitovana u prisustvu nebrojene količine idealnog tipa stijene ( u ovom slučaju pločastog vapnenca, ili pak pločastog dolomita) kako za samu suhozidnu ili kamenu arhitekturu, tako i za potražnju ili vađenje, odnosno dobivanje toliko željenog materijala tzv. rožnjaka ili cherta poradi nužne izrade ogromnog broja svojih kamenih alatki kojima su se služili u raznim životnim potrebama, između čega je osnovna funkcija bila u drevnom mesarstvu, ubijanju velikih biljojeda i preživača, moguće i kakvih ptica, kao i po svemu sudeći obradi drveta.
Ukoliko pak se osvrnemo na totalno nasuprotnu, drugu, geografsku, stranu u odnosu na sve prethodno opisivane strane lokalitete po pitanjima većih analogija i podudarnosti, ovdje možemo pronaći također određene, pa i upadljivije, analogije na nekim, također svjetski poznatim neolitičkim lokalitetima ili kompleksima. Upravo jedan od takvih lokaliteta predstavljen je svjetski čuvenim, i poput ciparske Khirokitie također od strane UNESCO-a zaštićenim, arheološkim prapovijesnim nalazištem naziva Skara Brae, koji se nalazi na području današnje Škotske na sjeverozapadnom dijelu Europe. O Skari Brae-i se zaista može pronaći, poglavito na internetskim stranicama, kao i na društvenim mrežama, na tisuće i tisuće tekstualnih te video materijala i sadržaja iz kojih možemo vidjeti o koliko vrijednom prapovijesnom lokalitetu se ovdje radi. Ono što je za nas ovdje te za kontekst u pogledima izraženijih analogija te podudarnosti prisutne prapovijesne arhitekture u kamenu i suhozidu, te općenito po pitanjima graditeljskih analogija, između Skare Brae te ovdje opisivanih i razotkrivenih prapovijesnih neolitičkih rudarskih naseobinskih kompleksa, ustvari rudarskih prapovijesnih naselja sjevernije od Čapljine, od najbitnije važnosti može se okarakterizirati činjenicom da su i u Skari Brae-i otkriveni upravo poput ovih u nas kod Čapljine (posebice kod Bodenika) gotovo identično ukopani ( ili do iskapanja uvelike zatrpani) kružno-ovalni do ponegdje i polu-pravokutni i za to vrijeme izuzetno sačuvani kameni ostaci suhozidnih kuća ili nastambi, kojih je najmanje 8 iskopano, detaljno istraženo, te na koncu putem zaštićivanja pretvoreno danas u vrlo posjećeni arheološki park na svjetskoj razini. Ovo neolitičko naselje, koje je poprimilo danas jedan popularni epitet jednog od najočuvanijih kamenih sela u svijetu, uistinu sadržava nevjerojatno očuvane kamene suhozidne kuće polu ovalnog tlocrta u koje se ulazilo pretežito s gornjih vršnih dijelova, a koje su bile vidljivo izgrađene priličnim ukapanjem ispod površine zemlje, te grupirane u jedan pravi klaster. Upravo se ovakvi klasteri identičnih prapovijesnih kamenih kuća kao na lokalitetu Skara Brae ukopanih, ali i identično građenih u smislu temeljne arhitekture, od suhozidnih zidova, pa čak i od vidljivo sličnog ili vrlo podudarnog tipa pločastog sedimenta, upravo kao gotovo svi ukopani objekti, strukture i kuće na lokalitetima iznad Čapljine, kriju u čak višestruko većem broju i većoj brojčanoj gustoći po jedinici površine na promatranom te proučavanom području sjeverno od Čapljine te po padinama brda Crnice. Očigledne kao i gotovo neporecive takve analogije u (suhozidnoj) kamenoj arhitekturi interijera promatranih te razotkrivenih čuvenih neolitičkih ukopanih kuća u okviru Skara Brae lokaliteta na sjeveru Škotske, te velikog dijela razotkrivenih jako sličnih ukopanih kamenih nastambi na lokalitetima Bodenik te ostalim lokalitetima po padinama brda Crnice, se ogledaju ponajviše kroz vid podjednakog stila izgrađenih, te ustvari i jako lijepo obzidanih, suhozidnih konstrukcija kao formi unutarnjih zidova tih ukopanih kuća, ali isto tako, analogije se ogledaju u postojanju gotovo istovjetnih strukturno-arhitekturno napravljenih unutarnjih ''niša'', svojevrsnih zidnih kamenih suhozidnih polica, kao i isto tako i pojedinih vidova unutarnjih ili rubnih uspravljenih kamenih blokova, tzv. ortostata. Sve nas ovo upućuje na očito jake kronološke i stilsko-arhitekturne ili pak graditeljske paralele i analogije koje vidimo između svih ovih ovdje prezentiranih prapovijesnih lokaliteta s rudarskim-naseobinskim kompleksima ukopanih građevina i struktura, te između raznolikih, no izgledom i arhitekturom gotovo posve podudarnih, neolitičkih graditeljskih kompleksa (naselja, sela pa i čitavih gradova), koji su dosada razotkriveni ili pak poznati s područja ne samo istočnih dijelova Mediterana, Euroazije, Anatolije te Bliskog istoka, već kao što to jasno vidimo na primjeru čuvene Skara Brae u Škotskoj, i na posve nasuprotnim, zapadnijim te sjevernijim dijelovima Europe i Mediterana. U tom kontekstu također se mogu pronaći ovakve slične analogije i podudarnosti u smislu arhitekture te graditeljskih karakteristika neolitičkih naselja, i sa pojedinim neolitičkim lokalitetima zapadnog Mediterana, odnosno s lokalitetima na području današnjih zemalja Španjolske, Portugala te Francuske. No, prema svemu sudeći te prema svim dosadašnjim spoznajama i otkrićima, svi ovakvi lokaliteti na području zapadnog Mediterana neovisno o nekim očitijim analogijama i podudarnostima arhitekture i graditeljskih karakteristika, bili su podizani uglavnom nešto kasnije nego li je to slučaj s već prethodno opisivanim te spominjanim neolitičkim monumentalnim lokacijama istočnije te južnije od ovih naših krajeva, odnosno svim onim prapovijesnim lokalitetima Bliskog istoka, Levanta, Anatolije te istočnog Mediterana.
Zaključno – potencijali i daljnje implikacije na vrijednost spoznatih te razotkrivenih prapovijesnih neolitičkih suhozidnih rudarskih kompleksa, kao najstarijih prapovijesnih gradina i gradova na ovim prostorima i šire, ali i s najstarijim, prapovijesnim, idejno-morfološkim korijenima podizanja stećaka
Što zaključno možemo reći vezano za sve ovo prezentirano unutar ovog članka, vezano za, kako sve ono prethodno i jako detaljno opisano, tako i posebice za sve one pokazatelje, i ustvari nebrojene fotografije koje slijede ispod ovog teksta u specijalnoj fotogaleriji ? Ukoliko otvorenih očiju, određenog temeljnog predznanja na ovu tematiku, i s potpunim intelektualno-spoznajnim ''otvorenim umom'', pogledamo jako dobro što se sve krije na čitavom ovom promatranom području sjevernije od Čapljine s desne (zapadne) strane rijeke Neretve, a što je prethodno bilo opisano, te što se posebice prikazuje u fotogaleriji koja slijedi, možemo uvelike zaključiti kako se ovdje krije ''jedan'' nevjerojatan arheološki, ili bolje rečeno – geoarheološki, lokalitet, koji nije ustvari jedan, već je tu riječ o međusobno uvezanom te integriranom prostorno bliskom sustavu nekolicine jako sličnih, gotovo potpuno podudarnih po pitanjima arhitekturno-rasterskih karakteristika te materijalnih ostataka, prapovijesnih kompleksa koji su u svojim osnovnim formama sačinjeni od sustava rudarskih iskopanih jaraka, kao i pratećih klastera više ili manje, odnosno pliće ili dublje, ukopanih kamenih kuća. I ono što pri tome predstavlja vjerojatno daleko najuzbudljiviju najnoviju spoznaju, ustvari jedno novo i senzacionalno otkriće, jest sama činjenica da su osnovni i daleko najbrojniji, pa i gotovo jedini kao takvi prisutni, materijalni ostaci, koji se kriju unutar ovih rečenih prapovijesnih sustava rudarsko-ukopanih objekata i klastera kuća, predstavljeni tisućama i tisućama komada raznolikog prapovijesnog kamenog alata ili oruđa, koji prema svim svojim upadljivim i jasno vidljivim stilsko-dizajnerskim, odnosno stilsko-anatomskim karakteristikama pokazuju kronološke horizonte neočekivano velike starosti, koji prema svemu sudeći idu u periode pred keramičkog neolitika, pa moguće čak i jednim, minimalnim, prostorno-volumenskim, dijelom, i u još starije periode mezolitika, odnosno epipaleolitika. Ovdje dakle pričamo o starosti i vremenu prapovijesnog horizonta koji je gotovo totalno podudaran svjetski poznatom te čuvenom monumentalnom megalitskom lokalitetu Gobekli Tepe, odnosno seriji sličnih lokaliteta u okviru isto tako čuvene Tas Tepeler kulture, ustvari Tas Tepeler prapovijesne civilizacije. Ovdje se radi dakle o starosti koja okvirno seže od kraja ili konca zadnjeg ledenog doba, odnosno pri početku perioda holocena, otprilike u rasponima od 14, 13 tisuća godina pa do otprilike 8500 godina prije sadašnjosti. Nadalje, jedan od drugih vidova jako uzbudljivih otkrića, ustvari novijih spoznaja koje su se autoru neočekivano i naknadno dogodile, u pogledu svih ovih specifičnih te uvelike jedinstvenih prapovijesnih (rudarsko-naseobinskih) kamenih ili monumentalnih suhozidnih kompleksa sastavljenih isključivo od specifičnog rožnjakom uvelike bogatog pločastog vapnenca mezozojske starosti, koji se kriju na ovom ograničenom niskom brdskom mediteranskom području sjevernije od Čapljine, jesu zaista fascinantne spoznaje, uvidi i otkrića da na području današnjeg Levanta, Izraela i Jordana, možemo pronaći gotovo istovjetne analogije, naspram ovdje prisutnima te razotkrivenima kamenim oblicima tzv. depozitnih (rudarskih) humaka i pratećih iskopa te klastera ukopanih kuća, u morfološko-strukturnom, arhitekturnom, ali i po pitanjima stila i dizajna izrađenih kamenih alatki od rožnjaka (koji se u oba ova analogna slučaja nalazi unutar vapnenačkih serija), pri čemu su takve impresivne analogije najviše vidljive, kao i opisane, na lokalitetima planine Achbara u istočnoj Galileji u Izraelu ( ekstrakcija rožnjaka-Izrael ). Ovdje se sve čitatelje upućuje da klikom na prethodno napisani link ili mrežnu stranicu unutar ovdje objavljenog vrijednog znanstvenog rada, samo dobro obrate pozornost i pažnju na ovdje prikazane i razotkrivene forme ''depozitnih humaka'', odnosno tailing piles-a, koje na prikazu unutar fotografije br. 18 (posebice dijelovi pod c, d i e), jasno te neporecivo odražavaju čudesnu morfološko-strukturnu, arhitekturnu, materijalno-baštinsku, ali i djelomično uvelike kronološku, analogiju naspram sačuvanih i razotkrivenih rudarsko-naseobinskih kompleksa, a poglavito sustava depozitnih humaka iskapanog pločastog vapnenca s rožnjakom, te pratećim klasterima gusto raspoređenih ukopanih kružno-ovalnih kamenih kuća, na širem području padina brda Crnice te sve do sjevernijeg dijela iznad Čapljine i lokaliteta Bodenik. Jedina i glavna, ali u određenoj mjeri i jako atraktivna, pa i jedinstvena, različitost ovdje ovih razotkrivenih kompleksa koji su sastavljeni od ovakvih, kao u Izraelu identičnih depozitnih humaka (tailing piles), na području sjevernije od Čapljine, ogleda se u činjenici da se ovdje kriju mjestimično jako lijepo očuvani izvorni vidovi suhozidne gradnje, kao i općenito činjenica da su ovakvi identični kao u Izraelu, depozitni humci, ali i svi prateći sustavi ukopanih konstrukcija, bili izvorno od strane prapovijesnog čovjeka obzidavani u tehnici suhozida, te mjestimično i upotpunjavani postavljenim zasebnim megalitskim blokovima.
No, čudesnom karakteru svih ovih nalazišta te lokaliteta koje je autor ovog članka ovdje prezentirao, odnosno koje prezentira i kroz nebrojene fotografije što slijede u nastavku, osim već spomenutih nebrojenih ostataka kamenih alatki koje datiraju iz rečenog starije neolitiskog perioda (prema svim svojim jasno prepoznatljivim anatomsko-morfološkim karakteristikama), ono što predstavlja dodatni isto tako vrhunski vrijedni pečat jednoj novo otkrivenoj senzaciji na ovom dijelu Hercegovine, odnosno regije, jest sama činjenica koja je kao takva neporeciva, a koja nam pokazuje to da su skoro apsolutno svi ovi spomenuti nebrojeni komadi specifičnog neolitičkog kamenog alata prisutni isključivo unutar arhitekturno-rasterskog korpusa spomenutih ukopanih kamenih rudarskih kompleksa, sustava jaraka te isto tako i unutar ukopanih kružno-ovalnih do ponegdje i pravokutnih kamenih kuća. Ova činjenica neporecivo nam stoga ukazuje i dokazuje još jednu dodatnu nevjerojatnu spoznaju, odnosno svojevrsni zaključak u kojem vidimo da upravi svi ti kameni i ukopani konstrukti te sustavi ukopanih građevina ujedno i datiraju iz identičnog vremenskog prapovijesnog horizonta iz kojeg datiraju i svi ti kameni alati, a to je period (starijeg ili pred keramičkog – PPN) neolitika. Također zaključeno je i spoznato to kako se u određenom dijelu čitavog ovog promatranog prostora, poglavito u okviru lokaliteta Bodenik, a što je već prethodno i opisivano bilo u ovom tekstu, kriju jedne pored drugih, no ne u negativnom, već u jednom upotpunjujućem te simbiotskom prostorno-arhitekturnom, odnosu, i spomenute ukopane neolitičke rudarske građevine, jarci i čitavi klasteri brojnih ukopanih kuća, te strukture i kamene građevine, pretežito građene u formama ukopnih piramidalnih gomila ili tumulusa, koje datiraju iz mlađih prapovijesnih perioda u rasponu od eneolitika preko ranog pa do otprilike srednjeg brončanog doba. Ovakav odnos u kojem mlađe prapovijesne kulture, koje po svemu sudeći pripadaju stanovnicima Ilirima (pra Daorsima), ukoliko ih sagledavamo prema određenim, iako još uvelike nedovoljnim, genetičkim spoznajama haplogrupa (kombinacija J2, E, i u manjoj mjeri i haplogrupe I ), uopće nisu niti u najmanjoj mjeri narušili te izmijenili prvotne ukopane neolitičke rudarske strukture i objekte, već su ih ili samo djelomično nadopunili ili pak dodatno i iskorištavali za svoje potrebe, na koncu nam pokazuju činjenicu da se ovdje radi o jednom zaista čudesnom prapovijesnom višeslojnom nalazištu iznimne vrijednosti.
A, o kolikoj ogromnoj vrijednosti, kao i tek začetnoj vidljivosti svih pripadnih potencijala vezanih za sve ove upečatljive prapovijesne kamene lokalitete na području sjevernije od Čapljine te iznad brijega s ostacima upečatljive Velike Gradine, kao i padinama brda Crnica, se ovdje radi, najbolje nam govori jasna osobitost neporecive kamene, i to još uvijek u začudnom relativno velikom prostorno-arhitekturnom udjelu svega posjećenoga te razotkrivenoga, uvelike još i dan danas, barem djelomično sačuvane, monumentalne suhozidne arhitekture. Upravo nam ova karakteristika da ovdje i na ovom dijelu, niske i mediteranske, klimatski za život, kako danas, tako posebice u tim pradavnim prapovijesnim post-ledenodobnim vremenima, najpogodnije, donje ili niske Hercegovine, kao općenito za život najidealnijeg područja u okviru BiH, pa i čitavog dijela ove regije, imamo ovako očuvane, ovoliko monumentalne, s ovakvom suhozidnom te kamenom arhitekturom, s jasnim elementima prapovijesnog urbanizma, te barem djelomično prisutnog sjedilačkog načina života, koja je prije svega i nadasve ovoliko stara, pokazuje da ovaj drevni i prapovijesni mega-kompleks, odnosno geoarheološko prapovijesno monumentalno područje između Čapljine i Međugorja nosi jedan čudesan višestruki potencijal za budućim oblicima tretiranja, raznolikog pristupa, za novija proučavanja, spoznaje i daljnja otkrića, kao i isto tako i u pogledima kulturno-turističke valorizacije te na koncu i samog zaštićivanja, barem jednog dijela od svega ovdje prikazivanoga te razotkrivenoga.
Gledajući nadalje sve ove navedene potencijale, koji nam neporecivo pokazuju i naslućuju tek daljnje spoznaje i pokušaje traženja odgovora na posve neka nova uzbudljiva pitanja koja nam se sada pokazuju, zasada možemo s velikom razinom utemeljenosti, odnosno obuhvaćajući i kao argumente uzevši sve ono što se jasno i neporecivo razaznaje iz svega što se na ovim lokalitetima krije kao određeni oblik (većinom jako brojne) materijalne, kamene, baštine, iznijeti određene činjenice, kao i svojevrsne, preliminarne zaključke, više kao svojevrsne forme pitanja, koji glase – da li područje Čapljine, odnosno područje između Brotnja, odnosno južnije od Međugorja i brda Crnice te područje sjevernije od grada Čapljine, krije ostatke jedne od najstarijih prapovijesnih urbanizacija ne samo na području ove regije, već i u čitavoj Europi ? Mnoštvo toga što je detaljnije prethodno bilo opisano ovdje u ovom članku, te posebice sve ono što se prikazuje kroz nebrojene kvalitetne fotografije načinjene na in-situ svim posjećenim lokalitetima te razotkrivenim kompleksima i prapovijesnim građevinama, poprilično nam utemeljeno kazuje kako se ovdje kriju neočekivano stari, te sa svojom prisutnom i neporecivom, kamenom i suhozidnom, arhitekturom više ili manje ukopanih građevina i struktura, isto tako i urbanizirani, prapovijesni kompleksi, koji bi se, barem u određenom volumensko-površinskom kontekstu mogli tretirati ili opisivati kao izvorni prapovijesni gradovi koji i za moguće nekoliko tisućljeća prethode ''najstarijim'' poznatim te opisanim prapovijesnim (ilirskim) gradinama na područjima istočne obale Jadrana, odnosno i njegovog zaleđa. Prema svemu sudeći, ovdje se kriju određene ili svojevrsne ''hercegovačke'' prapovijesne verzije čuvenog prapovijesnog neolitičkog grada Catal Hoyuk u današnjoj Turskoj, no pri čemu za razliku od ovog svjetski čuvenog neolitičkog grada u Anatoliji, ovi drevni grad(ovi) na području sjevernije od Čapljine, ovdje se krije čudesna monumentalna, kamena, suhozidna, te još uvijek djelomično izvorno sačuvana, arhitektura svih prisutnih, prepoznatih te razotkrivenih, pretežito onih ukopanih, struktura, objekata ili građevina. Kriju se nadalje i prije svega neporecivi arhitekturno-rasterski kompleksi, svojevrsne ''hercegovačke'' verzije čuvene Skare Brae u Škotskoj, odnosno ovdje se kriju čitave serije ili klasteri grupiranih te, što je možda i najatraktivnije, jako brojnih, kamenih pretežito ukopanih nastambi ili kuća, koje su napravljene u izvornoj suhozidnoj, te djelomično čak još uvijek sačuvanoj, arhitekturi, te što je pri tome još vrjednije, svi ti klasteri i grupacije ovih razotkrivenih kamenih ukopanih kuća, prema svemu sudeći također sežu paralelno ili kompatibilno svim pratećim rudarskim sustavima iskopa i jaraka za vađenje rožnjaka i cherta, u nevjerojatno neolitičko razdoblje prapovijesti. Dakle, ovdje se kriju prema svim materijalnim pokazateljima i ostacima, ujedno i najstarija, prapovijesna suhozidna naselja, najstarije suhozidne nastambe ili pak aglomeracije u čitavoj regiji, pa i mnogo širem prostornom okviru, koja je, prema svim prisutnim i vidljivim materijalnim karakteristikama, posebice uključujući nebrojeni makrolitički i sav ostali kameni alat, moguće uvelike uspoređivati te komparirati s čuvenim svjetskim starije neolitičkim lokalitetima istočnog Mediterana, područja Levanta i Bliskog istoka, odnosno područja Anatolije te svjetski poznatih monumentalnih lokaliteta iz grupacije Tas Tepeler.
No, vidljivi potencijal, i vidljiva vrijednost, odnosno vrijednost svih novootkrivenih spoznaja te otkrića na ovom promatranom prostoru sjevernije od Čapljine koja su se dogodila autoru bloga, pokazuju nam sasvim jasno, pa i neporecivo, da se vidljivi idejno-morfološki korijeni (kasnijih i srednjovjekovnih, kao i onih ranijih iz perioda antike) monumentalnih nadgrobnih kamenih spomenika svima poznatih kao stećci, kriju ni više ni manje već upravo ovdje unutar ovih starije neolitičkih lokaliteta s brojnim kamenim alatkama, te koji bi prema tome išli u posve neočekivanu starost, moguće i više od 8000, pa i čak do 10 000 godina, što bi tek trebale pokazati neke buduće spoznaje. Naravno da se svima onima koji bi se podsmijavali ili izrugivali ili obezvrjeđivali ovu prethodno izrečenu pretpostavku, odnosno autorovu tezu, da stećci imaju svoj neporecivi idejno-morfološki uzor u starije neolitičkim monumentalnim spomenicima, odnosno lokalitetima, treba samo jasno i glasno podastrijeti na stol pred njihove oči svjetski čuvene lokalitete Gobekli Tepe, Karahan Tepe, kao i brojne tek spoznate i novije istraživane nevjerojatne monumentalne lokalitete stare preko 10 000 godina unutar također svjetski poznate Tas Tepeler ''kulture'', ustvari jedne nevjerojatne, i po svemu sudeći prvotne prave civilizacije na planeti Zemlji. U tom kontekstu svima je jasna i neporeciva stavka da ovi spomenuti ranije neolitički lokaliteti nude neporecive dokaze postojanja i već uvelikog podizanja ili korištenja, vrlo velikih, masivnih ili megalitskih kamenih blokova, koje su podizali te obrađivali većinom u oblike prepoznatljivih T ili suprotno okrenutih L slova, odnosno visokih stupova, no postoje tamo i forme koje upravo podsjećaju neodoljivo na naše verzije starijih oblika i formi stećaka. Na lokalitetima iznad Čapljine, unutar pojedinih ukopanih te mjestimično i suhozidno obzidanih struktura ili objekata koji su s druge strane krcati neporecivim kamenim alatkama rano neolitičkih svojstava, možemo dakle pronaći i pojedine rjeđe, no time i puno vrjednije ili dragocjenije, vidove monumentalnih megalitskih kamenih blokova koji ponegdje imaju forme grubih sanduka, ponegdje grubih masivnih ploča, a ponegdje pak i forme uspravljenih, upravo Tas Tepeler monumentalnim stupovima sličnih, velikih kamenih blokova, koji su mogli imati izvorne funkcije kakvih nadgrobnih stela ili pak obrednih kamenih blokova, svojevrsnih kućnih altara, obeliska, ili pak žrtvišta. Sve su nam ovo slučajevi kakvi su upravo najčešće razotkrivani bili unutar, i to pretežito ukopanih upravo sličnih ovima ovdje kod Čapljine, prapovijesnih lokaliteta i nalazišta različite stambene, ali i obredno-kultne, arhitekture, koji datiraju iz neolitičkih perioda prapovijesti, te koji se nalaze uglavnom na području istočnog Mediterana, Bliskog istoka, Anatolije, ali i ponekad kao u slučaju Skare Brae, ili drugih sličnih neolitičkih megalitskih lokaliteta, i na područjima nasuprotnog dijela Europe, odnosno na području sjeverne i zapadne Europe.
U pogledima određenih potencijalnih vidova ili načina valorizacije barem jednog dijela od svih ovdje prezentiranih, opisanih ili razotkrivenih rudarsko-naseobinskih prapovijesnih kompleksa, kao i dijela mlađe prapovijesnih kompleksa gomila s gradinama koji datiraju iz brončanog doba, postoje već određeni odlično napravljeni koraci s konkretnim rezultatima, koji upravo predstavljaju jednu izvanrednu buduću pogodnost, budući ogroman potencijal i mogućnost, da su u tom kontekstu, barem djelomično, krenu valorizirati i pojedini dijelovi ovih upečatljivih prapovijesnih ukopanih kompleksa, pogotovo onih gdje se kriju klasteri gusto grupiranih zatrpanih, ukopanih do nešto sačuvanijih kamenih te suhozidnih prapovijesnih nastambi. Takav primjer vidimo, odnosno imamo, na lokalitetu Bodenik, u okviru kojega se nalazi već odlično uređena, te jako atraktivna biciklistička staza naziva ''Gradina'', te koja seže sa svojim atraktivnim rutama za brdsko bicikliranje upravo uz same obode lokaliteta Bodenik sa njegovih južnih ili donjih strana. U tom kontekstu otvara se jedna zaista izvrsna mogućnost ili potencijal da se u nekoj bliskoj budućnosti određeni dio lokaliteta Bodenik, gdje se kriju određeni dijelovi upadljivih te upečatljivih suhozidnih kompleksa ukopanih jaraka, ali i ukopanih sustava drevnih prastarih kuća, valoriziraju na način da se do barem jednog njihovog dijela urede ili očiste (protrse) pristupne stazice. S druge pak strane, i druga mogućnost ili potencijal koji je velik, a koji ne mora uključivati uređivanje ili pročišćavanje određenih pristupnih staze, odnosi se na evidentnu i neporecivu mogućnost da se direktno uz već postojeću ustanovljenu te jako lijepim oznakama i smjerokazima već označenu biciklističku stazu Gradina, ondje gdje se ona prostire u neposrednom dodiru s prapovijesnim rudarsko-naseobinskim kompleksom ukopanih struktura i klastera ukopanih kuća, a to je na istočnijem dijelu staze u pravcu Dretelja, samo dodatno postave određene edukativne table, pa barem malene table koje bi mogle nositi natpis postojanja prapovijesnog neolitičkog rudarsko-naseobinskog kompleksa, ustvari i same prapovijesne gradine ili prapovijesnog naselja pod nazivom Bodenik, kako su ga već uostalom i registrirali raniji arheolozi u sklopu autoceste ni više ni manje već upravo pod nazivom Bodenik (vidjeti prvo poglavlje). Također u istom ovom kontekstu, postaje nam razvidna i neupitna i daljnja mogućnost, ustvari još jedan daljnji potencijal, da svi oni akteri koji su uključeni u provedbu i realizaciju uređenja ove zaista odlične biciklističke, i još uvijek nažalost u široj javnosti prilično nepoznate ili nepromovirane, staze, mogu samu stazu i produžiti putevima već postojećih makadamskih staza i cesta koje idu ispod same autoceste sa sjeverozapadne strane Dretelja, na način da moguća ili potencijalna takva biciklistička staza ide i smjerom, odnosno samim makadamskim, uzgred rečeno jako atraktivnim, putem, neposredno iznad same autoceste sve do prekrasnog sela Zvirovići. Upravo bi se uz tu eventualnu dopunsku dionicu biciklističke staze mogle napraviti neposredno uz nju, odnosno postaviti, određene edukativne ili kraće opisne informativne table gdje bi stajali barem određeni, pa bili oni i minimalni, tekstualno-ilustrativni opisi vezani za postojeće prapovijesne rudarsko-naseobinske komplekse koji se kriju upravo neposredno sjevernije od tog makadamskog puta, odnosno kriju se po padinama atraktivnog brda Crnice. Također ne trebamo spominjati i evidentan ili neporeciv potencijal da se upravo u ovim smjerovima, ili po ovim pravcima, recimo od same prethodno spomenute makadamske ceste koja ide iznad autoceste te koja ide prema selu Zvirovićima, u pravcu sjevera te u pravcu vršnog dijela atraktivnog uzvišenja Crnica, uredi ili označi kakva novija planinarska staza. Upravo bi u tom potencijalu ili u ovoj mogućnosti uređenja te označavanja kakve novije planinarske staze, se moglo izvesti i više planinarskih ruta, među kojima bi sasvim sigurno i neporecivo jedna od takvih većini planinara moguća najatraktivnija i najprimamljivija planinarska ruta uspona bila ona koja bi sezala do izrazito posjećenog hodočasničkog vrha na brdu ili koti Križevac s južne strane Međugorja. Ujedno mogle bi se takve potencijalne nove planinarske staze upotpuniti ili razgranati kroz ili putem već postojećih, pa i vidljivo drevnih, kamenih staza i puteljaka, koji su sasvim sigurno ovdje i s ovih južnih te jugoistočnih padinskih strana brda Crnice, odnosno južno i jugoistočno do hodočasničkog vrha Križevac, već bili ustanovljeni i prohodni od prapovijesnih vremena, sasvim sigurno od vremena ili strane autohtonih Ilira, a po svemu sudeći čak i od neolitičkih vremena kada su prapovijesni neolitički stanovnici, lovci na krupnu divljač, imali izrazite želje i shodno tome i potrebe da pronađu što kvalitetnija nalazišta silicificiranih proslojaka unutar vapnenaca, gdje se kriju proslojci rožnjaka ili cherta.
S obzirom na način na koji je se došlo do ovog čudesnog i totalno neočekivanog otkrića, putem isključivo rekreativno-planinarskih posjećivanja, odnosno autorovog tako reći ''običnog'' planinarenja, običnog no ponekad i napornijeg rekreativnog trekinga, ustvari najbolje rečeno škrapinga, no pri čemu su kroz ovakve rekreativno-planinarske aktivnosti autoru non stop i svako malo na tisuće i tisuće pozicija, tisuće i tisuće raznolikih dijelova kamenja i slično, predstavljali primamljivi motiv da ih se uvidi vizualno iz neposredne blizine, odnosno u prijevodu što je sve autor samo i isključivo bio fotografirao na licu mjesta, i to sve ono što je autoru bilo od veće zanimljivosti, a što se kasnije opravdano pokazalo ne samo zanimljivo, već i od izuzetne (znanstveno-kulturološke) vrijednosti, svi ovi lokaliteti i svaki doslovno i onaj naj minijaturniji komadić kamena, komadić s jasnim atribucijama prapovijesnog, neolitičkog, kamenog alata, ostao je nedirnut i intaktan kakav je i bio dosada, unatoč svima na google kartama i google mapsu jasno vidljivoj činjenici da je nažalost veliki dio svih ovih nalazišta nepovratno i u potpunosti uništen ili zbrisan s lica zemlje s ogromnim građevinskim zahvatima na terenu ili građenjem. Sve nam ovo govori, da svi oni, zainteresirana uža, ali i stručna javnost, koji bi eventualno u nekoj bliskoj budućnosti pokazali voljnost ili htijenje da pristupe, da krenu s bilo kakvim oblicima valorizacije, pa i samog direktnog fizičkog posjećivanja i vlastitog pronalaženja svega onoga što se uistinu nalazi ovdje na ovim lokalitetima, bilo da se radi o bilo kojem djeliću materijalnih ostataka koji su prezentirani u ovom opsežnom mega – članku, bilo pak da se radi o tek nekim novim eventualnim pronalascima, mogu to uraditi u potpunoj otvorenosti, s obzirom da je sve još uvijek, i nadamo se da će tako i ostati, intaktno i tamo prisutno. No, s druge strane, određeni dio, domaće i malobrojne političko-institucionalne, kao i stručne, javnosti, mogu izabrati i modus operandi ignoriranja, turanja pod tepih, pa čak i ismijavanja, obezvrjeđivanja, proglašavanja svega ovoga te etiketiranjem autora ovoga ''nestručnim'', za njih ''neznanstvenim'' te ostalim sličnim, danas u vrijeme društvenih mreža i interneta u 21. stoljeću, besmislenim epitetima kada milijuni ljudi u tren oka mogu vidjeti svaki autorov članak i otkriće i sve prezentirano unazad 15-ak godina, budući da je sve izrazito javno dostupno na internetskim stranicama ili društvenim mrežama, kao i što je uostalom to i ovaj blog članak. No, s autorove strane izražava se jedno prihvaćanje i razumijevanje, kao i opraštanje svim eventualnim takvim negativnijim pogledima prema, ili autoru, ili pak svemu ovome što se ovdje opisuje te prezentira. Jer bitno je istaknuti da bilo kakav vid budućeg pristupa ovome svemu što se ovdje ekskluzivno i od strane autora bloga opisuje i prezentira s isključivim i jedinim ciljem pozitivne promocije i širenja pozitivne i ispravne svijesti u domaćeg naroda i šire javnosti za ispravnom, pozitivnom te neporecivom ogromnom, dosada pod tepih turanom, vrijednosti sve naše prapovijesne kamene i monumentalne baštine (koja uključuje naravno i gradinsku ilirsku civilizaciju, kao i monumentalne spomenike stećke kao izvorno prapovijesne kamene spomenike), pa bio takav pristup i svjesno ignorantski ili omalovažavajući, vrlo će malo ili gotovo nikako utjecati ustvari na proširenje i jačanje same spomenute svijesti o našoj prapovijesnoj kamenoj baštini, kao i o baštini Ilira. Jer, slobodno se može reći da je putem interneta i društvenih mreža nastupila jedna ogromna evolucija ove vrste svijesti, svijesti koja je nezaustavljiva, i svijesti koja će se uvelike nastaviti svima pokazivati i kroz ovo sve, kao i kroz brojne i brojne, i sve brojnije, internetske postove i objave na društvenim mrežama sviju onih, a kojih je neporecivo sve veći i veći broj, koji su se zainteresirali, koji su se zaljubili, odnosno sviju onih koji će se tek zainteresirati, tek zaljubiti , u našu, a ne tamo neku stranjsku, neku ''nebitnu'' – prapovijesnu, kao i ilirsku kamenu i monumentalnu baštinu, u baštinu monumentalnih gradinskih te gomilskih kompleksa i lokaliteta, baštinu kiklopskih zidina, kiklopskih bunara, krških obzidanih vrtača, pa potom suhozidnih popularno prozvanih ''kiklopskih'' kuća, ali i posebice lokaliteta s drevnim monumentalnim stećcima. Naravno, s druge pak strane, posve razumno bi bilo, ali i naspram svih ovih toliko upadljivih, toliko monumentalnih, toliko brojnih, kao i toliko prije svega starih, a nažalost uvelike dosada zanemarenih pa i namjerno ili svjesno obezvrijeđenih te omalovaženih, prapovijesnih lokaliteta, bude i barem u određenoj pozitivnoj mjeri ili pozitivnom aspektu pokazan pristup, ili barem neka buduća pozitivna voljnost da se barem jedan djelić od svega ovdje prisutnoga te opisanoga u budućnosti detaljnije spozna, i kod svih onih koju trenutno kroz političko-institucionalne okvire kao i kroz okvire institucionalno-akademske zajednice, imaju svojevrsna zaduženja te ovlasti da upravljaju čitavim ovim područjem. Na koncu gledajući, samo se putem početne dobivene pozitivne svijesti o tome koliko je nešto ( u ovom slučaju sva ova i slična naša hercegovačka, kao i susjedna dalmatinska, prapovijesna kamena baština) istinski vrijedno, koliko je ustvari i brojno, koliko je potom monumentalno, kao i posebice bitno – koliko je to sve staro (dakle kao što vidimo i od neolitika, moguće i još ranijeg perioda mezolitika ili epipaleolitika), može nastaviti i s daljnjim koracima bilo kakvog oblika valorizacije, proučavanja, istraživanja, te u konačnici i same zaštite. Pa u tom čitavom aspektu, u pogledu htijenja i onih koji trenutno bilo kroz okvire gradske uprave u Čapljini, bilo kroz institucionalno-akademske okvire, imaju mogućnosti konkretnog upravljanja ili tretiranja ovog prostora gdje se nalaze svi ovi čudesni prapovijesni rudarsko-naseobinski kompleksi sjevernije od Čapljine, da se barem jednim određenim dijelom pozitivno tome ili njima pristupi, od strane autora ovog članka i bloga ispoljava se jedna otvorena i pružena ruka pozitivne suradnje i komunikacije. Jer, ponovit ćemo ponovno, najbitnija stvar, najbitnija stavka, i istinski ono za što svaki čitatelj ovih redaka i ovog članka to jasno kao takvo vidi i razumije, jest jedino postojanje jedne pozitivne početne svijesti o sveukupnoj vrijednosti, kao i svijesti o potencijalu ove kamene prapovijesne baštine. Ukoliko ova početna i pozitivna svijest postoji neće biti nekih većih zapreka da se pristupi daljnjim koracima pozitivnijeg tretiranja kao i valoriziranja, barem u nekom djelomičnom volumensko-prostornom okviru vezanom za ovaj ili za slična prapovijesna nalazišta s ostacima monumentalnih kompleksa i građevina. Probajmo samo na koncu razmisliti kakav istinski potencijal za blisku budućnost, pa i za naraštaje koje slijede, pa i za nas same, bi se pokazao kroz jasna potvrđivanja ili buduće neke konkretnije i novije spoznaje koje bi nam pokazale da se ovdje, u našem kraju, u našoj Hercegovini, u našim Dinaridima, kriju korijeni ne samo europske, već i svjetske, suhozidne kamene arhitekture, odnosno korijeni podizanja najstarijih kamenih i suhozidnih gradova ili naselja, te u konačnici mogući i korijeni civlizacijskog razvoja. Bilo kako bilo, na koncu ovog čitavog rada, možemo sasvim pouzdano reći i zaključiti kako prostor između Čapljine i Međugorja, kao i po svemu sudeći i još šira okolica Čapljine i doline rijeke Neretve, krije nevjerojatne prapovijesne lokalitete, nevjerojatna prapovijesna nalazišta, koja nesumnjivo sakrivaju jedan ogroman potencijal, potencijal ne samo u vidovima znanstveno-kulturnih istraživačkih spoznaja, već potencijal da se sutra stvori jedan novi domaći kulturno turistički ''brend'', ali i puno više od toga, potencijal da se uvelike i posve opravdano, s ovim oblikom naše, kamene i prapovijesne, baštine, upotpuni kulturno-nacionalni identitet našeg naroda i svih stanovnika ovog prostora. Da li će to tako i biti ili ići u tim smjerovima, isključivo i jedino ovisi o onome što je prethodno kao takvo i naglašeno, o količini ili postojanju istinske pozitivne svijesti o tome kakva se baštinska vrijednost ovdje krije, i kakvu prapovijesnu kamenu baštinu nasljedujemo još uvijek u koliko toliko očuvanoj mjeri na brdima iznad naših kuća ili stanova gdje živimo.
Popis korištene LITERATURE :
Altınbilek-Algül, Ç. (2013): The
lithic assemblages of Gusir Höyük (Turkey): the preliminary results. - Stone
Tools in Transition: From Hunter-Gatherers to Farming Societies in the Near
East. F. Borrell, J.J. Ibáñez, M. Molist (eds.).
Astruc, L., McCartney, C., Briois,
F. & Kassianidou, V. (2019): NEAR EASTERN LITHIC TECHNOLOGIES ON THE MOVE.
INTERACTIONS AND CONTEXTS IN NEOLITHIC TRADITIONS.- 8th International
Conference on PPN Chipped and Ground Stone Industries of the Near East,
Nicosia, November 23rd–27th 2016, Nicosia.
Astruc, L. & Briois, F. (2019): Harvesting tools during
the Pre-Pottery Neolithic in Cyprus. -in : Near Eastern Lithic Technologies on
the Move. Interactions and Contexts in Neolithic Tradition, 53 – 62, Nicosia.
BARKAI, R. (1999): Resharpening
and Recycling of Flint Bifacial Tools from the Southern Levant Neolithic and
Chalcolithic. - Proceedings of the Prehistoric Society 65, 1999, pp.
303-318.
Barket, T. M. (2016): The Tool
Kit of Daily Life: Flaked-Stone Production at the Household Level at the Neolithic
Site of ‘Ain Ghazal, Jordan. -Dissertation, 449 pp.
Bartl, K. (2024): The Late
PPNA/Early PPNB Site of Mushash 163 in the Northwestern Badia of Jordan. -Paléorient,
To be or not to be: The Early PPNB of the southern Levant, part II.
BARZILAI, O. & GORING-MORRIS, A.N. (2010): Bidirectional
Blade Production at the PPNB Site of Kfar HaHoresh: The Techno-Typological
Analysis of a Workshop Dump. -Paléorient / Année 2010 / 36-2 / pp. 5-34.
Barzilai, O. (2015): Neolithic Flint Workshops at Giv‘at
Rabi (East) in Lower Galilee. - Atiqot 82:63-83.
Barzilai, O. (2025): Eshta’ol: The Lithic Assemblages. -
Qadum: Journal of Excavation Reports from Israel 1 (2025).
Bintliff, J. (2012): Early Farming Communities Neolithic
Greece. -The Complete Archaeology of Greece: From Hunter-Gatherers to the 20th
Century AD, First Edition.
Birkenfeld, M. et al. (2019): ‘Ein Dishna, a new PPNA
site in the Jordan Rift Valley, Israel. - Near Eastern Lithic Technologies on
the Move. Interactions and Contexts in Neolithic Tradition.
Bocquentin, F. et. al. (2025): Hunter-gatherer-builders:
70 years of research at the Natufian hamlet of Eynan-Mallaha (upper Jordan
Valley, Israel). -Archaeological Research in Asia 42.
Borrel, F. et al. (2019): Defining the Final PPNB/PPNC in
the Southern Levant: insights from the chipped stone industries of Beisamoun. -
Conference: L. Astruc, C. McCartney, F. Briois, V. Kassianidou (eds.): Near
Eastern lithic technologies on the move. Interactions and contexts in Neolithic
traditions, Nicosia.
Borrell, F. et al. (2022): Production and Use of Nahal Hemar
Knives in the Southern Levant during the PPNB New Evidence from Kharaysin
(Jordan). -In: Nishiaki, Y., O. Maeda and M. Arimura (eds.) (2022) Tracking the
Neolithic in the Near East. Lithic Perspectives on Its Origins, Development and
Dispersals. Leiden: Sidestone Press, pp. 69-85.
Byrd, B. F. (2005): Early Village Life at Beidha, Jordan:
Neolithic Spatial Organization and Vernacular Architecture. -British Academy
Monographs in Archaeology 12., 442 pp.
Carter, T., Contreras, D. A., Doyle,
S., Mihailovic, D. D. & Skarpelis, N.
(2018): Early Holocene Interaction in the Aegean Islands: Mesolithic Chert
Exploitation at Stélida (Naxos, Greece) in Context. -Géoarchéologie des îles de
Méditerranée, CNRS Editions, pp.275-286.
Çelik, B. (2015): New
Neolithic cult centres and domestic settlements in the light of Urfa Region
Surveys. -Documenta Praehistorica XLII.
Chapman, J. (2000):
Pit-digging and Structured Deposition in the Neolithic and Copper Age. -Proceedings
of the Prehistoric Society 66, pp. 61-87.
Chondrou, D. (2024): Edge tool
technologies in prehistoric Greece: A short overview of the published dana.
-TAGUNGEN DES LANDESMUSEUMS FÜR VORGESCHICHTE HALLE • BAND 31.
Delage, C. (2007): THREE
PERIODS, THREE PATTERNS OF CHERT EXPLOITATION IN THE NEOLITHIC OF MUNHATA (CENTRAL
JORDAN VALLEY, ISRAEL). - Chert Availability and Prehistoric
Exploitation in the Near East. Ed. C. Delage. Oxford: John and Erica Hedges.
(BAR International Series, 1615).
Dietrich, L. et al. (2019): Cereal
processing at Early Neolithic Gobekli Tepe, southeastern Turkey. -PLoS ONE
14(5): e0215214.
Dodig, R. (2013): Prapovijesni spomenici i grobovi na području Zvirića i Zvirovića. – e-zbornik Građ.fak.Sveuč.u Mostaru, Mostar.
Edward,s P. C. & Thorpe,
S. (1986): Surface lithic finds from Kharaysin, Jordan. - Paléorient Année 1986
12-2 pp. 85-87.
Esin, U. et al. (1991): SALVAGE
EXCAVATIONS AT THE PRE-POTTERY SITE OF ASIKLI HOYÜK IN CENTRAL ANATOLIA. -ANATOLICA
XVII .
Finkel, M. et al. (2018): A
middle paleolithic and neolithic/chalcolithic flint extraction and reduction
complex at Mt. Achbara, Eastern Galilee, Israel. - Archaeological
Research in AsiaVolume 16, December 2018, Pages 14-33.
Finkel, M., Gopher, A. & Agam,
A. (2020): Excavating tailing piles at Kakal Spur (Kerem Ben Zimra) locality in
the Nahal Dishon prehistoric flint extraction and reduction complex, northern Galilee,
Israel. - Archaeological Research in Asia 23.
Finlayson, B. et al. (2011): Architecture,
sedentism, and social complexity at Pre-Pottery Neolithic A WF16, Southern
Jordan. -PNAS | May 17, 2011 | vol. 108 | no. 20.
FINLAYSON, F &. MAKAREWICZ,
C.A. (2018): Contextualising Beidha, Jordan, in the Southern Levantine PPNB: Communal
architecture and chronology. -Paléorient, vol. 44.1, p. 35-55.
Fujii, S. (2024): Settlement Pattern and Periodization of
the Jordanian Badia Early PPNB: A Fresh Approach to the PPNA/PPNB Transition
Issue in the Southern Levant. -Paléorient, To Be or not to Be: The Early PPNB
of the southern Levant, part I.
Gatsov, I. & Nedelcheva, P. (2009): LITHIC PRODUCTION
OF THE EARLIEST NEOLITHIC ON THE TERRITORY OF BULGARIA. – In:The
First Neolithic Sites in Central/South-East European Transect Volume | Early
Neolithic Sites on the Territory of Bulgaria.
Gebel, H. G. & Kozłowski, S. K. (1994): Neolithic
Chipped Stone Industries of the Fertile Crescent. -Proceedings of the First
Workshop on PPN Chipped Lithic Industries, Berlin.
Gopher, A. & Barkai, R. (2011): Sitting on the
tailing piles: creating extraction landscapes in Middle Pleistocene quarry
complexes in the Levant. -World Archaeology, 43:2, 211-229.
Govedarica, B. i Forić, M. (2011) : Rezultati orijentacionog istraživanja u cilju identifikacije i zaštite arheoloških spomenika na trasi autoputa Koridor V/c kroz Bosnu i Hercegovinu. - Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, 40, 207-219, Sarajevo.
Greenberg, R. (2014): Bet Yerah The Early Bronze Age
Mound, Volume II, Urban Structure and Material Culture,1933–1986 Excavations. -
IAA Reports, No. 54.
Grosman, L. & Goren-Inbar, N. (2016): Landscape
Alteration by Pre-Pottery Neolithic Communities in the Southern Levant – The
Kaizer Hilltop Quarry, Israel. -PLoS ONE 11(3): e0150395. doi:10.1371/journal.pone.0150395.
Grupa autora. (2001): NEO-LITHICS 2-3/00. -The Newsletter
of Southwest Asian Neolithic Research.
Grupa autora. (2009): NEO-LITHICS 2/09 The
Newsletter of Southwest Asian Neolithic Research. – 43 pp., Berlin.
Grupa autora. (2024): WORLD
NEOLITHIC CONGRESS 2024., 4-8 NOVEMBER 2024 ŞANLIURFA, TÜRKİYE., ABSTRACTS, 835
pp.
GUBENKO, N., BARZILAI, O.
& KHALAILY, H. (2009): Rabud: A Pre-Pottery Neolithic B Site South of
Hebron. - Journal of The Israel Prehistoric Society 39 (2009), 63-80.
GÜLER, M., ÇELùK, B. & GÜLER, G. (2012): New Pre-Pottery Neolithic
Settlements from Viranûehir District. -Anadolu / Anatolia 38.
Güler, G., Çelik, B. &
Güler, M. (2013): New Pre-Pottery
Neolithic sites and cult centres in the Urfa Region. - Documenta
Praehistorica XL.
Gurova, M. (2008): Towards an understanding of Early
Neolithic populations: a flint perspective from Bulgaria. - Documenta
Praehistorica XXXV (2008).
Gurova, M. (2011): Chalcolithic
Flint Assemblages: Trajectory to Regional Diversity/Similarity. - ЗЛАТНОТО
ПЕТО ХИЛЯДОЛЕТИЕ. Тракия и съседните райони през каменно-медната епоха.
Gurova, M.& Bonsall, C.
(2014): Lithic studies: an alternative approach to Neolithization. - Bulgarian
e-Journal of Archaeology, vol. 4 (2014) 107–135.
JANKOVIĆ, I & KARAVANIĆ, I. (2009): Osvit čovječanstva, početci našeg biološkog i kulturnog razvoja. -Školska knjiga, 316 str., Zagreb.
KARTAL, G. (2018): The Neolithic Cave Settlements of the
Antalya Region in Southwestern Anatolia: A Comparative Perspective in Terms of
Chipped Stone Assemblages. - ADALYA 21, 2018.
Khalaily, H. (2018): Chalcolithic and Early Bronze
Age IB Flint Assemblages from Beqo‘a. - Atiqot 90, 2018.
Kroot, M. (2025): Home
Economics at Middle Pre-Pottery Neolithic B al-Khayran in West-Central Jordan:
Reconstructing Residential Unit Economic and Mobility Behavior through Lithic
Analysis. -Journal of Field Archaeology.
Lu, P.; Tian, Y.; Storozum, M.;
Chen, P.; Wang, H.; Wang, X.; Xu, J.; Jing, L.; Yan, L.; Zhang, L.; et al. (2021):
Shifting Patterns of House Structures during the Neolithic-Bronze Age in the
Yellow River Basin: An Environmental Perspective. Land 2021, 10, 574. https://doi.org/ 10.3390/land10060574.
Mączyński, P. et al. (2023): Macrolithic
flint products from inventories of adult male graves of the Lublin-Volhynian culture
– prestige goods or everyday use items – by the example of grave No. 2/1987
from site 1C in Gródek, Hrubieszów District (Poland). -Praehistorische
Zeitschrift 2023; 98(2): 484–499.
Maher, L. A. & Macdonald D.
A. (2013): Assessing typo-technological variability in Epipalaeolithic assemblages:
Preliminary results from two case studies from the Southern Levant. - Stone
Tools in Transition: From Hunter-Gatherers to Farming Societies in the Near
East. F. Borrell, J.J. Ibáñez, M. Molist (eds.).
Makarewicz, C.A. et al. (2006): EL- HEMMEH: A MULTI-
PERIOD PRE-POTTERY NEO LITHIC SITE IN THE WADI EL- HASA, JORDAN. -Eurasian
Prehistory, 4 (1–2): 183–220.
Manclossi, F., Rosen, S. A. & Miroschedji, P. (2016): The Canaanean
Blades from Tel Yarmuth, Israel: A technological analysis. – Paléorient Vol.
42, No. 1 (2016), pp. 49-74.
Marder, O. et at. (2007): Tzur Natan, a Pre-Pottery
Neolithic A Site in Central Israel and Observations on Regional Settlement
Patterns. - Paléorient Année
2007 33-2 pp. 79-100.
Nishiaki, Y. et al. (2011): Newly discovered Late
Epipalaeolithic lithic assemblages from Dederiyeh Cave, the northern Levant. -
The State of the Stone Terminologies, Continuities and Contexts in Near
Eastern Lithics Proceedings of the Sixth PPN Conference on Chipped and Ground
Stone Artefacts in the Near East, Manchester, 3rd–5th March 2008.
Perles, C. (2004): The Early
Neolithic in Greece The First Farming Communities in Europe. -Cambridge World
Archaeology,
REINGRUBER, A. (2005): The
Argissa Magoula and the Beginning of the Neolithic in Thessaly. -C. Lichter
(ed.), How did farming reach Europe? BYZAS 2 (2005) 155–171.
Robitaille, J. & Koutrafouri, V. G. (2019): ‘Message
in a wall’: macrolithic tools within PPNA constructions at Klimonas in the
light of ethnoarchaeological evidence. -in: NEAR EASTERN LITHIC
TECHNOLOGIES ON THE MOVE. INTERACTIONS AND CONTEXTS IN NEOLITHIC TRADITIONS, 8th
International Conference on PPN Chipped and Ground Stone Industries of the Near
East, Nicosia, November 23rd–27th 2016.
Rokitta-Krumnow, D. (2019): The chipped stone industry of
Mushash 163: a PPNA/EPPNB site in the Badia/ northeastern Jordan. -In: : Near
Eastern Lithic Technologies on the Move. Interactions and Contexts in Neolithic
Tradition.
Rosenberg, D. & Gluhak, T. (2016): Trade me an axe?
Interpretive challenges of the distribution and provenance of Neolithic
basaltic bifacial tools in Israel. -Antiquity. 2016;90(349):48-63.
doi:10.15184/aqy.2015.191.
Rowan, Y. M. & Levy, T. E. (1994): Proto-Canaanean
Blades of the Chalcolithic Period. - LEVANT XXVI 1994.
RUNNELS, C. (1995): Review of
Aegean Prehistory IV: The Stone Age of Greece from the Palaeolithic to the
Advent of the Neolithic. -American Journal of Archaeology 99 (1995) 699-728.
ŞAHİN, F. & ULUDAĞ, C. (2022):
ÇAKMAKTEPE KAZISI 2021 YILI İLK SEZON ÇALIŞMALARI. - 42. KAZI SONUÇLARI
TOPLANTISI/CİLT 2.
Şahin, F. & Massa, M.
(2025): Mass-hunting in South-west Asia at the dawn of sedentism: new evidence
from Şanlıurfa, south-east Türkiye. -Antiquity 2025 Vol. 99 (403): e2, 1–8.
SAMPSON, A. et al. (2002): THE
MESOLITHIC SETTLEMENT AT MAROULAS, KYTHNOS. - Mediterranean Archaeology
and Archaeometry, Vol. 2, No 1, pp. 45-67.
SAMPSON, A., KACZANOWSKA, M.
& KOZŁOWSKI, J. K. (2012): Mesolithic occupations and environments on the
island of Ikaria, Aegean, Greece. -FOLIA QUATERNARIA 80, 5-40, KRAKÓW
Shemer, M., Brailovsky-Rokser,
L & Birkenfeld, M. (2024): The Early PPNB of Amqa (Upper Galilee, Israel)
from a Regional Perspective. -Paleorient 49-2.
Swiny, S. (2001): The earliest
prehistory of Cyprus from colonization to exploitation. -American Schools of
Oriental Research, 171 pp., Boston.
Tsoraki, C. (2008): Neolithic
society in Northern Greece: the evidence of ground stone artefacts, Volume I . -Thesis, Department of Archaeology,
University of Sheffield.
Tsuneki, A, Makoto, A., Osamu,
M., Ken'ichi, T. & Tomoko, A. (2006): The Early PPNB in The North Levant : A
New Perspective from Tell Ain el-Kerkh, Northwest Syria. In: Paléorient, 2006,
vol. 32, n°1. pp. 47-71.
Yerkes, R.W., et al. (2013):
Activities at final Pre-Pottery Neolithic (PPNC) fishing village revealed
through microwear analysis of bifacial flint tools from the submerged Atlit-Yam
site, Israel. - Journal of Archaeological Science (2013), http://dx.doi.org/10.1016/j.jas.2013.09.022.
Vornicu, D. M. & Minea, B.
(2025): Techno-typological and use-wear insights on the chipped stone items
discovered in the Glina Tell (in 1969). - Piatra : De la teorie la
experiment. Workshop, 6 aprilie 2023, Institutul de Arheologie „Vasile Pârvan”.
Zakościelna A. and Libera J. (2013):
The flint raw materials economy in Lesser Poland during the Eneolithic Period:
the Lublin-Volhynian culture and the Funnel Beaker culture. -In S. Kadrow and
P. Włodarczak (eds.), Environment and subsistence – forty years after Janusz
Kruk’s „Settlement studies…” (= Studien zur Archäologie in Ostmitteleuropa/
Studia nad Pradziejami Europy Środkowej 11). Rzeszów, Bonn: Institute of
Archaeology UR & Verlag Dr. Rudolf Habelt GmbH, 275–293.
Mrežne stranice:
A middle paleolithic and neolithic/chalcolithic flint
extraction and reduction complex at Mt. Achbara, Eastern Galilee, Israel: https://humanities.tau.ac.il/sites/humanities.tau.ac.il/files/media_server/all-units/%D7%91%D7%99%D7%AA%20%D7%A1%D7%A4%D7%A8%20%D7%9C%D7%9E%D7%93%D7%A2%D7%99%20%D7%94%D7%99%D7%94%D7%93%D7%95%D7%AA/%D7%A2%D7%91%D7%95%D7%93%D7%95%D7%AA%20%D7%93%D7%95%D7%A7%D7%98%D7%95%D7%A8%D7%98/Finkel%20Meir/Finkel-%202018.pdf
Beidha (archaeological site) :
https://en.wikipedia.org/wiki/Beidha_(archaeological_site)
DISCOVERING A NEW NEOLITHIC WORLD: https://archaeology.org/issues/march-april-2024/features/discovering-a-new-neolithic-world/
Pre-Pottery Neolithic: Farming
and Feasting Before Pottery : https://www.thoughtco.com/pre-pottery-neolithic-farming-before-ceramics-172259
Prof. Dr. Necmi Karul Anlatıyor: TAŞ TEPELER'de Yeni Buluntular ve Doğru Bilinen Yanlışlar: https://www.youtube.com/watch?v=d_eL5zyfGx0
PROSTORNI PLAN GRADA ČAPLJINA, Knjiga A - Tekstualni dio : https://capljina.ba/wp-content/uploads/2023/10/Prostorni-plan-grada-Capljina-Tekstualni-dio-.pdf
The prehistoric Sesklo settlement in Thessaly, Greece;
Naval Trade, Art and Warfare in the Neolithic Age – Novo Scriptorium : https://novoscriptorium.com/2019/07/06/the-prehistoric-sesklo-settlement-in-thessaly-greece-naval-trade-art-and-warfare-in-the-neolithic-age/
.
Was it a stone tool or just a rock? An archaeologist
explains how scientists can tell the difference: https://www.yahoo.com/news/articles/stone-tool-just-rock-archaeologist-162748100.htmlObilasci te razotkrivanja čudesnih suhozidnih prapovijesnih rudarskih sustava iskopa, obzidanih jama, čak i bedema, kao i posebno vrijednih klastera ili grupacija kružno-ovalnih do pravokutnih ukopanih kuća, koje mjestimično imaju sačuvanu vrijednu izvornu suhozidnu arhitekturu do koje je se potrebno probiti kroz danas izrazito gustu zaraslu vegetaciju, dok su mjestimično takve kuće u potpunosti skoro zatrpane i prekrivene zemljano-kamenim materijalom do samog vrha, no pri čemu još uvijek imaju sačuvan i vidljiv vršni ili gornji kameni plašt vanjskih zidova. Slike dolje:
U nastavku slijede foto-prikazi višestrukih obilazaka južnih te jugoistočnih padina brda Crnice gdje je autor ovog bloga razotkrio čitav niz Bodenik tipskih i podjednakih rudarsko-naseobinskih prapovijesnih kompleksa sa serijama ukopanih kružno-ovalnih do pravokutnih kuća, isključivo napravljenih od lokalnog pločastog vapnenca, kao i serija ukopanih rudarskih iskopa ponegdje i upečatljivijeg nalazišta silicificiranog stijenskog materijala rožnjaka ili kolokvijalno kremena, pri čemu se u svima ovim razotkrivenim te posjećenim rudarsko-naseobinskim ukopanim prapovijesnim kompleksima krije pravo obilje upečatljivih te vrlo indikativnih pretežito makrolitičkih kamenih alatki, a bez vidljivog prisustva metalodobne prapovijesne ili kakve druge keramike. Nažalost jedan, možda vizurama, cjelokupnom morfologijom, rasterom te arhitekturno-volumenski, gledajući, od najljepših brojeva nekada prisutnih ovakvih rudarsko-ukopanih naseobinskih kamenih suhozidnih kompleksa na ovom području, danas je u potpunosti i nepovratno uništen izgradnjem autoceste, no pri čemu se ovdje nikoga ne optužuje s obzirom na očitu činjenicu dosadašnje potpune neprepoznatljivosti i neregistriranosti, odnosno nepostojanja bilo kakvih detaljnijih opisa ovih upečatljivih te jedinstvenih prapovijesnih monumentalnih lokaliteta (s ostacima brojnih kamenih alatki ili oruđa) unutar dosadašnje literature.
Slike dolje : obilasci areala izvan prostorno-volumenskog korpusa ukopanih rudarsko-naseobinskih sustava kamenih struktura s makrolitičkim alatkama, gdje su posjećene uglavnom linijski raspoređene ukopne gomile iz perioda karakteristične Posuške kulture, odnosno perioda starijeg brončanog doba, pri čemu su pronađeni jako rijetki te vrlo fragmentirani ostaci prapovijesne keramike iz tog razdoblja. No, obilazak je proširen i na rudarsko-naseobinske neolitičko-eneolitske ili halkolitičke komplekse pri čemu je postalo vidljivo da se hodnjom ili bolje rečeno škrapingom prelazi iz mlađeg (brončanodobni) na stariji danas uvelike zatrpani horizont nekadašnjih ukopanih brojnih kružno-ovalnih objekata te sustava i struktura rudarskih iskopa cherta, rožnjaka ili kremena.
Slike dolje : nastavak obilaženja, no ovaj put izvornih ukopanih sustava raznoraznih pretežito rudarskih prapovijesnih objekata, kao i sustava te klastera kamenih ukopanih te jako brojnih kuća na lokalitetu Bodenik. Ovom prilikom autor je razotkrio čudesno i još uvijek sačuvane izvorne suhozidne sekcije kako prapovijesnih neolitičkih bedema, tako i isto tako suhozidnih struktura unutar pojedinih dublje ukopanih neolitičkih kamenih kuća direktno ukopanih u kameni živac od pločastog mezozojskog lokalnog vapnenca, te unutar kojih je prisutan brojan makrolitički kameni alat, koji se prikazuje detaljnije u nastavku i drugom dijelu ove fotogalerije.
Padine brda Crnice - razotkriveni prapovijesni rudarsko-naseobinski neolitički (s nastavkom u halkolitiku) kompleksi s obiljem litičkog specifičnog kamenog alata (u nastavcima ove fotogalerije):
%20%E2%80%93%20kopija.jpg)
%20%E2%80%93%20kopija.jpg)
%20%E2%80%93%20kopija.jpg)
%20%E2%80%93%20kopija.jpg)
Primjedbe
Objavi komentar