''GRUDSKI STONEHENGE'' - ČUDESAN MEGALITSKI OPSERVATORIJ S TRONOM I KAMENIM MEGALITSKIM KRUGOM (KROMLEHOM) PRONAĐEN NA GRUDSKOJ VELEBNOJ ILIRSKOJ GRADINI MALIČ
FOTOEKSKLUZIVA: MONUMENTALNI MEGALITSKI OPSERVATORIJ NA ILIRSKOJ GRADINI MALIČ - još jedan u nizu dokaza naprednih astronomskih znanja i opstojanja Ilirske civilizacije Dinarida;
Štovani ljubitelji ilirskog monumentalnog nasljeđa, evo kao što je to već ustaljena praksa ovog portala kroz period od posljednjih gotovo desetak godina, nastavljamo s ekskluzivnim prezentacijama, promocijama i opisima, pojedinih uistinu nevjerojatnih, a danas gotovo posve zaboravljenih, zapostavljenih, totalno neistraženih, intaktnih, u prašume zaraslih, te nažalost i velikim dijelom uništenih, monumentalnih ilirskih prapovijesnih graditeljskih kompleksa te raznoraznih monumentalnih kamenih objekata koji se u svojoj osnovi diče postojanjem i sačuvanošću, čak i nakon više od 4000 godina, impozantnih megalitskih vidova arhitekture te megalitskih zidanih kamenih blokova, ali i zasebnih ništa manje vrijednih golemih monumentalnih kamenih spomenika kao što su menhiri, dolmeni, kromlesi, i sličnih objekata iz prapovijesti. Pa evo u nastavku ekskluzivnog promoviranja svega ovoga vrijednog bogatstva, te u kontekstu prezentacije monumentalnih ili megalitskih objekata građenih od naših prostorno-genetskih predaka Ilira u prapovijesnom vremenu, ovdje u ovom najnovijem postu, u ovoj najnovijoj priči, odlučio sam se da vam pokažem nešto uistinu čudesno i nevjerojatno, jedan bez ikakvih dvojbi par ekselans prapovijesni monumentalni objekt, kojeg sam razotkrio i višestruko snimio još prije više od 6 godina, te unazad par godina. Riječ je o jednom zaista unikatnom i po svemu sudeći pravom ilirskom opservatoriju, ili bolje rečeno – megalitskom arheoopservatoriju, jednoj monumentalnoj ilirskoj zvjezdarnici, koja se krije u sklopu velebne ilirske gradine Malič, smještene na vrhu istoimenog istaknutog uzvišenja jugozapadno od Gruda u zapadnoj Hercegovini. Gradina Malič sastoji se od centralnog i najvišeg dijela ovog visokog i uistinu reljefom te geomorfologijom jako dominantnog uzvišenja između sela Ružići sa sjeverne strane te sela Tihaljina s južne strane, gdje su (bili) podignuti u prapovijesno doba od strane lokalnih Ilira dvostruki masivni prstenasti suhozidni bedemi. Međutim poanta čitave ove priče, i ustvari glavna poanta čitavog ovog gradinskog prilično velikog kompleksa, jest to da se taj centralni i vršni dio ne ograničava i na zaustavlja na ovom predjelu brda, već se od ovog vršnog kompleksa i dijela, u pravcu zapada sa gornje sjeverozapadne strane stijenskog hrbata, savršeno prateći lokalnu geologiju te oblike prirodnih geoloških slojeva vapnenca, pruža uistinu jedan jako impozantan kameni suhozidni bedem u dužini od više stotina metara, pri čemu u rubnom zapadnom segmentu na jedan impresivan prapovijesno arhitekturni način izgradnje – povija u obliku suhozidnog luka u smjeru juga. I ovaj bedem je već ono što će vas u startu možda i ponajviše impresionirati te zadiviti ukoliko se dospije na sami vrh te vršni plato ove gradine na njenom sjeverozapadnom dijelu. Prateći tako ovaj periferni zapadni masivni i u dijelovima impresivni megalitski, bedem prema zapadnim stranama ovog brijega, dolazi se do jedne isturene točke, odakle se naslućuje jedan pradavni vještački usječeni i modificirani prolaz od ovog dijela bedema do jedne totalno modificirane i obzidane kamene glavice. I upravo ta kamena glavica je nešto što će vas hodom i probijanjem kroz ultra zarasli gustiš, totalno neočekivano zapanjiti, oduševiti te impresionirati svime onime što se krije u okviru nje. A krije se nešto što je prema mojoj procjeni usporedivo čak i sa nekim poznatijim svjetskim primjercima lokaliteta gdje su se vršile drevne opservacije nebeskog svoda i nebeskih tijela. Naravno svima bi u tom kontekstu trebao biti jako dobro poznat, a što on i jest bez ikakvih sumnji, i to upravo kao takav, drevni arheoopservatorij, čuveni kameni megalitski krug imena Stonehenge, što se danas nalazi na jugu Engleske. I upravo sami čuveni svjetski popularni i od UNESCO-a zaštićeni, megalitski lokalitet Stonehenge može biti svojevrsna najbolja analogija ovom novo razotkrivenom monumentalnom lokalitetu na gradini Malič ispod Gruda, i to u dvojakom suštinskom smislu, i kao monumentalni megalitski kameni krug tj. kromleh, ali i kao očiti drevni arheoopservatorij, odnosno kao monumentalni lokalitet specijalno podignut i izgrađen kako bi se olakšala bitna promatranja određenih vrlo važnih izlazaka sunca na određene datume, kao i pojavljivanja i drugih izraženijih planeta kao što su Mars, Venera, Jupiter, itd, ali i naravno za observacije izlazaka mjeseca te određenih bitnih sazvježđa kao što su sazvježđa Plejade, Oriona, Lava, Bika, Ribe, itd. Ako se pak osvrnemo na samu ilirsku tj. prapovijesnu gradinu Malič, možemo vidjeti da je ona relativno bolje poznata u sklopu grudskih gradina, te je i ranije bila opisivana, no nikad u nekom jako opsežnom i vrlo detaljnom smislu. Među najranijim opisima ove gradine možemo spomenuti jednu fantastičnu staru, danas posve zaboravljenu knjigu naziva 'Pustinjakove pripovjetke' iz seoskog života zapadne Hercegovine, priređenu 1972. godine, od strane prof.I.Alilovića koji je u ovoj knjizi ustvari iznio jedne puno starije opise i tekstove napisane od strane fra Martina Mikulića koji je većinu tih dijelova iz knjige napisao još tijekom sredine devetnaestog stoljeća. U tom kontekstu može se reći kako je ustvari fra M.Mikulić prva osoba koja je literarno zasebnije se osvrnula te iznijela opis o ovoj značajnoj ilirskoj gradini. No, ipak, kao svojevrsni raniji daleko najdetaljniji i najprecizniji opis ove gradine iznosi, svim čitateljima i pratiteljima ove stranice vjerujem već dobro poznati, vrsni prošli istraživač i proučavatelj ilirskih prapovijesnih gradina u zapadnoj Hercegovini, Petar Oreč, koji je ovu gradinu relativno detaljnije opisao i prezentirao u svom možemo reći kapitalnom radu 'Prapovijesna naselja i grobne gomile (Posušje, Grude i Lištica), napisanu i objavljenu još davne 1977 godine. Ono što je vrlo znakovito te jako bitno u kontekstu ove ekskluzivne priče oko monumentalnog megalitskog arheoopservatorija, jest činjenica da je P.Oreč ovu gradinu ustvari opisao kroz formu dualne gradine, i to kao opis dviju susjednih te neposredno smještenih gradina – Mali te Veliki Malič. No, realna situacija na terenu, sve ono što se jasno i neporecivo da vidjeti izravno ili in-situ na samom gradinskom lokalitetu, jest to da je ovdje riječ o jednom, no vrlo velikom, gradinskom, pa možemo reći i dualnom, kompleksu, kojeg sačinjava glavna vršna istočnija glavica obzidana dvostrukim prstenastim bedemom (od strane Oreča prozvana gradina V.Malič) te zapadnija manja no vrlo indikativna, obredna kamena glavica, po Oreču nazvana M.Malič. U kontekstu cjelokupnih Orečovih navoda, pa čak i djelomičnih no znatno malenih istraživanja na površini glavne i vršne istočnije glavice na Velikom Maliču, treba naglasiti činjenice da je Oreč jasno i nedvosmislenu ovu gradinu u najranijoj svojoj graditeljskoj (i vjerojatnoj naseobinskoj) ulozi, odredio kao jednu od karakterističnijih gradina Posuške kulture, a time i jednog prapovijesnog kompleksa koji po svemu sudeći sa većinom svojih kamenih monumentalnih konstrukcija ide u starost i do 4000 godina. U tom njegovom ranijem i relativno detaljnijem opisu navedeni su i pokretni pronalasci, kao i neke osnovne, ali opisom vrlo grube, crte nepokretnih tj. zidanih i drugih kamenih konstrukcija suhozidnog karaktera. No, ono što je najbitnije u kontekstu ovog preliminarnog te ekskluzivnog opisa ovdje, od strane vrijednog i vrlo zaslužnog P.Oreča nije gotovo uopće opisano prema realnoj terenskoj situaciji. Ovo nam po svemu sudeći ukazuje da ni Oreč, kao ni većina svih ostalih opisivača ove prapovijesne ilirske gradine, nisu uopće u cijelosti niti detaljnije obišli svaki integralni dio ove goleme gradine, a što je samo po sebi jednostavno jedna velika nužnost kako bi se mogla u konačnici složiti jedna realna i pripadajuća slika glavnih karakteristika i svrhe izgradnje svih ovih segmenata i dijelova ove gradine. Naime, u kontekstu teme ove priče, i ovog otkrića, autor bloga je još prije više godina, i to u trenutcima kad se po prvi puta probijalo na zapadnu stranu gradine posve na periferni dio, gdje na prvi pogled, izuzev spomenutog perifernog i visokog masivnog bedema nije bilo ništa pretjerano upečatljivo vizualno zapažajuće poredi guste i obrasle zelene vegetacije u tim trenutcima, najedanput i posve neočekivano kroz autorovo mukotrpno dodatno probijanje, kao da je navođeno poput magneta nekom tajanstvenom no izraženom energijom tog mjesta, došlo je se do otkrića nečega što se u konačnici ispostavilo kao ne samo jedan običan obredno opservatorijski objekat, već zasigurno jedan od najznačajnijih drevnih prapovijesnih arheoopservatorija na čitavom širem prostoru uključujući čitav prostor istočno-jadranske obale, pa i ovog dijela Europe. U skraćenom obliku rečeno, možemo s jednom velikom dozom ponosa reći kako se ovdje krije jedan nevjerojatan megalitski opservatorij u rangu čuvenog makedonskog također megalitskog opservatorija svima poznatog po nazivu Kokino, kojeg je čuvena NASA svrstala kao 4. najvrijedniji drevni opservatorij u svijetu, u skupini sa čuvenim svjetskim monumentalnim lokalitetima Stonehenge, Abu Simbel, Angkor Wat i Machu Picchu (https://whc.unesco.org/en/tentativelists/5413/). U kontekstu ovih po svemu sudeći izraženijih analogija s Kokinom u Makedoniji, mogli bi smo kazati kako se ovdje, osim ove obredno modificirane arheoastronomske zapadnije kamene glavice, krije i jedno važno prapovijesno sveto brdo, sveti vrh, ili svetište na vrhu tzv. Peak sanctuary, kako je to ranije definirano za neka slična obredna mjesta sa drevnim kamenim hramovima na vrhovima brjegova u današnjoj Grčkoj. Iako ova gradina kod Gruda, kao uostalom niti 99,99 posto svih prapovijesnih ilirskih gradina u Hercegovini te jugu Dalmacije, nije nikada bila detaljnije istraživana, i bila je na neki način jako teško pristupačna i samom fizičkom približavanju znatiželjnika zbog svojih geološko-geomorfoloških karakteristika, ona je nažalost u proteklom periodu novije povijesti strašno razvaljena i uništena teškom mehanizacijom pri čemu je daleko najviše stradao upravo glavni vršni dio ili vršna glavica gradinskog brijega sa svojim prstenastim, ali i podnožnim terasastim kamenim bedemima koji okružuju ovu istočniju glavicu sa svih strana. Ipak, da bude sreća u toj nesreći, brojni segmenti bedema uspijeli su se očuvati do dana današnjeg, iako je čitav središnji plato gradine totalno poravnat i pregrađen na kojem su podignute građevine i repetitori golemih dimenzija. I na veliku sreću, ono što je najbitnije u čitavoj ovoj priči i na čitavom ovom lokalitetu, ona manja zapadnija glavica na kojoj se krije monumentalni megalitski opservatorij sa tronom i megalitskim kamenim krugom ili polukrugom, u cijelosti je ostao očuvan. Čitajući Orečov stari uradak u kojem opisuje ovu gradinu nije posve jasno te se ne razabire da li se uistinu termin i ustvari mikrogradinski lokalitet naziva Mala gradina odnosi upravo na ovu zapadniju nešto nižu glavicu s arheopservatorijem ili je možda pak riječ o nekoj drugoj nižoj glavici, što preostaje za daljnje preciznije terensko utvrđivanje. Bilo kako bilo neosporna činjenica ostaje da se ovdje krije nešto od izvanredne (pra)povijesne vrijednosti i kao monumentalno prapovijesno zdanje, ali i kako objekat koji pokazuje jednu osobitu naprednost drevnog znanja i prakticiranja astronomije te astronomsko-solarno-lunarnih observacija. Sva kasnija uglavnom djelomična opisivanja te navodi o ovoj gradini, temeljena su ponajviše na prethodno spomenutom Orečovom opisivanju iz njegovog rada iz 1977.godine, budući da su u njemu i date prve precizne kulturološko kronološke te arheo-arhitekturne odlike lokaliteta, uz priložene dvije grafičke skice izgleda Male te Velike gradine Malič. Ono što se bitno da iščitati iz Orečovih zaključaka u pogledu same kronologije, a koju temelji na nekim specifičnim i brojnijim karakterističnim komadima pronađene prapovijesne keramike, jest to da gradina gotovo sigurno spada u klasične ranobrončanodobne gradine Posuške kulture. Detaljnijim vlastitim obilascima čitavog gradinskog kompleksa na Maliču, unazad nekoliko godina, razotkriveni su mnogi impresivni dijelovi, pri čemu se u početku treba naglasiti kako rečeni periferni bedem koji se odvaja rubom sjeverozapadnog hrbata gradina od glavne istočne vršne glavice prema zapadnijem dijelu, u svojoj bazi na više mjesta sadržava impresivne megalitske blokove, koji su ponegdje čak i finije obrađivani, pa čak i sa djelomično izvedenom bunjastom istakom. Posebno je impresivan razotkriveni kutni prijelaz i suhozidni kutni segment ovog perifernog bedema koji je jako lijepo i vrlo moćno izveden gotovo kao da gledate nekakvu mikensku utvrdu ili drevne mikenske zidine. Također u okviru ovog bedema jasno se očituje kako je riječ o kombiniranom suhozidnom bedemu gdje je najmonumentalniji bazični dio koji je sastavljen od najvećih često megalitskih blokova, ujedno i najstariji po svemu sudeći napravljen još u fazi Posuške kulture tijekom ranog brončanog perioda, dok je gornji dio koji seže najviše u visinu nešto mlađi, no prema vlastitom izrazito bogatom terenskom iskustvu i poznavanju izravnih terenskih oblika ovakvih gradinskih bedema, riječ je o također prapovijesnom bedemu ili nešto mlađoj prapovijesnoj nadgradnji vjerojatno tijekom kasnog brončanog ili još kasnije tijekom željeznog doba. Da se radi o prapovijesnoj nadgradnji, osim brojne keramike prisutne posvuda po svim dijelovim ovih suhozidnih bedema, jasno nam pokuzuju i specijalni no očiti izgrađeni integralni suhozidni kontrafori ili svojevrsne suhozidne kulice ili osmatračnice koje su vidljivo arhitekturno-kronološki posve integrirane u postojeći bazični prapovijesni suhozidni bedem. Obilazeći nadalje čitav južni ili prisojni dio gradine, autor je razotkrio da je ovdje riječ o najmanje višestruko iskorištavanom mega kompleksu, odnosno ovdje se radi o jednoj relativno velikoj prapovijesnoj ilirskoj aglomeraciji koja je imala svoj terasasto stambeni dio s južnih, ali i sa istočnih podnožnih strana, te isto tako i specijalni hramski dio koji je služio za raznorazne obrede, štovanja i observacije. Pri tome trebamo spomenuti jednu neospornu činjenicu koju mnogi opisivatelji ili proučavatelji ovakvih prapovijesnih mjesta i kompleksa, jednostavno previđaju te je ignoriraju, a radi se o tome da - svrha svetišta ili kultnog mjesta nipošto ne isključuje svrhu refugija ili utočišta, kao što ni simboličko-obzidani suhozidni segmenti nipošto ne isključuju i dodatnu funkciju takvih segmenata poradi obrane ili u kakvim nužnim vojnim funkcijama te potrebama. Kao i suprotnu činjenicu, da recimo obrambeno-utvrdni karakter ili svrha zidina ne isključuje mogućnost uloge istog mjesta u kakve prapovijesne kultne uloge ili kao mjesta drevnih svetišta ili arheoopservatorija. Dakle, bitan je zaključak da kad se nešto i neka arhitekturno morfološka činjenica ili stavka utvrdi na početku rekognisciranja, da se ne smije pribjegavati isključivosti u smislu da apriori nešto mora biti samo to i da apriori isključuje drugo. U tom kontekstu i ovaj čitav lokalitet, odnosno čitavu gradinu, kao uostalom i na stotine drugih jako sličnih ilirskih gradina Dalmacije i Hercegovine, moramo i trebamo promatrati kroz prizmu mogućih višenamjenskih uloga i svrha podizanja i gradnji takvih mjesta. U pojedinim trenutcima odnosno na pojedinim dosta rjeđim, a time i vrijednijim mikrolokacijama ili segmentima gradine, ipak možemo pronaći neke odlike koje nam poprilično čvrsto sugeriraju jedan zasebniji smjer potencijalne primarne svrhe takvih mjesta, kao što je npr. svrha drevnog ili obrednog tj. kultnog mjesta. I upravo se takav segment gradine krije na ovoj velebnoj grudskoj gradini. Pa ukoliko se vratimo onome što je iz tog razloga vjerojatno od najveće vrijednosti na ovom lokalitetu, a to je zapadnija glavica sa osobitim arheoopservatorijskim konstrukcijama, vidjeti ćemo kako se ovdje krije prvenstveno i jedna jako upečatljiva forma geološki oblikovanih stijenskih izdanaka, a koja je sačinjena od gotovo subhorizontalno dobro uslojenih te dijelom i masivnih bijelkasto-sivih vapnenaca gornjekredne starosti u kojima se mogu zapaziti mjestimično i brojniji ostaci fosila izumrlih školjkaša rudista. Upravo je rečena mikrolokalno upečatljiva geologija te geomorfologija, doprinjela tome da su ovaj položaj očito još prije više tisuća godina lokalni Iliri prepoznali kao jednu genijalnu podatnu lokaciju koju uz dodatnu graditeljsku modifikaciju mogu urediti kao bitno mjesto odakle će promatrati izlaske sunca, mjeseca, te ostalih nebeskih tijela, zvijezda, planeta i sazvježđa, na određene jako bitne datume. U tom kontekstu autor bloga je razotkrio kako su Iliri savršeno iskoristili istočniji vršni krak ove omanje stjenovite glavice na taj način da su na mjestu jednog vršnog okomitog rasjeda koji je poprečno i okomito na ravninu slojeva vapnenca stvorio već poluoblikovanu vertikalnu plohu koja gleda prema istoku, dodatno uz prelamanje nekoliko golemih, pa čak i višetonskih, kamenih gromada, u konačnici proizveli jednu uređenu platformu, koju su potom okružili s navedenim ljudskim rukama pocijepanim golemim megalitskim blokovima, te u sredini nje, a ujedno i točno ispod vertikalne plohe vapnenca okrenute ka istočnim stranama, postavili jedan omanji no genijalno prilagođeni oblikovani vapnenački blok – tron. Odnosno drugim riječima rečeno, u sredinu ili na vršak te platforme, vjerojatno nakon obzidavanja čitave platforme sa svih strana i manjim kamenim blokovima koji podsjećaju na klasično ilirsko bedemsko zidanje, ali i onda potom s velikim golemim višetonskim poluobrađivanim do čak pravokutno klesanim megalitskim gromadama, postavili su ovaj manji kameni blok, tj. jednu očito perfektno izabranu kamenu sjedalicu koja je potpuno ravna i prilagođena za sjedenje osobe na tom bloku, što naravno nedvojbeno upućuje da se ovdje radi o jednom kamenom tronu. I zaista ono što se mora istaknuti jest taj osjećaj, da već kad pogledom od istočne vršne platforme gradine ili pak padine ispod nje, prema zapadu, poput nekog tajanstvenog vizualnog magneta, pogled se automatski kreće te zaustavlja na ovoj zapadnijoj glavici gdje se čak mali većim i čišćim pogledom jasno mogu zapaziti ljudskom rukom modificirani i postavljeni golemi kameni blokovi kao i vertikalna ploha vapnenca iznad trona. Potrebno je još također i spomenuti to da se kroz pristupni dolazak i obilazak uokolo čitavog opservatorijskog objekta pronašlo na desetke zasebno postavljenih megalitskih i pocijepanih kamenih blokova, od kojih se izdvaja jedan golemi gorostasni višetonski kameni blok koji je očito jako lijepo obrađen u pravokutnu formu gotovo identičnu kakvom kolosalnom pločastom stećku. Ovaj obrađeni pravokutni kameni blok težak nekoliko tona, još je jedan u nizu nedvojbenih dokaza koji nam pokazuju i upućuju nas na neporecivu činjenicu da i sami stećci sasvim sigurno svoj idejno-morfološki origin ili porijeklo vuku naravno ne iz srednjeg vijeka, već iz prapovijesnih metalnih razdoblja, a to je po svemu sudeći stariji period bronce. U kontekstu ove činjenice, dovoljno je spomenuti zaista brojne autorove uvide i in-situ otkrića gdje je razotkriveno to da su barem u minimalnim dužinskim sekcijama brojnih ranobrončanodobnih gradina koje pripadaju Posuškoj kulturi te koje su kao takve starije ne samo od Mikene i Troje već i od Hetita pa čak i od čuvene Minojske kulture s otoka Krete, prisutni očiti i nedvojbeno obrađivani pravokutni, trapezoidni do poligonalni kameni blokovi, koji se ponegdje i jako lijepo međusobno uklopljeni ili uzidani u takve bedeme sa minimalnim međublokovnim sljubnicama. Pa prostom logikom zaključujući – dakle, ako su već u tom vremenu, od prije 4000 godina, naši preci Iliri, neporecivo i očito isklesavali goleme višetonske kamene blokove u forme pravih kuteva, u forme velikih ploča, u forme poligonalnih ili trapezoidnih blokova, a ponegdje i u forme s bunjastom istakom, onda su isto tako automatski i bespogovorno mogli isklesavati, obrađivati i postavljati kao svoje nadgrobne ili kakve druge zasebne kamene spomenike na gomilama i drugim bitnim mjestima, ovakve velike megalitske komade kamenja. No to je jedna vrijedna priča za sebe o kojoj je potrebno napisati neke precizne detalje i ponuditi dokaze kojih na terenu, ali i čak teoretski, ima jako mnogo, a što već biva sve više i više dostupnije i očitije svima onima koji su iole realnije upućeni u idejno-morfološki, strukturno-arhitekturno-geološki te kulturoško-kronološki kontekst monumentalnih grobnih spomenika. I na koncu, opet se vratimo našem novootkrivenom još jednom ''hercegovačkom Kokinu'' ili bolje rečeno ''Grudskom Stonehenge-u'' koji se krije u sklopu ilirske gradine na Maliču. Glede vizualno morfoloških razotkrivenih osobitosti vrijedi spomenuti i to kako je čitava ova glavica u cijelosti graditeljski i vještački modificirana pri čemu su sa sjeveroistočne strane glavice ondje gdje je modificiran i dorađen horizontalni stijenski plato, u baznom segmentu postavljeni pravokutno isklesani golemi višetonski blokovi, dok je sa jugozapadne strane uz sami rub vertikalnog stjenskog odsječka iznad trona postavljen kao jedan svojevrstan menhir, subvertikalno ukošen također vještački odvaljen kameni blok. Naprijed prema istočnim stranama i rubovima ovog obzidanog platoa, postavljeno je prema vrhu nekoliko vrlo velikih kamenih blokova, dok su ispod njih prema još više vanjskoj strani postavljeni ili pak obzidani manji kameni blokovi. Čitav prizor na rečeni modificirani arheoastronomski plato od smjera istoka zaista ostavlja jedan golemi utisak jer pogled odaje činjenicu da se ovdje radi o jednom kamenom mješovitom prirodno-geološkom te graditeljsko-modificiranom, objektu, koji isijava jednu veliku energiju. Ukoliko nadalje pogledamo čitavu ovu kamenu instalaciju s vrha vertikalnog odsječka te pratimo pogledom čitav plato preko trona ili specijalne kamene sjedalice, pa preko u polukrug postavljenih golemih kamenih megalitskih blokova, u pravcu istoka i istočnog neposrednijeg vrha gdje se nalaze glavni gradinski zidani ostaci, jasno ćemo uvidjeti i jednu drugu vrlo bitnu stavku i činjenicu, a to je da su se na njoj sasvim sigurno morali nalaziti specijalni kameni markeri koji su markirali pozicije izlazećeg sunca na dane zimskog i ljetnog solsticija, na dane ravnodnevnice, kao na druge bitne datume i trenutke pojavljivanja na istočnim horizontima određenih bitnih planeta, zvijezda, ali i mjeseca. Problem se jedino očitije u već rečenoj činjenici da je danas čitav ovaj istočni i glavni vršni gradinski plato gotovo u potpunosti uništen, razvaljen i poravnat, pa se samo mogu naslutiti nekadašnji drevni kameni markeri i kako je to izgledalo sve jako moćno u izvornim vremenima kad je ovaj arheoastronomski opservatorij bio u funkciji. Kad bi, bar hipotetski ili nekako u virtualno-ilustrativnom smislu, mogli ukloniti svu gusto izraslu vegetaciju na ovoj istočnoj vršnoj platformi i gradinskom predjelu, možda bi i naslutili još uvijek očuvane barem ostatke ostataka rečenih kamenih markera. No, samo već čisti i neporecivi uvid u sve ono što je na svu sreću ostalo ovdje u cijelosti očuvano na ovoj zapadnijoj nižoj glavici, odnosno platformi, kao i međusobni prostorni odnos, s jasnim kutevima i smjerovima azimuta, naspram istočnoj vršnoj glavici, predstavlja nam i više nego dovoljno atributa da ovaj kameni lokalitet odredimo kao jedan osobiti drevni ilirski arheoopservatorij ili pak drevnu zvjezdarnicu. Nadalje, kao još jedan, također vrlo indikativan spoznati uvid koji jako ide na ruku tome da se ovdje krije drevni opservatorij jest i ono što se nalazi u neposrednom istočnom podnožju s vanjske istočne strane modificirane platforme neposredno ispod u krug poredanih megalitskih blokova. Naime, ovdje se potpuno neočekivano ukazao još jedan specijalno modificirani kameni krug, koji pak u ovom slučaju nije sastavljen od velikih kamenih blokova, već je međutim riječ o jednom puno pravilnijem i potpunijem krugu sastavljenim od puno više specijalno postavljenih manjh kamenih blokova ili komada. Čitava ova kamena kružna instalacija neodoljivo nas podsjeća na slučaj i izgled također čuvenog svjetskog prapovijesnog lokaliteta Nabta Playa u Sahari, koji je i službeno određen kao jedan od najstarijih svjetskih astronomskih opservatorija (https://www.astronomy.com/.../nabta-playa-the-worlds.../ ). Dakle, imamo jedno upečatljivo kameno mjesto jako monumentalnog karaktera na kojem se krije prvi gornji kameni krug ili polukrug od golemih megalitskih blokova koji okružuje specijalni kameni tron ili opservacijsku sjedalicu ispod vertikalne plohe vapnenca, a što sveukupno zajedno gleda te je usmjereno ka istoku, gdje se neposredno dalje krije povišenija stijenska glavica sa (danas većinom uništenim) specijalnim kamenim markerima ili mikrouzvišenjima, izdancima stijena, kao i jedan zasebni pravilni krug od puno manjih kamenih komada neposredno ispred platforme s tronom i megalitskim krugom. Sve nam ovo dalje ostavlja neke upečatljive mogućnosti da se provjere i preciziraju u kutno – astronomskom smislu sve ove navedene relacije, kao i možda pokažu i neke nove, dosada još uvijek neprepoznate. No, da ne budu samo uvjetno rečeno relevatne usporedbe s već spomenutim svjetskim lokalitetima slične morfološko-arhitekturne osobitosti kao što su Stonehenge, Nabta Play, ili pak s makedonskim lokalitetom Kokino, potrebno je spomenuti jedno jako upečatljivo, u morfološko-arhitekturnom smislu Maliču gotovo identično mjesto koje se nalazi u susjednoj Hrvatskoj u Istri, a riječ je o brijegu tj. o prapovijesnoj gradini Mali Sveti Anđeo. Naime, upravo je na Malom Svetom Anđelu, popularno prozvanom Istarski Stonehenge, pronađen jako upečatljivi kameni krug, ili bolje rečeno kamena potkova, gdje su na vrlo sličnu platformu kao na Maliču kod Gruda, postavljeni u polukrug golemi višetonski kameni blokovi. Ovdje su čak vršena bila određena istraživanja u nedavnoj prošlosti gdje su istraživači razotkrili komade jedne specijalne ranobrončanodobne posude koja je imala rupicu na dnu te koja je bila ispunjena ostacima ptičjih kostiju, što je s velikom utemeljenošću određeno kao dokaz drevnog svetišta gdje su se izvodili prapovijesni obredi tzv. libacije. Nadalje, dodatnim proučavanjem karaktera kamenog kruga na Malom Svetom Anđelu, tj. na Istarskom Stonehenge-u, utvrđena je veza sa astronomskim relacijama i promatranjima određenih nebeskih pojava, prema čemu je i ovaj lokalitet definiran kao vrijedni istarski arheoopservatorij. Dakle, ukoliko na jedan temeljni popis najznačajnijih do sada spoznatih i razotkrivenih megalitskih prapovijesnih opservatorija s ovih područja uključujući ovaj dio jugoistoka Europe, krenemo popisati prvih pet, šest takvih mjesta, po vlastitoj prosudbi, bi prva četiri mjesta zauzimala lokaliteti: Kokino, Glimač, Malič te Mali Sveti Anđeo. Ako pak konkretnije rezimiramo vrijednost ovog kamenog prapovijesnog objekta na zapadnoj strani gradine Malič, u kontekstu prostorno najbližih sličnih lokaliteta poglavito onih s područja Hercegovine, možemo zaključiti da on, prema važnosti temeljem svoje monumentalnosti i očitih relacija kamenih instalacija, ulazi bok uz bok već ranije dobro opisanom ultra monumentalnom megalitskom lokalitetu Glimač u zaleđu Neuma. I kad krenemo čak i gledati samu relaciju ovih naziva, Glimač i Malič, vidjeti ćemo određenu sličnost, a što s obzirom na svekolike osnovne karakteristike možda i nije tek tako neka slučajnost. Da zaokružimo vrijednost ne samo ove priče i ovog lokaliteta, već brojnih drugih i priča, ali i čitavog ovog ilirskog sakralnog kameno-krškog prostranstva od Istre do juga Crne Gore, kao jedan ogroman i uzbuđujući tek razotkrivajući potencijal trebamo navesti prostu činjenicu da je ovaj megalitski kameni krug i megalitski opservatorij, ustvari samo jedan u nizu sličnih, ne desetak, već stotine i stotine, prapovijesnih megalitskih kompleksa, od kojih su samo neki na ovim web stranicama prezentirani široj javnosti unazad 6,7 godina, dok drugi još veći brojčani udio tek čeka svoje puno rasvjetljavanje i spoznavanje. Svi ovi lokaliteti ništa su drugo već samo jedne prevrijedne puzzle u mozaiku goleme slagalice koja nam je poznata, ali u posljednje vrijeme i nedvojbena kao – ilirska (gradinska) civilizacija Dinarida.
FOTOGALERIJA:
Primjedbe
Objavi komentar