EKSKLUZIVNO OTKRIĆE) SENZACIONALNE MEGALITSKE KUĆE (DIVOVA) U HERCEGOVINI POTJEČU JOŠ IZ PRAPOVIJESTI IZ BIBLIJSKIH VREMENA
RAZOTKRIVENA JEDINSTVENA (KAMENA) POVIJESNA BAŠTINA U SVIJETU - PRASTARE KIKLOPSKE I MEGALITSKE KUĆE (od prapovijesti do srednjeg i novog vijeka) KRIJU SE POSVUDA PO NIZINSKOJ I PLANINSKOJ HERCEGOVINI - U BROJKAMA OD TISUĆU I VIŠE PRIMJERA - OVO JE SVJETSKA SENZACIJA I RARITET koje bi smo konačno trebali valorizirati kako to zaslužuje ova nevjerojatna baština i od nje napraviti lokalno-nacionalni, pa i svjetski prepoznatljivi BREND ovih područja - DREVNE SUHOZIDNE KUĆE KRŠKIH DINARIDA;
( Pred-uvodna nota: ovo pisano djelo i članak autora, u svom sastavu uključuje, te se direktno nadovezuje na, sa preko 8800 kvalitetnih fotografija obogaćenu, partnersko-integrirajuću web stranicu ''suhozidni atlas Hercegovine'', čiji je link naveden u tekstu te ispod fotografija koje slijede.)
1. Uvod
Veliki broj današnjih iskrenih ljubitelja drevne, a pogotovo monumentalne kamene baštine, naših neporecivih prostorno-genetskih predaka Ilira, s ovih prostora (prostori današnje Hrvatske-Dalmacija, Istra, Bosne i Hercegovine, Crne Gore), u posljednje vrijeme s rapidno rastućim popularno prezentacijskim člancima na internetu te po društvenim mrežama (blogovi, facebook stranice, youtube, posebne web stranice, i slično), možemo slobodno reći da je uvelike došao na svoje. Ono što se može u tome kontekstu sa stopostotnom, i sigurnošću, ali i sa velikim zadovoljstvom, reći te zaključiti, jest neosporna činjenica da je prava i istinska, ujedno i neporecivo - ogromna, vrijednost sve ove, u medijima i od strane domaće struke i stručnih radova, knjiga i prijašnje literature pa gotovo do jučer u potpunosti ignorirane i zanemarene kulturno-povijesne (prapovijesno-ilirsko-antičke) graditeljske kamene baštine, konačno ugledala i sve više ugledava svjetlo dana u pravoj svojoj istini. A istina je ta, uostalom kao što smo i na ovim stranicama (megaliti-hercegovina, plus hercegovina-geoarheo i fosili-hercegovina.blogspot) prije više od 13 godina još ukazivali, da ova vrsta dojučerašnje posve zanemarene, zaboravljene, turnute pod tepih, ignorirane, čak i omalovažavane te ismijavane, drevne kamene baštine naših predaka Ilira, nosi jedan neporecivo ogroman potencijal koji ne samo da se može višestruko iskoristiti u raznim oblicima turističkog spektra, već se u jednu ruku čak i sada uvelike iskorištava na način nepovratno razvijene ispravne svijesti, prije svega kod velikog dijela domaćih stanovnika i istinskih domaćih zaljubljenika u ovu baštinu, o tome o kakvo vrijednoj i važnoj baštini se ovdje radi. Prije svega najosnovnija, i kod brojnih zainteresiranih te upućenijih ljubitelja pradavne (kamene) baštine na području krških Dinarida, odavno prepoznata neporeciva vrijednosna činjenica koja se odnosi na ovu drevnu kamenu graditeljsku i megalitsku baštinu ovih prostora jest čudesna stavka da ovi naši prostori sadržavaju po jedinici površine daleko najveći brojčani udio prapovijesnih suhozidnih te kamenih objekata na čitavom svijetu, budući da se doslovno nigdje u svijetu, osim naravno u nas na prostorima od Istre pa do juga Crne Gore, ne može pronaći ovolika prostorna gustoća (pra)povijesnih kamenih, suhozidnih te megalitskih građevina i struktura. Naravno, u ovu dakle, neporecivu svjetski jedinstvenu, povijesnu graditeljsku baštinu, u prvom redu uključujemo prostu suhozidnu baštinu sačinjenu od doslovno neizbrojivih suhozida (od kojih mnogi sežu i u prapovijesno te antičko doba), zatim od kamenih ili suhozidnih prapovijesnih gomila (većinom prapovijesnih grobnica, ali i obrednih hramskih gomila), gradinskih kompleksa ili gradina, kamenih monolitnih megalita - stećaka, raznoraznih kamenih utvrđenja i objekata, ali i drugih također svjetski jedinstvenih i kao takvih najbrojnijih u svijetu kamenih suhozidnih drevnih građevina - ozidanih lokvi, bunara, megalitskih drevnih brana, megalitskih dolmena, menhira i kamenih krugova (kromleka), te posebice vrijednih i dosada gotovo nepromoviranih kamenih megalitskih prastarih kuća. Unatoč ogromnoj široj medijskoj neprepoznatljivosti prethodno navedenih oblika kamene materijalne (pra)povijesne baštine naših predaka, ipak se jedna, pa i uvelike pozitivna činjenica oslikava u tome da je danas, doslovno svakim danom sve više i više onih koji preko interneta i društvenih mreža uviđaju i sve više prepoznaju o čemu se ovdje radi. Kao što smo spomenuli, već sama prepoznatljivost svjetske raritetnosti i jedinstvenosti ovog oblika kamene baštine u većine zainteresiranih ljudi i čitatelja za ovu vrstu baštine, svakim budućim vremenskim odmakom može bivati samo sve jačom i jačom što je svakako rezultat sve većeg i intenzivnijeg medijskog foto-opisnog promoviranja ovih monumentalnih spomenika diljem društvenih mreža i raznoraznih internetskih portala koje recimo samo reda radi usporedbe - čita možda i tisuću puta više čitatelja svake starosne dobi nego što čita tiskane novine, koje su pa možemo reći gotovo otišle u zaborav u tom pogledu. Sve to rezultira, te je već rezultiralo time da je jako veliki broj ljudi s ovih prostora, i što je jako poticajno onih mlađih, uvelike razvilo svijest o tome da je ova (monumentalna drevna i kamena) baština Ilira, ništa drugo već jedan nedjeljivi, pa i krucijalni, segment kulturno-povijesnog vlastitog identiteta istog ovog stanovništva koje ujedno i nasljeđuje svu ovu baštinu na jednom te istom prostoru. Nešto od možda najvećeg indikacijskog značaja sve ove, danas totalno zaboravljene, kamene i prastare graditeljske baštine, jest to da nam ona definitivno pokazuje i dokazuje jedan neosporan kontinuitet jednog te istog naroda na jednom te istom prostoru, koji je u jako dugom tisućljetnom vremenskom kontinuitetu nasljedovao identičan stil života, s identičnim načinom gradnje kamenih i kameno-drvenih građevina, identičnim odnosom prema okolini, prema kršu, prema šumi, prema kamenu, i što je jako bitno, riječ je o nastavku obrednog štovanja svetih ili sakralnih mjesta na jednim te istim brdskim vrhovima i kotama, a što nam daleko najbolje pokazuju današnje crkvice, stare kapelice i stara groblja koja su podignuta na identičnim mjestima gdje se kriju i ilirske građevine, gradine, gomile, kao i stećci. Sve ove nepobitne i neraskidive relacije pridaju svima nama s ovih područja jedan jak pozitivan input da se što veći spektar drevnog nasljeđa u kamenu, na kamenu te od kamena, nastavi ubuduće sa još većim (medijsko-promotivnim) intenzitetom rasvjetljavati te prikazivati u punom svom svjetlu kako to uostalom i zaslužuje ova neprocjenjivo vrijedna baština. U tom, pozitivnom kontekstu, i sve prisutnijem te medijski promoviranijem, ozračju popularizacije raznolikih vidova drevne ili prapovijesne kamene monumentalne baštine na ovim prostorima, jednu novu ogromnu dozu uzbuđenja, pa i ponosa, pridaju nam svi oni, do jučer gotovo posve nepoznati te medijski nepromovirani, oblici kamene drevne baštine megalitskog stila arhitekture ili morfologije, koji ne spadaju u svima najpoznatije gomile, gradine i stećke, a među kojima se posebice izdvajaju megalitski dolmeni, kameni megalitski 'krugovi' - kromlesi, golemi ili ogromni polumenhiri, uspravljeni megalitski monoliti, obeliski, zatim drevni megalitski bunari, kamene megalitske ili kiklopske 'brane', mostovi, kiklopske vrtače, kamene megalitske ceste, ali i nešto od posebice vrijednog i dragocjenog značaja - drevne kiklopske ili megalitske kuće.
Popularno prozvane ''kiklopske'', ustvari realno rečeno - megalitske, kuće, koje su već ima prilično godina bile kroz pojedine slike te praćene uz malo popratnog opisnog teksta, prezentirane zainteresiranoj javnosti, ljubiteljima baštine te čitateljima na internetskim portalima, naravno prije svega na blog stranicama autora ovih redaka, svoj puni i, s obzirom na (ogromni) značaj, potpuno opravdani zamah, dobivaju upravo u recentnijim vremenima zahvaljujući internetu i globalno, svima jednako i brzo, dostupnom znanju ili spoznajama iz ovog spektra drevne baštine. Riječ je o, prije svega drevnim prastarim ili prapovijesnim, kućama, čiji su temelji ili pak donji dijelovi zidova većinom izrađeni od (često i izrazito monumentalnih megalitskih) kamenih blokova, pri čemu je gornji dio bio u formi 'ravnog' krova sačinjenog od drvene građe, raznolikih drvenih grana, volovskih koža ili pak slame. Autor ovog bloga, 'prvo' veće i značajnije otkriće ovakvih nevjerojatnih monumentalnih povijesnih građevina, imao je prije više od 23 godine, prvo na prostoru izrazito gusto naseljenog i ilirski pra-urbaniziranog padinskog dijela na prisojnom podnožju čuvene i spektakularne ilirske gradine Veliki Žuželj kod Međugorja, pa onda potom i na prostoru krškog platoa te jednog tajanstvenog malog krškog, ali vrlo plodnog, polja zapadno od Donjih Hamzića te južno od Buhova u jugozapadnoj Hercegovini. Te već sada davne 2001.godine, autora bloga je paralelno istraživanju i otkrivanju fosila rudista, u ogromnoj mjeri očarao i fascinirao avanturistički obilazak, jednog pravog zaboravljenog kamenog ilirskog naselja ispod spomenute gradine Veliki Žuželj, koji je krcat ostacima prastarih kamenih kućišta, ali i svojevrsnih 'kućnih' obrambenih bedema, kao i nebrojenih većih ili manjih grobnih gomila. Iako je autor načinio tada nekoliko analognih fotografija tog upečatljivog kompleksa, uslijed dugotrajnosti vremena te su vrijedne fotografije zagubljene, no nema nikakvih sumnji da je ovo davno autorovo otkriće predstavljalo tek samo jedan veliki početak i pečat razotkrivanja lepeze izgubljene i zaboravljene ilirske civilizacije krških Dinarida, civilizacije krških vrtača i draga, koja je do sada unatoč ogromnom broju razotkrivenih kompleksa i monumentalnih zdanja, još uvijek u početnoj fazi tek načetog blaga iz ove skrivene 'knjige' naših predaka i njihove graditeljske ostavštine. Isto tako, tek koju godinu kasnije, i obilaskom spomenutog također nekad gusto naseljenog ilirskog areala južno od brda Ozren između Hamzića i Buhova, nastala je jedna ogromna impresija i fascinacija viđenim, i posve slučajno zatečenim prizorom monumentalnosti ustvari kiklopske gradnje čistih suhozidnih svojevrsnih 'bedema' ili zidova te drevne kuće, koja je unatoč činjenici da je površinom dosta manja, slala vrlo jaku poruku da se moguće radi o drevnom ili prapovijesnom objektu. No, u međuvremenu je uslijed drugih obveza i drugih fokusa (studij, polaganje ispita na PMF-u u Zagrebu, druge tematike, itd.) autoru ovih redaka, ova dva spomenuta otkrića moglo bi se reći - ostavljena su sa strane, no ne i posve zametnuta, budući da je taj davni uvid uvijek tinjao poput plamička vatre koji čeka da se rasplamsa. U međuvremenu od tih prvih otkrića i uvida, pa do danas, a posebice tijekom posljednjih pet, šest godina intenzivnih terenskih obilazaka i proučavanja doslovno svakog mm svakog dijela Hercegovine, autor bloga je i razotkrio i spoznao nebrojene vrlo vrijedne ovakve monumentalne povijesne objekte, kao i njihove osnovne karakteristike. A kao jedan od glavnih povoda pisanju ovog svojevrsnog sinteznog uratka o kamenim megalitskim drevnim kućama ovih prostora, jesu nekolicina posljednjih te recentnijih, pa može se slobodno kazati - senzacionalnih, otkrića, u kojima su razotkrivene pojedine ovakve čudesno monumentalne prastare kamene kuće s atraktivnim ostacima prapovijesnog, točnije brončanodobnog (čak i ukrašenog) glinenog posuđa starog od 3000 pa i do čak 4000 i više godina, kao onog nešto mlađeg no isto tako jako indikativnog budući da pripada kasnom prapovijesnom, te rano-antičkom i rano-srednjovjekovnom periodu. Sva ova otkrića, odnosno totalno neočekivano i slučajno površinski pronađeni vrijedni pronalasci keramike, od onih minijaturnih do onih najvećih, uz monumentalne kamene prastare građevine, od strane autora bloga, nakon pobližeg fotografiranja isključivo su pažljivo ostavljeni na svoje izvorne prostorne pozicije kakve su i kako su zatečene, kako bi se uz autorovu želju, svaki takav lokalitet s tek prepoznatom vrijednošću, ostavio u potpunosti neoskvrnjen i intaktan, te time i kasnije eventualno dostupan bilo kakvom adekvatnom budućem istraživanju ili pristupu. Isto tako točnije prostorno-geografske ili gps pozicije svih takvih fotografiranih te posjećenih ili slučajno zamijećenih monumentalnih suhozidnih zdanja i lokaliteta, iz prethodno rečenog razloga, neće biti iznijete niti preciznije opisivane. Jer, kao što je to mnogima od prije i poznato, nisu svi jednaki i identični pod epitetom ''ljubitelja drevne baštine'', budući da pri tome nipošto ne mislimo niti ubrajamo u istinske i iskrene zaljubljenike u našu kamenu baštinu one s epitetom ''lovci ili tragači na blago'', privatni kolekcionari, detektoraši, kopači ''blaga'', te slične, ustvari za prave povijesno-prapovijesne spoznaje totalno nezainteresirane osobe koje ''se zanimaju'' za (pra)povijesne lokalitete isključivo poradi vlastitih, financijskih te drugih, interesa, bez ikakvih istinskih prosvjetiteljsko-znanstvenih ciljeva i htijenja obogaćivanja vlastite spoznaje i svijesti, već ovdje mislimo isključivo i samo na sve one istinske zaljubljenike u novi val spoznaja o tome -kakvu povijesnu baštinu kao neporecive dijelove našeg kulturnog identiteta, posjedujemo na ovim našim prostorima gdje živimo, po kojima hodamo ili pak odakle potječemo, spoznaja od kojih to naroda, kakve i koliko duboke starosti, s obzirom na našu pripadnu genetsku haplogrupu (ilirska haplogrupa I2a), potječemo mi i naši neposredni preci, zatim spoznaja o količini, brojnosti, još uvijek neprepoznatoj i nevaloriziranoj atraktivnosti, a time i ogromnom (kulturno-turističkom te znanstveno-edukacijskom) potencijalu, svih takvih drevnih i prastarih lokaliteta na kojima se kriju vidovi monumentalnih kamenih, i ustvari suhozidnih građevina, ali i zasebnih postavljenih megalitskih ''instalacija'' ili kamenih blokova kao što su megalitski dolmeni, megalitski menhiri, kromleci, te raznorazni monumentalni arheoopservatoriji ili drevne prapovijesne zvjezdarnice. Jer upravo samo i jedino kroz, ispravnu i potpunu takvu spoznaju o pravoj vrijednosti i značaju sve ove zaboravljene i zapostavljene kamene (pra)povijesne baštine, moći ćemo doprinijeti ujedno i očuvanju iste, kako bi smo mogli bar djeliće od sveukupnog takvog prapovijesnog bogatstva sačuvati u zalog i baštinu našim potomcima, jer smo je ustvari od njih '' i posudili''.
Promatramo li pak razotkriveni arhitekturni kontekst svih slučajno zamijećenih, pronađenih te potom i proučenih drevnih kamenih kuća s megalitskom arhitekturom, može se kazati da su vrlo rijetke one drevne kuće, koje su na kamenim donjim temeljnim zidovima imale pokrovni glineni crijep, mada i takvih kuća ima no one su uglavnom, gotovo većinom, iz antičko-rimskog te kasnijeg srednjovjekovnog, perioda, i nalaze se uglavnom na prostorima donje ili niske Hercegovine. Jedna od najbitnijih, pa i u jednu ruku najatraktivnijih ili najspektakularnijih, činjenica vezanih za ove drevne (megalitske) kuće, jest to da se one kriju diljem vanjskih (krških) Dinarida, na prostorima čak sve od Istre na sjeverozapadu, preko čitave Dalmacije i Hercegovine, pa sve do juga Crne Gore, a da pri tome nose vrlo znakovita obilježja svoje ogromne monumentalnosti (suhozidne) gradnje, te što je možda i najbitnije u čitavoj toj priči - nose obilježja ogromne starosti, puno veće nego što se dosada razmišljalo, a to je period prapovijesti i rane antike. Druga najbitnija, najatraktivnija, i u smislu jednog svojevrsnog ogromnog avanturističkog uzbuđenja (svima onima koji bi se upustili u bilo kakvu potragu za ovim drevnim monumentima i spomenicima drevnog graditeljstva), najizraženija činjenica jest to da su ovi nevjerojatni megalitski drevni spomenici danas doslovno u cijelosti zaboravljeni, zapostavljeni, totalno nepoznati, ignorirani, pa možemo čak i reći posve turnuti pod tepih. Iz tog razloga, jasna je i posve opravdana jedna velika nužnost da se (putem medija i internetskih stranica) što bolje i cjelovitije svima pokaže i ukaže na istinsku i neporecivu ogromnu vrijednost ovih drevnih graditeljskih spomenika kulture i naših predaka. Vrijednost i potencijali ovih monumentalnih spomenika kulture i graditeljstva su toliko značajni da bi mogli komotno u (bliskoj) budućnosti, kao adekvatno valorizirani, istraženi i uređeni, (pra)povijesni kameni monumentalni objekti, predstavljati određene lokalne pa i nacionalne, top turističke destinacije i široko prepoznatljive brendove tih mjesta, tih općina i tih krajeva u kojima se nalaze. U tom istom kontekstu možemo navesti jednu izvrsnu, već postignutu činjenicu iz susjedne Hrvatske, točnije Dalmacije, gdje su se zahvaljujući prije svega nekolicini entuzijasta i vrlo upućenih pojedinaca ili samostalnih proučavatelja (bogatih teoretskim i nadasve terensko-iskustvenim znanjem), pojedini upravi takvi objekti drevnih kiklopskih ili megalitskih kuća uvelike medijski popularizirali te valorizirali da su postali svojevrsni (pra)povijesno-turistički brendovi tih predjela i areala u Dalmaciji gdje se nalaze (zaleđe Omiša - tzv. Poljička republika, dolina Cetine kod Gornjih Brela i Šestanovca, Velebit, zaleđe Šibenika i Zadra, Imotska krajina, itd.) koji su na (google-maps, earth, drugim) javno dostupnim kartama tih područja jasno naznačeni, te kao takvi vrlo posjećeni, pogotovo od strane turista rekreativaca, planinara, biciklista ili pak pješaka. Nema sumnje da će stoga pozitivan trend daljnjeg nastavka (medijske) promocije, valorizacije kao i posjećivanja sličnih, a ujedno izrazito monumentalnih megalitskih objekata prastarih kamenih kuća, biti sve većim i većim, pri čemu će bez ikakve sumnje ovakvi drevni suhozidni objekti predstavljati, ili čak već predstavljaju, nedjeljivi dio turističkog vrlo vrijednog sadržaja određenih područja. Pa krenimo redom nekim kronološkim pregledom, na jedan ekskluzivan opisni i foto-prezentirajući, način, predstaviti ove ultimativne i predragocjene, nažalost danas još uvijek, čak i domaćim povjesničarima ili etnolozima, posve nepoznate kulturno povijesne graditeljske spomenike, koji se prije svega diče spojem čudesne megalitsko-kiklopske arhitekture te ogromne starosti koja seže od prapovijesnih perioda eneolitika i brončanog doba pa sve do rane antike i prvog dijela nove ere.
2. Neolitsko-eneolitske kružne kuće, poluukopane do posve ukopane (poluzemunice i zemunice) mješovite kameno-biljne arhitekture na prostorima gornje i zapadne Hercegovine;
Prema svim, na terenu Hercegovine, od strane autora bloga putem nebrojenih minucioznih terenskih obilazaka te proučavanja svakog kamenčića i kutka ovog prostora, prepoznatim činjenicama i stavkama, jedne od najstarijih čvrstih ili od čvrstih materijala napravljenih kuća iz prapovijesnih epoha, odnose se na prepoznate, i to relativno brojne, kuće ovalnog do potpuno kružnog tlocrta, koje su danas sačuvane uglavnom u svojoj temeljnoj zoni, a ponekad rjeđe i što je puno vrjedniji slučaj, sačuvane su i sa kamenim temeljnim obzidom iznad površine tla pa sve do maksimalno jednog metra visine.
Pojedine od ovih nesumnjivo prapovijesnih nastambi ili kuća na promatranom arealu Hercegovine, koje datiraju iz čak neolitičkog perioda, kao i iz ranih metalnih razdoblja (eneolitik, rano brončano doba), danas bi one neupućenije u realnu terensku situaciju i sliku, podsjetile i asocirale na tzv. klačine što s druge strane predstavlja kružne forme poluukopanih kamenih objekata ili struktura gdje se u periodu novije povijesti (od kasnog srednjeg vijeka prema današnjici) palio vapnenački kamen ili kamen krečnjak, pri čemu se kao nusprodukt proizvodilo tzv. gašeno vapno. I svakako da treba ovom prilikom istaknuti, da uistinu postoji određen broj ovih kružnih danas većinom urušenih kamenih objekata diljem Hercegovine, gdje se radi zaista o klačinama i mjestima proizvodnje vapna. Ponekad je čak slučaj da se nailazi na areal ili prostor gdje se jedne uz druge nalaze ili prostorno preklapaju i rečene klačine iz novije povijesti, ali i prave drevne prapovijesne kružne kuće s kamenom, ponekad i megalitskom kružnom osnovom. Ali ipak, i na svu sreću, razotkriveni su izravno na terenu, pojedini te čak neočekivano brojni neporecivi i vrlo jasni i uočljivi, fakti, pokazatelji ili dokazi koji posve jasno distanciraju i izdvajaju sve one prapovijesne (neolitsko-eneolitske) kamene kružne kuće od klačina iz novije povijesti. Prvi, možda i najbitniji, faktor jest to da su na prostoru Hercegovine prisutni određeni pa možemo slobodno reći - vangradinski ilirski areali ili pak ilirska prapovijesna naselja na otvorenom, gdje se na relativno maloj površini kriju na desetke i desetke specifičnih kružnih poluukopanih objekata (kuća, ponekad i takvih specifičnih grobnica) s temeljima od kamenog sokla ili fino sačinjenog suhozidnog obruba, gdje se vrlo često i naziru jasno izvedena ili izgrađena izvorna ulazna vrata u objekt, čak i sa svojevrsnim predziđem ili prvim odnosno prednjim zidanim pragovima, te masivnim dovratnicima, pri čemu je kao jedna od najbitnijih nadopunjujućih stavki ta da posvuda uokolo, nekad i unutar samih ovih kružnih poluukopanih objekata, mogu pronaći te zamijetiti jasni i neporecivi ostaci prapovijesne keramike koji nose obilježja neolitske te u određenom broju slučajeva i eneolitske starosti ili kulturnog horizonta. Nadalje, vrlo bitna iduća vizualno jako prepoznatljiva i distinktivna stavka ili činjenica jest to da su već na prvi pogled ovi poluukopani kružni kameni objekti posve očito prastari i drevni, te da je sasvim logično da ukoliko bi potjecali iz novije povijesti (slučaj recimo da su klačine) imali bi jasno očuvanije i povišenije kamene kružne obzide ili zidove, pa bar s unutarnjih strana, u visinu od barem preko pola, jednog metra ili više. Treći, isto tako jako izuzetan faktor ili činjenica koja nas upućuje na prapovijesno, neolitsko-eneolitsko do brončanodobno, podrijetlo izgradnje ovih najranijih hercegovačkih monumentalnih kuća, jest to da se doslovno po čitavom vršnom horizontu kružnog temeljnog obzida ili sokla od kamenih blokova mogu zamijetiti obilati ostaci ili fragmenti pečene zemlje ili u prijevodu tzv. kućnog lijepa, pri čemu se čak naziru veliki komadi kućnog lijepa s jasno vidljivim utisnutim stvrdnutim dijelovima gdje je nekad bila priljubljena drvena građa, odnosno deblje grane i drevne oblice tih pradavnih biljno-drvenastih gornjih dijelova tih objekata. Ovo nam je neporeciv dokaz, koji nam uz sve ranije spomenute vidljive činjenice i stavke, sasvim jasno sugerira i stvara nam pred očima jako lijepu ilustrativnu sliku kako je u svoje izvorno prapovijesno vrijeme (možda čak i prije 5000 godina ?) izgledala ova pradrevna kuća prahercegovaca odnosno Ilira. Ona je izgledala tako da je svojim unutrašnjim dijelom bila djelomično ukopana u zemlju (poradi sačuvanja toplinske energije i zaštite od hladnoće, vjetra i ostalih nepogodnih vremenskih uvjeta), pri čemu je imala donji glavni i temeljni preko metra i više široki obzid od kamenih, često i lijepo isklesanih te međusobno u kiklopskom (ciklopskom) stilu uklopljenih, blokova, na kojem je stajao gornji dio od blatom te pečenom zemljom oblijepljenog drveća, drvenih oblica, balvana, drevnih trupaca, šiblja i raznoraznog granja žilave i čvrste strukture. Na ovome svemu, tj. na ovom tipu gornjeg pokrovnog dijela koji je bio od bilja, drveća i granja, mogle su u tom izvornom prapovijesnom vremenu stajati i volovske i kravlje kože koje bi na taj način sačinjavale jedan vješto izgrađen kompletno nepropustan krov. U brojčanom smislu točno ovakve tipove, kako smo i rekli ranije - najstarijih, zasada prepoznatih, hercegovačkih suhozidnih odnosno monumentalnih kamenih kuća, možemo vidjeti zaista na neočekivanom ogromnom broju mjesta i lokaliteta diljem Hercegovine. Pa ih tako recimo ima i neposredno uokolo čuvenog, možda i regionalno najpoznatijeg, ilirskog grada Daorsona kod Stoca, pri čemu se kriju po čitavom istočnijem platou i padinskim potezima terena prema Baranama i Banjama. Neki od ovih kružnih poluukopanih objekata, kao što smo to prethodno naglasili, nisu morali biti u svojoj osnovnoj funkcionalnoj namjeni kao nastambe ili kuće, već možda i neke vrste na taj način napravljenih drevnih grobnica lokalnog stanovništva. Najveći pokazatelji ili mogući materijalni nepokretni dokazi da se u određenom broju slučajeva ovih kružnih suhozidnih objekata najvjerojatnije radi o nekakvim specijalnim tadašnjim (neolitsko-eneolitskim) grobnicama jesu gotovo poput stećaka ogromni kameni poluobrađeni do grublji blokovi koji su postavljeni doslovno u središte ovakvih pretežito omanjih kružnih objekata s promjerima ne većima od 4 do 5 metara, a koji su razotkriveni na padinskom arealu sjeverozapadno i zapadno od Širokog Brijega u blizini sela Kočerin, te u neposrednom podnožju nekoliko gradinskih moćnih sustava (slike u fotogaleriji unutar suhozidnog atlasa). S druge pak strane, u odnosu na ovdje promatrani viši ili gorski predio Hercegovine, možemo reći gotovo potpuno neočekivano razotkrivene, po svemu sudeći identičnog starosnog podrijetla i kružne poluukopane arhitekture kao i prethodno opisivane, iz perioda neolitika, eneolitika pa do ranog brončanog doba, kružne kamene do kameno-zemljane poluukopane kuće, te pojedinačne rjeđe u obliku pravokutnika te izduženo-ovalnih objekata, pronađene su u novije vrijeme od strane autora bloga čak i uz samu morsku obalu na totalno nepristupačnim i od bilo kakvih post-srednjovjekovnih naselja ili zaselaka posve udaljenim arealima u okolici Neuma. Ova otkrića samo nam potvrđuju činjenicu da je drevni prapovijesni čovjek (kojeg prema genetici I2a - staroj preko 25 000 godina na ovim prostorima možemo smatrati Prailirima, odnosno Ilirima), gradio mahom kamene ili barem kombinirane kameno-biljne nastambe tj. kuće, na gotovo čitavom prostoru današnje Hercegovine, od same morske obale i morskih zaljeva pa do padinskih dijelova vrlo visokih hercegovačkih planina.
Do većine ovih, danas jako zaraslih i posve nepristupačnih, drevnih prapovijesnih kuća, zainteresirani posjetitelji trebati će poduzeti gotovo nadljudski fizički izrazito naporni angažman, jer je za dolazak do njih nužno izvesti mukotrpno probijanje kroz inače neprobojnu bodljikavu i često vazdazelenu grmoliku vegetaciju koja je uz sve to izrasla na ultra 'ljutom' kršu odnosno na golemim izbojima oštrih i velikih vapnenačkih stijena prepunih ogromnih jama, pećina, draga i vrtača. Iz tog razloga, probijanjem i dolaskom do ispred ovakvih totalno sakrivenih, gotovo nevidljivih monumentalnih drevnih građevina, producira se vrlo velika fascinacija, koja je u rangu spektakularnosti, s obzirom na sve te evidentne činjenice na kakvim su nevjerojatnim ultra krškim i danas totalno nepristupačnim terenima Hercegovine (naravno kao i diljem susjedne Dalmacije), pradavni autohtoni ilirski stanovnici izgradili zavidan i neočekivano veliki broj, kamenih kuća od klesanih kamenih blokova, a što pri tome najranije od njih sežu u čak egipatsko razdoblje ili razdoblje koje bi odgovaralo čuvenoj minojskoj fazi starih palača ili čak predpalača odnosno fazi prije palača, tj. u vremenskom razdoblju nama najpoznatije Posuške kulture oko 2000 god.pr.Kr., pa i još starije od toga. Fascinacija je upotpunjena evidentnom činjenicom same, nevjerojatno guste ili velike, brojčane gustoće svih ovih prapovijesnih autohtonih nastambi, bilo da je riječ o kombiniranim kameno-biljnim (zemljanim), ili pak samo o kamenim, drevnim kućama. Iako su ovi drevni kameni spomenici prapovijesnog ili rjeđe ilirsko-antičkog, graditeljstva, u generalnom smislu znatno malobrojniji za razliku od nebrojenih kamenih najčešće grobnih ilirskih gomila, s druge pak strane oni su u općenitom i češćem smislu puno vrjedniji, i oku višestruko atraktivniji, poradi same činjenice očuvane monumentalnosti suhozidne gradnje, očitovane u megalitskom (kiklopskom) zidanju s precizno uklopljenim i često poligonalno jako lijepo obrađenim kamenim blokovima. U pojedinim slučajevima, s obzirom na jasnu i evidentnu cjelokupnu monumentalnost takvih objekata odnosno prapovijesnih kamenih kuća, nećemo puno pogriješiti krenemo li ih tretirati ili definirati kao svojevrsne prapovijesne kamene palače drevnih stanovnika ovih krajeva. Uzmemo li pri tome u obzir neporecive činjenice koje nam govore da su se skoro svi danas svjetski popularni, izrazito razvikani te nadasve turistički mega-posjećeni, prapovijesni graditeljski objekti definirani ili opisivani kao drevne palače - na grčkom otoku Kreti u sklopu čuvene Minojske civilizacije, ili pak oni još kasniji (iz Mikenske kulture - Mikena, itd.), morali u cijelosti iskapati te biti iskopani jer su ranije nakon prvotnih otkrića bili doslovno jedva vidljivi iznad površine tla, onda bi se svi mi trebali zamisliti nad (još uvijek posve neprepoznatom i trenutno turnutom pod tepih) vrijednošću i potencijalima ove naše prapovijesne kamene baštine, i svih ovih naših, a tj. ilirskih kamenih nastambi, čitavih kamenih sela, gradića, pa i gradova, kao i hramova, svetišta i arheoopservatorija, koji su za divno čudo i dan danas nakon više od 3, 4, pa čak i 5 tisuća godina, skoro u cijelosti ostali nadpovršinski očuvani sa monumentalnim kamenim megalitskim i poligonalnim zidinama, ponegdje i do 4 metra u visinu. Ova čudesna još uvijek zadivljujuća, pa i svjetski raritetna ili jedinstvena, nadzemna očuvanost pojedinih prapovijesnih suhozidnih te megalitskih ''kuća'' ili kućama sličnih građevina, u velikom broju slučajeva, pogotovo u onim nešto višim gorskim do gorsko-periplaninskim područjima Hercegovine, ponajviše je posljedica jedne nadasve vrhunske kombinacije lokalne geomorfologije te jednog prilično dugog vremenskog iskorištvanja ili mogli bi smo reći - korištenja u dugom vremenskom kontinuitetu jednih te istih drevnih i prastarih kamenih suhozidnih objekata, kojima zbog te najranije vrlo solidne, a nekad i izuzetne, suhozidne protupotresne poligonalne, gradnje, osnovni ili donji temeljni, a često i najveći, dijelovi zidova tih objekata, uopće nisu sekundarno razgrađivani ili rušeni da bi se ponovno od nulte baze nadograđivali, već su samo ti isti postojeći prastari suhozidni glavni ili temeljni zidovi, dodatno bili kroz taj vremenski kontinuitet popravljani, učvršćivani, pri vršnim dijelovima djelomično dograđivani ili pak modificirani na taj način da se osnovna prastara i drevna suhozidna struktura uspjela tako očuvati do dana današnjeg.
3. Jedinstveni pokazatelji drevnosti - pravokutno-ovalne megalitske kuće nizinske i brdsko-gorske Hercegovine u svjetlu pronalazaka prastare keramike
Ono što pridaje jedan čudesan i neporecivi izuzetno vrijedan pečat, i sačinjava ustvari jednu totalno neočekivanu, kao i slučajno razotkrivenu senzaciju, koja sveukupno upotpunjava značaj i vrijednost brojnog dijela prastarih kamenih suhozidnih kuća po Hercegovini, jesu razotkriveni ostaci drevne, prapovijesno-ilirske te jednim manjim dijelom i antičke keramike, unutar užeg arhitekturno-rasterskog korpusa kamenih kuća. Kao jedno od najranijih autorovih takvih, također neočekivanih ili slučajnih, pronalazaka i otkrića prapovijesno-antičkih kompleksa s kamenim kućama u čijim užim prostornim arealima se nalaze ostaci prapovijesno-antičke keramike, može se izdvojiti pronalazak i otkriće jednog čudesnog kamenog, i prije svega - megalitskog, ilirsko-antičkog kompleksa u neposrednom zaleđu Neuma u blizini sela Broćanac prema Gradačkom polju, gdje je autor ovog bloga još prije 10-ak godina, kroz detaljno i fizički izrazito mukotrpno obilaženje, tj. bolje rečeno probijanje, kroz gustu mediteransku kršku vegetaciju, zamijetio, a potom i poslikao, čitave serije negdje plićih, negdje malo viših nadzemno još uvijek očuvanih, uglavnom pravokutnih temelja suhozidnih objekata, po svemu sudeći drevnih kuća, uz čije bočne zidove te unutar neposrednog areala tih kuća, su zamijećeni te poslikani isto tako i vrlo indikativni ostaci ilirsko-antičke keramike, ali i one starije koja očito potječe iz brončanog doba, a moguće čak i iz eneolitika ili bakrenog doba. Ujedno na istom tom mjestu, ustvari u jednom vrlo indikativnom rastersko-arhitekturnom odjeljku ili svojevrsnom ''kvartu'' tog čitavog drevnog naselja, jasno se može zapaziti te pronaći očigledan te nepobitan dugotrajni kontinuitet iskorištvanja prvotnog izvornog prapovijesnog brončanodobnog ilirskog megalitskog naselja i megalitskih podzidanih terasa iz tog vremena 2 i 1. tisućljeća prije Krista, kroz razdoblje ilirske kraljevina, te potom i rano-antičkog razdoblja kad su Iliri potpali pod rimski utjecaj, da bi isto tako jedan bitan dio ovog drevnog naselja bio iskorišten za život ljudi tijekom ranog srednjeg vijeka kad su na određenom dijelu i broju izvornih ilirsko-antičkih kamenih kuća, pripadnici tih moćnih ranosrednjovjekovnih vlastela nadogradili svoja kamena zdanja i prave kamene palače, dok su na određenim bočnim dijelovima u neposrednom prostornom dodiru s tim izvornim starijim ilirsko-antičkim kućama, bili podigli svoje očito mlađe i nešto drugačije građene, kamene kuće u čijim užim zidovima jasno vidimo nanose maltera te jednako obrađene puno manje kamene pravokutne blokove nego su to oni ogromni i megalitski koji su svojim oblicima i načinom obrade karakteristični za vrhunac ilirskog perioda te perioda helenizma i kasnog željeznog doba. I sad što se tiče ranije navedene vrlo bitne i jako indikativne pronađene i zamijećene keramike unutar korpusa ovih kamenih kuća te čitavog ovog drevnog kamenog megalitskog naselja, trebamo ovdje napomenuti jednu možda i ključnu činjenicu, a to je, da unutar ovog prostornog kamenog kompleksa postoje određene očito i neporecivo prastare, ilirske ili ilirsko-romanske, kamene megalitske i čiste suhozidne kuće pravokutnog tlorisa, koje imaju jako široke, pretežito niže nadzemno uzdižuće ili visinski niže bočne zidove, pri čemu su svi ti zidovi od takvih najizvornijih ilirskih kuća izgrađeni u pravoj megalitskoj suhozidnoj tehnici slaganja ogromnih, čak i ponegdje višetonskih, kamenih blokova, obrađenih u poligonalne forme, te međusobno vrlo precizno uklapanih u ''ciklopskoj'' protupotresnoj tehnici. Ove kuća sa svojom izuzetnom arhitekturom toliko su upadljive, ali i očito puno puno drevnije ili starije, od neposredno smještenih onih iz ranog srednjeg vijeka koje je gradila već rečena vlastela, te koje su nadzemno puno više očuvanije sa totalno drugačijim kamenim zidovima od jako malih i jednako obrađenih kockasto-pravokutnih blokova sa puno vidljivog maltera između njih. I kao najvrjednija potvrda rečene veće starosti ili veće izvornosti onih prvih puno nižih, plićih, čak i polu-ukopanih, megalitskih poligonalnih kamenih kuća, autoru bloga predstavljala je totalno neočekivano pronađena ilirsko-antička i uvjetno rečeno rimska keramika, koja se krije niti više niti manje već doslovno po zidovima tih izvornih prastarih suhozidnih kuća, kao i neposredno uokolo vanjskih zidova tih kuća. Prema oblicima, izgledu, karakteristikama tehnološke obrade, načinu fakture, teksturama i bojama te keramike, autorova pretpostavka jest da je riječ o rano-antičkoj ilirsko-romanskoj keramici koja potječe iz helenističkog perioda te republikansko-carskog perioda od 1 st.pr.Kr. pa do 3.,4. st.po.Kr., što u prosjeku jasno ukazuje da je jedan dio ovih vrijednih kamenih megalitskih i suhozidnih kuća star barem oko 2000 godina. Nedugo nakon ovog izuzetno vrijednog uvida i pronalaska, autoru ovog bloga, prije otprilike 7 godina, dogodilo se i drugo, pa i uzastopno treće, otkriće koje ima karakteristike vrlo slične ovome prethodno opisanom. Naime, autor je ponovno kroz višestruke i opetovane detaljne terenske obilaske jednog zanimljivog područja do tada, a i još uvijek uveliko nepristupačnog ili teže prohodnog, krškog terena kod Čapljine, između Gabele te prostora čuvene Narone u pravcu zapada, totalno neočekivano razotkrio jedno prilično prostrano ilirsko-antičko naselje u kojem se pored rjeđih karakterističnih prapovijesno-ilirskih kamenih suhozidnih bedema većih širina te povremenog megalitskog karaktera, kriju doslovno na desetke ruševina pravokutnih suhozidnih kuća s impozantnim monumentalnim ulazima, koji su oivičeni megalitskim dovratnicima. I ono što je pri tome bilo od možda ključne pronađene i razotkrivene činjenice, identično kao i u prethodnom slučaju u neumskog zaleđu ispod sela Broćanac, jest pronađena keramika unutar korpusa kako zidova tih monumentalnih pravokutnih zdanja, tako i neposrednim okolicama ovih kamenih kuća. Pronađeni su komadi keramike koja svojim izgledom i morfološkim osobinama jasno upućuje i pokazuje nam kasno-željeznodobni, tj. helenistički, kao i rano-rimski period. Naime, na zidovima pojedinih takvih monumentalnih kamenih kuća zamijećeni su i poslikani fragmenti ranih grčko-italskih amfora kao što je tip Lambogia II, ulomci rano-antičkog crijepovlja, ali i fragmenti grublje domaće ilirske keramike koja upućuje na period kasnog željeznog doba. Svi ti pronalasci ovih tipova keramike izravno unutar korpusa kamenih kuća te po očito fino uređenim i podzidanim terasama istog ovog naselja gdje se ove kuće nalaze, jasno nam indiciraju izgradnju i korištenje ovih kamenih objekata te jednog te istog naselje kroz višestoljetni period i to od kasnog željeznog doba, preko doba helenizma, pa do rimskog perioda. U prosjeku znači da možemo okarakterizirati jednu izuzetno vrijednu činjenicu da se i u ovom dijelu Hercegovine, temeljem brojnih indikativnih keramičkih ostataka, krije jedno prastaro kameno naselje sa ostacima suhozidnih kuća, staro oko 2000 godina. No, osim svih ovih pronalazaka te uvida koji nam govore da u Hercegovini imamo još uvijek očuvana kamena drevna naselja s kamenim kućama, koji su stari i do 2000 godina pa i više, autoru bloga dogodila su se, ponovno totalno neočekivana i slučajna, otkrića u kojima su se razotkrila kamena naselja te kameni suhozidni objekti koji datiraju u nevjerojatno neolitsko-eneolitsko doba, kao i razdoblje brončanog doba, a što je u rasponu od 3000 god.pr.Kr. pa do otprilike 1700 god.pr.Kr. kad su potkraj ranog brončanog doba u sklopu vrhunca razvoja Posuške kulture diljem Hercegovine bila podignuta impresivna zdanja, kako ona bedemska, tako i ona naseobinska, s ostacima i ruševinama ne samo ''običnih'' kamenih kuća, drevnih štala ili pojata, već i pravih izgubljenih palača. Otkrića koja su uslijedila od perioda 2016.2017 pa do posljednjih godina, u kojima su pronađeni veći ili manji naseobinski prapovijesni kompleksi s ostacima kamenih kuća te ostacima pripadne prapovijesne keramike, zaista su brojni te time i vrlo indikativni za stvaranje naše prave i istinite slike o našim (prapovijesnim) ilirskim korijenima. Među njima kao nešto indikativnije i značajnije u kronološkom smislu možemo navesti autorovo otkriće jednog prilično malog, no izuzetnog kamenog prapovijesnog kompleksa s ostacima suhozidnih konstrukcija i građevina, koji se nalazi unutar jedne omanje prave krške vrtače u zapadnom dijelu Brotnja na prostranom krškom platou. Naime, autor bloga je u tom periodu s prvotnim htijenjem i željom ušao i probio se do dna te zanimljive vrtače kako bi snimio isto tako jako zanimljive fosilne ostatke davno izumrlih neobičnih i atraktivnih kamenih školjki tzv. rudista koji su živjeli u dobu dinosaura - periodu gornje krede prije više od 80 milijuna godina. I dok je autor tako obilazio vrlo zanimljive stijene prepune tih zanimljivih izumrlih fosila, koje su stršale u samom dnu vrtače sa zemljom crvenicom, u vidno polje su upali brojni keramički ostaci koji su se nalazili posvuda po toj zemlji i uokolo bočnih strana vrtače. Približavanjem do njih te njihovim poslikavanjem, odnosno vizualnim pregledom, ustanovljeno je kako se radi o prastarim keramičkim posudama koji imaju jasna morfološka i stilska obilježja eneolitičke ili bakrenodobne izvedbe, a što je riječ o periodu oko 4500 do 5000 godina prije sadašnjosti. Naime, pronađeni su i zamijećeni fragmenti posuda koji imaju ornamentiku ili ukrase, tj. urezano-ubodne simbole i forme, koje jasno upućuju na Jadransko-ljubljansku kulturnu grupu sa izvjesnim obilježjima čuvene Vučedolske kulture. A da priči oko ovog zanimljivog omanjeg, no jako vrijednog, prapovijesnog kamenog lokaliteta, izuzev ovih keramičkih ostataka, tu nije još niti blizu kraj, pokazao je autorov detaljni obilazak čitave okolice ove vrtače gdje su neposredno uz njene rubove pronađena dva djelomično ukopana (poluzemunice), i vidljivo suhozidno građena, objekta, odnosno drevne kamene nastambe. I upravo neposredno uz korpuse i zidove ovih nastambi pronađeni su i zamijećeni identični fragmenti keramike kao i oni neposredno smješteni bliže centru ove vrtače. Sve nam to dakle u konačnici jasno ukazuje na činjenicu kako se ovdje krije jedno impresivno i vrlo vrijedno prapovijesno kameno naselje, obiteljskog karaktera, koje u svom sklopu ima barem minimalno dva kamena suhozidna objekta tj. kamene kuće. Pregledom tih kamenih kuća, ustanovljeno je također kako se ovdje radi baš o tipičnim ili karakterističnim prapovijesnim kamenim kućama s iako danas znatno obrušenim, no jasno vidljivo prilično širokim zidovima niže visine no s vidljivom ukopanošću čitavog unutarnjeg dijela kuće, te mjestimično i naslonjenošću jedne strane kuće uz prirodnu strmiju stijensku podlogu ruba ove krške vrtače. U zaključnom smislu možemo reći i zaključiti kako ovdje imamo kameni prapovijesni kompleks s kamenim kućama, koji datira u vrijeme od prije 4500, a možda i 5000 godina. Nadalje, u ovoj znakovitoj priči i poglavlju vezanom za relacije i simbioze pronađene prastare keramike te kamenih kuća ili kamenih kompleksa, vrijedi nam spomenuti relativno brojne lokalitete gdje se kriju po svemu sudeći najstarije hercegovačke kamene kuće, a to su one poluukopane do posve ukopane kamene kuće ovalno-kružnog tlocrta, gdje autor ovog bloga, također direktno uz njih ili u njihovom prostornom korpusu, pronašao isto tako vrlo znakovite i indikativne fragmente prapovijesne keramike. Ovaj slučaj se posebno odnosi na već spomenuti areal u Brotnju iznad autorovog sela (Ograđenici i Čerin), gdje su upravo neposredno uz kao i uokolo ovakvih kamenih kružnih ukopanih ''kuća'', odnosno objekata, pronađeni keramički fragmenti koji sa svojim stilsko-morfološkim obilježjima pokazuju period bakrenog ili eneolitskog doba, ali i mogućnost da se radi čak o kasnijem neolitiku. Naime, uz jednu od ovih kuća pronađen je fragmenat keramike s ukrašnim obodom posude s nizom uboda, a što je analogno posudama tzv.kasno-nakovanske te kasno-hvarske kulture, kao i posudama iz nalazišta Pod kod Bugojna, Ravlića pećini kod Gruda, ali i određenim posudama poznate Lasilnjske te Kostolačke kulture na prostorima današnje Panonije. Sve ove analogije te sva ova navedena nalazišta u prosječnom kronološkom segmentu indiciraju nam period eneolitika, što ponovno ukazuje na starost oko 5000 do otprilike 4200 godina prije sadašnjosti. Izuzetno vrijedne i jako indikativne keramičke ostatke direktno na kamenim prastarim kućama, autor je razotkrio, ponovno posve slučajno i neočekivano, na jednom kamenom kompleksu neposredno iznad Neuma, između sela Radež i Brestica. Naime, nakon obilaska i fotografiranja uistinu impresivnih te prilično brojnih ilirskih kiklopskih zidina, autora su u vizualnom smislu zaintrigirali u daljini vidljivi te uočljivi ostaci kamenih kuća čiji su suhozidovi izvirivali iz guste mediteranske vegetacije. Iako je autor u prvi mah mislio da je riječ o mlađim, eventualno srednjovjekovnim, kućama, nakon teškog probijanja kroz neprohodnu i zaraslu vegetaciju te dolaska izravno na zidine ovih kamenih zdanja i kuća, došlo je do pronalaženja neočekivano brojne očito i neporecivo prapovijesne keramike, grube klasične gradinske ilirske fakture, čiji su se fragmenti nalazili direktno baš po zidinama ovih kamenih kuća. Autor je tom prilikom razotkrio fragmente i posuda, ali i drški, koji svojim stilsko-morfološkim obilježjima jasno ukazuju i pokazuju prapovijesni period brončanog doba, pri čemu je autorova pretpostavka kako se ovdje radi o periodu kraja ranog te početka srednjeg brončanog doba u rasponu od cca 1800 pa 1600,1500 god.pr.Kr. Što nam ovo dakle govori ? Govori nam ponovno jednu neporecivu i izuzetnu spoznaju, odnosno činjenicu, da i u ovom dijelu Hercegovine, u zaleđu Neuma, imamo ostatke nadzemno još uvijek velikim dijelom očuvanih, kamenih kuća te popratnih kamenih zdanja, koja datiraju još iz vremena Ilira i brončanog doba. U daljnjem bitnom kontekstu ovih kamenih kuća, vrijedi spomenuti i druge pronađene i razotkrivene izuzetne činjenice te uvide. Naime, u prvotnom vizualno-detekcijskom smislu, postaje nam upadljivo kako su ove kamene kuće građene u čistoj suhozidnoj tehnici gradnje svojih zidova, koji su mjestimično širi i od 1-og metra, te unutar kojih se nalaze monumentalni ulazi od velikih monumentalnih ili megalitskih dovratnika. A pored prapovijesne keramike koja je posuta posvuda po ili unutar samih zidina ovih kamenih kuća, kao dokaza prapovijesnog podrijetla ovih zdanja, autoru se sasvim neočekivano dogodio i još jedan pronalazak koji je možda još indikativniji i jači dokaz te pokazatelj prapovijesnog podrijetla ovih kuća iz brončanog doba. Riječ je naime, o sasvim slučajno zamijećenom karakterističnom brončanodobnom prapovijesnom grobu ili grobnoj kamenoj konstrukciji tipu groba tzv. zgrčencu, sastavljenom od četiri vertikalno postavljene masivne kamene ploče, dužine oko jednog metra ili možda tek neznatno dužem, a koji je, što je nadaleko najindikativnije, svojom kamenom grobnom konstrukcijom totalno arhitekturno uklopljen, ili bolje rečeno, spojen, sa ulaznim dijelom jedne od ovih kamenih kuća. I nadalje isto tako vrijedi spomenuti da je u čitavom ovom mini-kamenom komplesku od otprilike 4 do 5 zamijetljivih kamenih objekata, autor razotkrio i one objekte ili kamene kuće koje imaju ovalan tlocrt ta također jako upadljivi monumentalni ulazni dio od megalitskih dovratnika. Osim svega toga, autor je razotkrio vrlo jake indicije da se, osim već rečenog karakterističnog brončanodobnog groba zgrčenca, na istom ovom mjestu, u neposrednom okruženju ili arhitekturnom dodiru s nekim od kamenih suhozidnih objekata, moguće krije još nekoliko sličnih grobnih konstrukcija. Isto tako vrijedi spomenuti da se čitav ovaj prapovijesni kompleks od nekoliko pravokutno-ovalnih kamenih kuća s integriranim grobnicama, u prostorno-kontekstualnom, ali i kronološkom, smislu, nalazi pozicioniran točno između najmanje tri prapovijesne ilirske gradine, kao i to da se nalazi isto tako u neposrednoj udaljenosti od nekoliko upečatljivih brončanodobnih kamenih grobnih gomila. U vremenskom periodu obilazaka autora ovog bloga, sličnih drevnih mjesta i pozicija sa zamijećenim kamenim prastarim strukturama po Hercegovini, nakon prethodno navedenih pronalazaka, kao iduće, također vrlo zanimljivo otkriće i spoznaju, možemo izdvojiti razotkriveni suhozidni i očito prastari kameni kompleks južnije od poznate megalitske gradinske akropole Zvonigrada u pravcu Mostarskog blata, koji je vješto izgrađen i prostorno uklopljen u jedan izduženi nešto zaravnjeniji padinski dio smješten između dva do tri stijenovita grebena ili rasjedna sustava, čime se opet očituje veliki i znalački simbiotski odnos lokalnih Ilira naspram lokalne geologije i geomorfologije. U kontekstu samih kamenih građevina i ostalih pronalazaka možemo navesti da na čitavom ovom prostoru postoje na desetine urušenih i poluukopanih kamenih i često pravih megalitskih građevina, najvjerojatnije prastarih (ilirskih) kuća, s pravokutnim, a ponegdje i ovalno-kružnim tlocrtom. Ono što pridaje također veliki značaj, vrijednost i ustvari daje bitni pečat ovim prapovijesnim kamenim kompleksima iznad Mostarskog blata, kao kompleksa i građevina koje datiraju iz prapovijesnog perioda, jesu također prisutni keramički prapovijesni fragmenti raznoraznih glinenih posuda koje su koristili stanovnici ovih drevnih ilirskih proto-urbaniziranih sela. Vrlo slične kamene komplekse, gdje također možemo pronaći u istom tom neposrednom prostornom kontekstu i ostatke prapovijesne keramike, možemo pronaći na vrlo prostranom arealu koji se pruža brdsko-gorskim hrbatom iznad Gruda te seže sve do južnih brdskih prostora areala Posušja. U tom kontekstu autor ovog bloga, došao je do takvih razotkrivanja i otkrića na, danas pretežito izrazito zaraslom te nepristupačnom, krškom terenu, koja se mogu okarakterizirati kao bitna nadopuna ranijih, no jasno vidljivo - vrlo parcijalnih, otkrića vrijednog istraživača Petra Oreča u sklopu prapovijesnih kompleksa Posuške kulture, čije je najveće temelje u spoznajama i definicijama upravo snosio on. Bitne nadopune svih tih Orečovih uvida i spoznaja, kao i djelomično spomenutih činjenica u njegovim uratcima, spoznate od strane autora ovog bloga, predstavljaju novo spoznate činjenice da na brojnim mjestima i lokacijama gdje je P.Oreč pronašao i odredio to kao ''vangradinska'' prapovijesna naselja ''bez vidljivijih'' kamenih konstrukcija ili fortifikacija, ustvari se nalaze i kriju ništa drugo nego prave gradine ili gradinski kompleksi, koji bez obzira na svoju geomorfološku atipičnost, imaju jasno vidljive i često monumentalne, ostatke suhozidanih bedemskih konstrukcija te raznoraznih, pretežito terasastih, megalitskih suhozidina. A dodatni pečat ovim spoznajama i uvidima na terenu pridaju autorovi pronalasci neočekivanog broja očitih prastarih kamenih kuća, kao i kamenih izvirujućih temelja ovalnih do pravokutnih zidina sačinjenih od mjestimično pravih megalitskih kamenih blokova. Na pojedinim pak, takvim mjestima i pozicijama, kao što je posebice vrijedan areal bliže bočne okolice poznate Trostruke gradine, autor bloga je razotkrio čitave uvezane čudesne kamene i megalitske komplekse kuća te raznoraznih megalitskih zidina ili objekata, što je sve međusobno uvezano i integrirano u tolikoj mjeri i formi da sačinjava nešto što možemo okarakterizirati kao prave male 'mini-gradiće' ili proto-urbanizirane prapovijesne komplekse. Naime, u jednom takvom, danas totalno u gustu i neprobojnu prašumastu vegetaciju zaraslom, kamenom kompleksu, sa prisutnim ostacima specifične keramike brončanog doba i Posuške kulture, autor je pronašao čitav jedan čudesan sklop pravokutnih monumentalnih suhozidnih zdanja niskih i plitkih zidina, znatne širine, te sa jako monumentalnim ulaznim dijelovima omeđenim postavljenim megalitskim blokovima u vidu ortostata. Probivši se tako kroz tu gustu i često i jako bodljikavu vegetaciju, autor je unutar nekoliko takvih objekata, po svemu sudeći objekata stambenog karaktera, pronašao nevjerojatne kiklopske zidine onih dijelova ili onih stranica tih kuća koje su sa čudesnom vještinom uklopljene u prirodni polu-okomiti stjenski živac. Znači u sveukupnom zaključnom smislu, s obzirom na skrivenu monumentalnu arhitekturnu odliku ovog kompleksa, kao i neposrednom prisustvu prapovijesne brončanodobne keramike Posuške kulture, možemo zaključiti da je ovdje razotkriven samo jedan (u vjerojatnom čitavom nizu sličnih drugih ovakvih kompleksa na širem okolnom području) reprezentativan prapovijesni kompleks s ostacima pravih kamenih palača, odnosno pravokutnih do ovalnih, megalitskih i suhozidnih kuća, a koje datiraju još od vremena Ilira, i starosti od prije 3500 godina. U pogledu nešto mlađih, no ponovno vidljivo ilirsko atribuiranih, prisutnih keramičkih ostataka, koji se nalaze u neposrednim ili užim arhitekturno-rasterskim sklopovima kamenih kuća ili sličnih objekata, vrijedi nam ovdje spomenuti i vrlo vrijedni još prije 7 godina razotkriveni drevni kameni kompleks ilirsko-antičkih palača i prapovijesnih kuća ispod padina morfološki jako upečatljivog brda Ozren (lok.Ozrinj) na krajnjem sjeverozapadu Brotnja, odnosno područja Čitluka. Naime, autor bloga je kroz također višestruke i jako detaljne terenske obilaske, ovdje razotkrio unutar jedne neočekivano, čak preko kilometra, duge prostorne zone ispod prisojnih padina Ozrena, čitave nizove, danas plitkih i urušenih, no mjestimično očito monumentalnih, suhozidnih objekata, raznoraznih kuća te građevinskih, očito prastarih, struktura, čija je vrijednost uvelike upotpunjena relativno brojnijim ostacima prapovijesno-antičke keramike koja se može pronaći direktno u prostornom kontekstu svih ovih kamenih objekata. Isto tako unutar identičnog ovog drevnog ilirskog i ilirsko-antičkog areala ispod brda Ozren, krije se više desetaka uglavnom manjih, no ponegdje i većih, karakterističnih ili tipičnih ilirskih ukopnih gomila, te ono što je od najveće indikacije i vrijednosti, jest postojanje najmanje 4 neposredno smještene ilirske gradine, koje su međusobno ustvari totalno integrirane, i kako takve, prostorno uvezane i samim time nedjeljive, on pričinjaju jedan pravi ilirski drevni megalopolis ovog dijela Hercegovine. U sklopu pronađenih te fotografiranih keramičkih ostataka na ovom prastarom ilirskom arealu i kompleksu vrijedi izdvojiti dosta brojne fragmente keramike željeznodobnih obilježja izvedbe, ali pri čemu ima i onih koje nose obilježja dosta starijeg eneolitsko-ranobrončanodobnog perioda. U samom sklopu pravokutnih kamenih objekata i kuća na lokaciji Humac i nekoliko okolnih drugih predjela u blizini, a ispod padina Ozrena, pronađeni su brojni ostaci keramike iz helenističkog te ilirsko-rimskog perioda u rasponu od 2.st.pr.Kr., pa do 3.,4. st.po.Kr, što nam opet u konačnici sugerira da su ove kamene kuće i objekti stari oko 2000 godina, s kontinuitetom iskorištavanja u nekoliko kasnijih stoljeća tijekom rimske uprave nad ovim prostorom. Brojnost samih vinskih amfora koji nose obilježja tzv.grčko-italskih ili g-i, amfora, pokazuje nam prilično pouzdanu jednu vrijednu činjenicu da se ovdje uvelike i pilo, ali i proizvodilo, vino, pri čemu nam i današnji vrlo brojni i plodni vinogradi baš na ovom prostoru ukazuju na tu činjenicu. Iz tog razloga, kao i još nekolicine dodatnih vrijednih činjenica, autor bloga je još ranije prije 7 godina, ovaj čitav kompleks, koji uključuje i sve ono što se nalazi uzduž vršne zone brda Ozren, prozvao kao 'Ilirski grad vina'. Ilirskom gradu vina, jako sličnih nekoliko također očito prastarih i ilirskih kamenih kompleksa autor je razotkrio u neposrednom zaleđu Neuma, gdje se možda kao jedan od najznačajnijih takvih kompleksa može navesti padinski dio upečatljivog brda Žrnjevo koje se strmo, gotovo vertikalno, uzdiže iznad samog Neuma. Naime, uzduž čitavih padinskih strana, ali ne samo sa prisojnih južnih strana, već i posve nasuprotno, na sjevernim osojnim padinskim stranama, autor je ovdje razotkrio čitave danas totalno zarasle i nepristupačne kamene komplekse domaćih Ilira, gdje se uz brojne ostatke kamenih zidina, kamenih monumentalnih terasa, kamenih kuća i pratećih konstrukcija, mogu pronaći isto tako brojni ostaci drevne keramike, koja nosi obilježja i brončanog i željeznog, te u određenoj mjeri i rimskog, doba. Kao najstariji takvi kameni kompleksi s kamenim megalitskim kućama u ovom promatranom dijelu Hercegovine uokolo Neuma, mogu se izdvojiti relativno brojni i pretežito površinama omanji, kameni kompleksi sa ostacima suhozidnih bedema, kuća i svojevrsnih palača, umreženih s brojnim većim i manjim grobnim gomilama, gdje se kriju brojni ostaci ranobrončanodobne keramike s obilježjima Posuške i Cetinske kulture, pri čemu se čak unutar samih takvih objekata i kamenih kuća s kiklopskim obzidima, pronašlo dosta takve indikativne prastare keramike iz eneolitika i ranog brončanog doba. Popratne, također ništa manje vrijednije pojavnosti u vidu megalitske gradnje, bok uz bok navedenim megalitskim kamenim kućama ili pak palačama, na ovom prostoru neposrednog neumskog zaleđa, predstavljene su serijama čudesnih monumentalnih nižih, no dosta širokih, suhozidnih bedema ili pravih kiklopskih zidina sa dva lica, među kojima su brojni oni koji su ozidani s vanjskih strana sa zaista monumentalnim ogromnim kamenim blokovima, često obrađenima u poligonalne forme, te vrlo vješto međusobno uklopljena u takvim zidinama. Zaista je fascinantna činjenica da na čitavom ovom prostoru, ustvari prostoru koji seže gotovo od samog priobalja Neuma pa do otprilike južnih najnižih padinskih strana izdužene moćne planine Žabe, možemo pronaći danas totalno izgubljene i zarasle, ali s druge strane još uvijek intaktne i totalno neistražene, kamene prapovijesne, odnosno ilirske, komplekse, u kojima osim kiklopskih zidina po terasama i padinama strmih reljefnih stjenovitih odsječaka, možemo pronaći također i očuvane većinom pravokutne do rjeđe i ovalne, kamene suhozidne kuće, čiji su zidovi također izgrađeni u megalitskoj suhozidnoj tehnici, te što je možda i najindikativnije, jest činjenica da unutar tih kamenih kuća mi možemo pronaći ostatke prapovijesne te rjeđe nešto mlađe protopovijesno-antičke keramike. Jedno od takvih vrijednih kamenih kompleksa, ustvari jedno pravo gradinsko kameno naselje, atipične forme za (klasične) ilirske gradine, nalazi se u širem arealu sela Moševići u zaleđu Neuma, gdje se u sklopu uvezanog i međusobno integriranog brdskog sustava sa jednom središnjom zaravnjenom jako pogodnom vrtačom, krije pravo ''more'' ili bolje rečeno ''rapsodija'' ilirskih megalitskih te suhozidnih zdanja, počevši od pravih kiklopskih poligonalnih zidina sa obrađenim kamenim blokovima, preko kružnih kamenih zdanja, podzidanih terasa, pa sve do sustava ortogonalno te radijalno raspoređenih, i rekli bi smo - planski izgrađenih pravokutnih suhozidnih objekata, po svemu sudeći drevnih ilirskih nastambi. Ovo je zaista jedno jedinstveno ilirsko megalitsko omanje naselje proto-urbaniziranog tipa, koje, što je s druge pak strane možda i najvrjednije u čitavoj ovoj priči, osim navedenih megalitskih suhozidnih zdanja i konstrukcija, krije upravo unutar svih tih zdanja, zidina, ali i unutar zidova kuća, relativno brojne fragmente prapovijesne ilirske keramike koja po svojim stilsko-tehnološkim obilježjima sugerira period prijelaza kasnog brončanog u rano željezno doba, a što bi nekako ''grubo'' rečeno odgovaralo ''Trojansko-Mikenskom'' periodu od prije 3000 godina. Sukladno svime što se od strane autora bloga razotkrilo te pronašlo ili pak zamijetilo na ovom jedinstvenom prapovijesnom megalitskom kompleksu čitavog ovog područja, može se s vrlo velikom sigurnošću zaključiti kako se ovdje radi o jednom permanentnom, ali uvelike pastoralnom, moguće i djelomično poljoprivredno-pastoralnom, naseobinskom kompleksu u kojem su stanovali tadašnji prapovijesni ilirski gospodari rečene upečatljive središnje ravne vrtače, kao i okolnih nekoliko još upečatljivijih kamenih piramidolikih uzvišenja, gdje su barem na jednom od njih bili podigli svoje drevno prapovijesno svetište, odnosno kameno obredno zdanje namijenjeno određenim njihovim pradavnim obredno-ritualnim aktivnostima, opservacijama zvijezda i neba, kontroli okolnog područja i sličnim funkcijama. Odemo li pak malo s druge nasuprotne strane Hercegovine, odnosno, na zapadnu i desnu ''obalu'' tj. područje zapadnije od rijeke Neretve, točnije na prostore zapadne Hercegovine, jedan poseban areal vrijedi spomenuti koji se izrazito ističe sa svojom brojnošću upravo ovakvih neumskim, sličnim prapovijesnim ilirskim suhozidnim kompleksima, kao i raznoraznih (van)gradinskih većih ili manjih naseobinskih uređenih rastera, a tu je riječ o velikom i prostranom krško-brdskom području između Gruda i Posušja. Ono što se gotovo sa sigurnošću može i reći i zaključiti, a temeljem ponajviše izrazito bogatog autorovog terenskog iskustva i spoznajnih in-situ uvida, jest to da se upravo na ovom dijelu ne samo Hercegovine, već i čitave zemlje, krije jedno veliko žarište suhozidne krške megalitske kulture koja je u stručnom žargonu poznatija kao popularna Posuška kultura. Posve je druga stvar i neporeciva činjenica ta, da je danas mahom najveći brojčani udio ovih, pretežito neistraženih, totalno neproučenih, pa čak i neposjećenih te nikad fotografiranih izbliza, kamenih prapovijesnih kompleksa, u potpunosti zarastao te je zamaskiran gusto izraslom šumskom do čak i prašumskom vegetacijom prepunom neprohodnih bodljikavih grmova i stabala. Uz sve to, velik dio ovih kamenih i megalitskih kompleksa krije se na kombiniranom terenu gdje vlada spoj ili simbioza ultra ljutog krša te (danas izrasle) neprohodne bodljikave vegetacije. No, unatoč tome i svim tim otegotnim okolnostima, autor ovog bloga uz popratan jako težak fizički napor i trud s rezultirajućim čestim paranjem odjeće i razgrebavanjem ruku i nogu, uspio je tijekom proteklog perioda posljednjih 10-ak godina, obići te izravno doći do brojnih ovih nikad prije niti snimljenih, niti proučenih, pa niti uopće poznatih ili igdje u literaturama registriranih, čudesnih suhozidnih prapovijesnih ilirskih kompleksa koji su prepuni raznoraznih kiklopskih zidina, megalitskih terasastih zidova, zatim pravih megalitskih poligonalnih bedema sa dva lica i širinom i do 2 metra, ali i serijama većih ili manjih ozidanijih gomila s okolnim perifernim obzidanim megalitskim zidinama uokolo tih gomila, kao i ostacima upečatljivih megalitskih pravokutnih do ovalnih kamenih suhozidnih kuća često izgrađenih tehnikom kiklopskog zidanja. Ono što je prethodno spominjani Petar Oreč, uspio u svojim ranijim radovima da opiše, registrira, ili pak samo u jako kratkim generalno deskriptivnim crtama opiše, kao forme manjih gradinskih ili vangradinskih ''naselja'' tj. prapovijesnih kompleksa, a što spada geografski pod ovo široko i prostrano područje između Gruda i Posušja, ustvari predstavlja s druge strane samo jedan minijaturni djelić od sveukupnog broja svih prisutnih ovakvih lokaliteta i prapovijesnih kamenih kompleksa starih i do 4500 godina, koji se još uvijek kao totalno intaktne i nikad proučavane destinacije kriju na ovom predjelu Hercegovine. U moru svih tih lokaliteta i kompleksa na ovom rečenom i predmetnom području Hercegovine ( areal između Gruda i Posušja) koje je autor ovog bloga unazad 7-8 godina detaljno fizički prošao i fotografirao, koristeći ponajviše fizičke metode napornog trekinga i škrapinga, te ponekad i pravog alpinizma, možemo izdvojiti izuzetno vrijedno područje brdskog masiva upečatljivog i zvučnog naziva - Svetigora. Naime, na širem, odnosno užem, području Svetigore, autor bloga je razotkrio te fotografirao uistinu brojne impozantne megalitske komplekse i megalitska suhozidna zdanja, među kojima osim snimljenih suhozidnih prastarih kućišta ili objekata sličnih kakvim prastarim ilirskim nastambama, su pronađeni monumentalni ruševni ostaci kamenih građevina koje bi se slobodno mogle tretirati kao svojevrsni ilirski hramovi, ili pak kao neki oblici ilirskih kamenih palača. I ono što pri tome pridaje jedan od najvećih i najvrjednijih pečata prapovijesno-ilirskoj atribuciji ovih pronađenih monumentalnih zdanja te suhozidnih ruševina na području brdskog sustava Svetigora, a što se tiče i naslova ovog poglavlja, jesu upravo brojni ostaci ili fragmenti prapovijesne ilirske keramike koji su pronađeni, kako direktno unutar areala određenih kamenih, kućama sličnih, suhozidnih zdanja, tako i u neposredno smještenim pratećim megalitski ozidanim terasama. Sva ta keramika, odnosno najveći njen brojčani udio, svojim stilsko-tehnološkim osobitostima, jasno asocira i upućuje na kasniji period prapovijesti i to period kraja brončanog te početka željeznog doba. I opet dakle, i na ovom lokalitetu, kao na onom posljednjem opisivanom s područja neumskog zaleđa kod sela Moševići, imamo i u arhitekturno-rasterskom, ali i u kronološko-stratigrafskom, smislu, gotovo jednake ili vrlo podudarne prapovijesno ilirske kamene komplekse sa suhozidnim zdanjima. I nakon svih ovih prethodno opisanih te prezentiranih suhozidnih lokaliteta s ostacima i kamene prastare gradnje ( nastambi i zidina), i fragmenata prastare, ponajviše prapovijesne ili grube ilirske, keramike, dolazimo do jednog dijela Hercegovine gdje su se u posljednje vrijeme, posljednjih nekoliko mjeseci autoru bloga dogodila takva otkrića te takvi uvidi, što bi se slobodno moglo okarakterizirati kao jedna velika senzacija. Naime, nakon prvotnog razotkrivanja, i to kao što je to slučaj bio gotovo uvijek ranije - kroz totalno neočekivane ili slučajne pronalaske, ostataka jednog kamenog prastarog gradinsko-likog kompleksa visoko u brdsko-gorskom, periplaninskom području iznad Širokog Brijega početkom ove godine, gdje je upravo doslovno na zidinama jedne impresivne i vizualno upadljive prastare megalitske suhozidne kuće pronađen posve neočekivano komad pradavne grube keramike sa obilježjima karakteristične prapovijesne gradinske keramike brončanog doba, u međuvremenu, kroz protekli period od nekoliko mjeseci pa do pisanja ovog velikog članka, na neočekivano velikom i jako dugom višekilometarskom području unutar jedne brdsko-planinske krševite zone koja se proteže sve od Raške Gore i Čabulje iznad Mostara, pa preko brdsko-gorskog predjela iznad Širokog Brijega, te sve do istočnih predjela gorja iznad Posušja, autor je kroz izrazito detaljne, jako brojne i višestruke, te fizički jako naporne, terenske obilaske, gotovo redovito neočekivano i slučajno, razotkrio te fotografirao, doslovno na stotine i stotine izrazito monumentalnih, pravih kiklopskih i prastarih, suhozidnih kuća, smještenih te gotovo u cijelosti gusto izraslom vegetacijom zamaskiranih, unutar okrilja ilirskih gomila i gradinskih sustava, pri čemu je ono što nosi najveću dragocjenost - činjenica da je autor u skoro svakoj 5-oj ovakvoj prastaroj suhozidnoj kući pronašao fragmente drevne ili prastare keramike s obilježjima ilirskog tj. prapovijesnog vremena. Keramika koja pronađena unutar korpusa svih ovih očito prastarih kamenih kuća, pronađena je posve slučajno teškim i mukotrpnim probijanjem kroz bodljikavu vegetaciju koja je gotovo u potpunosti onemogućila današnji fizički pristup unutrašnjosti ovih zaraslih kamenih monumenata, ali i pristup pogledu na njihove bočne zidine, koje su uistinu monumentalne i često u razini čuvenog Daorsona pored Stoca. No, ipak neka unutarnja želja i kao magnetom vođena intuicijska namjera, povukla je autora bloga da nebrojeno puta odluči se na ekstremno probijanje kroz svu tu zaraslu vegetaciju u slučaju dospijeća do većine ovakvih zapostavljenih i danas totalno zaboravljenih prastarih kamenih zdanja ili kuća, što je se potom ispostavilo ili rezultiralo s pojedinim fantastičnim pa i senzacionalnim otkrićima drevne keramike, kao i vizualno izuzetno atraktivnih odsječaka kiklopskog zidanja u unutrašnjim dijelovima takvih kamenih kuća. Nakon što su se krajem prošle i početkom ove godine posve slučajno razotkrili vrijedni pronalasci i fragmenti prastarih keramičkih raznoraznih posuda, i to direktno po zidovima suhozidnih masivnih megalitskih, polu-ukopanih kuća na ovom sub-planinskom dugom pojasu od Mostara do Posušja, autor je došao do spoznavanja jednog tajnovitog obrasca, koji se kasnijim višestrukim terenskim planinsko-alpinističkim obilascima, ispostavio u vidu jedne izuzetno vrijedne činjenice koja nam govori da ovi brdsko-gorski do periplaninski prostori Hercegovine baštine nevjerojatne, prije svega - monumentalne, graditeljske ostatke i dokaze transhumantnog mobilnog stočarstva, minimalno od prapovijesnih brončanodobnih vremena prije više od 3800, pa i 4000 godina, a vrlo moguće i iz još starijeg perioda eneolitika, pa čak i neolitika. I upravo nam ove zaista i nedvojbeno senzacionalne uvide, uvelike potvrđuju i dokazuju neočekivano mnogobrojni pronađeni fragmenti prastare grube (ilirske) keramike, koju je autor pronašao najvećim dijelom unutar direktnog arhitekturnog suhozidnog korpusa brojnih prastarih kamenih kuća, kao i u neposrednim arealima tih kuća, a što se ujedno prostorno te kontekstualno podudara s prisutnim gradinsko-gomilskim kompleksima na ovim brdsko-planinskim predjelima Hercegovine. Unutar opusa ili spektra svih pronađenih, zamijećenih te fotografiranih ( nakon fotografiranja ostavljenih u intaktne izvorne pozicije kako su i zatečeni) fragmenata keramike, može se i treba naglasiti jedna svojevrsna jedinstvenost, u pogledu čega autor gotovo da nije nigdje dosada ili u barem svoj mogućoj dostupnoj literaturi, internetskim i drugim izvorima, radovima, knjigama, i slično, pronašao doslovno identičnu analogiju tehnološko-morfoloških te stilskih osobitosti koje krase određene u posljednje vrijeme pronađene čudesne keramičke posude, koje je autor pronašao na zidinama određenog broja monumentalnih prastarih suhozidnih ukopanih kuća. No, ipak se kroz detaljne preglede svog dostupnog ili pribavljenog literarnog materijala i radova, a putem metode komparativne analize, uspjelo doći do uvida u najveće stilsko-morfološke te tehnološke analogije ovih jedinstvenih keramičkih posuda, pri čemu su spoznate činjenice da se takve posude daleko najviše podudaraju s oblicima posuda svojstvenih za eneolitski ili bakrenodobni period, odnosno najviše su podudarne oblicima i tipovima posuda iz eneolitske faze Posuške kulture, razvijenog eneolitika Ravlića pećine, kao i posebno podudarnim oblicima kasno Nakovanske te kasno-Hvarske kulture. Naime, ono što čini jednu osobitost te jedinstvenost jednog dijela pronađenih, gotovo uniformnih, keramičkih posuda na ovom brdsko-gorskom predijelu u višekilometarskoj dužini krenuvši od zapadnih i sjeverozapadnih brdskih predjela iznad Mostara, pa sve preko Širokobriješkog te do Posuškog brdsko-planinskog areala, jest izvjesna količina jednako ukrašenih, posuda, sa ornamentikom u vidu isključivo jednog niza upečatljivih uskih subvertikalnih uboda, koji se nalaze otprilike na prijelaznom dijelu ramena prema vratu tih posuda na kojima je pronađen ovakav tip indikativnog ukrašavanja. Uz to treba reći i naglasiti da je ovdje riječ isključivo o karakterističnim grubim posudama grube zrnate fakture nejednakog pečenja, koje imaju raspone boja od smeđkasto-žućkaste, svjetlo-žućkaste, žućkasto-sive, sive, pa do često crvenkasto-smeđe, smeđe do tamno-smeđih pa i gotovo crnih nijansi vanjskih ili unutrašnjih stjenki tih posuda. Također ovom prilikom moramo naglasiti i još jedan izuzetno bitan kontekstualni aspekt svih ovih pronalazaka, koji se ogleda u neporecivim činjenicama da su gotovo isključivo svugdje svi ovi pronađeni primjerci grube keramike unutar korpusa kamenih kuća, pronađeni u vidljivim horizontima kulturnih slojeva koji su baš poput kakvih prastarih prapovijesnih stambenih terasa bili formirani na bočnim jako širokim monumentalnim suhozidima tih kuća, te unutar poluukopanih do posve ukopanih arhitekturnih korpusa tih kuća. Odnosno u drugom smislu rečeno - ovdje se radi o gotovo pravim kamenim zemunicama, ili poluzemunicama, koje su ovisno o lokalnim geološko-geomorfološkim osobitostima terena, više ili manje direktno barem s jednom svojom stranom ili jednim svojim zidom prislonjeni uz prirodne vapnenačke te vapnenačko-dolomitne stijene. Nakon prvotnih uvida i otkrića indikativnih keramičkih komada, upravo po površinama tih bočnih, a nekad i frontalnih, masivnih megalitskih, često i posve zarušenih, suhozidnih segmenata ovih kuća, zapažena je jedna moglo bi se reći shematska indikacija koja nam govori da su redovito unutar ovih, ali isključivo najstarijih, ilirsko-prapovijesnih do antičko-srednjovjekovnih, kamenih suhozidnih kuća, na gornjim dijelovima bočnih, te djelom i frontalnih zidova, postojale svojevrsne ''niše'' u koje su se odlagale raznorazne keramičke posude, ali i kojekakve životinje, moguće ubijena perad, ubijene životinje namijenjene ishrani, ili pak svojevrsne trofejne životinje, budući da su se često upravo unutar osutih kulturnih slojeva po zidovima ovih kuća bok uz bok keramičkim ostacima, pronašli i vrlo zanimljivi fragmenti te dijelovi kostiju životinja. I jedno od takvih najvrjednijih i najindikativnijih, u vizualno-morfološkom smislu te smislu očuvanosti, vjerojatno i jedno od najsenzacionalnijih otkrića, autoru bloga dogodilo se posve neočekivano i slučajno obilaskom periplaninskog areala sjeverno te sjeveroistočno od Širokog Brijega i Gradca, gdje su se unutar zemljano-kulturnog erodiranog i zarušenog vršnog sloja na jednom bočnom zidu, jedne masivne i monumentalne suhozidne prastare kuće koja je u novijoj povijesti ( od 17 - 20 stoljeća) korištena kao pojata ili pak neka vrsta stana, pronašli golemi fragmenti gotovo čitave grube keramičke posude s vrlo zanimljivom ornamentikom. Naime, ovdje je razotkriveno 3 do 4 velika fragmenta jedne te iste posude, koja bi se s obzirom na stil izvedbe i generalni izgled, mogla okarakterizirati kao velika trbušasta ili loptasta zdjela, odnosno jedan oblik lonca S profilacije. U pogledu ornamentike, ponovno je zapažena pojava jednog niza upečatljivih tankih ili kratkih uskih uboda na predjelu prijelaza ramena u vrat posude. Upravo je ovdje riječ o gotovo identičnoj vrsti ornamentacije kakva je razotkrivena i na još nekoliko vrlo sličnih grubih, po svemu sudeći vrlo prastarih keramičkih posuda, ali koje se nalaze razmještene na otprilike jednolikoj linijskoj geomorfološkoj ili reljefnoj zoni, no pak u dužinskom rasponu ili međusobnoj udaljenosti većoj od nekoliko kilometara, što je definitivan znak te indikacija jednolikog tipa kulture i načina izrade zemljanih posuda. Sama posuda s ovom specifičnom ornamentikom je nedvojbeno tip prapovijesne izrazito grube posude, grube izvedbe i grubog zemljanog sastava sa dosta primjesa sitnog bjelkastog kalcita, zatim sa prilično poroznom strukturom unutrašnjih dijelova stjenke posude, ali i vidljivom činjenicom da je posuda izgrađena tipičnom prapovijesnom tehnikom izrade bez ikakvog lončarskog kola, već samo radom ruka. Osim rečene ornamentike u vidu jednog niza uboda, vrlo specifičan tip ukrasa, na ovoj istoj posudi vidljive su dvije kružno do ovalne perforacije, na gornjem dijelu vrata prema obodu posude, pri čemu se ovdje radi o perforacijama koje su služile za umetanje ili vezivanje uzice za vješanje posude. S obzirom na sve ove navedene karakteristike i vidljivi način izrade posude te odlike ornamentike, autor bloga je do sada uspio pronaći jedine i najveće analogije u posudama koje se javljaju u prapovijesnom razdoblju eneolitika, pri čemu su najindikativniji te najviše podudarniji oblici posuda vidljivi u slikama i tabelama posuda rane Posuške kulture s lokaliteta Batingrad i Trostruka gradina, zatim iz eneolitičkih lokaliteta Grabčeve špilje i Nakovane, odnosno onog dijela stratigrafskog raspona keramičkih ostataka koji bi odgovarao gornjem-nakovanskom horizontu te horizontu mlađe hvarske kulture. No, isto tako vrijedi spomenuti da je uvelike slične, a ponegdje i gotovo jednolike ili posve podudarne analogije, ove pronađene intrigantne i senzacionalne keramičke posude na megalitskoj kući u gorju iznad Širokog Brijega, autor bloga pronašao na prikazanim te opisanim posudama, uglavnom zdjelama i loncima u sklopu čuvene Vučedolske kulture, koja je opisivana za lokalitete današnje istočne i panonske Hrvatske, kao i sjevernijih dijelova Bosne, unutar nekolicine ranijih uradaka, dostupnih radova i knjiga, gdje su prikazane vrlo slične ili jako analogne posude grube fakture, koje imaju po jedan horizontalan niz karakterističnih uskih uboda u vratu ili prijelazu ramena u vrat posude. Nadalje, također vrlo indikativne, i svojim stilom izrade, tipom i razinom pečenja ( slabije nedovoljno pečenje u redukcijskim uvjetima), kao i karakterističnom ornamentikom, vrlo analogne odnosno podudarne zemljane posude, zapažene su unutar spektra karakterističnih posuda (lonci i zdjele) za Lasinjsku, Kostolačku, kao i Badensku kulturu, koje u kronološko-stratigrafskom smislu odgovaraju periodu eneolitika i starosti između 5000 i 4300 godina prije sadašnjosti. Dosta velike, pa gotovo i posve podudarne stilsko-tehnološke karakteristike izvedbe keramičkih posuda te pripadne ornamentike na njima, pronađene su kod pojedinih prastarih keramičkih posuda eneolitičke starosti Vučedolske kulture, posebice na primjercima sa lokaliteta u okolici Vinkovaca. Ono što se mora izrazito naglasiti u kontekstu sve, a jako i neočekivano brojne, pronađene te fotografirane keramike na čitavom ovom periplaninskom te brdsko-gorskom području koje seže od sjeverozapada Mostarskog područja, preko Širokobriješkog sjevera, pa sve do istočnih i sjevernih dijelova Posuškog područja, jest jedna očita činjenica kako gotovo nigdje, niti u jednoj prastaroj kamenoj suhozidnoj kući, kao niti u njihovom bližem ili širem prostornom ozidanom arealu, nisu pronađeni karatkeristični morflološko-stilski komadi i fragmenti keramike sa tipičnim ili prepoznatljivim obilježjima srednjeg vijeka, kao i kasne antike. Ovdje možda jedini izuzetak predstavljaju pronađeni komadi keramike unutar korpusa nekoliko prastarih suhozidnih kuća i objekata zapadno od Mostara iznad sela Polog, koji u potpunosti svojim stilom, strukturalnim osobitostima keramičkih fragmenata, bojom, tipom glačanosti i sličnim karakteristikama, pokazuju najizvjesniju antičku starost, vrlo moguće iz perioda kasne antike. Također unutar korpusa još jedne dosta ruševne, no vidljivo monumentalne, megalitske kamene kuće, koja se krije u relativnoj blizini prethodno spomenutog kompleksa na padinama iznad sela Polog, pronađeni su fragmenti antičkih amfora, koji bi odgovarali periodu oko 2000 godina starosti, tj., ovdje se radi o fragmentima tzv. g-i (grčko-italske) amfora. Također u istom ovom, mogućem ili vrlo vjerojatnom kulturološko-kronološkom horizontu kasne antike do ranijeg srednjeg vijeka, potrebito je spomenuti česte i posve neočekivano pronađene ili pak zamijećene fragmente željeznih konjskih potkova, s vrlo upadljivim stilsko-morfološkim karakteristikama koje odgovaraju stilovima potkova kasno-antičkog perioda, recimo kao što su vrlo podudarne ili gotovo identične potkove pronađene na čuvenom bh antičkom lokalitetu Mogorjelo kod Čapljine. Takvi, rjeđi, pronalasci s jedne strane nam upućuju i ponovno potvrđuju taj očito dugotrajni vremenski kontinuitet iskorištavanja, korištenja, te graditeljskog naknadnog modificiranja ili dogradnje, izvorno vrlo starih, prapovijesno-ilirskih, kamenih zdanja, bilo da se radi o (ljetnim-stočarskim) stanovima ili kućama, bilo da je riječ o štalama ili pojatama za stoku, budući da su očito jedne te iste kamene i suhozidne građevine na ovom periplaninskom području zapadne Hercegovine, osim kroz vrijeme kasne antike i srednjeg vijeka, vrlo jasno iskorištavali za život pastira i boravljenje stočnog blaga i u vremenu novije povijesti u periodu od 17 do 20 stoljeća. A opet, s druge pak strane, također u istom ovom kontekstu ponovno treba naglasiti i podcrtati očito i upadljivo prisustvo jako brojnih ukopnih i drugih višenamjenskih eneolitsko-ranobrončanodobnih kamenih tumula, očitih prapovijesno-brončanodobnih kamenih suhozidnih konstrukcija, kao i gradina s gomilskim ''bastionima'' odnosno specifičnim kolosalnijim obrednim gomilama piramidalnog izgleda, koje se kriju doslovno neposredno uz ili iznad proučenih te obiđenih prastarih kamenih suhozidnih kuća, ili pak raznoraznih danas totalno zaraslih i nepristupačnih kamenih kompleksa koji su krcati raznoraznim ostacima te ruševinama suhozidnih monumentalnih zdanja, kiklopskim zidinama, podzidanim terasama, obzidanim vrtačama i dolovima, kao i kamenim objektima ovalno-pravokutnog tlocrta. odnosno raznolikim tipovima prastarih kuća ili nastambi. Dakle, nemoguće je negirati, ignorirati ili previdjeti ovu upadljivu graditeljsko-prostornu činjenicu, koja nam osim ovoga svega rečenoga, jasno pokazuje i dokazuje ništa drugo nego li jedan očiti i neporecivi kontinuitet iskorištavanja za život, za gradnju, za mobilno ili transhumano stočarstvo, djelomičnu poljoprivredu, jednih te istih prostornih pozicija uz jedne te iste krške manje ili veće vrtače i dolove, i to u periodu od više tisuća godina, najmanje od perioda kasnog ili razvijenog eneolitika, a što ide u starost i do 5000 godina. Evidentniji i karakterističniji komadi keramičkih ili glinenih posuda koji bi odgovorali nešto mlađim vremenskim periodima u rasponu od kasne antike pa preko ranog i kasnog srednjeg vijeka, pronađeni su na vrlo rijetkim, no ništa manje indikativnim i značajnim, kamenim kompleksima sa suhozidnim prastarim zdanjima (kućama, terasama, drevnim štalama, itd.) koji se kriju većinom na hipsometrijski nižim predjelima mediteranske Hercegovine. U tom kontekstu možemo ponajviše izdvojiti nekolicinu takvih kasno-antičko do srednjovjekovnih kamenih naselja i kamenih kompleksa, koji se nalaze na prostoru juga Čapljine (predio između Gabele i Gorice u pravcu Vida i Narone), te na prostoru neposrednog zaleđa Neuma u podnožju planine Žabe. Jedino na ovim mjestima i ovim drevnim i prastarim kamenim kompleksima autor bloga je kroz detaljne terenske i fizički naporne obilaske, uspio ''pronaći'' te fotografirati i dan danas još uvijek totalno izgubljena i zaboravljena te medijski nikad nigdje promovirana, kamena prastara naselja s ostacima i ruševinama jako intrigantnih kamenih suhozidnih kuća, unutar čijih je korpusa ili pak u njihovoj neposrednoj arhitekturno integriranoj okolici, autor pronašao te fotografirao vrlo zanimljive keramičke ostatke koji svojim stilom izrade, morfologijom te vrstom i izgledom ornamentike jasno upućuju na period (kasne) antike te (većinom ranog, rjeđe i kasnog) srednjeg vijeka. U tom smislu i tom kulturološko-kronološkom kontekstu treba naglasiti činjenicu da su neke od osnovnih i najkarakterističnijih stilsko-ornamentacijskih osobitosti kasno-antičke te rano-srednjovjekovne, pa i kasno-srednjovjekovne, keramike, činjenice da i u slučaju posuda grublje fakture, barem jedan dio njih ima i posjeduje ornamentaciju u vidu urezane valovnice, urezanih ravnih neprekinutih linija, ili nizova uboda u kombinaciji sa ravnim urezanim kontinuiranim linijama, zatim urezanih cik-cak tankolinijskih motiva u kombinaciji s ravnim tankim crtama i slične karakteristike morfologije posuda kao što je posebice upadljiva i karakteristična izvedba vrha ili oboda posude koji je gotovo uvijek jasno profiliran u vršnom vanjskom dijelu, a često i povijen prema vani. Na ova dva područja Hercegovine, južno tj. jugozapadno od Čapljine, kao i u neposrednom zaleđu Neuma u okolici mjesta Gradac u podnožju velebne planine Žabe, autor bloga je uspio pronaći jedine komade keramičkih posuda koje jasno imaju te osobine, te na kojima se vide ornamentacijski simboli urezane valovnice i pratećih linija, kao i karakterističan način izrade svih tih posuda, koje bi prema svemu tome potpadale pod period kasne antike ili pak ranog srednjeg vijeka. Sve nam to nudi jedan itekako vrijedan, ali i jedan sasvim noviji, uvid te spoznaju, da nikakva (barem većeg ili značajnijeg u smislu količine ljudstva) doseljavanja tamo nekih ''Slavena'' nije uopće bilo u ovim krajevima u tom periodu, i periodima kad nas u svim udžbenicima u formi velike ideološko-političke utjerane laži i dogme, krivo uče, da je to bilo u ''famoznom'' 7. stoljeću. Dakle, ova kamena i izgubljena naselja, kristalno jasno pokazuju da je ovdje jedan te isti (barem zasigurno isti narod u smislu genetike i nosećih genetskih haplogrupa - ilirska haplogrupa I2a) narod, nastavio u kontinuitetu živjeti, uzgajati stoku, obrađivati svoja polja i vrtače, na jednom te istom mjestu na jednim te istim geomorfološkim pozicijama, u doslovno jednim te istim kamenim kompleksima, pa čak i kamenim građevinama tj. kućama, i to kroz višetisućljetni period, od eneolitičko-ranobrončanodobnog perioda, preko antičko-srednjovjekovnog razdoblja, pa sve do novije povijesti u periodu od 17. do prve polovice 20. stoljeća. Ova stavka jasna je jasna, ili će biti jasna, svakome onome koji je obilazio ovakve kamene komplekse, odnosno koji bi obilazili i detaljnije vidjeli neke osnovne karakteristike svih takvih kamenih kompleksa. Taj naš narod, naši Ilirski preci, i kroz period rimske okupacije, samo su prihvatili nužne principe romanizacije, a kasnije i kršćanstva, što ne znači da je došlo do genetsko-etnološke totalne promjene tog naroda, jer je, i po svemu što nam ukazuju ovi impresivni, i danas nažalost totalno ignorirani i zaboravljeni kameni kompleksi s kamenim prastarim naseljima i kućama, očito to da nikakav ''stranjski'' tj. slavenski genetsko-etnološki priliv velikog broja ljudi (slaveni = haplogrupa R1) nije imao gotovo nikakva većeg utjecaja barem na ovim promatranim prostorima krške Hercegovine. Osim svih ovih prethodno spomenutih područja i areala Hercegovine gdje je pronađena ili pak zamijećena drevna keramika unutar prostorno-arhitekturnog konteksta tajnovitih kamenih suhozidnih kompleksa i kamenih prastarih kuća, vrijedi još spomenuti i ništa manje vrijedne areale područja prisojnog, te u manjoj mjeri i osojnog ili sjevernog, podnožja upečatljivog strmog i izduženog brijega Ozren (lok.Ozrinj), kao i također u geomorfološkom smislu jako upečatljivog i vizualno vrlo atraktivnog predjela zapadno od Gruda na gorju zvučnog imena Svetigora. Naime, na oba ova rečena područja, autor bloga je unazad 7 do 8 godina, kroz višestruke i detaljne terenske obilaske, osim pronađenih monumentalnih i suhozidnih ostataka urušenih zidina, objekata, moćnih ukopnih te drugih specijalnih tumulusa, zatim ostataka po svemu sudeći pravih kamenih suhozidnih palača, kao i kuća, na istom ovom mjestu bok uz bok navedenim prastarim građevinskim strukturama, pronašao mjestimično i obilniju drevnu, i u vrlo manjoj mjeri ili udijelu i antičku, keramiku. U kontekstu prostranog te djelomično i zaravnjenog padinskog predjela brda Ozren, na potezu zapadno od Hamzića pa sve do istočnih granica područja sela Rasno u općini Široki Brijeg, autor je pronašao uglavnom rjeđe ostatke fragmenata keramike (rano) antičkih obilježja, najvjerojatnije izrađene na prijelomu stare u novu eru, tj. radi se o dvije tisuće godina staroj keramici, kao i najbrojnije ostatke klasične i karakteristične ilirske grube gradinske keramike, koja je ponekad imala i svojstva eneolitičke izvedbe, a u najvećem broju slučajeva ukazivala je i pokazivala - karakteristična stilsko-morfološka svojstva brončanog i željeznog doba. Vrlo sličan slučaj, pri čemu je također značaj udio pronađene keramike nosio vidljiva prapovijesna svojstva karakteristične ilirske grube keramike na prijelazu brončanog u rano željezno doba, pronađen je na rečenom drugom značajnom arealu i predjelu Hercegovine, unutar brdsko-gorskog sustava gorja Svetigora kod Gruda, gdje se krije mnoštvo prostorno, a očito i kronološko-kulturološki, integriranih te nedjeljivih kamenih monumentalnih kompleksa sastavljenih od nizova monumentalnih kiklopskih terasa, pratećih pravokutnih do rjeđe ovalnih zidanih objekata i kuća, kao i nešto povišenijih gomila koje su igrale višestruku ulogu, kako onu za ukopne svrhe, tako i onu za osmatranje, te razne vrste i tipove obrednih ili kultnih aktivnosti. Naime, kad se podcrta sve ono što je pronađeno, razotkriveno te fotografirano na širem području Svetigore, ispostavlja se jedna fantastična činjenica da se ovdje radi o jednom od najznačajnijih, i još uvijek totalno u veo tajne zamotanim i neproučenim, geo-arheološkim lokalitetima u čitavoj Hercegovini, ali i širem prostoru. U kontekstu pronađene prastare keramike i njene nedjeljive prostorno-kronološke te kulturološke relacije naspram pronađenoj monumentalnoj suhozidnoj arhitekturi u vidu prastarih kamenih kuća i pratećih obora, vrijedi spomenuti i jednu vrijednu činjenicu kako je autor bloga obilazeći vršne i jedva pristupačne dijelove Svetigore, danas totalno u pravu i neprobojnu submediteransku prašumu hrasta cera i graba zarasle visoke okršene padine, posve slučajno razotkrio ostatke ruševina monumentalnih očito prastarih suhozidnih zdanja i kuća koje u dijelovima imaju očuvane i finije megalitske poligonalne zidine od moćno uklopljenih i obrađenih kamenih blokova, uz što je direktno na tim pozicijama pronađeno još i ostataka očite ilirske grube prapovijesne keramike. I osim svega toga, nužno je spomenuti da se neposredno uokolo tih pronađenih kamenih megalitskih kuća pravocrtnog tlocrta, koje su često u poluukopane ili priljubljene jednom stranom uz prirodni strmi vapnenački živac, nalaze uočljive i upadljive brojne kamene grobne i obredno-osmatračke gomile, što sveukupno jasno pokazuje činjenicu tko je bio izvorni autor svih ovih prastarih kamenih zdanja, kao i to, kada je sve to građeno. A ako se malo tek dalje krene na sjever i sjeverozapad od prethodno opisivanog interesantnog i intrigantnog područja Svetigore, dolazimo na možda ili vrlo vjerojatno samo žarište i ishodište kamene naseobinske gradnje na prostorima Hercegovine zapadnije od rijeke Neretve. To je naime, prostor čuvenog gradinskog kompleksa, ustvari jednog golemog gradinskog sustava ili najbolje rečeno -ilirskog megale-polisa Nečajno, koji se nalazi na upečatljivom i dominantnom blago zaobljenom visokom uzvišenju između Sovića i Gorice kod Gruda gledajući od južnih smjerova te Osoja kod Posušja promatrajući teren prema sjevernim stranama. Ono što je dosada svugdje u ranijoj ili pak poznatijoj literaturi, počevši s radovima Petra Oreča, pa preko temeljnog rada B.Čovića pod naslovom ''Posuška kultura'', i svih kasnijih radova, u kojima se na bilo koji način tekstualno ili grafički tretirao lokalitet Nečajno, bilo prikazivano u tim uratcima i djelima, tiče se gotovo isključivo i samo one najviše centralne vršne prostorne zone na uzvišenju Nečajno, i to isključivo one prostorne zone koja se nalazi unutar bedemski omeđenog dijela. Sve ono što se nalazi posve perifernije ili pak i bliže, ali izvan korpusa vanjskih vršnih zidanih bedema, nije gotovo nigdje tretirano niti opisivano, odnosno prezentirano, u bilo kojem smislu, kako tekstualno tako i grafički. No, upravo na tom dijelu, i na tim prostorima neposredno uokolo te izvan perimetra vanjskih vršnih suhozidnih bedema Nečajna, krije se ono što je najvrijednije i najkrucijalnije, kako za sami lokalitet Nečajno, tako i za općenite spoznaje u suhozidnoj i nasebinskoj pred-urbanizaciji u prapovijesnom vremenu na ovim područjima, promatrajući čak i šire prostorne okvire izvan Bosne i Hercegovine. Naime, kroz višestruka i detaljna terenska obilaženja i fotografiranja ovog perifernog područja uokolo vršne ''gradine'' na Nečajnu, od strane autora bloga došlo je se do otkrića čitavog niza ne samo očito i lijepo graditeljski modificiranih te niveliranih (stambeno-naseobinskih) terasa, već i do brojnih urušenih, poluukopanih, posve ukopanih do čitavih nadzemno očuvanih, suhozidnih konstrukcija i suhozidnih građevina, ovalno-kružnog do pravokutnog tlocrta, koje po svojoj arhitekturnoj funkciji odgovaraju ponajviše prastarim nastambama, zatim prastarim prapovijesnim štalama, a moguće i čak grobnicama, kao i vrlo izvjesno svojevrsnim drevnim kamenim palačama povlaštenih stanovnika ovog, jednog od najranijih prapovijesnih ilirskih gradova na istočnoj obali Jadrana. Poseban i izrazito vrijedan spoznajni pečat svemu ovome razotkrivenom te prethodno spomenutim kamenim kompleksima, pridaje očita prapovijesna keramika koju je autor bloga zamijetio te fotografirao direktno u prostorno-arhitekturnim korpusima rečenih kamenih suhozidnih građevina ili nastambi, moguće i palača ili pak grobnica, koje se kriju uzduž, danas u gustu vegetaciju jako zaraslog, prostranog padinskog zaravnjenog dijela, odnosno jednog pravog predgrađa ili podakropole ovog prastarog ishodišnog ilirskog grada. Čitav ovaj prostor koji obuhvaća prostrane padinske zaravnjene ili udolinske dijelove sa svih strana Nečajna, predstavlja jedan nemjerljiv daljnji potencijal za minuciozno te pobliže proučavanje, ili recimo snimanje putem specijalne najnovije tehnologije Light and Detection dronovskog snimanja poznatijeg pod nazivom: Lidar. Naime, ono što se mora ovdje jako istaknuti, a tiče se autorove spoznaje vezano za slučaj čuvene gradine Nečajno, jest neosporna činjenica da je Nečajno ustvari samo jedna, glavna i središnja ilirsko-gradinska komponenta, odnosno jedna svojevrsna glavna i centralna najviša ilirska akropola, ujedno i glavno svetište višenamjenskog karaktera, koje je na sebe vezivalo neposredno prisutne manje, no prostorno-kulturološki od samog Nečajna nedjeljive, gradine, kojih najmanje ima desetak gledajuči čitav niži reljefni prostor sa svih strana Nečajna. Ako potom čitav ovaj prostor razmotrimo barem u nekoj jasnoj logici i mislima, vrlo lako ćemo uvidjeti da se ovdje kriju na stotine i stotine, još uvijek totalno skrivenih, u pravim prašumama izgubljenih te zaraslih i zarušenih, ali s druge pak strane, monumentalnih kamenih prapovijesnih građevina, nastambi, grobnica, palača, pa čak i prastarih hramova odnosno prapovijesnih svetišta te arheoopservatorija kojima su se koristili tadašnji prapovijesni ilirski stanovnici ovog kraja, kojih je bez ikakvih sumnji, na ovom područji bio nemali broj.
Vrlo važna napomena koja se, kako za ove senzacionalne uvide i (slučajne te neočekivane) pronalaske u gorsko-brdskom pojasu od Mostara preko Širokog Brijega do Posušja, tako i za sve niže predjele od Gruda, Čitluka, Mostara, Ljubuškog, Stoca, Čapljine pa sve do Neuma i Popova polja, mora ovdje istaknuti - jest to, da autor bloga niti jedan jedini, pa bio on i najmanji, ili najveći, fragmenat takve pronađene ili slučajno zamjećene keramike po arealima ili arhitekturno-rasterskim korpusima kamenih prastarih kuća, nije uzeo sa sobom, već je svaki takav komadić ili fragmenat pronađene keramike bio pažljivo i detaljno fotografiran, da bi po fotografiranju, se svaki komad ostavio doslovno u mm točnu i jednaku poziciju u kakvom je po prvi puta zatečen ili zamijećen. Na ovaj način autor bloga je sve što je slučajno ili neočekivano pronašao, a riječ je o neporecivo izrazito vrijednim i značajnim pronalascima, ostavio u intaktnom kontekstu i stanju, uz što se također ovom prilikom neće (o)davati točna geografska gps pozicija niti jednog takvog lokaliteta ili prastarih kamenih građevina gdje su pronađeni svi ovi vrijedni ostaci keramike i sličnih artefakata, kako bi u cijelosti svi takvi lokaliteti ostali stopostotno intaktni tj. točno onakvi ili u onakvom stanju u kakvom su bili i prije njihova razotkrivanja od strane autora. Ovim načinom prezentacije, prije svega žele se svi ovi lokaliteti, kojima se njihov pravi prapovijesno-arheološki značaj upravo ovim putem te unutar ovog opsežnog preliminarnog uratka, pridaje i postavlja na zaslužujuću razinu, kroz bližu i daljnju budućnost što više sačuvati, očuvati te na taj način i zaštiti od svih neželjenih pojavnosti. S druge pak strane, autor bloga u svojoj velikoj knjizi koju jedno već pomalo duže vrijeme priprema, planiraju biti iznijete mnogo točnije geografsko-pozicijske informacije za sve ove kamene i prastare, do pisanja i objavljivanja ovog članka totalno nepoznate i apsolutno ne-vrjednovane, graditeljske lokalitete, do kojih je autor bloga došao kroz isključivo vlastitu nemjerljivu fizičko-terensku žrtvu s hektolitrima prolivenog znoja, kilogramima porasparane odjeće, razgrebanim rukama i nogama, ali i čestim susretima s opasnim životinjama, gdje su se osim najopasnije i najotrovnije europske zmije - poskoka, našle i divlje svinje, lisice, vukovi pa čak i medvjedi. Sve ovo je jedan pečat i jedna prethodna ogromna žrtva koju je podnio autor ovog bloga da bi vi svi dragi i cjenjeni čitatelji ( neovisno radilo se o široj ili stručnoj javnosti) mogli ovo čitati zavaljeni u foteljama i pregledavajući sve ovo kao besplatno dobiveno zlato i srebro na pladnju. Ovo su osnovni razlozi zbog kojih je svako slovo ovog opsežnog i velikog uratka, ali i svaka fotografija koju ćete imati prigode vidjeti kako na ovom blog-portalu tako i na novo-formiranoj vrlo vrijednoj rekordnoj svjetskoj bazi fotografija suhozidne gradnje - blog stranici - suhozidniatlas-hercegovine, intelektualno vlasništvo autora ovih redaka, na što naravno prema svim međunarodnim normama publiciranja, autor pridaje i nosi vlastita autorska prava, koja će se zasebno naznačiti ispod teksta.
4. Raniji navodi, opisi, radovi i knjige - sa spomenom drevnih kamenih kuća iz prapovijesti i-ili antičko-ilirskog doba, objavljeni od vremena Austrougarske vladavine pa do recentnijeg razdoblja;
O kolikom mogli bi smo reći ustvari zaboravljenom prapovijesnom potencijalu se ovdje radi, ne moraju nam govoriti sve ove stavke koje danas čitamo ovdje napisane, već nam to govore i neki davni, izvrsni, a danas posve smetnuti te zapostavljeni uradci napisani prije više od 130 godina, u kojima se možda i po prvi puta detaljnije opisuju prapovijesne kamene kuće na hercegovačkim lokalitetima. Jedan od takvih pradavnih i izvanrednih uradaka odnosi se na relativno opsežni te veliki rad od tadašnjeg austrougarskog rudarskog satnika Vjenceslava Radimskog iz 1891. godine, u kojem vrlo precizno i za to vrijeme odlično ilustrativno, opisuje širi areal Bišće polja kod Mostara (Radimsky, V. (1891): Bišće polje kod Mostara. -Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 3, Sarajevo.). Jedan izvanredan i još uvijek neprepoznati biser ili bolje rečeno - dragulj, iznešen u ovome radu, odnosi se na navode u kojima Radimsky ne samo detaljno opisuje, već i precizno geometrijski skicira, razotkrivene kamene kuće u čijem je sklopu razotkrio indikativne komade prapovijesne keramike, što nesumnjivo upućuje na razdoblje od brončanog doba kada su sve te vrijedne kamene kuće bile podignute. Riječ je o brdsko-gradinskom lokalitetu Kičin južno od Mostara u blizini današnjeg naselja Buna, koje se krije na izuzetno zanimljivom i od drevnog doba posve sigurno jako važnom geostrateškom položaju, kao i na zanimljivom arealu u smislu hidrologije, geomorfologije te lokalne geologije. U navedenom vrijednom radu Radimsky nas kroz početni opis ovog zaboravljenog lokaliteta kod Mostara, upoznaje sa činjenicom da se ovdje krije jedna jako upečatljiva i prilično velika (ilirska) gradina sa podignutim masivnim i jako dugim suhozidnim bedemima. Gledajući danas čitav ovaj lokalitet te čitavo uzvišenje Kičin kod Bune, na vrlo kvalitetnim novijim satelitskim snimcima, možemo jasno zamijetiti kako i sami vrh ovog brijega krije očito jednu urbaniziranu posve niveliranu prapovijesnu citadelu omeđenu sustavima kamenih ili moguće čak i kombiniranih kameno-biljnih (s palisadama u gornjem dijelu), bedema, koji su pak danas očito još uvijek slabo vidljivi i kriju se ispod većih nanosa zemlje, taloga te izrasle guste vegetacije. Unatoč toj otegotnoj činjenici, konture vršnih većim dijelom ukopanih bedema, koje u svojoj cjelovitoj dužini i protezanju nije opisao, naveo te skicirao Radimsky u svom radu, na ovim novijim satelitskim snimcima, potovo onima načinjenima tijekom zimskog perioda, kristalno se jasno vide. Da li nam ovo sve govori jednu čudesnu pretpostavku, moguću činjenicu ili potencijal da se na čitavom, a posebice vršnom platou Kičina južno od Mostara, krije jedan pravi izgubljeni prapovijesni (brončanodobni) urbanizirani kompleks odnosno drevni izgubljeni grad ? Bez obzira na odgovor na ovo zanimljivo pitanje, sa sigurnošću možemo kazati kako oblikom upečatljivi brijeg Kičin krije jedno prema svemu sudeći u širim prostornim okvirima jedinstveno prapovijesno (gradinsko) naselje koje je u kontinuitetu egzistiralo od prapovijesnih početnih metalnih razdoblja pa sve do antičko-rimskog perioda. Jedinstvenost se prije svega ogleda u postojanju desetaka u potpunosti iznad površine očuvanih kamenih prapovijesnih nastambi ili kružnih suhozidnih građevina još uvijek nedovoljno razjašnjenih funkcija ili svrhe, pri čemu je moguće da i nije isključivo riječ o nastambama već možda i nekakvim vidovima specifičnih kamenih grobnica, no dakako da generalni dominirajući oblik i forma suhozidne arhitekture ovih objekata ponajviše ukazuje i sugerira da se uistinu ovdje radi o prapovijesnim kućama kružnog oblika. Kao osnovni mogući arhitekturni pokazatelj ili indicija da bi se moglo raditi o svojevrsnim drevnim prapovijesnim nastambama manjeg formata, jesu jasno vidljiva i uočljiva vrata ili ulazni dijelovi u ove kružne suhozidne objekte. Detaljnija i pobliža prospekcija pokazala bi nam i moguću dodatnu činjenicu da li se ovdje radilo možda i kamenim suhozidnim objektima koji su bili pokriveni kamenim pločama, tj. da li su možda ove građevine imale kameni krov, ili je pak bila riječ o drveno-biljnoj krovnoj nadgradnji. Sve u svemu, nema sumnje da već zarana, i to od prije 130 godina, imamo jasno napisano i javno dostupno svjedočanstvo, tj. uradak, u kojem vidimo da je ovdašnji autohtoni drevni čovjek prapovijesnog vremena gradio suhozidne objekte i vrlo moguće nastambe, tj. kuće od kamena tehnikom suhozidne gradnje, i to još u vremenu od ranog brončanog doba.
Kao daljnji, ili tek nešto mlađi, no svejedno kao takav izuzetno vrijedan i dragocjen vrlo davni uradak, u kojem se također na pionirski način spominju i opisuju drevni kameni objekti, vrlo moguće prapovijesne kuće, odnosi se na, pa možemo slobodno reći danas totalno zaboravljeni i većini uže i šire javnosti posve nepoznati - relativno veliki znanstveno-stručni rad čuvenog arheologa Carla Patscha koji datira iz 1933. godine, a u kojem se opisuju ni manje ni više već upravo 'drevna naselja ilirskog krša' (Patsch, C. (1933): Nekadašnja gustoća naselja ilirskog krša. -Prilozi za etnologiju jugoistočne Europe, Akademija znanosti u Beču, Beč.). Već na samom početnom dijelu ovog vrijednog uratka, autor navodi svoje, istraživačkim proučavanjima na terenu spoznato, mišljenje, da je broj nekadašnjeg drevnog, prapovijesnog te antičkog stanovništva, po svemu sudeći bio prilično veći nego li je današnji broj stanovništva promatranog prostora. Kao jedan od bitnih i na terenu jasno zapaženih dokaza ovog tezi (s kojom se također uvelike slaže i autor ovog bloga) Carl Patsch, izdvaja očitu činjenicu da se na brojnim recentnim naizgled jako sterilnim i ''suhim'' okršenim padinama uzvišenja na kojima su bila prapovijesno-antička naselja, upadljivo naziru sustavi fino ozidanih terasa s prostorima zemljišta na kojima se nekad vršila poljoprivreda ili kakva tadašnja, danas već davno zaboravljena i napuštena aktivnost. Nadalje, Patscha upravo zamijećeni upadljivi terasasti ozidani segmenti i drevno-antičke formacije ili strukture koje je u to vrijeme pronašao na većem dijelu jugoistočne Hercegovine, bez velikih dvojbi upućuju i na činjenice da je u to pradavno vrijeme moralo biti puno više drveta, drvne građe i mase, kao i isto tako puno više pogodnosti za stoku i stočarenje. Pored mora zaboravljenih i indikativnih informacija, pogotovo onih koji se tiču Ilira, te ilirskih građevina, među kojima ima čak i navoda megalitskih građevina, nama ovdje je najvrjedniji onaj segment rada gdje autor opisuje jedan omanji, no s druge strane jako vrijedni, gradinski lokalitet na brdašcu imena Gradina koji se nalazi neposredno istočnije od uzvišenja Karaotok, odnosno u jugozapadnijem predjelu današnjeg poznatog Parka prirode Hutovo blato. Naime, ono što je od posebne vrijednosti i indikacije u ovom dijelu teksta jesu vrlo jasni opisi i navodi kako na ovom, očito i nesumnjivo (klasičnom) ilirskom graditeljskom lokalitetu, postoje ostaci nekolicine upečatljivih suhozidnih kamenih kuća bez ikakvog vidljivog maltera, koje prema svim zapaženim odlikama autor Carl Patsch ubraja u vjerojatne predrimske i ilirske kamene nastambe. Ovom prilikom moramo istaknuti i navedenu činjenicu da je C.Patsch terenski detaljni i preliminarni obilazak ovih svih, u ovom radu opisanih i prezentiranih, lokacija izveo čak još davne 1903. godine, iz čega nam proizlazi jasan zaključak da na samom licu mjesta i u širim prostornim arealima većine ovih lokacija gdje postoje predrimski ostaci i strukture, postoji još mnoštvo toga što tek treba pobliže snimiti, odnosno iznova razotkriti.
U sklopu daljnjih nekoliko također izuzetno vrijednih uradaka ili spomena u kojima se navodi postojanje drevnih prapovijesnih kuća od kamena u ovim našim prostorima neophodno je spomenuti, pa možemo reći čuvenu knjigu poznatog hrvatskog povjesničara i arheologa Grge Novaka, pod naslovom 'Prošlost Dalmacije', napisanu čak davne 1944. godine (Novak, G. (1944): Prošlost Dalmacije.-Hrvatski izdavački bibliografski zavod, 509 str.). Ono što nam je ovdje, unutar ove podosta danas zaboravljene i ignorirane, a s druge strane izuzetno dragocjene, knjige, od velike zanimljivosti jest prvo poglavlje 'Prethistorija i stari vijek', u kojem autor u kontekstu opisa perioda neolitika i eneolitika, spominje postojanje kružne kamene megalitske kuće u uvali Skalezija na otoku Hvaru, koju s obzirom na specifičnu kružnu kamenu arhitekturu uspoređuje po analogiji s današnjim tzv. bunjama, karakterističnim kružnim kupolastim kamenim građevinama rasprostranjenim diljem Dalmacije i Istre. Ono što je od izuzetne važnosti i jako indikativnog pokazatelja prastarog podrijetla izgradnje i podizanja ove kamene kružne kuće na otoku Hvaru, jest navod Grge Novaka da su u njoj pronađene neolitske alatke, tj. neolitsko oružje. Ovaj vrijedni, i danas gotovo u potpunosti zaboravljeni te ignorirani opis Grge Novaka, svima nam jasno pokazuje jednu nevjerojatnu mogućnost i jasan potencijal da čitav ovaj kraj krških Dinarida koji ponajviše obuhvaća predio od Istre, Dalmacije te većeg dijela Hercegovine, zasigurno krije jedno pravo obilje intaktnih i posve neistraženih te nedetektiranih kružnih kamenih objekata ili pak kružnih kamenih (poluukopanih) kuća, koje datiraju čak iz perioda neolitika te eneolitika, a što je čak i starije od vremena izgradnje čuvenih egipatskih piramida. Ovi kružni prapovijesni objekti, dakle, po svemu sudeći, čak i prethode vremenima podizanja glavnih i najistaknutijih gradinskih kompleksa, odnosno samih gradina, a možda čak i prethode vremenima podizanja naših najbrojnijih kamenih i suhozidnih građevina iz prapovijesnog perioda, gomila. Još veću i upečatljiviju potvrdu same kronološko-kulturološke vrijednosti ove prapovijesne kružne suhozidne kuće u Skaleziji na otoku Hvaru, upotpunjenu s dodatnim izuzetno vrijednim, i za tematiku ovih otkrića koja se opisuju na ovom blogu, jako analognim opisivanjem i drugih sličnih primjera gradnje u kamenu, možemo pročitati unutar uratka od Marina Zaninovića u sklopu opisivanja značajki predantičkog i antičkog graditeljstva na prostoru istočno-jadranske obale ( Zaninović, M. (1980): Materijali, tehnike i strukture predantičkog i antičkog graditeljstva na istočnom jadranskom prostoru. Znanstveni kolokvij održan u Zadru od 6-8. XII. 1976., Odjel za arheologiju Centar za povijesne znanosti, Zagreb.).
Ono što je najzanimljivije u cijeloj ovoj priči jest ogromna analogija ovog zaboravljenog slučaja i opisa Grge Novaka od pronađene megalitske kružne kamene kuće u uvali Skalezija na otoku Hvaru, s brojnim i često potpuno neočekivanim razotkrivenim kružnim objektima, očito također vrlo drevne prapovijesne starosti, koje je pronašao te detektirao autor ovog bloga diljem Hercegovine, na širokom prostoru sve od krajnjeg (planinskog) sjeverozapada i područja Buškog blata, preko čitave zapadne i središnje Hercegovine, pa sve do krajnjeg i niskog (mediteranskog) prostora Hercegovine u općinama Neum te Ravno. I kao potpuni te neporecivi dokazi koji idu u prilog svemu ovome, te tezi da barem jedan, i to brojčano veći, udio od svih prisutnih drevnih kamenih kružnih objekata po Hercegovini, sasvim sigurno seže u prapovijesne epohe od neolitika do ranog brončanog doba, jesu obilati pronalasci te snimljeni komadi prapovijesne keramike i prapovijesne pečene zemlje ili kućnog lijepa, pronađeni upravo unutar mikro-areala svih ovih kružnih objekata. Ovakvi primjeri, ustvari točno ovakva otkrića gdje je pronađena, i to posve slučajno, prapovijesna (čak ponekad i ukrašena) keramika koja ima obilježja eneolitika te najranije faze brončanog doba, u prostornim mikro-arealima ovakvih kružnih poluukopanih, no često i megalitskih ili monumentalnih, objekata, dogodili su se autoru ovog bloga na prostoru Brotnja (Općina Čitluk), na prostoru Općine Grude, zatim uokolo Neuma, na području Općine Posušje, uokolo Širokog Brijega, te na prostoru i arealu Mostara. U svom tom spektru tih izvanredno vrijednih te dragocjenih otkrića teško je pojedini primjer ili pronalazak zasebno izdvojiti, pa će čitatelji imati najdetaljniju prigodu vizualno uvidjeti ove pronalaske koji su prije svega neporecivi dokaz prapovijesnog podrijetla svih tih (kružnih) kamenih objekata i kamenih kuća, unutar obilate fotogalerije koja slijedi iza ovog teksta.
U vremenu iza pisanja Grge Novaka pa do posljednjih ratnih zbivanja ili do kraja prošlog stoljeća, postoji čitav niz zanimljivijih i onih manje zanimljivih, kao i većih ili manjih opisa drevnih struktura i lokaliteta, unutar kojih su iznešeni pojedini opisi, ili pak navodi, postojanja kamenih građevina koje upućuju na to da se radi o drevnim kamenim kućama. Iz tog sveukupnog spektra tih radova i opisa, kao možda najzanimljiviji u kronološkom slijedu mogu se izdvojiti opisi i radovi Petra Oreča te Aleksandre Faber. Možda jedan od najvrjednijih ranijih uradaka u kojem se po prvi puta prilično detaljno iznose opisi te čak i istraživački uvidi, od prapovijesnih (kamenih) kuća s područja Hercegovine, jest svojevrsni kapitalni rad spomenutog Petra Oreča o prapovijesnim naseljima i grobnim gomilama s područja zapadne Hercegovine (Oreč, P. (1977): Prapovijesna naselja i grobne gomile - Posušje, Grude i Lištica, GZM XXXII, Sarajevo.). Vrijednost ovog prilično davnog Orečovog rada ponajviše leži u neospornoj činjenici kako ovaj rad predstavlja glavni i najvažniji znanstveno-stručni temelj nešto kasnije definirane i u znanstvenoj povijesno-arheološkoj domeni ovih prostora vrlo referirane, tzv. Posuške kulture, nazvane upravo prema glavnom prostornom arealu svih ovih gradinskih i vangradinskih lokaliteta koje je u svom radu opisao Petar Oreč. Za nas ovdje i tematiku drevnih kamenih kuća, od jako bitne važnosti su Orečovi navodi u kojima opisuje pronađene kamene i kameno-zemljane ili kameno-biljne (drvene) kuće u arealima nekoliko vangradinskih te nekoliko gradinskih lokaliteta na potezu od Posušja do Gruda, te nešto rjeđe na lokalitetima sjevernije ili istočnije od rečenog pojasa. Osim što je P.Oreč opisao i nedvosmisleno naveo postojanje takvih kamenih ili kombiniranih (kameno-drvenih) objekata kao prapovijesnih nastambi ili kuća, od presudne važnosti pa i presudnog dokaza su činjenice da je Oreč pobližim pregledavanjem te in-situ proučavanjem nekolicine tih objekata u njima pronašao komade zemljane lončarije ili keramičkih posuda koje je bez većih dvojbi ubrojio u prapovijesne epohe. Prema tome, nema nikakvih dvojbi i evo svi vidimo da su već pojedini raniji istraživači kao što je bio izvrsni Petar Oreč, neporecivo razotkrili ostatke (kao i temelje) drevnih i prastarih kuća ili kućišta, u kojima je moguće pronaći vrlo indikativne komade prapovijesne keramike, koji kao takvi neporecivo ukazuju i na još vrjedniju vrlo atraktivnu činjenicu - da su te prastare kuće bile izgrađene još u prapovijesna vremena. Vrlo važan, jedan drugi element, koji nije baš toliko bio u fokusu i spoznaji spomenutog vrijednog hercegovačkog istraživača Petra Oreča, no koji može itekako poslužiti kao inicijalni vrlo upečatljivi indikator ili usmjerivač na mogućnost da određeni vidljivo prastari kameni objekt (pogotovo ako se krije u izravnom ili užem prostornom arealu prapovijesnih gomila i gradina) pripada građevini (kući, i slično) koja potječe iz prapovijesnog doba, jest prisustvo golemih, vrlo grubih, gotovo neobrađenih, kamenih megalitskih blokova u poligonalnim formama, te koji su vrlo pažljivo bez ikakve upotrebe vezivnog sredstva ili maltera jako precizno međusobno uklopljeni u takvim zidovima, što indicira na metodu zidanja u tzv.ciklop ili 'u zub', odnosno pri čemu je riječ o suhozidnoj tehnici zidanja tzv. kiklopskih zidina svojstvenih upravo za prapovijesna razdoblja brončanog te željeznog doba. Prvu konkretniju kamenu, tj. suhozidnu kuću P.Oreč opisuje unutar prezentiranog lokaliteta Plišivica u blizini današnjeg Posušja, gdje se nalazi vangradinsko prapovijesno naselje. P.Oreč nam ovdje iznosi vrlo zanimljive, i prije svega jako indikativne i za tematiku, odnosno sami naslov ovog rada - neporecive dokaze, gdje iznosi činjenicu da na ovom lokalitetu nalaze ostaci jedne dosta urušene (način urušenosti u potpunosti odgovara brojnim sličnim prapovijesnim i ilirskim kamenim kućama razotkrivenim od strane autora ovog bloga, prikaz u fotogaleriji iza ovog teksta, op.a.) suhozidne kamene kuće, unutar koje su razotkriveni komadi očito prapovijesne grublje keramike, po svemu sudeći brončanodobne starosti. No, osim ovih neprocjenjivo vrijednih navoda i opisanih činjenica, P.Oreč nam unutar istog ovog opisa daje i još druge također jako indikativne fakte i pretpostavke, gdje navodi kako oblik i način same urušenosti odnosno kamene arhitekture ove pronađene pravokutne kuće, po svemu sudeći upućuje na to da je sama (prapovijesna) kuća mogla sadržavati i krov načinjen od posloženih kamenih ploča na svod, nešto slično poput današnjih istarskih kažuna ili dalmatinskih bunja. Druga, isto poput prethodno opisane, kamena suhozidna, i očito drevna ili prapovijesna, kuća, koju je P.Oreč opisao u svom značajnom uratku, tiče se razotkrivene kamene kuće na lokalitetu Pejića torina, koji se nalazi sjeverozapadno od Gruda u zapadnoj Hercegovini. I ovdje, kao izuzetno vrijedan, neporecivi i vrlo dragocjeni dokaz prapovijesnog, odnosno puno starijeg nego se to danas uzima, starosnog podrijetla izvorne gradnje određenog broja naših kamenih suhozidnih kuća, Oreč jasno navodi činjenicu da je i unutar ove kamene kuće, i to čak unutar ili po samim kamenim zidovima kuće, pronašao komade grublje prapovijesne keramike. U nastavku rada P.Oreč unutar poglavlja gdje opisuje gradinske lokalitete posebno interesantne navode iznosi u opisu lokaliteta Mala gradina u selu Batin kod Posušja. Naime, nakon vizualne prospekcije i utvrđenih rastersko-arhitekturnih odnosa na ovom lokalitetu, Oreč iznosi indicije da je ovdje mogla stajati jedna jedinstvena prapovijesna građevina koja imala kružni oblik i koja je u poptunosti bila pokrivena kamenim pločama na svod kao što su današnje kamene građevine u Dalmaciji i na otocima - bunje. Također neizostavno je ponovno spomenuti vrijedne činjenice da je i ovdje P.Oreč pronašao dosta komada grublje, očito brončanodobne, prapovijesne keramike, kao i sitnijih životinjskih kostiju. S obzirom na tada stečene vizualne uvide topografije te arhitekture ovog, prema Oreču jedinstvenog kamenog prapovijesnog objekta u okviru svih koje je tada opisao u svom radu, svrha ove građevine određena je i pretpostavljena kao neka vrsta stražare ili pak neke vrste gospodarske zgrade. Autor ovog bloga s obzirom na vlastita nebrojena terenska i in-situ iskustva pronalazaka upravo ovakvih kamenih drevnih objekata, čvrsto pretpostavlja da bi se u ovom slučaju moglo raditi o hramskoj građevini ili o određenom tipu prapovijesnog ilirskog svetišta, no naravno s potpuno otvorenim daljnjim pitanjima oko njene izvorne objektivne svrhe u prapovijesnom vremenu. Izuzev ovih navedenih kamenih ili suhozidnih, očito drevnih te prapovijesnih, kuća, P.Oreč se u svom radu unutar poglavlja o gradinskim lokalitetima dotiče još nekolicine sličnih kamenih objekata, koji se većinom nalaze inkorporirani, i u arhitekturno-rasterskom, kao i u očigledno i kronološkom, pogledu, unutar samih gradina. Sva ova vrijedna otkrića i zapažanja P.Oreča, danas nažalost gotovo u potpunosti ignorirana i zaboravljena, kod domaće arheologije i povijesničara, nude nam jedan neosporni i vrlo važni pokazatelj, odnosno dokaz toga da nema nikakvih sumnji da masa očito prastarih kamenih suhozidnih kuća diljem Hercegovine, u konkretnijem Orečovom slučaju - područja zapadne Hercegovine, ima svoje izvorno starosno podrijetlo gradnje u prapovijesnim epohama brončanog te željeznog doba, a možda čak i kasnijeg eneolitika. Posve je druga stvar, i što je također neupitno, činjenica da je ogroman broj takvih, izvorno u brončanom te željeznom dobu podignutih suhozidnih kuća, kasnije u kontinuitetu, bez rušenja bazičnih prapovijesnih, ujedno i najmonumentalnijih kiklopskih suhozidnih segmenata, samo nadograđivan, popravljan te djelomično i prenamjenjivan u periodima od antičkog doba, preko srednjeg vijeka te sve do perioda novije povijesti, kada recimo diljem Hercegovine posebice u arealima neposredno uz neporecive prapovijesne te ilirske gradine, imamo kamene kuće stare 200, 300 i slično, godina, a koje su jednim dijelom upravo samo nadograđene na već spomenute i neporecive prapovijesne kamene kuće. Da je tome tako recimo imamo danas svima neke očite i neporecive, i čak turistički vrlo atraktivne, primjere, kao npr. slučaj tzv. kiklopske ulice na otoku Hvaru, odnosno jedne prave kiklopske kuće koja se danas krije doslovno u centru ultra popularnog turističkog naselja Stari Grad, a koja pri tome nije jedini ovakav očiti slučaj kontinuiteta gradnje u kamenu (wikipedia-kikl-StariGradHvar ), gdje se jasno vide bazični i najmonumentalniji dijelovi sazdani u tzv. kiklopskom stilu zidanja, na koje je kasnije vremenski sve do novije povijesti zidano i nadograđivano.
Vrlo zanimljiv i neporecivo jako bitan doprinos, u osvjetljavanju postojanja na ovim našim Dinarskim područjima, drevnih kamenih i suhozidnih objekata, građevina, nastambi, kao i čitavih drevnih kamenih naselja, ustvari kompleksa, koji su već tada prilikom pisanja tih ranijih radova, jasno, temeljem svih prisutnih materijalnih dokaza i pronalazaka na ovim lokalitetima te objektima, pripisani ili određeni kao prapovijesni, ilirski ili ilirsko-antički (ilirski iz rimskog vremena), jest doprinos koji nam dolazi iz ranijih radova vrijednog istraživača starije i novije povijesti Senjskog kraja u Primorskoj Hrvatskoj, Ante Glavičića. Ovaj vrijedni istraživač, unutar vrlo vrijednog zbornika kojega je i sam osnovao, pod nazivom 'Senjski zbornik', objavljuje zaredom više jako temeljitih izvještaja te minucioznih opisa utvrđenih arheoloških nalazišta u široj okolici Senja, među kojima je sadržan opis i brojnih prapovijesnih (gradinskih) i sličnih (ne-gradinskih) lokaliteta ili struktura tj. građevina, što je pronađeno te na terenu snimljeno u periodima između 1955. i 1971. godine. Već unutar prvog opusa, ili uratka vezano za temu naslova ''Arheološki nalazi iz Senja i okolice'', napisanog sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća, A.Glavičić nam donosi vrlo indikativne i nedvosmislene navode o tome kako prapovijesni odnosno ilirski stanovnici kreću s izgradnjom svojih četvrtastih nastambi tehnikom suhozidne gradnje i to u vremenu od 2000 god.pr.Kr., što iščitavamo unutar ovog segmenta rada: '' Kada je početkom metalnog doba (oko 2000. godine pr. n. e.) čovjek napustio pećinu kao jedino prebivalište, potražio je u prirodi nepristupačne vrhunce koje, zbog osobne sigurnosti od neprijatelja, ograđuje suhozidom. Unutar takvih zaštićenih mjesta on podiže nastambe obično primitivne od kamena bez žbuke, pačetvorinastog tlocrta s ulazom od zapada i juga. ... '' Iz (Glavičić, A. (1966): Arheološki nalazi iz Senja i okolice : [I.].-Senjski zbornik : [prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu] = Almanacco di Senj : [contributi per la geografia, l'etnologia, la storia e la cultura], God.2 (1966), str. 383-426. ). U nastavku pisanja, kako ovog prvog dijela opusa o arheološkim nalazištima Senja i okolice, tako i u onim idućim dijelovima objavljenima nešto kasnije unutar istog zbornika, autor nam donosi i čak neke znatno detaljnije opise načina i stila života ovih prapovijesnih odnosno ilirskih stanovnika, te posebice vrijedan spomen isto tako i načina građenja njihovih kamenih i terasastih naselja, obora, vrtača te raznih drugih, za život tog drevnog čovjeka, ustvari naših predaka, vrlo bitnih segmenata, između čega izdvajamo ovaj citirani segment u kojem je A.Glavičić na jedan zaista fantastičan i vrlo uviđavan način iznio mnoge svoje uvide i zaključke do kojih je tijekom svog detaljnog terenskog obilaska i proučavanja ovih naših hercegovačkih ilirskih terena te megalitskih kompleksa na identičan način došao i autor ovog bloga: '' Na blažim zapadnijim padinama takvih gradina obično su izgrađene primitivne malene nastambe od kamena i zemlje bez maltera najčešće u terasama. Unutar zaštićenog prostora nalazilo se plemensko središte uz koje se u podnožju razvijalo podnaselje. U planini, daleko od naselja, imali su sezonske nastambe i prostore u kojima se držala brojna, pretežno sitna stoka. U tim sezonskim stanovima boravili su tokom ljetnih dana, obrađujući zemlju i čuvajući brojna stada ovaca i koza koja su tim osiguravala potrebne količine mesa, mlijeka, sira, vune i kože. Po dolovima, gdje je bilo plodne zemlje, sijali su ječam i zob, krčili šume i spaljivali šikare da se osiguraju potrebne površine obradive zemlje i livade od kojih je većina do danas ostala u upotrebi. Gotovo na svima takvim položajima sačuvali su se ostaci materijalne kulture : brojni ostaci razbijenih žrvnjeva, zemljanih posuda fine i grube izradbe, kostiju pretežno domaćih životinja, ali i onih koje je čovjek hvatao po šumama. Uz naselja su obično' bila uređena groblja u kojima su u starije doba pokojnike pokapali u skvrčenom položaju, a grobne jame iskopali u zemlji ili škrapama ograđivali ih kamenjem i pokrivali pločama. ...'' Osim ovih nesumnjivo izuzetno zanimljivih i za ova najnovija autorova otkrića jako bitnih uvida A.Glavičića, autor ovog bloga je u posljednjih nekoliko godina jako intenzivnog obilaska svakog kutka Hercegovine, kao i djela juga Dalmacije, gdje su se god ukazale i najmanje prostorno-materijalne (arhitekturne) naznake postojanja intaktnih te nepoznatih prapovijesno-ilirskih ili pak nešto mlađih ilirsko-antičkih kamenih suhozidnih kompleksa, uređenih terasastih rastera i naselja, ali i ostaci kamenih (velikim dijelom i monumentalnih) suhozidnih građevina, nastambi te kuća, uvelike došao do značajnog nadopunjenja ovih prethodno citiranih Glavičićevih uvida i spoznaja, o čemu će više i detaljnije biti riječi u nastavku ovog pisanja. No u korijenu ili temeljnom bazičnom segmentu svih ovih novijih otkrića i spoznaja autora ovog bloga, nesumnjivo leži upravo rečeni opisani segment iz rada (radova) A.Glavičića, a što u jednu ruku predstavlja i jedan prosto-logički zaključak do kojeg su nažalost izuzetno malobrojni raniji, a pogotovo recentniji, istraživači, došli, te napose identične ovakve zaključke stoga i (nisu) opisali u svojim ranijim radovima, a što je u sveukupnom konačnom smislu dovelo do toga da je ovaj nevjerojatan i prije svega senzacionalan vid domaćih arheoloških atrakcija prapovijesno-antičkog doba, do dana današnjeg ostao gotovo u cijelosti turen pod tepih te ignoriran, nauštrb antičko-rimskih (tj. okupatorskih) ostataka, lokaliteta kao i mlađih srednjovjekovnih lokaliteta i ostataka. U istom ovom kontekstu, ranijih pisanja A.Glavičića, i to ponovno razmatrajući njegov prvi dio opisivanja arheološke baštine iz Senja i okolice, unutar deskripcije prve prezentirane gradine Kuk neposredno iznad Senja, možemo pročitati jasan navod kako, osim glavnih gradinskih ostataka i građevina na vršku brda Kuk, počevši sve od samog podnožja gradinskog brijega pa prema vršnom dijelu, ovdje nailazimo na ostatke, između ostaloga, i suhozidnih drevnih nastambi podignutih od strane prastanovnika ove gradine. Također, u idućim opisivanim gradinskim lokalitetima, kao npr. na gradinskom lokalitetu kod naselja Starigrad na zapadnim prisojnim i od vjetra zaštićenim stranama gradinskog uzvišenja uzduž niveliranih stambenih terasa, autor A.Glavičić, jasno navodi postojanje primitivnih (očigledno suhozidnih, op.a.) starih nastambi koje nedvosmisleno atribuira lokalnim Ilirima. U nastavku Glavičić nam donosi ponovno jedan jako interesantan i prije svega jako indikativan opis (ilirskih nastambi, te između ostaloga i popratnih megalitskih suhozidina) u okviru gradine te uzvišenja Klisa, iz kojeg ovdje izdvajamo možda i najreprezentativnije navode: '' Na sunčanoj strani nalazile su se prethistorijske nastambe smještene na nekoliko terasa na kojima se i danas mogu lijepo vidjeti. Nastambe u tlocrtu obično su pačetvorine izrađene u suhozidu debelih zidova do 1 m. Na nekim dijelovima centralnog utvrđenja (bedema) opažaju se ostaci žbuke od krupna pijeska i živog kreča. Na površini i pod zemljom nalazi se prethistorijske (ilirske) i rimske keramike, opeke, kosti i crne zemlje, a ti ostaci dokumentiraju kontinuitet života naselja. Iz Lukova potječu (slučajni nalazi) bakrene sjekire i bodež (čudna oblika) koji, vjerojatno, pripada prvim naseljenicima Klise, Indoevropljanima (oko 1800. godine рг. n. e.). Istočno od Klise oko 150 ni okrenuta zapadu visoko nad dragom nalazi se poiupećina Strapovača pred kojom se opa395 žaju ostaci umjetno sagrađene rampe (podzida) izrađena od velikih blokova kamena. Među zemljom i kamenjem ipred ulazom i niz padinu nailazi se na ostatke prethistorijske keramike, životinjskih kostiju, školjaka i crne zemlje. Veći dio materijala otpuzao je niz padinu brda. Na zapadnoj strani u draži nalazi se nepresušivi manji izvor žive vode. Spuštajući se strmom pješačkom stazom od Ažić Lokve prema moru (u Lukovo) dolazi se do mjesta Konačići. Tu pod stijenom, okrenutoj zapadu, nalaze se ostaci starog naselja o čijoj prošlosti svjedoče brojni komadi keramike, kosti, crne zemlje i dijelovi podzida terasa na kojima su morale Obiti podignute primitivne nastambe stočara i lovaca. Prema pričanju starosjedilaca Lukova Ivana Ažića i Mate Rogića tu su nekad stanovali »Grci«, očita tradicija na stanovnike doturskog vremena. .... '' Kao što svi jasno i nedvosmisleno vidimo iz ovih vrijednih, i danas nažalost od strane domaće i recentnije struke kao i većine domaćih istraživača koji se bave prapovijesnim kulturama ovih krško-dinarskih područja - totalno ignoriranih ranije opisanih činjenica i fakata od A.Glavičića (prikazanih u prethodnim recima teksta), - riječ je dakle o, jedan kroz jedan, ili bolje rečeno - o milijun postotno - drevnim (ilirskim - prapovijesnim - antičkim) kućama ili nastambama podignutim u tehnici suhozida i to najčešće kao tlocrtno pravokutne građevine debelih zidova oko jednog metra, pa i šire, smještenih na često niveliranim, uređenim te podzidanim gradinskim terasama u bližim ili neposrednim arealima gradinskih uzvišenja ili gradinskih kompleksa, uz koje nailazimo i na ostatke ilirskih grobnih gomila, pratećih suhozidnih konstrukcija, zidanih lokvi i bunara, ali i ostataka porazbijane raznolike pretežito ilirske grube keramike te isto tako i one rimsko-antičke predstavljene amforama ili kakvim sličnim grčko-italskim posuđem. Osim ovih nepobitnih činjenica, u prethodno iznešenim i ekstrahiranim stavkama i opisima A.Glavičića, isto tako neporecivo vidimo važnosti i goleme indikacije izrazito čestih predaja i kazivanja lokalnog stanovništva, na upite o porijeklu graditelja svih tih drevnih (često megalitskih) kamenih kompleksa i struktura (objekata, gradina, gomila, terasa, lokvi i bunara), da se radi o autorskim dijelima ili građevinama koje su izgradili ''stari Grci'', što nam naravno nesumnjivo daje čvrsto usmjerenu strelicu ka Ilirima, kao ustvari onim pravim izvornim autorima svih ovih zdanja i kompleksa. A da ustvari nema ''kraja'' ovim nevjerojatnim i danas totalno zaboravljenim i smetnutim indikativnim napisima od A.Glavičića, pa samo unutar ovog njegovog, mogli bi smo reći neizmjerno vrijednog, prvog opusa iz ''serije'' opisivanja drevnih ostataka i povijesti Senja i okolice, pokazuje nam i već daljnji idući opisivani lokalitet kojeg Glavičić imenuje kao ''Zelenika, staro naselje nedaleko sela Šegote'', što nam ujedno i predstavlja neosporan dokaz autontičnosti te jasnih širih dinarskih analogija - svih ovih ovdje prezentirajućih stavki i otkrića od strane autora ovog bloga koji su se dogodili na ovim prostorima Hercegovine, iz kojeg izdvajamo i prenosimo ovaj dio rada: '' Zapadno od Živih Bunara, a niže Jadranske magistrale cca 250 m uz selo Šegote, nalazi se lokalitet Zelenika gdje se, prema pričanju starog Nikole Šegote, nalaze ostaci drevnog naselja tzv. »grčke zidine«. Sačuvani su ostaci primitivnih nastamba sa jakim i debelim (urušenim) zidovima izgrađenim u tehnici suhozida do 1 m debljiine. U tlocrtu pačetvorina sa ulazom od jugozapada. Na površini i pod zemljom i među urušenim kamenjem zidova nailazi se na gruibu i finu keramiku. Istočno od starih kuća nailazi se više tzv. »grčkih bunara«' u kojima ima uvijek svježe žive vode. •Zapadno od sela Šegote nalaze se tzv. »Ziderine«, također ostaci starog napuštenog naselja iz doturskog vremena. Ziderine, Konačići i Zelenika stara su' naselja koja su neistražena i bez dovoljno ostataka materijalne kulture, pa za sada ostaju vremenski neutvrđena. ... '' Naravno da je i ovdje, iščitavajući sve ovo napisano od strane A.Glavičića, gotovo suvišno nadalje intepretirati i navoditi neospornost indikacija i relacija starih predanja i predaja, kao i prisutnih toponima s korijenom riječi ''Grčki'', u kontekstu Ilira, prapovijesti te antičkog perioda. Naravno, isto tako ono što je u najbitnijem kontekstu za otkrića koja se ovdje prezentiraju, jasno iščitajemo nevjerojatnu indikativnost te neospornost dokaza analogija u pogledu pravog podrijetla i karaktera drevnih suhozidnih nastambi koje pronalazimo u bližoj ili neposrednoj okolici te prostornom okviru većih ili manjih gradinskih kompleksa. Nadalje, ovdje također jasno vidimo, uslijed nadopune opisa arhitekture pronađenih drevnih nastambi, kao suhozidnih, a koje su ujedno i opisane kao primitivne, da se i slučaju onih nastambi navedenih samo kao ''primitivne'' nastambe, po svemu sudeći radi o suhozidnim nastambama ili suhozidnim građevinama. U nastavku istog rada, A.Glavičić, ponovno nam kao neosporne dokaze analogije i jasno prisustva drevnih (ilirskih) kamenih te suhozidnih nastambi na brojnim gradinskim lokalitetima, daje jedan kraći, no u specifičnom pogledu jednog jedinstvenog arhitekturnog obilježja, izrazito vrijedan navod u okviru opisivane gradine ''Klačenica'' iznad Jablanca, gdje iznosi slijedeće: '' Unutar zaštićenog prostora nalazi se veći broj relativno najsačuvanijih (u Podgorju) zidova primitivnih nastamba u tlocrtu pačetvorine s ulazom od juga i zapada. Uz neke od primitivnih, kuća sačuvali su se pretprostori. ... '' Ovaj opisani navod, iako je gotovo ponovljeni ili kopirani slučaj iz svih prethodnih navoda u ranijem dijelu njegovog rada, iznosi nam nešto novo i nešto jedinstveno, ali nešto što je od izuzetne važnosti kao jasna analogija otkrićima autora ovog bloga. Naime, kako jasno vidimo, autor A.Glavičić, daje nam opis gdje kaže da su se uz neke od drevnih suhozidnih nastambi ili kuća - sačuvali i pretprostori. Upravo ovo je slučaj kakav je otkriven na određenom broju isto tako očito prastarih, prapovijesnih ili ilirskih kamenih suhozidnih nastambi unutar određenih dijelova Hercegovine, gdje su od strane autora ovog bloga otkrivena svojevrsna predvorja u te monumentalne suhozidne kuće, što im daje na određen način i epitet mogućih ilirskih ''palača'', odnosno kuća ili rezidencija u kojima je boravila ''elita'' od pripadne lokalne zajednice Ilira s tog područja. S druge pak strane moguća je i posve druga mogućnost ili pretpostavka, da su ti predprostori ustvari bili specijalno izdvojeni građevinski segmenti namijenjeni stoci, dok su u susjednom ili glavnom građevinskom dijelu od suhozidnih zidova boravili ljudi ili gospodari te stoke. S obzirom na sve dosada pronađene jasne i nedvojbene elemente te arhitekturno-graditeljske odlike svih takvih kamenih drevnih objekata od strane autora ovog bloga, najizvjesnija je mogućnost da su u pojedinim dijelovima Hercegovine, poglavito unutar areala neposrednog zaleđa, pa i priobalja, Neuma, takvi dvo- ili više prostorni kameni suhozidni objekti pripadali u izvornom prapovijesnom vremenu svojevrsnim ilirskim palačama, dok su takvi slični objekti, no oni koji su pronađeni u posve višim, planinskim, predjelima Hercegovine, vjerojatno bili konstrukti kombiniranih građevina i nastambi namijenjenih za boravak stoke, ali i ljudi. U daljnjem nastavku pisanja i opisivanja drevnih te gradinskih lokaliteta okolice Senja, jako jako indikativan i prije svega vrlo vrijedan opis u kontekstu neospornosti kontinuiteta gradnje, pregradnje i korištenja izvornih prapovijesno-ilirskih kamenih nastambi i objekata od prapovijesnog vremena pa sve do kraja srednjeg vijeka i kroz noviju povijest, autor A.Glavičić donosi nam unutar opisivanog lokaliteta ''Gradina u Prizni'', gdje izdvajamo slijedeći vrijedan navod: '' Na jugozapadnoj strani (prema moru) padine brda nešto su blaže i prikladnije pa su na njima bile podignute u nekoliko redova (terasa) nastambe. Sa sve četiri strane u prethistorijsko doba gradina je morala biti opasana suhim bedemom koji je u kasnije vrijeme (rimsko?) zamijenjen zidanim bedemom ojačanim kulama i podzidima. Također su prethistorijske nastambe u suhozidu u rimsko doba ili u ranom srednjem vijeku zamijenjene zidanim kućama (od kamena i maltera) kojih se ostaci i danas lijepo vide. ... '' Svi ovdje sve jasno i neporecivo vidimo, kao i zaključujemo. Dakle, slučaj je taj, a što je ujedno i razotkriveno diljem gradinskih ili neposredno gradinskih, lokaliteta po čitavoj Hercegovini od strane autora ovog bloga, da su prvotno postojale, i vrlo često još postoje te se još mogu vidjeti (ili na terenu ''otkriti'') - prapovijesne odnosno ilirske suhozidne nastambe, koje su ponegdje, kako gdje, negdje u većem brojčanom obimu, negdje u manjem (u manjem brojčanom obimu su pregrađivane i sekundarno iskorištvane izvorne suhozidne nastambe iz prapovijesnog perioda ponajviše na onim mjestima i dijelovima Hercegovine koji su i dan danas jako nepristupačni i fizički teško dostupni, odnosno oni dijelovi koji su dosta ili relativno udaljeni od bilo kakvih novijih pa i srednjovjekovnih naselja) sekundarno iskorištavane, pregrađivane, dograđivane, dozidavane, prenamjenjivane (iz izvorne ljudske nastambe -u- štalu ili staju za stoku, i slične prenamjene), kroz jedan poduži vremenski period i to u kontinuitetu, od znači, prapovijesnih ilirskih vremena (brončano i željezno doba), preko antike i rimskog perioda, preko čitavog srednjeg vijeka, pa sve do novije povijesti, pogotovo perioda prošlog i pretprošlog stoljeća. Također, u istom ovog dijelu teksta i poglavlja rada, A.Glavičić nam predočava jednu vrijednu crno-bijelu fotografiju s nalazišta naziva Gradina, za koju daje jako zanimljiv i nadasve indikativan opis unutar kojeg nedvosmisleno navodi izraz ''Zidovi prastarih kuća . . . '', temeljem čega je očito da je još u to vrijeme (sredine prošlog stoljeća) bilo jasno moguće na terenu izravno vidjeti sve ove ostatke, pogotovo ostatke prastarih tj. suhozidnih drevnih kuća ilirskog lokalnog stanovništva, no međutim što je danas ili vrlo vjerojatno prekriveno jako gustim vegetacijskim pokrovom ili je posve uništeno te pregrađeno novijim građevinskim intervencijama. Zanimljivo nam je također pogledati i završni dio ovog rada i unutar posljednjeg poglavalja gdje ponovno autor A.Glavičić u više navrata spominje pronalaske ili prisustvo prastarih kamenih kuća sa suhozidnom arhitekturom te vrlo širokim zidovima, pri čemu najveću indikaciju nosi spomenuti relacijski odnos ovih objekata nasprav pridjevu ''Grčki'', gdje se tako pojedine od tih drevnih kuća nazivaju čak i ''grčke kuće'', dok se s druge pak strane u neposrednoj blizini pojedinih takvih prepoznatih kamenih suhozidnih (očito izvorno drevnih) kuća nalaze i bunari koji se isto tako nazivaju ''grčkim bunarima''. U svom idućem drugom radu na identičnu tematiku vezanu za opisivanje arheoloških ostataka Senja i okolice, A.Glavičić nam također već u početnom dijelu rada donosi neke jako jako zanimljive te nadasve indikativne navode, između kojih izdvajamo slijedeće: '' Unutar zaštićenog prostora pronađem su ostaci nastambi četvrtaste osnove, također izgrađeni od kamenja i debelih zidova8 - 8.:U Istri, Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Hercegovini nalaze se brojna ilirska i predilirska gradinska naselja koja su redovito podignuta na nepristupačnim brdima i usamljenim puntama (rtovima). Unutar takvih gradina nalaze se nastambe u tlocrtu pačetvorine ili kružnice. Redovito su građene od kamena i bez maltera, zato su im zidovi i relativno niski i debeli. Taj način gradnje u kamenu karakterističan je za čitavo mediteransko (jadransko) područje i ima dugu tradiciju. Gradnja je bila jeftina i najprikladnija za nastambe, gospodarske zgrade, ograde vrtova i okućnica, pa se sačuvala do danas. Mnogi objekti (pučke arhitekture) koji pripadaju prethistorijskom ili rimskom dobu te srednjem ili novom vijeku najčešće su građeni u toj tehnici. Svakako da se u naseljima gradskog tipa za gradnju objekata koristio malter: smjesa pijeska i kreća. Ali u primitivnim sredinama, svugdje gdje nije bilo odgovarajućeg veznog materijala, vode ili ljudi vještih građenju, objekti su redovito podignuti u tehnici suhozidova. '' Ovaj navod, kao i dodatni opis suhozidnih karakteristika drevne gradnje unutar fusnote pod br.8, jasno nam ukazuje ne evidentnu činjenicu jako dugog vremenskog korištenja i praktičnosti gradnje raznoraznih objekata u tehnici suhozida, što datira od prapovijesnih ilirskih vremena pa sve do novijeg doba i novije povijesti, pogotovo u onim krajevima koji su van većih gradskih sredina. U nastavku istog ovog rada autor Glavičić opetovano spominje pronalaske prastarih kamenih kuća sagrađenih u tehnici suhozida, pri čemu vrijedi spomenuti pronađenu jednu takvu neobičnu i po svemu sudeći unikatnu suhozidnu kuću posve kružnog tlocrta koja je prema neposredno pronađenoj keramici datirana u antičko-rimsko doba. Od drugih ovakvih pronalazaka i opisa vrijedi također spomenuti jedan čitav kompleks neobičnih prastarih i vrlo izduženih kamenih suhozidnih kuća s dosta dobro očuvanim suhozidinama, koje su se u narodu zvale ''grčke kuće'' i za koje je taj isti lokalni narod tvrdio da im se ne zna vrijeme izgradnje niti tko ih je točno izgradio. Ipak, ono što je jako indikativno jesu relativno brojni pronalasci specifične keramike rađene na lončanrskom kolu, od one neglazirane do glazirane, često ukrašene raznolikim motivima, prema kojoj autor A.Glavičić čitavo ovo drevno naselje kao i ovaj kameni kompleks pripisuje srednjem vijeku i tzv. Starim Hrvatima, u vremenskom periodu od XIII pa do XVI stoljeća. Ovaj navod i ovaj pronalazak zajedno s pripadnom odredbom, nam je i za ovaj naš kontekst pradavnih kamenih suhozidnih kuća u Hercegovini također od iznimne važnosti kao jedna od jasnih analogija budući da je autor ovog bloga na više mjesta, pogotovo na samom jugu Hercegovine unutar areala zaleđa Neuma (okolica Neumskog Gradca), prostor između Gabele i Narone (jugozapadno od Čapljine), okolica Popova polja, pronašao te poslikao gotovo identične kamene prastare kuće, kao i čitava očuvana no danas nepristupačna i totalno zarasla kamena selišta s ostacima vrlo slične keramike, što bi u sveukupnom smislu mogli pripisati ovom vremenu srednjeg vijeka. No, isto tako bitno je također spomenuti i važnu činjenicu evidentiranu na terenu upravo na ovim spomenutim lokalitetima, gdje se jedne uz druge, neposredno uz rečene najvjerojatnije srednjovjekovne kamene kuće, nalaze očito još drevnije, grublje suhozidne i megalitske nastambe, nešto lošije očuvane, na kojima se, ili uokolo kojih se, mogu pronaći ostaci isto tako i prapovijesne (brončanodobno-željeznodobne), kao i antičko-rimske keramike, što nam u konačnici pokazuje i dokazuje jedan neosporan dugi vremenski kontinuitet života i gradnje kamenih suhozidnih objekata, nastamba i raznoraznih zdanja, uključujući i megalitske zidine i terasaste kiklopske podzidove, od prapovijesnih vremena pa do kasnog srednjeg i novog vijeka. U svom malo kasnijem, idućem, III.nastavku ovog serijala radova o arheološkim nalazištima iz Senja i okolice, autor A.Glavičić, ponovno nam u drugom dijelu ovog rada, donosi jedan jako zanimljivi opis, koji itekako može poslužiti nama u ovome slučaju autorovih otkrića po čitavoj Hercegovini (pretežito donjoj ili niskoj) kao vrlo vrijedan i nepobitan korelacijski primjer analogije, bilo da ga promatramo kroz kronološki, bilo kroz arhitekturno-rasterski segment pronađenih objekata i građevinskih kompleksa. Riječ je o opisu jednog prozvanog ''pastirskog'' naselja, ustvari jednog omanjeg kamenog drevnog kompleksa s ostacima suhozidnih kamenih nastambi, na lokalitetu Josipovac. Za pronađene objekte, njihov karakter, ali i kronološko-etnološku pripadnost, autor A.Glavičić između ostaloga kaže: '' Dosta povoljan i zaklonjen položaj uvale, koja je bila zaštićena sa svih strana strmim liticama i morem, obilje pitke vode, mogućnost ribarenja, lova i stočarstva te nalazak materijalne kulture dozvoljavaju izvesti zaključak da su nekada ovdje živjeli ljudi u željezno i rimsko doba, a zatim kroz rani i kasni srednji vijek. Iznad drage oko 80 m prostire se manji plato, na kojem se vide ostaci jednog starog, danas posve urušenog bunara, tzv. Jopin bunarić. Odavde jedno 100 m na istok vide se ostaci nastambi jednog manjeg pastirskog naselja, lokalitet Josipova c (si. br. 1б). Naselje je bilo osnovano pod stijenom u prirodnom zaklonu. Objekti su izgrađeni u tehnici suhozida. S gornje (sjeverne) strane stoje ostaci jednog jačeg zida, koji djeluje kao neki bedem kojim je naselje bilo ograđeno i time zaštićeno. Na površini pronađeni su među kamenjem fragmenti rimske krovne opeke i keramike (ostaci amfora). Prema tome i ovo naselje, kao ono u Potkozarici pripada starosjediocima Ilirima, ali iz rimske epohe. . . . '' Ovdje je, kako svi jasno i neporecivo vidimo iz ovog Glavičićevog vrijednog i danas totalno zaboravljenog teksta te rada, riječ o jednom drevnom kamenom kompleksu s očuvanijima kamenim odnosno suhozidnim kućama, pri čemu je starost prema pronađenoj i prisutnoj keramici određena kao rano-antička ili rimska, dok je etnološka pripadnost ovog kompleksa, a što je ujedno i najbitnije za nas i za ovaj rad na ovom blogu, neporecivo određena kao produkt autohtonog predrimskog stanovništva - Ilira. Ono što predstavlja u ovom kontekstu ovog opisa najveću i izrazito vrijednu analogiju, između otkrića i opisanog kompleksa u ovom radu A.Glavičića te nekolicine možda još vrjednijih drevnih kamenih kompleksa koje je otkrio autor ovog bloga, jest činjenica da je autor bloga na nekoliko lokaliteta u Hercegovine, prije svega na području donje ili niske Hercegovine (okolica Čapljine, okolica Neuma, okolica Čitluka, okolica Mostara, okolica Gruda . . . ), u proteklom periodu posljednjih 7 do 8 godina, razotkrio nizove gotovo identičnih naselja sa gotovo identičnim suhozidnim drevnim objektima (kućama, ili čemu sličnome?) gdje se nalaze isto ovako kao u slučaju Glavičića, ostaci identične rimsko-antičke keramike, a koji se opet neovisno o tome, u sveukupnom zaključnom smislu mogu determinirati i odrediti kao drevni kameni kompleksi našeg autohtonog predrimskog stanovništva - Ilira, bilo da je riječ o Ilirima Daorsima, bilo Ardijejcima, Plerejcima, pa čak i moguće u jednu ruku i Delmatima, gledajući zapadne dijelove Grudske općine i dijelove općine Posušje. I u konačnici, rezimirajući sveukupni neizmjerno vrijedan, i kako smo već naznačili, nažalost totalno ili posve zaboravljeni, zapostavljeni te u današnje vrijeme kod proučavatelja prapovijesnih kamenih kompleksa uvelike ignorirani, opus vrijednog A.Glavičića, iznešen kroz seriju detaljnijih uradaka s naslovom ''Arheološki nalazi iz Senja i okolice - I - VI'', kao i rezimirajući njegov posljednji serijal ili opisani rad u posljednjem broju ovog serijala - broju VI, jasno ćemo vidjeti kako A.Glavičić predstavlja jednog od najvećih pripadnika izrazito ''autohtonističko-proilirske'' grupacije proučavatelja drevne prošlosti ovih krajeva ili regionalno gledajući čitavo šire područje od Slovenije pa do juga Crne Gore. U tom kontekstu jasno vidimo, a i što uostalom možemo pročitati diljem svih ovih navedenih uradaka od A.Glavičića, da je riječ o vrijednom prošlom autoru, povjesničaru i arheologu koji ne samo da se nije libio, već je izrazito čvrsto pa i opetovano naglašavano - pisao, opisivao te navodio u svojim radovima - neporecivost kontinuiteta ne samo života na jednim te istim mjestima, već i korištenja te gradnje istovjetnih suhozidnih objekata, položaja, kompleksa, raznoraznih građevina, poglavito onih iskorištavanih u životu stočara, ali i nama možda najbitnije etnološke pripadnosti i nasljedstva svega ovoga, kao i nas samih, odnosno današnjih stanovnika svih ovih predplaninskih dinarskih krajeva - od predrimskih, prapovijesnih autohtonih stanovnika Ilira. Dakle u rezimeu svega ovdje prethodnoga iznesenoga, svi jasno uviđamo jednu, nažalost još uvijek neprepoznatu i posve nevaloriziranu kao takvu - činjenicu, da mi na ovim naših (Dinarsko-Istarsko-Primorsko-Dalmatinskim-Hercegovačkim-Crnogorskim) krškim područjima posjedujemo i baštinimo jedno nevjerojatno povijesno-etnološko i arheološko bogatstvo - a to su neočekivano brojni kompleksi s ostacima prapovijesnih ilirskih kamenih zdanja, kamenih suhozidnih kuća (stanova, torova, pojata, staja, nastambi i sličnih građevina), monumentalnih gradinskih zdanja i bedema, monumentalnih gomila, čitavih nekropola s brojnim omanjim grobnim gomilama i pratećim zidinama, zatim čudesnih poravnati, uređenih drevnih te podzidanih ili niveliranih ilirskih terasa, kao i vršnih očito obrednih kolosalnih piramidolikih gomila, koje su mogle imati i ulogu svojevrsnih onodobnih ilirskih hramova te arheoopservatorija.
U nastavku vremena iza pisanja Petra Oreča, Ante Glavičića i drugih (sličnih) autora o prapovijesnoj (kamenoj) baštini, pa do recentnijih vremena, možemo reći da je bilo prilično dosta uradaka, raznoraznih knjiga, stručnih i sličnih radova, na temu prapovijesnih naseobina, Ilira, prapovijesnih gradina i gomila te slične za nas jako interesantne tematike, no među svima njima ipak se kao vrlo rijetki, a time i vrjedniji, primjerci opisivanja kamenih suhozidnih građevina, nastambi ili kuća, može izdvojiti svega nekolicina takvih radova. Među ovim radovima kao jedan raniji takav vrijedni uradak vrijedi neizostavno spomenuti rad o željeznodobnim nastambama (našeg) primorja napisan od strane poznatog dalmatinskog arheologa Šime Batovića krajem prošlog stoljeća (Batović, Š. (1987): Ostaci nastambi željeznog doba na našem primorju. -ARR JAZU, 10, Zagreb.). U ovom radu autor Š.Batović u najvećem broju slučajeva iznosi, i to po prvi puta u stručno-znanstvenim pisanjima te objavama, opise pravokutno-četvrtastih kamenih suhozidnih kuća koje je u najvećem brojčanom udjelu razotkrio metodom iskapanja i sondiranja na određenim prije svega gradinskim lokalitetima. Kao jedna takva posebno vrijedna gradina koju je Š.Batović detaljnije opisao u ovom radu upravo kroz pregled tada razotkrivenih prilični i neočekivano brojnih pravokutnih kamenih kuća, jest Beretinova gradina u Radovinu na liburnskom arealu zaleđa Zadra i Ravnih Kotara. Osim toga, vrlo važne iznešene činjenice i na određen način, ovom radu u blogu kojeg čitate podosta analogne navode, u ovom Batovićevom uratku odnose se na podjednako prisutan početni ili kao svojevrsna opisna uvertira opisivanja kamenih prapovijesnih kuća, opis kamenih kružnih kuća na brdu Kičin kod Mostara, kojeg Šime Batović ovdje osim samog tekstualnog opisa prikazuje čak i kroz dvije detaljne grafičke ilustracije i crteže izvučene iz izvornog rada V.Radimskog kojeg smo podrobnije opisali u početku pregleda ranijih navoda prapovijesnih suhozidnih kuća u Hercegovini. Na taj način i sami Šime Batović kao neosporni velikan arheološko-povijesne misli u Hrvatskoj i širem prostoru, ovdje nam svima neporecivo ukazuje na (danas zapostavljenu) vrijednost ovog davnog uratka napisanog u vrijeme austrougarske vladavine od strane rudarskog satnika V.Radimskog, gdje upravo opisuje prostor Hercegovine i Bišće Polja kod Mostara. Izuzev ovog spomena rada Radimskog i lokaliteta Kičin u blizini Bune i Hodbine, Šime Batović također iznosi pregledan i kronološki dat opis drugih nešto kasnijih navoda o prapovijesnim (većinom gradinskim) lokalitetima na području bivše Jugoslavije, gdje su navedene ili bar u kratkim crtama opisane određene kamene suhozidne kuće ili nastambe. Unutar tog kronološko-geografskog pregleda vrlo su interesantni navodi Š.Batovića o ranijem, također iz vremena austrougarske vladavine, razotkrivenom prapovijesnom lokalitetu i objektu u podnožju brda Pit u Gorici kod Gruda, gdje je pronađena, pa mogli bi smo reći i prava megalitska, suhozidna pravokutna građevina, koja je temeljem svih zapaženih karakteristika i pronalazaka, već tada određena kao svojevrsni prapovijesni krematorij, a potom i kao važno regionalno delmatsko svetište koje je bilo u funkciji od 7. pa do 1. st. pr. Kr. Osim ovog vrijednog navoda, Š.Batović spominje nadalje i pronalazak prapovijesne kružne kuće od kamena (suhozida, op.a.) promjera oko 3 metra, na gradini Tondolon kod Svetvinčenta u Istri, za koju nije siguran jeli potječe iz željeznog doba ili je čak možda i starija. Nadalje, spominje pronalaske prapovijesnih kamenih kuća na lokalitetima u Crnoj Gori - Ržiški gradac, kod sela Kruševice i Vrbanja poviše Herceg Novog, zatim na lokalitetima gradina sv. Luka kod Tivta, na gradini Medun, i drugim lokalitetima u Crnoj Gori. U vrlo bliskom prostornom području, na dva lokaliteta krajnjeg juga Hrvatske, na gradini u Kuparima te gradini Obod kod Cavtata, također se spominju pronalasci sličnih kamenih, tj. suhozidnih prapovijesnih kuća. Što se tiče ostalih područja Ilira na prostoru današnje Dalmacije, u pogledu sadržaja prapovijesnih kamenih kuća Batović zasebnije navodi pa možemo reći danas jedan čuveni ilirski prapovijesni lokalitet gradinu Danilo u zaleđu Šibenika, zatim opisuje i pronalazak drevne suhozidne kamene kuće na vrhu gradine Grad na Pelješcu, dok na prostorima srednje Dalmacije kao nešto zasebnije navodi lokalitete Čeljank u Mulinama, Lergova gradina u Slivnici, Dračevac u Jesenicama, Budim u Posedarju, Gradina u Puljanima, i drugi lokaliteti. Na većini ovih spomenutih lokaliteta drevne kamene kuće koje su pronađene na njima, Šime Batović opisuje kao jednoprostorijske pravokutne građevine smještene u planski podignutom rasteru, većinom s unutrašnje strane vanjskih bedema, što nam nesumnjivo ukazuje na osmišljenu proto-urbanizaciju prostora, znači dosta prije pojave intezivnije grčke okupacije, te pogotovo puno prije dolaska rimljana. Naravno da je tome tako, i to ne samo tako, već je realna situacija na našim terenima (Hercegovina, Dalmacija, Istra djelomično) takva da na određenom dijelu i pojasu postoji fino planiranje i čisti proto-urbanistički koncept gradnje kamenih objekata, nastambi ili kuća, koji sveukupno datiraju čak u period ranog brončanog doba od prije 4000 i više godina. U pogledu prisutne megalitske suhozidne arhitekture na pojedinim ranije pronađenim prapovijesnim kamenim kućama, kao jedna takva monumentalna kamena drevna kuća, iz već spomenutog Batovićevog opisivanja i rada, možemo izdvojiti kamene kuće na lokalitetu Dračevac kod Jesenica u podnožju čuvene hrvatske planine Velebit, gdje se jasno navodi stil gradnje od velikih kamenih blokova. Da su neke ilirske gradine u željeznom dobu bile pravi planski podignuti drevni gradovi, pokazuje nam primjer gradine u Puljanima (pretpostavljeni ilirski Burnum) za koju Šime Batović navodi jedan impresivan podatak da se u njoj nalaze ruševine čak 50-ak suhozidnih kuća pravilno poredanih u ortogonalnim te dijelom i koncentričnim nizovima. Batović nam spominje i vrijedni lokalitet na Dugom Otoku gdje se krije svojevrsno vangradinsko naselje na položaju Kućice kod Dugog polja, u okviru kojeg je razotkriveno oko 10-ak dobro očuvanih suhozidnih drevnih kuća, sa zidovima širine između jednog i dva metra, te pravokutnog tlocrta pri čemu su neke jednoprostorne, a neke čak i dvoprostorne veličina 3,30 x 6,5 te 3,5 x 9 metara. Nadalje iza ovog opisa Batović spominje slične nalaze jednoprostornih suhozidnih prapovijesnih kuća unutar ili izvan gradinskih areala na kvarnerskim otocima, kod Ustrina, Nerezina - Važmina i na Susku. Osim ovog vrlo vrijednog uratka, isti prethodno spominjani autor Š.Batović, vrlo zanimljive opservacije i navode upravo vezane za tematiku ilirskih odnosno prapovijesnih nastambi i kuća, sa najvećim fokusom na ilirsko pleme Delmata, donosi nam u još jednom relativno opsežnom uratku u kojem opisuje delmatsku kulturu željeznog doba (Batović, Š. (1986): Delmatska kultura željeznog doba, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 25 (12), Zadar. ). Unutar dijela rada gdje fokusirano opisuje nastambe, za koje u početnom dijelu kaže da su slabije poznate, nadalje veli, s obzirom na određene lokalitete sa prepoznatijim objektima takve namjene i oblika, da se radi o suhozidnim jednoprostornim pravokutnim građevinama. Upravo je ovo vrlo redoviti slučaj kojeg je autor ovog bloga opetovano razotrkivao diljem pretežito nepoznatih šire-gradinskih, i posebice vangradinskih, prapovijesno-ilirskih te u rjeđem broju slučajeva i rano-antičko srednjovjekovnim kompleksima diljem područja Hercegovine. U istom ovom poglavlju i dijelu teksta, Š.Batović nam dalje nastavlja iznositi i druge detalje oko promatranih prapovijesno-ilirskih nastambi, za koje indikativno kaže kako su pojedine od njih terasasto smještene, i dijelom usječene u živu stijenu, što je ponovno slučaj kakav se može pronaći i na ovim našim područjima Hercegovine s ilirskim kompleksima i arealima u sklopu izraženijeg krškog reljefa. Također spominje vrijedne primjere i lokalitet Grad na Pelješcu te Goricu kod Gruda, gdje navodi razotkrivene pravokutne suhozidne građevine, pri čemu je ona na lokalitetu Grad smještena na samoj gradini, dok je na lokalitetu Gorica kod Gruda, prema Batoviću, riječ o jednom jedinstvenom primjeru i jedinstvenom slučaju promatrajući čitav areal Ilira Delmata, ali i čitavog prostora kojeg su naseljavali Iliri.
Jedan izuzetan rad, ili bolje rečeno jedan raniji, jako indikativan, i za pojedini predio Hercegovine poglavito područje neposrednog zaleđa Neuma jako analogan, opis drevnih ilirskih suhozidnih konstrukcija u kontekstu upravo mogućih prapovijesnih ilirskih nastambi, možemo također pronaći u opisivanju tj. radu Ivana Marovića, unutar kojeg se iznose prapovijesna istraživanja u okolici Narone, napisanome još krajem prošlog stoljeća (Marović, I. (1977): Prahistorijska istraživanja u okolici Narone. -Znanstveni skup: Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, Metković, 4-7.X 1977., Hrvatsko arheološko društvo, str. 45-105, Split.). Ovaj indikativni i za neumsko neposredno zaleđe prilično analogni dio teksta, iznosi se u poglavlju gdje se opisuje tzv. Marušića gradina u okolici Metkovića. U sklopu samog opisa gradine, poglavito unutar dijela gdje se opisuju arhitekturalno-graditeljske te topografsko-morfološke značajke na gradinskom prostoru autor ovog rada I.Marović nam iznosi jedan zaista vrijedan uvid: '' Penjući se odatle prema vrhu, sa spomenute strane, gdje je nešto blaži uspon, naišao sam na dva trakta suhozida postavljena sukcesivno jedan iznad drugog u izvjesnom razmaku. Način na koji su zidovi izgrađeni potpuno odgovara tehnici ilirskih suhozidina. (Sl. 9/2) U ovom slučaju nisam stekao utisak da su to doista bedemi koji bi samo na tom dijelu u dužini od tridesetak metara štitili gradinu od napadača. Čini mi se vjerojatnim da se radi o podgrađivanju terena koji bi se izravnao da bi se na tom mjestu podigla neka nastamba. Na tom mjestu se nalaze brojni ulomci i rimske i ilirske keramike. Pretpostavljam da se tu jednom najprije nalazila neka ilirska kuća, pa kasnije bilo boravište rimskih vojnika koji su stražarili na vrhu gradine. ''. Upravo nam ovaj vrijedan segment iz cjelokupnog opisa ove gradine kod Metkovića pokazuje jedan od stotina i stotina analognih primjera i gotovo identičnih slučajeva koje je razotkrio autor ovog bloga obilazeći brojna gradinska uzvišenja i gradinske komplekse, pri čemu je osim razotkrivenih očito i gotovo neporecivo - ilirskih, suhozidnih konstrukcija u formi monumentalnih podzidova terasa, došlo se i do otkrića upravo izvornih suhozidnih pravukutnih temeljnih zidova ilirskih nastambi ili kuća na ovakvim zidanim terasama.
U nešto malo ''novijoj'' ili bližoj povijesti, izuzetno vrijedne, te za visinski i reljefno veća prostranstva Hercegovine poprilično analogne, opise te navode o postojanjima prapovijesno-ilirskih, pretežito pravokutnih, kuća, koje su bile građene suhozidnom tehnikom, te koje se uz to nalaze također u prostornim okvirima, kao i kontekstima, određenih većih ili manjih ilirskih gradina, možemo pročitati unutar dva jako velika rada, ustvari knjige, gdje se fokusirano opisuju vrlo poznati ''sjeverni'' Iliri Japodi. U pravom takvom dijelu naslova ''Japodi'', napisanom od strane Dubravke Balen-Letunić, iz 2006. godine, u okviru poglavlja gdje se opisuju karakteristike gradina Japoda, autorica nam iznosi vrijedne navode kako su Japodi gradili svoje kuće većinom u pravokutnim tlocrtnim formama, s čestim priljubljivanjem uz kamene živce ili prirodne stijene, zatim većinom na prisojnim padinskim stranama ispod glavnih gradinskih bedema, te vrlo bitan navod da su mahom razotkrivene kuće Japoda bile građene tehnikom suhozidnih bedema s unaprijed pripremljenom i niveliranom podlogom ( Balen-Letunić, D. (2006): Japodi Arheološka svjedočanstva o japodskoj kulturi u posljednjem pretpovijesnom tisućljeću. -Matica hrvatska Ogranak Ogulin, 100 str., Ogulin. ). Pored ovih vrijednih opisa i navoda na istim ovim stranicama knjige prikazuju se i vrlo indikativne fotografije pojedinih od takvih razotkrivenih te djelomično i istraživanih kamenih kuća, gdje se sasvim jasno razabiru suhozidni pravukutni bedemi i zidovi napravljeni jednakom tehnikom kao i bedemi neposredno smještenih gradinskih kompleksa. Druga, također vrlo vrijedna knjiga koja opisuje Japode, iz 2007. godine, napisana od strane Borisa Olujića, donosi nam ponovno vrijedne opise japodskih kamenih odnosno suhozidnih kuća, u sklopu poglavlja gdje se opisuju naselja Japoda ( Olujić, B. (2007): Povijest Japoda Pristup. -Srednja Europa, 299 str., Zagreb. ). Pa se tako u ovom poglavlju u sklopu opisivanja gradinskih naselja Japoda, u drugom dijelu teksta iznose vrlo zanimljivi navodi razotkrivenih i prisutnih japodskih kuća, koje se redom opisuju kao pravokutne kamene građevine, te isto tako i kao građevine načinjene od pravokutno podignutih suhozidnih bokova, odnosno bedema. Među njima navode se i one kuće koje su priljubljene ili djelomično i ukopane u kamene prirodne izdanke ili kamene živce barem sa svojom jednom stranicom objekta, dok je možda za ovaj naš kontekst hercegovačkih Ilira i njihovih kamenih kuća - najzanimljiviji te najviše analogan, opis vezan za pronađene kamene kuće u sklopu velike dvojne gradine ili gradinskog sustava Veliki i Mali Vital u Prozoru kod Otočca. Naime, ovdje se prvotno navodi pronalazak jedne kamene kuće između kamenih stijena i kamena živca sa dva bočna suhozidna bedema, za koju je pretpostavljeno da se radi o kući iz 3 st.po.Kr. kad je ovaj prostor oko gradine bio pod rimskom okupacijom. No, za razliku od ove, pretpostavljene antičke, suhozidne kuće, još nam je vrjedniji netom idući navod gdje se navodi kako je nedaleko od ove prethodne ''antičke'' kamene kuće, pronađena i druga također kamena kuća gdje su pak bili temelji od velikih blokova vapnenca između kojih je također suhozidno složeno sitnije kamenje. Ono što nam pri tome, i kod ovog opisa, pridaje veliku zanimljivost, kao i vrijednost u smislu indikativnosti, jest nastavak opisa gdje se iznosi to kako pronađena keramika iz ove kuće jasno upućuje na ''japodski'' asortiman, te ukazuje na kontinuitet od početka starijeg željeznog doba pa sve do rimskog doba.
Jako bitne i vrlo indikativne navode koji nam upravo pokazuju, ali i dokazuju prastarost i ustvari ništa drugo nego li prapovijesno tj. ilirsko podrijetlo izgradnje brojnih nevjerojatno monumentalnih (unatoč današnjoj totalnoj napuštenosti, zapuštenosti i posvemašnjoj zaraslosti neprobojnom vegetacijom te obrušenosti zidina u gomilaste forme kamena) megalitskih ili kiklopskih kuća poznatijih kao ''ljetni stočarski stanovi'' ili pak planinske kamene suhozidne staje, pojate ili torovi za stoku, razmještenih diljem više Hercegovine od istočnih hercegovačkih planina pa posebice nama ovdje interesantnih i od strane autora detaljno terenski proučenih te posjećenih planinskih areala Čabulje, Gozda i Bogodola, pronaći ćemo unutar jednog vrijednog i uvelike zaboravljenog starog rada kojeg potpisuje I.Bojanovski, a u kojem se opisuju topografske odlike rimskih, ali i predrimskih, komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji, objavljenom davne 1978. godine unutar poznatog časopisa Godišnjak (Bojanovski, I. (1978: Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji, II - Prethistorijska i rimska cesta Narona-Sarajevsko polje s limitrofnim naseljima. - Godišnjak, Knjiga XVII, Centar za balkanološka ispitivanja, Knjiga 15., 51-127, Sarajevo. ). Upravo nam unutar ovog uratka autor I.Bojanovski iznosi svoje jasne teze kako je još u prapovijesnim vremenima bilo jako značajno stočarsko transhumantno kretanje od nizinskih dijelova Hercegovine (područje Čapljine, Stoca i Ljubinja) prema visinsko-planinskim područjima bogatima sa ispašom u arealima Veleža, Crvnja i Morina. U tom kontekstu nema dakle nikakve sumnje da, ukoliko samo logički povežemo i doslovno u glavi zbrojimo dva plus dva, ako su znači toliko brojni ilirski stočari još u to vrijeme tijekom brončanog i željeznog doba prije 3000 i više godina, hodili zajedno sa svojim obiteljima od nižih predjela Hercegovine prema planinskim arealima bogatima travnatim površinama, jednostavno su morali imati pogotovo u tim planinskim klimatološki puno surovijim i neugodnijim predjelima, osigurane i izgrađene vrlo kvalitetne nastambe, odnosno svoja boravišta, kao i skloništa tj. staje za svoju vrijednu stoku, a to je sve naravno sudeći prema tim očitim faktorima i nužnim potrebama, bilo daleko najzgodnije izvesti i producirati upotrebom lokalnog najlakše dostupnog kamena, kojeg su potom uz maksimalnu vještinu slagali, oblikovali te od njega izgrađivali izuzetno kvalitetne i čudesne monumentalne suhozidne nastambe (tzv. ljetne stanove), kao i štale ili staje za stoku, pri čemu su zidine svih tih kamenih objekata gradili u najčešćoj mediteranskoj prapovijesnoj brončanodobnoj protupotresnoj tehnici zidanja poligonalnim kamenim blokovima s međusobnim slogom u zub ili u ciklop. I kao glavne nadaleko neporecive i tim najvrjednije dokaze koje možemo na oko prilike 20-ak posto svih današnjih očuvanijih takvih kamenih suhozidnih kiklopskih građevina, bilo da se radi o ruševinama ljetnih stanova, bilo o ruševinama kamenih staja ili štala, smještenih po tim planinskim ili gorskim arealima čitave Hercegovine, koji nam jasno govore da su primarni autori gradnje tih objekata bili prapovijesni prahercegovački Iliri, jesu neočekivano brojni razotkriveni ostaci prastare grube keramike koja ima jasna svojstva i obilježja gotovo karakteristične ili klasične ilirske gradinske keramike brončanog te željeznog doba. No, dakako da ovom prilikom i u ovom kontekstu moramo spomenuti i još jednu izuzetno bitnu činjenicu koju je autor ovog bloga razotkrio posljednjih desetak godina kroz izuzetno naporne fizičke obilaske svakog kutka neprohodnog i zaraslog krša naše Hercegovine, a to je činjenica da ovakvih tajanstvenih i prije svega monumentalnih megalitskih suhozidnih građevina u formi nekadašnjih prastarih nastambi ili kuća, kao i pastirskih objekata te drevnih štala, ne pronalazimo samo u ovim spomenutim višim gorsko-planinskim dijelovima Hercegovine, već i pronalazimo također u neočekivanom broju i u posve nizinskim, pa čak i neposredno priobalnim dijelovima donje ili niske Hercegovine, kao npr. na području priobalja te neposrednog zaleđa Neuma, prostora uokolo Popovog polja, zatim na dosta dijelova neposrednih bočnih padina te areala uokolo donje Neretve na prostorima današnje Čapljine, Brotnja, kao i na području Gruda i Ljubuškog. Također na većini ovih spomenutih lokaliteta s ostacima kamenih suhozidnih drevnih kuća i - ili drevnih štala, prisutnih na području niske Hercegovine, pronađeni su vrijedni ostaci prapovijesno-ilirske kao i ilirsko-antičke keramike, što nam također neporecivo dokazuje da su Iliri ti koji su prvotno podigli sva ova suhozidna zdanja kao i čitave suhozidne komplekse koji okružuju ova drevna pastirska naselja i pastirska protourbanizirana sela.
Vrlo zanimljiv slikovni crno-bijeli prikaz jedne razotkrivene prapovijesne suhozidne kamene kuće pravokutnog oblika, pronađene na gradini, odnosno, kašteljeru Monkas kod Rovinja u Istri, donosi nam Aleksandar Stipčević u svom zbirnom radu o Ilirima potkraj prošlog stoljeća (Stipčević, A. (1989): Iliri: povijest, život, kultura. -2. dopunjeno izd., Školska knjiga, 203 str., Zagreb.). Uz navod i zanimljivi foto-prikaz ove drevne suhozidne kuće u Istri, Stipčević u okviru opisivanja ilirskih naselja i nastambi, jasno opisuje kako su Iliri u krškim krajevima bogatijim kamenom, samim time i gradili ponajviše svoje kuće od kamena vapnenca kojeg je bilo u izobilju. Vrlo zanimljive informacije daje nam Stipčević, također na ovom mjestu, kako je Andre Mohorovičić na otocima Cresu, Lošinju i Susku otkrio četvrtaste kamene suhozidne prapovijesne kuće, koje su imale vrlo široke zidove od jednog do dva metra građene u vanjskim stranama od velikih grubo oklesanih komada vapnenaca između kojih je stavljan sitniji kameni materijal, s jednim ulaznim dijelom - vratima, dok te kuće očito nisu imale čvrsti krov već vjerojatno krovnu konstrukciju od granja, bilja ili slame. Vrlo važan zaključak u ovoj knjizi odnosno radu A.Stipčevića, a koji u potpunosti odgovara i uvelike potvrđuje sve ono što autor bloga prezentira te ukazuje unutar ovog rada kojeg čitate, jest navod koji kaže: ''način gradnje nije se mijenjao sve do danas'' . Ovdje se naravno misli na način gradnje autohtonih kuća odnosno kuća ili nastambi stanovnika ovih (krških dinarskih) krajeva, koji kako svi jasno vidimo nije se tisućama godina mijenjao, sve od vremena rano-brončanodobnih Ilira pa do danas ili do vremena novije povijesti, jer je sasvim logično bilo da auhtoni ilirski narod koji je 24 sata dnevno bivao na kamenu i uz kamen, jednostavno ga krene uzimati rukom i prilagođavati svojim životnim potrebama, u ovom slučaju izgradnji nastambi. Naravno da je i neupitna i druga činjenica koja se odvijala parelelno rečenom kontinuitetu stila gradnje u kamenu u suho (suhozidna gradnja), a to je da su se istovremeno ponegdje gradile i većim dijelom drvene kuće ili kombinirane kameno-drvene kuće sa bazičnim dijelom od kamenih blokova, a velikim gornjim dijelom od granja, oblica drveta, slame i sličnog biljnog pokrova. Također ne smijemo smetnuti spomenuti idući vrlo vrijedan i važan navod A.Stipčevića koji unutar istog ovog rada kaže: ''U pojedinim predjelima kraškog pojasa, posebno u Istri, srednjoj i sjevernoj Dalmaciji, gradile su se u prapovijesno doba i kamene kuće kružna tlocrta koje su morale izgledati kao današnje bunje (poljarice, kažuni); te su građevine bile sagrađene u suhozidini, u redovima kamenih ploča što su se prstenasto sužavali prema vrhu koji se zatvarao većom kamenom pločom. U osnovi ta građevina odgovara kretsko--mikenskom tholosu, kao i vrlo rasprostranjenom tipu megalitske arhitekture bron-čanog i željeznog doba oko Sredozemlja i u zapadnoj Evropi. Današnje bunje služe kao pastirske kuće, ali u prapovijesno doba služile su ljudima kao stan.'' . Iz svega ovoga predočenoga jasno vidimo da ovaj naš kraj, sve od Istre na sjeverozapadu pa do sjevera Albanije, a što se podudara naravno u stopostotnoj mjeri - pružanju Dinarskog krša, kao vrlo važan, i gotovo neotkriveni do dana današnjeg, arheološki el-dorado sačinjen od arheoloških nepokretnih ostataka monumentalnih građevina, ogleda se u ogromnom broju nedirnutih i intaktnih te neproučenih - kamenih suhozidnih građevina u formi drevnih ili prastarih kamenih kuća i sličnih objekata, bilo da je riječ o kružnim ili ovalnim plitkim poluukopanim do posve ukopanim kamenim objektima, bilo da se radi o ostacima viših ili nižih suhozidnih objekata - kuća pravokutnog ili četvrtastog tlocrta.
Vrlo vrijedan rad u svojevrsnom obliku početnog ili preliminarnog pretpostavljanja te navoda o postojanju 'ilirskih kamenih kuća', napisan je još davne 1962. godine, od autora I.Bojanovski, a odnosi se na opise arheoloških spomenika na prostoru doline rijeke Trebišnjice koji su proučavani u prethodnom vremenu prije izgradnje velike akumulacije Grančarevo (Bojanovski, I. (1962): Arheološki spomenici u dolini Trebišnjice. -Godišnjak Naše starine, VIII, Sarajevo.). U okviru iznošenja pregleda prapovijesnih nalazišta i spomenika, unutar prvog poglavlja ('Prethistorijska nalazišta'), autor iznosi neke izvanredne opise, kojima bi se upravo mogao dati veliki pečat analogije prema svemu ovome što će se iznijeti i što se iznosi i kroz tekst, a još više kroz ogroman broj kvalitetnih fotografija, u ovome blog članku od strane autora bloga. Pa u tom kontekstu iznešenih vrijednih informacija ovdje dajemo prijepis (prema izboru autora bloga) za tematiku ovog članka i otkrića najzanimljiviji dio teksta:
'' Radi se o čitavim građevinskim kompleksima čija je osnovna karakteristika zidanje bez upotrebe maltera. U nekim od ovih »omeđina« u suhozidu mogu se uočiti i obrisi i dimenzije pojedinih nastambi. Uz neke od ovih nastambi evidentirani su i obrambeni zidovi od većeg kamenja, također u suhozidu. Ova naselja nisu dosad proučena i u naučnoj literaturi obrađena. O njima je pisao Jefto Dedijer10, koji smatra da su to tragovi starih naselja, a najčešće se nalaze u niskim i ravnim kotlinama Bilećkih rudina. Dedijer dalje navodi da se uz ova stara selišta »uvijek vidi malen, ravan dio zemljišta, a na obližnjim glavicama i brežuljcima redovno gomile«. Za mnoga od ovih selišta zna se ko je u njima živio, »a za većinu se kaže da su u njima živjeli Grci, od kojih su ostala i »grčka groblja«11. Dedijer još dodaje da se od ovih selišta razlikuju sela koja su opustjela za turskog vremena. Čini se da slične suhozidine spominje u ovom kraju i dr. Benac u napisu o nalazu bakarne sjekire iz Kapove jame (Ljubomir kod Trebinja)12. Narod ova naselja naziva »omeđine«. One svakako predstavljaju stambenu arhitekturu. Prostiru se na većem prostoru (npr. u Pribojni na površini od cca 7 ha), a ponekad su eliptičnog oblika, dok im debljina suhozida iznosi 1,5 do 1,9 m. Na nekim od ovih urušenih naselja, zidanih u suhozidu, konstatovana je i rimska krovna opeka. To i redovita blizina prethistorijskih tumula upućivali bi na njihovu veću starinu, te vjerovatno bar dijelom potiču još iz ilirskog doba. Na to bi ukazivala i struktura ovih »kiklopskih« zidova bez maltera1 3. Međutim, nije isključeno da se tradicija ovakvih naselja u suhozidu u ovom kamenitom području održala veoma dugo, sve do srednjeg vijeka14, te možda ova naselja imaju neku vezu i sa srednjovjekovnim nekropolama, kojima je ovaj kraj dosta bogat. Tako je na primjer, uz jedno ovakvo naselje u Čepelici (na padini Rogošine) evidentiran i kamenolom sa gotovim stećcima. (Današnje stanovništvo ovih krajeva ne zna ništa o tome kome su ova naselja pripadala, ali moramo računati da je ovdje tradicija prekinuta, jer se današnje stanovništvo doselilo tek u tursko doba, većinom iz Crne Gore)15. Neosporno je da ove suhozidine u naučnom smislu predstavljaju veliku vrijednost. Ukoliko se radi o ilirskim nastambama (a to se može utvrditi samo iskopavanjem), to bi bile prve poznate nam ilirske kuće koje su još djelomično bile naseljene i u rimsko doba. Ilirska naselja iz rimskog doba dosad su ostala gotovo nepoznata, pa bi istraživanja ovih suhozidina mnogo doprinijela osvjetljavanju toga problema.'' (Iz: (Bojanovski, I. (1962): Arheološki spomenici u dolini Trebišnjice. -Godišnjak Naše starine, VIII, Sarajevo.)).
Kao što se može vidjeti i pročitati u ovom izuzetno vrijednom, i danas posve zaboravljenom, dosta davnom članku I.Bojanovskog, radi se o jednom izuzetno značajnom otkriću, otkriću koje u svom sklopu obuhvaća i uključuje impresivne suhozidne građevine, koje su čak i označene kao drevne građevine s kiklopskim zidovima bez maltera. Naravno, da je analogija između velikog dijela ovdje u ovom davnom uratku u dolini Trebišnjici razotkrivenih suhozidnih megalitskih objekata, koje odgovaraju svojevrsnim drevnim kućama, i velikog dijela pronađenih te detaljno snimljenih neočekivano brojnih jako jako sličnih pa i gotovo identičnih - suhozidnih megalitskih (poligonalni megalitski zidovi) objekata koji se prezentiraju te opisuju u ovom radu na blogu, neporeciva i neupitna. No, vezano za završne zaključke prethodno prikazanog dijela teksta rada, treba izrazito istaknuti jednu važnu odliku koja predstavlja ni više ni manje već upravo jednu važnu ili temeljnu kariku koja je nedostajala spomenutom autoru I.Bojanovskom u njegovim konačnim zaključcima te pretpostavkama o kulturološko-kronološkoj odrednici ili pripadnosti pronađenih suhozidnih građevina. Riječ je o zaista brojnim i posve neočekivanim pronalascima, kao i ostacima prapovijesne te po svemu sudeći i rano-antičke, odnosno i nešto rjeđe rano-srednjovjekovne keramike, unutar korpusa brojnih kamenih megalitskih kuća diljem proučavanog dijela Hercegovine, možda u prostorno-geografskom smislu s osobitim naglaskom na njen sjeverniji i hipsometrijski viši dio s većom nadmorskom visinom. O svemu tome ćemo podrobnije unutar opisivanja konkretnijih lokaliteta tj. pronađenih megalitskih suhozidnih drevnih kuća, dok se bez ikakvih sumnji, vezano za prethodno navedeni raniji rad o 'ilirskim kućama' u dolini Trebišnjice, može zaključno kazati kako on predstavlja jedan veliki i značajan temelj, kao i jednu vrlo čvrstu raniju referencu na osnovu koje možemo izvlačiti brojne analogije, kako za sve one trenutno razotkrivene megalitske i suhozidne građevine - nastambe ili kuće, tako i za sve one koje će se tek razotkriti, bilo u nizinskim, bilo u visinskim ili planinsko-brdskim, predjelima Hercegovine, kao i susjedne Dalmacije. No, osim svih prethodno iznešenih analogija i zapaženih relacija između ovog davnog i zaboravljenog uratka u dolini Trebišnjice, i svega onoga što se odnosi na drevne megalitske strukture ili pak megalite u prizmi novijeg tj. recentnog vremena, pojedini čitatelji s malo boljim vizualno-logičkim zapažanjem, moći će izvući i još jednu također izvanrednu logičku premisu i logički slijed zaključivanja, odnosno jednu pa gotovo neporecivu relaciju koja nam govori - ako su ove drevne kiklopske i suhozidne građevine, tj. kuće, kao i opisana drevna 'selišta', bez većih sumnji određena kao prapovijesna ili barem rano-antička - tj. ilirska, i ako su znači već od prije za graditelje i stanovnike tih ilirskih i drevnih kompleksa, odnosno kuća, u narodu korišteni jasni nazivi - Grci, i nadalje, ako su i za prostorno nedjeljivo i usko vezane nekropole stećaka te gomila - isto tako po pitanju atribucije izvornih graditelja svih tih stećaka i gomila - korišteni epiteti 'Grčki', odnosno kao autori stećaka naznačivani su drevni 'Grci' i same nekropole stećaka kao 'grčka groblja', to nam nesumnjivo pokazuje prosto-logički zaključak ili barem vjerojatnost - da su znači istovremeni, odnosno identični, autori i kiklopskih suhozidnih kuća, megalitskih kompleksa, kamenih gomila ili tumula, - i - stećaka. A ti autori, logičkim rješavanjem tekstualne 'jednažbe' ili svojevrsne premetaljke, se ispostavljaju, ne kao 'Grci', već upravo kao Iliri. Odnosno u konačnici možemo dakle uvelike pretpostaviti, odnosno i zaključiti, da su logičkim slijedom iznesenog opisa u ranijem radu Bojanovskog, identični autori, odnosno graditelji, i kiklopskih kuća i gomila, kao i stećaka, te da prema tome, stećci, barem evo jedan njihov brojčani udio - izvorno potječu iz prapovijesti, a ne iz srednjeg vijeka. Druga bitna relacija i svojevrsno (ranije) priznavanje od strane domaćih povjesničara i arheologa (u ovom konkretnom slučaju I.Bojanovskog) da su Iliri živjeli i gradile svoje kamene građevine i u rimsko doba, odnosno drugim riječima rečeno - da brojne kamene građevine i kamene kuće iz antičko-rimskog razdoblja, na kojima je prisutna također antičko-rimska keramika i pokrovni crijep atribuiran ''rimljanima'', potječu od Ilira, tj. Iliri su bili ti koji su ih nastavili graditi u kontinuitetu od prapovijesti i nadalje kroz rimsko doba, razvidno je u dijelu teksta gdje I.Bojanovski jasno i decidno navodi izraze: '' Ilirska naselja iz rimskog doba . . . '', kao i '' Ilirske kuće . . . rimsko doba . . . ''. Naravno da je riječ o Ilirima, budući da je riječ o jednom te istom narodu, koji je sa identičnim stilom života nastavio živjeti, kao i identičnim arhitekturnim stilom suhozidne megalitske gradnje nastavio izgrađivati svoje pretežito pravokutne nastambe ili kuće, na prijelazu iz stare u novu eru, ali i tijekom čitavog rimskog perioda, pa čak i nadalje kroz čitav srednji vijek, u kontinuitetu sve do prošlog i pretprošlog stoljeća, neovisno o primljenom stupnju romanizacije koji je sasvim sigurno bio jako mali pa i beznačajan u višim planinsko-brdovitim predjelima Hercegovine te zaleđa Dalmacije. Stoga je bez ikakve sumnje od enormne i neprocjenjive važnosti svako rasvjetljavanje, upoznavanje i razotkrivanje ovakvih te sličnih, danas totalno zaboravljenih, zapostavljenih, skrivenih te u pravim prašumama guste vegetacije, zaraslih, suhozidnih megalitskih naselja i kompleksa koji kriju jedne pored drugih i megalitske suhozidne kuće, i raznolike megalitske (kiklopske) bedeme, zidine ili podzide, kao i kamene gomile, bilo da se radi o grobnim, bilo da je riječ o specifičnim vidovima obrednih ili zbornih, tj. višenamjenskih gomila. I kao treća, možda i najbitnija pa gotovo neporeciva i kristalno jasna relacija, ustvari jedan očitavajući fakt, koji se jasno može izvući samo malo boljim logičkim pogledom na gore dati dio teksta I.Bojanovskog vezano za megalitske suhozidne kuće i čitava drevna naselja u dolini Trebišnjice, jest to da je sasvim razvidno da nikakvog, barem većeg, doseljavanja nekakvog stranog stanovništva sa sjevera (op.a. - Slavena) nije bilo u srednjem vijeku (7 st.), već da je riječ o čistoj autohtonosti identičnog (ilirskog) naroda na jednom te istom prostoru. Na samom kraju opisivanja i razmatranja ovog, iz, zaboravljenih ''prašinom prekrivenih ladica'' izvučenog, zaboravljenog i vrijednog uratka od I.Bojanovskog, vrijedi nam spomenuti jednu novije spoznatu, a s druge strane ujedno i najvrjedniju činjenicu, koja predstavlja veliki pečat i analogiju svemu ovome iznešenom oko drevnih ilirskih suhozidnih te megalitskih kuća i čitavih naselja oko Bileće u jugoistočnoj Hercegovini, a tiče se toga da je autor ovih redaka u preteklom periodu 10-ak godina, razotkrio, te tek minornim dijelom u medijima (ova i ostale slične blog i fb. stranice autora bloga) prezentirao kroz tekstualne opise te kolor fotografije, čak na desetke ovim 'Bilećkim' gotovo identičnih, drevnih, prapovijesnih do ilirsko-ranoantičkih, kamenih i suhozidnih naselja, koja u svom korpusu sadržavaju ne samo na desetke već i stotine u potpunosti strukturalno-rasterski, arhitekturno te topografski integriranih, mogli bi smo reći 'klasičnih' prapovijesnih ilirskih (grobnih) gomila, uz koje su također arhitekturno-rasterski integrirane i masivne (često i megalitske) suhozidne zidine, drevne nivelirane i ''očišćene'' stočarsko-ratarske terase, kao i, po svemu sudeći najvrjednije monumentalne kamene objekte u svim ovim prapovijesnim nalazištima - ostatke kamenih pravokutno-kružnih prapovijesnih kuća, nastamba ili pak prapovijesnih staja. Među svim ovim, od strane autora bloga, razotkrivenim kamenim, očito i gotovo neporecivo prapovijesnim i ilirskim, naseljima i kompleksima gomila, zidina, torova i kuća, možemo izdvojiti nekoliko njih pronađenih u neposrednom zaleđu Neuma, zatim posebice vrijedna prapovijesna kamena naselja s najvećom brojčanom gustoćom (grobnih) gomila uz koje se kriju i ostaci kamenih prapovijesnih kuća - na prostoru neposredno s obje strane rijeke Neretve uz rub krških platoa, a posebice izraženih sa desne ili zapadne strane rijeke Neretve na krajnjem istočnom selu regije Brotnjo, onda također jako značajna i danas totalno zaboravljena drevno-ilirska, kao i moguće i romanizirano-antička, naselja s obiljem suhozidnih kiklopskih kuća na potezu južnih padina brda Mitruša prema poznatoj antičkoj Naroni, zatim - kamena naselja Ilira s kućama i monumentalnim zidinama, kao i pratećim gomilama, sjeverozapadno te južno od Gruda (između Bekijskog polja i Posušja - širi areal Nečajna, Trostruke i Izvanjske gradine, istočni predio brda Petnjik i kompletna zaravan iznad Tihaljine, itd.), zatim sa sjevernih strana Mostarskog blata (areal istočno i južno od čuvene megalitske gradine-ilirskog grada Zvonigrad), krajnji zapadni i sjeverozapadni areal Brotnja ili općine Čitluk (veliki areal ispod izduženog brda Ozren u pravcu juga i jugozapada), na planinsko-brdskim arealima sjeverno i sjeverozapadno od Mostara (šire padine i areali ispod planine Čabulje i prostori kraško-planinskog platoa Raške Gore, itd.), planinsko-gorski areal sjeverno i sjeverozapadno od Širokog Brijega, područje sjeverozapadno od Posušja uokolo sela Zagorje i Vir, i na još nekolicini zanimljivih i relativno nepoznatih drevnih areala Hercegovine. Ono što se u generalnom smislu topografije i vidljive prostorno-odnosne arhitekture ovih drevnih kamenih naselja Ilira po Hercegovini, i to gotovo u svim prethodno navedenim područjima Hercegovine gdje su pronađena te na terenu snimljena ova izgubljena proto-urbanizirana sela, pa čak i pravi mali ilirski gradići, može uvelike zaključiti jest jedna osnovna odlika i činjenica koja nam kazuje da je većina ovih naselja podosta raštrkana na većim brdsko-padinskim površinama, no opet s druge strane, ne slučajno, već pomno i planski, izabranim lokalitetima, to najčešće razmještenim neposredno uz rubne strane plodnih udolina, vrtača i draga sa zaravnjenijim i prostranijim dnima ispunjenima plodnom zemljom ili površinama sa dobrom ispašom, dok se čak u priličnom broju ovakvih svojevrsnih mega-kompleksa, određen broj prepoznatih, na prvi pogled 'zasebnijih', odjeljaka ili skupina kamenih drevnih ilirskih kuća s pripadnim ozidanim dvorištima, terasama i oborima za stoku, vrlo jasno mogu međusobno povezati te integrirati u određene - proto-urbanizirane komplekse, proto-urbanizirana prapovijesna naselja ili pak u svojevrsne preteče drevnih gradova.
Od nešto kasnijih autora vrijedi spomenuti Borivoja Čovića, koji u nekoliko navrata unutar svojih uradaka, knjiga te sličnih opisivanja, napisanih većinom u periodu 70ih, te 80ih, godina prošlog stoljeća, u okviru opisivanja prapovijesnih naselja i kompleksa brončanog, te rjeđe - željeznog doba, navodi mogućnosti da su Iliri odnosno tadašnji prapovijesni stanovnici tih kompleksa, pogotovo onih nešto malo složenijih sa kompleksnijom i brojčano gušćom kamenom arhitekturom većih prostornih gabarita, mogli imati izgrađene, osim podrazumijevajućih drveno-biljnih kuća, i kuće načinjene u osnovnom segmentu od suhozidnog sokla odnosno suhozidne kamene podloge sa kamenim zidinama, na što ukazuju mjestimični ostaci takvih očuvanih objekata.
Vrlo vrijedan, mogli bi smo reći i dosta opsežan, pregledni te znanstveni uradak s opisom protopovijesnog razdoblja (željeznog doba) u sveukupnom smislu, vezanog za prostore južne Hercegovine, napisan od strane Boška Marijana te objavljen 2001. unutar 'Vjesnika za arheologiju i historiju dalmatinsku (VAHD), unatoč činjenici da je glavnina ovog vrijednog rada fokusirana ponajviše na opisivanja pokretnog arheološkog materijala, autor unutar opisivanog (pot)poglavlja ''Naselja i nastambe'' jasno navodi neke izrazito bitne (u recentnije vrijeme od domaće stručne zajednice koja se bavi fokusirano gradinskim lokalitetima prilično ignorirane) činjenične fakte koje nam puno toga govore, pokazuju i naravno na terenu ili in-situ pozicijama prilikom nužnog posjećivanja svim takvim lokalitetima - neporecivo dokazuju svojevrsnu posve zanemarenu ''graditeljsko-arhitekturnu'' naprednost lokalnog ilirskog stanovništva, a što se odnosi na gradinske komplekse sa svim svojim pripadajućim objektima, rasterima kao i naravno i samim (kamenim) nastambama ili kućama autohtonog prapovijesnog stanovništva (Marijan, B. (2001): Željezno doba na južnojadranskom području (Istočna Hercegovina, južna Dalmacija). -VAHD sv. 93., str. 7-199, Split.). Prva od tih iznesenih činjenica od strane autora B.Marijana odnosi se na tvrdnju u kojoj navodi kako postoje određene zablude o veličini i značenju gradinskih naselja, a koje se odnose na prilično ograničena ranija razmišljanja kako su gradinske dominante najčešće zauzimale relativno male prostore promjera od 20 do 80 metara, što je naravno i neporecivo jedna čista zabluda i totalna ograničenost u razmišljanju i promišljanju, a što B.Marijan kristalno jasno razlaže ispravnijim pogledom na činjenično stanje oko tih prostorno-volumenskih izvornih gabarita gradinskih naselja i čitavih gradinskih kompleksa, za koje veli da ustvari u istinskoj izvornoj formi sveukupni prostorno-površinski gabariti gradinskih naselja - višestruko premašuju površine 'gradinskih dominanti' jer se tu nužno uključuju ili uzimaju u obzir i podgradinske terase. Promatrajući sva prisutna, i još uvijek mogli bi smo slobodno reći - totalno neotkrivena, ili pak nedefinirana, neproučena i neopisana, gradinska naselja Ilira, poglavito ona koja datiraju iz brončanog doba i perioda Posuške i Cetinske kulture, na ovim našim područjima dinarskog krša Dalmacije i Hercegovine, možemo sa sigurnošću reći i zaključiti kako se brojne izvorne ilirske nastambe ili kuće, uopće ne moraju nalaziti na vršnim segmentima svih takvih gradinskih kompleksa, već se mogu nalaziti skrivene, ili danas u potpunosti gustom vegetacijom te nataloženim materijalom zamaskirane, takve kameno-drvene prapovijesne kuće, uzduž prostranih dijelova posve u podnožjima gradinskih ili gradinsko-likih uzvišenja, pa čak i uz rubne segmente polja, riječnih ili sličnih zaravnjenih udolina, kao i rubove prostranijih i na dnu zaravnjenijih vrtača. Svi oni koji su detaljno i uz veliki fizički napor, nužno praćen trganjem odjeće te čestim i raskrvavljivanjem ruku ili nogu uslijed probijanja kroz trnovito-neprohodnu vegetaciju, obilazili brojna ovakva mjesta i nepristupačne, ali arheološki-prapovijesno ultra - bogate, predjele naših krških terena po Dalmaciji i Hercegovini, jako dobro znaju da su prethodno opisane stavke itekako realno prisutne i u potpunosti odgovaraju činjeničnom stanju na terenu. Druge činjenične stavke, jako bitne i uvelike analogne, razotkrivenim te fotografiranim objektima koji se prezentiraju i opisivaju u ovom radu na blogu, koje je spomenuti autor B.Marijan opisao u sklopu poglavlja o aspektima naselja i nastambi, odnose se na retke u kojima se navodi kako su kuće i ranijeg prapovijesnog (očito brončanodobnog), kao i protopovijesnog (očito željeznodobnog) razdoblja na prostoru promatrane istočne Hercegovine, bile građene ujednačenom kombiniranom tehnikom gradnje s arhitekturnim slogom od kamena u donjem dijelu, odnosno kamenim tzv.soklom, na kojem je onda slijedio dio od drvene građe, a moguće čak i krovovima od kamenih ploča ili šindre u nešto kasnijim periodima željeznog doba. Također ovaj isti autor spominje nam ovdje kako su pojedine kuće iz helenističkog razdoblja imale i krovove od crijepa, a što je sasvim sigurna činjenična stavka koju je i autor ovog bloga razotkrio na pojedinim predjelima Hercegovine i to gotovo isključivo na područjima donje ili niske Hercegovine. Autor B.Marijan, na temelju iznesenog opsežnog opisivanja lokaliteta Gradine u Ošanićima, ili svima nama poznatog i čuvenog Daorsona, kod Stoca, pretpostavlja to da su kuće iz željeznog doba na čitavom ovom području ponajviše imale pravokutan tlocrt, te su imale zidove građene kamenim blokovima u suho, a što je naravno tehnika svojstvena prije svega za prapovijesna razdoblja. U čitavom ovom kontekstu te iznesenim ili opisanim stavkama kod B.Marijana u njegovom vrijednom radu iz 2001. godine, jasno vidimo neporecivost i pretpostavki, ali i potvrđenih činjenica da su naši prapovijesni ilirski preci gradili svoje kuće suhozidnom tehnikom te da su te kuće najčešće imale pravokutan tlocrtni izgled.
Izuzev svih ovih prethodno navedenih uradaka, radova, knjiga i sličnih radova, kojima se u većoj, ali pretežito u jako oskudnoj te minimalnoj tekstualnoj količini, navode te iznose opisi izvornih prapovijesnih kuća bilo iz brončanog bilo iz željeznog doba, postoji još nekolicina takvih sličnih ranije napisanih radova i knjiga, prilikom čega ćemo se u nastavku ovog ekskluzivnog opisivanja ovdje na blogu, a što slijedi u 6. poglavlju, ponajviše usmjeriti samo na one radove i opisivanja, gdje se iznose prikazi ili opisi nedvojbenih monumentalnih suhozidnih objekata, koji su kao takvi i opisani, te koji su pri tome određeni kao mogući ili pak evidentni, prapovijesni suhozidni objekti, kuće ili nastambe, a što se u prostorno-geografskom smislu odnosi kako na bliže okolne prostore (Hrvatska, Istra, Dalmacija, Crna Gora), tako i na okolne prostore i lokalitete na Mediteranu, ali i na nešto malo udaljenija područja koja obuhvaćaju prostorne areale Bliskog Istoka, zapadnih područja Azija, pa sve do Velike Britanije i sjevernih dijelova Europe.
5. Osnovne i prepoznate (geoarheološke, arhitekturno-pragraditeljske) karakteristike monumentalnih suhozidnih objekata (kuća-nastambi, mogućih grobnica, hramova, palača, drevnih staja, i slično) na prostorima Hercegovine;
Krenemo li promatrati osnovno geo-arheološke karakteristike, a koje podrazumijevaju naravno osnovne geološke karakteristike kako upotrijebljenih kamenih blokova u gradnji, odnosno geologiju same kamene podloge na mikro-lokalnom području ili arealu promatranih objekata, kao i osnovne geomehaničke odlike kamenih zidova i objekata u cijelosti, te posebice bitne i važne geomorfološke karakteristike mikro-lokacija sa promatranim kamenim građevinama, vidjeti ćemo da su prisutne neke, većim dijelom ujednačene, a ponegdje i nešto raznolikije, a time i egzotičnije ili enigmatičnije, osobitosti vezane uz ove vrijedne drevne kamene spomenike Hercegovine. Pa se tako u osnovnom geoarheološkom pogledu može reći kako je najveći brojčani udio pronađenih te fotografiranih prapovijesnih kamenih ili kameno-biljnih (u izvornom smislu gradnje u prapovijesti) građevina (kuća, grobnica, štala, hramova i sličnih objekata), izgrađen od lokalnog kamena vapnenca te vrlo rijetko dolomita i drugih vrsta sedimentnih stijena, koje datiraju uglavnom iz geološke epohe mezozoika odnosno svima nama poznatog razdoblja kad su Zemljom vladali dinosauri. Ako još preciznije i fokusiranije promatramo karakteristike kamenih blokova na vrijednim suhozidnim prapovijesnim građevinama, bilo da se radi o onima najstarijima kružne tlocrtne osnove, bilo o onima iz nešto mlađih prapovijesnih razdoblja brončanog te željeznog doba, vidjeti ćemo da se u najvećem brojčanom udijelu radi o mezozojskim sedimentnim stijenama karbonata, tj. - vapnenaca i dolomita iz perioda krede. U vrlo malom brojčanom postotnom udjelu promatrane i pronađene suhozidne prastare građevine, izgrađene su od kamenih blokova iz drugih geoloških razdoblja, pri čemu se po svemu sudeći najveći udio takvih drugačijih kronoloških izvorišnih stijena odnosi na postmezozojski paleogenski period, gdje su prepoznate i pronađene drevne ilirske kuće koje su izgrađene od vapnenačkih stijena iz perioda eocena. Ostale geološke starosne sekvencije stijena od kojih su upotrijebljeni i iskorišteni blokovi u gradnji svih tih suhozidnih objekata po Hercegovini, vrlo se rijetko tiču ponovno mezozojskog perioda jure, a još rjeđe i trijasa, dok se nešto malo češće, i to poglavio u višim planinskim predjelima Hercegovine, mogu pronaći i one prastare (prapovijesne) kamene suhozidne kuće koje su velikim dijelom izgrađene od kamenih blokova najmlađe kvartarne starosti, pri čemu se radi o kvartarnim fluvio-glacijalnim brečama, odnosno o specifičnim sedimentima sličnima vapnenačkim brečama, a koji su formirani radom drevnih ledenjaka. Ustvari riječ je o tzv. morenskim ili ledenjačkim sedimentima, koji se kao takvi ponajviše kriju na padinama planina Čabulje, Gozda i drugih visokohercegovačkih planina. Neke od najmonumentalnijih i zaista vizualno najatraktivnijih pravih kiklopskih suhozidnih kuća iz prapovijesnog perioda, a koje imaju pravokutne tlocrte, pronađene diljem Hercegovine, od neumskog zaleđa, Popovog polja, područja Ljubuškog i Gruda, pa sve do planinsko-gorskih predjela iznad Širokog Brijega, Mostara i Posušja, izgrađene su specifično od jako pogodnih čistih vapnenačkih obrađenih slojeva, a koje se sveukupno nalaze na geološkim arealima s jako dobro uslojenim pa i pločastim tipovima vapnenaca, pretežito iz mezozojskog-kredno-jurskog geološkog perioda, te nešto rjeđe iz mlađeg paleogenskog perioda. Vrhunac takve monumentalnosti drevne gradnje u kamenu i suhozidu, pronađen je u neočekivano velikom broju prastarih kamenih kuća pravokutnog tlocrta, gdje su drevni Iliri iskorištvali te u gradnji koristili upravo ovakve dobro-uslojene ili masivno-pločaste tipove vapnenaca, koje su potom gotovo na savršeno vješt način - obradili tj. oklesavali tehnikom kamen od kamen (inače prastara tehnika obrade kamena prisutna još od mezolitika poznata nam svima na čuvenom primjeru i lokalitetu Gobekli Tepe u današnjoj Turskoj) kao poligonalne blokove, koje su potom na čudesno vješt i impresivan način međusobno uklopili, pri čemu je čak na dosta takvih kuća unutar zidova razotkriven specifični, pa i jedinstveni arhitekturni modus megalitskog poligonalnog zidanja s izvedenim valovitim sljubnicama ili priležnim plohama-linijama na spojevima susjednih kamenih blokova. Ovakav nevjerojatno impresivan te atraktivan vid svojevrsnih valovito-sinusoidnih vrlo tankih međublokovnih sljubnica ili fuga, razotkriven je redovito unutar onih kamenih prastarih kuća na kojima je ujedno i pronađena znakovita prapovijesna te ilirska gruba, mogli bi smo reći i klasična gradinska, keramika. Temeljem svega toga, dolazimo do zaključka kako su naši domaći Iliri, imali očito jednu nevjerojatnu i danas posve zaboravljenu drevnu megalitsku tehniku zidanja svojih zidova i zidina na način izrade kiklopskih poligonalnih zidova sastavljenih od mahom nepravilnih, valovitih, ili pak pravokutno izduženih, kamenih blokova, koji su međutim savršeno međusobno spojeni i uklopljeni, a što najzad nalazimo i vidimo gotovo isključivo na prapovijesnim megalitskim građevinama i kompleksima uokolo Mediterana, i to ponajviše na brončanodobnim građevinama kao što su građevine i kompleksi mikenskog perioda kasnog brončanog doba, zatim na Nuraghi građevinama, zatim na Talajotskim građevinama, pa onda na Korzici, na Malti, itd. U određenom smislu, ukoliko promatramo samo ovaj specifični stil megalitskog poligonalnog slaganja blokova unutar suhozida sa valovito-sinusoidalnim vrlo tankim sljubnicama ili međublokovnim spojnim linijama, mogli bi smo zaključiti kako je ovo jedna svojevrsna preteča tzv. Lezbijskog stila poligonalnog megalitskog zidanja, kakvog možemo vidjeti recimo na najpoznatijem primjeru drevnog grčkog lokaliteta u Delfima, te na lokalitetu Eleon i sličnim lokalitetima brončano-željeznog doba u okviru drevnog grčkog svijeta. Uz ovu izuzetno impresivnu poligonalnu karakteristiku megalitske suhozidne arhitekture, nešto što nam također predstavlja jednu izvanrednu tek razotkrivenu monumentalnu spomeničku karakteristiku na određenom broju ovakvih, danas teško pristupačnih i jako zaraslih, kamenih prastarih kuća po Hercegovini, i to uglavnom unutar brdsko-gorskog područja Hercegovine, jest činjenica da pojedine takve prastare suhozidne kuće imaju još uvijek očuvane i nadvratnike napravljene od velikih, a ponekad i od ogromnih, kamenih blokova. Promatrajući upravo ovaj segment pradavne suhozidne arhitekture u smislu izgradnje i podizanja nadvratnika od velikih kamenih blokova (tehnika prisutna još od neolitskih čuvenih građevina - megalitskih hramova na Malti), neizbježno je spomenuti jedan autorov terenski uvid, gotovo totalno neočekivani i slučajni pronalazak jedne takve izuzetno osobite i prastare kamene kuće, koja ima još uvijek očuvan nevjerojatan pa i senzacionalan ulazni dio u vidu uskih kamenih vrata, koja osim što posjeduju do čak 3 metra dugim ulazni hodnik, kao formu masivnog nadvratnika sadrže goleme pažljivo i suhozidno posložene kamene blokove, u klasičnoj prapovijesnoj arhitekturnoj formi kao vidove golemih i masivnih, gotovo neobrađenih kamenih ploča veće debljine, koje su međusobno poput kamenih 'karata' posložene, odnosno poredane uzduž krovnog segmenta ovog jedinstvenog suhozidnog portala ili monumentalnih suhozidnih vrata. Ova jedinstvena, pa i arhitekturnom formom - spektakularna kamena kuća, razotkrivena je unutar jednog totalno nepristupačnog jako zaraslog krškog predjela u gorju iznad Širokog Brijega, pri čemu se u njenom neposrednom okruženju krije još nekoliko kamenih prastarih kuća, masivni i ogromni suhozidni bedemi koji okružuju jednu udolinu i vrtaču, te koji imaju u segmentima karakter pravih kiklopskih zidina, kao i što se isto tako ovdje u neposrednom dodiru sa svim ovim rečenim suhozidnim konstrukcijama krije nekolicina većih i manjih tipičnih ilirskih grobnih gomila. Sve nam to, kao i prostorno neposredno bliski ovom nalazištu, graditeljski suhozidni ostaci sličnih kuća na kojima su pak pronađeni ostaci i fragmenti prapovijesne ilirske keramike brončanog te željeznog doba, prilično jasno pokazuje i sugerira nam zaključak da su i ovu suhozidnu bez sumnje jedinstvenu kiklopsku kuću čitave Hercegovine, barem u svom osnovnom, bazičnom ili donjem dijelu suhozidnog korpusa kuće ( a što uključuje i rečeni ultra monumentalni ulazni dio sa megalitskim nadvratnicima), bili izvorno podigli lokalni Iliri i ilirski stočari, da bi potom ova kuća, upravo zbog svoje nevjerojatne i vješto izgrađene protupotresne megalitske suhozidne arhitekture, izvanredno kao takva jako stabilna građevina bez potreba bitnijeg pregrađivanja i remodificiranja građevine, u jednom dugom vremenskom kontinuitetu poslužila kasnijim obitavateljima na ovom prostoru, a poglavito sezonskim ili stalnim stočarima, kao i samoj stoci, najvjerojatnije onoj krupnog zuba. To nam sugeriraju evidentne koncentracije i elementi kasnijih graditeljskih modifikacija, no koji su tek u minimalnim dijelovima prisutni i vidljivi najviše u unutarnjim te gornjim, višim, segmentima ove jedinstvene kamene kuće. Kad je se autoru bloga ova ultimativna megalitska kuća (možemo komotno reći - megalitska kuća ''divova'') po prvi puta totalno neočekivano ukazala pred očima autora, a nakon trenutaka užasno teškog i mukotrpnog fizičkog probijanja kroz inače neprobojnu ultra bodljikavu vegetaciju prepunu kupina, drače i gloga s visinama od preko 3 metra, došlo je do nevjerojatnog oduševljenja, i zapanjenosti sa viđenom građevinom. Naime, dolaskom posve pobliže i in-situ pred samu građevinu, odnosno suhozidnu megalitsku kuću, postalo je evidentno da je i ovdje riječ o pravoj, ili mogli bi smo reći -klasičnoj, drevnoj prastaroj suhozidnoj arhitekturi kuće, karakterističnoj upravo za neposredno okolne ilirske prapovijesne suhozidne kuće koje uostalom i sadržavaju ostatke ilirske i prapovijesne grube keramike unutar svog korpusa te po svojim zidovima. No, ova kuća imala je, odnosno još uvijek ima, ono što dosad nije zapaženo baš u ovakvoj monumentalnoj suhozidnoj formi, niti na jednom drugom sličnom suhozidnom objektu velike starosti, ako promatramo čitavu Hercegovinu, pa čak i širi prostor, uključujući i kamenom te sličnim suhozidnim građevinama prebogatu regiju Dalmacije u Hrvatskoj. Naime, vidljivi izvana monumentalni dio s očuvanim suhozidnim ''nadvratnikom'', odnosno sama vrata, još pobližim pregledom, pokazala su se kao nešto još nevjerojatnije i senzacionalnije, jer je postalo razvidno da ona nisu kao dosad većina sličnih vrata i ulaza s očuvanijim nadvratnicima kao jednim kamenim blokom u formi nadvratnika, već se ovdje radi(lo) o specifičnim suhozidnim vratima ulazne dužine ili dužine bočnih zidova u dovratnicima i do 3, čak i više metara, a što je sveukupno unutar čitavog ovog uzdužnog dijela bilo pažljivo obzidano u vršnom segmentu s golemim nadvratnicima ili svojevrsnim lintelima. Ako bi mogli naći, ili tražili, najbolju te najveću arhitekturno-vizualnu, a moguće i kronološku, paralelu ili analogiju ovom očito drevnom suhozidnom ulaznom koridoru, odnosno vratima ove suhozidne kuće, to bi bili bez sumnje, svima poznati megalitski dolmeni zapadne i sjeverne Europe, kao i primjerci također svima i svjetski poznatih megalitskih hramova na otoku Malti, koji ponovno s obzirom na starost jasno idu u prapovijesno, i to čak neolitičko, doba, te koji sadržavaju upravo ovakve gotovo identične monumentalne i megalitske nadvratnike. Krenemo li rezimirati sveubuhvatno brojne suhozidne građevine, bilo da se radi o drevnim kućama, stajama, oborima za stoku, bilo da je riječ o gradinskim zidinama, podzidama terasa i specifičnih ozidanih gomila, te pri tome uzmemo u obzir, pa mogli bi smo reći i neporecivu, jako veću starost velikog dijela svih ovih naših ilirskih suhozidnih monumentalnih građevina, a koja je i do 1000 pa čak i više, godina starija od spomenutih drevnih grčkih građevina i kompleksa, onda trebamo i moramo biti svjesni te hrabri da iznesemo jedan novi drugačiji, i istinitiji narativ - a to je da je korijen poligonalne megalitske suhozidne gradnje ovdje kod nas, u našim dinarsko-krškim krajevima gdje su stolovali Iliri još od kraja bakrenog doba, ukoliko promatramo čitavu kopnenu Europu. Ubrojimo li pri tome u ovu tezu ili pak osvijestimo li u sebi činjenicu, o kakvom jednostavno nemjerljivom i još uvijek neotkrivenom, broju svih ovakvih monumentalnih suhozidnih građevina se radi, u slučaju svih ovih naših dinarsko-krških područja, vidjeti ćemo i spoznati jedan nevjerojatan fakt - da nismo još uvijek niti svjesni kakvo (prapovijesno-arheološki) blago posjedujemo uokolo zemljišta na kojem danas živimo i po kojem hodamo. A uključimo li i pri tome još i neporecive najnovije genetske pokazatelje genetskih haplogrupa svih nas ili barem većine nas koji živimo ili potječemo s ovih područja, shvatiti ćemo da je to sve jednostavno neporecivo naše jer su to sve gradili naši (genetsko-prostorni) preci, i da ukoliko potpunije postanemo svjesni svega toga, znati ćemo i pravilnije ne samo vrjednovati te cijeniti ovu svekoliku baštinu, već ćemo to biti kadri i očuvati kako bi naši potomci mogli to i dalje, sa jednakom sviješću i razinom divljenja naspram sve ove monumentalne baštine, prenijeti i svojim potomcima. No, da se vratimo pak razmatrajućim osnovnim geoarheološkim, geomorfološkim te arhitekturno-graditeljskim osobitostima najvećeg dijela prepoznatih te razotkrivenih kamenih suhozidnih objekata po Hercegovini. U tom kontekstu, također se može reći kako je shodno naravno i samoj te očitoj prastarosti, odnosno puno većoj starosti, pronađenih kružnih kamenih objekata, po Hercegovini, nadzemna očuvanost njihovih zidova dosta manja udnosu na kasnije kamene građevine, no pažljivim obilascima i proučavanjima velikog dijela ovakvih još uvijek enigmatičnih kružno-ovalnih objekata (koji su opisani u početnom poglavlju ovog rada) ustanovljeno je da su pojedine ove građevine zaista i bez ikakve sumnje - itekako monumentalne, te su sačinjene od ponekad i čak dobro oklesanih kamenih poligonalnih, nekad čak i bunjastih, blokova, koji su unutar svojih unutrašnjih ploha u zidovima složeni vrlo vješto s nekad i očuvanijim suhozidnim licima koji u visinu premašuju i visinu od jednog metra. No, moramo ovdje naglasiti da je evidentna starost, koja se osim vizualnim logičnim promišljanjem i pregledom, da zaključiti i prema znakovitoj, često i ukrašenoj, prapovijesnoj keramici prisutnoj neposredno uz ili uokolo ovakvih kružnih ukopanih objekata, kao minimalno eneolitska, a posve vjerojatno i neolitska starost. I upravo je ovakva po svemu sudeći jako velika (prapovijesno-neolitska-eneolitska) staorst, bez ikakvih sumnji doprinijela tome da su ovi objekti u ovakvom morfološkom stanju očuvanosti kakvima ih i vidimo danas na terenu, a to je oblik jedne kružne kamene forme kao nekakve vrste ukopane kamene građevine s jako plitkim, ustvari zatrpanim suhozidnim kružnim bedemom, vidljivo širokim barem 1,8 m, a ponekad i do 3 metra, koje u određenom broju slučajeva imaju očuvani čak i vidljivi portalni dio, tj. sama vrata u taj drevni kameni objekat. Da li se ovdje uistinu radilo o prapovijesnim nastambama ili je izvorna prapovijesna svrha ovih kružno-ovalnih objekata bila možda i drugačija, mogu nam pokazati samo neka detaljnija buduća proučavanja, no pretpostavka autora ovog bloga, temeljena nebrojenim izravnim terenskim uvidima i spoznajama, jest to da je barem jedan dio ovih kružnih građevina zaista imao ulogu izvjesnih prapovijesnih kuća s obzirom na ulazna vrata i vidljivi radijus tih objekata, dok je jedan, možda negdje i veći, brojčani udio ovakvih kružnih ukopanih kamenih objakata mogao imati izvornu funkciju prapovijesnih tzv. toloidnih grobnica. No, u svemu tome ima jedna jako bitna i jako indikativna neporeciva pronađena činjenica, prisutna gotovo redovito na svakom ovom imalo upadljivijem kružnom poluukopanom kamenom objektu, a koja nam najviše sugerira na zaključak da su to bile upravo drevne nastambe ili kuće, a tiče se nebrojene količine ostataka ili fragmenata tzv. kućnog lijepa, odnosno pečene zemlje. Upravo sami položaj ove pečene zemlje ili indikativno prozvanog kućnog lijepa, pri čemu se ona nalazi točno na vršnom segmentu kružnog kamenog bedema, nam gotovo neporecivo sugerira činjenicu da je u izvorno prapovijesno vrijeme (neolitik-eneolitik) takav objekat ustvari bio onodobna kuća ili nastamba, kojoj je donji ukopani dio bio u obliku širokog kamenog često i monumentalnog ili megalitskog suhozida, na kojem je gore uviše slijedio visoki i vršni dio sačinjen od mnoštva granja, drvenih oblica i bilja, a što je sve međusobno bilo povezano i oblijepljeno sa glinenim materijalom. Upravo se ovaj vezivni glineni materijal koji je nekada u prapovijesti vezivao ovaj gornji i vršni drevno-biljni dio tih kružno-ovalnih objekata, kroz dugotrajnu izloženost vremenu (više tisućljeća), otvrdnuo i ustvari okamenio kao vid crvenkasto-smeđkastog grumenja ili komada tzv. pečene zemlje odnosno kućnog lijepa, a kojega i ujedno nalazimo na ovakvim mjestima, odnosno uz ovakve kamene kružne objekte te poluzemunice. Promatramo li pak nešto kasnije kamene objekte sa suhozidnim, također najčešće monumentalnim ili megalitskim, zidovima, pravokutne osnove te pravokutnog tlocrta, vidjeti ćemo da su ovakvi objekti još uvijek očuvaniji nad zemljom i površinom, no i tu ne postoje neka stroga pravila nadzemne očuvanosti, te se može reći temeljem brojnih autorovih terenskih obilaženja i otkrića, da postoje oni areali gdje su prisutne takve pravokutne kamene kuće sa nešto nižim ili plićim suhozidnim bedemima širina od 1 - 1,5 metra, dok u predjelima zaštićenijih gorsko-planinskih udolina i vrtača, postoje očuvane drevne suhozidne kuće, koje su u poluukopanoj formi, no koje još uvijek s unutarnje, danas izrazito zarasle i gotovo nepristupačne strane, imaju ponekad očuvane monumentalne kiklopske zidine do visine i preko 3 metra, a najčešće u visinama od 1,5 - 2 metra. U kontekstu vanjske tlocrtne morfologije, ali i sveukupnog 3d izgleda i morfologije ovih kamenih zdanja prisutnih po višoj i gorskoj Hercegovini, od strane autora bloga kroz nebrojene fizički naporne obilaske terena, pronađeni su i razotkriveni gotovo svi prijelazni morfološko-arhitekturni oblici kamenih objekata, gdje su pronađene te fotografirane posve grube građevine koje imaju formu gotovo klasične (ilirske-brončanodobne) kamene gomile s jednim dijelom oblikovane u pravokutno ovalni unutrašnji zidani prostor, zatim gotovo u cijelosti ukopane kameno-zemljane izduženo ovalne do pravokutne građevine jako širokih zidova, pa potom i ostatke kamenih zdanja ili zatvorenih pravokutno do ovalnih prostora direktno povezanih i navezanih na ilirske gomile ili pak bedeme ilirskih gradina, te u konačnici i zasebne jasno izdiferencirane pravukutno zidane suhozidne građevine no redovito sa vrlo širokim zidovima u presjeku barem u 3 stranice tih objekata. U geomorfološkom smislu karakteristika samog te neposrednog okoliša na prostorima gdje se nalaze te gdje su razotkrivene pojedine kamene suhozidne kuće, evidentno prastarog (prapovijesno-ilirskog) podrijetla, možemo zaključiti kako su ostaci i ruševine najstarijih kružno-ovalnih polu do posve ukopanih kamenih suhozidnih građevina (kuća ili pak toloidnih grobnica) ponajviše prisutne na reljefno zaravnjenijim predjelima nižih nadmorskih visina, izvan ili južnije od planinskog višeg te gorskog areala Hercegovine, pri čemu je jako zanimljiva činjenica da se najveći brojčani udio ovakvih kružno-ovalnih (neolitsko-eneolitskih) građevina krije na prostorima od Gruda, preko zaleđa Ljubuškog, posebice zatim na području Brotnja ili općine Čitluk, odnosno s obje strane rijeke Neretve na prostranom krškom platou Brotnjo-Dubrave, u neposrednom zaleđu Neuma, pa čak i uz samu morsku obalu unutar zaklonjenih uvala, te na prostorima ukolo Mostara, Stoca i Čapljine. Zamijetljivo je pri tome, da ovakvih drevnih kružnih kamenih poluukopanih objekata ima također i u planinskim te gorsko-brdskim područjima Hercegovine, počevši od podbrđa Raške Gore, Podčabulje, pa sve do dijelova planine Zavelim, no tamo su u smislu brojčane površinske gustoće, takvi objekti znatno manje zastupljeni nego li na promatranim prostorima hipsometrijski nižih dijelova Hercegovine. U smislu geomorfoloških osobitosti, također je spoznata još jedna vrlo bitna, vizualno-morfološki znakovita, te jako indikativna, činjenica koja se tiče očito prapovijesnih ovalnih do čak i četvrtasto-pravokutnih suhozidnih objekata koje je autor ovog bloga razotkrio te fotografirao diljem Hercegovine. Naime, gotovo je redoviti slučaj bio taj da su posve slučajno pa čak i neočekivano, svi ovakvi kameni suhozidni objekti razotkriveni uz rubove, a ponekad i na središnjim dijelovima, većih ili manjih krških vrtača kao i krških udolina koje imaju barem donekle prostranije te izraženije ravno dno. Pa je tako recimo prije više godina, obilaskom autora bloga jedne ne toliko velike koliko vizualno i geološko-paleontološki atraktivne vrtače u jugozapadnom dijelu Brotnja koja se nalazi na prostranom krškom platou između sela Služanj i Lipno, a u kojoj se krije jedno zanimljivo nalazište interesantnih fosila iz doba dinosaura (kreda, rudistni školjkaši), što je i predstavljalo glavni motiv obilaska ovog zabačenog i prilično nepristupačnog mjesta, totalno neočekivano te slučajno, uz vizualne preglede i pronalaženje rečenih fosila iz doba dinosaura, u okviru velikih nataloženih no presječenih naslaga zemlje crvenice koja se točno prostire u dnu ove krške vrtače, autor prvo zamijetio jedan, pa drugi, treći, peti, deseti, komad izuzetno zanimljive i evidentno prapovijesne keramike, čiji su dijelovi i fragmenti izvirivali iz rečene zemlje crvenice i to doslovno bok uz bok sa rečenim fosilima rudista i drugih okamenjenih školjki starih preko 80 milijuna godina. Da je tu tek krenula prava priča i spoznavanje pravog skrivenog bogatstva u toj krškoj vrtači sa zemljom crvenicom u dnu te brojnim fosilnim ostacima, pokazalo je sve ono što se naknadno razotkrilo, a od čega upravo najbitniji segment predstavlja otkriće barem dvije polu-ovalne do četvrtaste suhozidne građevine, na prvi pogled i u prvi mah od strane autora bloga jedva prepoznatljive i zamjetljive, a koje su se netom kasnije pokazale upravo kao izravne suhozidne nastambe, odnosno kuće istih onih prapovijesnih (ilirskih) stanovnika koji su ujedno i ostavili po dnu te vrtače ove brojne ostatke zanimljive keramike. Da bi pečat priči oko tih suhozidnih nastambi, oko ove vrtače gdje se one kriju, kao i oko čitavog ovog lokaliteta i kompleksa u smislu kronologije i pripadnosti tih objekata izvornim prapovijesnim stanovnicima, dobio svoj veliki temelj, pokazali su još idući, naknadni uvidi autora bloga, gdje je detaljnijim vizualnim pregledom te obilascima, ustanovljeno to da se upravo u okviru samih rečenih suhozidnih kuća nalaze zamjetljivi ostaci prapovijesne keramike, od kojih je par pronađenih fragmenata imalo očuvane ukrase ili simbole svojstvene periodu eneolitika odnosno početnim fazama Posuške te Cetinske kulture. Drugim riječima rečeno, u ovoj vrtači, a direktno vezano za rečene suhozidne objekte, pronađeni su jako čvrsti, gotovo neporecivi dokazi, da je sve to bilo napravljeno i korišteno od strane autohtonog prapovijesnog ilirskog stanovništva u vremenu od čak prije više od 4200, 4300 godina, a moguće čak i prije 5000 godina. Ako uzmemo pri tome jednostavno podrazumijevajuću ili posve logičnu činjenicu - da ako je pronađen jedan, dva ili tri baš ovakva vrlo slična ili identična slučaja arhitektonsko-rasterskog korištenja i izgradnje u ovakvim točno krškim vrtačama, onda nema nikakvih sumnji da su mahom brojne identične vrtače, a koje su danas naravno zbog proteklog višetisućljetnog vremena i izloženosti zarastanju u gustu i neprobojnu vegetaciju, gotovo totalno nepristupačne današnjem čovjeku ili zainteresiranom namjerniku posjetitelju, ustvari izuzetno bogata mjesta koja možemo opravdano smatrati još uvijek neotkrivenim arheološkim i baštinskim draguljima ovog prostora. Također u smislu lokalne geomorfologije te geologije s odrazom u tektonici i strukturno-morfološkim oblicima stijena, osim spomenutih formi krških vrtača, vrijedi spomenuti i činjenicu prisustva brojnih ovakvih još uvijek skrivenih, neotkrivenih te neopisanih suhozidnih prapovijesnih objekata i kuća, unutar formi planinsko-brdskih zaklonjenijih izduženih udolina, draga i klanaca. Jedno takvo reljefno geomorfološko, posebice vrijedno područje ili areal Hercegovine koji krije na stotine i stotine takvih prapovijesnih kamenih objekata, koji do dana današnjeg nisu niti taknuti, niti proučeni, niti igdje ikada medijski prezentirani, a ujedno se diče velikom monumentalnošću svoje suhozidne megalitske arhitekture, predstavlja široko i prostrano područje donjo-hercegovačke planine Trtle, koja zajedno u svom geomorfološkom sklopu obuhvaća i čitav masiv sa čitavim područjem podnožja brda Ozren ili lokalno Ozrinj u pravcu jugozapada. Ono što je autor bloga dosada razotkrio vezano za ovo relativno veliko i prostrano brdsko-padinsko, danas izrazito šumom i vegetacijom prekriveno, područje donje Hercegovine, jest nevjerojatna činjenica koliki broj kamenih očito drevnih i prastarih objekata se krije na čitavom ovom prostoru, pri čemu čitav ovaj opus rečenih prisutnih drevnih kamenih objekata obuhvaća, osim pravukutno-četvrtastih kamenih suhozidnih zdanja, i brojne ostatke ili ruševine onih najstarijih objekata iz neolitika i eneolitika, a koje krasi specifična kružno-ovalna forma polu do posve ukopanih građevinskih struktura. U tom smislu možemo reći, da kad je god, ili gdje je god, se autor bloga uputio u bilo koji dio ovog prostranog brdsko-padinskog sustava, došlo je do otkrića barem jedne, a najčešće većeg broja, kamenih suhozidnih građevina ovakve evidentne velike starosti. Kao što je već u prethodnim recima spomenuto i objašnjeno, i na ovom širokom prostranom brdskom području, one kuće koje imaju najmonumentalnije megalitske zidine, kriju se ponajviše na geološkim dionicama koje su sačinjene ili izgrađene u geološkom smislu od jako dobro uslojenih ili pak pločastih vapnenaca ili dolostona. U smislu prostorno-geomorfološke relacije hipsometrijskih odlika terena i prisutnih kamenih suhozidnih građevina i kuća, ono što će mnogima, pogotovo onima koji zastupaju (potpuno opravdano) teze i teorije da transhumantno tj. mobilno, ili prema nekima - sezonsko, stočarstvo na prostoru Hercegovine seže još od prapovijesnih vremena i vladavine Ilira, biti od velike zanimljivosti, a ujedno i od atraktivnosti jest autorova spoznaja i otkriće da totalno neočekivano brojne, ali evidentno prastare, kamene suhozidne građevine, koje su u vremenima između 17 i 20 stoljeća korištene kao ljetni stanovi te kao štale ili staje, torovi za stočno blago, a koje se kriju i na visinama preko 1200, 1300 metara nadmorske visine, ustvari ništa drugo već izvorne ilirske nastambe, ilirski torovi, ilirske štale, ili pak svojevrsni onodobni ilirski ljetni stanovi. Tome u prilog jasno i neporecivo idu relativno brojni i posve neočekivani pronalasci te otkrića autora ovog bloga da otprilike svaka 5. takva evidentno prastara suhozidna kuća, suhozidni ljetni stan, suhozidni tor ili pojata, štala, staja za stoku, neovisno o sekundarnom ili naknadnom korištenju, pregradnji, dogradnji ili graditeljskoj modifikaciji gornjih dijelova ili zidova, upravo na svojim zidovima, unutar svog korpusa te često i nad samim vratima, u očito nekad izvornim prostornim nišama povrh tih zidova kuća, sadržavaju ostatke ili fragmente grube prapovijesne keramike, koja prema svojim stilsko-morfološkim obilježjima, te nakad čak i očuvanim ukrasima, pokazuje vrijeme brončanog te željeznog doba. Upravo su ova otkrića od izuzetne i ogromne važnosti ne samo za ove mikro-prostore već i za cijelu Hercegovinu jer daju jedan novi čudesan i neporeciv pečat činjenici da brojne gotovo 'do jučer', ustvari do prošlih 19 i 20. stoljeća, iskorištavane ili korištene, kamene kuće-ljetni stanovi, torovi i kamene štale, vuku svoje izvorno podrijetlo gradnje i korištenja (barem u svojim osnovnim strukturalnim dijelovima - osnovni donji ili bazični dio od monumentalnog suhozida) još od vremena Ilira i vremena prapovijesti, i to barem od srednjeg brončanog doba, a vrlo vjerojatno još i od početnih faza Posuške kulture. U kontekstu svih ovih gorsko-planinskih prostora promatranog dijela Hercegovine, na kojima su od strane autora bloga razotkrivene neočekivano brojne kamene monumentalne pradavne kuće u suhozidu, i na kojima se kriju ostaci prapovijesne i ilirske keramike, spoznato je to kako su isto kao i na nižim predjelima Hercegovine, i ovdašnji Iliri izrazito uspješno iskorištavali prirodne geološke osobitosti stijena i terena koji se nalazi na ovom prostoru. Pa su tako osim i samih kamenih prastarih kuća (ili novijih ljetnih stanova i štala - 17-20 stoljeće), na ovom pojasu, recimo i čak na visinama od preko 1100, 1200 metara nad morem, pronađene iskorištavane kamene litice gdje su pojedini segmenti povoljnih geomorfoloških sklopova i oblika poput potkapina, abrija ili polušpilja, bili bez ikakvih sumnji iskorištavani od strane prapovijesnog čovjeka kao prirodna kamena skloništa, kako se ljude tako i za stočno blago. Upravo su gotovo identični ovakvi slučajevi, strukture i forme, kao i dokazana prapovijesna kronološko-kulturološka obilježja s jakom i nepobitnom implikacijom na pradavno mobilno i sezonsko stočarstvo, kroz brojne znanstvene radove, knjige i razne opise, utvrđeni u pojasu Francuskih, Švicarskih te Talijanskih Alpi, o čemu će biti više riječi u idućem poglavlju. Pogledamo li pak i same arhitekturno-rasterske te pra-graditeljske ili strukturalne osobitosti najvećeg dijela svih pronađenih te fotografiranih prastarih kamenih kuća, pogotovo svih onih koji u svom mikro-arealu sadržavaju očite ostatke ili fragmente prapovijesne keramike, bilo da se radi o ostacima tzv. kućnog lijepa odnosno pečene zemlje, bilo da se radi o fragmentima keramičkih prapovijesnih posuda gradinskog ilirskog tipa, moći ćemo uvidjeti da u slučaju pravokutnih takvih objekata postoji jedan novije prepoznati pa slobodno možemo reći - jedinstveni megalitski stil suhozidne arhitekture, koji je upravo specifičan baš za ove promatrane prastare građevine ili kamene suhozidne kuće na ovim prostorima (Hercegovina, vjerojatno i dijelovi Dalmacije). Ovaj jedinstveni stil gradnje i arhitekture ogleda se u tome da, osim očitog i evidentnog strukturnog sloga zidanja sa vrlo širokim zidinama složenim od isključivo suhozidno uklopljenim poluobrađivanim često velikim (veličina blokova gotovo isključivo ovisi te je izravno uvjetovana lokalnim geološko-litostratigrafskim osobitostima stijenskog terena na pozicijama svih tih kamenih kuća) kamenim blokovima najčešće lokalnog mezozojskog vapnenca, ove kuće imaju jedinstveni ulazni dio u objekte, odnosno jedinstvena vrata ili portal koji je čudesno monumentalan i u pravilu ima izraziti megalitski karakter suhozidnog sloga zida. Nadalje, ovaj jedinstveni primjerak suhozidne megalitske gradnje, koji se naravno odnosi gotovo isključivo na prastare ili drevne, ilirske, kamene kuće (bilo da se radi o planinskim ''stanovima'' odnosno nastambama za ljude, bilo da se radi o objektima namjenjenima za stočno blago, odnosno o štalama, pojatama ili stajama), ogleda se u specifičnom suhozidnom slogu frontalnog dijela ulaznog zida u segmentu jedne strane dovratnika ili bočne strane tih vrata, koji je izveden ili izgrađen na način čudesnog i znalački pripremljenog - slaganja u pravilu po tri horizontalna reda najvećih i najmasivnijih, nekad čak i preko tone teških, kamenih blokova, između kojih su u pravilu dva, rjeđe i tri, isto tako horizontalna reda ili sloga od dva nešto manja no također velika kamena bloka koji imaju ulogu potpornih ''ortostata'' na kojima, te ispod kojih, naliježu spomenuti redovi ogromnih velikih samaca tj. najvećih kamenih blokova. Na ovaj očito jedan jedinstveni način suhozidne prastare, ali isključivo monumentalne, pa možemo i slobodno reći - prave kiklopske, arhitekure, lokalno ilirsko stanovništvo sebi je načinilo na stotine i stotine čudesnih kamenih građevina namijenjenih kako za stanovanje tako i za čuvanje, u ondašnja prastara, ali i u donedavna vremena, izrazito bitne i dragocjene stoke sitnoga ili krupnoga zuba, koje se prije svega diče u arhitekturno-strukturnom smislu jednom pravom protupotresnom gradnjom svojih zidina. Na brojnim ovakvima, no danas gotovo totalno fizički nepristupačnima, prastarim kamenim suhozidnim objektima, do kojih je autor ovog bloga uz ogroman fizički trud, uspio se probiti te ih izbliza ili in-situ fotografirati, možemo se velikom dozom ponosa reći kako ''imamo''' odnosno na ovim našim terenima posjedujemo - nevjerojatne i uvelike senzacionalne (pra)povijesne megalitske spomenike, koji su po svojoj vještini izgradnje te vizualnoj atraktivnosti poligonalnih megalitskih ili kiklopskih zidina, posve mjerljivi sa čuvenim svjetskim primjercima slične suhozidne monumentalne gradnje kao što su npr. zidine i lokaliteti čuvenih Inka (Machu Picchu, Sacsayhuaman - u Peruu, itd.) potom zidine Mikene i ostalih mikenskih građevina, zidine arhajičnih grčkih poligonalnih zidina i hramovlja, zatim megalitske zidine i objekti čuvenih nuraghija na Sardiniji i sličnih, mahom opće i svjetski poznatih te nadasve izrazito valoriziranih te izbrendiranih megalitskih prapovijesnih lokaliteta za te zemlje. Također jako vrijedi istaknuti prilično pouzdane i na terenu na in-situ lokalitetima, ovakvih danas vrlo teško pristupačnih, no s druge strane izrazito atraktivnih kiklopskih suhozidnih kuća, kako onih prisutnih u najnižim predjelima Hercegovine gotovo nad morem (neposredno zaleđe i priobalje Neuma), pa tako posebice i svih onih prastarih kuća u višoj i gorskoj Hercegovini, dokaze koji nam govore da su nekad u svoje izvorno prapovijesno te ilirsko doba ove kamene suhozidne kuće imale na gornjem dijelu zidova u međuprostorima između vršnog ravnog dijela kamenog zida te gornjeg pokrovnog dijela od slame, granja, drveta i slične organsko-biljne građe, svojevrsne ''niše'' u kojima su nekada davno svi ti lokalni i domaći Iliri ostavljali svoja vrijedna glinena posuđa, ali i kojekakve životinje, moguće kao neke vrste ulovljenih trofeja, ili pak kao životinjski dijelovi namijenjeni za ishranu ljudi, od životinja kao što su janjci, koze, telad i slično. Sve ove stavke jasno vidimo i možemo raspoznati odnosno zaključiti temeljem već spominjanih neočekivano brojnih pronalazaka fragmenata prapovijesno-ilirske grube gotovo gradinske, keramike, među kojima su pronađeni i pojedini izrazito atraktivni komadi većih dijelova posuda s očuvanim ukrašavanjem po obodu tih posuda. A da su se uz keramičke posude odlagale i ostavljale i svojevrsne životinje, jasno nam dokazuju na pojedinim mjestima, odnosno unutar vršnih dijelova kamenih zidova u unutrašnjostima pojedinih monumentalnih suhozidnih očito prastarih kuća, poglavito u višim gorsko-planinskim dijelovima Hercegovine, razotkriveni čak mjestimično i brojniji ostaci i fragmenti životinjskih kostiju neposredno uz glinovito-keramičke ostatke prastarih posuda. Sve su ovo još samo početni fragmenti ove jako zanimljive slagalice ili velike enigme oko izvornog preciznog izgleda ne samo od vanjske strane već posebice cjelovite unutrašnjosti svih ovih drevnih kamenih kuća koje su evidentno izgrađene još tijekom prapovijesnih razdoblja brončanog i željeznog doba. Odemo li pak danas na pretežito teško, ili gotovo nikako, fizički pristupačne i totalno zarasle brojne dijelove Hercegovine, gdje se kriju gustom vegetacijom zamaskirane, monumentalne i očito prastare suhozidne kuće, koje se u određenom broju slučajeva nalaze inkorporirane čak i u manjim zaselcima ili kućištima iz vremena novije povijesti (obično stočarska naselja, stočarski ''kampovi'' s ljetnim stanovima, kao i ostaci ''torina'' i ''lazina'') izgrađenima od vremena tursko-osmanske vladavine do prošlog i pretprošlog stoljeća (17-20 st.), pa potom kroz pažljivi obilazak i vizualno promatranje svih tih monumentalnih kamenih objekata, vidjeti ćemo i ustvari spoznati jednu itekako vrijednu činjenicu, a tiče se samih arhitekturno-morfoloških te popratnih kronološko-stratigrafskih osobitosti svih ovih prevrijednih arheoloških lokaliteta s ostacima monumentalne spomeničke baštine. Ova činjenica ponajprije se ogleda u tome da su brojne ovakve, danas pretežito vegetacijom totalno zarasle i prekrivene, kao i uvelike obrušene, kamene suhozidne kuće, vidljivo bile iskorištavane, dograđivane, prenamijenjivane, sekundarno korištene i pregrađene, u najvećem broju slučajeva kao štale, staje ili pojate za stočno blago (pretežito stoka krupnog zuba - krave i konji), dok su pojedine najveće bile korištene u jako dugom kontinuitetu i kao ljetni stanovi te kuće ili nastambe za stanovanje, barem sezonsko, a u donjoj Hercegovini i stalno, boravljenje i život ljudi u njima. Pa ćemo tako moći naići na primjerke i očito novijih kamenih kuća koje često imaju i očuvane maltere između kamenih blokova, te koje su u tom slučaju, ako još pri tome imaju vidljivo ''noviju'' arhitekturnu formu s tankim zidovima, očuvanim bočnim zidovima s krovom na dvije vode, i ono što je jedna od najbitnijih arhitekturno-graditeljskih odlika koja nam upućuje vrlo pouzdano na ''mlađe'' vremensko podrijetlo takvih kamenih kuća je preočito i jasno vidljivo korištenje željeznih tzv.špica ili klinova u obradi kamenih blokova u velikom volumensko-površinskom obimu, tako da su tu očiti i posve brojni kameni blokovi s jasno vidljivim linijskim izduženim usjecima ili šupljinama po površinama tih blokova, a što nam jasno dokazuje mlađe vremensko podrijetlo barem perioda kad su se ti blokovi na taj način obrađivali sa željeznim špicama ili klinovima. No, ne smijemo smetnuti s uma da postoje slučajevi, a što je sasvim logično i podrazumijevajuće, da su se u određenom broju takvih na prvi pogled vremenski ''mlađih'' kamenih kuća, ustvari izvorni vjerojatni ilirsko-prapovijesni ugradbeni kameni blokovi, totalno sekundarno tj. naknadno kad se ta nekad drevna ilirska građevina (moguće ilirska stambena kuća ili ilirski ljetni stan) samo prenamijenila i nadogradila tj. graditeljski modificirala za potrebe stanovništva i stočara u rečenom vremenu (17-20 stoljeća), pa su se tom prilikom i ti blokovi doradili uz pomoć doklesavanja sa željeznim klinovima ili špicama. No, obično je slučaj da su, ukoliko je uistinu izvorno i prema neporecivo prisutnoj drevnoj ilirskoj te prapovijesnoj keramici unutar zidova kamene kuće, drevna kuća kasnije iskorištavana i prenamijenjena, u većinskom volumensko-površinskom sklopu kamenih suhozidnih segmenata zidova takve kuće, ostali većinom izvorno (prapovijesno-ilirski) suhozidno oblikovani te međusobno u suho posloženi kameni blokovi koji su obrađeni posve na drevni prapovijesni način tehnikom kamen od kamen bez ikakve vidljive obrade željeznim klinovima ili špicama. A najvrjedniji aspekt, te daleko najvrjednije razotkrivene činjenice vezane za ove kamene kuće i ova totalno zaboravljena kamena selišta, ustvari prava izvorna ilirsko-hercegovačka ''etno-sela'', jest činjenica da bok uz bok, doslovno u neposrednoj blizini rečenih očito kasnije nadograđivanih te prenamijenjivanih ili pregrađenih kamenih kuća (sekundarno korištene u post-osmanskom periodu pa do sredine 20 stoljeća otprilike), možemo pronaći u cijelosti očuvane, iako totalno zamaskirane gustom vegetacijom ili djelomično zatrpanim nanosima zemlje i taloga, one najizvornije građene suhozidne kuće ili suhozidne objekte, koji su evidentno izgrađeni još u periodu Ilira, odnosno prvih ilirskih stočara tijekom prapovijesnog perioda u brončanom i željeznom dobu. Takve kuće ćemo prepoznati kao pretežito niske ili plitke, a najčešće kao polu-ukopane (polu-zemunice) kamene suhozidne građevine izduženo pravokutnog do pravokutno-ovalnog tlocrta, s jako prominentnim izvedenim ili izgrađenim ulazom, koji je ujedno i daleko najmonumentalnija arhitekturna stavka čitave kuće jer se u tom uskom no jako dugom ulazu unutar dijelova dovratnika kriju nevjerojatni gotovo u rangu čuvenog Daorsona, vrlo vješto i jedinstveno posloženi, golemi kameni blokovi, među kojima ima i onih s višetonskom težinom. Ovakav monumentalni ulaz, vrata, ili svojevrsni portal, odnosno kapija, kuda su drevni Iliri, ulazili u ove svoje objekte, bilo da se radilo o drevnoj kamenoj štali za stoku, bilo o drevnom ljetnom stanu, je nešto što je toliko upečatljivo da će posjetniku ili slučajnom razotkrivaču u onim trenutcima kad se putem izrazito fizički mukotrpnog probijanja kroz neprohodnu bodljikavu vegetaciju, ovaj monumentalni dio najedanput ukaže pred očima, neporecivo izazvati jedan čudesan osjećaj nemjerljivog divljenja, ali onog pravog avanturističkog divljenja, kakvog samo doživljavaju oni koji pronalaze recimo slične monumentalne kamene prapovijesne građevine u džunglama i prašumama. A sad još pri tome zamislite i drugu prateću neporecivu činjenicu kod ovakvih terenskih otkrića i pronalazaka, gdje nakon što posve slučajno razotkrijete čudesnu i poput ''mini-Daorsona'' megalitsku suhozidnu građevinu (neovisno o njenoj izvornoj ili sekundarnoj namjeni ili svrsi), na zidinama iste te građevine i to doslovno na megalitskim blokovima razotkrijete ostatke i fragmente drevne ilirske i prapovijesne keramike. Ovo su samo pojedine činjenice koje nam ukazuju na neizmjernost važnosti i značaj, ali i skrivene avanturističke atraktivnosti ovih monumentalnih zdanja, kojih ima vjerojatno bliže broju više tisuća, nego više stotina, na čitavom promatranom prostoru Hercegovine od Buškog Blata pa do Ivanjice i krajnjeg jugoistoka Hercegovine ispod Popovog polja. U kontekstu prethodno opisivanih očito izvornih ilirskih suhozidnih kuća s kiklopskim zidinama, pažnju i dojmljivost nam pridaju i još neke dodatne ekstra monumentalne arhitekturne osobitosti ovih kamenih kuća, pri čemu se možda ponajviše izdvaja to da zidovi ovakvih prastarih i ilirskih kuća (stanovi, štale ili pojate) često sadrže u svojim suhozidnim slogovima goleme brojne posve poligonalno obrađene kamene blokove, među kojima ima i onih s preko-tonskom težinom, a koji su obično posloženi uz ulazni dio zida ili portale u te kamene kuće. Ako pak gledamo samu poligonalnu megalitsku gradnju u suhozidnim bedemima tih drevnih kuća (upravo je najzahvalnije koristiti riječ i izraz - bedemi, nego ''obični'' zidovi za ove promatrane prastare kuće, jer s obzirom na čudesnu i monumentalnu poprečnu širinu tih ''zidova'' koja iznosi u prosjeku oko dva, a ponekad i do četiri, metra, postaje nam razvidno da je uistinu ovdje riječ o pravim kamenim bedemima, a ne zidovima), i pri tome samo uključimo neporecive elemente i prateće razotkrivene spoznaje - prisustva prapovijesno-ilirske keramike brončanog i željeznog (moguće i još ranijeg eneolitskog) doba, spoznajemo ustvari da se ovdje na ovim našim dinarsko-krškim područjima kriju primjerci najstarijih još uvijek uvelike očuvanih i intaktnih suhozidnih građevina s megalitskim poligonalnim zidinama promatrajući šire europsko područje, pa čak uključujući i poznate otoke sa sličnim građevinama.
6. Prostorno-arhitekturno rasterski odnos prastarih suhozidnih ''kuća'' naspram drevnim bunarima, zidanim lokvama, sustavima ilirskih gomila i gradina, ali i zvijezdama
Nastavimo li promatrati u jednom vizualno morfološkom, kao i graditeljsko-arheološkom smislu koji kao takav obuhvaća sveobuhvatno prisutne drevne ili prastare suhozidne objekte, očito izgrađene u prastarim tehnikama suhozidne arhitekture, sve ove predmetne zone s razotkrivenim odnosno prisutnim suhozidnim kućama (ili pak prastarim stajama, stanovima, oborima, i sličnim objektima), uvidjeti ćemo da one, osim već spomenutih brojnih ostataka monumentalnih suhozidnih ili megalitskih kuća, sadržavaju još jedan izrazito vrijedan, također još uvijek nedovoljno, pa i gotovo nikako, proučeni, i to prije svega vizualno jako atraktivan - vid suhozidne prastare baštine, a to su ostaci drevnih kamenih bunara, zidanih megalitskih lokvi, izvorišnih zona, te nadasve nepoznatih kompleksa većih ili manjih ilirskih gomila, kao i gradinskih struktura. Prva i osnovna, mogli bi smo i reći, najizraženija, odlika u ovom navedenom segmentu relacije promatranih prastarih suhozidnih kuća naspram ostalih evidentno također prastarih suhozidnih objekata ili graditeljskih povijesnih struktura, odnosi se na činjenicu da se gotovo redovito, barem u svakom drugom do trećem slučaju, detektirane zone s ovakvim kamenim suhozidnim kućama, nalaze u neposrednim blizinama određenog, nekada i većeg, broja prapovijesnih tj. ilirskih grobnih te obrednih gomila, kao isto tako u blizinama određenih većih ili manjih gradinskih struktura, odnosno samih prapovijesnih gradina, bez obzira jesu li one poznatije u dosadašnjem literarnom smislu i pogledu ranijeg registriranja, ili pak nisu, a što je gotovo 70 postotni slučaj da upravo nisu. Sve ove gradine, ili pak gradinski lokaliteti, koji se kriju u neposrednim blizinama prisutnih drevnih kamenih suhozidnih kuća i kućišta, ne moraju nužno imati jasno vidljive i prepoznatljive, rekli bi smo - klasične, gradinske bedeme, već to mogu biti i gradine, koje imaju ustvari forme ''vangradinskih'' naselja, odnosno riječ je o određenim površinama i dijelovima terena gdje se mogu pronaći nekad brojnije nekad manje brojne, prapovijesno-ilirski vidljivo modificirane i nivelirane terase, s raštrkanim i nepravilno izgrađenim suhozidnim bedemima, nekad i nasipima, a ponekad totalno i bez ikakvih na satelitima i snimcima vidljivih ili značajnijih suhozidnih struktura, no ipak s neporecivim odlikama vezanima za prapovijesna obitavališta i prapovijesne lokalitete. Drugu otegotnu činjenicu i stavku predstavlja danas izrasla često jako gusta i bodljikava vegetacija, koja onemogućava njihov detaljniji uvid kako na satelitskim i zračnim snimkama, tako i posebice izravno na terenu i kroz obilaženje takvih lokacija in-situ jer tek tada dolazi do izražaja totalna neprohodnost ovakve gusto izrasle i jako bodljikave vegetacije, a koja upravo u najgušćem obimu izrasta na onim pozicijama gdje se ujedno i kriju ruševine prastarih kamenih građevina. No, ono što na neki način dosta olakšava prepoznavanje, barem u nekom preliminarnom detekcijsko-raspoznavajućem smislu, gradinsko-vangradinskih ili pak ilirskih naseobinskih lokaliteta, jest postojanje i vidljivost određenog broja većih ili manjih ilirskih gomila. Ilirske odnosno prapovijesne gomile, ponekad su tako posve uklopljene u arhajski okoliš i teren na kojem se ujedno kriju i udoline te vrtače sa zidinama i kamenim prastarim kućama, dok se nekad, a ustvari i redovito, ponad bitnijih vrtača i udolina sa kamenim kućama i drevnim suhozidinama, nalaze vidljive volumensko-površinski veće ili jako velike kamene gomile, koje ustvari predstavljaju i same gradine, i to kao vid gradine s tzv.limitnim tumulom, bastionom ili pak specifičnim vrlo velikim obrednim gomilama proto-piramidalne arhitekturne forme. Ponekad možemo na terenu, odnosno ponajviše promatrajući satelitske snimke, zamijetiti i pronaći one dijelove terena gdje su ilirske grobne gomile, pravilno linijski zaredane te su izgrađene doslovno u jednakoj liniji ili uzduž jedne linije, što osim kao posljedica određenih geomorfološko-geoloških osobitosti i datosti terena, mogu biti i rezultat određenih arheo-astroloških odnosno geomancijskih elemenata vrlo važnih lokalnim Ilirima. Odnosno u prevedenom smislu riječi - ukoliko recimo s krajnje zapadne gomile gledamo uzduž idućih istočnijih zaredalih podignutih gomila u pravcu istoka i juga, vidjeti ćemo da se s te krajnje najzapadnije gomile ustvari preko pogleda na istočne smjerove neporecivo i jasno proteže linija izlazećeg sunca na zimski solsticij svakog 21.12-og u godini, što je teško da je moglo biti produkt ''slučajnosti'' ili tek tako nekog nasumičnog građenja i podizanja takvih specifičnih ''linijskih'' gomila. Odnosno, ovakav specifičan slučaj linijskih gomila, ali i linijski povezanih istaknutijih gradinskih lokaliteta i obrednih gomila, bez ikakve sumnje pokazuje nam očitu upućenost i jako veliki značaj - nasprem ovih bitnih astroloških i nebeskih događaja kao što su izlasci sunca na zimski, ljetni solsticij, ravnodnevnice, ali i vrlo mogući astrološki fenomeni kao što su izlasci i kretanje sazvježđa plejada, oriona, itd. Isto tako bez ikakvih sumnji je i sama činjenica važnosti mjeseca, odnosno kretanja mjeseca, linije i točke njegovog izlaska kao i zalaska na obzoru zemlje, naspram lokalnog ilirskog stanovništva. Upravo u ovom, mogućem arheo-astrološkom smislu i odnosu, mogli bi smo protumačiti i jedno zanimljivo terensko ''otkriće'' odnosno jednu prisutnu arhitekturnu činjenicu gdje je autor bloga na jednoj posve zabačenoj i totalno dislociranoj - gotovo visoko-planinskoj, obiđenoj kamenoj prastaroj suhozidnoj i megalitskoj kući, u podnožju planinskih vrhova Čabulje, uvidio činjenicu da su specijalno izvedena monumentalna megalitska vrata sa svojim uskim, a jako dugim prolazom dopunjenim izgrađenim kiklopskim blokovima, okrenuta ili usmjerena ni više ni manje već točno na liniju ili smjer izlaska sunca na zimski solsticij, doslovno identično kao što je to slučaj na čuvenom ilirskom gradu Daorsonu i njegovim vratima ili kapiji. Da li je ova fenomenalna činjenica vezana uz liniju izvedenih monumentalnih vrata na ovoj planinskoj prastaroj megalitskoj suhozidnoj kući samo tek tako plod određene ''slučajnosti'' ili nasumičnosti drevnih graditelja neka čitatelji prosude u sebi sami. Vrlo bitna iduća stavka u očitosti bliskosti prostornog odnosa promatranih prastarih kamenih kuća i ilirsko-prapovijesnih lokaliteta s gomilama i gradinama, jest ukazivanje takvog neporecivog odnosa i međusobne povezanosti temeljem lokalne toponimije i naziva obližnjih kota, lokacija, čestica i toponima, koji se kriju u neposrednoj prostornoj blizini samih kamenih kuća. U tom kontekstu vrijedi spomenuti dosta čest, pa čak i neočekivan, broj slučajeva gdje je autor bloga naknadno uvidio prilikom detaljnije provjere lokalne toponimije, da se pojedine te očito prastare suhozidne kamene kuće nalaze direktno na pozicijama, ili pak u neposrednoj blizini pozicija - sa nazivima katastarskih čestica kao što su: gomila, gradina, zagomilje, zagradina, ziđe, ziđina, zidine, stanine, katunine, samograd, gomile, podišta, skrad, stražnica i slični nazivi čestica i toponima, koji nam neporecivo ukazuju na prostornu inkorporiranost prapovijesno-ilirskih graditeljskih ostataka i lokaliteta prapovijesne starosti na svim tim pozicijama. A da je riječ i kronološko-graditeljskoj sprezi, i čestoj inkorporiranosti dijela gomila i gradina sa prepoznatim pravokutno do ovalno-kružnim suhozidnim objektima (uvjetno nazvanima ''kamene kuće''), mogu nam pokazati i izravni terenski obilasci većeg dijela takvih lokaliteta gdje nam postaje vidljivo da barem osnovni ili bazični dio tih kamenih suhozidnih kuća nije uopće naknadno zidan u sklopu struktura gomila i gradina, na način da bi izvorne kamene strukture i kamene blokove tih gomila i gradina posve preoblikovali te redizajnirali, već su takve ''kamene kuće'' vidljivo posve uklopljene u arhitekturnom smislu u rečene korpuse gomila i gradine. Ako još pri tome uzmemo činjenicu da se u određenom broju takvih kamenih objekata i kamenih kuća jasno mogu pronaći i zamijetiti fragmenti prapovijesno-ilirske keramike, onda nam priča postaje puno jasnija i razumljivija. Naravno, nisu sve ovakve kamene kuće i-ili suhozidni objekti, vremenski paralelni te sukladni prapovijesno-ilirskom vremenu podizanja gomila i gradina, pri čemu postoji i udio sekundarno ili kasnije izgrađenih te podignutih kamenih objekata, no kao što smo to već detaljnije i preciznije opisali u prethodnim poglavljima, ono što je najočitije za takve sekundarno i naknadno podignute mlađe kamene objekte, jesu evidentno drugačiji arhitekturni segmenti i dodaci kao što malter, poprečna mala širina zidova - do jednog metra, vrlo mali kameni blokovi, očuvanost bočnih zidova s krovom na dvije vode, itd. U određenom smislu, postoji još jedan, mogli bi smo reći - geomorfološko-arhitekturni element, koji je na određenom broju prastarih i prapovijesnih suhozidnih zdanja i kamenih kuća, prisutan kao prilično pouzdan element kako bi smo barem osnovne ili bazične, i to namonumentalnije suhozidne dijelove takvih građevina, pripisali prapovijesno-ilirskom periodu, a radi se o tome da su pojedine prastare kamene kuće sa čitavom jednom svojom stranom objekta u cijelosti prislonjeni ili priljubljeni uz kamenu prirodnu geološku liticu ili prirodni stijenoviti živac, odnosno takve kamene kuće imaju čitav jedan dio zida ili strane kuće ne od ljudski složenih blokova, već od prirodne okomite stijene ili kamena živca. Ovakav slučaj pogotovo je prisutan na ovim našim krajevima krških Dinarida, počevši s terenima čak neposredno iznad mora (Biokovsko primorje, Neumsko priobalje, itd.), pa sve do periplaninskih pojaseva, gdje je gotovo isključivo vezan uz specifičnu strukturno-geološku osobitost terena, a to su navlačne zone ili zone gdje se nalaze u narodu prozvane ''grede'', koje su ujedno i strmiji izbojci vertikalnih stijena te kamenih živaca koji su kao takvi poslužili idealno kako bi predstavljali jednu već totalno gotovu ili proizvedenu vertikalnu stranu za određen broj kamenih kuća. Ponekad su iskorišteni i na terenu prisutni omanji vertikalniji izboji vapnenačko-dolomitnih stijena da bi se neposredno ispod njih ili uz njih priljubile čitavom svojom jednom stranicom ili zidom, pojedine prastare kamene kuće, pri čemu je autor na terenu u peri-planinskom arealu ispod planine Čabulje, razotkrio upravo unutar nekoliko takvih uz kameni vertikalni živac prislonjenih kamenih kuća, ostatke prapovijesne keramike s obilježjima brončanog te željeznog doba. A posebno vrijednu, i također poput kamenih prastarih suhozidnih kuća i kućama sličnih (poluukopanih) objekata, nedovoljno upoznatu i gotovo nimalo valoriziranu vrstu, također zasigurno izvorno drevne-prapovijesne, odnosno ilirske suhozidne baštine, predstavljaju nam lokaliteti s ostacima drevnih kamenih, često i megalitskih, bunara, kao i zidanih prastarih lokvi. Upravo je autor bloga kroz nebrojene terenske i fizički naporne obilaske, pretežito ostataka i lokaliteta s nepoznatim prapovijesno-ilirskim kompleksima gomila te gradina, uz pronalaske te fotografiranja prethodno opisivanih prastarih kamenih kuća, na totalno neočekivanim mjestima, i to na relativno brojnim pozicijama u krškom reljefu, pa čak i na samim planinskim visovima te visoko-planinskim udolinama, pronašao serije očito drevnih kamenih bunara te kamenim suhozidinama ozidanih lokvi, a što se sve zajedno nalazi ili zasebno, prostorno posve ukomponirano u već rečene komplekse ilirskih gomila i gradina, s obzirom na njihovu međusobnu prostornu neposrednu udaljenost. Ovdje se mora reći da je najveći dio najmonumentalnijih megalitskih bunara često ozidanih kiklopskim i poligonalnih megalitskim zidinama, pronađen na hipsometrijski višim dijelovima Hercegovine, pretežito na gorsko-periplaninskom pojasu idući zapadnije od Mostara, pa posebice sjevernije ili iznad Širokog Brijega pa sve do otprilike sjeveroistočnih dijelova Posušja i gorskog areala iznad Posušja, ali isto tako i neočekivan broj očito drevnih prastarih megalitskih bunara, zidanih lokvi te kamenica, razotkriven je na mogli bi smo reći u figurativnom smislu - ''Hercegovačkom Biokovu'', odnosno na peri-planinskom te gorskom arealu sjeverozapadno od Ljubuškog te južno i jugozapadno od Gruda pa sve do same granice sa Hrvatskom i područjem zaleđa Vrgorca i istočnih krajeva Imotske krajine. Sve su ovo dijelovi krškog pojasa i gorsko-planinskih udolina te padina, gdje se uz očite ilirsko-prapovijesne gradine i gomile kriju u njihovim neposrednim blizinama i monumentalni ostaci, ili bolje rečeno - monumentalni spomenici graditeljstva - prastari kameni suhozidni bunari kao i ozidane megalitske lokve. I naravno, da nam čitav ovaj kontekst prisutnih kamenih građevina, a što sveukupno uključuje osim zidanih ili danas velikim dijelom obrušenih kamenih suhozidnih ilirskih gomila i gradina, isto tako i prastare suhozidne kamene kuće, kao i kamene megalitske bunare, ozidane lokve i kamenice, postaje itekako razumljiv i jasan ako samo malo bolje logički promislimo i doslovno u glavi zbrojimo dva plus dva - odnosno, samo sebi postavimo upit i pokušamo dati najlogičniji odgovor na pitanje - ako su još u prapovijesnom vremenu prije više od 3000, 3500 godina tijekom brončanog doba na ovim prostorima neporecivo bili ili boravili autohtoni stanovnici odnosno naši preci Iliri, a što nepobitno vidimo i znamo po njihovim brojnim ruševinama suhozidnih gradina i gomila, i ako su ti isti Iliri u tom istom (prapovijesnom) vremenu isto tako neporecivo uzgajali stoku i to goveda, konje, koze i ovce, - onda jeli čisto logički opravdano postojanje smještajnih jedinica ili nužnih statičnih zatvorenih objekata gdje će boraviti to isto stočno blago, kao i ti isti Iliri, kao i također isto tako - da li je razumljivo da ta ista stoka kao i ti isti Iliri, odnosno ilirski drevni stočari, moraju piti pitku vodu ? I ako moraju piti pitku vodu, a naravno i posve razumljivo da moraju, gdje će to imati i napraviti tj. na koji način proizvesti najbolji i najprihvatljiviji izvor, odnosno objekt gdje će imati dostatne razine pitke vode, kako za sebe tako i za svoje stočno blago? I sad pri tome, uzimajući u obzir ove logičnosti, te izvlačeći odgovore na ova pitanja, jednostavno tu se automatski uključuju i ove slijedeće neporecive kulturno-povijesne stavke, odnosno činjenice, a to su u prvom redu činjenice da je taj Ilirski predak koji je kako svi neporecivo vidimo - gradio na stotine svojih kamenih gradinskih zdanja i kompleksa kao i na tisuće svojih kamenih grobnih ili obrednih gomila, upravo u tom prapovijesnom vremenu brončanog doba, pa čak i potkraj eneolitika, već uvelike znao zidati ekstra moćne suhozide, kao i suhozidne građevine. Ako je znači nepobitno Ilirski predak znao zidati suhozide i suhozidne, i to ne bilo kakve, već gorostasne gradinske, građevinske komplekse i objekte, još prije 4000 godina, kojom to logikom ne bi onda znao ozidati gotovo prosti jednostavni suhozidni vijenac u svom bunaru ili prethodno pliće ili dublje iskopanoj rupi, kao i uokolo iskopane lokve ? Naravno da je to jednostavno neporeciva logika u doslovnoj šemi dva plus dva, pa je stoga začudno i čak štaviše potpuno spoznajno ograničeno i nesuvislo, pa i smiješno te naivno, smatrati i zaključivati da ''svi'' kameni suhozidni bunari kao i ozidane prastare kamene lokve sežu ''isključivo'' od srednjeg vijeka do naovamo. Te tvrdnje definitivno padaju u vodu, bar s obzirom na očite i brojne prastare kamene i megalitske bunare koje pronalazimo isključivo u neposrednim blizinama određenih većih ili manjih ilirskih gradina, kao i sklopa gomila. A nerijetko i uza same kamene bunare te ozidane lokve možemo pronaći fragmente i ostatke grublje ilirske keramike, jednake onoj kakvu upravo pronalazimo i na samim ilirskim gradinama te gomilama. Svi ovi objekti prije svega predstavljaju dakle jedan međusobno nerazdvojivi mozaik naše prapovijesne ilirske pa usuđujemo se reći - krške dinaridske civilizacije Ilira, koja je izgradila svjetski rekordan broj ili prostornu gustoću, kamenih suhozidnih objekata, nego li je slučaj koji se može pronaći igdje drugdje u svijetu.
7. Opisane analogije i radovi novijeg vremena iz okolnog prostora (Mediteran, Euro-Azija, itd.) u pogledu kružno-pravokutnih suhozidanih objekata prapovijesno-antičkog vremena;
Iako neke izričite i stopostotno podudarne analogije, u pogledu baš ovakve suhozidne arhitekture, oblika i starosti, ''naših'' tj. ilirskih antičko-prapovijesnih suhozidnih drevnih kuća s područja krških Dinarida te Hercegovine, koje se ekskluzivno prezentiraju u ovom uratku, gledajući širu pa i bližu okolicu izvan areala Dinarida, gotovo da i ne postoje, ili se barem jako jako teško mogu pronaći, ipak svjedočimo pojedinim relativno novijim uratcima te internetski objavljenim i opisanim, kako otkrićima, tako i već poznatijim lokalitetima na kojima je utvrđeno postojanje donekle ''sličnih'' i arhitekturno-stratigrafski (starosno) podudarnih oblika prastarih kamenih objekata ili nastambi, koji bi se u konačnici mogli sveukupno i tretirati kao jasan i neporeciv pokazatelj ili dokaz činjenice - da se uopće ne treba čuditi tome da svi ovi krajevi gdje ima izraženijih pojava ogoljelih stijena (neovisno o geološkom tipu tih stijena), pogotovo oni uokolo Mediterana te Afro-Arabije i Bliskog Istoka, sadržavaju značajan broj više ili manje razotkrivenijih monumentalnih kamenih kuća ili sličnih kamenih objekata koji datiraju u prapovijest i antičko doba.
Jednu od, relativno ili uvjetno rečeno, najvećih analogija, napisanih od pera domaće struke, vezanu za barem jedan značajan dio prapovijesnih kamenih i suhozidnih građevina, nastambi te sličnih objekata napravljenih u megalitskoj tehnici zidanja, razotkrivenih te u ovom radu prezentiranih od strane autora bloga, možemo pronaći u izvanrednom, i opet nažalost danas gotovo u potpunosti ignoriranom ili pak zaboravljenom, uratku od vrijedne istraživačice A.Faber, u kojem se opisuju suhozidni ostaci prapovijesnog naselja Bajčić na otoku Krku u primorskoj Hrvatskoj (Faber, A. (2018): Bajčić na otoku Krku: pretpovijesno naselje s kontinuitetom. Uz osvrt na suhozidnu kamenu arhitekturu u priobalju Jadrana, međe ili gromače. Praetoria longe lateque lucentia: Zbornik radova posvećen Vlasti Begović povodom 65. obljetnice života., 13-30., Zagreb.). Neupitna je vrijednost i izuzetnost brojnih navoda koje je iznijela A.Faber u ovom svom, danas malo kome (čak i proučavateljima prapovijesne suhozidne arhitekture i kompleksa s ovih prostora iako ih se može izbrojati na pola prstiju jedne ruke, ako i toliko ...) poznatom i referiranom znanstvenom uratku, a koji se tiču isključivo nedvojbenosti kronološko-stilskog podrijetla najranijih suhozidnih ''međa'' tj. zidina, kao i suhozidnih objekata u kontekstu gradinskih areala te prapovijesnih gomila, a koje nam jasno govore da se najranija suhozidna parcelacija na ovim našim prostorima Dinarskog krša (Istra, Dalmacija, Hercegovina, Crna Gora), počela intenzivno razvijati već potkraj neolitika, a posebice od početka brončanog doba. U tom istom kontekstu autorica ovog članka jasno isto tako i navodi prosto logičnu činjenicu da su barem određene ili pojedine suhozidne nastambe, suhozidne staje i obori, pogotovo oni koji se nalaze u bližem prostornom kontekstu određenih prapovijesnih (ilirskih) gradina, isto tako bili izvorno podignuti tijekom prapovijesnih vremena brončanog i željeznog doba. U moru jako zanimljivih te nadasve analogijski indikativnih teza i opisivanja iz prethodno navedenog rada, možemo izdvojiti slijedeće deskripcije: '' . . . Kao po nekom nepisanom pravilu, kontinuitet je mnogih naselja u našem priobalnim području potvrđen od prapovijesti preko antike do u srednji vijek. ... ; ... Prvobitni zahvati na ograđivanju zemljišta (što možemo poistovjetiti s prvobitnom parcelacijom) prethodili su izgradnji stalnih naselja. U doba migracija, već u neolitiku i kasnije u brončano doba, pučanstvo se na određenom tlu počelo akumulirati, ponajprije na lokacijama koje su plodnim tlom i izvorištima vode obećavale mogućnost preživljavanja, a da su ujedno postojali i terenski uvjeti za mogućnost obrane, ponajprije od divljih zvijeri a napokon i od strane suparničkih plemena ili namjernika-pljačkaša.2 Obilje površinskoga lomljenog kamena je jedna od značajki mediteranskoga tla. Taj se kamen u davnini prikupljao prilikom čišćenja terena za potrebe ispaše, kasnije i usjeva, te akumulirao uz rubove zaposjednutog zemljišta. Tako su stvarane prve međe, koje bi s vremenom dobile i egzaktnu liniju, jer je kamen valjalo složiti u zidove koje divljač ili pak pripitomljeno blago nije moglo preći. Time su i suvlasnički odnosi bili defnirani. Pojava ove primarne zemljišne podjele, primitivne ali intuitivne, nastale još u doba nepismenosti, uščuvala se ne samo stoljećima nego milenijima, zahvaljujući i danas vidljivim kamenim međama u našem priobalju. Te međe, nazvane gromače, ograđuju nepravilnu, terenskim uvjetima prilagođenu česticu, takozvani drmun. U zagonetnoj mreži tih suhozidova - gromača i drmuna koji se i danas mogu pratiti u avionskim snimcima pa dakako i u današnjim geodetskim mapama, ocrtava se nepisani katastar od prošlih stoljeća, kao vrijedan spomenik pradavne kulture, zapravo svjedočanstvo truda ljudskih ruku. . . . ; Na tlu Mediterana su, osim parcelnih međa ili gromača, podizani u suhozidu i gospodarski objekti, mošune i bunje, na- mijenjene povremenom boravku poljoprivrednika i stočara, a napose su se podizale staje za blago, kaptaže za skupljanje kišnice, pojilišta i gumna za vršenje žita. Usput napominjemo da gumna nisu služila isključivo za obavljanje nekih radnji vezanih za privredu, nego su od davnine služila i kao prikladni prostor na kojem su se donosile i neke važnije kolektivne odluke mještana ili neko slavlje. ... '' U nastavku teksta iza ovog vrijednog uvodnog objašnjenja, gdje je sve jasno, ili bi barem trebalo biti jasno - u pogledu izvornog (pra)povijesnog konteksta najranijih izgradnji suhozidnih međa, zidina, kao i pratećih objekata, nastambi te staja za blago, autorica nam donosi kapitalne spoznaje i ustvari nešto od izuzetne danas posve zaboravljene monumentalne vrijednosti, ili bolje rečeno - nešto što predstavlja zaboravljeni prapovijesni monumentalni spomenik, a riječ je o ostacima megalitskih suhozidnih zdanja i objekata u neposrednom podnožju jedne gradine u naselju ili zaselku Bajčić na zapadnom dijelu otoka Krk. Radi se o sedam do osam tada detektiranih prastarih suhozidnih objekata napravljenih megalitskom tehnikom zidanja, od kojih se većina nastavila koristiti u novijoj povijesti od recentnih stanovnika na točno tom pojasu i predjelu sela kao štale ili pojate za stoku, ili pak kao kameni suhozidni obori. Nažalost jedan od najmonumentalnijih takvih suhozidnih objekata koji je u trenutcima otkrića, ali i na svu sreću pravovremenog fotografiranja od strane autorice ovog vrijednog rada, je netom kasnije bio u potpunosti uništen i prenamijenjen, tj. pregrađen u noviju građevinu od strane vlasnika tog dijela zemljišta u privatnu garažu. No, što je zaista jedan fenomenalan ''sinkronicitet'' i dokaz da je sve kao po nekom višem naddimenzijskom nevidljivom pravilu - vrijedno truda u tim trenutcima kad se odlučilo bolje proučiti taj nevjerojatan suhozidni objekat na otoku Krku i fotografirati ga, unatoč svim otegotnim okolnostima koje su kako vidimo dovele čak i do toga da toga objekta uopće više nema, govori nam samo jedan uviđavni navod autorice rada u tom dijelu opisivanja, gdje je napisala nešto što je, evo kako sada vidimo, unaprijed i Bogu hvala, kao cjelokupna opisana spoznaja bilo došlo do očiju autora čitavog ovog teksta kojeg čitate i bloga kojeg gledate, te što ćemo i prenijeti ovdje u slijedećim recima: '' ... Arhitektura tih skromnih kamenih objekata, nekih sedam, osam redom još korištenih do potkraj 20. stoljeća za staje ili ostave, toliko je bila dojmljiva i još do pred posljednji rat neiskvarena suvremenim adaptacijama (osim izmjene dotrajalih krovova), da je zbunila i posjetioca stručnjaka. (Nije li Branko Fučić također imao priviđenje naselja iz pretpovijesti, kao i autorica ovoga rada.) Najimpresivniji objekt u nizu tih kuća, koji smo srećom na vrijeme arhitektonski snimili i dokumentirali, uklonjen je bagerom do temelja za potrebe izgradnje jedne privatne garaže 1992. g., unatoč registraciji kao kulturno- spomenička cjelina pod registarskim brojem Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Rijeci.7 Objekt se nalazio na uočljivom mjestu raskršća puteva kuda je po svoj prilici prolazio i glavni pristup ka gradini. Prema autentičnom arhitektonskom snimku dajemo ovdje i osnovne mjerne podatke, koji mogu poslužiti barem kao podloga za daljnju povijesnu analizu nekom zainteresiranom stručnjaku. Spomenuta jedinstvena građevina mogla bi, s obzirom na dojmljivu gradnju u megalitskoj tehnici, potjecati iz srednjeg brončanog doba. Prema najnovijim istraživanjima katastarskih podloga koja je autorica provela na snimcima Arkoda lokacija Poljica-Bajčić, uočljiva je neposredna povezanost tog objekta - kuće br.1 kao i uz nju nadovezanih, još postojećih mošuna, s južnim bedemom prostrane prapovijesne fortifkacije, nazvane Zidine, koja se ocrtava u mreži parcelacije postojećeg katastarskog plana Bajčić i Poljica. ... Iz: Faber, A. (2018): Bajčić na otoku Krku: pretpovijesno naselje s kontinuitetom. Uz osvrt na suhozidnu kamenu arhitekturu u priobalju Jadrana, međe ili gromače. Praetoria longe lateque lucentia: Zbornik radova posvećen Vlasti Begović povodom 65. obljetnice života., 13-30., Zagreb.. Prva te izrazito bitna stavka iz gore prenešenog dijela opisnog teksta autorice A.Faber, koja nam predstavlja ogromnu i neprocijenjivo bitnu analogiju te na jedan način i stručno-znanstvenu potvrdu autorovih brojnih vrlo sličnih, u pojedinim slučajevima i gotovo identičnih, otkrića suhozidnih drevnih te prastarih kamenih objekata u neposrednim arealima prapovijesnih gradina i gomila, jest jasan navod autorice da ove kamene i monumentalne suhozidne građevine vuku podrijetlo izvorne gradnje iz prapovijesnog vremena srednjeg brončanog doba. Upravo se golema analogija ove pretpostavke i tvrdnje od A.Faber, ogleda u neočekivano brojnoj pronađenoj prapovijesnoj te ilirsko-antičkoj keramici koju je autor ovog bloga u posljednje vrijeme razotkrio te poslikao direktno unutar brojnih suhozidnih monumentalnih objekata, građevina, nastambi te suhozidnih staja, ili pak direktno na njihovim kamenim zidinama, kao i u neposrednoj okolici tih građevina, a ponekad i unutar samog predvorja tih kamenih zdanja i građevina. Druga ništa manje bitna i vrijedna analogijska stavka iznesena od autorice A.Faber, jeste očita suhozidna megalitska arhitektura te sami tlocrtni izgled ili arhitektura ovih objekata, koja se osim opisnog tekstualnog dijela prezentira i kroz fantastične ilustrirane crno-bijele crteže zatečene izvorne arhitekture tih objekata prije njihove kasnije građevinske prenamijene i totalne degradacije. Radi se o suhozidnim kako smo rekli - monumentalnim ili megalitskim građevinama izduženo pravokutnog tlocrta, koje su jednom stranom izrazito vješto priljubljene uz prirodni strmi geološki padinski odsječak ili prirodnu liticu vapnenca (ili pak druge vrste stijene, osim vapnenca najčešće dolomit mezozojske starosti), dok su sa prednjih ili frontalnih te bočnih strana obzidane vrlo širokim kamenim suhozidnim bedemima, te najužim jednim zidom koji je ujedno bio i najmanje izložen negativnim silama vremena i drugih pritisaka. Upravo su se na tom frontalnom ili prednjem najužem zidu nalazila čudesna monumentalna vrata u rečeni najreprezentativniji suhozidni objekat ispod gradine u selu Bajčić, koja su u trenutcima preliminarnog obilaska te fotografiranja autorice rada, imala čak i očuvani golemi monumentalni ili megalitski nadvratnik, koji se sudeći po priloženoj crno-bijeloj fotografiji unutar rečenog rada, može razmatrati kao i barem vizualno-morfološki ekvivalent opće poznatim dolmenskim megalitskim strukturama po zapadnoj Europi i Mediteranu. Da bi upravo analogija ovog monumentalnog nadvratnika kao monumentalne suhozidne konstrukcije, prema A.Faber datirane u srednje brončano doba, bila još vrjednija, pokazuju nam nekolicina razotkrivenih vrlo sličnih, i čak dosta monumentalnijih suhozidnih prastarih zdanja te kamenih kuća (štala, stanova, pojata) razotkrivenih od strane autora ovog bloga u višim dijelovima zapadne Hercegovine, a koji imaju ne samo slične, već u pojedinim slučajevima i izuzetno monumentalne još uvijek očuvane višetonske nadvratnike vješto posložene unutar gornjeg dijela vrata u te objekte. Sve nam to ukazuje da su ovi monumentalni i očito prastari donji ili osnovni suhozidni segmenti arhitekture čitavih ovih kamenih zdanja, bilo da se radi o štalama, bilo pak o kućama ili stanovima korištenima i u prošla dva, tri stoljeća, bili podignuti još u vrijeme prapovijesti tijekom brončanog i željeznog doba, a to je period kad su ovim područjima vladali i stolovali svima nama poznati čuveni Iliri. Osim ovog gore detaljnije prezentiranog uratka vezanoga za kontekst prastarih suhozidnih zdanja te kuća, autorica A.Faber unutar jednog svog još ranijeg rada iznosi nam vrlo slične i za izvorno starosno-arhitekturno podrijetlo jako indikativne navode te opise jednog zaboravljenog drevnog lokaliteta na visoravni čuvene hrvatske planine Velebit (Faber, A. (2000): Život na velebitskoj visoravni u pretpovijesno doba : Veliko Rujno. -Senj, zb. 27, 15-44. ). Iako je ovaj članak objavljen 'tek' 2000. godine, autorica jasno u svom početnom sažetku naglašava nam činjenicu da se u tom radu ustvari iznose rezultati znatno ranijih istraživanja ovog područja, koji su obavljeni tijekom 1986. i 1988. godine, kada su se ustvari i dogodili prvi jasni uvidi vezani za pretpostavke o starosnom podrijetlu ovakvih kamenih i monumentalnih suhozidnih građevina na jednom dijelu istočno-jadranske obale. Već u početnom dijelu ovog vrijednog, i ponovno vidljivo danas zapostavljenog i zaboravljenog, uratka, autorica A.Faber nam donosi jedan izvanredno indikativan opis te činjenične stavke u kojima se jasno razlučuje prastarost i sasvim razumljiva logičnost već tijekom prapovijesnih vremena utemeljenih putnih komunikacija u okomitim smjerovima od priobalnih dijelova prema kopnenoj i planinskoj unutrašnjosti, iz kojeg se ovdje može izvući možda ovaj najreprezentativniji te najindikativniji dio navoda:
'' Radi što boljeg odvijanja zamjene dobara već se, međutim, u prapovijesti otvaraju sporedni planinski prijelazi preko daleko strmijih predjela, i na visinama od preko 1300 metara, i to na relacijama koje dodiruju visokogorska pastirska naselja, polazeći iz priobalja,7 gdje su se ulje, vino, sušene smokve i druga roba ukrcana na grčkim i kasnije rimskim i venecijanskim brodovima mogli mijenjati za drvo, vunu, a napose sir i stoku, odnosno za nadaleko poznate liburnske janjce. Bilo je zapravo jednostavnije prenositi robu iz mjesta iskrcaja ili ukrcaja u lukama, makar i preko strmijih prijevoja, nego je prenositi duž obale do glavnih tranzitnih putova za unutrašnjost. Uzdužna, kopnena veza između pojedinih priobalnih naselja bila je, naime, vrlo slaba, ili nikakva, i uspostavlja se za kolni promet tek u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. . . . '' (naglasio autor bloga . . . ).
2. Talajotske suhozidne građevine - Balearski otoci - Menorca: talajoti-web
3. Mikenski kompleksi i naselja iz brončanog doba po Grčkoj, gdje osim čuvene Mikene, Tirinta, Midee, Glasa, postoji i ovaj recentnije pronađeni čudesan lokalitet s megalitskim nadzemno u cijelosti očuvanim građevinama i konstrukcijama - Kalamianos: Kalamianos-wab
4. Posebice indikativni i vrijedni - čuveni Nuraghi-ji na talijanskom otoku Sardiniji, gdje je prisutno na tisuće i tisuće iznad zemlje potpuno očuvanih i do 10 metara visine, kamenih megalitskih konstrukcija i prastarih suhozidnih građevina,
5. Čudesna i nevjerojatna megalitska prapovijesna ''sela'' tzv. nuragi sela (villagio nuragico) na otoku Sardiniji, koja su sastavljena od serije potpuno iznad zemlje očuvanih (bez ikakvih iskapanja) suhozidnih kamenih nastambi ili ''seoskih'' kuća koje datiraju u srednje brončano doba: https://idese.cultura.gov.it/place/villaggio-nuragico-or-murales/
6. Tu su zatim čuveni prapovijesni suhozidni objekti i građevine tzv. Brochovi u Škotskoj - https://en.wikipedia.org/wiki/Broch
7. Osim brochova, imamo i također, ovima ovdje po Dinaridima, jako slične prapovijesne kamene kuće i svojevrsne hramove na terenima Škotske: https://www.geograph.org.uk/photo/6737401
8. Također brojne druge analogije ili sličnosti možemo pronaći na idućim primjerima:
https://www.megalithic.co.uk/article.php?sid=26737
https://en.wikipedia.org/wiki/Garn_Boduan
https://historypoints.org/index.php?page=site-of-prehistoric-community-garn-boduan
Imamo nadalje iznad zemlje u cijelosti očuvane prapovijesno željeznodobne ultra monumentalne tzv. blockhouse kamene ''kuće'' ili kamene kiklopske zgrade u Grčkoj,
Vrlo vrijedne kamene kuće i naselja pronalazimo također u prapovijesnom periodu Turske - Dagoren:
Ako ćemo sagledati i posebice vrijedno drevno i prapovijesno mobilno ili transhumantno stočarstvo, u sklopu i kontekstu vrlo ranih stočarsko-pastirskih kamenih i sličnih objekata i zdanja, imamo super primjere iz Italije: https://r1.unitn.it/alpes/en/
Orraon u Grčkoj u Epiru. Dobar primjer očuvanosti.
https://www.flickr.com/photos/orientalizing/50800557817/in/photostream/
Saro fortress u Gruziji - izvanredan primjer iskoristivosti i prepoznatljivosti na nivou države:
https://georgia.travel/saro-fortress
Primjer super u Škotskoj:
http://www.saintsandstones.net/stones-stanydale-journey.htm
Izvrstan i ogledan primjer očuvanog prapovijesnog kamenog ''sela'' s ostacima kamenih suhozidnih kuća, monumentalnih grobnica i terasastih podzidavanja u Britaniji: Bants-carn-web
Također, jako dobar primjer dugotrajnog kontinuiteta i dogradnje te modifikacije, uz očuvanje, izvornih prapovijesnih suhozidnih objekata, kuća te drugih građevina od željeznog doba, preko antike pa sve do srednjeg vijeka, možemo vidjeti na primjeru arheološkog lokaliteta Citania de Sanfins u Portugalu:
https://en.wikipedia.org/wiki/Cit%C3%A2nia_de_Sanfins
Isto tako genijalan primjer sličnih građevina iz željeznog doba:
http://www.stone-circles.org.uk/stone/holyheadmountain.htm
https://en.wikipedia.org/wiki/Holyhead_Mountain_Hut_Circles
8. Značaj, vrijednost i (kulturno-turistički) potencijali razotkrivenih drevnih prastarih kamenih kuća u Hercegovini te okolnim krškim predjelima Dalmacije;
Razmotrimo li u konačnici ovog opsežnog autorovog uratka i opisivanja, svekoliki ili pak najvažniji aspekt potencijalnosti koju nose brojni monumentalni kameni i suhozidni lokaliteti koje je autor bloga obilazio te fotografirao, ujedno i prezentirao ovim putem, možemo već iole bržim i letimičnim pogledom na web stranici glavne foto-galerije ''suhozidni-atlas Hercegovine'', vrlo brzo uvidjeti kao neporecivo izražen i višestruko značajan. U prvom redu glavnina značaja i vrijednosti promotrenih te prezentiranih prastarih suhozidnih zdanja, kuća, megalitskih zidina te sličnih monumentalnih objekata posijanih gotovo ili doslovno u svakom kutku Hercegovine, ogleda se u jednom posve novom svjetlu spoznate svijesti o tome da je brojna naša kamena baština u vidu prastarih kamenih kuća, kao i pripadajućih zidanih segmenata, baština koju su (nado)gradili naši pradjedovi, čukundjedovi, pračukun i čukunčukun-djedovi, puno puno vrjednija i značajnija nego li je to dosada ikome izgledalo tako. Naime, gotovo 99 posto svih prastarih kamenih suhozidnih zdanja i suhozidnih kuća koje je autor obilazio tijekom svoje jako duge i minuciozene terenske aktivnosti, čestog planinarenja i škrapinga, ujedno i pravog probijanja kroz neprohodnu i gustu hercegovačku prašumu, danas se nalazi u takvome stanju da ih slobodno možemo okarakterizirati kao izrazito nepristupačne i totalno u vegetacijama zarasle lokalitete i graditeljske ostatke. A s druge pak strane, sve ove dobivene vrijedne spoznaje vidljive u neporecivo snimljenim i spoznatim činjenicama i pronalascima, daju nam jedan sasvim novi pečat vrijednosti i mogućoj novoj valorizaciji, novom vrjednovanju, novom tretiranju, barem jednog dijela ovakvih prastarih kamenih kuća i pratećih megalitskih suhozidina, kao izuzetno kameno naslijeđe naših predaka i pradjedova, koje je direktno u graditeljskom, ali i osnovnom životnom, smislu, naslonjeno ili nastavljeno, na mnogo ranijoj i to čak izuzetno atraktivnoj, povijesnoj, točnije prapovijesno-ilirskoj, te jednim dijelom i antičko-srednjovjekovnoj, kamenoj gradnji te kamenim kompleksima. Drugim riječima rečeno, otvorena su u potpunosti nova vrata spoznaje, kroz koja vidimo da su upravo zahvaljujući životima i gradnji i (transhumantnom, mobilnom) stočarstvu naših pradjedova i čukundjedova, kroz period novije povijesti ( u rasponu od 17. pa do 20. stoljeća) uvelike, a ponekad i izvanredno, ostali očuvani izvorni graditeljski ostaci pradavnih ilirskih i ilirsko-antičkih kamenih suhozidnih zdanja, kuća, (ljetnih) stanova, pravih kamenih palača ili rezidencija, kao i kamenih štala ili pojata za stočno blago. Također u kontekstu izrazito vrijednih povijesno-arheoloških te kulturno-znanstvenih odrednica, odnosno otkrića koja ih upotpunjuju, a koja su se gotovo redovito sasvim slučajno i neočekivano dogodila autoru bloga kroz nebrojena minuciozna terenska obilaženja nepristupačnih, no prapovijesnom te antičkom nepokretnom i pokretnom arheologijom izuzetno bogatih, krških u guste šume ili makije zaraslih terena Hercegovine, itekako je nužno spomenuti - barem 15-ak potpuno novih i dosada totalno nepoznatih gradinskih lokaliteta od drevnih Ilira, koji su razotkriveni unutar širih ili užih prostornih zona sa ostacima prastarih kamenih suhozidnih kućišta te sličnih drevnih objekata. Na nekima od njih autor je tako pronašao te fotografirao čudesne, i svojim izgledom jako atraktivne prave megalitske, pa i rekli bi smo - klasične ilirske ''gradinske'' suhozidne bedeme, koji ponegdje imaju jako lijepo očuvana vanjska lica od krupnih kamenih redovito poligonalno oklesanih blokova, između kojih je ubacivan sitniji kameni materijal kao središnja ispuna takvih prastarih zidina, koji su imali širine i do 3,50 metra ponekad. Djeliće ovih novootkrivenih ilirskih te prastarih gradina, koje su atipične i izgledom asociraju na ''vangradinska'' naselja kako ih je tako po prvi puta definirao Petar Oreč, no koje ipak svojim prisutnim masivnim i širokim megalitskim suhozidnim bedemima jasno ukazuju da je riječ o pravim gradinskim kompleksima, no pri čemu je riječ o gradinama otvorenog tipa, a ne klasičnim ''fortificiranim'' gradinama na vrhovima uzvišenja. No ukoliko se vratimo pogledom na sveukupni nevjerojatno brojan, gotovo neizbrojiv, spektar monumentalnih pronađenih te fotografiranih, danas uglavnom totalno izgubljenih, suhozidnih kamenih kuća, vidjeti ćemo da se kao možda jedna od daleko najvrjednijih značajki svih tih razotkrivenih kamenih prastarih zdanja, pokazuje zaista jedna čudesna, umnogome spektakularna, megalitska poligonalna arhitektura suhozidnih konstrukcija unutar brojnih ovakvih objekata. Naime, već početnih nekoliko prastarih suhozidnih kuća ili kućama sličnih građevina, koje je autor prije više godina slučajno pronašao te obišao, ostavila su autoru jedan ogroman uzbuđujući dojam i impresiju zatečenim, te uvelike nadpovršinski prilično očuvanim, monumentalnim kiklopskim zidovima. A da je ovaj impresivni početni uvid bio tek samo jedna mala uvertira u sve nadolazeće terenske spoznaje i pronalaske autora diljem Hercegovine, pokazala su opetovana i neočekivana razotkrivanja brojnih ovakvih kamenih prastarih zdanja ili kuća, koje su sve redom posjedovale toliko impresivnu megalitsku suhozidnu arhitekturu, pogotovo onu unutar ulaznog monumentalnog segmenta, da ih se u figurativnom smislu može prozvati ili usporediti sa svojevrsnim ''mini Daorsonom''. A da je značajka, i ustvari znanstveno-kulturna vrijednost zapaženih i razotkrivenih megalitskih zidina u segmentima ovih kamenih prastarih kuća još veća nego se to na prvu činilo, pokazala su sva kasnija pobliža premjeravanja gdje se ispostavila jedna nevjerojatna činjenica, odnosno odlika ove prastare suhozidne arhitekture - da su mahom ove kamene drevne kuće građene tehnikom poligonalnih megalitskih suhozidova sa čestim valovito-povijenim preciznim stilom sljubljivanja ili međusobnog dodira kamenih blokova, koji bi se mogao okarakterizirati kao ilirska verzija tzv. Lezbijskog poligonalnog stila građenja. Osim svega ovoga, zapažene su i utvrđene još brojne druge vizualno i morfološko-arhitekturno jako atraktivne činjenice koje se odnose na vještine gradnje, ali i znalačko umijeće odabira prostornih geomorfoloških pozicija za gradnju izvornih kamenih kuća i objekata, koje je bilo u ogromnom savršenstvu te simbiozi s lokalnom geologijom i geomorfologijom. Sve su ovo vrijedne i novootkrivene spoznaje koje uvelike nadopunjuju domaću prapovijesnu, te dijelom i antičku, arheologiju, po pitanju drevnih i prastarih naselja neovisno o njihovoj izvornoj veličini. Isto tako, vrijedi spomenuti i prateću činjenicu gdje je autor bloga osim svega prethodno navedenoga, na brojnim mjestima i predjelima Hercegovine, razotkrio još mnoge druge kamene suhozidne kuće ili kućama slične prastare suhozidne građevine, koje svojim izgledom te morfologijom, kao i načinom očuvanosti, jasno i očito pokazuju te odaju izvorno jako veliku starost, koja se na određenom i neočekivanom broju ovakvih lokaliteta s kamenim prastarim kućištima, temeljem slučajnih površinskih pronalazaka keramičkih fragmenata, upravo pokazala i potvrdila kao vrlo stara iz prapovijesno-antičkih vremena u rasponu od eneolitika preko brončanog i željeznog doba pa do perioda kasne antike. Dakle, možemo kazati da veliku vrijednost autorovih otkrića i spoznaja dobivenih isključivo kroz izrazito detaljne i dugotrajne terenske obilaske svih kutaka Hercegovine, predstavlja već sama činjenica da ogroman broj lokaliteta sa ostacima ili ruševinama monumentalnih suhozidnih kuća ili sličnih građevina, nosi barem milenijski kontinuitet identične ili vrlo podudarne gradnje u suho na jednom te istom mjestu, na jedan te isti način, od jednih te istih naroda. Ovakva svijest i neporeciva spoznaja koja se iščitava iz ogromnog dijela i broja pronađenih te obiđenih kamenih prastarih kuća i kompleksa po Hercegovini, ujedno nam pridaje jedan novi i ogroman ponos naspram činjenici da i ove mahom danas totalno nepristupačne i neprohodne i u prašumama zarasle kamene kuće, kamena sela i zaselci, pa čak i pravi mali kameni gradići, nisu ništa drugo već čisti odraz višetisućljetnog kontinuiteta življenja jednog te istog naroda ( u smislu genetike i genetskih ilirskih -I2a, EV13, haplogrupa), na jednom te istom prostoru i položaju, koji je živio jednim te istim stilom života, stilom koji je bio i odražavao, i nadamo se, odražavati će i dalje upravo i još više, ispravnu i ogromnu vrijednost obiteljskog života u potpunom skladu s prirodnim okruženjem, skladu sa stočnim blagom, skladu i maksimalnom iskorištavanju poljoprivrednih mogućnosti, kao i velikom skladu i očitavajućem izrazito dubokom poštivanju svekolike prirode koja je okruživala ove naše (prostorno-genetske) pretke, bilo da se radi o geološko-geomorfološkom vidu prirode (stijene, brda, pećine, i slično), bilo da se radi o vegetacijskom aspektu prirode (biljke, grmlje, šume), ili bilo da se radi pak o životinjskom okruženju. Ukratko rečeno i podcrtano - osnovni smisao, osnovna poruka, temeljna poanta - svih ovih megalitskih i suhozidnih prastarih nastambi, kuća, obzida te čitavih drevnih sela, ili gradova - jest život, ljubav prema životu, ljubav prema bližnjemu, ljubav prema prirodnom okruženju i okolišu, te napose ljubav prema Stvoritelju. Svi ostali faktori, sve ostale vrste spoznaja ili tematika koje bi neki drugi htjeli pronaći ili izvući iz ovih svih lokacija te lokaliteta koje je autor opsežno i preliminarno ovdje prezentirao te opisao, predstavljaju puno manje važne stvari, kako za širi, tako posebice i za uži lokalni spektar čitatelja koji žive ili potječu s ovih naših svetih krških područja Hercegovine i Dalmacije. Iz svih tih razloga, ono što proizlazi kao jedan ogroman, možda i najvrjedniji značaj te potencijal - svih ovih kamenih ostataka i lokaliteta, jest jedan novi vid ponosa i unutarnje svijesti kod domaćeg stanovništva. To je vid svijesti i ponosa gdje je moguće uvidjeti jedan ponovni, barem na početku misaoni, a potom i konkretni materijalno realizirajući - povratak ovim našim drevnim i zaboravljenim korijenima. Povratak i ponovni pogled na naše pradjedovske, naše čukundjedovske, ustvari naše roditeljske, no nažalost danas u potpunosti od strana nikoga drugoga već od nas samih, kao i naše djece - totalno zapostavljene te ignorirane, suhozidne kamene kuće, kamena kućišta, ozidane vrtače i dolove, zarasle kamene njive i čitava kamena sela, koja su danas prepuštena posvemašnjem zarastanju u prašumsku vegetaciju, rušenjima uslijed sile vremena, i totalnim propadanjima. Ovaj članak, i ova online disertacija, želi upravo iz svih tih razloga, barem minornom broju čitatelja, potaknuti iznova jedan pozitivan osjećaj - jedne neraskidive relacije i ustvari jedne duboke povezanosti svih ovih kamenih suhozidnih naselja i građevina - sa nama danas, bez obzira gdje smo i što radimo, danas. Jer, ovo što gledate na ovim fotografijama ovdje, a posebice na svjetski rekordnoj foto-bazi suhozidnih građevina na web stranici ''suhozidni atlas Hercegovine'', jest ništa drugo nego naši izvorni korijeni, naši temelji, naša bazičnost iz koje smo potekli mi sami, naši čukundjedovi, pradjedovi, odnosno naši roditelji. Zar bi trebali tek tako sad odmahnuti rukom na ove neporecive i vrijedne činjenice, te sve to turnuti pod tepih i u glavi pritisnuti simbolički tipku ''ignore'' ? Nažalost, upravo taj ''ignore'' naspram ovim našim kamenim baštinskim korijenima, i dovodi u najvećoj mjeri do odumiranja i do izumiranja našeg naroda s naših iskonskih ognjišta, odnosno do gubitka svog pravog identiteta, do gubitka pravog doma. Upravo u ovome svemu leži najveći značaj i vrijednost ovog rada. Poticaju, jačanju i ustvari povratku jedne izgubljene i danas nažalost totalno zanemarene te ignorirane - svijesti, svijesti o našim kamenim genima, našim kamenim, ustvari suhozidnim korijenima, te našoj neporecivoj kamenoj prošlosti ili bolje rečeno iskonu. S jačanjem i povratkom ove svijesti, u pojedincima će se automatski oživotvoriti i predočiti i brojne druge vrijednosne značajke, kao i veliki potencijali koji se mogu nadalje valorizirati te iskorištavati u okviru, barem jednog dijela prostorno i terenski pristupačnijih te vizualno-arhitekturno atraktivnijih kamenih graditeljskih kompleksa ili pak zasebnih objekata. Naravno, tu se sada otvara jedan izvanredan potencijal ili velika lepeza mogućnosti, u kojima se dijelovi ili pak pojedini vrjedniji te atraktivniji suhozidni prastari kompleksi (sa megalitskim zidinama i starim kamenim kućama), ponovnim raščišćavanjem, uređivanjem, te djelomičnim i restauriranjem, mogu u simboličkom smislu doslovno ''uskrsnuti'' te izvući iz pepela, odnosno, na taj način u potpunosti i oživotvoriti, a što bi se u konačnici kod pojedinaca, recimo onih koji imaju u svojim prostornim blizinama ovakve vidove dosada zaboravljenih te zapuštenih ili oronulih kamenih prastarih kućišta, moglo uvelike pozitivno realizirati u kontekstu suhozidne, od strane čuvenog UNESCO-a svjetski uvrštene i označene baštine. Tu se otvaraju mogućnosti da pojedinci ili određene grupacije, udruženja, lokalne zajednice i slično, pokrenu ili urede kroz kakve projekte, pojedine atraktivne suhozidne lokalitete s prastarim kamenim zidinama i suhozidnim kućištima, terasastim suhozidovima, kao svojevrsne suhozidne parkove ili pak suhozidna sela, a što bi vrlo lako moglo postati kao vid vrijedne, atraktivne i za posjećivanje primamljive turističke destinacije. Otvara se nadalje mogućnost da svi oni koji već danas imaju određeni oblik turističke ili slične etno-agro ponude, a koji u svojim prostornim blizinama ili pak svojim zemljišnim arealima posjeduju određene vidove prastarih kamenih kuća te popratnih suhozidnih zidina, mogu od svega toga uz vrlo mala pa i minimalna tehničko-financijska ulaganja, napraviti i stvoriti jedan dodatni turistički etno sadržaj, jedan dodatni element turističke ponude, koja bi se mogla tretirati i opisivati kao višestruko vrijedni kameni tradicionalni objekti našeg naroda i ovih prostora, s dubokim, ustvari prapovijesnim, korijenima gradnje još od vremena čuvenih Ilira. A još ktome, ukoliko se takvim mogućnostim i takvim objektima, kroz opisivanje turističke ponude ili sadržaja, pribroje i neposredne okolne ilirske gradine ili pak ilirske velike gomile, gdje postoje još uvijek očuvane monumentalne kiklopske zidine, u konačnici, mnogi areali, mnogi lokaliteti te mnogi lokalni stanovnici koji se bave, ili žele baviti turizmom, dobiva se jedan izuzetno vrijedan (pra)povijesno kulturni graditeljski segment baštine našeg naroda kamenih gena. Jer, neopisiv je osjećaj ponosa i divljenja puno puno većom i dubljom starošću te našim podrijetlom, podrijetlom naših kamenih ognjišta, kao i kamenih kuća te naših kamenih zaselaka, koji se isto tako javio i autoru ovog bloga u onim trenutcima kada je odlučio malo pobliže vizualno pregledati jednu totalno zarušenu, i već na prvi pogled očito prastaru kamenu kuću na vlastitoj djedovini u vlastitoj šumi u zapadnom Brotnju (područje Čerina), kuću očuvanu uglavnom u temeljima, ali sa dosta širokim suhozidnim bedemima, te vidljivim monumentalnim ulazom sa duže strane kuće s postavljenim megalitskim blokovima kao dovratnicima ulaza. Naime, u tim trenutcima, a nakon prijašnje usmene ''predaje'' od autorovih bližnjih da znaju da se tu nalazi ta stara ''kućetina'' no da nitko ne zna od kada je točno, autor je na jedno veliko i neočekivano oduševljenje detaljnom vizualnom prospekcijom urušenih masivnih i u dijelovima megalitskih zidina ove kuće, pronašao jedan komad antičke keramike, po svemu sudeći jedan fragmenat grčko-italske amfore. I upravo kroz ovo totalno neočekivano otkriće, nastala je jedna nova iznimna spoznaja, o tome - da vlastiti preci autora, su živjeli i gradili vlastite kamene kuće, doslovno na identičnim položajima gdje se nalaze i ove prastare oko dva tisućljeća stare kamene suhozidne kuće od Ilira, a što ujedno i pridaje jedan veliki ponos tim vlastitim povijesnim korijenima, odnosno samim identitetom. U spektru svekolikih potencijala te značaja u pogledu valorizacije ili bilo kakvog drugog oblika iskorištavanja svih ovakvih prastarih kamenih kućišta, prastarih suhozidnih objekata kao i pratećih ilirskih gradinskih kompleksa, naravno da ne smijemo zaboraviti spomenuti jedan ogroman značaj koji se prije svega ogleda u totalno novom i neprocjenjivo vrijednom obrazovno-spoznajnom te istraživačkom kontekstu, gdje se brojne, doslovno još uvijek totalno zarasle i nepristupačne, ovakve lokacije s ruševinama drevnih kamenih suhozidnih zdanja i zidina, pokazuju u jednom totalno novom svjetlu - kao vrijedni arheološki lokaliteti. I upravo se tu radi o povijesno-arheološkim lokalitetima od iznimnog značaja, koji nam osim svih prethodno rečenih spoznajnih elemenata te elemenata upotpunjavanja ili povratka ispravne i zaboravljene svijesti o našim kamenim korijenima ili pak svijesti o životu naših predaka, odsada nude i ogroman potencijal da se na pojedinim ovakvim lokalitetima razotkriju povijesno-arheološki pronalasci, koji osim pokretnih keramičkih i drugih vrijednih materijalnih nalaza, svakako i nužno uključuju - prisutnu izrazito monumentalnu nepokretnu baštinu u vidu kiklopskih ili megalitskih zidine, odnosno same megalitske suhozidne arhitekture. U tom kontekstu i skraćenom figurativnom smislu, možemo s velikim ponosom reći jednu novo spoznatu i neporecivu činjenicu - da ovi naši krški prostori Hercegovine, kao i naravno susjedne Dalmacije, kriju na stotine, ako ne i tisuće - pravih malih ili mini Daorsona, sa impresivnim i monumentalnim kiklopskim kućama te okolnim megalitskim zidinama. No uz sve to još se tu kriju i nezaobilazni megalitski bunari, prave kiklopske lokve, podzidane monumentalne ilirske gomile kao i još više upečatljivije gradine, sa serijama megalitskih zidina te uređenih kamenih terasa. Ukratko, oživotvorena je i vraćena ovom našem narodu s krša, jedna prekrasna priča, jedan važni i nedjeljivi segment naših života, segment koji nam ponovno pokazuje zaboravljeni plod naših očeva, naših djedova, čukundjedova, odnosno plodove njihovih, ujedno i naših, prostorno-genetskih predaka Ilira, jer da nisu Iliri ne bi bili ni oni, ne bi u tom kontekstu onda ni oni, tj. naši djedovi i čukundjedovi gradili i živjeli i uzgajali stoku, stotinama pa i tisućama godina u kontinuitetu, na jednom te istom mjestu, na jednim te istim položajima, u jednim te istim kamenim zdanjima i selima, tj. u mjestima Ilira. Budimo svjesni tog našeg neraskidivog odnosa, i jednog dubokog, pa i svjetski rekordnog vremenskog kontinuiteta života i građenja jednog naroda na jednom te istom mjestu, na jednakom kamenu.
(* Obavijest o autorskim pravima: Cjeloviti tekst sa svim fotografijama u ovom radu predstavlja intelektualno vlasništvo autora teksta, pa je za svaki prijenos, objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - blog portala Megaliti Hercegovina, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je odobrenje pisca, koje možete dobiti upitom na e-mail pisca rada gogy.glam@gmail.com . )
Pred-uvodna mini fotogalerija:
Primjedbe
Objavi komentar