HRVATSKI NAZARET – ''ILIRSKA TROJA'' U VIDONJAMA KRIJE SPEKTAKULARNE KIKLOPSKE GRAĐEVINE ILIRA, JEDINSTVENA MONUMENTALNA SPOMENIČKA BAŠTINA DALMACIJE I ŠIREG PROSTORA – OGROMAN GEO-OUTDOOR TURISTIČKI POTENCIJAL

Otkriće na području svetog hrvatskog područja Župe Vidonje u donjoj Neretvi nevjerojatnih prapovijesnih megalitskih zdanja, kompleksa, drevnih piramidalnih hramova, kiklopskih zidina, arheoopservatorija, te jedinstvene ilirske protourbanizirane hramske akropole, ilirskog grada, s kružnim suhozidnim bedemima te megalitskom obrednom platformom na vrhu ;

Općina Zažablje na svom istočnom predjelu unutar drevne župe Vidonje krije ogromno (pra)povijesno bogatstvo u vidu nepromoviranih, nepoznatih te neopisanih (neistraženih) ilirskih gradinskih, ali i vangradinskih, megalitskih kamenih kompleksa izgrađenih u savršenoj geotehničkoj simbiozi gradnje od kamena sa lokalnom (jako okršenom) geologijom te geomorfologijom – jedinstveni dio Dalmacije, ali i čitave Hrvatske, zajedno sa susjednim i nedjeljivim zaleđem Neuma te okruženjem veličanstvene jadranske planine Žabe

O Hrvatskom Nazaretu i Zažablju – jedinstvenom dijelu Dalmacije i Hrvatske

Za megalitsku spomeničku baštinu Neuma, brojni zainteresirani čitatelji, te šira i medijska  javnost, imala je puno prigode ranijih godina, spoznati te uvidjeti jednu neospornu činjenicu koja nam kazuje kako ovaj prekresan, zaista magičan, pa i rajski, predio krških Dinarida te mediteranske Hercegovine, sadržava, na prvi pogled ne toliko zamjetljive, no ipak, nevjerojatno brojne, i na jedan fantastičan, pa i spektakularan način spoja s lokalnom geomorfologijom te geologijom, izgrađene prapovijesne kamene konstrukcije, građevine, ruševine, objekte, raznorazne komplekse, potom i prave kamene prastare hramove, oblike drevnih prapovijesnih zvjezdarnica ili arheoopservatorija, te napose iznenađujuće brojne proto-urbanizirane gradinske ili vangradinske kamene komplekse koji se mogu slobodno tretirati kao ruševine drevnih ilirskih gradova. I sve ovo što se sakriva te je razotkriveno na prostoru neposrednog zaleđa Neuma, u podjednako atraktivnoj mjeri te površinsko-volumenskom udjelu, prisutno je i na neposrednom susjednom području nekadašnje ili drevne župe Vidonje, odnosno današnje općine Zažablje u južnoj Dalmacije, otprilike na pola puta između Metkovića na sjeveru te Neuma na jugu.

Sve ove nebrojene kamene prapovijesne komplekse koje su gradili autohtoni ilirski stanovnici, koji su prema određenim recentnijim genetskim proučavanjima skeleta u ukopnim gomilama kasno eneolitske, ranobrončanodobne, ali i željeznodobne starosti, na ovim prostorima gospodarili ili pak stolovali još od konca eneolitika ili bakrenog doba, prije otprilike 4500 godina, krasi jedna zaista upečatljiva vizualna karakteristika, a to je njihova megalitska arhitektura ili sami megalitizam ljudskim rukama modificiranih kamenih blokova, bilo da je riječ o samostalnim megalitnim monolitima, bilo da se radi o suhozidnim monumentalnim sklopovima ili konstrukcijama u formama suhozidnih bedema te zidanih građevina u kamenu. Osim što je riječ o jednom vizualno te arhitekturno-morfološki jako vrijednoj te prije svega jedinstvenoj ili raritetnijoj karakteristici svih prisutnih prapovijesnih nalazišta ili lokaliteta na ovim prostorima uključujući sve zemlje u okruženju, ova upadljiva karakteristika megalitizma te megalitske arhitekture nosi jedan izrazito veliki, no još uvijek i nažalost od strane domaćih strukovno-znanstvenih, arheoloških, turističkih, te administrativnih grupacija ili ljudi, totalno neprepoznati, pa i samim time, totalno netaknuti, neiskorišteni, te nevalorizirani, potencijal, koji se ogleda u višestrukim pogledima moguće izrazito velike te bitne koristi kako za lokalnu tako i za širu, turističku, ili zainteresiranu, javnost.

Slike gore - pogledi s Neumskog dijela i uzvišenja Gostilj na glavne ilirske zone drevne župe Vidonje

Zbog čega se ovaj prekrasni, i još uvijek široj hrvatskoj te okolnoj javnosti, prilično nepoznati predio juga Dalmacije te donje Neretve, naziva terminom ''Hrvatski Nazaret'' ? Riječ je naime o kombinaciji jednog pa možemo tako slobodno reći – izrazito malenog djelića Hrvatske i šireg prostora, odnosno jednog jako malenog te danas prilično nenaseljenog područja, koje je pak s druge strane na jedan začuđujući način, dalo iznenađujuće veliki broj svećenika te časnih sestara, prema čemu je upravo ovo područje i ovaj dio Hrvatske, gledajući samu prostornu površinu te brojčani udio proizašlih časnih sestara te svećenika, kao takvo najbogatije u čitavoj Hrvatskoj. Izvrstan raniji članak o tome opisan je prije nekoliko godina u lokalnim medijima te se može još uvijek pročitati na internetskim stranicama: link-Hrvatski Nazaret. Kao što se jasno vidi iz ovog ranijeg odličnog medijskog natpisa te članka, riječ je zaista o jednom jedinstvenom predjelu čitave Hrvatske, kao i Dalmacije, ali i šireg prostora, u kojem se razaznaje jedna nevjerojatna prisutnost duhovnih ili sakralnih plodova, no to je prisutnost, i to su plodovi duhovnih zvanja, koji su prema najnovijim uvidima te otkrićima autora ovog bloga, koja se upravo ekskluzivno i prezentiraju te detaljno opisuju unutar ovog blog članka, ništa drugo nego li jedan neporeciv odraz ili rezultat ni više ni manje već preko 4000 godina dugog sakralno-obrednog karaktera čitavog ovog područja uokolo Vidonja, ustvari područja između Marin Vijenca na sjeveru pa do Neuma, Vukova klanca te jezera Kuti na južnom dijelu, na kojem su dakle još prije više od 4000 godina, na prijelazu iz kasnog bakrenog u rano brončano doba, autohtoni ilirski stanovnici, napravili jedan nevjerojatan graditeljski podvig, pri čemu su skoro na svakom drugom istaknutijem brijegu ili glavici izgradili bili veći ili manji megalitski obredni prostor, megalitske platforme, ustvari jedna prava vršna megalitska svetišta sa svojevrsnim kamenim megalitskim hramovima, bilo da se radi o vršnim gomilama, bilo da je riječ o samo obzidanim, no izrazito megalitski obzidanim, te potpuno horizontalno niveliranim, vršnim platformama, ustvari vršnim reljefnim segmentima tih uzvišenja. U cjelokupnom rečenom smislu te kontekstu, razvidan je jedan čudesan izrazito dugotrajni kontinuitet sakralno-obrednog štovanja te iskorištavanja, ili korištenja, upravo ovog mikroprostora ili mikro područja Hrvatske i Dalmacije, koji je podudaran ni više ni manje već upravo prostorima drevnih župa Zažablje, odnosno Vidonje i Gradac (Neumski), na kojem su se očigledno i neporecivo još od vremena prastarih stanovnika Ilira, ovdje štovala nebeska božanstva, štovale su se i zvijezde, prije svega sunce, vjerojatno i sazvježđe Orion te izrazito prapovijesno štovana skupina zvijezda ili zviježđe Plejada, kao i određene upečatljivije planete kao što su Mars, Jupiter i Venera, zatim i uvelike štovani Mjesec, da bi se sva ta toliko očita i neporeciva prapovijesna ilirska štovanja nebeskog svoda kroz povijest u kontinuitetu te posebice ponovno izrazito izražena u novijoj povijesti kršćanstva na ovom području te djeliću Hrvatske i Dalmacije, prelila ili transformirala u duboka štovanja kršćanskih svetaca i svetinja. Rezultat toga je i osim prethodno spomenutog nevjerojatnog ogromnog brojčanog udjela naspram jako malenoj prostornoj površini ovog dijela Hrvatske, svih svećenika i časnih sestara koji potječu upravo s ovog predjela, i jedan upečatljivi izrazito veliki broj većih ili manjih, no s druge strane izgledom te arhitekturom prekrasnih, kapelica u kojima su postavljeni različiti kršćanski sveci. Tu je još i nepobitno spomenuti čuvenu i zaista jednu prekrasnu kamenu crkvicu sv. Liberana, koja je u potpunosti sa svojim geomorfološkim položajem ili smještajem, ali i sa svojom cjelovitom kamenom arhitekturom koja uključuje i krov od pločastog mezozojskog vapnenca, uklopljena u neposredno smješteni kontekst izrazito upečatljivih te dimenzijama upadljivih ilirskih gomila, kao i raznoraznih ilirskih, često i pravih megalitskih, suhozidnih konstrukcija koje se steru s obje neposredne strane ove prekrasne kamene crkvice.  

Kada na koncu sumiramo sve ove prethodno izrečene te neporecive činjenične segmente i stavke izrazito dugog vremenskog kontinuiteta tretiranja te iskorištavanja prostora Vidonja, Zažablja te neposrednog zaleđa Neuma u podnožjima veličanstvene planine Žabe, možemo uvidjeti da su po svemu sudeći oni prvi i najraniji pridošli kršćansko-katolički stanovnici ovog područja, u onim trenutcima dok su čuvali svoja brojna stada krava, ovaca ili koza, te se pri tome krenuli uspinjati na okolna kamena uzvišenja iznad tih područja livada s bogatijom ispašom, neporecivo su pri tome ne samo u vizualno-materijalnom smislu hodajući nogama i gledajući vlastitim očima sve prisutno ispred njih te uokolo njih, već i onom emocionalno-duhovnom smislu, uvidjeli, osjetili te spoznali jednu ogromnu energiju koju su odašiljala upravo ova vršna mjesta svih tih uzvišenja po drevnoj župi Vidonje, a ujedno svih onih uzvišenja na kojima su očito i neporecivo domaći prapovijesni Iliri bili izgradili monumentalna megalitska zdanja negdje u formama kolosalnih suhozidnih terasastih gomila, a ponegdje pak samo obzidanih vršnih platformi na tim uzvišenjima, no obzidanih sa ogromnim višetonskim kamenim blokovima. Ujedno, promatrajući sve ove neporecive činjenice i spoznaje, možemo na jedan drugačiji način, pa i pomalo bliži način samom tretiranju ovog područja kao ''Hrvatski Nazaret'', sagledati ovaj čudesan odnos i relaciju, u kojoj su lokalni najraniji stanovnici kršćani i katolici prvotno bili osjetili, potom spoznali,  a onda i na koncu u svoj život u punini primijenili, upili te iskorištavali, tu jednu ogromnu duhovnu ili sakralnu energiju ovog prostora, odnosno područja župe Vidonje, energiju jednog drevnog svetog prostora koju su upravo inicijalno stvorili putem svojih brojnih monumentalnih megalitskih hramskih zdanja, obrednih gomila i gradina, ustvari putem nebrojenih obrednih molitvenih aktivnosti tijekom prapovijesnih perioda nitko drugi već lokalni Iliri, i to u vremenu još od prije više od 4000 godina. A da je tome tako, bilo, vidimo ne samo po običnom rezultatu velikog broja proizašlih časnih sestara, odnosno svećeničkih lica s ovog područja, već i po tome što su pojedini od njih, kao što je poznati i vrijedni don Mile Vidović, sve to bili još davnih dana prepoznali, i čak i kroz te forme opisa, kao npr. izraz ili termin ''kultna namjena'', kultna gomila, '' u kultne svrhe'', u svojim knjigama, odnosno pojedinim izrazito vrijednim monografijama, svima jasno i nedvojbeno opisali te prezentirali.  

 

Autor bloga i članka iznad monumentalnog prapovijesnog kiklopskog zida, staroga oko 4000 godina, razotkrivenoga u podnožju protourbanizirane te sakralno-obredne gradine Ilijine glavice

Don Mile Vidović – i kapitalno veličanstveno djelo – monografija ''Župa Vidonje''

Kao što smo u prethodnim recima spomenuli, jedno od zvučnih imena iz svećeničkog reda, koji se ne diče samo porijeklom i službovanjem na prostoru drevne župe Vidonje, već se diče i pojedinim napisanim djelima, jest svakako ime svećenika don Mile Vidovića, te njegove odlične, pa u jednu ruku i za ovaj promatrani prostor (današnja općina Zažablje, odnosno nekadašnja župa Vidonje) jedinstvene knjige, ustvari monografije, koja nosi naslov ''Župa Vidonje''. Ova kapitalna i jedinstvena knjiga, koja se odlikuje ne samo jednom izvrsnom opsežnošću i velikim brojem stranica, već se odlikuje prije svega jednim fenomenalnim sustavnim opisivanjem te prezentiranjem povijesnih lokaliteta, pri čemu se upravo ističe opis onih lokaliteta koje možemo ubrojiti pod prapovijesnu i ilirsku monumentalnu spomeničku ili graditeljsku suhozidnu baštinu, odnosno onu kamenu baštinu, koja je svima nama poznata pod nazivima gomile i gradine (VIDOVIĆ, M. (1994): Župa Vidonje. -Crkva u svijetu, 586 str., Split). Da je uistinu riječ o izrazito vrijednim ulomcima te poglavljima ove knjige, odnosno monografije o drevnoj župi Vidonje, prepoznali su i pojedini domaći arheolozi, koji su čak i na tu temu napisali pojedine radove poput ovoga: https://hrcak.srce.hr/file/445536 . U istom ovom radu, koji je naveden na prethodno napisanoj internetskoj mrežnoj poveznici, u velikoj i opsežnoj fus noti mogu se pronaći te pročitati i općenite bogate bibliografske informacije o ovom velikanu domaće crkvene povijesti na ovim područjima u kontekstu njegovih ranijih opisivanja određene povijesne, poglavito one post antičke, te sakralne, baštine na području donje Neretve, ali i na područjima Hercegovine gdje je također djelovao. Mišljenje autora ovog bloga, naspram ovog, po vlastitim procjenama veličanstvenog, knjižnog djela don Mile Vidovića, jest da se upravo ova knjiga, odnosno ova velebna monografija, usporedimo li je recimo sa donekle sličnom knjigom također napisanom od strane jednog ranijeg poznatog hrvatskog svećenika don Ante Škoblja, koja nosi, također jako indikativan naslov ''Obredne gomile'', gotovo u cijelosti ''turnula pod tepih'', uvelike ignorirala, pa i u potpunosti zaboravila kod mnogih onih koji se bave, opisuju ili pak proučavaju određeni vid bilo starije, bilo novije, povijesne i posebice one kamene i monumentalne baštine, kao što su gomile, gradine, stećci, antički baštinski kameni lokaliteti i ostaci, ne samo na širem prostoru donje Neretve, već i većeg dijela juga te dijela srednje Dalmacije, kao i susjedne Hercegovine. Izuzetci su radovi i opisivanja makarskog arheologa Marinka Tomasovića, te poznatog hrvatskog jezikoslovca, koji vuče korijene upravo s ovog područja Domagoja Vidovića, koji su u nekolicini svojih jako vrijednih radova i knjiga, ne samo spominjali, već i podosta detaljnije izvlačili te tekstualno filozofski, no u jako pozitivnom deskriptivnom kontekstu, razrađivali određena poglavlja iz knjige don Mile Vidovića. U dosta pozamašnom opusu dosada objavljenih radova jezikoslovca dr. Vidovića, u kontekstu upravo područja drevne župe Vidonje, svakako se može izdvojiti znanstveni rad pod nazivom ''Nacrt za Vidonjsku antroponimiju'' kojega se može pročitati na mrežnim stranicama: https://hrcak.srce.hr/file/11545

S druge pak strane, nema nikakvih sumnji da ovo velebno knjiško djelo od don Mile Vidovića zaslužuje postati jedna opća i usuđujemo se reći i nezaobilazna literatura pri samom pogledu ili pokušaju razmatranja ne samo prapovijesnih gradinskih te gomilskih lokaliteta u južnoj Dalmaciji, već i po pitanju stećaka, kao i antičke baštine ovog dijela Dalmacije, bez obzira na neka inicijalna slaganja ili neslaganja čitatelja s napisanim stavkama don Mile Vidovića ovdje unutar knjige. Po vlastitom autorovom mišljenju i prosudbi, ova vrhunska knjiga od don Mile Vidovića zaslužuje apsolutno biti bok uz bok bilo kakvom propagiranju, pozitivnom navođenju, referenciranju ili sagledavanju od bilo koga, bilo gdje, prethodno spomenutoj, i također neporecivo vrijednoj i značajnoj knjizi  don Ante Škoblja pod naslovom Obredne gomile. Čak možda, ako ćemo realnije te iskrenije sagledati prisutnost pojedinih ne samo opisnih informacija, kao i samih uvida, ili pak svojevrsnih otkrića, već i načinjenih kolor fotografija na samim povijesnim te monumentalnim drevnim lokalitetima kao što su određene prapovijesne ilirske gradine i gomile, koje možemo pronaći u vrijednoj knjizi od don Mile Vidovića, ovu, danas gotovo posve ignoriranu, pod tepih turnutu te zaboravljenu ili pak zapostavljenu knjigu, možemo čak postaviti i na razinu više u tom smislu i kontekstu. No da ne ulazimo u bespotrebno razrađivanje i te bespotrebne, mogli bi smo reći i besplodne, rasprave i uspoređivanja, idemo se malo pobliže okrenuti samoj knjizi od don Mile Vidovića u kojoj se na jedan zaista vrhunski način prezentiraju i opisuju brojni jako zanimljivi, te nadasve još uvijek u potpunosti neproučeni, neistraženi, a poglavito nevalorizirani, lokaliteti s monumentalnim megalitskim ostacima te zdanjima poznatijima kao gradine i gomile.  

Slika gore i slike dolje u nastavku, autorovi specijalni grafički prilozi sa isječcima knjige Župa Vidonje

( VIDOVIĆ, M. (1994): Župa Vidonje. -Crkva u svijetu, 586 str., Split )

Pa tako već jako vrijedne podatke i informacije, poglavito one u općenitom smislu opisane, možemo pročitati unutar početnog poglavlja ove knjige, u kojem se iznose opisi o općoj povijesti župe. U prvom dijelu tog vrijednog početnog poglavlja, naslovljenom kao ''Od Ilira do Hrvata'', autor don Mile Vidović iznosi čak i tri zasebna te začudno i izuzetno bogato ili opsežno opisana podpoglavlja, pod nazivima ''Iliri'', ''Grci'' te ''Rimljani''. Ono što nas ovdje posebice zanima jest upravo ovo prvo poglavlje naslovljeno kao ''Iliri'', gdje nam autor iznosi jedan općeniti opis, i jedan ustvari općeniti ili generalni, no prije svega, njegov, don Milin, vlastiti subjektivan stav, po pitanju ovog drevnog naroda koji je bio neporecivo autohton barem 4 tisuće godina na ovim našim krškim područjima, a to su naravno Iliri. No, svakako je izuzetno vrijedno to što don Mile Vidović tom prilikom iznosi priličan broj teza, razmišljanja i stavova, s kojima ne samo da se autor ovog bloga osobno slaže, već i teza koje su rezultat očito njegovih vlastitih direktnih terenskih obilazaka, uvida, odnosno spoznaja i otkrića na području drevne župe Vidonje. 

Za svaku je pohvalu činjenica što autor ove knjige i monografije o župi Vidonje, jasno iznosi više strana, više različitih razmišljanja, različitih pogleda i različitih teorija po samom pitanju Ilira, njihova podrijetla, ali i same, moguće kronološke pripadnosti ili pak atribuiranja, razmatranih prapovijesnih kamenih lokaliteta ovisno o njihovoj starosti. Iako don Mile Vidović u određenim dijelovima svojih poglavlja u kojima opisuje rečenu tematiku, svrstava i opisuje prapovijesne gomile, kao i gradine, kao predilirske komplekse, danas pak možemo prilično utemeljeno kazati da epiteti ''predilirski'' i ''ilirski'' u suštini prema novijim genetičkim spoznajama dominantnih haplogrupa u brončanodobnih kao i u onih željeznodobnih, rekli bi smo ''klasičnih'' ilirskih etničkih skupina ili naroda, jest jednako šija ili vrat. Vrlo je interesantno to kako autor don Mile Vidović u ovom početnom poglavlju, iznosi također i opis mogućeg podrijetla izraza i imena Ilira, kojega dovodi u svezu prvo sa praocem svih Ilira, tzv. Illyriosom, a čije pak ime naknadno i povezuje sa drevnom zmijom u drevnog naroda Hetita – Illurjankom. No, također daje ovdje i određena druga tumačenja ovih relacija i mogućeg podrijetla naziva i imena ovog drevnog autohtonog naroda Ilira. Ovdje je neizostavno spomenuti i to da je autor Mile Vidović u samom početku ovog razjašnjavanja podrijetla naziva Iliri, spomenuo i još od strane grčkih zapisničara zapisanu legendu i predaju kako se narod Ilira vezuje za njihovog praoca Illyriosa, koji pak svoje podrijetlo vodi i od poznatog feničanskog kralja Kadma i njegove žene Harmonije. Sve u svemu vidimo da je u ovom, već početnom poglavlju, autor don Mile Vidović, ovoj, za nas sve ovdje zainteresirane čitatelje, jako bitnoj tematici i dijelu prošlosti, gdje se opisuju Iliri, pristupio na jedan vrlo temeljit, pa i znanstveno ispravan metodološki princip.

Ako unutar ove vrijedne knjige izuzmemo sva ona temeljito te detaljno opisana poglavlja koja se tiče bliže ili daljnje povijest, te povijesne baštine ovog kraja, odnosno područja drevne župe Vidonje, mogli bi smo reći kako također izrazito vrijedne podatke i spoznaje, ali i priložene vrijedne kolor fotografije, promatrajući i sami povijesno-arheološki, poglavito onaj prapovijesni, ilirski, stratigrafski, kontekst ovog područja, možemo pronaći u jednom drugom poglavlju ove knjige, onome koji se naziva '' Sela i zaselci''. U ovom vrlo vrijednom poglavlju tako saznajemo, ne samo opće kretanje, doseljavanje i podrijetlo stanovništva određenih, zapravo svih prisutnih, sela i zaselaka unutar župe Vidonje, već možemo spoznati i uvidjeti na kojim se to mikro ili uže geografskim reljefnim pozicijama nalaze sva ta opisivana sela i zaselci. Upravo to nam može biti od ključne važnosti u naknadnom sagledavanju određenih topografsko-geografskih kao i geomorfološko-geoloških odrednica i svih onih prisutnih i manje poznatijih prapovijesnih ilirskih ili ilirsko-proto povijesnih te rano antičkih lokaliteta koje je autor ovog bloga detaljnije obilazio, te ustvari i razotkrio. Potom, čitamo li dalje ovu zaista dragocjenu knjigu od don Mile Vidovića, dolazimo do najposebnijeg, i po svemu sudeći najdragocjenijeg poglavlja, onoga u kojem se podrobnije i tekstualno opisuju, ali i kroz kolor fotografije suhozidnih (ustvari i pravih megalitskih) bedema, prezentiraju sve one ilirske prapovijesne gradine, kao i gomile, koje je autor ove knjige o župi Vidonje, obilazio te kao, ustvari preliminarni i prvi opisivač, ujedno svekolikoj javnosti i putem svoje knjige predstavio sve te rečene do tada nepoznate prapovijesne monumentalne lokalitete s gradinama i gomilama, koji se kriju na ovom toliko misterioznom i upečatljivom dijelu juga Dalmacije. Među pojedinim opisanim gradinama, koje don Mile Vidović zaista jako minuciozno opisuje, za jednu takvu u arheološkom smislu uže gledajući ''neznanstvenu'' knjigu, mogu se pronaći pojedini izuzetno vrijedni i indikativni opisi, kao i priložene načinjene kolor fotografije posjećenih monumentalnih suhozidnih bedema, gdje nije samo riječ o tek tako posjećenim pa potom naknadno i taksativno opisanim gradinskim lokalitetima, već je riječ ustvari o jednim pravim novim otkrićima, koja daju jedno novo svijetlo, ali i s druge strane, pokazuju nam ustvari kakav se još uvijek, i nažalost, do danas potpuno neiskorišteni i nevalorizirani, pa i ne vrjednovani, potencijal prisutne monumentalne kamene baštine krije na ovom dijelu juga Dalmacije, odnosno u ovom dijelu Hrvatske, ali i čitave istočne obale Jadrana. Da je riječ zaista o jednom ogromnom i još uvijek neprepoznatom, neproučenom, nevaloriziranom, ali i još nedovoljno opisanom, povijesnom, ustvari prapovijesnom, kamenom graditeljskom bogatstvu prisutne baštine na širem području ove drevne župe Vidonje, pokazati će nam u cijelosti sve ono što slijedi u nastavku ovog rada na ovoj blog internetskoj stranici, te poglavito sve ono što će svatko onaj tko zna pritisnuti tipku na mobitelu ili na računalu ili pak svom laptopu, jasno i nedvojbeno moći uvidjeti, unutar izuzetno obimne, fotogalerije svih načinjenih autorovih fotografija koje su načinjene višestrukim te jako detaljnim terenskim obilascima gotovo svakog kutka i svakog djelića prostora ove nekadašnje župe. Pri tome je se od strane autora ovog bloga, još čak od 2016. godine, došlo do nekih, potpuno novih uvida, koja su potom po izravnim autorovim terenskim višestrukim obilascima ovog prostora, počevši još od 2016,2017, pa sve do današnjeg vremena, rezultirala brojnim novim otkrićima sasvim nepoznatih te neopisanih, odnosno nigdje na javno objavljenim informacijama, stranicama, publikacijama, radovima i slično, detaljnije prikazanih te zavedenih ili registriranih, prapovijesnih, ali i nešto mlađih proto povijesnih ili helenističko rano antičkih lokaliteta, koji se kriju u na prvi pogled običnim krševitim ''bespućima'' ili ''pustopoljinama'' brda i udolina ove drevne župe, no s druge strane, u jednom pravom čudesnom i izgubljenom rajskom predjelu ne samo Dalmacije već i čitave Hrvatske i šireg prostora. Iz tog razloga, će se kao jedan vid kombinacije teksta te popratnih rjeđih specijalno editiranih grafičkih i fotografskih priloga, u nastavku ovog blog ekskluzivnog rada u idućem poglavlju po prvi puta na internetu prikazati i na taj način u pozitivnom smislu promovirati svi oni monumentalni gradinski prapovijesni lokaliteti, odnosno ilirske gradine koje je opisao i prezentirao don Mile Vidović u svojoj rečenoj vrijednoj knjizi Župa Vidonje, kao i posebice upečatljivi svi oni novije razotkriveni te po prvi puta prezentirani monumentalni ilirski ili ilirsko-antički, lokaliteti koje je obišao te razotkrio autor ovog bloga u proteklom periodu od jednog desetljeća.

 

Ekskluzivni te promotivni foto-opisni prikaz  novijih razotkrivenih, kao i 'don Milinih' reprezentativnijih prapovijesno-ilirskih građevina te megalitske spomeničke i suhozidne baštine Ilira s područja Vidonja

Prije početka samog preliminarnog prikazivanja svih prisutnih, reprezentativnijih, prapovijesnih ilirskih ili nešto mlađih protopovijesno rano antičkih kamenih lokaliteta, koje je opisao i don Mile Vidović u svojoj knjizi o Župi Vidonje, te posebice svih onih koje je autor ovog bloga detaljnije obilazio te proučio, i ustvari razotkrio, potrebito je reći kako jedan opći i svojevrsni generalni topografsko-taksonomski uvid o sve dosadašnje službeno zavedene ili registrirane arheološko-povijesne lokalitete, poglavito one koje datiraju iz prapovijesti te su zavedeni kao lokaliteti gradina ili gomila, možemo pronaći na javno dostupnom službenom popisu arheoloških lokaliteta Dubrovačko-neretvanske županije u republici Hrvatskoj, dostupnom na mrežnoj stranici : https://www.zzpudnz.hr/Portals/0/1_DNZ/_09_POPIS_ARHEOLOGIJA.pdf?ver=LmpUPdcwYdBqWYOCEXNP3w%3d%3d .

Autor ovog bloga prilikom komparacije u prostorno-geografskom te topografsko-toponimijskom smislu ili kontekstu vezanome za sve ono što je opisao i don Mile Vidović u svojoj knjizi unutar poglavalja o gomilama te gradinama, kao i posebice sve one lokalitete koje je autor ovog bloga detaljnije obilazio te fotografirao direktno na licu mjesta, napravio je detaljno i precizno preklapanje svih unesenih lokaliteta u prethodno navedeni službeni registar arheoloških lokaliteta DNŽ, preko točne transformacije koordinatnih oznaka sa preciznom satelitskom snimkom i kartom, pri čemu su spoznate brojne vrijedne činjenice koje nam nedvosmisleno i neporecivo kazuju kako je određeni broj lokaliteta na kojima se nalaze ostaci i ruševine monumentalnih megalitskih, ili popularno prozvanih kiklopskih, zidina, a koje je autor ovog bloga tijekom detaljnih planinarenje i treking obilazaka čitavog ovog područja zapazio, potom i direktno obišao te fotografirao, ustvari jedna prava nepoznanica i još uvijek u službenom rečenom popisu neregistrirani lokalitet s vrijednom monumentalnom graditeljskom baštinom. Također utvrđene su i određene prostorno geografske koordinatne nelogičnosti odnosno vidljive greške u prostornom pozicioniranju temeljem unesenih ili zapisanih koordinata za pojedine registrirane arheološke prapovijesne lokalitete, u kontekstu njihovog realnog terenskog položaja kojega se lako da utvrditi izravnim ili direktnim terenskim obilascima. No to je neka druga i za ovaj rad i ovaj članak potpuno nepotrebna ili irelevantna tema pa se stoga nećemo niti baviti njom.

Kao što je navedeno u prethodnim opisanim recima teksta ovog rada, autor ovog bloga u početnom vizualnom te znatiželjnom smislu, za ovaj pitoreskni i toliko još uvijek nepoznati i neotkriveni dio ne samo Dalmacije, već i čitave Hrvatske i šireg područja Jadranskog priobalja, zainteresirao se još prije desetak godina. U tom vremenskom i proučavateljskom kontekstu, autor je još 2016. godine objavio svoj jedan preliminarni uradak, odnosno internetski članak vezan upravo za ovo područje, odnosno područje današnje općine Zažablje, pri čemu su u tada opisanom kontekstu i nastojanju sagledavanja nekih jako zanimljivih ''podudarnosti'', ali i nekih neporecivih arhitekturno-topografsko rasterskih karakteristika određenih ilirskih gomila na području Vidonja, izneseni po prvi puta opisi i teze kako se ovdje krije jedna, u tom članku tada figurativno prozvana, ''prva hrvatska'' prapovijesna piramida ( link : https://megaliti-hercegovina.blogspot.com/2016/12/ekskluzivno-predstavljanje-prva-prava.html ). I što je pri tome, ustvari pri tom autorovom otkriću od jedne zaista neporecive vrijednosti i činjenične utemeljenosti, prisutno vezano za tadašnji opisivani monumentalni arheološki lokalitet određene prapovijesne kamene gomile ogromnih dimenzijskih gabarita, koja se krije na području centralnog dijela Vidonja ? 

Zumirani pogled na jedinstvenu prapovijesnu piramidu u Hrvatskoj, onu u Vidonjama, uz prikaz indikativnog tlocrtnog izgleda na satelitskim snimkama

Naime, riječ je o tome, da kada uistinu samo malo boljim pogledom, ali precizno, potpuno otvorenih očiju i zdravog razuma, ali i logike, pogledamo kako to izgleda predmetna i tada opisana ''piramidalna'' ilirska gomila u Vidonjama, promatramo li je pri tome u tlocrtno tlorisnoj perspektivi, odnosno ptičjoj perspektivi na određenim specijalnijim satelitskim te ortofoto snimcima, vidjeti ćemo kako ova prapovijesna monumentalna kamena građevina zaista ima oblik u tlocrtu totalno podudaran pravokutnoj osnovici dimenzija 27 X 20 metara. I nakon svih detaljnijih te novijih izravnih terenskih uvida autora ovog bloga, uvidjelo se to da ova velebna ilirska građevina, koja gotovo bez ikakvih sumnji predstavlja jednu vrlo važnu ilirsku obrednu gomilu, neovisno je li ukopnog ili isključivo opservacijsko-obrednog sakralnog karaktera, posjeduje jednu jedinstvenu upečatljivu suhozidnu i to monumentalnu megalitsku, arhitekturu u formi stepenaste krnje piramide. Odnosno drugim riječima rečeno ovdje se krije jedna ilirska obredna stepenasta proto piramida s dimenzijama temeljne osnovice ili baznog horizonta 27 X 20 metara sa specijalno zaravnjenom vršnom, po svemu sudeći, ceremonijalnom, platformom na samom vršnom horizontu ove ogromne gomile. I kao takva, s neporecivo vidljivom, pa i vizualno upadljivom takvom stepenastom suhozidnom i megalitskom, pravokutnom osnovom, te sužavajućim terasasto stepenastim suhozidanim segmentima arhitekture, ona doista i jest to – jedna prava prapovijesna piramida. I to kao takva vidljiva i neporeciva čak i iz svemira. Odnosno s pogledima iz satelita. I sve ovo, naravno i pored ove upečatljive stepenaste proto piramide u Vidonjama, i sve ono što je još bilo opisano u ovom ''davnom'' autorovom članku i otkriću iz 2016. godine, kao i posebice sve ono naknadno što je bilo izravno posjećeno te fotografirano, ujedno i kao takvo razotkriveno, na širem prostoru današnje općine Zažablje, odnosno na njegovom istočnijem dijelu podudarnom području nekadašnje župe Vidonje, upotpunjava jednu današnju dobivenu zaista jedinstvenu arheološko pra graditeljsku sliku ili bolje rečeno mozaik svih prisutnih arheoloških prapovijesnih do protopovijesno antičkih, lokaliteta koje ovo misteriozno područje sakriva, a koja će se jednim dijelom u vidu svih onih reprezentativnijih ili nešto monumentalnijih lokaliteta te kamene graditeljske baštine, prezentirati u idućem poglavlju ovog rada.

 

a.     Sjeverni dio – nevjerojatna razotkrivena protourbanizirana akropola sa ''Ilirsko-Zeusovim'' megalitskim hramom na Ilijinoj glavici – čudesan skriveni i zaboravljeni ilirski grad star oko 4000 godina, stariji i od Troje i od Mikene

Kao što smo spomenuli u prethodnom dijelu teksta i ovog rada, upečatljiva stepenasto proto-piramidalna gomila koju je autor još tamo prije 9 godina (2016.godine) prezentirao na facebook i blog članku, a koja se krije otprilike na centralnom prostornom pojasu sela Vidonje, predstavlja jedan u nizu jako upečatljivih arheoloških prapovijesnih ilirskih kamenih lokaliteta ili monumentalne spomeničke baštine koja se nalazi na ovom, sjevernijem pojasu u kontekstu čitavog područja nekadašnje župe Vidonje. Ukoliko kompariramo ovu upečatljivu ilirsku gomilu, ustvari jednu obrednu gomilu piramidalnog stepenastog oblika, sa svim onim unesenim te registriranim lokalitetima unutar javno dostupnog popisa arheoloških lokaliteta ove županije, vidjeti ćemo da je ovaj lokalitet, odnosno ova gomila ujedno i registrirana te naznačena, no pri čemu je ono što je daleko najzanimljivije pri tome njezin sami naziv. Naime, ova gomila nosi naziv ''Ciganska glavica'', što je u nekom naknadnom smislu detaljnijeg proučavanja izvornog podrijetla ovog naziva i imena ove gomile jako indikativno i već samo po sebi ukazuje na određeni jako specifičan, i rekli bi smo, jedinstveni, karakter ove prapovijesne ilirske gomile. Da li je možda riječ o drevnom obrednom ilirskom žrtvištu, kakvom centralnom obrednom kamenom zdanju ili pak ilirskom obrednom hramu smještenom na centralnom dominantnom uzvišenju ove pitoreskne arhajske udoline u Vidonjama, prepuštamo daljnjim uvidima, spoznajama i proučavanjima, no za to i takve relacije, kako sve ono poznato sad zasad upućuje, ima jako puno utemeljenosti. Moguće je isto tako i s druge strane da je ovdje upravo pod ovom ilirskom gomilom pokopan kakav centralni ilirski ''kralj'' ili glavna centralna figura koja je gospodarila u vrijeme Ilira čitavom ovom jako bitnom udolinom ili prodolinom, bitnom ne samo u smislu poljoprivrede i stočarstva, već bitnom i u geostrateškom smislu kao glavnog reljefnog, pa i najkraćeg, putnog prolaza od područja današnjeg Neumskog zaljeva pa prema rijeci Neretvi i čitavoj kopnenoj unutrašnjosti. U smislu svih ostalih i neporecivo prisutnih ilirskih gomila, ali ustvari i s druge strane pravih ilirskih gradina, na ovom području uokolo centralne udoline u Vidonjama, te ukoliko promatramo kako navedeno djelo i knjigu don Mile Vidovića o Župi Vidonje, tako i isto tako spomenuti javno dostupni popis arheoloških lokaliteta u DNŽ-u, možemo uvidjeti kako je jedan određeni dio gomila, njih veći broj, u odnosu na istinske i neporecive gradine, opisan te registriran, no kako određeni dio prapovijesnih gomila, ustvari gradina, još uvijek čeka da se popiše, izbliza prouči, te valorizira na taj način kao zavedena vrijedna ilirska, odnosno prapovijesna monumentalna suhozidna graditeljska baština. U ovom kontekstu možemo spomenuti i to kako je većina očitih prapovijesnih gomila, poglavito onih većih dimenzija i promjera, u popisu arheoloških lokaliteta relativno precizno geografski i koordinatno zavedena te navedena, no ono što nigdje nije opisivano, ni kao takvo, navedeno ili zavedeno, jesu pravi i neporecivi megalitski zidovi, ustvari ostaci čudesnih kiklopskih zidina ili bedema, koji se kriju ne u izravnim prostorno rasterskim arhitekturnim kontekstima samih gomila, već se kriju na određenoj perifernoj te najčešće hipsometrijski nižoj, razinu i udaljenosti, u odnosu na same vršne gomile. I na taj način, promatrajući sve te upečatljive megalitske zidine, koje su u pojedinim slučajevima zaista toliko monumentalne, te na način spoja pripadne starosti i još uvijek začudno iznad zemlje očuvane suhozidne monumentalne arhitekture s visinama koje dosežu i do 3, ponegdje i više, metara, predstavljaju jedinstvene monumentalne graditeljske i suhozidne primjerke ne samo lokalne već i nacionalne, baštine. U tom kontekstu ne smijemo zaboraviti spomenuti i još jedan vid ne samo vizualno-morfološki te arhitekturno zanimljivog i monumentalnog, već i u pojedinim slučajevima vrhunski atraktivnog oblika megalitske spomeničke prapovijesne baštine u rangu pravih senzacija, koji se u začudno ogromnom broju ili brojčanom udjelu po jedinici površine krije gotovo posvuda unutar ovdje razmatranog područja drevne župe Vidonje, kao i posebice unutar neposrednog susjednog, ustvari u cjelokupnom prapovijesnom kulturološkom, ali i geološko-geomorfološkom, kontekstu, nedjeljivog područja zaleđa Neuma s južnih ili prisojnih strana planine Žabe. Riječ je naime o oblicima megalitske baštine poznatijima pod nazivima megalitski dolmeni, menhiri, pa i kromleci, kao i prijelazne forme i oblici između kromleka, dolmena i menhira. Autor ovog članka je tako u proteklom, a posebice u posljednjem, vremenskom periodu, upravo na području čitavog prostora drevne župe Vidonje, zamijetio, ustvari detektirao, pa potom i izravno obišao, odnosno i razotkrio, nekolicinu takvih nevjerojatnih, pa u pojedinim slučajevima i senzacionalnih, megalitskih nalazišta na kojima se nalaze od strane Ilira, podignuti te izgrađeni vidovi jedinstvenih dolmenskih struktura, kao i pojedinih specijalno u kružno ovalne do polukružne tlocrtne obrise ljudskom rukom postavljenih kamenih krugova, odnosno svojevrsnih pravih megalitskih prapovijesnih kromleka, koji su sačinjeni od zasebnih višetonskih i namjerno uspravljenih kamenih blokova. Svaki ovakav razotkriveni oblik megalitske ili monumentalne baštine bez ikakvih sumnji nosi određeni, pa ponegdje i jako izraženi, budući potencijal za valorizacijom i iskorištavanjem, pa i brendiranjem ovog zanemarenog te zapostavljenog, kao i, još uvijek široj hrvatskoj javnosti, posve nepoznatog dijela Dalmacije i Hrvatske.

Generalno gledajući može se reći kako je autor ovog bloga u proteklom periodu, većinom vlastitim ili samostalnim pravim planinarskim aktivnostima, ili treking outdoor obilascima ovog čitavog terena i područja župe Vidonje, uz mjestimičnu minimalnu, ali značajnu, pripomoć pojedinih kolega i pratitelja, kojima se izražava ovim putem velika zahvalnost, uspio obići te izbliza ili in-situ fotografirati veći dio svih takvih novije razotkrivenih megalitskih ili kiklopskih ilirskih suhozidnih konstrukcija koje se kriju na gotovo svakom drugom uzvišenju uokolo Vidonja, ustvari na čitavom promatranom području počevši od najsjevernijeg dijela i veličanstvenog ilirskog Marin Vijenca, pa sve do uzvišenja iznad jezera Kuti te svih onih uzvišenja uz samu državnu granicu i područja neposrednog zaleđa Neuma uokolo sela Brestica, Dračevice i Radež. Naravno, svima onima koji su čitali imalo ranije radove i otkrića autora ovog bloga, sasvim je jasna činjenica kako se izrazito gusto prisutno, upravo ovakvi identični prapovijesni monumentalni i suhozidni lokaliteti lokalnog ilirskog stanovništva nastavljaju u jednakom, pa ponegdje i još većem brojčanom udjelu, i s neposredne druge strane granice, odnosno u neposrednom istočnijem susjedstvu poznatijem kao zaleđe Neuma. I naravno da je ova međudržavna granica koja postoji tek u vremenu relativno novije povijesti, ništa drugo nego li samo jedna virtualna na terenu nepostojeća ili nevidljiva linija, koja pak s druge strane u vrijeme vladavine Ilira na ovom čitavom području nije niti postojala u nikakvom obliku, budući da se ovdje radi o jednom jedinstvenom arheološkom kulturološkom geografsko prapovijesnom prostornom sklopu, jedinstvenome kao takvome ne samo na ovom dijelu Dalmacije ili Hercegovine, već jedinstvenome u okviru čitavog šireg područja, kao prostora na kojem se nalazi jedno žarište i ishodište najstarijih prapovijesnih kamenih kompleksa sa megalitskom arhitekturom, koji datiraju još od perioda eneolitika te ranog brončanog doba. Ovdje je riječ o jednom zaista jedinstvenom prostorno geografskom arealu koji bi se mogao okarakterizirati ili figurativno prozvati, pa čak i brendirati kao ''Dolina Ilira i megalita'', te koji već i samim vizualnim ili kartografsko satelitskim pogledom pokazuje činjenicu da se uistinu ovdje krije jedna reljefna depresija smještena s južnih prisojnih strana izdužene te dominantne planine Žabe, unutar koje se počevši od istočnih strana u općini Neum od sela Zelenikovac, Hotanj, Drijen i Žukovica, preko centralnog dijela s glavnim i najnaseljenijim arhajskim ilirskim naseljem Gradac, pa sve do krajnjeg zapadnog ili sjeverozapadnog dijela ove nevjerojatno bogate prapovijesne depresije na području sela Vidonje, Brestica i Dračevica.  

Naravno, da je jedan od najatraktivnijih, ali i svojom morfologijom te izrazito upečatljivim geostrateškim te geomorfološkim položajem, jedan od najspektakularnijih, prapovijesnih te ilirskih gradinskih lokaliteta sa upečatljivim megalitskim suhozidnim bedemima, predstavljen kolosalnim piramidolikim uzvišenjem zvanim Marin Vijenac s visinom od 505 metara nad morskom razinom. Marin Vijenac je danas prije svega jako popularna, i prilično posjećena planinarska ruta, za koju bi smo mogli kazati da je s druge strane i jedna od najatraktivnijih planinarskih staza ovog dijela Dalmacije. Naime, na samom vrhu ovog upečatljivog kamenog uzvišenja koji izrazito dominira čitavim ovim dijelom s istočne strane doline rijeke Neretve južno od Metkovića pa sve do jezera Kuti i područja prema jugu i jugoistoku, krije se jedan zaista spektakularan vidikovac na čitavo područje delte Neretve, njenog ušća, ali i dijela morske obale u pravcu zapada, kao i čitavog kopnenog dijela unutrašnjosti, odnosno većeg dijela područja Metkovića, Čapljine, čitav prostor Opuzena, desne obale rijeke Neretve, kao čitavog velikog dijela terena prema Ljubuškom, Stocu, Čitluku, Širokom Brijegu te Mostaru, s jasno vidljivim pojasom planinskih lanaca Čabulje, Čvrsnice, Prenja i Veleža koji se poput kakvih kolosalnih bedema uzdižu iznad područja donje Hercegovine i prethodno spomenutih naselja. No, osim ovog neporecivog izrazito atraktivnog te za brojne planinare i outdoor rekreativne posjetitelje jako primamljivog elementa spektakularnog vidikovca i osmatračnice na čitav okolni krajolik, prostor uzvišenja Marin Vijenca, i to ne samo njegovog spomenutog vršnog dijela sa vidikovcem, već jedan čitav ogroman prostor padina ispod vršne zone, a poglavito onih dijelova padine s južnih ili prisojnih strana, sadržava prilično brojne, i danas mogli bi smo reći većini posjetitelja ili planinara koji dolaze te se uspinju na sami vršni dio Marin Vijenca, gotovo posve nepoznate i neposjećivane, ostatke zaista jako monumentalnih, megalitskih, pa i pravih kiklopskih, suhozidnih bedema, koji u konačnici predstavljaju integralne graditeljske segmente prapovijesne gradine Marin Vijenac. Ova prapovijesna gradina, zaista je jedna svojevrsna glavna okosnica, ili glavna prapovijesna geostrateška dominanta čitavog ovog prostora, te je naravno shodno tome i bila ranije i prepoznata, te i registrirana ili zavedena. Posebice je pri tome indikativan njen opis u velebnoj knjizi don Mile Vidovića o Župi Vidonje, pri čemu je, izuzev tekstualnog dijela, vrlo zanimljiv te napose indikativan, prikaz načinjene kolor fotografije prethodno spomenutih monumentalnih megalitskih suhozidnih bedema na ovoj gradini, po svemu sudeći onih prisutnih na južnim, prisojnim, padinskim stranama u podnožju samog vrha ove veličanstvene ilirske gradine. 

Gledajući malo pomnije ovu priloženu vrijednu fotografiju, ukomponiranu u opisni tekst unutar spomenute knjige don Mile Vidovića, jasno ćemo uvidjeti, te spoznati, da se ovdje radi zaista o pravim kiklopskim zidinama, koje već same po sebi kao takve, i kao takav neporecivi primjerak monumentalne graditeljske spomeničke kulturne baštine, nose jedan ogroman predznak za budućom, pa u jednu ruku razumljivo i nužnom, valorizacijom, kako bi se ujedno i na taj način svi ovi nevjerojatni toliko prastari i toliko monumentalni oblici materijalne nepokretne baštine uspjeli sačuvati za buduća pokoljenja, i za sve one buduće posjetitelje i planinare na Marin Vijenac, među kojima će se zasigurno pronaći određeni broj onih koji će biti itekako zainteresirani da fizički posjete i dođu izravno do samog vanjskog lica ovih kiklopskih monumentalnih kamenih zdanja, kako bi se možda i fotografirali ispred ili pored njih. 

Budući da je ovdje riječ o već poznatijem te zavedenom prapovijesnom gradinskom lokalitetu, autor ovog bloga nije se pretjerano te fokusirano usmjeravao kroz fizičke obilaske na njemu, no ipak s druge strane, putem specijalnog digitalnog fotoaparata načinjene su brojne visokorezolucijske zumirane fotografije u pravcu tih spomenutih monumentalnih suhozidnih kiklopskih bedema, pri čemu su tom prilikom uslikane zaista jako fascinantne vrhunski monumentalne sekcije vanjskih lica tih bedema, prilikom čega se jasno može uvidjeti i to kako su ovi megalitski suhozidi građeni mjestimično od ogromnih te višetonskih kamenih blokova. Na svim tim specijalnim zumiranim fotografijama načinjenim od strane autora ovog članka, s druge pak strane došlo je se i do otkrića kako osim sekcija megalitskih suhozidina koje je opisao, te kroz jednu vrijednu fotografiju i prikazao, don Mile Vidović u svojoj knjizi, u podnožju Marin Vijenca, uzduž gotovo čitave prisojne te jugozapadne, padinske strane, postoje čitave serije ili čitavi nizovi, upečatljivih megalitskih ili kiklopskih suhozidnih bedema, u kojima se jasno naziru uzidani ogromni višetonski kameni blokovi lokalnog vapnenca. U geološkom te strukturno-morfološkom smislu čitavo područje uzvišenja Marin Vijenca građeno je od gornjokrednih mezozojskih tzv. cenomanskih, jako dobro uslojenih, vapnenaca, koji imaju generalni pad u pravcu sjevera, te unutar kojih se mjestimično mogu pronaći brojniji fosilni ostaci izumrlih školjki rudista i hondrodonti, kao i nešto rjeđi fosili puževa iz doba dinosaura. Ne trebamo ni spominjati jedan drugi također jako ogroman potencijal čitavog ovog područja, koji se prvenstveno ogleda u tome kako je na površinama slojeva ovih vapnenaca moguće pronaći i okamenjene staze ili fosilizirane tragove kretanja dinosaura. No to je jedna sasvim druga tema za sebe, koja neporecivo zahtjeva jedan poseban fokus i vremenski okvir kako bi se što detaljnije proučila te na koncu i što bolje upoznala te istražila.

U smislu daljnjih lokaliteta koje je don Mile Vidović opisao te prezentirao u svojoj knjizi, a koji se nalaze na ovom sjevernijem dijelu područja drevne župe Vidonje, kao jedan, mogli bi smo reći, drugi najreprezentativniji, ali i najatraktivniji, prapovijesni drevni lokalitet, predstavljen je brdskim uzvišenjem zvanim Gradina, koji se nalazi nešto malo jugozapadnije od crkvice sv. Liberana, sa smještajem na izduženom brdskom hrbatu koji se prostire u smjeru jugozapada strmo se uzdižući iznad istočnih okrajaka doline Neretve. I u okviru opisa ovog upečatljivog prapovijesnog lokaliteta, odnosno prapovijesne ilirske gradine, don Mile Vidović, također nam donosi i prikazuje jednu vrijednu fotografiju suhozidnih bedema ove gradine, pri čemu ponovno malo boljim pogledom jasno možemo uvidjeti da se i ovdje radi o monumentalnim ili megalitskim suhozidnim bedemima, građenima od ogromnih, te ponegdje i ljepše uklapanih, pa i obrađenih, kamenih blokova. No, vrlo slično poput slučaja lokaliteta Marin Vijenca, ono što je nekako ostalo podosta po strani te nije prikazivano i opisivano kao takvo jest prisustvo čitave serije megalitskih suhozidnih struktura, koje se nalaze uzduž većeg dijela padinskog prostora, sa svih padinskih strana ispod vršnog horizonta. I nadalje jako je bitno spomenuti jedan upečatljivi uvid, ustvari jedno pravo otkriće, autora ovog bloga i članka, u kojem se ispostavlja jedna vizualno-morfološki jako zanimljiva, pa i vrlo atraktivna, činjenica, u kojoj je razotkriveno to kako su ilirski prapovijesni stanovnici ove upečatljive gradine, u jednoj ogromnoj volumensko-morfološkoj mjeri, pa mogli bi smo reći gotovo u cijelosti, preoblikovali te ljudskim rukama transformirali ili pak preuredili, ovo gradinsko uzvišenje u jedan oblik ili vid terasaste piramide.

Da je ovo brdo naziva Gradina preoblikovano ljudskim rukama u formu ili izgled terasaste (stepenaste) piramide, jasno nam mogu pokazati fotografski ili pak obični vizualni, pogledi od istočnih strana (slika gore), pri čemu se u trenutcima ili periodima dana kada sunčeve zrake dolaze pod nešto nižim kutovima sa nasuprotnih južnih do jugozapadnih strana, poput gljiva nakon kiše, vizualno ukazuju očite te jasno vidljive potpuno horizontalno nivelirane terase koje se steru od samog vršnog dijela pa skoro sve do nižeg ili donjeg dijela gradinskog uzvišenja. I da je zaista ovdje riječ o jednoj čudesnoj prapovijesnoj graditeljskoj intervenciji, odnosno jednom ogromnom graditeljskom specijalnom poduhvatu terasiranja i niveliranja padina putem izgrađivanja serija monumentalnih suhozida, pokazuju nam također specijalno načinjene zumirane fotografije autora ovog bloga, koje su načinjene od smjera istoka te jugoistoka, u smjeru točno ovih rečenih specijalnih suhozidnih terasa u podnožju gradine. Ukoliko pomnije promotrimo neke od tih zumiranih fotografija, prikazanih u opsežnoj fotogaleriji ispod ovog teksta, možemo također uvidjeti kako se na nizovima ovih prapovijesnih suhozidnih bedema jasno naziru i jako lijepo međusobno uklapani te ponegdje i ljepše oklesani ili obrađeni kameni blokovi. Među ugrađenim kamenim blokovima, također su putem autorovog specijalnog zumiranog fotografiranja zamijećeni, odnosno razotkriveni, i pravi megalitski dijelovi zidina gdje se jasno vide ogromni i preko tone, dvije, teški, kameni blokovi lokalnog vapnenca. U pogledu ove autorove interpretacije, potrebno je istaknuti kako ovakav način pogleda na ovo upečatljivo brdo, ustvari ilirsku gradinu, ujedno i uzvišenje naziva Gradina, kao oblika svojevrsne stepenaste prapovijesne piramide, nije tek tako samo običan puki plod autorove mašte, već je riječ o interpretaciji, koja izuzev već prethodno spomenutih i uzgred rečeno neporecivih vizualno-morfoloških dokaza kao što su sami izgled i forma terasiranja brda sa očitim izgrađenim te jasno vidljivim suhozidnim konstrukcijama u podnožjima tih terasa, ima svoje uporište i u određenim analogijama sličnih otkrića te sličnih prapovijesnih lokaliteta na prostoru Mediterana. I upravo u tom kontekstu, jednu od najupečatljivijih takvih analogija, možemo pronaći na primjeru čuvenog grčkog otočića Dhaskalio, gdje je ni više ni manje već razotkriven i pronađen gotovo ovoj Vidonjskoj Gradini, identičan slučaj vještačkog prapovijesnog suhozidnim građenjem, terasiranja, već prirodno-geološki piramidalnog uzvišenja, te na taj način i transformiranja ili svojevrsnog morfološkog dopunjavanja, ovog prirodnog piramidalnog izgleda u formu jedne grube terasaste ili stepenaste piramide. A da nije samo analogija prisutna i ovoj arhitekturno-morfološkoj sličnosti, već je prisutna i po pitanju same svrhe, naravno prije svega one ritualno-obredne svrhe, ovih drevnih piramidalnih uzvišenja, kao i čak i same kronologije koja seže u periode od 4000 godina i više, pokazuju nam ranije objavljeni članci i radovi : https://www.ancient-origins.net/news-history-archaeology/origins-greek-civilization-found-0012266    ;  https://www.livescience.com/65980-photos-ancient-pyramid-shaped-island-settlement.html . 

Ilijina glavica – ''Vidonjska Troja'' – jedinstvena proto-urbanizirana gradinska akropola s kružnim megalitskim suhozidima i hramom ''Ilirskog Zeusa'' – sv. Ilije

U nastavku sagledavanja ovog sjevernijeg dijela čitavog prostora drevne župe Vidonje, ako izuzmemo sve one gradine koje je don Mile Vidović opisao sa ovog područja unutar svoje knjige, kao i one koje se nalaze navedene u javno dostupnom popisu arheoloških lokaliteta ove županije, okrenuti ćemo se jednom od zaista najupečatljivijih arheoloških lokaliteta, ustvari jednoj prapovijesnoj gradini, koja kao takva nije navedena ni opisana niti u knjizi don Mile Vidovića, kao niti u spomenutom popisu lokaliteta ovog dijela županije. Riječ je o gradinskom lokalitetu Ilijina glavica, pri čemu treba spomenuti kako se na njegovom vrhu nalazi svojevrsna, no s druge strane kolosalnija, kamena prapovijesna gomila, koju je samo taksativno kao mjesto na kojem se nalazi jedna od brojnih gomila, u svojoj knjizi pri završetku poglavlja o gomilama, spomenuo don Mile Vidović. No, što je to što čini ovaj, s druge strane pokazano autorovim najnovijim otkrićima – jedan prilično veliki gradinski, prapovijesni lokalitet, jednim pravim baštinskim prapovijesnim draguljem, kakav je u jednu ruku i jedinstveni primjerak na čitavom širem području ? Riječ je naime o tome da, osim činjenice da se ovdje nalazi jedna prava i neporeciva prapovijesna gradina, od strane autora ovog članka, čitav prilično veliki i jako upečatljivi gotovo potpuno piramidalni ili pak kupasto – piramidalni oblik gradinskog uzvišenja u podnožju same Ilijine glavice, sadržava serije ni više ni manje već gotovo pravilno kružnih ili polukružnih formi suhozidnih bedema, kada čitav ovaj lokalitet promatramo na određenim specifičnijim satelitskim, ustvari i ortofoto snimcima.

Autor ovog članka je ovaj prekrasni i jako raritetni prapovijesni graditeljski kuriozitet razotkrio još davne 2016. godine, da bi evo, tek u posljednjem vremenskom periodu, a poglavito tek nedavno tijekom ljeta i jeseni ove 2025. godine, putem nekolicine jako minucioznih samostalnih, izrazito planinarskih ili treking terenskih obilazaka, bolje rečeno – avantura, uspio obići direktno veći dio čitavog ovog prapovijesnog kompleksa koji ustvari morfološki te vizualno ujedno i dominira čitavim donjim dijelom udoline u Vidonjama. Već u startu jednog od prošlih ljetnih obilazaka ove godine, s neposrednih južnih strana ove upečatljive akropole, u kontekstu relativno novije probijene, odnosno uređene makadamske ceste i puta u pravcu Brestice, autoru je u vidno polje upao djelić uzdužnog i bočnog zasjeka te ceste, koji se otvorio ili je napravljen tijekom izgradnje ili proširivanja spomenute ceste. I dolaskom pobliže do tog dijela zasjeka ove ceste, na jedno veliko iznenađenje ukazali su se brojni keramički fragmenti, pri čemu je autor u namjeri naravno i želji da sve ostane intaktno i neoštećeno, samo fotografirao spomenute fragmente te ih pažljivo ostavio u identičnim pozicijama i položajima kakvim su i zatečeni. Najveći dio zamijećenih fragmenata nije niti uopće diran, pa čak niti fotografiran, već su samo fotografirani pojedini nešto reprezentativniji fragmenti prapovijesne keramike, koji pak s druge strane nose prepoznatu izrazito bitnu kronološku indikativnost. Naime, na par primjeraka zamijećene te fotografirane prapovijesne keramike koja je se ukazala točno na ovom mjestu uslijed proširivanja i uređivanja ovog makadamskog puta, jasno su evidentirani karakteristični pa i tipični stilsko-morfološki elementi ukrašavanja koji nam gotovo neporecivo pokazuju, odnosno i dokazuju, da se ovdje radi o kronološkoj fazi starijeg dijela poznate Posuške kulture, a što s druge pak strane pokazuje nam starost ovih kamenih terasa, kao i čitavog ovog prapovijesnog kompleksa, oko 4000 godina, odnosno u periodu oko 2000 god.pr.Kr. Radi se zaista o jednom fantastičnom, no osobno autoru ovog bloga ne i neočekivanom, uvidu i spoznaji da se ovdje po pitanju ovih nevjerojatnih prapovijesnih, a ujedno toliko i monumentalnih ili megalitskih, kompleksa uzduž Vidonjskog područja i prodoline, radi o nečemu što ide u starost gotovo jednako vremenu izgradnje čuvenih egipatskih piramida. S druge pak strane, postajemo svjesni da ovdje imamo neporecive materijalne dokaze, koji osim što upućuju, oni svojom monumentalnošću, kao i simbiozom s lokalnom geologijom, doslovno ''vrište'' na terenu, kako se ovdje krije nešto što je dvostruko starije od razvikane Narone, i svih ostalih rano antičkih lokaliteta koji su pak s druge strane gotovo svima poznati te koji su promoviraniji i valorizirani. Ujedno osim što je to sve duplo i starije od poznatih i valoriziranih antičkih lokaliteta, kao npr. od spomenute Narone, ono je u ogromnoj mjeri i začudno još uvijek nakon tolikih tisućljeća ostalo u cijelosti nad površinski očuvano, čak u tolikoj mjeri da na brojnim pozicijama i padinskim prostorima ispod vršnih horizonata određenih gradinskih lokaliteta, nikome ne trebaju nikakva iskapanja kako bi vidjeli takve monumentalne megalitske, a ujedno i toliko, oko ili više od 4000 godina, stare, zidine i konstrukcije, budući da su one izgrađene u jednoj savršenoj inženjersko-geološkoj ili geotehničkoj simbiozi sa lokalnom strukturnom geologijom te geomorfologijom samog terena.

U pogledu same prepoznate te razotkrivene arhitekturno-rasterske karakternosti ove veličanstvene i jedinstvene ilirske proto-urbanizirane gradine na Ilijinoj glavici, možemo spomenuti neke osnovne geometrijsko-topografske karakteristike, pri čemu je razvidno to kako se ovdje radi o gotovo pravilnom kupasto-piramidalnom uzvišenju prilično strmih padinskih strana, sa promjerom baznog horizonta glavnog dijela ovog urbaniziranog uzvišenja oko 220 metara, pri čemu je jugoistočna padinska strana nešto većih dimenzija. Sami kupasto te piramidalni prirodni oblik ovog upečatljivog uzvišenja, ponajviše je rezultat lokalnih strukturno-geoloških te geomorfoloških karakteristika, i to na način da je točno ovakvu genezu i produciranje točno ovakvog oblika ovog gradinskog uzvišenja, prouzrokovalo tektonsko gibanje i uzdizanje mezozojskih dobro uslojenih cenomanskih gornjokrednih vapnenaca, te njihovo naknadno, ali prilično jednoliko, ustrmljivanje ili naginjanje u sjevernim smjerovima, pod jednolikim kutovima većima od 50 stupnjeva. Ukoliko u tom strukturno-geološkom te geomorfološkom kontekstu nastavimo vizualno promatrati i čitav okolni pejzaž, a posebice predio koji se nastavlja u pravcu istoka i jugoistoka prema neposrednom zaleđu Neuma, vidjeti ćemo da je ovdje riječ o jednom generalno prisutnom gotovo identičnom nagibu, usmjerenosti te morfologiji vapnenačkih stijena, koji na većini uzvišenja imaju vrlo sličan, ponegdje i totalno podudaran, nagib od 30 pa do 60 stupnjeva u sjevernim smjerovima. Radi se dakako o karakterističnom tzv. Dinarskom pravcu pružanja i nagnutosti većine geoloških te kamenih struktura terena, koji je kao takav prisutan u većem dijelu srednje i južne Dalmacije, kao i većem dijelu susjedne Hercegovine. Ono što je također od ne samo bitne, već ponegdje i od vrlo atraktivne, produciranosti ovog specifičnog dinarskog krškog reljefa na ovom području upravo u neposrednom prostornom arealu gradine Ilijine glavice, ali i obližnje okolice, jesu, gotovo u potpunosti nepoznate te neproučene, veće ili manje speleološke forme određenih špilja, pećina i jama. I upravo u tom kontekstu autor ovog članka, je obilaskom ove ilirske akropole na Ilijinoj glavici, te fotografirajući je s nešto malo perifernije jugoistočne udaljenosti, razotkrio jedan dio stjenovite padine u relativno neposrednom nižem dijelu ispod vršne zone, gdje se jasno nazire morfološki predio stijena koji ukazuje na postojanje određene špiljske forme, koja je kao takva zasigurno i prvenstveno iskorištavana od strane samih Ilira koji su i stolovali na ovoj urbaniziranoj i svetoj gradini. I sada dolazimo možda do osnovne i glavne svrhe čitavog ovog gradinskog lokaliteta, koji je kao što smo prethodno spomenuli, evidentno te neporecivo graditeljski urbaniziran kroz izgradnju serije uzastopno te terasasto položenih, i djelomično jako monumentalnih megalitskih, suhozidnih bedema u kružnom tlocrtnom obliku, a to je ona koja bi se slobodno mogla okarakterizirati kao sakralna, obredna ili drevna religiozna svrha ove ilirske gradine. Zašto ? Pa upravo zbog toga, što se na samom vrhu ove gradine, odnosno samom vrhu indikativnog brijega Ilijina glavica, nalazi po svemu sudeći jedan zaista monumentalan drevni prapovijesni megalitski hram, ili pak hramska megalitska platforma. Riječ je o jednom arhitekturno-topografskom spoju ili kombinaciji suhozidnih konstrukcija u obliku gomilastog, no vrlo često i lijepo podzidanog, obzida ili pojasa ispod samog vršnog horizonta te same vršne pretežito prirodno-geološke platforme, koja je pak jednim dijelom rubno podzidana ili pak okružena ljudskim rukama postavljenim ogromnim kamenim blokovima. Te, ukoliko u jednom djelomičnom rezimeu, vezanom za ovaj upečatljivi ilirski lokalitet, pokušamo sumarno sagledati, odnosno uključiti i prisutne neporecive veće ili manje speleološke objekte, kao i posebice monumentalne i upadljive kamene megalitske ostatke prisutne na čitavom prostornom korpusu ovog piramidalno-stožastog uzvišenja, jasno uviđamo da svi ti rečeni te prisutni materijalni segmenti u cijelosti pokazuju te nas upućuju na činjenicu da se ovdje nalazi važno prapovijesno ritualno mjesto. A da su upravo ovakva mjesta, i ovakvi prapovijesni kompleksi, koji objedinjuju i pojedine speleološke forme reljefa sa vršnim izgrađenim kamenim konstrukcijama, i od strane pojedinih najnovijih otkrića te istraživanja, jasno označena kao mjesta drevnih hramova ili svetišta, pokazuje nam jedno posve recentnije istraživanje, ustvari otkriće, koje se dogodilo na prostoru istočnog dijela Mediterana na području današnje jugozapadne Turske u okolici grada Denizli : https://www.livescience.com/archaeology/2-700-year-old-temple-with-sacred-cave-discovered-in-turkey-and-it-may-honor-the-mother-goddess

Prilikom autorovog detaljnijeg obilaska te inicijalnog uspona na ovaj impozantni vršni megalitski hram na samom vrhu Ilijine glavice, od prisojnih smjerova, putem su se posve u dnu i na samom podnožju podakropolskog dijela, jasno zamijetile serije većih ili manjih pretežito ukopnih gomila, koje su neporecivo izgrađene u samom sahralnom ili ukopnom kontekstu upravo ovog terasastog piramidalnog naselja s megalitskim hramom na vrhu Ilijine glavice, te koje predstavljaju svojevrsnu, ali samo arhitekturno-rastersku ili topografsku analogiju već sada dobro poznatoj pa i čuvenoj ilirskoj nekropoli Kopila na otoku Korčuli, no međutim pri čemu ovdje treba ponovno istaknuti lako dokazivu činjenicu kako se ovdje radi o kompleksu, nekropoli, naselju, kao i vršnim hramskim megalitskim konstrukcijama, starijima i do 1700 pa i 2000 godina od spomenute vrlo poznate Kopile na otoku Korčuli. 

Osim ovih upečatljivih ukopnih gomila koje su zaista jako brojne u podnožju Ilijine glavice, obilazeći detaljnije podnožje ili podgrađe ovog drevnog ilirskog naselja, i to uokolo nekadašnjeg manjeg, a danas totalno napuštenog starog zaselka Ružine njive, možemo zamijetiti te pronaći serije isto tako i drugih upečatljivih suhozidnih konstrukcija, kao što su masivni megalitski podzidovi, monumentalne podzidane terase, ali i ruševine očito drevnih i kamenih zdanja, koja po svemu sudeći predstavljaju ostatke kakvih izvornih ilirskih nastambi ili kamenih kuća. Već pogledom na samu činjenicu da je upravo ovdje doslovno na mjestu nekadašnjeg drevnog podgrađa i podakropole ispod vršnog segmenta Ilijine glavice, postojalo i naselje ili zaselak u periodu novije povijesti, jasno nam odražava činjenicu izrazito dugotrajnog kontinuiteta naseljenosti ovog jednog te istog, ustvari za život idealnog područja u relativnoj blizini Jadranskog mora, s obiljem područja i depresija s kvalitetnom ispašom, bogatstvom i šume, kao i ljekovitog bilja te ostalih nekada jako bitnih resursa za življenje. No taj je kontinuitet prekinut nažalost tijekom 70. godina prošlog stoljeća, kada su ne samo iz ovog zaselka već iz brojnih drugih zaselaka i sela s ovog područja otišli i posljednji stanovnici. Ustvari u konačnici se može reći kako će već uskoro, ako ne i već da jesu kao takvi, i ovi ruševni ostaci kuća stanovnika ovog napuštenog zaselka uokolo ovih ilirskih gradina, postati doslovno čista arheologija, odnosno arheološki ostaci i ruševine onoga o čemu ćemo pričati kako je tu riječ o tamo nekim jako starim kućama. Možda je na koncu gledajući potrebitost očuvanja ovakvih monumentalnih i ovoliko prastarih prapovijesnih ilirskih lokaliteta, kao što je ono na Ilijinoj glavici, i bolje da je tako, i da sve to i dalje ostane ovakvo, prekriveno gustom šumom, makijom, i zamaskirano, ustvari zaštićeno – prirodnim prekrivačem. Krećući se nadalje podnožjem Ilijine glavice u smjeru zapada i jugozapada možemo pronaći isto tako i ništa manje vrijedne te jasno vidljive nekadašnje drevne utabane rute prastarih, očito još od drevnih Ilira iskorištavanih, puteva i cesta, pri čemu je autor razotkrio postojanje i onih dijelova ovih ruta i cesta gdje se jasno uočavaju prastari uzidani rubnjaci od mjestimično i vrlo velikih kamenih blokova, što nam jasno ukazuje na prapovijesni, ilirski, kontekst i izvornu kronologiju ovih kamenih puteva i cesta. Potom ćemo doći do jugozapadnog podnožja same akropole, gdje je danas uslijed prethodno spomenute ogromne zaraslosti u gustu mediteransku vegetaciju, dijelom i pravu gustu šumu, potrebito izvoditi popriličan fizički napor mukotrpnijeg probijanja kroz svu tu izrazito neprohodnu vegetaciju i ljuti krš kako bi se pred vizualnim poljem ukazale prve nešto monumentalnije donje sekcije ilirskih suhozidnih bedema. Prelaskom preko tih bedema u podnožju akropolskog dijela, sa zapadnih strana, odnosno onih strana koje su nešto blaže nagnute te sadržavaju i popriličan sloj zemlje i gline, dolazi se do uvida da se ovdje kriju prave stambene terase, budući da se pod nogama jasno razabire jedan poveći i nataloženi pokrov prapovijesnog kulturnog sloja, pri čemu ponegdje izviruju i komadići tzv. kućnog lijepa, odnosno pečene zemlje, što je s druge pak strane neosporan dokaz i pokazatelj da su se upravo na ovom mjestu i na ovim podzidanim te obzidanim terasama nekada u prapovijesna vremena nalazile serije ilirskih drvenih, te kombiniranih kameno-drvenih, nastambi. 

Kao što smo spomenuli u početnim dijelovima ovog poglavlja članka, ukoliko ovaj predio gradine promatramo na pojedinim nešto specifičnijim te rjeđim satelitskim ili ortofoto snimcima, u ptičjoj perspektivi, možemo jasno uvidjeti postojanje jednog jedinstvenog arhitekturnog drevnog sklopa sa vidljivim gotovo pravilno kružnim ili polukružnim serijama terasastih suhozidnih bedema. Na samom licu mjesta te izravnim obilaskom tih bedema, ovu jedinstvenost nešto je teže zapaziti te spoznati budući da se sami bedem djelomično prekida prirodnim masivnijim izdancima živca vapnenca, a dok su drugim također znatnijim uzdužnim dijelovima vanjska lica ovih suhozidnih te kružnih bedema, a ponegdje i čitavi bedemi, totalno zamaskirani te prekriveni gustom i bodljikavom vegetacijom. Ukoliko bi u mislima i vizualno promatrajući sve ove ipak koliko toliko vidljive suhozidne terase u podnožju vrha akropole na Ilijinoj glavici, uklonili svu ovu danas tako gusto izraslu vegetaciju, pred nama bi se ukazao bez sumnje jedan jako impresivan izgled i forma drevnog prapovijesnog naselja, kao i svih prisutnih drevnih monumentalnih suhozidnih konstrukcija koje su na jedan perfektan te čudesno vješt način uklopljeni u postojeću lokalnu geologiju. Dolaskom do samog vršnog dijela, odnosno do područja akropole gdje se po svemu sudeći krije najbitnija prastara građevina ili centralni vršni dio čitavog ovog prapovijesnog kompleksa, zaista se može i uvidjeti opravdanost ove pretpostavke i vjerojatnosti. Naime, terasasti suhozidni bedemi koji se nalaze na nižim hipsometrijskim horizontima te koji okružuju, kao i podzidavaju, same stambene terase, ovdje na ovom posve vršnom dijelu akropole postaju evidentno monumentalniji s vidljivim ugrađenim jako velikim kamenim blokovima, koji su ponegdje i ljepše obrađeni. Najveća indikacija koja se pronalazi na ovom zapadnijem dijelu vršne zone na akropoli na Ilijinoj glavici jest pronalazak pravih monumentalnih ulaznih ili pristupnih vrata kroz donji suhozidni bedem, s usmjerenjem prema samom vršnom dijelu u pravcu istoka. Bočni dijelovi ovih impresivnih ilirskih suhozidnih vrata, odnosno prastarog kamenog ulaza ili svojevrsnog ilirskog portala kroz monumentalni bedem, sasvim se jasno mogu vizualno razabrati, pri čemu se dno ovog prolaza i ovih vrata uslijed proteklih vremenskih sila i tisućljeća prekrilo s brojnim manjim kamenim komadima i nanosima. No, ukoliko upratimo bočne nastavke s obje, a pogotovo s one sjeveroistočne, strane ovih ulaznih ili pristupnih kamenih vrata, dospjeti ćemo do zaista impresivnih sekcija megalitskih suhozidnih bedema, koji ponegdje poprimaju prave izglede kiklopskih zidina sačinjenih od ogromnih te višetonskih kamenih blokova. 

Ukoliko se ujedno krenemo ponovno i spuštati na donje ili niže segmente padine i podgrađa, u pravcu istočnog ili sjevernijeg dijela same akropole, mogu se pronaći vrlo slične, izrazito vješto u kameni prirodni živac uklopljene, megalitske zidine, gdje se također mogu zamijetiti ogromni višetonski kameni blokovi. Jednu posebnost predstavlja i razotkrivena činjenica kako se slični, djelomično i pravi megalitski ili kiklopski, suhozidni bedemi, na ovoj gradini i akropoli, nalaze i na onoj posve prisojnoj, odnosno južnoj, strani u podnožju vršnog horizonta gradine, a što je zaista jedna velika posebnost, te velika indikacija osnovne možebitne, pa i vjerojatne, kultne svrhe ove gradine, budući da gotovo nikakve veće potrebe nema ni za cm nikakvih zidova na ovom dijelu gradinskog uzvišenja jer se ovdje radi o gotovo okomitom ili poluokomitom terenu, koji je pak s druge strane evo kao što vidimo, obzidan monumentalnim zidinama. Naravno da su te zidine u najvećoj mjeri, a poglavito one na ovoj rečenoj prisojnoj subokomitoj kamenoj strani podakropole, ponajviše simboličkog i reprezentativnog, a nipošto obrambeno-fortifikacijskog, karaktera. I onda na koncu dolazimo do samog vršnog dijela gdje se ustvari krije jedna spektakularna platforma za opserviranja okolnog terena, ali i perfektno vidljivog nebeskog horizonta. Detaljnijim autorovim obilaskom te vizualnom prospekcijom čitavog ovog upečatljivog vršnog predjela gradinskog brijega Ilijine glavice, spoznalo se to da se ovdje po svemu sudeći krije ne samo tek tako jedno ''obično'' ilirsko obredno mjesto, već se ovdje nalazi jedna krucijalna obredna građevina, jedno izuzetno važno prapovijesno ilirsko svetište, koje se najvjerojatnije iskorištavalo kao bitni prapovijesni megalitski opservatorij, ili u prijevodu – ilirska zvjezdarnica. Da je tome tako, govori nam upečatljiva vršna jasno vidljiva kombinacija ljudskog modificiranja vršnog horizonta ili platforme ovog uzvišenja te namjerno ostavljenih no neznatno iz zemlje virećih poput kakvih izduženih trokutastih kamenova, prirodnih ili geoloških izdanaka. Naime, ovi zaoštreni geološki izdanci izvorno stršećih slojeva mezozojskog vapnenca očito su ovdje na samom vrhu platforme i svojim upadljivim smještajem na samom istočnom rubu vršnog dijela platforme, iskorištavani kao određeni vidovi arheoastronomskih markera izlazećeg sunca na jako bitne određene datume, poglavito one tijekom datuma zimskog solsticija, kao i ljetnog, ali i ravnodnevnica, a po svemu sudeći i kao markacije izlazećeg punog mjeseca, ili pak drugih bitnih planeta kao što su Mars, Venera, Jupiter i slična nebeska tijela. 

Osim svega spomenutoga, na ovu moguću vjerojatnost i način iskorištavanja ili korištenja ovog vršnog očito posve niveliranog te ljudskim rukama modificiranog, dijela ove ilirske gradine, upućuju nas i sami očiti smjerovi stršećih trokutastih izdanaka stijena na krajnjem istočnom dijelu ruba vrha platforme, koji su usmjereni točno ka istočnim horizontima, s glavninom usmjerenja i tendencije ka pravcu ili smjeru izlazećeg sunca na dan zimskog solsticija. Nema nikakve sumnje da bi detaljnija i preciznija arheoastronomska opažanja i proučavanja točno ovog vršnog dijela ove upečatljive gradine otkrila i pokazala i još neke druge bitne spoznaje, koje sad zasad ne možemo s velikom točnošću precizirati, a koje su s druge strane jako indikativne kao potvrda bitne kultne namjene ovog drevnog ilirskog uzvišenja. Naravno u čitavom ovom kontekstu ne smijemo zaboraviti spomenuti te barem djelomično opisati i razotkriveni izgled monumentalne arhitekture ovog vršnog dijela Ilijine glavice. U prvom redu radi se o jednoj posve očitoj kao takvoj, ljudskom rukom, modificiranoj vršnoj platformi ili vršku brijega, koji je podzidan mjestimično i upadljivijim megalitskim zidinama, ali i posebno postavljenim ili zasebnim također megalitskim kamenim blokovima, te rjeđe kamenim gorostasnim gromadama, koje su pak pažljivo ekstrahirane iz vrlo pogodnog strmije nagnutog cenomanskog dobro uslojenog vapnenca. Sa zapadnih strana u neposrednom podnožju ove vršne platforme nalazi se jednoj kolosalnoj kamenoj gomili slična ozidana masivna kamena struktura ili konstrukcija, koja je pak, kada se pomnije na samom licu mjesta dobro izvidi, ustvari jedna masivnija terasasta ili stepenasta suhozidana konstrukcija savršeno prilagođena prirodnim geološkim strmo nagnutim mezozojskim vapnencima, čije strmo nagnute slojne ravnine upravo se s ovih zapadnijih te sjevernijih strana vršnog dijela gradine, ustrmljuju prema nižem dijelu terenu, a djelomično i izgrađuju teže prohodnije istaknute stjenovite grebene. Upravo se najveća fascinacija može dobiti ukoliko se čovjek probije kroz mjestimično jako obraslu te neprohodnu vegetaciju, te kada se nakon toga pred vidnim poljem ukažu serije čudesno izgrađenih te u taj rečeni strmi i okršeni kameni živac nevjerojatno vješto uklopljenih, megalitskih bedema, u kojima se mogu zamijetiti i pojedini zaista ogromni preko par tona teški kameni blokovi. Pored svega ovoga, jako je potrebito spomenuti i još jedan izrazito bitan te na samom licu mjesta upravo na ovoj vršnoj platformi prisutan, materijalni element ili materijalni faktor, koji nam neporecivo sugerira kultnu te obrednu svrhu ovog zdanja na samom vrhu uzvišenja Ilijine glavice. Riječ je o mjestimično i brojnijim fragmentima očito ritualno polomljene prapovijesne keramike te raznoraznih prapovijesnih glinenih posuda, koje su po svemu sudeći predstavljale kakve zavjetne ili obredne ''darove'', moguće i posude s tekućinama za libaciju, odnosno posude korištene za određene bitne ilirske rituale koji su se izvodili tijekom određenih njima jako bitnih datuma, upravo na ovom vršnom segmentu uzvišenja te gradine Ilijine glavice. Ne smijemo također zaboraviti spomenuti i prisustvo omanjih, no očito jako bitnih u tom sakralno obrednom smislu čitavog ovog uzvišenja, speleoloških pojava polušpilja do špilja ili pećinica, koje se pak nalaze, a što je također jako indikativno u tom kontekstu, neposredno s prisojnih strana i podnožja vršnog dijela ove gradine. Osim svih ovih prethodno opisanih konotacija te zanimljivosti vezanih za ovu gradinu, a posebice za ovaj specifični vršni dio, možda jednu od bitnijih zanimljivosti, možemo uvidjeti već u samom nazivu ovog mjesta – Ilijina glavica. Naravno, svi vidimo da je osnovni korijen ovog naziva – ime, po svemu sudeći starozavjetnog proroka Ilije. No, ukoliko krenemo u malo još pomniju razradbu vidjeti ćemo da starozavjetni prorok Ilija predstavlja svojevrsni ekvivalent ili pandan starogrčkom vrhovnom božanstvu Zeusu. Ovo je jedna neporeciva i izrazito bitna koincidencija, koja upravo za ovaj toliko monumentalni ilirski prapovijesni lokalitet, na Ilijinoj glavici, nikako ne može biti tek tako plod puke slučajnosti. I naravno, da se upravo epitet proroka Ilije, odnosno ekvivalenta ili starozavjetnog pandana grčkom bogu Zeusu, koji je pridodan za ovo kamenito upečatljivo uzvišenje, s ogromnom razinom utemeljenosti na svim prethodno opisanim, kao i ujedno materijalno neporecivim, činjenicama te stavkama, u ovom slučaju može smatrati vrlo jakim argumentom da se upravo na samom vrhu ove gradine kriju ruševine monumentalnog ilirskog hrama – ''ilirske verzije Zeusa'', odnosno bitnog ritualnog i obrednog centra još od pradavnih prapovijesnih vremena. A mnogi će također izuzev prethodno spomenutih upečatljivih asocijacija s nazivom ove – Ilijine glavice, podsjetiti se, ili pak povezati ovaj naziv, odnosno toponim, čak i sa čuvenim starogrčkim djelom Ilijadom, odnosno samim nazivom za sveti Trojanski grad Ilij. Kako se god uzme u obzir, bilo koja od ovih asocijacija, jasno se uviđa da je riječ o isključivo oznakama ili pokazateljima starozavjetnog, ustvari u prijevodu prapovijesnog brončanodobnog perioda.

Sve u svemu na koncu ovog prezentiranja te deskripcije ove jedinstvene prapovijesne i ilirske gradine, možemo reći, pa i zaključiti, kako se ovdje nalazi jedna čudesna kombinacija, odnosno prapovijesni kompleks koji u svom sklopu objedinjuje i niži terasasti suhozidni stambeni dio sa kružnim bedemima terasa gledajući ih u tlorcrtu, te viši i vršni dio na kojem se nalazi sakralni te obredni dio gdje je bila podignuta bitna hramska građevina, odnosno jedna specijalno modificirana po svemu sudeći arheoastronomska platforma za obrede, rituale i kultove obilježavanja solarnih i drugih nebeskih božanstava, svojevrsni ilirski hram Zeusa. Na koncu, moguće je i sasvim slobodno, razmišljati dalje, kako je upravo ovo mjesto, odnosno mjesto i gradina zvana Ilijina glavica, predstavljalo ključno drevno svetište, kao ishodišna sakralna točka iz koje su se zrake jedne duboke obredne energije širile na sve strane Vidonjskom prodolinom, te se na taj način ukodirale u čitav ovaj prostor, a što je samim time i rezultiralo upravo time da se ta duboka sakralna energija, koja je ustvari i neuništiva, ponovno nakon više tisuća godina, uvjetno rečeno transformirala te ponovno ustvari pojavila ili izronila na površini kroz dubinu vjere ovdašnjeg katoličkog kršćanskog stanovništva, a što na koncu svi jasno vidimo i po jedinstvenosti ovog područja kao jednog od najvećih žarišta hrvatskog svećeništva.

U nastavku sagledavanja ovog sjevernijeg dijela drevne župe Vidonje, nakon opsežnije prezentirane Ilijine glavice, dolazimo do jednog također izrazito indikativnog, te vrlo monumentalnog, prapovijesnog lokaliteta. Riječ je o , u odnosu na prethodno opisivanu Ilijinu glavicu, tek nešto malo udaljenijem uzvišenju sa sjeveroistočne strane, na čijem se vrhu nalazi jedna upečatljiva posve piramidalna ilirska gomila, koja je pak ujedno i ranije registrirana. No, ono što se nalazi posve u podnožju ove upečatljive vršne kolosalne gomile, predstavlja jedan zaista vrhunski monumentalni oblik kamene spomeničke baštine, odnosno predstavlja ostatke monumentalnih megalitskih zidina koji pak s druge strane nisu nigdje dosada niti opisivani, navedeni, a posebice nigdje nisu prikazani putem bilo kakvih fotografija. Autor ovog bloga prvi precizniji uvid u postojanje ovih izrazito monumentalnih megalitskih prapovijesnih bedema, uvidio je još davne 2016. godine uz znatnu pomoć tehnologije u vidu specijalnog digitalnog fotoaparata. U međuvremenu čitav ovaj lokalitet izravno je posjećen od strane autora i pratnje, pri čemu su ovi zidovi ujedno i fotografirani iz neposredne blizine. U prvom redu najmonumentalnije čudo gradnje ovdje se krije sa istočnih, kao i djelomično sa zapadnih strana u podnožju velike vršne, po svemu sudeći obredne, gomile. Riječ je o izrazito monumentalnim pravim kiklopskim zidovima, mjestimične visine i preko 2,5, 3 metra, ovisno o direktnom te vrlo vještom spoju gradnje u suhozidu te prirodnog okršenog ili uslojenog kamenog živca, koji u vidu mjestimično prekinutog prstenastog pojasa okružuju padinske strane u podnožju vršne gomile, te koje su građene i serijski ili stepenasto na različitim hipsometrijskim razinama padina ovog uzvišenja. 

Na koncu gledajući ovaj predmetni ilirski megalitski lokalitet, dolazimo do zaključka, kako se, neovisno o ranijoj zavedenosti ili registriranosti, same prapovijesne gomile na vršnom segmentu ovog uzvišenja, ovdje krije jedna prava i neporeciva, izrazito megalitska, ilirska gradina, koja u svom prostorno-rasterskom korpusu obuhvaća i vršnu po svemu sudeći obrednu piramidalnu gomilu, kao i nešto niže serije izrazito upečatljivih i monumentalnih megalitskih bedema, te isto tako i megalitski podzidanih terasa. I kao takva, neporeciva prapovijesna gradina, i ovaj monumentalni lokalitet predstavlja jedno vrijedno novo otkriće, koje se uklapa u mozaik zvani Vidonjska dolina Ilira i megalita.

Obilazeći detaljnije i fizički teren zapadno od prethodno opisivane jedinstvene lokacije Ilijine glavice, autor ovog bloga došao je i do još nekolicine drugih također vrlo vrijednih spoznaja, uvida, kao i otkrića. U prvom redu možemo spomenuti i neposrednu zapadniju, tek nešto u odnosu na susjednu istočniju Ilijinu glavicu hipsometrijski višu, kamenu glavicu ili piramidalno kupasto uzvišenje, na kojem se prema ranije spominjanim podacima popisa lokaliteta u ovoj županiji, kao i prema knjizi don Mile Vidovića, ne nalazi ''ništa'', odnosno nisu evidentirani, niti opisivani nikakvi prapovijesni gradinski ili gomilski, ili pak kakvi drugi kameni zidani, ostaci, prisutni na točno ovom kamenom uzvišenju. S druge pak strane, ono do čega je autor ovog članka došao, kako obilascima tako i posebice specijalnim zumiranim fotografiranjem, pokazuje nam kako se ovdje nalazi također jedno jako monumentalno i upečatljivo prapovijesno gradinsko uzvišenje, ustvari po svemu sudeći i još jedna u nizu obrednih megalitskih ilirskih gradina. Ona je sačinjena na nešto specifičniji način, ne od gomile na vršnom dijelu ili karakterističnih jasno vidljivih ili upadljivijih suhozidnih bedema, već od vidljivo ljudskom rukom modificiranih te obzidanih, gotovo popločanih, subvertikalnih do gotovo vertikalnih stjenovitih litica ispod neposrednog vršnog dijela ovog uzvišenja. Na pojedinim mjestima i prostornim pozicijama, kao npr. s južne strane samog vršnog dijela, na ovom uzvišenju, autor bloga je razotkrio specijalno ljudskim rukama ekstrahirane, pomjerene te vidljivo namjerno u takve odabrane prostorne pozicije, postavljene zaista kolosalne kamene blokove, od kojih pojedini među njima teže i preko 5 pa i više tona. Sa sjevernih pak strana u neposrednom vršnom podnožju ovog uzvišenja, razotkriveni su vrhunski vješto sa prirodnim kamenim subokomitim vapnenačkim živcem spojeni te izgrađeni suhozidni, pravi megalitski, bedemi, koji su pak s druge strane danas u potpunosti zarasli u jako gustu i bodljikavu mediteransku grmoliku vegetaciju. Popevši se nešto još dalje u pravcu zapada, posjetitelju ovog dijela Vidonja, pogledom u pravcu istoka, ukazuje se jedan zaista jako indikativan i upečatljivi prizor, čitave serije piramidoliko konusnih kamenih uzvišenja, počevši s ovom posljednje opisivanom megalitskom obrednom gradinom, pa potom Ilijinom glavicom, te nastavkom pogleda preko idućih bočnih i pozadinskih kupastih uzvišenja, pri čemu se gotovo na svakome od njih nalazi veći ili manji ilirski kameni te megalitski kompleks u vidu gomile, gradine ili pak vršnih specijalno obzidanih te podzidanih platformi. Ne moramo ni spominjati kako ovaj pogled koji veže ove rečene gradinske komplekse i gradinska uzvišenja gledajući ih od pravca sjeverozapada naspram jugoistoku, odaje jasan uvid i spoznaju da rečena uzvišenja te ilirski obredni kompleksi leže gotovo na pravim ili jednakim linijama, koje su podudarne bitnim arheoastronomskim linijama izlazaka sunca na bitne, solsticijske te ostale, datume u godini.

Ilirsko pastirsko, no monumentalno kiklopsko i protourbanizirano, naselje s kamenim kućama na krškom platou između Vidonja i Neretve, staro oko 2000 godina

I jedna posebice vrijedna zanimljivost, ustvari i određeno vrlo upečatljivo otkriće autora ovog bloga, krije se još zapadnije od ovog pojasa sa Ilijinom glavicom, zapadnijim megalitskim uzvišenjem, posve na vršnom dijelu krškog, ali mjestimično i šumovitog, platoa, u pravcu doline Neretve, gdje se nalaze zanimljive krške vrtače, kameni grebeni, ali i istaknutiji piramidalno-kupasti brežuljci, na kojima su lokalni Iliri bili podigli svoja megalitska, po svemu sudeći obredna, zdanja. U tom kontekstu, ali i u kontekstu ranije navedenih te u knjizi djelomično i opisanih prapovijesnih kamenih lokaliteta od strane don Mile Vidovića, koji se tiče upravo ovog dijela drevne župe Vidonje, potrebito je spomenuti nešto što je Mile Vidović na ovom području, prezentirao, ustvari i razotkrio, a što prema svemu sudeći predstavlja samo djelić jednog većeg jedinstvenog prapovijesnog monumentalnog naselja iz razdoblja mlađe prapovijesti te rane antike. Naime, obilazeći dio koji se nalazi još južnije te uniže od serije upečatljivih većih ili manjih ilirskih gomila, te još dalje u pravcu juga od dominantne piramidalne gradine na brdu Gradina, don Mile Vidović, pronašao je po svemu sudeći ostatke monumentalnih kamenih megalitskih suhozidnih struktura, koje je, po mišljenju autora ovog bloga, posve opravdano, pripisao ili atribuirao kao ostatke ilirskih nastambi. A da je pri tome riječ o samo jednom djeliću, jednog većeg i prostranijeg, pa i djelomično proto-urbaniziranog, kamenog ilirskog kompleksa, koji se prostire na čitavom ovom krškom te djelomično i brdovitom, platou između doline Neretve te Vidonjske prodoline u pravcu istoka i zaleđa Neuma, govori nam i otkriće autora ovog članka, gdje su naknadnim obilascima nešto južnijeg pojasa ovog spomenutog područja, razotkriveni i drugi monumentalni ostaci kiklopskih suhozidnih objekata, niskih no širokih te monumentalnih zidinam, unutar kojih je mjestimično razotkrivena te fotografirana keramika koja jasno upućuje na prethodno spomenuti vremenski period kasnog željeznog doba te perioda helenizma ili ranog antičkog doba. 

Ono što ovom prigodom je potrebno spomenuti jest očita činjenica koja se najlakše da zamijetiti te spoznati sa svim svojim detaljima isključivo putem izravnih terenskih te in-situ obilazaka ovog područja Vidonja, koja nam govori kako ovdje postoji jedan figurativno prozvani ''krnji'' kontinuitet, odnosno kontinuitet s prazninom, pri čemu je posve evidentno kako se na brojnim dijelovima i segmentima gdje postoje neporecivi ilirski niski no jako monumentalni megalitski suhozidni ostaci, kao i isto tako vidljivi ostaci prastarih, po svemu sudeći ilirskih kamenih megalitskih objekata u pravokutnom do ovalnom tlocrtu, u periodu novije povijesti, ili pak periodu Dubrovačke republike, bile podignute određene kasnije građevine, također po svemu sudeći određene pastirske namjene kao štale, ali ponegdje i kao kuće za stanovanje. Na nekolicini takvih jako interesantnih prostornih pozicija, autor ovog bloga pronašao je lokalitete gdje su se doslovno na vidljivim ilirskim gomilama izduženih suhozidnih formi, kao i direktno na ilirskim masivnim, niskim no jako širokim i pravim kiklopskim zidinama, u tom rečenom kasnijem periodu vjerojatno tijekom početka novije povijesti, ili moguće čak i tijekom kasnog srednjeg vijeka, bile podigle određene kamene pojate, ili pak kuće. Ponegdje su čak prisutna i totalno napuštena, no jako interesantna u tom etnološkom arhitekturnom pogledu, prava kamena minijaturna etno-sela, koja su direktno podignuta na ilirskim konstrukcijama, ili pak neposredno uz njih. Tu se još krije i primjeraka davno napuštenih, danas totalno zaraslih, pa time i gotovo nevidljivih, drevnih megalitskih bunara, ozidanih lokvi, kao i upečatljivih kamenica. Ne trebamo ni spominjati kako su, na ovom izrazito interesantnom predjelu Vidonja, po krškom platou između doline Vidonja i doline Neretve, mjesta sa vrijednim vrtačama i reljefnim depresijama gdje se nalaze veće ili manje površine s kvalitetnijom ispašom, u potpunosti obzidana često vrlo masivnim i monumentalnim, pravim kiklopskim suhozidima. Ponegdje se unutar takvih reljefnih depresija te po površini zemlje tih krških vrtača na ovom interesantnom dijelu Vidonja, mogu pronaći i jako indikativni fragmenti drevne i prapovijesne, očito ilirske, keramike.

Autorova ilustracija razotkrivenih proto-povijesno rano-antičkih megalitskih suhozidnih kompleksa na zapadnom dijelu Vidonja

Ukoliko promatramo predio koji se prostire od rubnog dijela spomenutog interesantnog ilirskog krškog platoa zapadno od doline u Vidonjama, pa prema samoj dolini Neretve i naseljima Mliništa, Mislina i Trojavina, s naglaskom na naziv ovog posljednjeg mjesta, možemo pronaći također jako interesantne, i nigdje prezentirane ili navedene prapovijesne ilirske komplekse. Oni su najčešće izgrađeni od serija monumentalnih ili megalitskih suhozida, koji ponegdje okonturuju vršne i dominantne piramidalno-kupaste dijelove uzvišenja, a ponegdje se nalaze u formi masivnih monumentalnih podzidova specijalnih terasa. Ipak, postoje i ona mjesta, koja nigdje nisu opisivana, a time niti proučena, a koja sakrivaju određene kolosalnije prapovijesne ilirske kamene objekte, kao i komplekse sa serijama drevnih monumentalnih zidova. Jedno od takvih izrazito interesantnih prapovijesnih ilirskih kompleksa, obavijenih još uvijek ogromnim velom tajni i misterija, no s druge strane s vrlo indikativnim pokazateljima, autor ovog bloga razotkrio je još ''davne'' 2016. godine na vršnom segmentu jednog danas totalno šumovitog, ili pak pošumljenog, kupasto-piramidalnog brijega koji se prostire između sela Trojavina i Mislina te vršnog segmenta i ruba krškog platoa zapadno od Vidonjske doline. Naime, na samom vrhu ovog upečatljivog brijega, iako je on izrazito zarastao i prekriven gustom crnogoričnom šumom, jasno se mogu nazrijeti obrisi jedne, po svemu sudeći, kolosalnije, ilirske vršne gomile, od koje se sa bočnih strana odvajaju monumentalniji suhozidi. Da li se ovdje krije kakav drevni ilirski kompleks kojeg bi mogli temeljem kronološko-stratigrafske pripadnosti, ali i samog prostornog jako upečatljivog i nadasve interesantnog položaja neposredno uz selo vrlo indikativnog naziva Trojavina, dovesti u vezu i sa poznatim kasno brončanodobnim periodom Troje, Trojanskih ratova, pa čak i s mogućim drevnim gradom Trojom ili pak Ilijem ( prisjetiti se i naziva ili toponima izrazito bitne urbanizirane i obredne gradine neposredno istočnije od ovog dijela – Ilijine glavice), ostaje nam tek za vidjeti. Tek nešto malo dalje u pravcu istoka naspram nevedenih razotkrivenih kompleksa iznad Trojavine i Misline, u smjeru Vidonja i prema zaleđu Neuma, no još uvijek smještenom na vršnom dijelu krškog platoa na jednoj perfektnoj poziciji s pogledima u pravcu doline i delte rijeke Neretve, razotkriveno je još nekoliko ovakvih moćnih te očito prapovijesnih do proto-povijesno rano-antičkih megalitskih suhozidnih kompleksa, između kojih se ističe jedan, koji pogledima na novijim i kvalitetnijim visokorezolucijskim satelitskim snimkama, jasno pokazuje obrise jednog čudesnog proto-urbaniziranog kamenog kompleksa, ustvari jedne novo otkrivene prapovijesne ilirske gradine, koja bi se mogla po određenim aspektima tretirati i kao ''vangradinsko'' naselje. Specijalnim fotografskim zumiranjima, te djelomičnim i direktnim terenskim obilascima autora bloga, ovog upečatljivog predjela Vidonja na platou iznad istočnih rubova delte Neretve, razotkriveni su brojni ostaci upadljivih te širokih i masivnih megalitskih suhozidnih struktura, među kojima postoje i oni građevinski ostaci koji se mogu tretirati ili atribuirati kao ostaci ilirskih kamenih nastambi, građenih u tehnici kiklopskog zidanja od masivnih megalitskih suhozidnih konstrukcija.

Pogledi na razotkrivene monumentalne prapovijesne do rano-antičke (s krnjim kontinuitetom u novijoj povijesti) komplekse s ostacima megalitskih suhozidnih građevina, te oblika izduženih i karakterističnih ukopnih gomila, koji se nalaze na jednom prostorno, klimatološki te geostrateški, perfektnoj poziciji neposredno sa istočnih strana delte i donjeg dijela Neretve.

Iako pogledi na ovakav specifičan, pa i jako indikativan prostorno-geostrateški položaj ovih drevnih te prapovijesnih kamenih protourbaniziranih kompleksa, uključujući i možda još indikativnije nazive vrhova te obližnjih naselja i sela, uvelike raspiruju maštu po pitanjima mitske Troje, idemo se vratiti ipak onome što je neporecivo i što uopće ne ulazi u sferu nagađanja ili maštanja kao je to slučaj s pitanjem Troje i ustvari istinitosti zapisanih stavki u djelu čuvenog staro grčkog pisca Homera, a to su svi ovi kao takvi neporecivi, ujedno i monumentalni te vizualno upadljivi, ostaci ilirskih gradinskih zdanja, gomila, raznoraznih monumentalnih kiklopskih zidina i drugih građevina i megalita koji datiraju najčešće iz vremena koje vremenu Troje i Trojanskih ratova prethodi i za više od 700,800, pa čak i do 1000 godina. U tom kontekstu posebna autorova otkrića, spoznaje i uvidi, dogodili su se na nešto južnijem dijelu čitavog prostora drevne župe Vidonje, te se te spoznaje prezentiraju u poglavlju koje slijedi ispod.

 

b.     Južni dio

Na ovom, možda i najinteresantnijem predjelu drevne župe Vidonje, koji u prostorno-geografskom smislu obuhvaća predjele uokolo sela Brestica, sjeverno te istočno od jezera Kuti i sela Badžula, pa preko napuštenih upečatljivih zaselaka Glavice, Kruševi Do, pa sve do prostora Ružinih njiva i platoa s pobrđem južno od zaselka Goračići. 

U početku prezentacije ovog dijela župe Vidonje, potrebno je ponovno istaknuti kako je don Mile Vidović u svojoj vrijednoj knjizi, i za ovaj dio župe, predstavio, pa čak i kroz fotografije, određene prapovijesne ilirske komplekse i lokalitete, među kojima se svakako izdvajaju lokaliteti Velika i Mala gradina, koji se nalaze neposredno iznad Brestice te južno od napuštenog zaselka Glavice. Vrlo je upečatljivo kao i indikativno pri tome promotriti priloženu fotografiju suhozidnih bedema ove gradine unutar rečene knjige o župi Vidonje, pri čemu se jasno može razlučiti kako se ovdje nalaze zaista jako monumentalni, pravi kiklopski, suhozidni bedemi, a koji pri tome datiraju moguće čak i iz vremena kasnog eneolitika u prijelazu u rano brončano doba. Autor ovog bloga, budući da je bio orijentiran isključivo na one lokalitete koji nigdje nikada nisu bili niti jednim slovom zavedeni, opisani, ili pak kroz bilo kakve fotografije prezentirani, ovaj lokalitet kojeg je prezentirao te ujedno i solidno opisao don Mile Vidović, nije pobliže ili in-situ terenski obilazio, no u ranijem periodu s nekoliko periferno udaljenih, no prostorno bliskih, reljefnih pozicija, kao što su vrh Marin Vijenac neposredno iznad Neuma, zapadno od sela Radež, zatim s vrhova kod Brestice u zaleđu Neuma, načinjene su serije izrazito kvalitetnih i specijalnih zumiranih fotografija, na kojima se pak posve jasno razlučuje arhitektura ovih prethodno spomenutih suhozidnih gradinskih bedema koje je prikazao u svojoj knjizi i don Mile Vidović, gdje se zaključno može kazati kako se zaista ovdje kriju jako upečatljive kiklopske zidine Ilira. 

No, gledajući čitav ovaj predio sjeveroistočno od jezera Kuti, te sjeverno od samog Neuma, pa sve do donjeg dijela prodoline u Vidonjama, autor ovog bloga razotkrio je čitav niz prapovijesnih ilirskih i kamenih monumentalnih kompleksa, gradina, te nešto rjeđih i gomila, koji nigdje nisu zavedeni niti opisivani. Između njih svakako vrijedi spomenuti one koji su razotkriveni, ali i direktno in-situ na terenu posjećeni te fotografirani, na predjelu Glavica, kako onih u republici Hrvatskoj, tako posebice skoro svakog uzvišenja ovog predjela unutar Hercegovine, odnosno neposrednog zaleđa Neuma. Ovdje naime imamo slučaj da državna granica između BiH i Hrvatske, prolazi ne samo kroz točno ovo područje, već doslovno ''dijeli'' jedno prostorno, ustvari integrirano, selo – Bresticu, na dva dijela, pri čemu tako postoji i Hrvatska Brestica, kao i ona Neumska ili Hercegovačka. No ustvari gledajući narod, predznak naroda koji ovdje živi, koji je ovdje živio, ne samo u novijoj povijesti, već naravno još i u doba čuvenih Ilira, vrlo brzo ćemo uvidjeti da je ovdje riječ o jednom prostornom korpusu jednog naroda, nekadašnjih Ilira Daorsa i Plereja, a danas hrvatskog naroda s kršćanskim i katoličkim predznakom. No, s druge strane ipak treba biti svjestan trenutne geopolitičke i geografske situacije, odnosno same činjenice da je ovdje granica između EU i onoga teritorija što ne pripada EU. Okrenimo se sada svemu onome što predstavlja čudesne nove uvide i otkrića s ovog toliko interesantnog te ogromnim velom tajni još uvijek prekrivenog područja kako župe Vidonje tako i neposrednog zaleđa Neuma. Kroz višestruke te jako detaljne i minuciozne terenske obilaske, autor bloga je u proteklom periodu još od 2018. godine, na ovom području, razotkrio čitav sustav većih ili manjih ilirskih gradinskih, gomilskih, ali i onih vangradinskih, kompleksa, unutar kojega se posebice ističu oni koji sadržavaju ogromnu i čudesnu volumensko-dužinsku količinu izgrađenih megalitskih zidina, te oni koji i pri tome posjeduju svoju izvornu ulogu ili svrhu prapovijesnih drevnih svetišta, kao i obrednih kompleksa, odnosno obrednih gomila. Jedno takvo zdanje, prilično velikih dimenzijskih gabarita, koje ne sadržava u svom središnjem prostorno-reljefnom korpusu neke upadljive gomile, već sadržava serije terasasto raspoređenih te u odnosu na lokalnu geologiju perfektno izgrađenih, izrazito megalitskih, pravih kiklopskih, zidina, nalazi se na jednom upečatljivom uzvišenju naziva Glavica, koje se pak nalazi na ''hercegovačkoj'' strani, i to kojih par stotina metara istočnije od državne granice. No, uokolo ovog nevjerojatnog arheološkog monumentalnog te megalitskog ilirskog obrednog lokaliteta, odnosno ilirskog terasastog svetišta, sjeveroistočno od Brestice u zaleđu Neuma, kojega za ovaj veliki članak o Vidonjama nećemo podrobnije prezentirati i opisivati, kriju se sustavi i serije vrlo sličnih ilirskih megalitskih kompleksa, te sustavi omanjih, no međusobno integriranih pa i nedjeljivih, gradinskih zdanja, kao i serije specifičnih gomila, koji u sveukupnom smislu sadržavaju ogromnu količinu ugrađenih megalitskih kamenih blokova. Prema brojnoj keramici koju je autor bloga zamijetio te fotografirao obilascima čitavog ovog područja iznad Neuma te južno od Vidonja, uokolo Brestice, pronađeni su brojni dijelovi ili fragmenti keramičkih posuda koji gotovo nedvojbeno upućuju na čudesnu, pa i mnogima neočekivanu, starost od barem 4000 godina, ako ne i koje stoljeće više na što nas recimo neporecivo jasno upućuju novija otkrića i istraživanja koja su se dogodila na planini Biokovu u kontekstu, ovima s Brestice i Vidonja, vrlo sličnih kamenih prapovijesnih gomila te kamenih zdanja : https://putnikofer.hr/aktualnosti/u-hrvatskoj-pronaden-prapovijesni-grob-star-preko-4500-godina-nalazi-se-na-vrhu-mocne-dalmatinske-planine-i-vec-je-izazvao-velik-interes-svjetske-javnosti/  . 

U tom kontekstu svih tih novijih uvida, spoznaja i otkrića autora bloga koja su se dogodila na točno ovom području krajnjeg juga župe Vidonje, možemo izdvojiti one komplekse koji se nalaze uokolo novije proširenog te uređenog makadamskog puta između Brestice i Vidonja, koji se nalazi u hrvatskom dijelu ovog područja. Potrebito je ovom prilikom spomenuti kako je i don Mile Vidović u svojoj knjizi jasno naveo vrlo indikativnu i za ovaj opis potkrjepljujuću, činjenicu kako se na ovom prostoru starog zaselka Glavice krije barem 15-ak ilirskih gomila. Po svemu sudeći, čitanjem i prelistavanjem ove knjige o župi Vidonje, don Mile Vidović nije u direktnijem smislu izravno obilazio te detaljnije proučavao ove rečene gomile, no autor ovog bloga je pak s druge strane obišao izravno jedan dio ovih upečatljivih gomila pri čemu je se došlo do zaista vrijednih otkrića. U kontekstu toga vrijedi nam spomenuti kako je autor bloga razotkrio da začuđujuće veliki brojčani udio ovih prapovijesnih gomila, od kojih je jedan veći dio ukopnog, a drugi određeni dio, obrednog, karaktera, posjeduje u smislu svoje integralne arhitekture, u baznim segmentima temeljnog plašta gomile, vrlo vješto uzidane gorostasne te ponekad i lijepo oklesane ogromne kamene megalitske blokove, pri čemu ima onih i s višetonskom težinom. U konačnici vezano za ovakav specifičan i jedinstven vid monumentalne suhozidne arhitekture gomila, autor bloga je spoznao vrlo vrijednu činjenicu kako se upravo žarište, odnosno geografski prostor s izrazitim površinsko-brojčanim udjelom prisustva točno ovakvih čudesnih megalitskih ukopnih gomila s donjim plaštom od kiklopskih kamenih i obrađenih blokova, nalazi gotovo isključivo u zoni južno od planine Žabe, pa do Neuma i neumskog priobalja s južnih strane te do istočnih rubova doline Neretve, sa zapadnih strana. Riječ je o jednom jedinstvenom prapovijesnom prostoru i kontekstu, kao takvome, bar prema svim autorovim dosadašnjim spoznajama i uvidima, jedinstvenom na širem području, pa čak i unutar regije, budući da se ovolika prostorna količina i brojčani udio točno ovakvih megalitskih ukopnih prapovijesnih gomila vrlo rijetko može, ili gotovo ne može, pronaći u drugim dijelovima ovih prostora.

U pogledu prisutne megalitske baštine na ovom krajnjem južnom dijelu drevne župe Vidonje ne smijemo nipošto zaboraviti spomenuti i one druge, ponekad i izuzetno atraktivne, oblike megalitske baštine, koji se nalaze na ovom području, a pri čemu se radi o primjercima nevjerojatnih megalitskih dolmena, dolmenima sličnih monumentalnih objekata ili konstrukcija, zatim uspravljenih ogromnih kamenih blokova kao određenih ili svojevrsnih vidova ''ilirskih menhira'', ili pak kromleka, odnosno i u određene ovalno kružne tlocrtne forme poredanih te postavljenih golemih kamenih blokova, koji bez sumnje kao takvi nose određenu jako bitnu simboličku, ali i možebitnu obrednu, ulogu. Diljem ovog područja sjeverno od Brestice u pravcu sjevera i sjeveroistoka autor bloga je razotkrio ovakve kolosalnije megalite koji su očito i neporecivo modificirani te na pomno odabrane prostorne pozicije, ljudskim rukama postavljani. Među njima svakako valja izdvojiti primjerak jednog čudesnog ''dvostrukog'' megalitskog dolmena kojeg je autor ovog članka sasvim slučajno pronašao i razotkrio krećući se, i ustvari probijavši se, kroz izrazito gusto zarasli drevni ilirski put u pravcu napuštenog zaselka Glavice. Ovaj nevjerojatan prapovijesni monumentalni spomenik, kakav se u točno ovakvoj formi, čak nije pronašao niti igdje drugdje ne samo na ovim područjima, već i na čitavom prostoru Hercegovine, Dalmacije, pa i Hrvatske te šireg prostora, predstavljen je sa dvije zaista gorostasne preko 10-ak tona teške, kamene pločaste gromade, pri čemu su obje ljudskim rukama pomno smještene i postavljene poput kakvog megalitskog ''sendviča'', jedna na drugu, što je zaista jedan jedinstveni primjerak arhitekturne forme ovakvih megalitskih spomenika. Riječ je o jednom ogromnom kuriozitetu te nečemu što je nakon prvotnog ugledavanja i autoru ovog bloga gotovo oduzelo dah i izazvalo jedno ogromno divljenje te fascinaciju viđenim prizorom. Naime, detaljnim vizualnim pregledom ovog monumenta, jasno se može uvidjeti kako su zaista oba ova gorostasna višetonska kamena bloka neporecivo ljudskim rukama postavljena u točno ovakav položaj. 

Jedinstveni megalitski spomenik Dalmacije i Hrvatske, ''dvostruki megalitski dolmen'', kojeg je autor ovog članka razotkrio u pravoj mediteranskoj prašumi napuštenog Vidonjskog zaselka Glavice.

Nadalje, kroz vizualno pročešljavanje ovog monumenta, pronađeni su i neki pokazatelji mogućeg načina ili tehnologije izrade točno ovakvog oblika i forme kamenog spomenika. U tom kontekstu postali su vidljivi i manji čak i poluzaobljeni komadići kamena smješteni doslovno u međuprostoru između dva horizontalna gorostasna višetonska bloka, što nam može pokazivati to da su izvorni graditelji Iliri ovaj spomenik izradili na način etapnog pomjeranja i podizanja. Pri tome su sasvim evidentno upotrebljavali i manje nešto zaobljenije komade kamena, ali i vjerojatno mnoštvo specijalno i prethodno pripremljenih drvenih uglađenih oblica, kako bi napravili određene forme rambi i sinusoidalnih pristupnih staza, preko kojih su na način laganog povlačenja, pa potom i rotacije ili prevrtanja tih višetonskih kamenih gromada preko onih istaknutijih prethodno specijalno pripremljenih dijelova podnožja staze po kojima su se prenosili ti blokovi. Na taj način metodom povlačenja i prevrtanja tih blokova, gdje su ustvari blokovi kroz prevrtanje i prepuštali vlastitoj sili gravitacije, uslijed već rečenog specijalnog modusa i načina izrade donjeg dijela pristupne rampe gdje su postojali zaobljeni izbočeniji dijelovi te potom prema samom mjestu gdje je trebao biti postavljen ili podignut megalitski spomenik, i oni udubljeniji dijelovi, domaći ilirski stanovnici su uspijevali čak izrađivati i ovakve čudesne megalitske spomenike. Netko će opravdano postaviti pitanje, kako su onda podizali i ovaj drugi viši, također izrazito kolosalni višetonski kameni blok, posve na višu razinu, ustvari na ovaj donji, ogromni kameni blok kojega su prvotno postavili ? Odgovor bi mogao ležati u specijalnom načinu da su ostavljali ustvari isti način izgradnje pristupne donje trase sastavljene od golemog broja usječenih drvenih oblica te manjeg zaobljenijeg kamenja, no pri čemu su za potrebe podizanja na višu razinu, takve rampe i podloge ujedno i povećavali, odnosno povisivali, za potrebitu visinsku razinu. A sasvim je opravdana, čak i realno zamisliva, mogućnost, odnosno vjerojatnost, da je pri tehnologiji i metodi izrade ovoga, i ovakvih, megalitskih nevjerojatno monumentalnih prapovijesnih spomenika, uvelike iskorištavana vučna snaga bikova ili pak konja, koje su lokalni Iliri upravo na ovom, za stoku krupnog zuba, idealnom području, bez ikakvih sumnji posjedovali u jednom ogromnom broju.

Ne treba govoriti kakav određeni budući potencijal kao jedinstvene i raritetne monumentalne megalitske spomeničke baštine ovaj dvostruki megalitski dolmen u Glavicama između Brestice i Vidonja, posjeduje u kontekstu recimo neke buduće valorizacije ove drevne prastare staze u vidu planinarskih te rekreativnih pješačkih ili planinarsko-treking staza.

Neki od najzanimljivijih megalitskih te novije razotkrivenih ilirskih lokaliteta od strane autora ovog članka, vezano za ovaj južniji predio drevne župe Vidonje, kriju se upravo u okolici, odnosno na području danas totalno napuštenog, zapostavljenog, zaboravljenog, pa i u jednu pravu gotovo vazdazelenu mediteransku prašumu, zaraslog zaselka Glavice u pravcu sjeverozapada od proširene te uređene makadamske ceste između Vidonja i Brestice. Pored već spomenutog jedinstvenog dvostrukog megalitskog dolmena, autor je ovdje djelomično uz pomoć specijalnog fotoaparate te jednim manjim dijelom i uz pomoć ultra laganog drona, uspio izbliza fotografirati pojedine čudesne megalitske, po svemu sudeći, obredne ilirske gradine, kao i ruševine monumentalnih kiklopskih zidina, te megalitskih blokova, podignutih na nevjerojatnim mjestima kao što su recimo okomite kamene litice i uski vrhovi strmih kupastih uzvišenja. Posebice vrijedno takvo otkriće odnosi se na ilirski kameni i suhozidni kompleks koji se nalazi sa sjevernih strana zaselka Glavice, na vršku jednog stjenovitog grebena i uzvišenja koji se poput kakvog poluotoka prostire u pravcu zapada. Ovdje su na specijalno načinjenim zumiranim fotografijama ukazali zaista čudesni prizori koji nam pokazuju nevjerojatnu vještinu gradnje lokalnih Ilira, pri čemu su serije suhozidnih bedema i kamenih blokova, uzidani gotovo na čistu vertikalnu vapnenačku liticu, što odaje jednu ne fortifikacijsku ili obrambenu, već isključivo simboličko obrednu ulogu tih suhozidnih struktura i konstrukcija. Na vrhu samog uzvišenja iznad spomenutih suhozidnih struktura, iako danas u jako gustu vegetaciju zarastao, nazire se jedan kameni i megalitski objekat, po svemu sudeći ruševine kakvog drevnog ilirskog vršnog hrama, poput i sličnih drugih kakvi su pronađeni te razotkriveni na ovom području. Osim ovog ilirskog kompleksa, odnosno obredne megalitske ilirske gradine, razotkrivene na sjevernom dijelu napuštenog zaselka Glavice, autor ovog članka razotkrio je i čitav niz drugih, vrlo sličnih kamenih prapovijesnih konstrukcija, struktura i kompleksa, koji će detaljnije biti prikazani u sklopu bogate fotogalerije koja slijedi ispod ovog teksta.

 

c.     Istočni dio

Vrijedna otkrića, uvidi i spoznaje, o danas zaboravljenim, ignoriranim te nevaloriziranim, prapovijesnim megalitskim lokalitetima, osim na južnom te sjevernom dijelu drevne župe Vidonje, autoru bloga, dogodila su se i na istočnijem predjelu ovog misterioznog dijela Dalmacije. I ovdje je slučaj da se identičan i identično megalitskom prapovijesnom baštinom bogati predio nastavlja u neposrednoj Hercegovini, odnosno na području neposrednog zaleđa Neuma. U pogledu ranijih opisa i navoda vezanih za predmetnu spomenutu megalitsku ili pak ilirsku kamenu baštinu, možemo spomenuti i to da je don Mile Vidović u svojoj knjizi o župi Vidonje, s ovog područja opisao određene lokalitete prapovijesnih gradina, te naveo i postojanje i određenih gomila, kao i činjenicu da su unutar popisa arheoloških lokaliteta ovog područja također naznačene određene gomile te neke rjeđe gradinske strukture. No izuzev svih njih, autor bloga je došao do otkrića ili pak uvida, da ovdje postoje određene izrazito stare i jako monumentalne, megalitske strukture, ustvari gradinski kompleksi, koji još uvijek nisu nigdje niti opisivani niti navedeni kao takvi.

Među svim takvim novije razotkrivenim, a ujedno jako monumentalnim, prapovijesnim lokalitetima, možemo izdvojiti jednu omanju, no izrazito indikativnu, prapovijesnu ilirsku gradinu koju je autor bloga zamijetio također još prije više godina, te potom i detaljno in-situ terenski i obišao te fotografirao, a koja se nalazi na jednom omanjem uzvišenju ponad današnjom uskom cestom u pravcu Galovića. Iako je ova gradina svojim dimenzijama i promjerima omanja, te samo uzvišenje na kojoj se nalazi također niže visine, ono ipak, ukoliko ga se promatra s određene bočne distance, posebice od zapada te od juga, sadržava određeni dominantni reljefni oblik, te je kao takvo moglo poslužiti u određene bitne strateške, a vrlo moguće i za obredne, prapovijesne svrhe. Direktnim obilaskom te prospekcijom autora bloga, ustanovljeno je kako se ovdje nalazi jedna zaista upečatljiva megalitska gradina, koja je sačinjena od jednog središnjeg i vršnog gotovo pravokutno omeđenog prostora sa jako impresivnim suhozidnim bedemom u kojem se nalaze jako lijepo posloženi megalitski kameni blokovi. Izvan tog središnjeg korpusa te megalitskog suhozidnog bedema postoji još i drugi vanjski prstenasti suhozidni bedem, također mjestimično, pa i većim dijelom građen od upadljivo megalitskih blokova, no on nema takvu izraženu masivnost te volumen poput onoga u sredini ovog prapovijesnog kompleksa. Promjer središnjeg dijela obzidanog najmasivnijim te megalitskim suhozidnim bedemom iznosi oko 23 metra. Vanjski pak drugi suhozidni bedem, koji je ujedno i isprekidan, nalazi se najmanje isto toliko metara udaljen od središnjeg suhozidnog bedema. Detaljnim terenskim obilaskom ovog čuda kamene prapovijesne gradnje, autor je pronašao i razotkrio postojanje pravih kamenih specijalno izgrađenih ili podignutih vrata u središnji dio kompleksa, a koja se nalaze na istočnom segmentu glavnog i centralnog kamenog suhozidnog bedema. I pri tome je najzanimljivija, te ujedno i jako indikativna, činjenica to, da se ova drevna kamena vrata nalaze točno i doslovno na pravcu izlazećeg sunca u vrijeme i datume zimskog solsticija, što je moguće plod puke slučajnosti, ali prema svim ranijim uvidima i otkrićima autora ovog bloga, vrlo izgledno da to baš i nije tako, i da nije to tek tako plod puke slučajnosti. Naime, osim svega ovoga, čitav, a posebice gornji i središnji prostorni korpus ove upečatljive omanje megalitske ilirske gradine, te poglavito upravo onaj istočni dio gdje se nalaze vrata usmjerena u pravcu zimskog solsticija, sadržava brojne fragmente brončanodobne i prastare keramike, što je uz ovaj specifičan vid arhitekturne osobitosti, mogući dodatni dokaz i pokazatelj da se ovdje nalazi ustvari nešto što možemo slobodno okarakterizirati kao jedan bitni prapovijesni kameni hram. I to moguće čak hram ili kameno svetište posvećeno solatrijskom kultu, odnosno obredu poštivanja sunca. I zaista ukoliko ovu interesantnu omanju prapovijesnu gradinu krenemo promatrati u ptičjoj perspektivi na najnovijim dostupnim satelitskim visoko rezolucijskim snimkama, pred očima će nam se pokazati i ukazati obrisi kamene konstrukcije koja se posve doima kao ruševina kakvog drevnog hrama.

Osim ove interesantne ilirske kamene i megalitske građevine, na ovom području istoka župe Vidonje, autor bloga je pronašao čitave nizove, danas pretežito teže vidljivih, pa uslijed guste izrasle i vazdazelene vegetacije i gotovo potpuno nevidljivih, kamenih megalitskih prapovijesnih ostataka, konstrukcija i kompleksa, koji se većinom prostiru na upečatljivom pobrđu južno od Galovića u pravcu zaleđa Neuma i neumskog sela Dračevice. Pojedini među takvim novije razotkrivenim megalitskim ilirskim kompleksima doslovno prijelaze državnu granicu pri čemu se sa svojim monumentalnim suhozidnim konstrukcijama prostiru s obje strane granice, i na dijelu Vidonja, kao i na dijelu jugozapadno od Oskrušnice te sjeverno od Dračevice, čineći na taj način jedinstvene ilirske komplekse, koji su pak u novijoj povijesti ''podijeljeni'' državnom granicom. Moglo bi se reći ustvari da je čitav prostor i doslovno svako istaknutije, pretežito kupasto, uzvišenje južnije od Galovića te na ovom sjevernom dijelu neposrednog zaleđa Neuma, totalno ispunjeno nebrojenim ilirskim prapovijesnim megalitskim konstrukcijama, zidinama, zasebno postavljenim ogromnim megalitskim blokovima, ali i zaboravljenim, te u pravim mediteranskim prašumama zaraslim, ostacima monumentalnih gradinskih zdanja, koja su većinom u vidu obrednih gradina te monumentalnih megalitskih platformi. Ipak i među svima njima, kojima je broj zaista začuđujuće velik, unatoč na prvi pogled uslijed izrazite zaraslosti gustom vazdazelenom vegetacijom gotovo nevidljivima, mogu se ovom prilikom izdvojiti pojedini od strane autora bloga razotkriveni prapovijesni monumentalni kompleksi, koji se uvelike ističu u vještini gradnje i podizanja megalitskih suhozidnih konstrukcija. Jedan od njih predstavljen je drevnim monumentalnim kompleksom kojeg je autor razotkrio na jednom omanjem, no oblikom ipak podosta istaknutom, kamenom krškom, danas u gustu nisku mediteransku šumu jako zaraslom, uzvišenju, smještenom u samoj blizini granice, te južno od sela Galovići i Goračići. Ovdje se naime, na čitavom gornjem korpusu jednog ''neimenovanog''  omanjeg kupastog, no ipak reljefno dominantnog, uzvišenja, smještenog s istočne strane većeg uzvišenja indikativnog naziva Sijerno, te neposredno zapadnije od jako istaknutog i visokog uzvišenja Gostilj u neumskom zaleđu, nalaze serije nevjerojatno, u prirodni geološki okomiti vapnenački živac, ukomponiranih te izgrađenih megalitskih suhozidnih bedema, koji okonturuju čitav ovaj vršak brijega, ali se i prostiru, odnosno razotkriveni su i nešto zapadnije te uniže samog vrška ovog brijega, gdje izgrađuju jedan duži zaseban megalitski suhozidni bedem. Ovdje je riječ o zaista jednom senzacionalnom prapovijesnom megalitskom lokalitetu, jednoj prapovijesnoj megalitskoj gradini, koju će tek valjati posjetiti te fotografirati direktno in-situ u neposrednoj blizini samih monumentalnih zidina, budući da je autor bloga do ovog totalno neočekivanog otkrića došao sasvim slučajno putem načinjenosti ogromnog broja specijalnih visokorezolucijskih zumiranih fotografija ovog dijela terena. Prilikom kasnijeg pregleda na širokim ekranima pred očima su se ukazali zaista čudesni i nevjerojatni prizori vještine izgrađenih megalitskih suhozidnih konstrukcija na pozicijama i takvim kamenim mjestima u reljefu, na koja niti koze ne mogu pristupiti. Iz tog razloga, kao i uslijed evidentno vidljivih, pa i upadljivih, arhitekturno-rasterskih, odlika, čitavo ovo novootkriveno ilirsko kameno zdanje, odnosno ovu prapovijesnu gradinu, možemo s velikom vjerojatnošću smatrati i atribuirati, kao jedno monumentalno prapovijesno svetište, odnosno još jednu u nizu megalitskih ilirskih obrednih gradina. Također temeljem uvida u sve izrađene specijalne fotografije, spoznalo se i to kako se ovdje također nalazi jedna vršna specijalno i megalitski podzidana te okonturena, platforma, na kojoj su vjerojatno lokalni Iliri dolazili tijekom određenih bitnih prapovijesnih datuma, izvoditi svoje važne rituale i obrede.

Pogled na razotkriveni megalitski kompleks, ustvari megalitsku obrednu gradinu u pravcu Gostilja i zaleđa Neuma, te južno od Galovića i Goračića.

Na koncu sagledavanja prisutnosti poznatijih, odnosno poglavito onih brojnijih nepoznatijih, ilirskih kamenih megalitskih lokaliteta te kompleksa na ovom istočnijem djelu drevne župe Vidonje, moramo spomenuti i dodatne uvide, spoznaje, kao i otkrića autora bloga, pri čemu možemo izdvojiti pojas koji se nalazi južnije od uske novije ceste prema Galovićima, kao i posebice širok i izrazito prostrani padinski pojas s južnih te jugozapadnih strana veličanstvene južno-jadranske planine Žabe. Pa su u tom kontekstu, na čitavom prostoru blago zaravnjenog do nisko brdovitog pojasa krškog platoa južno i jugozapadno od Galovića pa do većih i uzdignutijih uzvišenja Gostilja i brijega Sijerno, razotkrivene čitave serije ili sustavi ilirskih prapovijesnih zidanih kompleksa, koji su u određenom smislu, savršeno svojom izgradnjom prilagođeni mikrolokalnim geološkim karakteristikama stijena i podloge. Postoje tu još i čitavi nizovi većinom manjih ukopnih prapovijesnih gomila, od kojih su tek određene navedene, ili pak naznačene u dosadašnjim popisima, radovima ili literaturi, no među kojima jedan određeni veći brojčani udio tek čeka pobliže sagledavanje. Posebice su vrijedni zapaženi kameni, i očito prapovijesni, ilirski zidani kompleksi, sa sustavima međusobno prožetih ili promreženih suhozidnih konstrukcija, među kojima se mogu razaznati izvjesni oblici i mogućih, pa i vjerojatnih, ilirskih kamenih nastambi ili kakvih drevnih ilirskih obora, pojata te sličnih prastarih objekata. U pogledu spomenutog i cesti i zaselku Galovićima, nasuprotnog, sjevernijeg te površinom puno prostranijeg, predjela ovog istočnog područja župe Vidonje, koji se prostire na uistinu jako prostranom području jugozapadne padinske strane planine Žabe, osim zapaženih te specijalnim zumiranim fotografiranjem prepoznatih ilirskih kamenih suhozidnih struktura te prapovijesnih gomila velikih dimenzija, autor je uspio zumiranjem ''pohvatati'' jedan uistinu jako zanimljivi posve povišeni terenski dio u podnožju vrhova planine Žabe, gdje se sasvim jasno nazire postojanje čitave serije jako interesantnih, pa i relativno velikih, speleoformi u obliku gorostasnih potkapina, ali i špiljskih objekata, koje još uvijek čekaju neka buduća detaljnija proučavanja. Nema nikakvih sumnji da su ove upečatljive i pretežito velike špilje i polušpilje u podnožju vrhova planine Žabe sjeveroistočno od sela Galovići te Goračići, bile još u pradavna prapovijesna vremena iskorištavane od strane prapovijesnog lokalnog stanovništva, poglavito onoga ilirskoga, ali s otvorenom mogućnošću da su čak ove upečatljive špilje koristili i mnogo mnogo stariji prapovijesni stanovnici, oni svima nama poznati kao neandertalci.

I također pri samom kraju ovog opisivanja i predstavljanja, jednog manjeg dijela u spektru ili fondu svih razotkrivenih te zapaženih ili pronađenih prapovijesnih monumentalnih objekata, kompleksa, zdanja i sličnih spomenika prapovijesne epohe, koja su se autoru dogodila na ovom području, uključujući naravno i neposredno susjedno zaleđe Neuma, potrebito je spomenuti i to kako određeni broj prapovijesnih ilirskih ukopnih gomila na širem području drevne župe Vidonje sakriva i prave prapovijesne stećke, koji su u formama masivnih pločastih poklopnica, odnosno stećaka ploča bez ikakvih znakova ukrašavanja. No, to je tek jedna druga tema za sebe koja bi iziskivala jedan drugi, ovakav sličan, i slično opsežan, vid medijskog opisnog članka, no koja bez ikakve sumnje nosi jedan izrazito veliki potencijal za budućim proučavanjima, pa i samom početnom pokazivanja interesa, od strane sve većeg i većeg broja zaljubljenika s ovih prostora u ovaj oblik kamene monumentalne i megalitske baštine.

 

Zaključno – (neiskorišteni) potencijali i prijedlozi za budućim kulturno-rekreativno-turističkim iskorištavanjem i valorizacijom drevnog ilirskog područja Vidonja i Brestice

Na samom koncu čitavog ovog velikog promotivnog opisnog rada vezanoga za područje drevne župe Vidonje, odnosno područje današnje općine Zažablje, zaključno se može i bez ikakvih sumnji, kazati te zaključiti, kako je potencijal, barem određenih baštinskih područja u moru sveukupno opisane te prezentirane monumentalne drevne baštine ovog područja, u bilo kakvim, a pogotovo budućim rekreativno ili outdoor turističkim aspektima, ogroman i neupitan. A da se već u užem lokalno-administrativnom smislu sve više, ne samo prepoznaje, već i aktivno počinje realizirati, turistički potencijal, odnosno turistički ''background'' općine Zažablje, ustvari drevne župe Vidonje, pokazuje nam i pokrenuti projekt uređenja Centra aktivnog turizma Vidonje, u samom centru Vidonja. 

U prvom redu, gledajući cjelokupno potencijal Vidonja, možemo naglasiti kako bi se budući, pa i već sutra pokrenuti, način valorizacije, ujedno i svojevrsnog brendiranja, ovog još uvijek većini stanovnika ne samo Hrvatske, već i Dalmacije, gotovo potpuno nepoznatog dijela zemlje, mogao, ali i trebao, nastaviti kroz brendiranje Vidonja kao Hrvatskog Nazareta. Iz početnih poglavlja ovog rada, jasno smo uvidjeli da postoje određeni neporecivi argumenti i činjenice koje nas upućuju na jednu ekstra pozitivnu mogućnost brendiranja područja Vidonja upravo kao Hrvatskog Nazareta, odnosno kao jednog od drevnih svetih područja Dalmacije te Hrvatske. Ovakav način i vid brendiranja Vidonja, nije rezultat osmišljavanja ili pisanja autora ovog bloga, već je to kao što smo vidjeli, bilo već i ranije kroz određene jako pozitivne medijske natpise prezentirano široj javnosti te medijima.

No, ono što se dosad u potpunosti zanemarivalo, dakako potpuno neopravdano, a što s određene jako bitne i pozitivne strane, predstavlja jednu ogromnu nadopunu samom brendiranju, valorizaciji te promociji područja Vidonja, odnosno općine Zažablje, jest sva ova toliko brojna, toliko stara, a ujedno i toliko neporecivo monumentalna, kamena graditeljska prapovijesna baština, koja se u ovom radu nastojala opisati barem jednim dijelom, u dovoljnoj mjeri i količini, kojoj bi se budući promotivno-valorizacijski pristup ovom dijelu juga Dalmacije, nastavio i putem promoviranja ove razotkrivene vrijedne ilirske baštine.

Autorov prijedlog i varijante dvije glavne potencijalne planinarske staze ili rute, kao i jedne biciklističke staze, južnije od već populariziranog planinarskog odredišta Marin Vijenca, na području između crkve sv. Liberana i Brestice. Sve predložene staze su realno izvodljive na način potencijalne markacije i prostiranja pješačko-planinarskih ruta pristupačnijim dijelovima terena, te znatnim dijelom i direktno po već postojećim šumsko-brdskim puteljcima, koji na ovom području južno od Marin Vijenca, u funkciji ovakvih puteva i staza egzistiraju još od prapovijesnih ilirskih vremena. Predložena biciklistička staza bi se odnosila na kružnu rutu koja bi startala od podnožja pristupnog asfaltiranog puta za Vidonje, pa preko Vidonja i novije uređenog makadamskog puta sve do Brestice na jugu, kuda bi se preko pitoresknog pogleda na jezero Kuti spuštala ponovno do Misline i Mliništa. 

U tom kontekstu, kao jedan vid već sutra moguće i to prilično, ili relativno jednostavnije, izvodljive realizacije pozitivnog baštinskog tretiranja, odnosno valorizacije ovog područja između Metkovića i Neuma, ogleda se ponajprije u ogromnoj mogućnosti uređivanja te markacije ili označavanja novih uspostavljenih planinarskih ili pak planinarsko-pješačkih, ali i biciklističkih, staza te ruta, koje bi imale i određeni tematski predznak. Sukladno ovom nekom preliminarnom, ali i glavnom autorovom prijedlogu za moguću valorizacija potencijala ovog čudesnog baštinskog krajolika između Marin Vijenca na sjeveru i Brestice na jugu, dopunski rečenome, može se pridodati svakako i daljnji potencijal da se određeni reprezentativniji megalitski lokaliteti s nekim oblikom megalitske spomeničke graditeljske baštine (megalitski ili kiklopski zidovi, vršne obzidane platforme, stepenaste proto-piramidalne gomile, megalitski dolmeni, menhiri, i slično) valoriziraju na način gdje bi se uz već planiranu novije uspostavljenu ili trasiranu planinarsku ili pak biciklističku stazu mogle postaviti u nekoj najkraćoj distanci do tih baštinskih lokaliteta, informativne table, ili barem smjerokazne drvene oznake s natpisom naziva nekog od tih određenih baštinskih megalitskih lokaliteta, odnosno gradina, gomila, kompleksa, itd. Kao što vidimo, već samo ovo početno sagledavanje mogućnosti budućih valorizacija ovog prostora, odaje nam nesumnjivo jedan zaista ogroman potencijal za bilo kakvim budućim kulturno-turističkim, odnosno rekreativno ili outdoor turističkim valoriziranjem.

U tom pogledu, autor ovog bloga za sami kraj te zaključak ovog promotivnog opisnog članka o kamenoj monumentalnoj baštini Vidonja, načinio je par generalnih grafičko-ilustrativnih prijedloga takvog načina moguće buduće valorizacije i iskorištavanja, barem jednog dijela, ovog zapostavljenog, a drevnom prapovijesnom baštinom toliko bogatog, područja i dijela Dalmacije. U tom prijedlogu iznose se mogućnosti, odnosno ucrtane varijante za dvije glavne potencijalne nove planinarske staze sa podvarijantama, te za jednu potencijalnu kružnu biciklističku stazu (slika gore). Ovdje se radi o prijedlozima gdje su na satelitske prikaze ucrtani autorovi predloženi smjerovi, odnosno same trase potencijalnih novih planinarsko-pješačkih ruta, kao i spomenute biciklističke staze, pri čemu svaka od njih prolazi točno kroz prethodno opisivana područja župe Vidonje, gdje se nalaze određeni reprezentativni oblici monumentalne ili megalitske prapovijesne baštine. Ujedno na istom ovom području gdje su ucrtane predložene rute potencijalnih novih planinarskih te biciklističkih staza, izuzev upečatljivih svih ranije opisanih i prisutnih oblika prapovijesne monumentalne arheološke baštine, ovdje se kriju i vrlo atraktivni oblici geološke te geomorfološke kamene baštine, predstavljane ponekad i spektakularnim oblicima vapnenačkih te dolomitnih stijena, zatim s pravim labirintima i prolazima između ogromnih izdanaka stijena, pa još i pojedinim oblicima netaknutih speleoformi poput špilja, jama, polušpilja, potkapina, i sličnih reljefnih atraktivnih oblika. Naravno tu se još sakrivaju i vrlo interesantni, u prethodnim poglavljima spomenuti, ostaci danas napuštenih pravih malih etno-kamenih sela i zaselaka, koji se danas doimaju poput kakvih kamenih arheoloških ruševina izgubljenih u pravim vazdazelenim, u ovom slučaju mediteranskim, prašumama. Svi ovi predloženi smjerovi potencijalnih novih planinarsko-pješačkih, treking, kao i biciklističkih, staza, odnose se na područje južno od dominantnog uzvišenja Marin Vijenac, budući da na Marin Vijencu već postoji, a što je jedna izrazito pozitivna karakteristika koja ide u prilog svemu ovome, označena, prohodna, i što je bitno za kazati -prilično posjećena planinarska staza koja seže od kamene crkvice sv. Liberana pa sve do samog vrha na Marin Vijencu. I kada to sve sagledamo kroz perspektivu, odnosno neupitan potencijal i neupitno prisustvo svih ovdje opisanih oblika te lokaliteta s nekim vidovima prapovijesne kamene megalitske baštine, na čitavom prostoru današnje Općine Zažablje, odnosno drevne župe Vidonje, uvidjeti ćemo da se jedan od najvećih budućih potencijala za bar početni vid valorizacije ovog baštinskog područja i dijela Dalmacije, krije upravo u mogućnosti uređivanja te označavanja novih rekreativnih outdoor turističkih planinarsko-biciklističkih staza, koje bi se prostirale predloženim rutama i smjerovima s južnih strana dominantnog Marin Vijenca.

 

Posebna zahvala autora ovog članka te bloga se upućuje : Općini Zažablje, uredu i načelnici Maji Vrnogi na susretljivosti te dopuštanju uvida u vrijednu knjigu don Mile Vidovića – Župa Vidonje, koja predstavlja vlasništvo ureda i Općine Zažablje, Kominskom fotografu Juri Zovko na vrijednoj pratnji obilaska jednog sjevernijeg dijela župe Vidonje, gosp.Markici Vuici iz Metkovića, predsjedniku udruge Baštinik na također pratnji obilaska jednog, sjevernijeg te istočnijeg, dijela župe Vidonje, gosp. Mati Puljku, Imotskom istraživaču drevne ilirske baštine i skupljaču narodnih predaja, na korisnim diskusijama oko slučajno pronađenih kasno željeznodobnih, te rano-antičkih fragmenata keramike na zapadnom dijelu župe Vidonje, kao i djelatnicima HRT-a i 3. programa Hrvatskog radija gosp. Đini Đivanoviću, Srđanu Nogiću, Maru Marketu i Stijepi Tepšiću na jako vrijednoj te nezaboravnoj avanturi obilazaka dijela zaleđa Neuma, te sjevernijeg dijela drevne župe Vidonje, s konačnim rezultatom snimljene vrijedne radio drame ''Skrivena zemlja''.

 

FOTOGALERIJA :

Slike gore : Satelitski prikazi, pogledi i autorova ilustracija pogleda na jedinstveni protourbanizirani prapovijesni gradinski lokalitet Ilijina glavica u Vidonjama, sa serijama kružnih suhozidnih konstrukcija i podzidova i megalitskim hramom na samom vrhu uzvišenja.

Slike dolje: Prijedlozi potencijalnih planinarsko-pješačkih te biciklističkih staza na prostoru Vidonja, s naznačenim pojedinim reprezentativnim baštinskim lokalitetima (koji nisu jedini na ovom području).

Slika gore: Geološka građa i karta šireg područja Vidonja

Slike gore: satelitski prikazi zapadnog ruba platoa kod Vidonja s pojedinim ilirskim suhozidnim megalitskim kompleksima, posljednja slika. 

SLIKE DOLJE - VIDONJE SJEVERNI DIO :

Slike gore: specijalni zumirani pogledi na megalitske ili kiklopske suhozidne konstrukcije na Marin Vijencu.

Slike gore: Obilasci i specijalne zumirane fotografije razotkrivenih megalitskih struktura na sjevernijem dijelu na zonama ilirskih gradina Marin Vijenac, Gradina, Vranj, Ciganska glavica i okolnih obrednih gomila.

Slike gore: Jedinstvena protourbanizirana ilirska gradina i akropola Ilijina glavica.

Slike gore: razotkriveni čudesni, oko 4000 godina, možda i više, stari, kiklopski zidovi na jednom od uzvišenja sjeverno od Ilijine glavice ( U pratnji cjenjenog fotografa Jure Zovke).

Slike gore: specijalni fotografski zumirani pogledi na razotkrivene megalitske komplekse te obredne ilirske gradine južnog i jugoistočnog dijela Vidonja.  

Slike gore: razotkrivena megalitska, i po svemu sudeći obredna, ilirska gradina iznad ceste prema Galovićima, čudesan ilirski megalitski hram -moguće solatrijsko svetište

Slike dolje: obilasci zona i gradinskog svetišta na Ilijinoj glavici.

Slike gore: pronađeni specijalni te za ovaj krški karbonatni predio egzotični geološki komad stijene, ustvari komada prapovijesne kamene alatke ili žrvnja od magmatske stijene gabro - neporeciv dokaz da i ovi mnogobrojni, na prvi pogled ''obični'' suhozidi datiraju ustvari iz prapovijesnog, ilirskog, perioda.

Slike gore i dolje: obilasci i razotkrivanja megalitskih zidanih struktura na podakropolskom te vršnom dijelu akropole na Ilijinoj glavici.

Slike gore i dolje : satelitski, ortofoto, kao i specijalni zumirani fotografski, prikazi pojedinih istaknutijih megalitskih obrednih gomila, s pogledima od vrha Ilijine glavice, sa istaknutošću gore prikazane jedinstvene Vidonjske, ali i hrvatske, prapovijesne piramide, bazičnog gotovo pravilnog pravokutnika s mjerama 27 X 20 metara.  

Slike gore: specijalni s vrhova obredne akropole na Ilijinoj glavici, načinjeni zumirani fotografski prikazi istočnog te jugoistočnog predjela Vidonja, s jasno vidljivim novo otkrivenim megalitskim ilirskim kompleksima.

Slike gore: pojedini monumentalni vršni te padinski dijelovi akropole na Ilijinoj glavici. 

Slike gore: avanturistički obilazak u pratnji cjenjene ekipe s HRT-a, sjeveroistočnog predjela Vidonja na padinama planine Žabe, te fotografiranje uz impresivne kiklopske zidine neposredno uz cestu u mjestu Kose prema Mliništima, koje odaju dojam prastarog, barem djelomično mogućeg proto-povijesno rano-antičkog, podrijetla.

Slike gore: obilazak monumentalnog ilirskog prapovijesnog megalitskog kompleksa, Gradine iznad sela Galovići, u pratnji cjenjenog Markice Vuice.

Slike dolje: jugozapadni dio Vidonja, podnožje kompleksa na Ilijinoj glavici s fragmentima karakteristične ranobrončanodobne keramike starijeg dijela Posuške kulture, cca 2000 god.pr.Kr., te razotkrivanje ''pastirskog''protourbaniziranog megalitskog kompleksa na zapadnijem dijelu krškog platoa u pravcu delte Neretve.

Slike gore: vidljivi megalitski te očito drevni kameni rubnjaci jedne prastare kamene, očito ilirske, ceste, na prostoru zapadno od Ilijine glavice prema vršnom dijelu platoa.

Slike gore i dolje: obilazak i razotkrivanje čudesnih protourbaniziranih kompleksa na sredini krškog prostranog platoa između Vidonja i doline Neretve, s brojnim monumentalnim kiklopskim građevinama, širokim zidinama, kao i ruševinama upečatljivih kiklopskih kuća koje prema specifičnoj keramici u njima, i po njima, izvorno datiraju još od kasnijeg željeznog doba, pa preko helenističkog, pa do rano antičkog, doba. 

Slike gore: obilazak upečatljivog podakropolskog dijela Ilijine glavice te pronalazak impresivnih kiklopskih zidina, do, oko, a možda i više od, 4000 godina starih.

JUŽNI DIO VIDONJA: Obilasci i razotkrivanja upečatljivih prastarih (oko 4000 god. i više starih) monumentalnih gomila s ugrađenim kiklopskim blokovima u temeljnom plaštu, te drugih brojnih megalitskih spomenika.

Slike gore: pronađeni, danas ogradni, pravi kiklopski suhozid u selu Brestica, u kojem su pronađeni fragmenti ilirske željeznodobne keramike, a što nam govori samim time da ovi, i ovakvi, monumentalni megalitski suhozidi potječu iz ilirskih, prapovijesnih, vremena. 

Slike gore: pronalazak jedinstvenog dalmatinskog, ali i hrvatskog, megalitskog prapovijesnog spomenika, dvostrukog dolmena od kolosalnih kamenih pločastih blokova, u zaraslom zaselku Glavice kod sela Brestica.

Slike gore: specijalne fotografije načinjene ultra laganim dronom, od pojedinih razotkrivenih megalitskih ilirskih kompleksa i obrednih gradina, na predjelu zaselka Glavice.