JEDINSTVENI MEGALITSKI DOLMENI, MENHIRI I KIKLOPSKE ZIDINE - ILIRSKA GRADINA - MILINA GRADINA - NEUMSKO ZALEĐE
AREAL MILINE GRADINE I NEUMSKOG GRADCA - JEDINSTVENI MEGALITSKI ELDORADO DINARIDA I BALKANA S KIKLOPSKIM ZIDINAMA I GRAĐEVINAMA STARIMA 4000 GODINA;
Cijenjeni ljubitelji Ilirske baštine i megalitske gradnje, evo uistinu jedan specijalitet, i jedna prava foto i opisna ekskluziva vezana za temu megalitskih dolmena, i sličnih čudesnih megalitskih konstrukcija te megalitskih spomenika s prostora neumskog zaleđa, unatoč činjenici da je u pojedinim medijima (bljesak info, budni div ..) bilo već riječi o ovome, ali sa tek doslovno par fotki s ovog terena gdje ustvari ima nevjerojatna rapsodija megalitske gradnje iz perioda duboke prapovijesti i to od kraja eneolitika pa sve do željeznog doba, a moguće da to sve seže i još dublje u prošlost u period neolitika, kad je kako svi dobro znamo, u zapadnim dijelovima Europe postojala i djelovala čuvena megalitska civilizacija, tj. megalitska kultura neolitika Europe. Ovdje se radi o jednom širem arealu tzv. Miline gradine, tj. radi se o arealu ulančanog i povezanog brdskog gorja istočno od Neumskog Gradca i Gradačkog polja. Niti jedna od ovih gradina, tj. čitav ovaj gradinski mega kompleks, izuzev pisanja i foto-prikaza na mojim blog i fb stranicama, dosada u medijima ili bilo kakvim radovima nije suvislo prezentirana, čak niti slovom opisa, a kamoli riječima deskripcije ili navoda o čemu se radi, što s jedne strane ukazuje na činjenicu da se ovdje krije ustvari jedan totalno nepoznati prapovijesni ilirski kompleks, kompleks koji je prije svega izrazito megalitskog karaktera, i to u tolikoj mjeri da se može reći da se ovdje krije svojevrsno žarište megalitske kulture čitavog ovog dijela regije i Balkana. Ono što je pri tome najindikativnije, a do čega sam došao izrazito mukotrpnim fizičkim višestrukim i minucioznim terenskim obilascima i snimanjima čitavog ovog terena kroz period prošle četiri godine, jest činjenica da se ovdje i u ovom dijelu šireg Dinaridskog Ilirskog prostora, krije nepobitno najveći broj pravih i jedinstvenih megalitskih dolmena, ali ne samo to, već i ogroman broj megalitskih uspravnih spomenika – svojevrsnih ilirskih menhira, kao i također ogroman broj vrlo atraktivnih, pa i jedinstvenih, kiklopskih zidina koje su prema silnoj keramici prisutnoj po njima i uz njih, građene najmanje u periodu srednje, a posve vjerojatno u periodu rane – bronce, tj. u periodu tzv. Posuške kulture. I to je upravo ta nevjerojatna činjenica koja doprinosi i ukazuje na tu nepobitno jedinstvenost ovog arheološkog mega kompleksa, da se ovdje krije nevjerojatna količina megalitskih spomenika dolmena, menhira, kao i megalitskih kiklopskih zidina, građenih mjestimično i od fino oklesanih te uklopljenih golemih kamenih blokova, a sve to u vremenu od prije 4000 godina. To nam govori da se ovdje kriju čudesni, i danas totalno zaboravljeni megalitski spomenici, i ustvari megalitski kompleksi gradnje i kamenih konstrukcija starijih od čuvene i prema svim službenim navodima i radovima 'najstarije' europske civilizacije – Minojske kulture s otoka Krete, ali i starijih od čuvene Hetitske, zatim Mikenske ili Ahejske, zatim starijih i od čak Nuraghi kulture s otoka Sardinije, kao i definitivno i za čitavo jedno tisućljeće starijih od poznate starogrčke helenske te etrursko-romanske ili italičke kulture s područja današnje Italije. Zašto se pred ovom neospornom činjenicom, i ovim toliko upadljivim, atraktivnim, i toliko starim monumentalnim prapovijesnim ostacima, ustvari monumentalnim spomenicima kulture i graditeljstva, posljednjih godina zatvaraju oči u pogledu ne samo istraživanja, već i promoviranja te valoriziranja od strane turističko-kulturnih i drugih sličnih institucija te struke, to je jedna druga stvar, koja će nadamo se, sa što većim i nezaustavljivim medijskim promoviranjem ovih gradinskih monumentalnih kompleksa na prostoru od Istre, preko Dalmacije, čitave Hercegovine te Crne Gore, po društvenim mrežama od strane brojnih i u posljednje vrijeme rapidno rastućih znatiželjnika, ljubitelja i terenskih hodača, promijeniti svoj predznak iz negativnog u pozitivni. Ta promjena predznaka dosadašnje negativne relacije i negativnog prilično ignorantskog odnosa kulturnih institucija te struke naspram toliko brojnih ilirskih megalitskih spomenika te megalitskih gradina, morati će se nužno dogoditi i transformirati u pozitivan predznak, ne samo poradi već navedenih neospornih činjenica, već i poradi toga što je sav kulturni i zapadni svijet već odavno krenuo s velikim financijskim i gospodarsko – kulturnim pa i nacionalno izrazito važnim inputiranjima te ulaganjima kroz projekte zaštite i valorizacije, kao i nacional-lokalnog brendiranja svih ovakvih monumentalnih prapovijesnih lokaliteta, što se naravno danas uvelike iskorištava i mnogim turistima i ostalim posjetiteljima, a što je i btw poznato i prepoznato kao jedan od najatraktivnijih i najvažnijih kulturno-turističkih brendova tih područja i tih mjesta gdje se svaki takav spomenik nalazi. Ne trebamo pri tome spominjati kako su to iskoristili Maltežani sa svojim megalitskim hramovima, kako su to iskoristili Talijani i stanovnici Sardinije sa svojim Nuraghi spomenicima i ostacima, kako su iskoristili Grci sa svojim starogrčkim i mikenskim ostacima gradnje i kompleksa, kako su to iskoristili Francuzi s Carnacom, Španjolci i Portugalci sa svojim megalitskim dolmenima, te napose najočitiji primjer izrazito pozitivnog turističko-kulturnog brendiranja ovakvih prapovijesnih megalitskih spomenika neporecivo vidimo kod Britanije i Irske već samim spomenom riječi – Stonehenge ili Newgrange. No, da više ne gubimo vrijeme na ove stvari koje su odavno svima poznate i jasne, okrenimo se samom lokalitetu i području Neumskog zaleđa uokolo Neumskog Gradca, koje nažalost ovih vrućih ljetnih dana gori uslijed velikih požara, jer, prema svemu onome što sam dosadašnjih godina razotkrio na ovom prostoru, možemo nepobitno zaključiti i podcrtati kako se ovdje krije jedno svojevrsno pravo žarište megalitske kulture brončanog doba, ne samo ovog prostora već čitavog Balkana i regije. Razlog tome leži ponajprije u činjenici da su unatoč izrazitoj neprohodnosti i današnjoj ogromnoj zaraslosti u gustu neprobojnu mediteransku vazdazelenu vegataciju, čitavog ovog terena, ovdje prisutni enormno brojni ostaci golemih i vidljivo ljudskom rukom postavljenih, pomjerenih te složenih kamenih megalita, megalitskih blokova te atraktivnih megalitskih ili kiklopskih zidina, što daje u konačnici jednu sliku da su doslovno čitava brda preoblikovana i modificirana do nevjerojatne razine gdje su na stotine pa i tisuće golemih kamenih prirodnih izdanaka vapnenca ljudskom rukom posječeni, prevaljeni, postavljeni ili posloženi na pomno odabrane pozicije. U ovom postu sam se odlučio na jedan foto ekskluzivan način prikazati mnoštvo slika i tih dijelova svih ovih megalitskih spomenika, dolmena, menhira, polumenhira, poludolmena, kao i kiklopskih zidina, koje sam razotkrio posljednjih godina na prostornom arealu od Miline gradine na istoku pa do brda Gač i brda iznad Gradačkog polja na zapadnoj strani, a što sveukupno predstavlja opet samo jednu malu mrvicu ili mali udio svega onoga što sam razotkrio i snimio na čitavom ovom prostoru. U okviru svega toga i svega onoga što sam odlučio prikazati vam ovdje kroz brojne i kvalitetne fotografije, bez sumnje kao najupadljivija i možda i najatraktivnija stvar tj. otkriće, predstavlja već rečeni impresivni megalitski dolmen, koji su kroz par fotografija te par mojih deskriptivnih rečenica već ranije početkom godine prenijeli portali bljesak i budni div. Uz te tada objavljene slike ovog impresivnog i po svemu sudeći jedinstvenog megalitskog prapovijesnog dolmena, prenešena je i slika još jednog isto tako impresivnog i atraktivnog megalitskog zida s prostora Miline gradine. No, ovih par ili tek nekolicina fotografija, s obzirom na sve ono što sam dosada razotkrio te posebice sve ono što sam dosada sa svojim fotoaparatom tamo snimio, a to je nekih 5 do 6 tisuća visokokvalitetnih fotografija, predstavljaju nedvojbeno samo jedan mali dijelić čitavog ovog potencijala i skrivenih čudesa, dijelić priče bez sumnje nedovoljan da bi se stekao jedan potpuniji i cjelovitiji dojam o ovom nevjerojatnom megalitskom eldoradu u regiji. Stoga, sam se evo odlučio prikazati vam znatno više fotki i otkrivenih stvari s tog područja i tog pojasa na potezu Milina gradina – Gradačko polje – Neumski Gradac, gdje čitavu priču i potencijal ovog areala dopunjujem s još nekoliko isto tako vrlo atraktivnih i još kolosalnijih megalitskih dolmena, uz što su još prisutni ništa manje atraktivni i monumentalni vertikalni do poluvertikalni zasebno postavljeni i uspravljeni kolosalni megalitski blokovi – svojevrsni ilirski menhiri, te bez sumnje jako interesantni i atraktivni kiklopski zidovi koji se kriju ponajviše na širem arealu Miline gradine. Ono što je pri tome isto tako nepobitno spomenuti, a što već samim dolaskom i približavanjem arealu Miline gradine bilo sa sjevera bilo sa juga, odmah upada u oči, jest impresivna geologija i geomorfologija čitavog ovog prostora, pri čemu se radi o pravim geološkim atrakcijama u vidu zanimljivih i upečatljivih oblika stijena i čitavih brda. Njih sačinjavaju izrazito stršeći i na gotovo većini ovog ulančanog brdskog pojasa, gotovo potpuno okomiti vapnenački slojevi bijelkastosivog vapnenca iz doba dinosaura, koji često, osim svojih impresivnih formi i oblika, sadrži brojne ostatke vidljivih fosila izumrlih školjki rudista, prema čemu se i naziva tzv. rudistni vapnenac. Upravo je ne samo ovdje, već i u čitavoj Hercegovini te Dalmaciji, najveći brojčani udio ilirskih gradina, i to čak u udijelu preko 98 posto svih prisutnih gradina, napravljen upravo na ovim vrstama stijena, i od njih, tj. gotovo sve ili većina gradina Hercegovine i Dalmacije podignuta je na krednim rudistnim vapnencima, ili je od njih građena. Posebice upadljive forme i atraktivne prizore doživljavamo kad se arealu Miline gradine približavamo s južnih te jugozapadnih strana od smjera Gradačkog polja te pitoresknog kamenog sela Hotanj Hutovski, gdje se ispred očiju pogledom prema sjeveroistočnim stranama ukazuju vertikalne impresivne litice bijelog stršećeg vapnenca koje ponegdje djeluju poput kolosalnih prirodnih ili geoloških vertikalnih kamenih bedema. Upravo je najnevjerojatnija činjenica ta da su domaći i izvorni Iliri koji su znači još od Abrahamovog pa čak i ranijeg doba prapovijesti, na ovako neprohodnim i krševitim te ultra stijenovitim brijegovima, uspijeli na takav impresivan, i prije svega na tako masovan način, pocijepati, odlomiti, te modificirati na stotine i tisuće komada ovih okomitih kolosalnih izdanaka vapnenca, te postaviti na desetke okomitih i poluokomitih blokova – menhira, kao i horizontalno pomno postavljenih također kolosalnih blokova – dolmena. Osim rečenog megalitskog dolmena koji je ranije objavljen i prezentiran na portalima, razotkrio sam nekoliko dolmena, koji su uistinu impresivnih dimenzija i oblika, pri čemu nekoliko njih ima pokrovnu horizontalno postavljenu ploču tešku i preko 40, 50 pa u pojedinim slučajevima i preko 70 i 80 tona. Ovakvu monumentalnost i ogromnu dimenzionalnost i težinu, shvatite tek kad dođete uživo i izravno na samo lice mjesta uz ove dolmene i pokrovne ploče, gdje razmicanjem i sagledavanjem od cjelokupne danas zarasle jako guste vegetacije, na vidjelo proizilazi nevjerojatna kolosalnost ovih kamenih blokova, koji su ustvari izvorno predstavljali poluokomite te potpuno okomite prirodne slojeve vapnenca, koje su vidljivo domaći Iliri vlastitim rukama te vjerojatno uz pomoć kakvih interesantnih sprava ili drvenog alata, uspijeli prvo pocijepati i prelomiti, a zatim pažljivo prevaliti tj. preokrenuti iz tog izvornog okomitog položaja u horizontalni položaj pri čemu su čak te goleme kamene ploče ostale cjelovite i bez ijednog napuknuća, iako su tako očito premjerene i izrotirane pod kutem od najmanje 70, 80 pa do i 90 stupnjeva. Nema nikakve sumnje da su u ovim postupcima ilirskog odabira, odvajanja, cjepanja te prevaljivanja i postavljanjama ovih golemih izvorno vertikalnih te subvertikalnih masivnih slojeva rudistnog vapnenca, korišteni brojni komad ili oblice drveta, vjerojatno nekog lokalnog drveta koje je imalo za ove prigode jako povoljnu i veliku čvrstoću te elastičnost. Na nekoliko indikativnih pozicija neposredno nad par masivnih horizontalno postavljenih golemih dolmenskih kamenih ploča, pri samom vrhu hrbata, promatranjem vršnih okomitih izdanaka uočio sam točno mjesta na kojima su lokalni Iliri i stanovnici areala Miline gradine vršili pomno odvajanje, cjepanje i prevaljivanje ovih blokova, jer su tu prisutni vidljivi napola odlomljeni i odvojeni golemi kameni blokovi i dijelovi takvih slojeva, gdje se između međuslojenih okomitih ravnina ili unutar međuslojnih pukotina razabiru očito ljudskom rukom ubačeni manji zaobljeniji komadi vapnenca. Šta nam ovo pokazuje i govori ? Pa govori nam to da su ovi Iliri imali po svemu sudeći jednu vještu tehniku izrade megalitskih dolmena, i općenito dobivanja velikih kamenih blokova s najmanje dvije glavne potpuno ravne stranice, tako gdje su vršne međuslojne pukotine i rascjepe već prirodno ponegdje proširene, dodatno proširivali tako što su ogozgo u njih ubacivali manje zaobljenije komade kamena, vjerojatno uz dodavanje pjeska i vode, pri čemu su uspješni to izvodili na kraju koristeći velike i masivne drvene poluge načinjene od masivnih drvenih oblica, koje su ogozgo ubacivali tj. uturivali u te okomite pukotine te su ih samo onda s ne toliko potrebnom velikom energijom povlačeći te drvene poluge, uspijeli razmaknuti, a potom i totalno preokrenuti i zarotirati da uniže nalegnu na unaprijed pripremljene pozicije gdje su te izvorno vertikalne ploče fino nasjele kao pokrovne horizontalne ploče. Ova tehnika kad sam je jedanput pomno i detaljno skužio i prepoznao, detektirao sam je na gotovo svakom drugom mjestu i poziciji gdje sam razotkrio neke od megalitskih impresivnih dolmena ili menhira, kao i isto tako i ponad pozicija nekih od megalitskih zidina. U tom kontekstu razvidno je kako su upravo lokalna i mikrolokalna geologija tj. oblik, tip, i nagib vapnenačkih slojeva na ovim brdima, zajedno s prisutnim karakterom sustava diskontinuiteta ili pukotina, već po samoj datosti, proizveli gotovo savršene preduvjete i podlogu da se ljudskim rukama uz dodatnu tehničku izvedbu cjepanja i rotiranja blokova, proizvedu željeni oblici menhira, dolmena, kao i masivni megalitski ili kiklopski zidovi. Pojedini od rečenih kiklopskih zidova, posebice oni u arealu Miline gradine, su zaista impresivne forme, gdje sam pronašao i na terenu razotkrio, često putem nenormalno teškog fizičkog probijanja kroz inače totalno neprohodnu danas zaraslu vegetaciju bodljikavog i vazdazelenog grmlja, sekcije takvih zidova u formi masivnih podzidova koji su gotovo do savršenstva prilagođeni subvertikalnoj prirodnoj stjenovitoj padini, pri čemu su lokalni Iliri očito mahom iskoristili prirodne lokalne dobro uslojene slojeve vertikalnog i ponegdje subhorizontalnog vapnenca, koje su kao na traci mahom pocijepavali, i slagali duž izohipsa po ravninama i osi vapnenačkih slojeva gradeći okomite podzidove megalitskog karaktera, a čime su ujedno i na taj način dobivali pogodne i iskoristive horizontalne terase. I upravo je sami areal Miline gradine, ono što bi danas, pa i u stručnom smislu, mogli prozvati i tretirati kao jedan impozantni prapovijesni protourbani kompleks, koji ima i svoj integralni naseobinski, ali i religiozno-ceremonijalni ili obredni dio površine. Ovo sve tek postaje vidljivo, kad, kao što sam već spomenuo, dođete i to višestruko i uzastopno, na samo lice mjesta i detaljno terenski izvidite izbliza čitav ovaj areal. Areal Miline gradine, u tom protourbanističkom prapovijesnom smislu, predstavlja pa jedan mogli bi smo slobodno reći pravi Ilirski grad, koji se sastojao od glavnog ilirskog obrednog centra tj. obredne gomile ili megalitskog piramidolikog hrama prisutnog na najvišoj koti brda Milina gradina, dok su čitave, ali doslovno čitave padinske strane, i sa sjevernih, a posebice sa svih južnih strana, posve preuređene i pretvorene u brojne stambene terase s mrežom poprečnih ulica i koridora, kao i zasebnih terasasto – naseobinskih segmenata, svojevrsnih kvartova. Da je tome tako, osim prostog uvida na licu mjesta i na terenu, pokazuju nepobitni dokazi, brojnih komada kućnog lijepa ili pečene zemlje, koje sam mahom pronašao na brojnim terasama i sa sjevernih, a i sa južnih strana, a što neporecivo samo po sebi pokazuje i dokazuje činjenicu da su na tim terasama stajale u to vrijeme prije skoro 4000 godina, brojne drvene kuće. Ovom prilikom kao i mnogo puta ranije u svojim tekstovima i radovima, ponovno ukazujem i ponavljam na neporecivu relaciju i stavku da je – kućni lijep jes jednako prapovijesna drvena kuća. Za pronaći, pretpostaviti, ustvrditi i zaključiti da je na nekom mjestu, na nekoj gradini ili gradinskom arealu, postojalo prapovijesno naselje s prapovijesnim kućama, ne postoji bolji dokaz od pronalaska ostataka tzv.kućnog lijepa, a i ako samo malo bolje pogledamo sami ovaj naziv 'KUĆNI' lijep, mislim da je priča svima jasna. No, naravno priča oko nekog gradinskog areala ili gradinskog kompleksa, nipošto nije isključiva i ograničena, na recimo samo prapovijesno naselje, na recimo samo prapovijesno utvrđenje, pribježište ili slično, već u velikom, pa i najvećem broju slučajeva prapovijesnih gradinskih kompleksa iz brončanog doba, glavno ishodište čitavih takvih gradina predstavljaju obredni odijelovi tj. ostaci obrednih gomila, ustvari ostaci kamenih hramova. U slučaju Miline gradine, razotkrio sam također tu neporecivu činjenicu da je vršni kompleks odnosno sama vršna velika piramidalna gomila napravljena na najvišoj koti brijega Milina gradina, ustvari ništa drugo nego jedan izvorni brončanodobni hram, odnosno jedan obredna ili ritualna građevina. Tome u prilog idu nevjerojatno obilni i očito ritualno porazbijani komadi prapovijesnih zemljanih posuda, pehara, lonaca i šolja, što je sve prisutno baš na toj vršnoj gomili i zajedno s komadima ritualno žrtvovanih životinjskih kostiju, navjerojatnije od domaće stoke. Time dolazimo do zaključka i uvida da je i ova, kao i gotovo svaka veća ili impozantnija prapovijesna ilirska gradina koja vuče podrijetlo iz brončanog doba, ustvari ništa drugo nego spoj izgrađenog obrednog dijela, obredne gomile ili kamenog hrama smještenih u sredini vrhova gradinskog uzvišenja, te okolnih naseobinskih terasastih dijelova smještenih u podnožjima te na i pod padinama gradinskih uzvišenja. Čest je slučaj da su kasnije izvorno podignute obredne gomile na vršnima dijelovima gradinskih uzvišenja, a koje su izvorno podignute većinom tijekom rane i srednje bronce ( Posuška kultura), tijekom željeznog pa i rimskog antičkog doba, pretvorene i transformirane u obične izvidnice, osmatračnice i stražarnice, te se prema tim vidljivim karakteristikama često od strane struke takve gradine i gradinski dijelovi opisuju kao prapovijesne utvrde, iako su one kao što smo vidjeli iz opisanog, u izvornom smislu nešto sasvim drugo, a to su hramovi, a ne utvrde za osmatranje. Postoji jedan isto tako znatan broj slučajeva prapovijesnih ilirskih gradina iz brončanog perioda, koji je samo izgrađen u svrhu religioznih te obrednih rituala, samo sa izgrađenim hramskim dijelovima obrednih gomila ili obrednih vršnih poravnatih dijelova uzvišenja okonturenih simboličkim megalitskim zidinama kao limesima svjetovnog od ritualnog dijela uzvišenja. Takva obredna gradinska zdanja tj. takve obredne gradine prepoznajemo po tome što su na njima, često na istaknutim kupastim dominantnim krševitim te stijenovitim uzvišenjima, prisutni na totalno 'nelogičnim' dijelovim gotovo čiste padinske stijenske vertikale – izgrađeni monumentalni megalitski zidovi koji uopće nemaju ni s jedne strane odijeljene niti milimetra poravnate stambene terase, već je riječ o totalno neprohodnim strmim krševitim padinama brijegova, a koji su za divno čudo, iako bez ikakve na prvi pogled sušte potrebe, ozidani mahom megalitskim zidinama. Tu nam je jasno da svi takvi monumentalni zidovi nisu ništa drugo nego vidljive i simboličke barijere dijelova vrhova brda na kojim su prisutni obredni dijelovi i obredna zaravnjenja, dok je ispod tih zidova dio koji je u tom obrednom smislu manje bitan, i tu su često podignuti uglavnom prilazni koridori kao u živu stijenu usječeni prolazi često omeđeni također vidljivo ljudskom rukom postavljenim bočnim kamenim blokovima, koji na neki način označavaju putanju i smjer tih prilaznih koridora i dromosa prema vršnom glavnom obrednom dijelu uzvišenja. Ovo su sve slučajevi koje sam razotkrio na doslovno stotinama uglavnom totalno nepoznatih i neotkrivenih i neregistriranih gradinskih uzvišenja po čitavoj Hercegovini od Buškog blata pa do Ivanjice i Ravnog te Popovog polja. I što je najindikativnije velika većina ovakvih obrednih gradina, prema svoj prisutnoj i vidljivoj keramici seže izvorno u rano i srednje brončano doba, što daje još jednu veću težinu i značaj svim ovim prapovijesnim čudima i neotkrivenim megalitskim biserima našeg Dinaridskog i Balkanskog prostora. Osim rečene upečatljive Miline gradine, na istom ovom brdskom pojasu, kao izrazito najdominatnije i visinom najveće uzvišenje ističe se brdo Gač, koje sam također više puta obišao, i tu se također na samom njegovom vrhu krije jedna obredna gradina, koja je također do sada predstavljala potpunu nepoznanicu. Da zanimljivost bude još veća, na samom vrhu brda Gač, ali i na njegovim padinama, pronašao sam i snimio pojedine nevjerojatne goleme komade očito ljudskom rukom pocijepane i uspravljene, te ponegdje i kao dolmene položene, goleme kamene blokove, od kojih je možda najupečatljiviji jedan golemi poput menhira uspravljeni blok s neposredne sjeverne strane vrha, koji djeluje približavanjem podno njega, kao kakav kolosalan kip diva stražara koji budnim okom motri čitavu sjevernu stranu ovog uzvišenja (fotogalerija). Na samom vrhu prisutni su i pravi megalitski zidovi koji imaju najčešće goleme posložene kamene blokove u bazama, no međutim koji isto tako imaju u pojedinim sekcijama, te perifernim dijelovima očito fino isklesavane pravokutne blokove. A ono što je možda i najupečatljivije u slučaju čitavog areala brda Gač, jest jedan nevjerojatan, i osobno potpuno neočekivano pronađen, u cijelosti ljudskom rukom modificirani hodni koridor na samom vršnom hrbatu koji se odvaja od zapadnog ruba vrha Gača, te se spušta čitavom zapadnom padinom sve do usjeka i najnižeg dijela između brda Gač i zapadnijeg isto tako kupasto upečatljivog brda, gdje se vrlo lako pješke može odvojiti i nastaviti kretati u sjevernim smjerovima. Ono što me je naprosto uvelike oduševilo i iznenadilo ovdje, jest evidentna činjenica da je ovaj koridor koji je na prvi pogled napravljen na nemogućem mjesti i reljefnoj poziciji za hodanje, tako moćno napravljen na način da su mahom svi stršeći izvorni i vertikalni komadi kamena vapnenca koji su stršali po ovom vrhu i vršnoj liniji padine, ljudskom rukom presječeni, pocijepani te ne samo posloženi u horizontalni i subhorizontalni oblik, već su pojedini među njima tako lijepo obrađeni da imaju izgled doslovno pravih pravokutnih golemih stećaka. Prehodavanjem i prolaskom čitavim ovim vršnim koridorom, ustvari specijalnim ilirskim dromosom sa zapadne strane vrha brda Gač, zaista se dobiva jedan ogroman utisak i doživljaj koliko je bitno bilo lokalnim Ilirima, i to još u Abrahamovo doba rane bronce, sve ove vrhove brda međusobno povezati na način da je lakše hodati samom vršnom zonom nego se recimo spuštati ili penjati poprečnim padinama na te iste vrhove. No, unatoč tome nema sumnje i da su lokalni Iliri uspijeli na pojedinim dionicama posebice u zonama reljefnih uleknuća, rasjeda ili sličnih depresivnih dijelova u stijenskom reljefu, i na ovim poprečnim padinama, izvorno bili izgradili specijalne prilazne koridore za uspon i silazak do vrha i s vrha na dno padina svih tih obrednih uzvišenja, počevši od Miline gradine na istoku, pa sve do zapadnih obrednih vrhova ispod sela Broćanac te iznad Gradačkog polja. A dodatnu vrijednu dopunu čitavom tom arhajskom prapovijesnom ambijentu drevne gradnje, dobivamo samim uvidom da su brojni kameni blokovi bili nekakvom vrstom alata finije isklesavani i to u pravokutne ili približno pravokutne forme. I opet tu u ovom slučaju i na ovom mjestu dolazimo do te evidentne i prevrijedne činjenice – da su se na ovim našim terenima kameni blokovi i megalitski zidovi počeli finije isklesavati i obrađivati već prije 4000 godina, a što znači kao što smo već rekli – vremenski prije najstarije europske civilizacije i kulture Minojaca na otoku Kreti. Koliko ovakvih primjeraka predminojske fine megalitske gradnje i obrađenih kamenih blokova i megalitskih građevina, tj. megalitskih gradina, se neotkriveno još krije na čitavim prostorima Hercegovine, možemo samo nagađati, no činjenica je i to nepobitna, da imamo i posjedujemo zasigurno i minimalno – najbrojniju te najstariju europsku megalitsku gradnju sastavljenu od velikih prostornih graditeljskih kompleksa s kilometrima kamene gradnje, kamenih zidova te ostalih pratećih kamenih građevina kao što su gomile i hramovi. Kao što sam rekao sve ovo što se prikazuje predstavlja samo jednu mrvicu u odnosu na sve ono što sam samo na ovom prostoru neumskog zaleđa razotkrio, a na prostoru čitave Hercegovine, bolje da i ne govorim. Dakle, nemamo nikakve sumnje i ne smijemo imati, da se tu radi o nažalost danas jednoj uvelike zaboravljenoj, te ignoriranoj, prapovijesnoj civilizaciji, civilizaciji Ilira. Ona je stasala već potkraj eneolitika, odkad počinju mahom se izgrađivati velebne ilirske gradine, a koje su u svojim početcima predstavljale izvorno obredna mjesta i mjesta brda sa kamenim hramovima, oko kojih su potom nicali, i nizali se pravi naseobinski kompleksi i dijelovi terena sa stambenim fino podzidanim terasama i ostalim dijelovima kompleksa. Tu su još i obredne kamenice, bunari i lokve, koje tek treba početi da valja i izbliza snimati, jer kao i same gradine, megalitske gomile i megalitske zidine, i ovi graditeljski spomenicu predstavljaju pravu i neporecivu monumentalnu drevnu baštinu koja je od nedjeljive i isto tako ogromne važnosti u sklopu samih gradina i gradinskih kompleksa. Pa evo, iako je ovo jedan mali dijelić mozaika čitave neumske megalitske kulture i megalitskog eldorada, on vrlo dobro služi kao uvid u ono šta imamo, šta se još uvijek krije na našim brdima, i s čime trebamo biti itekako ponosni.
(Napomena: preuzimanje ili dijeljenje bilo kojeg dijela teksta i fotografija ovog rada, dopušteno je isključivo uz navod izvora teksta- web str.megaliti hercegovina, ili navod izvornog autora fotografija - Goran Glamuzina)
FOTOGALERIJA:
JEDAN OD UNIKATNIJIH ULTRA MEGALITSKIH DOLMENA s pokrovnom pločom teškom preko 50 tona ! te komorom ispod, koju sam razotkrio u arealu Miline gradine (slike ispod):
Primjedbe
Objavi komentar