MATIJAŠEVICA NA MAKARSKOJ RIVIJERI - ZABORAVLJENI MEGALITSKI BISER DALMACIJE ! - IZNAD RAJSKE PLAŽE 'DUBA' - Matijasevica on Makarska Riviera - forgotten megalithic monument above paradise beach
IZNAD JEDNE OD NAJLJEPŠIH PLAŽA NA JADRANU KRIJE SE ČUDESAN, I DANAS TOTALNO ZAPUŠTEN MEGALITSKI SPOMENIK DALMACIJE - GRADINA MATIJAŠEVICA;
Da prostor prekrasnog najjužnijeg i najtoplijeg dijela Hrvatske, prostor mediteranske Dalmacije, obiluje zanimljivim i atraktivnim megalitskim lokalitetima izgrađenim puno prije dolaska rimljana tijekom prapovijesnog doba, nije nikakvo čudo, jer su, možemo slobodno reći, danas najpoznatiji, najatraktivniji pa i medijski najeksponiraniji takvi lokaliteti čitave Hrvatske upravo oni s područja Dalmacije. No, iako su bez ikakve sumnje ovakvi prvorazredni spomenici kulture u Dalmaciji jako brojni, svi oni koji su danas dobro poznati i medijski prezentirani, te su dijelom i turistički iskorišteni, nažalost, mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Među njima svakako vodeća mjesta zauzimaju Tor i Purkin kuk na Hvaru, Škrip na Braču, Solin (Salona), te dobropoznati megalitski gradovi iz ranorimskog perioda Aserija i Varvarija u zaleđu Šibenika. Zahvaljujući istraživanju i medijskoj promociji vrijednog samostalnog istraživača M.Puljka iz Imotskog, iz zaborava su otrgnuti i široj javnosti predstavljeni brojni dotada gotovo nepoznati megalitski prapovijesni lokaliteti s područja Imotske krajine te šireg dijela zaleđa srednje Dalmacije. Među takvim lokalitetima vrijedi izdvojiti moćnu megalitsku gradinu Osoje kod Ciste zapadno od Imotskog, megalitske gradine kod Rastovca i Zagvozda, Bandalovu kosu iznad Splita, te još brojne druge slične atraktivne, a danas gotovo zaboravljene monumentalne ostatke velike Ilirske civilizacije koja ja nastanjivala prostrana područja Dinaridskog pojasa od Šibenika na sjeveru pa do sjevera Albanije na jugu. Prilikom već početnih razmatranja ovakvih povijesnih lokaliteta, u startu odmah treba naglasiti jednu neporecivu, no danas od struke i većeg dijela javnosti gotovo potpuno ignoriranu, činjenicu vezanu za ove lokalitete, a to je da se ovdje radi - o prvorazrednim par-excellence kulturno-povijesnim spomenicima, te neprocijenjivo vrijednom graditeljskom nasljeđu koje prije svega nosi epitet - monumentalne spomeničke baštine. Nadalje, isto tako potrebno je javnost uputiti i naglasiti da ova monumentalna spomenička baština iz prapovijesnog doba, predstavljena monumentalnim ili megalitskim gradinama i gomilama, u isto vrijeme predstavlja i vrijednu monumentalnu suhozidnu baštinu, pri čemu vrijedi spomenuti da je suhozidna baština već prepoznata, pa čak i zaštićena kao UNESCO svjetska kulturna baština čovječanstva (https://www.otoci.eu/unesco-umijece-suhozidne-gradnje-zasticena-je-nematerijalna-kulturna-bastina-covjecanstva/ ). U okviru svih ovih nepobitnih činjenica, svaki rasvjetljeni te s javnošću upoznati povijesni tj.prapovijesni lokalitet koji se diči sadržajem atraktivne monumentalne suhozidne arhitekture, trebao bi biti bez ikakve iznimke i izlike - vrijedan i visoko valorizirani kulturni spomenik ne samo za određenu lokalnu zajednicu, već i za čitavu zemlju. No, nažalost, danas je slučaj s ovim spomenicima kulture na području Hrvatske (Dalmacije), BiH (Hercegovine) te Crne Gore, daleko od toga da su oni adekvatno prepoznati, valorizirani te promovirani u medijima. Možemo čak reći, a što je zaista svojevrstan ogroman apsurd i nevjerojatna činjenica, da na ovim prostorima vlada golema ignorancija ovog segmenta povijesne graditeljske baštine, koji pak s druge strane predstavlja bez ikakve sumnje daleko najbrojniji vid povijesne graditeljske ostavštine u odnosu na sve periode povijesti i kronološki pripadne povijesne građevine koje se nalaze na ovim prostorima. Odnosno drugim riječima rečeno, i ustvari već mnogo puta na ovom blogu ponovljeno - ostaci kamenih prapovijesnih gomila i gradina predstavljaju u generalnom smislu daleko najbrojnije povijesne građevine koje možemo pronaći na prostoru Istre, Dalmacije, Hercegovine te Crne Gore. S ovom istinom utoliko je ova činjenica spomenute, ali i svima očite ignorancije i turanja pod tepih svih ovih graditeljskih spomenika kulture, jednostavno neshvatljiva i začuđujuća svakom onome koji normalno rezonira činjenično stanje ovog segmenta povijesti na ovim prostorima.
Iako se autor ovog bloga prevenstveno bavi obilaskom područja Hercegovine i prezentiranjem prapovijesnih megalitskih spomenika s ovog prostora, slučajnim prilikama došlo je upoznavanja, te fizičkog susreta s pojedinim zaista interesantnim, ali danas gotovo potpuno zaboravljenim, nepoznatim, te uvelike zapuštenim megalitskim lokalitetima na prostoru Dalmacije (pretežno južniji dio od Makarske, prema jugu, posebice šire područje Metkovića i zaleđa Stona) koje je isto tako potrebno otrgnuti od zaborava i prezentirati zainteresiranoj javnosti, prvenstveno zbog činjenice što se ovdje radi o kulturnom općem dobru i neprocijenjivo vrijednoj kulturno-povijesnoj monumentalnoj spomeničkoj baštini, koja bi sutra mogla biti dijelom vrijedne turističke ponude u okviru tzv.kulturnog ili arheo-turizma. Visoka razina vrijednosti svih ovakvih, danas većinom ignoriranih, monumentalnih megalitskih lokaliteta iz prapovijesne epohe u okviru svih povijesnih lokaliteta na prostorima priobalnih Dinarida, ogleda se u prvom redu spojem iznimne starosti i prisutne monumentalnosti na ovim lokalitetima, a što je s obzirom na ove dvije stavke mjerljivo s ostalim jako poznatim i valoriziranim prapovijesnim megalitskim site-ovima diljem Europe i Mediterana. I čim već malo bolje i detaljnije pogledamo na prostore Dalmacije (npr.pregledom satelita google-earth-a), možemo lako uvidjeti kako ovaj mediteranski dio regije, kao i prostor Hercegovine, sadrži na stotine premoćnih, a danas posve zaboravljenih, te često i nikad istraživanih pa i neregistriranih, prapovijesnih lokaliteta s ostacima monumentalne megalitske gradnje. Jedan od takvih lokaliteta, s ostacima monumentalne gradnje u vidu moćnih kiklopskih zidina, krije se ni manje ni više već direktno iznad jedne od najljepših plaža na Jadranu - plaže Duba kod Živogošća-Blata, na južnijem dijelu Makarske Rivijere. Ovdje se radi o tzv.gradini Matijaševica, koja je već ranije djelom i detaljno opisana, no ne i detaljno istraživana, međutim koja je danas gotovo u potpunosti zametnuta u zaborav, i to u tolikoj mjeri da je čitav vršni dio akropole s masivnim lučnim bedemom toliko zarastao u gusto mediteransko bodljikavo šiblje i vegetaciju da je fizički detaljniji obilazak iste danas gotovo neizvediv. No, unatoč ovoj tužnoj pa i neshvatljivoj činjenici totalne zapuštenosti ovog prevrijednog megalitskog lokaliteta u toj mjeri kao da ništa ovdje ne postoji niti je ikad postojalo, autor bloga se, kroz veliki fizički napor rezultiran razgrebavanjem ruka i noga te kidanjem odjeće, uspio probiti do zaista iznenađujućih i nevjerojatnih sekcija monumentalnih kiklopskih zidova ove gradine. Jedna od takvih sekcija, odnosno jedan od tih čudesnih kiklopskih zidova, koji je smješten na sjeverozapadnoj strani gradine, predstavlja bez ikakve sumnje još jednu u nizu vrhunskih megalitskih građevina tj.megalitskih zidina s tla Hrvatske, koju možemo ubrojiti zasigurno u top deset, a možda i pet, megalitskih lokaliteta na dalmatinskom priobalju i otocima, i to bok uz bok Purkinom kuku, Škripu, Toru i sličnim lokacijama. A ako se pri tome uzme u obzir njegova starost koja je minimalno iz starijeg željeznog, a po svemu sudeći i kasnog brončanog, doba, zatim očita ukopanost ogromnog dijela megalitskih sekcija ispod debelih nanosa taloga, zemlje, trave i sedimenta, kao i preupadljiva monumentalnost veličine i dimenzije zidanih kamenih blokova, možemo slobodno zaključiti kako se ovdje krije jedan od vrijednijih megalitskih lokaliteta ovog dijela Dalmacije koji sadrži kiklopske zidove puno starije od rima i antike.
Ako promotrimo starosne okvire i geotrateški položaj ove gradine, vrlo jasno se može uvidjeti da se ovdje krije jedno od ključnih naselja i pozicija moćnih Ilira koji su nastanjavali ovaj dio Jadrana. No, isto tako potrebno je istaknuti kako je vrlo vjerojatna činjenica ta, da osim što su ovoj istaknuti reljefni položaj uz obalu nastanjivali Iliri, oni su u isto vrijeme i gospodarili čitavim ovim dijelom priobalja gdje su vjerojatno predstavljali jako opasne gusare koji su imali svoje savršeno pozicionirano naselje, neposredno uz koje su posjedovali perfektnu uvalu tj.plažu za prihvat svojih brodova. Drugim riječima rečeno ovdje se radi gotovo sigurno od drevnom Ilirskom naselju s lukom. Ovo je vrlo pouzdana činjenica, budući da je prekrasna šljunčana plaža Duba postojala, odnosno kroz geološke procese rada i erozije valova bila formirana, još u pleistocenskom razdoblju, a to je bar u periodu prije 10 000 godina. Što se tiče etnološke pripadnosti ovih drevnih ilirskih gusara, po svemu sudeći riječ je o onim Ilirima koje možemo vezati za čuvene Delmate - tj.Pradelmate, ali i Ardijejce. I kad još bolje na google-earth ili google-maps satelitima vidimo na kakvom se premoćnom geostrateškom položaju nalazi gradina Matijaševica, pri čemu je izvanredna i najuža prostorno-vizualna komunikacija s otokom Hvarom, kao i bočnim istočnijim dijelovima današnje Makarske Rivijere, ne možemo zaobići misao da je ovo mjesto možda bilo i glavno Ilirsko središte čitavog ovog dijela Jadrana.
U pogledu arhitekturalnog i topografskog rastera same gradine Matijaševice, vidljivo je da je riječ o jednom ne toliko pretjerano visokom, no ipak istaknutom trbušasto zaobljenom uzvišenju izvučenom od obale prema moru, koje se uzdiže neposredno s istočnijih strana prekrasne i jedne od najljepših plaža Jadrana - plaže Duba. Ustvari može se reći da je gradina smještena između plaže Duba s jedne (zapadne) te naselja Blato kod Živogošća s istočne strane. Danas je čitav ovaj priobalni pojas u funkciji izrazitog i jako popularnog turističkog odredišta, pri čemu posebice vrijedi spomenuti i izdvojiti već spomenutu plažu Duba koja tijekom ljetnih mjeseci bude doslovno prepunjena turistima i kupačima. Nadalje, vrlo zanimljiva stvar je to da od same plaže Duba prema Blatu postoji danas jedna fino uređena staza tj.šetnica kojom se može u kratko vremena pješke doći kroz prekrasni dio guste borove šume neposredno iznad mora do samog naselja Blato. I upravo se danas s ove prekrasne šetnice najlakše može fizički pristupiti samoj gradini, tj.njenoj akropoli s čije sjeverne strane se pružaju ostaci masivnih gradinskih bedema. Na taj način autor bloga je se uspeo od šetnice do jugoistočnih padinskih strana akropole gradine, pri čemu je upravo taj dio gradine relativno i najlakše prohodan jer je tu padina s jako niskom travnatom vegetacijom bez većih i gušćih grmovitih stabala, te su izdanci stijena jako niski preko kojih je moguće vršiti fizički uspon. No, ta slika fizičkog pristupa uvelike, pa i na određenim dijelovima, drastično, se mijenja dolaskom do vršnog segmenta gradinskog brijega. Naime, upravo na poziciji najmasivnijeg lučno izgrađenog kamenog bedema vegetacija postaje puno gušća i ponegdje jedva prohodna. Ipak, autor je uspio naći tj.probiti prolaz kroz gusto grmlje do prvih rubnih jugoistočnih sekcija nižeg vanjskog bedemskog prstena, pri čemu je već početnim vizualnim pregledom bedema zapaženo da on sadrži na brojnim dijelovima i finije obrađivane masivne blokove lokalnog vapnenca. I sad je u tom kontekstu vrlo zanimljiva činjenica da su ovdje točno na poziciji gradinskog brijega, gledajući geološku građu i geomehaničke osobine stijenske mikrosredine, prisutni uvjetno rečeno 'jako loši' ili nepogodni tipovi vapnenaca za gradnju bedema. To se očituje u tome da je ovaj brijeg Matiješevice građen od jako okršenih, šupljikavih i vrlo niskih amorfnih vapnenačkih izdanaka neuslojenog habitusa pri čemu osnovnu stijenu čine donjo-paleogenski brečasti vapnenci. Vizualnim pobližim pregledom ovih vapnenaca Matijaševice utvrđeno je da je riječ o izrazito plitkomorskim karbonatnim sedimentima koji su tijekom perioda donjeg ili starijeg paleogena (prije oko 50 milijuna godina) istaloženi tj.nastali u okolišima drevnih morskih plićaka pradavnog oceana Tethys. Kao znakovitu potvrdu ovih osobina, autor je tijekom uspona jugoistočnom padinom prema vrhu akropole, posve slučajno razotkrio jednu vrlo veliku fosiliziranu školjku iz skupine oštriga, odnosno fosil oštrige star više od 45 milijuna godina. Nakon fotografiranja istog, ovaj vrijedni fosil ostavljen je na identičnu poziciju gdje je i pronađen. Gledajući kompletan izgled stijena na gradinskom brijegu Matijaševice i više je nego očito da je u prirodnom-geološkom smislu ovaj vapnenac jako loš i nepogodan za dobivanje i obrađivanje vještačkih blokova za zidanje zidova. Iz tog razloga još je veće čuđenje pa i impresija nastupila nakon uvida da su izvorni Ilirski stanovnici ovog prapovijesnog naselja, unatoč svim ovim geomehaničkim i petrološkim nepogodnostima lokalnog kamena, pregledom terena očito jako dobro uspijeli detektirati masivnije kamene izdanačke zone iz kojih su ekstrahirali i potom uspiješno obradili ili isklesali masivne megalitske blokove. Da je tome tako, jasno pokazuju i dokazuju već početnim pregledom vanjskog prstenastog ovalnog bedema, brojni veliki i finije obrađeni, pa čak i ponegdje s fino isklesanim pravim kutevima, vapnenački blokovi koji izviruju u baznim redovima vanjskog lica bedema. Posve druga stvar, i nažalost tužna činjenica, jest to da je upravo taj bazni i najmonumentalniji dio masivnog bedema s velikim obrađenim blokovima, danas izrazito gusto obrastao zimzelenom vegetacijom koju je potrebno s većim naporom razmaknuti ili skloniti kako bi se jasnije vidjeli najmonumentalniji bazni blokovi u strukturi zida. Što se tiče same generalne arhitekture ovog vanjskog bedema, od strane autora zamjećeno je nekoliko bitnih, ali i vrlo vrijednih karakteristika. Prva je ta da je ovdje riječ o izrazito masivnom bedemu, unatoč njegovoj današnjoj ogromnoj ruiniranosti i zarušenosti, pri čemu se hodom po njegovom vrhu jasno razabire njegova masivnost s poprečnom širinom ili debljinom preko 5 metara te izvornom visinom ponegdje i preko 3 pa i više metara. Druga još interesantnija, upečatljivija, a time i vrijednija, arhitekturalna osobina ovog bedema ogleda se u tome je on u izvornom smislu i vremenu građen na stepenasti način i modus zidanja pri čemu se na pojedinim sekcijama i dan danas još uvijek vizualno može vrlo jasno razabrati stepenasta konstrukcija čitavog bedema u poprečnom presjeku s najmanje 3 zidana stepenasta segmenta, pri čemu najniži ili vanjski stepenasti segment sadrži ujedno i najmasivnije velikim dijelom bolje obrađivane blokove. U ovoj formi čitav ovaj masivni bedem pruža se sa relativno znatnom dužinom oko 200injak metara od krajnje istočne prema rubu zapadne strane gradinskog brijega ili vrha akropole. Hodnjom od ovog vanjskog bedema prema unutarnjem južnijem, tj.najvišem centralnom dijelu akropole Matijaševice, dolazi se također do vidljivih zidanih ostataka izvedenih zidanjem niskim zidom u lučnoj formi koja prati prirodnu vršnu izohipsu ovog dijela terena. No, iako na prvi pogled neznatan, i nizak, zid, nakon iole detaljnijeg vizualnog uvida i pregleda, pokazuje se da je i ovdje isto prisutna monumentalnost zidanja pri čemu se posebice na istočnim rubovima ovog bedema jasno vide iz razine zemlje izvirujući golemi i finije obrađeni kameni blokovi. Posve druga stvar je što je usljed dugotrajnosti i zuba vremena, ova vršna monumentalna konstrukcija danas gotovo posve zatrpana, ukopana te zarasla u gustu travu i djelomično gusto šiblje što je totalno prekrilo brojne monumentalne sekcije i megalitske vace. Unatoč tome, na rubnom istočnom dijelu ovog vršnog zidanog segmenta, još uvijek je ostao očuvan jasno vidljiv svojevrsni prolaz ili portal iz niže u najvišu vršnu akropolsku terasu. Ovdje je najzanimljivije to da ovaj prolaz koji je očito izveden, bar djelomičnim, vertikalnim usjecanjem kamena živca, posjeduje monumentalne blokove u funkciji svojevrsnih dovratnika. Prilikom prolaska kroz ovaj monumentalni portal i dolaskom na vršni rubni i najviši dio gradinske akropole Matijaševice, prizor koji se pokazuje jednostavno nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Naime, pogled koji puca s ovog vršnog dijela gradine, i prema istočnim smjerovima, a posebice prema zapadu i jugu s vizualnim obuhvatom rajske plaže Duba, izaziva ogromnu impresiju i utisak. Iz tog razloga, postoji izvjesna mogućnost da se ovdje radi i o svojevrsnom Ilirskom 'terasastom' svetištu, tj. o obrednoj gradini, koja je imala izvorni oblik lučno ili polukružno ozidanih prostranih terasa koje su se od sjevera prema jugozapadu redale nizom, s najvećom terasom na sjevernim podnožjima, te najmanjom, ali u strateško-obrednom smislu i najvrijednijom, terasom na vršnom platou brijega.
U pogledu ranijih navoda i opisa ovog lokaliteta neophodno je spomenuti izvrsni raniji, pa i preliminarni opis i rad u kojem se opisuje ova gradina, načinjen od strane M.Tomasovića, 2005.godine - referenca: (Tomasović,M. (2005): Matijaševica u Blato/Živogošću - željeznodobna gradina u gornjem Makarskom primorju. -Obavijesti, XXXVII/I, Zagreb) kojeg je moguće pročitati na linku: link2 . Ako se dobro pogleda ovaj rad, ne može se preskočiti, iako u crnobijeloj tehnici, jedna prikazana fotografija -sl.3, na kojoj se jasno zamijećuje finije ozidan masivni ili megalitski bedem rađen očito u ciklopskoj tehnici zidanja. Upravo je ova fotografija kao i čitav opis unutar prethodno prikazanog rada, naveo autora bloga da pobliže izvidi tj.da posjeti ovaj dio bedemskih sekcija. I na svu sreću, unatoč prvotnom gotovo totalnom ne-zamijećivanju ovog monumentalnog bedema, napornim fizičkim probijanjem kroz gusto grmlje nekih 15-ak,20 metara od sjevernog ruba glavnog vanjskog najmasivnijeg bedema u pravu sjeverozapada, dospjelo se do gornjeg dijela ovog bedema prikazanog na sl.3. u radu. I u prvi mah, autor je mislio da je gotovo sigurno bila riječ o prirodnom kamenu živcu, tj.o rubu debelog vapnenačkog prirodnog sloja, budući da se od vrha prema vertikalnom dijelu nije gotovo ništa naziralo zbog enormno guste vegetacije koja je izrasla i totalno zamaskirala ovaj segment zida. Spuštanjem u podnožje zida, i laganim razmicanjem guste zarasle vegetacije autor je ostao jednostavno zapanjen sa slikom koja se tada pokazala. Između gustog grmlja ukazali su se golemi kiklopski fino posloženi kameni blokovi poligonalno do pravokutno obrađeni, među kojima onaj najmasivniji ima uistinu goleme dimenzije i višetonsku težinu. Nakon ovog oduševljavajućeg uvida, autor je uz pomoć drvenog štapa i obuće, razmaknuo i skroz povio od vertikalne strukture zida prema van brojne žilave i bodljikave grane gustih kupina i ostalog grmovitog bilja. Iza toga na vidjelo dana je izašao jednostavno super impozantan prizor ekstra monumentalne sekcije kiklopskog zida koji se krije na ovom dijelu gradine. U okviru ovog uvida, potrebno je naglasiti kako sami direktni in-situ doživljaj i pogled na ovaj monumentalni bedem daje puno moćniji i jači vizualni dojam nego se to može dobiti gledanjem crno bijele slike iste bedemske sekcije u ranijem opisnom radu ove gradine. A još jači dojam pružio je dodatni uvid da se ovaj megalitski zid nastavlja i dalje prema zapadnom smjeru pri čemu su u tom dijelu i nastavku pružanja vidljivo brojni golemi obrađeni blokovi gotovo u cijelosti zamaskirani gustom vegetacijom, no ipak s jasno vidljivim pravcem pružanja i vrhovima blokova koji poput santi leda izviruju podno vegetacije u baznim dijelovima. Sve ove jasno vidljive i preočite činjenice, u konačnici produciraju jedan izuzetno vrijedan zaključak kako se ovdje krije jedan čudesna monumentalna kiklopska građevina koju je danas moguće tek samo u jednom manjem dijelu vizualno uvidjeti, no koja bi u slučaju detaljnog raščišćavanja ili pak stručnog iskapanja svih izvornih monumentalnih sekcija do svojih izvornih baza, na svjetlu dana zablistala zasigurno kao jedna od najvrijednijih i najimpozantnijih megalitskih građevina ovog dijela Dalmacije. Samim time, postaje neosporno jasno o kojem se turističko-kulturnom potencijalu ovdje radi. Ne treba puno zamisli i mašte da se stvori slika kako bi se ovako vrijedan i upečatljiv monumentalni lokalitet mogao uz relativno male financijske uloge fino urediti, zaštiti te adekvatno valorizirati, ali i turistički brendirati kao vrijedno kulturno-povijesno nasljeđe i arheološki lokalitet s ostacima kiklopskih zidina. U toj slici naravno glavni adut predstavlja doslovno neposredna blizina super atraktivne i prelijepe plaže Duba uz čiju bi se turističko-medijsku promidžbu mogla usko vezati i sama gradina Matijaševica i njeni monumentalni ostaci. Nadalje, mnogi koji su upućeni u funkcioniranje arheo ili kulturnog - turizma u razvijenijim zemljama, pa čak i u nekim nerazvijenijim od Hrvatske, lako će uvidjeti da je kojim slučajem ovakav prapovijesni monument prisutan kod njih, i to na takvoj poziciji neposredno ponad super posjećene turistički atraktivne plaže, on bi kao vrijedan arheološki lokalitet bez ikakve sumnje već odavno bio uvelike valoriziran, istražen, zaštićen i brendiran kao atraktivni turistički segment tih zemalja. Na kraju možemo samo istaknuti postojanje opravdane nade da će ovaj megalitski lokalitet biti pravovaljano prepoznat i od stručne, a posebice od turističke lokalne zajednice, te kao takav u što skorije vrijeme adakvatno valoriziran, ne samo poradi obogaćivanja lokalnog turističkog sadržaja već i poradi same zaštite ovako vrijednih lokacija, i njihovih stavljanja na mjesto koje im pripada, a to je - prvorazredni oblik kulturno-povijesne graditeljske baštine.
Ako promotrimo starosne okvire i geotrateški položaj ove gradine, vrlo jasno se može uvidjeti da se ovdje krije jedno od ključnih naselja i pozicija moćnih Ilira koji su nastanjavali ovaj dio Jadrana. No, isto tako potrebno je istaknuti kako je vrlo vjerojatna činjenica ta, da osim što su ovoj istaknuti reljefni položaj uz obalu nastanjivali Iliri, oni su u isto vrijeme i gospodarili čitavim ovim dijelom priobalja gdje su vjerojatno predstavljali jako opasne gusare koji su imali svoje savršeno pozicionirano naselje, neposredno uz koje su posjedovali perfektnu uvalu tj.plažu za prihvat svojih brodova. Drugim riječima rečeno ovdje se radi gotovo sigurno od drevnom Ilirskom naselju s lukom. Ovo je vrlo pouzdana činjenica, budući da je prekrasna šljunčana plaža Duba postojala, odnosno kroz geološke procese rada i erozije valova bila formirana, još u pleistocenskom razdoblju, a to je bar u periodu prije 10 000 godina. Što se tiče etnološke pripadnosti ovih drevnih ilirskih gusara, po svemu sudeći riječ je o onim Ilirima koje možemo vezati za čuvene Delmate - tj.Pradelmate, ali i Ardijejce. I kad još bolje na google-earth ili google-maps satelitima vidimo na kakvom se premoćnom geostrateškom položaju nalazi gradina Matijaševica, pri čemu je izvanredna i najuža prostorno-vizualna komunikacija s otokom Hvarom, kao i bočnim istočnijim dijelovima današnje Makarske Rivijere, ne možemo zaobići misao da je ovo mjesto možda bilo i glavno Ilirsko središte čitavog ovog dijela Jadrana.
SATELITSKE MAPE I ILUSTRACIJE MEGALITSKE GRADINE MATIJAŠEVICA
U pogledu arhitekturalnog i topografskog rastera same gradine Matijaševice, vidljivo je da je riječ o jednom ne toliko pretjerano visokom, no ipak istaknutom trbušasto zaobljenom uzvišenju izvučenom od obale prema moru, koje se uzdiže neposredno s istočnijih strana prekrasne i jedne od najljepših plaža Jadrana - plaže Duba. Ustvari može se reći da je gradina smještena između plaže Duba s jedne (zapadne) te naselja Blato kod Živogošća s istočne strane. Danas je čitav ovaj priobalni pojas u funkciji izrazitog i jako popularnog turističkog odredišta, pri čemu posebice vrijedi spomenuti i izdvojiti već spomenutu plažu Duba koja tijekom ljetnih mjeseci bude doslovno prepunjena turistima i kupačima. Nadalje, vrlo zanimljiva stvar je to da od same plaže Duba prema Blatu postoji danas jedna fino uređena staza tj.šetnica kojom se može u kratko vremena pješke doći kroz prekrasni dio guste borove šume neposredno iznad mora do samog naselja Blato. I upravo se danas s ove prekrasne šetnice najlakše može fizički pristupiti samoj gradini, tj.njenoj akropoli s čije sjeverne strane se pružaju ostaci masivnih gradinskih bedema. Na taj način autor bloga je se uspeo od šetnice do jugoistočnih padinskih strana akropole gradine, pri čemu je upravo taj dio gradine relativno i najlakše prohodan jer je tu padina s jako niskom travnatom vegetacijom bez većih i gušćih grmovitih stabala, te su izdanci stijena jako niski preko kojih je moguće vršiti fizički uspon. No, ta slika fizičkog pristupa uvelike, pa i na određenim dijelovima, drastično, se mijenja dolaskom do vršnog segmenta gradinskog brijega. Naime, upravo na poziciji najmasivnijeg lučno izgrađenog kamenog bedema vegetacija postaje puno gušća i ponegdje jedva prohodna. Ipak, autor je uspio naći tj.probiti prolaz kroz gusto grmlje do prvih rubnih jugoistočnih sekcija nižeg vanjskog bedemskog prstena, pri čemu je već početnim vizualnim pregledom bedema zapaženo da on sadrži na brojnim dijelovima i finije obrađivane masivne blokove lokalnog vapnenca. I sad je u tom kontekstu vrlo zanimljiva činjenica da su ovdje točno na poziciji gradinskog brijega, gledajući geološku građu i geomehaničke osobine stijenske mikrosredine, prisutni uvjetno rečeno 'jako loši' ili nepogodni tipovi vapnenaca za gradnju bedema. To se očituje u tome da je ovaj brijeg Matiješevice građen od jako okršenih, šupljikavih i vrlo niskih amorfnih vapnenačkih izdanaka neuslojenog habitusa pri čemu osnovnu stijenu čine donjo-paleogenski brečasti vapnenci. Vizualnim pobližim pregledom ovih vapnenaca Matijaševice utvrđeno je da je riječ o izrazito plitkomorskim karbonatnim sedimentima koji su tijekom perioda donjeg ili starijeg paleogena (prije oko 50 milijuna godina) istaloženi tj.nastali u okolišima drevnih morskih plićaka pradavnog oceana Tethys. Kao znakovitu potvrdu ovih osobina, autor je tijekom uspona jugoistočnom padinom prema vrhu akropole, posve slučajno razotkrio jednu vrlo veliku fosiliziranu školjku iz skupine oštriga, odnosno fosil oštrige star više od 45 milijuna godina. Nakon fotografiranja istog, ovaj vrijedni fosil ostavljen je na identičnu poziciju gdje je i pronađen. Gledajući kompletan izgled stijena na gradinskom brijegu Matijaševice i više je nego očito da je u prirodnom-geološkom smislu ovaj vapnenac jako loš i nepogodan za dobivanje i obrađivanje vještačkih blokova za zidanje zidova. Iz tog razloga još je veće čuđenje pa i impresija nastupila nakon uvida da su izvorni Ilirski stanovnici ovog prapovijesnog naselja, unatoč svim ovim geomehaničkim i petrološkim nepogodnostima lokalnog kamena, pregledom terena očito jako dobro uspijeli detektirati masivnije kamene izdanačke zone iz kojih su ekstrahirali i potom uspiješno obradili ili isklesali masivne megalitske blokove. Da je tome tako, jasno pokazuju i dokazuju već početnim pregledom vanjskog prstenastog ovalnog bedema, brojni veliki i finije obrađeni, pa čak i ponegdje s fino isklesanim pravim kutevima, vapnenački blokovi koji izviruju u baznim redovima vanjskog lica bedema. Posve druga stvar, i nažalost tužna činjenica, jest to da je upravo taj bazni i najmonumentalniji dio masivnog bedema s velikim obrađenim blokovima, danas izrazito gusto obrastao zimzelenom vegetacijom koju je potrebno s većim naporom razmaknuti ili skloniti kako bi se jasnije vidjeli najmonumentalniji bazni blokovi u strukturi zida. Što se tiče same generalne arhitekture ovog vanjskog bedema, od strane autora zamjećeno je nekoliko bitnih, ali i vrlo vrijednih karakteristika. Prva je ta da je ovdje riječ o izrazito masivnom bedemu, unatoč njegovoj današnjoj ogromnoj ruiniranosti i zarušenosti, pri čemu se hodom po njegovom vrhu jasno razabire njegova masivnost s poprečnom širinom ili debljinom preko 5 metara te izvornom visinom ponegdje i preko 3 pa i više metara. Druga još interesantnija, upečatljivija, a time i vrijednija, arhitekturalna osobina ovog bedema ogleda se u tome je on u izvornom smislu i vremenu građen na stepenasti način i modus zidanja pri čemu se na pojedinim sekcijama i dan danas još uvijek vizualno može vrlo jasno razabrati stepenasta konstrukcija čitavog bedema u poprečnom presjeku s najmanje 3 zidana stepenasta segmenta, pri čemu najniži ili vanjski stepenasti segment sadrži ujedno i najmasivnije velikim dijelom bolje obrađivane blokove. U ovoj formi čitav ovaj masivni bedem pruža se sa relativno znatnom dužinom oko 200injak metara od krajnje istočne prema rubu zapadne strane gradinskog brijega ili vrha akropole. Hodnjom od ovog vanjskog bedema prema unutarnjem južnijem, tj.najvišem centralnom dijelu akropole Matijaševice, dolazi se također do vidljivih zidanih ostataka izvedenih zidanjem niskim zidom u lučnoj formi koja prati prirodnu vršnu izohipsu ovog dijela terena. No, iako na prvi pogled neznatan, i nizak, zid, nakon iole detaljnijeg vizualnog uvida i pregleda, pokazuje se da je i ovdje isto prisutna monumentalnost zidanja pri čemu se posebice na istočnim rubovima ovog bedema jasno vide iz razine zemlje izvirujući golemi i finije obrađeni kameni blokovi. Posve druga stvar je što je usljed dugotrajnosti i zuba vremena, ova vršna monumentalna konstrukcija danas gotovo posve zatrpana, ukopana te zarasla u gustu travu i djelomično gusto šiblje što je totalno prekrilo brojne monumentalne sekcije i megalitske vace. Unatoč tome, na rubnom istočnom dijelu ovog vršnog zidanog segmenta, još uvijek je ostao očuvan jasno vidljiv svojevrsni prolaz ili portal iz niže u najvišu vršnu akropolsku terasu. Ovdje je najzanimljivije to da ovaj prolaz koji je očito izveden, bar djelomičnim, vertikalnim usjecanjem kamena živca, posjeduje monumentalne blokove u funkciji svojevrsnih dovratnika. Prilikom prolaska kroz ovaj monumentalni portal i dolaskom na vršni rubni i najviši dio gradinske akropole Matijaševice, prizor koji se pokazuje jednostavno nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Naime, pogled koji puca s ovog vršnog dijela gradine, i prema istočnim smjerovima, a posebice prema zapadu i jugu s vizualnim obuhvatom rajske plaže Duba, izaziva ogromnu impresiju i utisak. Iz tog razloga, postoji izvjesna mogućnost da se ovdje radi i o svojevrsnom Ilirskom 'terasastom' svetištu, tj. o obrednoj gradini, koja je imala izvorni oblik lučno ili polukružno ozidanih prostranih terasa koje su se od sjevera prema jugozapadu redale nizom, s najvećom terasom na sjevernim podnožjima, te najmanjom, ali u strateško-obrednom smislu i najvrijednijom, terasom na vršnom platou brijega.
U pogledu ranijih navoda i opisa ovog lokaliteta neophodno je spomenuti izvrsni raniji, pa i preliminarni opis i rad u kojem se opisuje ova gradina, načinjen od strane M.Tomasovića, 2005.godine - referenca: (Tomasović,M. (2005): Matijaševica u Blato/Živogošću - željeznodobna gradina u gornjem Makarskom primorju. -Obavijesti, XXXVII/I, Zagreb) kojeg je moguće pročitati na linku: link2 . Ako se dobro pogleda ovaj rad, ne može se preskočiti, iako u crnobijeloj tehnici, jedna prikazana fotografija -sl.3, na kojoj se jasno zamijećuje finije ozidan masivni ili megalitski bedem rađen očito u ciklopskoj tehnici zidanja. Upravo je ova fotografija kao i čitav opis unutar prethodno prikazanog rada, naveo autora bloga da pobliže izvidi tj.da posjeti ovaj dio bedemskih sekcija. I na svu sreću, unatoč prvotnom gotovo totalnom ne-zamijećivanju ovog monumentalnog bedema, napornim fizičkim probijanjem kroz gusto grmlje nekih 15-ak,20 metara od sjevernog ruba glavnog vanjskog najmasivnijeg bedema u pravu sjeverozapada, dospjelo se do gornjeg dijela ovog bedema prikazanog na sl.3. u radu. I u prvi mah, autor je mislio da je gotovo sigurno bila riječ o prirodnom kamenu živcu, tj.o rubu debelog vapnenačkog prirodnog sloja, budući da se od vrha prema vertikalnom dijelu nije gotovo ništa naziralo zbog enormno guste vegetacije koja je izrasla i totalno zamaskirala ovaj segment zida. Spuštanjem u podnožje zida, i laganim razmicanjem guste zarasle vegetacije autor je ostao jednostavno zapanjen sa slikom koja se tada pokazala. Između gustog grmlja ukazali su se golemi kiklopski fino posloženi kameni blokovi poligonalno do pravokutno obrađeni, među kojima onaj najmasivniji ima uistinu goleme dimenzije i višetonsku težinu. Nakon ovog oduševljavajućeg uvida, autor je uz pomoć drvenog štapa i obuće, razmaknuo i skroz povio od vertikalne strukture zida prema van brojne žilave i bodljikave grane gustih kupina i ostalog grmovitog bilja. Iza toga na vidjelo dana je izašao jednostavno super impozantan prizor ekstra monumentalne sekcije kiklopskog zida koji se krije na ovom dijelu gradine. U okviru ovog uvida, potrebno je naglasiti kako sami direktni in-situ doživljaj i pogled na ovaj monumentalni bedem daje puno moćniji i jači vizualni dojam nego se to može dobiti gledanjem crno bijele slike iste bedemske sekcije u ranijem opisnom radu ove gradine. A još jači dojam pružio je dodatni uvid da se ovaj megalitski zid nastavlja i dalje prema zapadnom smjeru pri čemu su u tom dijelu i nastavku pružanja vidljivo brojni golemi obrađeni blokovi gotovo u cijelosti zamaskirani gustom vegetacijom, no ipak s jasno vidljivim pravcem pružanja i vrhovima blokova koji poput santi leda izviruju podno vegetacije u baznim dijelovima. Sve ove jasno vidljive i preočite činjenice, u konačnici produciraju jedan izuzetno vrijedan zaključak kako se ovdje krije jedan čudesna monumentalna kiklopska građevina koju je danas moguće tek samo u jednom manjem dijelu vizualno uvidjeti, no koja bi u slučaju detaljnog raščišćavanja ili pak stručnog iskapanja svih izvornih monumentalnih sekcija do svojih izvornih baza, na svjetlu dana zablistala zasigurno kao jedna od najvrijednijih i najimpozantnijih megalitskih građevina ovog dijela Dalmacije. Samim time, postaje neosporno jasno o kojem se turističko-kulturnom potencijalu ovdje radi. Ne treba puno zamisli i mašte da se stvori slika kako bi se ovako vrijedan i upečatljiv monumentalni lokalitet mogao uz relativno male financijske uloge fino urediti, zaštiti te adekvatno valorizirati, ali i turistički brendirati kao vrijedno kulturno-povijesno nasljeđe i arheološki lokalitet s ostacima kiklopskih zidina. U toj slici naravno glavni adut predstavlja doslovno neposredna blizina super atraktivne i prelijepe plaže Duba uz čiju bi se turističko-medijsku promidžbu mogla usko vezati i sama gradina Matijaševica i njeni monumentalni ostaci. Nadalje, mnogi koji su upućeni u funkcioniranje arheo ili kulturnog - turizma u razvijenijim zemljama, pa čak i u nekim nerazvijenijim od Hrvatske, lako će uvidjeti da je kojim slučajem ovakav prapovijesni monument prisutan kod njih, i to na takvoj poziciji neposredno ponad super posjećene turistički atraktivne plaže, on bi kao vrijedan arheološki lokalitet bez ikakve sumnje već odavno bio uvelike valoriziran, istražen, zaštićen i brendiran kao atraktivni turistički segment tih zemalja. Na kraju možemo samo istaknuti postojanje opravdane nade da će ovaj megalitski lokalitet biti pravovaljano prepoznat i od stručne, a posebice od turističke lokalne zajednice, te kao takav u što skorije vrijeme adakvatno valoriziran, ne samo poradi obogaćivanja lokalnog turističkog sadržaja već i poradi same zaštite ovako vrijednih lokacija, i njihovih stavljanja na mjesto koje im pripada, a to je - prvorazredni oblik kulturno-povijesne graditeljske baštine.
FOTOGALERIJA MEGALITSKE GRADINE - MATIJAŠEVICA
POGLEDI NA PLAŽU DUBA, I MATIJAŠEVICU (slike gore)
Neobični posve arhaično obrađeni veći kameni blokovi neposredno uz rub pješačke staze od Dube prema Blatu, pri čemu postoji jaka indicija da se radi, bar dijelom, o ostacima izvornih gradinskih ilirskih vaca koje su izvorno stajale u podgrađu akropole
Pogled na prekrasnu turističku šetnicu koja je izgrađena od plaže Duba prema istoku i Živogošću-Blatu
PLAŽA DUBA
USPON NA JUGOISTOČNI DIO GRADINE MATIJAŠEVICA
Nenadano pronađena fosilna oštriga velikih dimenzija unutar donjo-paleogenskih plitkovodnih grebenskih vapnenaca
Pogled prema jugoistočnim smjerovima, s upadljivim piramidolikim vrhom Viter iznad Zaostroga (gdje se također kriju ilirske megalitske zidine)
Pogled u pravcu sjevera i vršnog jugoistočnog dijela akropole
ISTOČNI DIO MASIVNOG BEDEMA
Malo boljim pogledom lako se mogu zamijetiti finije obrađeni oveći kameni blokovi, koji su očito zarušeni i dispozicionirani izvan izvorne bedemske pozicije
Vidljiva klesanost stranice bloka
Pogled na vanjska lica sjeveroistočnog dijela masivnog prstenastog bedema, danas totalno zapušteni i posve zarasli, tj.zamaskirani gustom bodljikavom zelenom vegetacijom
Dijelovi masivnog bedema s nešto očuvanijom i jako zanimljivom stepenastom izvedbom gradnje lica bedema
Cyclopean steped walls of Illyrian hillfort Matijasevica on Makarska Riviera
Zanimljivi slučajno pronađeni komad keramičke posude unutar bedemskih ruševina, koji prema autorovom terenskom iskustvu prilično upućuje na prijelazno doba iz bronce u željezo - negdje otprilike cca -10 - 8 st.pr.Kr. (pronađeni komad keramike nakon fotografiranja vraćen je na identično mjesto pronalaska)
Zanimljive stepenaste sekcije vanjskog lica bedema s najmonumentalnijim blokovima pri dnu u okviru najniže stepenaste strukture, no međutim koji su danas, kao što se vidi na slici, izrazito jako zarasli u gustu vegetaciju te time vizualno posve zamaskirani
Pogled s masivnog prstenastog bedema prema prostranim sjevernim terasama u podgrađu gradinske akropole
Ilirska gradina - Matijaševica, pogled na megalitski zid (kiklopske zidine) baznih stepenastih segmenata vanjskog bedema
Pogled na istočne strane
Tek putem napornijeg fizičkog razmicanja bodljikavog gusto zaraslog grmlja (tetivika, kupina) pred očima se ukazuju finije zidane sekcije vanjskih lica bedema
NAJMONUMENTALNIJI DIO S MEGALITSKIM ZIDOM (sjeverozapadno od vanjskog bedema)
Pogled na vanjsku monumentalnu sekciju zida prije sklanjanja i razmicanja gusto zaraslog grmlja
Pogled na dio monumentalne sekcije ciklopskog zida s najmasivnijim višetonskim blokom s lijeve strane
Kiklopska zidina, dio, nakon djelomičnog sklanjanja i povijanja zarasle vegetacije
Illyrian cyclopean walls - hillfort Matijasevica (Makarska)
Zid se sa svojim ukopanim i jako zaraslim monumentalnim sekcijama baznih blokova očito nastavlja dalje bočno na zapad gradine i ruba akropole
Uspon na vršni zapadni dio akropole
Glavni, najviši vršni dio akropole, omeđen niskim, no monumentalnim danas uvelike ukopanim zidovima
Pogled na golemi postavljeni kiklopski blok
Pogled prema specijalno izvedenom 'portalu' ili prolazu na najviši dio akropole
Vidljivi usječeni prolaz u kamenu omeđen postavljenim megalitima
Primjedbe
Objavi komentar