SENZACIONALNI ILIRSKI MEGALITSKI BUNARI I KIKLOPSKE LOKVE ! koji su - TOTALNA NEPOZNANICA - ZAPADNA HERCEGOVINA

DREVNI KIKLOPSKI BUNARI I ZIDANE KIKLOPSKE ILI MEGALITSKE LOKVE - NEPROCIJENJIVO VRIJEDNO MONUMENTALNO (PRA) POVIJESNO KULTURNO GRADITELJSKO BLAGO JUŽNIJIH DINARIDA I HERCEGOVINE - KOJE JE DO DANA DANAŠNJEG TOTALNO ZANEMARENO, NETAKNUTO, NEPROUČENO, I NEVALORIZIRANO

Crtice i isječci u najavi - foto ekskluziva - : 

Poštovani i cijenjeni pratitelji, iako je evo ovdje riječ o jednoj minijaturnoj mrvici mrvica od sveukupno razotkrivenog i poslikanog ovog jednostavno vrhunskog i totalno zaboravljenog, zapostavljenog, i apsolutno nevaloriziranog odnosno nevrjednovanog (kako to bespogovorno zaslužuje) povijesnog blaga, odnosno prapovijesnog graditeljskog i to ne bilo kakvog, već prije svega - monumentalnog baštinskog bogatstva s ovih prostora, ovdje se na neki način iznosi jedna svojevrsna ekskluziva, i to prije svega ekskluziva u foto-publicirajućem smislu. Naime, posljednjih par godina, ili možda bolje rečeno posljednjih godinu dana, u medijima i po internetu tj. društvenim mrežama svjedoci smo, i Bogu hvala na tome, sve češćih i češćih, i to što je najbitnije - pozitivnih, spominjanja i prikazivanja upravo ove vrste (pra)povijesne graditeljske monumentalne baštine, predstavljene prije svega drevnim megalitskim bunarima, kao i kiklopskim lokvama, tj. lokvama obzidanim moćnim kiklopskim suhozidinama, u kontekstu, ne kasnije ili mlađe srednjo i novo-vjekovne baštine, već prapovijesne, odnosno - ilirske baštine, odnosno ilirskog perioda, a što je naravno period brončanog te željeznog doba, a možda čak i eneolitika ili bakrenog doba, za što u pojedinim rjeđim slučajevima ima čak i dosta čvrstih pokazatelja da su određene takve kiklopske lokve, ozidane kamenice sa živom vodom, kao i rjeđi monumentalni ili kiklopski bunari, bili već podignuti u nevjerojatnom razdoblju od cca 2000 god.pr.Kr., pa možda čak i još ranije. Naravno, to je jasno vidljivo i očigledno, isključivo ili ponajviše, onima koji izravno obilaze i detaljno vizualno prepoznavqju svaki element svakog mikrokutka, kao i čitav širi okolni prostor uokolo svih takvih bunara, lokvi i kamenica, pri čemu je nužna dobra teoretska, ali i iskustveno-terenska podloga znanja i prepoznavanja određenih izuzetno, pa i neprocjenjivo bitnih materijalnih segmenata, kao što su ostaci kamenih objekata, zidina, gomila, gradina, te teoretsko-iskustveno znanje o vrlo bitnim ostatcima drevne grnčarije ili keramike. U tom kontekstu postaje nam jasno da se na najvećem dijelu ovakvih monumentalnih, i do dana današnjeg u potpunosti sačuvalih sa izvornom monumentalnom suhozidnom gradnjom kruna ili prstenastih obzida uokolo vodenih bazena, prastarih kamenica, lokvi te bunara ili zdenaca, može zamijetiti neposredno bliski prostorni, ali i kulturološki, kontekst te dodir sa prapovijesnim tj. ilirskim gomilama, gradinama, kiklopskim prastarim kućištima, ozidanim terasama i klancima odnosno dolovima, vrtačama te udolinama, kao i čitavim gusto raspoređenim mrežama grobnih te drugih višenamjenskih ili pak obrednih ilirskih gomila. Naravno, ako uključimo i doslovno onu najprostiju logiku i zdravi razum, odnosno zdravi vid, i samo sebi ili bilo kome drugome (eventualno onima koji bi se podsmijavali na tezu prastarog, tj. prapovijesnog i ilirskog podrijetla gradnje bunara i zidanih lokvi) - trebamo postaviti jedno vrlo jasno i decidno pitanje: da li su ti očito brojni ili očito prisutni na tom i tom mjestu, gdje se nalazi određeni kiklopski bunar, bunari ili lokve, Iliri odnosno prapovijesni stanovnici brončanog i željeznog doba, morali imati blizinu pitke vode, kako za sebe same, tako i za svoju stoku ? ? Naravno da je jasan odgovor na ovo najbitnije prvo pitanje, i ne trebamo ga uopće ovdje spominjati. A sad dalje, postavimo također i još samo ovo zdravo razumsko pitanje temeljem svega kristalno očiglednoga i nepobitnoga: ako su ti Iliri i prapovijesni stanovnici koji su očito ovdje živili ili boravili te koji su ovdje napasali veći dio godine svoja stada stoke sitnog ili krupnog zuba, znali zidati suhozidne enormno velike gradine, kao i izrazito brojne gomile, te sve okolne prateće suhozidne poteze uokolo vrtača i samih gradina te gomila - da li bi ti isti prapovijesni ilirski stanovnici možda bili sposobni sebi pronaći vododrživu geološko-pedološku podlogu bogatiju glinama, laporima ili dolomitima kao i konglomeratima, i tu malo iskopati rupe do razine podzemne vode ili pak do razine kontinuirane vododrživosti u slučaju kamenica te vododrživih lokvi, i takve udubine obzidati uokolo identičnim suhozidima od (često golemih tj. megalitskih) kamenih neobrađenih ili djelomično obrađenih (ne čekićima već isključivo metodom klesanja kamen od kamen) blokova, i to doslovno na isti način kakvi su brojni njihovi suhozidi po gradinama, bazičnim dijelovima određenih velikih obrednih gomila, te podzidanim stambenim i drugim terasama na većim gradinama ? Naravno da je odgovor i na ovo drugo pitanje posve jasan, i suvišno ga je uopće ovdje spominjati. Osim ova dva notorna i kristalno-jasna elementa koji 1000 posto ukazuju na neporecivost relacije drevnih bunara i megalitskih lokvi s prapoviješću i periodom Ilira i kao originalnim vremenom izgradnje, ali i kao originalnim autorima svih tih očitih pradrevnih kamenih konstrukcija i zdanja za hidrološke funkcije i potrebe. Ima tu još i brojnih drugih segmenata i kristalno očitih elemenata koji se daju zamijetiti u bližim ili širim prostornim kontekstima te arealima uokolo promatranih monumentalnih bunara i lokvi. E ovako. Da se sad vratim početnom dijelu teksta i naslova ovog ekskluzivnog posta. Potaknut i recentnijim, spomenutim medijskim sve većim i većim, spominjanjima i prezentacijama tj. promotivnim opisima i prikazima, određenih drevnih megalitskih bunara (i lokvi), a posebice potaknut vlastitim ranijim in-situ terenskim, te popratno i teoretsko spoznatim, uvidima te obilascima, pojedinih ne samo tek tako atraktivnih i neobičnih, već i zaista senzacionalnih drevnih bunara, kao što su npr. bunari na Voštici na skoro 1100 m.n.v. na Crnačkoj Ladini iznad Dobrinja i sela Gornji Crnač sjeverno od Širokog Brijega, faktički u pretplaninskom dijelu zapadnog ulančanog masiva Čabulje, koje sam razmatrao te obišao prije gotovo deset godina, krenuo sam u editiranje jedne mogli bi smo reći sintezne brošure, ustvari jedne omanje knjige, no knjige u kojoj glavni sadržaj planira biti fotografski materijal kojeg sam kroz vlastiti i često jako teški fizički trud uspio postići unazad periodu posljednjih desetak, petnaest, godina po svim terenima i kutcima Hercegovine, pri čemu će fokus ovdje biti više na jednom, tj. zapadnijem dijelu Hercegovine, zapadno od rijeke Neretve, ali na potezu od Čapljine na jugu, pa sve do Vrda i Raške Gore na sjeveru, tj. sjeveroistočnom dijelu promatranog prostora. Ono što je najbitnije za istaći, i što predstavlja uistinu jednu fascinantnu i nevjerojatnu činjenicu, osim već opisivane spoznaje da velik dio ovih bunara i lokvi vremenski seže i pripada u prapovijesno razdoblje brončanog i željeznog doba, jest to da gotovo niti jedan od ovih misterioznih lokaliteta na kojima se nalazi ili jedan ili više zidanih megalitskih bunara, kao i zidanih kiklopskih lokvi, nije dosada u medijima, bilo kakvim radovima, knjigama, društvenim mrežama te internetu, promoviran, detaljnije opisivan, a posebice nije nigdje prezentiran kroz kvalitetne kolor fotografije. A o kolikom se potencijalu ovdje radi, ne samo potencijalu za upotpunjavanje lokal-nacionalnih kulturno-znanstvenih arheološko-etnoloških spoznavanja, već i potencijalu u turističkom smislu, govori nam jedan takav do jučer gotovo u potpunosti nepoznat drevni lokalitet s prastarim bunarima u Dalmaciji u zaleđu Splita, pogađate - riječ je o lokalitetu bunari Rajčice, koji je danas postao jedna ogromna turistička destinacija i destinacija koju osim zainteresiranih zaljubljenika u ovaj vid (pra)povijesne graditeljske baštine, posjećuju uvelike i brojni rekreativci planinari, biciklisti, motociklisti i razni drugi posjetitelji. U ovom kontekstu, ovog ogromnog i neupitnog potencijala za sutrašnju puno veću (kulturološko-znanstveno-turističku) valorizaciju te iskorištavanje svih ovih lokaliteta s bunarima i zidanim lokvama, ne mora biti isključivo prisutna činjenica da na određenom takvom lokalitetu 'mora' biti više bunara, već može to sasvim sigurno biti i određeni lokalitet gdje se nalazi i samo jedan, ali očiti drevni i prastari, tj. prapovijesni, bunar, koji još uvijek ima očuvanu izvornu megalitsku suhozidnu arhitekturu okvira uokolo vode, kao i isto takve očuvane megalitske ili kiklopske lokve, te koji osim toga imaju očito neposredno bliske prisutne ilirske kamene gradine ili kamene ilirske gomile, a što sveukupno jasno i nepobitno upućuje na taj drevni, a time i puno vrjedniji, povijesno-baštinski kontekst. Ali evo. Ako ćemo gledati i tu spomenutu činjenicu, kojom se diči spomenuti lokalitet u zaleđu Splita - bunari Rajčice, ogledanu u 'većem' broju prisutnih bunara, trebamo ovdje naravno prije svega spomenuti još jednu nevjerojatnu činjenicu, i ustvari jednu ogromnu vrijednost, jednu ogromnu senzaciju, baš po tom pitanju, po pitanju prisutnog broja bunara, koji su očito izgrađeni u prapovijesno-ilirskom kontekstu i arealu, - a to je lokalitet bunari na Voštici, koje sam već spomenuo, a pri čemu se ovdje radi o lokalitetu gdje se nalazi gotovo dvadeset (19 uočljivih uglavnom srednjih do manjih) suhozidnih bunara sa uvijek stalnom razinom vode, napravljenih u jednom jako visokom planinskom dolu na nevjerojatnih gotovo 1100 metara nadmorske visine. I ako sad promatramo ovaj nevjerojatan lokalitet, ali i sve što se da zamijetiti u neposrednoj okolici ovih bunara, vidjeti ćemo da se tu krije nekoliko prapovijesnih gradina kao brojne ilirske gomile, što nam jasno govori i sugerira to da su ovi atraktivni i danas posve zaboravljeni i gotovo nepoznati bunari, produkt drevnih Ilira. Prema rečenom (uistinu vanrednom) broju svih prisutnih drevnih bunara na ovom mjestu, ovaj lokalitet - na platou Voštice iznad Širokog Brijega, sad zasad, predstavlja ne samo regionalni, već i svjetski rekorder po broju prisutnih drevnih kamenih bunara jednih uz druge (ukoliko me netko upozna sa nekim meni zasada nepoznatim drugim sličnim lokalitetom koji ima pak veći broj drevnih bunara jednih uz drugi, ovu rečenicu i tezu ću korigirati). Promatramo li pak nadalje i ostale prostore Hercegovine, vidjeti ćemo da se u medijima, pogotovo u posve recentno doba, i na društvenim te internetskim mrežama, uvelike popularizirao jedan uistinu izvanredan i fascinantan lokalitet s drevnim bunarom, a to je lokalitet Boljuni kod Stoca. Naime, ovdje se u neposrednoj blizini čuvene nekropole drevnih stećaka, krije jedan uistinu jedinstven i par-ekselans suhozidni, bunar, zvani Neveš, odnosno Neveš voda, za kojeg lokalne predaje jasno govore i prozivaju ga 'grčkim bunarom', koji prema tim predajama seže čak u vrijeme prije rimljana. Naravno, da su ovo jasne indicije, da je barem minimalno inicijalni bunar, kasnije vjerojatno nadograđivan, obnavljan i sekundarno rekonstruiran, obzidan kamenim prstenom ili prstenovima, bio napravljen od strane očito i nepobitno vrlo brojnih upravo na ovom mjestu prisutnih Ilira, i to najvjerojatnije Ilira Daorsa (zanimljiva je podudarnost Daorsi = grci - iz legenda i predaja ovdašnjeg naroda) koji su izgradili nekolicinu doslovno neposrednih prapovijesnih moćnih megalitskih gradina, kao npr. Žujinu gradinu, te još nekoliko drugih gradina, ali i brojne veće ili manje grobne i višenamjenske gomile raspoređene doslovno kojih desetak metara ispod rečenog atraktivnog bunara. Gledamo li nadalje, prostorno-geološki te geomorfološki raspored i mjesta postojanja drevnih bunara i lokvi, vidjeti ćemo da ih začujuće veliki i neočekivani broj ima u višim gorskim te planinsko-brdskim pojasevima Hercegovine, Dalmacije te dijela Crne Gore. Svi ovi lokaliteti danas su uglavnom totalna nepoznanica, tek poneki su odrednice manjeg broja lokalnih planinarskih društava te planinara, dok niti jedan od tih (planinsko-brdskih) lokaliteta s bunarima nije do dana današnjeg na adekvatan i zaslužujući način medijski promoviran te u kulturno-turističkom smislu iskorišten, pa niti prepoznat kao takav, izrazito potencijalan i povijesno-baštinski vrijedan, lokalitet. Ovdje stoga, skidam kapu osobno svima onima malobrojnima, većinom samostalnim i slobodnim istraživačima te zaljubljenicima u monumentalnu drevnu baštinu ovih prostora, koji su u tom smislu probili led, i barem određene od sveukupnog (ogromnog) broja - takove lokalitete s očitim drevnim megalitskim bunarima i lokvama, prezentirali putem medija, društvenih mreža te interneta. Naravno, da na tome nipošto ne treba niti se smije stati, već to sve samo treba biti daljnji poticaj za što veće i bez ikakve sumnje poželjnije, medijsko te literarno-opisno, promoviranje svih ovakvih lokaliteta, gdje se kriju ranije nepoznati i nepromovirani, ne samo drevni bunari i lokve, već i pojedine očito drevne moćne kamenice sa živom vodom, kao i izvorišta koja su u neposrednom i nedjeljivom prostorno-rasterskom odnosu ili kontekstu s pojedinim ilirskim gradinskim i gomilskim kompleksima. Iako sam ovdje puno toga 'naškrabao' i izrekao, sve ovo je tek minijaturna mrvica u odnosu na cjelokupan potencijalni fundus potencijalnog opisnog materijala i svih onih segmenata, ustvari još uvijek nedokučenih tajni, koji se mogu, a i trebaju, u skorijoj budućnosti, na svjetlu dana prezentirati, proučiti te opisati. Recimo jedan od takvih, ali vrlo atraktivnih i primamljivih, rekao bih i zvučnih, tajni, kojima se diče pojedini lokaliteti koji imaju recimo 3, 4 ili više kamenih drevnih bunara, jest moguća, a možda i vjerojatna, izvorna izgrađenost tih bunara kao preslika određenih sazvježđa i konstelacija, odnosno sama arheoastronomska bazičnost izgradnje tih bunarskih kompleksa, nazovimo ih tako. Nadalje, tu je, meni osobno, naravno iz razlog uske relacije mojoj bazičnoj izučenosti i struci, jedna od najzanimljivijih tajni i još uvijek posve nedokučenih, neproučenih te nedovoljno spoznatih, enigma, jest sama hidrogeološka, kao i geološka, uzročno-posljedična bazičnost izgradnje određenih bunara i vododrživih lokvi, kao i pojava samih, danas posve zaboravljenih te totalno zaraslih i zamaskiranih izvorišnih zona, na točno određenim mjestima i pozicijama, a to su pozicije i mjesta koja su u doslovnom stijensko-reljefnom dodiru s određenim većim ili manjim prapovijesnim gradinskim kompleksima, kao i vangradinskim naseljima. Pa tako jedno od najvećih pitanja, jedna od najvećih takvih hidrogeološko-geoloških, enigma te tajni, vezanih za spomenute jako atraktivne i senzacionalne planinske bunare na Voštici iznad Širokog Brijega, jest to - da li su ovo ustvari (čuveni) arteški bunari ? Koga zanima ovaj izraz, a itekako bi trebao zanimati svakoga onoga kojega baš zanimaju točno ovakvi bunari, nek slobodno unese ovaj pojam u google tražilicu i nek prouči objašnjenja o čemu se ovdje radi. Po mojim nekim osobnim hidrogeološkim uvidima i razmatranjima, kako uže tako i šire lokacije, na Voštici, prilično sam uvjeren da se ovdje barem jednim prostornim dijelom radi, o arteškim bunarima, jer nema drugog suvislijeg hidrogeološkog objašnjenja na koji način se, na ovoj visokoj nadmorskoj visini, faktički na samom vrhu planine, ali u tektonskoj potolini i depresiji u neposrednom podnožju stjenovitog i okršenog grebena, i što je najbitnije na kompletno izrazito vodopropusnoj i ispucaloj jako okršenoj podlozi od gornjokrednih rudistnih vapnenaca, s okolnom visećom podlogom gornje površinske glinovite kvartarne zone, doslovno čitave godine pa i u sred ljeta u najsušnijim ljetnim mjesecima unutar svih ovih bunara nalazi gotovo konstantna visoka razina vode, bez da ta voda i vodonosni sloj nije pod određenim hidrostatskim tlakom koji je vješto od drevnih ilirskih stanovnika prepoznat baš ovdje i na taj način nabušen i iskorišten kroz gradnju ovolikog broja (mogućih arteških) bunara. No, neću biti pretjerano i stopostotno siguran u ovu tezu, da su ovo isključivo arteški bunari, budući da ovdje po tom pitanju nisu još uvijek izvršena nikakva detaljnija, hidrogeološka, litološko-pedološka, kao i geotehnička, proučavanja užeg i šireg prostornog areala uokolo samih bunara, a što bi svakako bilo poželjno i nužno da se napravi kako bi se dobile ove vrijedne spoznaje. Tu je nadalje i posve otvoreno pitanje, kojim točno stilom, od kojih točno (geološko-litostratigrafske odlike) vrsta stijena, prema kojim stilsko-arhitekturnim analogijama, su napravljeni monumentalni ili pak obični, no nekad i poligonalni, suhozidni okviri i obzidi bunara ili nekih značajnijih drevnih lokvi ? Zatim tu su pitanja, a nekad i očite činjenice, prisustva em graditeljskih nepokretnih (ostaci suhozidnih prapovijesnih struktura, zidina, gomila i gradina, terasa, itd.), em onih pokretnih kao što je prapovijesno-antička ili pak mlađa, keramika ili nekad u rjeđem obliku slučajeva i metalni pronalasci, u neposrednom užem ili nešto širem prostornom arealu promatranih kamenih bunara, lokvi, kamenica, te izvorišnih zona. Osim svega ovoga, razvidno je i neupitno, da se u gotovo svim razmatranim i prisutnim, iako danas potpuno tajnovitim i nepoznatim, slučajevima te lokalitetima sa drevnim bunarima i zidanim lokvama, radi o suhozidnoj monumentalnoj baštini, odnosno ovdje je riječ o suhozidnim spomenicama, koji se već sami po sebi kao takvi mogu i trebaju krenuti u startu vrjednovati i valorizirati. Za potrebe pisanja i uređivanja spomenute brošure odnosno jedne svojevrsne foto monografije o drevnim megalitskim bunarima i lokvama (uključujući drevne kamenice i obzidana izvorišta), napravio sam u posljednje vrijeme jednu izrazito bogatu digitalnu arhivu kako kartografsko detektiranih, tako i onih in-situ posjećenih te na licu mjesta fotografiranih, nebrojenih drevnih, pretežito suhozidnih, bunara te zidanih lokvi, uz prateće snimanje, proučavanje i obilaženje čitavih okolnih areala pogotovo ondje gdje se nalaze veće ili manje ilirske gomile, vangradinska i gradinska naselja, ili pak određeni ilirski obredni centri i građevine (recimo vršne protopiramidalne obredne gomile i slične drevne ilirske građevine). U moru svega toga, stoga sam ovdje odlučio u fotogaleriji koja slijedi ispod izdvojiti doslovno samo 1 posto, možda ni toliko, od sveukupno napravljenog i snimljenog rečenog foto-opisnog materijala, pri čemu je sve ovo što sam prikazao izdvojeno uglavnom s područja više i zapadne Hercegovine, pri čemu jedan dio otpada na jako zanimljive i nikad nigdje prikazivane ili medijski promovirane drevne bunare i megalitske lokve s područja areala Čitluka tj. Brotnja, jedan dio s područja uokolo Širokog Brijega (pretežito viši planinski dio), dok jedan dio otpada na područje iznad grada i areala Mostara. Preciznije lokacije niti nazive tih bunara ili lokvi, kao niti koordinate, ne želim ovdje prikazivati, iz već rečenog razloga rada ili djela kojeg pripremam, izuzev jedne, među posljednjima u foto galeriji, fotografije satelitskog google earth prikaza bunara na Voštici, tj. lokaliteta sa svjetskim rekordom broja drevnih bunara neposredno jednih uz druge, koji je s moje strane prije gotovo desetljeća već bio prezentiran upravo na ovoj fb stranici čiju poveznicu dajem u komentaru ispod ovog teksta i posta. Moram još istaknuti kako se brojni bunari i zidane lokve uistinu diče čudesnom i očitom monumentalnom megalitskom gradnjom okvirnog ili prstenastog suhozidnog segmenta uokolo vodenih bazena, gdje ćete vidjeti na jednom primjeru unutar fotogalerije, da se osim toga što se tu kriju monumentalni megalitski obzidi, kriju se i ogromni poligonalno i čak djelomično bunjasto obrađeni kameni blokovi, koji su doslovno na identičan način obrađeni te međusobno uklopljeni kao što su recimo identični megalitski suhozidni bedemi čuvenih gradina Zvonigrad, Daorson (podzidani segmenti sa zapadnih i jugozapadnih strana), Martinovića gomila, Škrip na Braču, Purkin kuk na Hvaru, Osoje kod Imotskog, Glavica u Viru kod Posušja, Malokrn i Gradac kod Neuma, i brojne druge slične megalitske gradine u Hercegovini i Dalmaciji, što već samim time jasno sugerira na ne samo stilsko-arhitekturnu, već i na očitu kronološko-kulturološku analogiju gradnje tih bunara i lokvi, a to je identičan period kad su i sve ove rečene gradine izgrađene, period Ilira.

Ekskluzivna fotogalerija - drevni megalitski bunari i kiklopske lokve (zapadna Hercegovina):