NEVJEROJATNI ILIRSKO-ANTIČKI STEĆCI, MEGALITI I KIKLOPSKE ZIDINE NA ZAPADNIM ''VRATIMA'' ILIRSKOG GRADA KRISTALA – GRADINA PORATAK
ČUDESNI DOKAZI PRED-(KASNO)SREDNJOVJEKOVNOG PODRIJETLA STEĆAKA – OD PRAPOVIJESTI PA DO KASNE ANTIKE – i eventualnog ranijeg srednjeg vijeka – se kriju na prapovijesnoj ilirskoj gradini Poratak-Crkvine (Zvirići – Ljubuški) ;
Cjenjeni pratitelji i čitatelji, u ovom uvodnom dijelu moram naglasiti jednu prisutnu činjenicu, koja govori da se u kontekstu arhiviranih, kako svih onih ranije izvedenih terenskih obilazaka, fotografiranja te vizualnih pročešljavanja drevnih megalitskih i ilirskih lokaliteta po Hercegovini, tako i svih onih koji su se dogodili u posljednjem vremenskom periodu (2-3 godine unazad), nalazi jedno pravo mnoštvo još uvijek totalno neobjavljenih te neprezentiranih ( a time i totalno nepoznatih široj te medijskoj ili zainteresiranoj javnosti) otkrića ili uvida, za što bi trebala desetljeća i desetljeća da se sve detaljno ovakvim putem preko bloga ili društvenih mreža objavi uz popratne opise, te prezentacijom svih tih načinjenih fotografija i snimaka. Pa evo, u tom kontekstu i u okviru te činjenice, za ovaj najnovijih post, ponajviše ponukan izvrsnim te jako pozitivnim vidom aktivnosti jedne lokalne hercegovačke ''skupine'' ili bolje rečeno ''ekipe'' pozitivnih te entuzijastičnih rekreativaca, prije svega istinskih zaljubljenika u ovaj oblik naše drevne kamene baštine, koja nosi naziv ''družina Gangorohodci'' (fb stranica: https://www.facebook.com/druzinagangorohodci ), te ponukan prije svega njihovom najnovijom usmjerenom aktivnosti valorizacije jednog fantastičnog drevnog ilirskog, te danas gotovo potpuno zaboravljenog, zapostavljenog te zanemarenog, lokaliteta na brdskom krškom, ali jako šumovitom, pojasu između Čapljine i Ljubuškog, kojega sam još davnih dana prije više godina, u okviru ove blog stranice široj javnosti prezentirao u ekskluzivnom jako detaljnom te promotivnom velikom članku figurativnog naslova ''Ilirski grad kristala'', odlučio sam se upravo u tom kontekstu, u jednom malčice širem, ali itekako povezanom i uvezanom prostornom kontekstu samog tadašnjeg opisanog ilirskog grada kristala, ovdje kroz mnoštvo ekskluzivnih fotografija, te ovim opisnim tekstom, svima zainteresiranima za ovaj oblik drevne kamene baštine, a pogotovo i drevne megalitske stećke, prezentirati jedan fantastičan, i s moje strane, relativno novije raz-otkriveni, ili bolje rečeno – detaljno – posjećeni i fotografirani – drevni lokalitet s prapovijesnom gradinom koji se naziva Crkvina-Poratak, a nalazi se na (danas gotovo u pravu brdsku prašumu jako zaraslom) brdskom pojasu unutar jednog istaknutijeg uskog kamenog (no u šumu jako zaraslog) hrpta ili grebena koji se pruža uskom i toliko misterioznom prodolinom između Male i Velike gradine te Divojačke gomile i Otarina istočno od sela Zvirići i Stubica. Ustvari ovdje je riječ o jednoj, najnovijoj te znatnijoj – dopuni ranijeg ogromnog opisnog članka o drevnom ilirskom proto-urbaniziranom kompleksu na ogromnoj brdsko-padinskoj šumovitoj površini s južnih te jugozapadnih strana podnožja Velike Gradine iznad Stubice i Zvirića, a čiji tekst i još brojnije tada načinjene fotografije svi zainteresirani mogu vidjeti na linku : https://megaliti-hercegovina.blogspot.com/2017/11/ilirski-grad-kristala-pronaen-na-brdu.html .
Ovaj čudesan, i već iz svemira razaznajući, odnosno na raznim, posebice visokorezolucijskim i kvalitetnijim, satelitskim snimkama vidljivi drevni kompleks, kojega sam još davnih dana i prije dosta godina ( kao što je to vidljivo na datumu ranijeg ekskluzivnog članka o ilirskom gradu kristala) – detektirao i ''nanjušio'', no ''tek'' sam prošle (2024) godine uspio se nekako fizički uspeti, probiti i dospjeti do same ove misteriozne gradine, kao i čitavog ovog brdskog pojasa posve istočnije od same nešto lakše pristupačne gradine. Iako sam očekivao tada, prilikom preliminarnog dolaska do same gradine, ajmo teko reći – jednu klasičnu ili tipičnu, ''običnu'' ilirsku gradinu, ono što sam zatekao, kako na njoj, tako i na njenim perifernim dijelovima, nadmašilo je sva moja očekivanja. Naime, ovaj lokalitet krije nekolicinu drevnih, monumentalnih te prastarih kamenih stećaka, megalitske zidine, ostatke i keramike, zasebne ultimativne višetonske menhirsko-dolmenske tipove megalitskih blokova ''samaca'', kao i nešto što predstavlja ne samo jednu jedinstvenost čitavog ovog područja pa i mnogo šireg prostora, već predstavlja jednu pravu senzaciju – ostatak jednog monumentalnog nevjerojatno isklesanog (ali samo s jedne svoje strane) kamenog megalitskog bloka, koji po svemu sudeći, i prema (barem meni dostupnim analogijama) predstavlja nekakav oblik ili temelja kakvog antičkog žrtvenika, kakvog memorijalnog spomen-stupa, ili pak kakav antički arhitekturni dekor. Vrlo je bitno istaknuti, kako sam se nakon obilaska samog gradinskog užeg centra ili lokaliteta Crkvina-Poratak, odlučio potom za prilično zahtjevniju fizičku avanturu velikog probijanja kroz gotovo neprobojnu brdsku i vazdazelenu mediteransku vegetaciju i jednu pravu današnju brdsku džunglu, kako bih dospio, a i dospio sam, do nekolicine posve viših na istočnom znatno višem brdskom položaju izgrađenih, ilirskih gomila i stjenovitih uzvišenja koja su vidljivo od strane Ilira iskorištena, modificirana, obzidana ili pregrađena tijekom prapovijesnih vremena. I tom prilikom, nakon prvotnog zamjećivanja dodatnih, jasno očitih karakterističnih, niskih pravih prapovijesnih, u dijelovima uzdužnih sekcija i pravih megalitskih zidina, tj. suhozidnih bedema s jasno vidljiva dva lica od krupnih fino posloženih čak i djelomično oklesanih, kamenih blokova, te ispunom u središnjem dijelu bedema sa sitnijim kamenim sitnežom ili komadima lomljenog kamena, nastavio sam se dalje kretati i probijati kroz ovu pravu brdsku džunglu kako bi dospio do treće vršne ujedno i najmasivnije te finije podzidane ilirske gomile na samom rubu stjenovitog hrpta. Ovaj vrlo zanimljivi i dosad (barem u medijsko-promotivnom smislu) totalno nepoznati te neregistrirani dio kompleksa ilirskih zdanja krije se nekih stotinjak i više metar uviše u pravcu istoka od niže i jako zanimljive te jedinstvene ilirske gradine Crkvina-Poratak. No, najzanimljiviji prostorno-prapovijesno modificirani dio, ili prapovijesni zidani kompleks u ovom istočnom nešto uzvišenijem predjelu u pravcu Jasenice prema Čapljini, nalazi se u prostornom kontekstu još nešto povišenije ilirske kamene gomile, koja osim vidljivih nešto očuvanijih suhozidnih stepenastih podzidavanja, u svom neposrednom južnom te jugozapadnom podnožju ispod totalno okomitog i jedva prohodnog ili pristupačnog stjenovitog vrha litice na kojem se i sama gomila nalazi, u tom dijelu sadržava čudesne i jako atraktivne gorostasne megalitske blokove, među kojima ima par blokova sa težinom od barem nekoliko, možda i do desetak, tona. A najzanimljivije jest pri tome, da se upravo u ovom dijelu južnije i u neposrednom podnožju ove vršne gomile istočno poviše od gradine Poratak-Crkvina, na jednom omanjem dijelu može zamijetiti i upratiti jedan pravi kiklopski zid ili bedem sastavljen redom od ovakvih gorostasnih višetonskih kamenih blokova. Zaista, tek kad se osobno dođe in-situ na ovakve položaje, i kad se čovjek nađe oči u oči neposredno ispred ovih i ovolikih ogromnih megalitskih komada i kamenih blokova, dolazi do velikog rekao bih strahopoštovanja, i jednog buđenja zamisli da su ni više ni manje ova kiklopska zdanja i ovakve kiklopske kamene blokove podizali upravo drevni ljudi divovskog rasta, tj. drevni kiklopi.
Ono što se nadalje, mora ovdje kazati jest sama činjenica – da sve ovo što je (raz)otkriveno na ovom lokalitetu ne predstavlja potpunu nepoznanicu, pa stoga sve ovo što ovdje, na jedan doduše ekskluzivan medijski način, prezentiram kroz fotografije, ne smatram nekim pravim i punim otkrićem, no ono se s druge strane može i tako tretirati, jer je ovdje i sve ono što ćete imati prigodu vidjeti u bogatoj fotogaleriji koja slijedi ispod ovog teksta, uistinu jedno pravo, u medijskom smislu prezentacije i objavljivanja putem in-situ fotografija u boji, kao i popratnog detaljnog opisa, novo otkriće ili pak najnovija spoznaja. Naime, ovaj lokalitet pod ovim nazivom ili toponimom kao Poratak, ili pak kao Crkvina, odnosno u kombiniranom nazivu Crkvina-Poratak, već je od ranije poznat, pri čemu je, ali što je najbitnije reći – izrazito šturo, kratko i sažeto, opisan i naveden u zbirnoj knjizi Arheološki leksikon BiH, tom 3, pod nazivom Crkvina-Poratak, gdje je upravo i navedeno to da se ovdje nalaze (samo) ''tri'' kamena stećka, koja su u ovom djelu određena kao kasno-srednjovjekovna, s potpisom Š.Bešlagić te N.Miletić ( Grupa autora (1988): Arheološki leksikon BiH, Tom 3., Sarajevo ). No u stvarnosti, kao što ćete moći i vidjeti u bogatoj te ekskluzivnoj fotogaleriji s ovog drevnog i prije svega – gradinskog ilirskog, lokaliteta, ovdje se krije znatno veći broj stećaka od broja tri, pri čemu je najbitnija stavka, a ujedno i najveća vrijednost čitavog ovog lokaliteta, čitave ove ilirske gradine, to da se ovdje krije jedan neporecivi dokaz KONTINUITETA – i stećaka, kao i štovanja jednih te istih, a izvorno ilirskih obrednih i višenamjenskih, gradinskih kompleksa, bedema i gomila.
Naime, detaljnim obilaskom ove interesantne, te još uvijek totalno misteriozne, ilirske gradine na Poratku kod Zvirića i Stubice, u pravcu ilirskog grada kristala, zamijetio sam prvotno da čitava ova gradina u svojim dijelovima, pogotovo sa sjeverne svoje strane, sadržava djelomično i upadljive te mjestimično očuvane prave megalitske bedeme, te da su sa njihovih unutarnjih strana, te po čitavom vršnom platou između tih zidanih megalitskih bedema, prisutni ili podignuti – drevni monumentalni stećci, od kojih su vrlo rijetki, pa gotovo niti jedan od njih, ukrašeni nekim prepoznatljivim ili tipičnim ukrasima kakve nalazimo na mnogim ostalim nekropolama, pogotovo onima na ravnijim dijelovima terena kao i na uzdignutijim tipovima stećaka sljemenjacima i sanducima. Jedan, pak, od prepoznatih te fotografiranih takvih nešto omanjih stećaka, sadržava stilizirani kršćanski križ, koji je kao takav, i kao kršćanski simbol neupitan, no svakako je najvrijednije to da on prema svim kasnijim mojim uvidima i pogledima na neke također novije uvide kolega i osoba koje također jasno i decidno pišu, analiziraju te prikazuju dokaze da su stećci (mnogo) stariji megalitski spomenici od uvriježenog i dogmatski politički nametnutog starosnog horizonta – kasnog srednjeg vijeka. Najveći brojčani udio ovdje prisutnih i barem s moje strane zamijećenih te detektiranih stećaka, pa čak s brojem i preko 95 posto svih njih, svojim formama jasno i neporecivo odgovaraju ujedno i najstarijim tipovima stećaka – stećcima pločama. Nadalje, već kroz početne trenutke uspona te pregledavanja svih očito i neporecivo karakterističnih prapovijesnih (brončanodobno-željeznodobnih) suhozidnih te megalitskih bedema ove gradine, pogotovo na njenoj sjevernoj padinskoj strani ispod vršne zaravnjene zone, ugledao sam jedan, pa drugi, pa treći, itd., karakteristični i rekao bih prepoznatljivi drevni (u prijevodu prapovijesni) ukop – tj. prapovijesni kontekst i arhitektonsko-rasterski sklop ukapanja unutar samih bedemskih sekcija, a kakve sam pronalazio mahom bio na jako sličnim prapovijesnim gradinama po Hercegovini, ali i kakvi su gotovo identični po svojoj osnovnoj prepoznatljivosti i elementu ukopa u prapovijesni bedem bili još od ranijeg vremena prepoznati te čak i znanstveno, upravo kao neporecivi prapovijesni brončanodobni ukopi ili brončanodobne kamene grobnice – opisani unutar pojedinih ranijih znanstvenih radova, kao npr. onaj vezan za moćnu i megalitsku prapovijesnu gradinu Vrčin u Istri ( Vrčin-Istra ). No, za razliku od Vrčina u Istri, na ovim našim pojedinim ovakvim te ujedno i jedinstvenijim, odnosno i vrjednijim, prapovijesnim ilirskim gradinama, u kontekstu ovakvih drevnih ukopa u kameni suhozidni bedem gradine, imamo često pojave i najranijih oblika prapovijesnih stećaka ploča, kao formi masivnih i monumentalnih grobnih poklopnica. I upravo to je jasno vidljivi početni jako indikativni slučaj kakav se može zapaziti na ovoj moćnoj gradini Poratak između Zvirića i Stubice, gdje se razabire činjenica kako se ovdje mogu zamijetiti forme stećaka izrađivane u dužem vremenskom kontinuitetu, i to barem od prapovijesnog vremena brončanog doba, kada su ovdje bile postavljene prethodno rečene najranije forme grubih, no ponegdje i u priliku pravokutno grubo isklesanih (tehnikom klesanja kamen od kamen) stećaka poklopnica – ploča, te su potom kroz kasnije željezno te rano, i kasno, antičko doba, pojedine ovakve grobnice iskorištavane za ukope tadašnjeg (moguće povlaštenijeg nivoa lokalnog stanovništva, moguće i tadašnjeg rano-kršćanskog svećenstva i osoba koje su boravile unutar ovih drevnih svetih ranokršćanskih zdanja) stanovništva ovog prostornog područja te šire zone uokolo glavnih nekadašnjih gusto naseljenih gradinskih kompleksa Velike i Male gradine, ali i predjela prema jugu i jugozapadu u pravcu Bijače.
Detaljnijim probijanjem kroz izrazito gusto izraslu te nabujalu submediteransku i mediteransku makija-garig vegetaciju, zamijećeni su nadalje i nešto malo dorađeniji pravokutni, ponovno u formama ploča, kameni stećci, pri čemu je na jednom od njih zamijećen već rečeni reljefno isklesani no jako istrošeni stilizirani križ u obliku cvijeta. No, nakon potpuno neočekivanog zamjećivanja te detaljnog fotografiranja – nevjerojatnog, i bez sumnje najatraktivnijeg, te najsenzacionalnijeg, kamenog megalitskog bloka, koji se nalazi s južne strane gradine, a koji ima s jedne strane vidljivi antički gotovo savršeno izvedeni klesani oblik kakvog antičkog postolja ili pak kao neka forma arhitektonskog dekora kakvi su pronalaženi u neposredno udaljenom i čuvenom rano-antičkom gradu Narona u Vidu (susjedna Hrvatska, zapadno od Metkovića), jednostavno sam probao posložiti sve komadiće ovog nevjerojatnog puzzle lokaliteta, u jednu realnu i objašnjivu sliku, a pogotovo sliku o kojim sve razdobljima (pra) povijesti se ovdje radi, i što nam se ovaj čudesni drevni monumentalni lokalitet s prapovijesnom gradinom te serijom grubih stećaka – ustvari pokazuje, ujedno i dokazuje.
U toj slici, a temeljem sve naknadne komparativne analize i usporedbe sa svim dostupnim te posebice slobodno-mislećim, neuokvirenim opisima ili uradcima, vezanima za (pravu) izvornu starost – bar jednog dijela stećaka ( a to je ona naravno prapovijesna), nadodao bih ovdje – pogotovo onih očito najdrevnijih, izrađenih u formama grubih gotovo neklesanih i masivnih ploča ili poklopnica, a pogotovo svih takvih stećaka – grubih ploča, smještenih na prapovijesnim gomilama (iz brončanog, čak i eneolitičkog, razdoblja), na vidjelo dana proizlazi jedna fascinantna te indikativna činjenica – da se na ovom zapostavljenom i davno zaboravljenom drevnom ilirskom lokalitetu u brdskoj prašumi između Čapljine i Ljubuškog, krije jedan fascinantan i još uvijek velom tajni prekriven dokaz i pokazatelj dugotrajnog kontinuiteta pohođenja, boravljenja, štovanja, obreda, kao i izgradnje te podizanja megalitskih kamenih spomenika ili pak zdanja, još od vremena početaka metalnih prapovijesnih razdoblja (eneolitik-rano brončano doba, tj. period tzv. Posuške i Cetinske kulture), pa preko željeznog, helenističkog, rano i kasno-antičkog perioda, pa preko ranog i kasnog srednjeg vijeka, pa čak i sve do vremena novije povijesti unazad par stoljeća u periodu cca između 17. i 19. stoljeća nove ere. A što se tiče, nadalje, samih i fascinantnih totalno misterioznih stećaka na ovom drevnom lokalitetu, osim već rečenog vrlo izvjesnog, očitog i gotovo neporecivog prapovijesnog starosnog podrijetla, barem onih vidljivo formama (grubih gotovo neklesanih ili čak i amofrnih, no jako monumentalnih) najranijih pločastih stećaka, preko nešto pravilnijih te obrađenijih pravokutnih stećaka ploča, no redom sve skupno – bez ikakvih vidljivih ornamentacija ili reljefnih znakova isklesanih na njihovim plohama, dio tih stećaka vrlo izvjesno u kontinuitetu vremenskog protoka sljeduje u po svemu sudeći kasnije željezno, a potom i rano-antičko, moguće helenističko, pa potom i romansko, razdoblje, pri čemu, što treba ovdje jako naglasiti, jedan manji, no vrlo vrlo znakoviti, dio ovih grubo klesanih pravokutnih do pločastih stećaka, koji pak imaju vidljivo uslijed dugog zuba vremena jako istrošene reljefne simbole poput stiliziranih križeva (jedan stećak sadrži ovakav cvjetno stilizirani oblik križa – druge bi trebalo još malo pomnije i pobliže detaljnije promotriti na svim vidljivim plohama), po svemu sudeći izvorno i starosno po pitanju izvorne datacije pripada periodu kasne antike, odnosno najranijim pojavama kršćanastva na ovim prostorima, te s prijelazom u eventualni rani srednji vijek, a što u sveukupnom smislu, posve vjerojatne datacije najvećeg dijela ovdje prisutnih drevnih kamenih stećaka, jasno vidljivo ide u starosni horizont stariji od službeno prihvaćenog starosnog narativa i dogme kasnog srednjeg vijeka. Možda, i prema mom nekom kako terensko-iskustvenom, tako i onom teoretsko-analogno-komparacijskom, znanju te uvidima, pravu vrlo moguću starost jednog dijela stećaka na ovom lokalitetu, a posebice onih koji jasno imaju i nose odlike simbolike (isklesanih reljefnih simbola stiliziranih kršćanskih križeva, i sličnih formi), koja bi išla u period kasne antike, pokazuje jedan vrlo svježi ili pak noviji opisni uradak kolege samostalnog istraživača Gorana Majetića na njegovoj izvrsnoj popularnoj web stranici budni div, pod naslovom '' Tragom Mijata Sabljara: Pronađeni preostali stećci u Srednjoj Gori '', koji svi zainteresirani čitatelji mogu pročitati na slijedećem linku : https://budnidiv.net/pages/Clanak.aspx?ID=769 .
U pogledu pak određenih, no vrlo rijetkih, ranijih uradaka ili radova, u kojima se barem u minimalnoj tekstualnoj količini, navodi ili pak opisuje ovaj vrijedni drevni lokalitet s ilirskom gradinom na Crkvinama – Poratku kod Zvirića, vrijedi još spomenuti i rad, tj. disertaciju od E.Vučić, na temu kasnosrednjovjekovnih nekropola stećaka u zapadnoj Hercegovini. U ovom, jako opsežnom i sistematičnom radu, koji je javno dostupan te ga je moguće pročitati na web stranici: https://core.ac.uk/download/pdf/299375553.pdf , unutar jako šturog i vrlo malenog tekstualnog opisa ovog lokaliteta na Poratku i Crkvini, jasno možemo vidjeti da se samo spominje prisustvo nekolicine stećaka koji se (po rekao bih automatizmu) datiraju u kasni srednji vijek bez ikakvih detaljnijih razglabanja i mogućih razmatranja svega ostaloga što se krije na ovom, prije svega i apsolutno neporecivom prapovijesnom ilirskom lokalitetu, upravo najreprezentativnijem po prisustvu monumentalnih megalitskih ostataka ilirske prapovijesne gradine. No, za razliku pak od prethodno spomenutog autora/ice, jedan nešto malo raniji, no danas nažalost uvelike zanemerani te zapostavljeni, pravi možemo slobodno reći znanstveni uradak ili članak, u kojem se na jedan, pogotovo za nas ovdje i za ovaj rad kojega opisujem ovdje i prezentiram kroz bogatu fotogaleriju u nastavku iza teksta, izuzetno značajan te indikativan način opisuje ovaj lokalitet iznad Zvirića i Stubice, predstavlja uradak pok.Radoslava Dodiga, poznatog ljubuškog znalca, erudita, povjesničara i arheologa, koji je ovaj lokalitet u nekoliko izuzetno vrijednih rečenica opisao u svom radu naslova '' Prapovijesni spomenici i grobovi na području Zvirića i Zvirovića '', iz 2013. godine, koji je također javno dostupan, te se može pročitati na web stranici: https://e-zbornik.gf.sum.ba/e-zbornik/e_zbornik_06_10.pdf . Ovdje nije iznesen samo vrijedan spomen te opis ovoga lokaliteta, već je gosp.R.Dodig, jasno i nedvosmisleno napisao da se ovdje radi o drevnom, prapovijesnom, lokalitetu koji sasvim sigurno datira iz perioda brončanog te željeznog doba, ali pri čemu još bitniji i indikativniji navod predstavlja nastavak istog ovog opisa, pri čemu autor koristi riječ ''kontinuitet'', pa ćemo ovdje u nastavku da bi zorno prikazali taj posebice vrijedni i značajni raniji opis lokaliteta Crkvina – Poratak, u nastavku teksta prikazati jedan kraći ulomak iz ovog vrijednog rada.
'' Gradina Crkvina (kota 152 m, N 43°08.173' E 17° 37.161') položajem se usjekla poput klina između dviju draga na samome jugoistočnom rubu Zvirićkoga polja. Stoga se naziva i Poratak, prema (is)poriti → (is)porak, razdjelnica. Sa zapadne i jugozapadne strane vidljivi su ostaci urušena suhozida, s površinskim nalazima usitnjene atipične gradinske keramike. U blizini gradine pronađena je jedna omega igla. Sumarno se može zaključiti da je gradina na Crkvini egzistirala u brončano i željezno doba, s kontinuitetom kroz antiku do srednjega vijeka. . . . '' (iz : Dodig, R. (2013): Prapovijesni spomenici i grobovi na području Zvirića i Zvirovića. -E zbornik, broj 6, Mostar.)
Dakle, kao što svatko može vidjeti iz ovih navoda Radoslava Dodiga, nema nikakvih sumnji, odnosno tu je jedan kroz jedan, da se ovdje radi o prvenstveno ilirskom te prapovijesnom, gradinskom, lokalitetu, na kojem se, kao po nekom već ustaljenom obrascu prisutnome poglavito unutar područja krša Dalmacije te Hercegovine, slično kao i na prapovijesnim gomilama, u (nešto mlađem vremenskom periodu, ali ponekad i u identičnom, tj. prapovijesnom vremenskom periodu), podižu monumentalni nadgrobni spomenici ili pak forme grobnih masivnih i monumentalnih poklopnica, koje su svima poznatije kao stećci u formi ploča. Posebice je interesantan navod pronalaska prapovijesne omega igle, što sasvim jasno i još upečatljivije potvrđuje upravo prisustvo i gospodarenje Ilira nad čitavim ovim područjem.
I sad se idemo malo ponovno vratiti početnom okviru ovog blog posta, tj. teksta, a to je ranije spomenuti ''Ilirski grad kristala''. Ako ga krenemo gledati u kontekstu prostornog razmještaja i prostornog rastera s relacijom naspram ovoj moćnoj, omanjoj, no vrlo vrijednoj i jedinstvenoj ilirskoj gradini Poratak-Crkvina, jasno možemo uvidjeti jednu prostornu uvezanost, jednu prostornu nedjeljivost, odnosno jednu veliku prostornu cjelinu, koja se treba pa i mora promatrati u kontekstu da se ustvari čitav prostor drevnog ilirskog grada (kristala) krije na jednoj čitavoj ogromnoj površini padine brijega s južnih te jugozapadnih tj. prisojnih strana u podnožju vrhova s Velikom te Malom gradinom, kao i po padinama i podnožjima sa sjevernih osojnih strana brijega sa moćnom ilirskom gomilom zvanom Divojačka gomila, koja je ustvari jedna stepenasto ozidana omanja no zasigurno obrednog karaktera ili pak obredna, gomila, koju je s obzirom na to vidljivo rastersko-arhitekturno očuvanje izvorne gradnje, moguće promatrati kao jednu drevnu ilirsku stepenastu proto-piramidu. Isto tako samim nazivom i toponimom izuzetno je indikativan naziv također jednog od tih južnijih, nasuprotnih vrhova koji omeđuju s jugozapadne strane područje ilirskog grada kristala – Otarine na koti od 354 m.n.v.
I u tom daljnjem kontekstu, tih piramidalnih i obrednih gomila, vrijedi spomenuti upadljivu činjenicu da i oba vrha indikativnih naziva ili toponima – i Velika kao i Mala gradina, na svojim najvišim te najisturenijim točkama, odnosno kotama, sadržavaju moćne i ruševne ilirske kamene gomile. Svaka od njih, i ona na Maloj, kao i ona na Velikoj, gradini, nosi neke svoje posebnosti, pa je tako najveća posebnost i značaj one na Velikoj gradini, to da ona s obzirom na svoj najviši topografsko-hipsometrijski položaj u kontekstu čitavog promatranog ilirskog grada kristala, ujedno predstavlja i jedan fascinantan, najbolji pa i spektakularni, jedinstveni vidikovac čitavog područja južne Hercegovine. S nje je tako moguće kao na dlanu vidjeti čitav prostor općina Ljubuški, Čitluk, većeg dijela i općine Grude, zatim i veći dio općine Čapljina, ali i općina Široki Brijeg, Mostar i općine Stolac. Nadalje, s nje se pruža fantastičan i jako pregledan pogled te horizont s pojasom brda oko područja Metkovića, Vrgorca, Ploča, Imotskog i čak Opuzena u susjednoj Hrvatskoj te Dalmaciji. Iz svih ovih razloga, u početku spomenuta grupa odnosno družina entuzijasta i avanturista Gangorohodci, su se odlučili valorizirati upravo prostor ove moćne ilirske kote i ilirske gradine, na način da čisto urede i pročiste pristupni put(eljak), odnosno stazu, ili pak staze, od južnih te jugozapadnih prisojnih dijelova u podnožju, pa preko padine kročeći i pružajući se upravo kroz ''centar'' ilirskog grada kristala, sežući sve do samog vrha i ovog spektakularnog drevnog vidikovca, a moguće i obrednog ilirskog lokaliteta na koti Velika gradina (465 m.n.v.). Za razliku od ove vršne i kao forme spektakularnog i jedinstvenog vidikovca, srednje velike ilirske kamene gomile na vrhu V.gradina, vrlo je zanimljiva činjenica da znatno veća, a time u pogledu izvorne svrhe te funkcije podizanja, kamena ilirska gomila krije na nižem vrhu u pravcu sjeverozapada, na koti naziva Mala gradina (332 m.n.v.). Ovdje se naime nalazi jedna dosta kolosalnija, te sa više očuvanih megalitskih i podzidanih suhozidnih arhitekturnih segmenata, kamena ilirska gomila, koja nosi promjer oko 23, 24 metra, te bi isto tako mogla vrlo lako predstavljati jedan vid obredne ilirske gomile, ili u najmanjem slučaju – višenamjenske gomile, dakle namijenjene za potrebe više različitih, u određenim vremenskim periodima potrebitih za lokalne Ilire, aktivnosti, kao što su npr. opservacije, a što je u prijevodu – nadgledanje ili promatranje, jer opserviranje jest jednako – promatranje, dakle ovakve gomile su u svakom slučaju arheo-opservatoriji, neovisno jesu li služili kao -osmatračnice, odnosno promatračnice, odnosno opservatorijske gomile, kao i neovisno o tome, jesu li se s njih vršila bitna promatranja i praćenja najranijih izlazaka sunca na važne datume kao što su zimski i ljetni solsticij, ravnodnevnice, zatim izlasci i kretanja mjeseca, pa i također zalasci sunca i mjeseca, zatim pojave određenih bitnih sazviježđa, itd. Ujedno taj karakter ''višenamjenske'' svrhe ili funkcije, ogleda se u izvjesnoj mogućnosti da su određene ovakve vršne gomile na dominantnim položajima te vrhovima brjegova bile ujedno i kakve moguće drevne ilirske grobnice, i slično. Sve u svemu, nema nikakvih sumnji, da ovakva očita pravilna i dominantno odabrana mjesta podizanja svih ovih većih ili manjih vršnih, ali i nešto hipsometrijski nižih, ilirskih gomila, jasno upućuje na njihovu sveukupnu međusobnu odličnu povezanost te komunikaciju, bilo da se radi o nevidljivim energetskim, no putevima kretanja sunca, planeta, mjeseca i određenih sazviježđa – ipak vidljivim, linijama, bilo da je pak riječ o povezanostima putem kakvog tadašnjeg oblika signaliziranja kao što je npr. signaliziranje tzv. dimnim signalima, i slično. Naravno, da je onda sasvim jasna i nedvosmislena činjenica evidentne prostorne ukomponiranosti te uvezanosti samog ilirskog gradinskog lokaliteta na Crkvini i Poratku sa krajnjim zapadnim područjima te prostornim segmentom ilirskog grada kristala, pri čemu sam stoga odlučio upotrijebiti unutar naslovnog dijela ovog članka i taj figurativni naziv ''zapadna vrata'' ilirskog grada kristala. Ustvari, s druge strane kada u cjelini pogledamo sve dosada detektirane, sve spoznate, sve na satelitima, ortofoto-avio, snimcima, jasno vidljive, pa potom sve one terenski izravno posjećene te in-situ fotografirane ilirske ili pak prapovijesno-ilirsko-antičke zidane komplekse ili pak samostalne kamene objekte (neovisno o stanju ruševnosti te današnje zaraslosti i prekrivenosti gustom vegetacijom), ali i sve one koje se sigurno nalaze u toj brdskoj prostranoj prašumi s ovih zapadnih te jugozapadnih prisojnih strana u podnožjima Velike i Male gradine, odnosno ilirskog grada kristala, a koje još uvijek ''nitko'' dosada nije pobliže izvidio, obišao te fotografirao u cilju pozitivne medijske prezentacije i medijskog opisivanja, možemo jasno spoznati to da se ovdje krije jedan pravi drevni i ilirski megalopolis, jedan ogroman pra ili proto – urbanizirani centar sa stotinama i stotinama fino izgrađenih drevnih suhozidnih zdanja, potpuno niveliranih, podzidanih i modificiranih terasa, stambenih blokova ili svojevrsnih drevnih ilirskih ''kvartova'', ujedno i mnoštvo zarušenih, niskih, no vidljivo drevnih te monumentalnih megalitskih kamenih kuća, s mjestimično očuvanim masivnim monumentalnim kamenim dovratnicima te ponegdje i pravim kiklopskim zidinama, zatim vrlo upadljive i gotovo nebrojene – ilirske kamene gomile, kao i svi oni prisutni i vidljivo pradrevni suhozidi te zidine, koje okružuju sve ove prostore sa gomilama, ali i većinu tih drevnih modificiranih te podzidanih ili obzidanih terasa.
I za sami kraj ovog preliminarnog i ekskluzivnog predstavljanja ovog zaboravljenog drevnog lokaliteta u njedrima, tj. na zapadnim vratima, na zapadnom ulaznom dijelu – ilirskog grada kristala, mogu samo iznijeti ovdje razlučujuću pogodnost, odnosno mogućnost, da se barem jedna od nekolicine razmatrajućih pristupnih planinarsko-rekreativnih ruta uspona do samog vrha i spektakularnog vidikovca na Velikoj gradini, provuče ili naznači upravo kroz ovu mističnu prodolinu i valu koja se pruža neposredno uz ilirsku gradinu Crkvina-Poratak, pri čemu se na jedan edukativan i promotorski pozitivan način može svim rekreativcima, ne samo planinarima i treking šetačima, već i biciklistima koji su već u određenoj mjeri aktivno vozili upravo ovim rečenim pravcem i ovom rutom, približiti značaj i opis ove drevne i zaboravljene, a prije svega ovoliko monumentalne prapovijesno-antičke i ilirske lokacije, na kojoj se uz kiklopske i megalitske zidine, kriju i velebni izvorni drevni stećci, kao i nevjerojatni antički arhitektonski monumentalni komadi blokova, koji nam svima neporecivo ukazuju jasan kontinuitet ovog mjesta, ovog naroda, kao i svih ovih monumentalnih spomenika života, ali i vjere, naših predaka.
FOTOGALERIJA :
Primjedbe
Objavi komentar