Veliki KOSER - čudesni brončanodobni Ilirski grad - jedinstvena proto-urbanizirana gradina između Narone i doline Trebižata (Bijača, Hardomilje) - ČUVAR JUGOZAPADA HERCEGOVINE

FOTOEKSKLUZIVNI PRIKAZ JEDNE OD NAJATRAKTIVNIJIH I NAJTAJANSTVENIJIH ILIRSKIH GRADINA JUGA HERCEGOVINE; 

Štovani ljubitelji graditeljske ilirske baštine, evo nešto, od izuzetne vrijednosti, ljepote i atraktivnosti, jedan kameni ilirski grad, gradina koja je toliko tajanstvena, a ujedno moćna, lokalitet kojeg sam snimio i detaljno terenski obišao prije više godina, ali kojeg sam u međuvremenu posve zaboravio. Budući da u arhivi imam preko 50 000 fotografija sa skoro bezbrojnih gradina uzduž Hercegovine (od Livanjskog polja do jugoistoka Popova - Kijevog Dola i zaleđa Dubrovnika), skoro sam zaboravio da sam bio prije nekoliko godina u jednoj dosta fizički napornoj, ali pravoj avanturističkoj, posjeti ovoj čudesnoj i nevjerojatnoj ilirskoj gradini, koja kad se malo bolje pogleda, pogotovo sa svim onim što sadrži u svom arealu, bilo vidljivim, bilo skrivenim i nevidljivim tj. od vegetacije prekrivenim graditeljskim ostacima, po svemu sudeći predstavlja ruševine jednog izuzetnog ilirskog grada, koji je bio od geostrateške važnosti za čitav ovaj kraj, i to još od vremena najranijeg brončanog doba. Dakle, i za ovaj moćni kameni ilirski kompleks, možemo sa velikom sigurnošću reći da pripada već dobro poznatoj 'Posuškoj kulturi'. Ono što će vam, kao i svakome koji otvori google earth, maps, ili slične satelitske snimke, odmah upasti u oči kao velika vizualna atrakcija, pa i velika neobičnost, mogli bi smo reći - unikatnost, jest ovaj arhitekturni sklop odnosno jedinstveni pravokutni raster izvornih suhozidnih konstrukcija, bedema, kao i očito planski uređenih i modificiranih terasa na već izuzetno pogodnom geološki strukturno terasastom dobrouslojenom vapnenačkom sklopu sastavljenom od masivnih i debelo uslojenih krednih mezozojskih vapnenaca vrlo velike čvrstoće i kompaktnosti, koji su uostalom i doveli do njihove eksploatacije kao vrijedni ag-kamen (ukrasni kamen) koji se eksploatira već godinama neposredno sjeverozapadnije od ovog lokaliteta. Ovaj jedinstveni izgled ove gradine, sa ovim neobičnim i zasigurno jako raritetnim pravokutnim masivnim suhozidnim bedemima, mi je upao u oči i zainteresirao me još prije 10-ak godina. Tada sam ovaj uvid, poboljšan tada još s najnovije objavljenim kvalitetnijim satelitskim snimcima, poslao i pokazao ga, cjenjenom znalcu pok.Radoslavu Dodigu, ljubušaku koji je vjerujem većini vas poznat kao jedan od najvećih znalaca na području ex-Jugoslavije, s obzirom da se radi o višestrukom i najvećem pobijedniku čuvene Kviskoteke. Sam Rade je bio vidno i ugodno iznenađen, i nije dvojio o važnosti, kao i vrijednosti ovog monumentalnog prapovijesnog lokaliteta. Nakon što sam otišao u avanturu penjanja do ovog prilično, u mjestima i dionicama gotovo posve neprohodnog, nepristupačnog krško-šumovitog brdskog terena južno od sela Hardomilje u pravcu međudržavne granice s područjem Metkovića, uvidio sam da je od jedanput, odnosno kroz jedan cjelodnevni obilazak jednostavno nemoguće vidjeti pa ni 20-ak posto svega onoga što krije čitav areal ove prapovijesne gradine, odnosno očito jednog drevnog ilirskog grada. Zašto grada ? Pa zato jer su već ranije pojedini stručnjaci, u nekim svojim tekstovima, na određen način upozoravali - da je na određenom broju gradinskih areala očito i nedvojbeno prisutno plansko i urbanističko modificiranje i građenje, tj. ti gradinski areali kriju proto-urbanizirani koncept, gdje se osim vidljivo planski urađenih i ozidanih suhozidnih bedemskih konstrukcija tu kriju i brojne kamene ili kameno zemljane nastambe, koje su planski, gotovo poput grčkih insula, uklopljene u terasaste segmente između glavnih bedema, ali isto tako i po čitavim uređenim padinskim dijelovima izvan krajnjih vanjskih bedema. Da je tome tako, osobno sam se, i podosta neočekivano, uvjerio direktno na terenu kroz teške i mukotrpne fizičke obilaske brojnih gradinskih kompleksa, i to još čak kod onih koji datiraju iz najranije bronce, ili prijelaznog perioda bakreno-brončano doba. Što se tiče ove tajanstvene gradine, koja je bez ikakvih sumnji, jedan izuzetan lokalitet kulturno povijesne u prvom redu suhozidne graditeljske baštine ne samo Općine Ljubuški već i čitave zemlje, očita je ta unikatnost arhitekturnog sloga, tj. sklopa koji se očituje u vidljivom pravokutnom rasteru i vanjskih kao i unutarnjih suhozidnih bedema. No, osim ovih vidljivih bedema, dodatnim obilascima i uvidima, zapazio sam da se čitav niz, po svemu sudeći pravih stambenih terasa pruža ne samo odmah južnije i prisojno ispod glavnog vanjskog bedema, već se pruža doslovno po čitavoj nižoj padini počevši od krajnjeg masivnog vanjskog bedema, pa sve do samog podnožja i najnižeg terasastog grebena iznad polja. Ovo je jedna fascinantna činjenica, koja nam nedvojbeno ukazuje da je prostorni areal čitave gradine, ustvari grada, mnogo mnogo veći nego to na prvu izgleda, pri čemu se gradske ili protourbanizirane ilirske terase, često obzidane kamenim, negdje i monumentalnim, podzidovima, pružaju čitavom južnom padinom. A i kad pogledamo, sami prirodni okoliš, prije svega taj klimatološko geostrateški položaj, s toplom eumediteranskom klimom, okrenutošću većine terena s prirodnim i dorađenim antropogenim terasama, prema jugu, te dostupnošću ili blizinom svih bitnih resursa za jedan takav drevni grad, kao što su izvori pitke vode, livade i pašnjaci, šuma, kvalitetan kamen, itd., nema sumnje da je ovdje stajao jedan pravi drevni ilirski grad. Prema prapovijesnoj keramici koja je ponegdje prisutna direktno po bedemima, kao i po terasama, jasno se vidi da je ovaj grad ostao doslovno intaktan i nepregrađen tj. nije diran niti korišten čak više tisuća godina, jer se očito ovaj kompleks ugasio ili pak preselio na drugo, vjerojatno niže, mjesto početkom željeznog doba. No, ono što je najsigurnije jest to da ovo magično ilirsko mjesto krije višestruko više tajni nego se to može iščitati pogledom ili kratkim dolaskom na njega. Ono što je meni kao geologu iz perspektive geološko-geomorfoloških pogodnosti, upalo u oči kao moguća, i po meni vrlo vjerojatna, odlika ovog mjesta, jest to da se ovdje, i to na njegovom najvišem položaju, na vrhu ukošenih i debelih uslojenih vapnenaca, krije kultno, po svemu sudeći arheoopservatorijsko mjesto. Budući da sam uspio se čak i popeti do na sami vrh ovog centralnog najuzvišenijeg stijenovitog dijela grada, odmah sam zapazio početkom uspona sa zapadne strane da je čitav ovaj vršni kameni greben totalno ljudskom rukom preoblikovan, tj. brojni su dijelovi izvornih kamenih slojeva posebno odvaljeni i postavljeni kao svojevrsni menhiri na točno odabrane pozicije, zatim tu se između takvih blokova može naići i na prave ilirske suhozide, kao i na ostatke njihove keramike, dok se na vršnom dijelu nalaze posebni kameni blokovi, kao menhiri ili kakvi opservacijski kultni kamenovi. Cjelokupan vizualno-osjećajni dojam prolaska i penjanja na ovaj centralni najviši kameni segment drevnog grada, podsjetio me je uvelike na čuveni bugarski drevni grad Perperikon. Samo što je ovdje još jedinstveniji slučaj negoli je u Perperikonu taj, da ovdje nema nikakvih kasnijih pregradnji i modifikacija od prapovijesnog perioda, što je zaista jedno veliko bogatstvo ovog mjesta. S vrha se naravno proteže jedan fantastičan i spektakularn pogled na čitavu jugozapadnu Hercegovinu, pri čemu se lijepo vide i najviše hercegovačke planine kao što su Čvrsnica, Prenj, Vran, itd. S druge pak strane čitav ovaj lokalitet i okolni prostor predstavlja i jednu veliku geološku atrakciju jer se tu kriju jako fascinantni, ponegdje i spektakularni, oblici vapnenačkih stijena, ima pojava kao što su nadsvođeni polušpiljski prolazi (umanjene verzije čuvenih Hajdučkih vrata), jame, špilje, labirinti između stijena, vapnenački tornjevi, glavice, i slično. Što se tiče samih bedema, oni nisu u većini toliko monumentalni i megalitski, što je rezultat ponajviše takve specifične strukturno tektonske geologije terena, no, tamo gdje je pogodnija geologija, a to je ponajviše na zapadnoj strani, mogu se pronaći dijelovi s jako lijepo vidljivim izvornim i to megalitskim suhozidnim slogom, kao i dva očuvana portala tj. kamena ulaza - vrata, gdje je u jednom očuvan u dovratniku jako lijepi suhozidni megalitski segment, gdje se čak nalaze i djelomično obrađivani i finije uklopljeni blokovi. To je dokaz da ovakvih sekcija od monumentalne suhozidne građe zasigurno ima još, no najveća maska i otežanost za vidjeti to jest ta ultra zarasla gotovo prašumska mediteranska vazdazelena makija koja je danas doslovno progutala čitav ovaj prapovijesni grad. Ali u konačnici, kad vidimo takvu situaciju, ispostavlja nam se jedan pravi avanturistički element, a to je da u ovom dijelu Hercegovine i Dinarida, doslovno kao u latino-američkim prašumama, imamo još jedan potpuno u džungli sakriveni tajanstveni drevni grad. Nadam se samo, kao i svi naravno istinski ljubitelji i štovatelji ovakve baštine, da će ovaj dragulj i dalje ostati ovakav, skriven i intaktan. L.p.

Fotogalerija: