ILIRSKI GRAD VINA I ANTIČKE PALAČE OTKRIVENI IZNAD SELA HAMZIĆI KOD ČITLUKA); ILLYRIAN CITY OF WINE AND ANCIENT PALACES DISCOVERED ABOVE HAMZIĆI VILLAGE NEAR ČITLUK

RAZOTKRIVENO: NAJSTARIJI BROĆANSKI I BH VINARI SU ILIRI !

KOJI SU PROIZVODILI I PILI DOMAĆE VINO PRIJE VIŠE OD 2200 god. U VREMENU KASNOG ŽELJEZNOG DOBA;

Vino u prapovijesti, i u vremenu Ilira na prostoru Istočnojadranske obale i zaleđa

Jedna od najpoznatijih biljaka na svijetu nedvojbeno jest biljka vinova loza (Vitis vinifera) od čijih se plodova spravlja vjerojatno i najpoznatiji napitak ili piće na svijetu - vino. Ova biljka također raste i kao samonikli oblik tzv.divlje loze (Vitis silvestris), koja se može pronaći u toplijim dijelovima jugoistočne Europe, mediteranskim zemalja, te u zemljama zapadne Azije i Bliskog Istoka. Osim što je vinova loza jedna od najpoznatijih biljaka svijeta ona je prava drevna biljka koja je činila važan segment skoro svih prvih civilizacija, posebice civilizacija na prostoru tzv.kolijevke civilizacije, kao i na prostoru najstarijih civilizacija Sredozemlja. Smatra se da vinova loza potječe prvenstveno iz područja Male Azije, Crnog mora, Armenije te područja Kavkaza, odakle se dalje širila prema zapadu i istoku. Vinova loza zajedno s maslinom i još nekim biljkama također nedvojbeno spada u red najpoznatijih tzv. Biblijskih biljaka budući da su njeni navodi prisutni, te je njena važnost opisana, na mnogo mjesta već u samim počecima Starozavjetnih knjiga. Jednom riječju možemo kazati da je vinova loza jedna od najvažnijih biljaka u životu čovjeka na širem prostoru Sredozemlja, Bliskog Istoka te Male Azije još od vremena mlađeg neolitika.
U kontekstu ovih naših prostora koja su u prapovijesnom dobu naseljavali naši preci Iliri, vinova loza također je već od brončanog doba bila prisutna, što su pokazala pojedina ranija arheološka istraživanja, ali i spoznaje o kultu vinove loze te proizvodnje vina u neposrednim susjednim područjima Italije i Grčke s kojima su Iliri ostvarili prisne kontakte već tijekom brončanog doba. U tom pogledu svakako je najpoznatiji mit o Dionizu, i općenito Dioniza kao davnog božanstva vina i vinove loze. Pa je tako Dionizov kult bio prisutan već u brončanom dobu na prostorima drevne Trakije, a posebice tijekom željeznog doba mitski Dioniz veže se za prostore Grčke, Italije, Arabije, Egipta, Kavkaza te posebice Libije u sjevernoj Africi. U okviru toga postavlja se pitanje veze Ilira i vinove loze tj.vina, kao i vremenskog okvira najstarijih pojava korištenja vinove loze u ishrani, a posebice u proizvodnji vina na ovim našim prostorima. Ova veza Ilira i vina odnosno vinove loze nedvojbeno je dokazana i to prije svega kroz otkrića drevnih ilirskih svetišta posvećenih Dionizu na Jadranskim otocima i priobalju (Vis, Palagruža, Hvar i Pelješac ), zatim kroz otkrivene zapise i ostatke proizvodnje vina i vinskih amfora na Visu i Hvaru, kao i kroz ranije poznate stare zapise grčkih pisaca (Teopomp, Polijen, Atenej, Pseudo-skilak, Strabon) u kojima se spominje vino na prostorima Ilira, a posebice na prostoru gdje su obitavali Iliri Ardijejci. Osim toga izrazito znakovit i indikativan pronalazak predstavlja otkriće dosta zrna vinove loze unutar prapovijesnog sojeničarskog naselja Ripče kod Bihaća koje dokazuje da je čak još u brončanom dobu vinova loza dospjela i intenzivno se koristila, bar u jelu, i u ovim najsjevernijim dijelovima Bosne i Hercegovine, što time samo još više neporecivo pokazuje i dokazuje da je se ovamo u ovim južnim dijelovima BiH s mediteranskom klimom te plodnom zemljom idealnom za uzgajanje vinove loze, vinova loza koristila te uzgajala sasvim sigurno već tijekom željeznog doba. A u okviru spomenutih antičkih grčkih zapisa vrijedi posebno istaknuti zapise Teopompa iz Hija koji je još u 4 st.pr.Kr. zapisao da su Kelti pobijedili Ilirske Ardijejce uz pomoć varke u kojoj su im otrovali piće, pri čemu dva kasnija pisca Polijen i Atenej za to piće iznose zapis da se radilo o vinu. Nadalje i sam Atenej u nastavku svog zapisa navodi i to da su Ardijejci imali i svojevrsne pijanke u kojima su ravnopravno sudjelovale i njihove Ilirske žene koje su nakon toga svoje pijane muževe vodile kućama. A vrijednost ovih zapisa drevnih grčkih povjesničara i pisaca, još više potvrđuje i sama činjenica da je i jedan od najpoznatijih Ilirskih kraljeva - kralj Agron bio poznat po svojoj neumjerenosti u opijanju vinom od čeka je na kraju i umro krajem 3.st.pr.Kr. Ovaj grčki pisac Atenej, također je zapisao da je na otoku Issi (Vis) rađala najbolja loza na svijetu. Također kao vrlo bitne pokazatelje i dokaze izrazito velikog korištenja vinove loze i vina kod Ilira, a posebice kod južnijih Ilira koji su obitavali na prostorima današnje Donje ili Niske Hercegovine, možemo navesti pronalaske keramičkih ostataka vinskih amfora koje datiraju u period mlađeg željeznog doba sve do rane antike. U tom kontekstu posebice se ističu otkrića podvodnih nalazišta antičkih (grčko-italskih) amfora u Jadranskom priobalnom podmorju uz obalu kopna i otoka, ali isto tako i u neposrednoj kopnenoj unutrašnjosti kao što je već sad čuveno i svjetski poznato arheološko nalazište Desilo u Hutovu Blatu gdje su prije desetak godina otkriveni jedinstveni ostaci Ilirskih brodova, uz čije su ostatke po jezerskom dnu upravo bile prisutne mnogobrojne drevne vinske amfore (http://arheon.org/desilo-hutovo-blato/ ). U relativno neposrednoj blizini Desila na zapadnoj strani Neretve nalazi se poznati antičko-rimski centar Narona za kojeg je također od strane grčkog pisca Pseudo-Aristotela zapisano da se na tom mjestu prodaje keramičko posuđe s grčkih otoka Lezbosa, Hiosa i Tasosa, kao i korkirejske amfore porijeklom s Jadrana. U okviru ovih spoznaja nema nikakve sumnje upravo da se u ovim dijelovima Hercegovine i Dalmacije uveliko koristilo i trgovalo ponajviše sa vinom. Poznati hrvatski arheolog Marin Zaninović u svojoj knjizi 'Od Helena do Hrvata' iskazuje pretpostavku da su drevni grčki kolonisti koji su sa svojim lađama dolazili do Narone i do gornjeg emporija iz 4.st.pr.Kr. koji se prema autoru ovog bloga nalazio iznad Doljana kod Metkovića (a ne u Naroni tj.današnjem Vidu što je danas od strane domaće struke uzeto zdravo za gotovo), svoje domaće vino s navedenih otoka u Egejskom moru razmjenjivali ni manje ni više već sa domaćim Ilirskim vinom koje su ovdašnji domaći Iliri upravo proizvodili u ovim područjima Donje Hercegovine posebice u neposrednoj okolici donjeg toka rijeke Neretve (ZANINOVIĆ, M (1996): Od Helena do Hrvata.-Školska knjiga, 434 str., Zagreb). U istom poglavlju knjige ovaj autor također iznosi čvrste pretpostavke da su drevni Ilirski stanovnici Hvara, ali isto tako i Liburni na svojim plodnim poljima koja su idealna za sadnju vinove loze, upravo sadili lozu i proizvodili svoje vino. Također vrijedi spomenuti čuveni i već naširoko poznati megalitski ilirsko-helenistički grad 'Daorson' u selu Ošanići kod Stoca u kojem su među brojnim zanimljivim artefaktima otkriveni brončani kalupi za lijevanje pri čemu je na jednom takvom kalupu bio izrađen simbol Dionisa, drevnog italsko-grčkog božanstva vina. A i sama količina ostataka amfora u kojima se upravo vino prenosilo, na raznim dijelovima ovog ilirskog grada kao i još nekolicine njih u južnoj Hercegovini neosporno dokazuje koliko je upravo vino bilo jedna od najtraženijih i najkorištenijih roba. U kontekstu ovog južnijeg područja BiH te južne Dalmacije vrlo važno je istaknuti činjenicu da je rijeka Neretva, odnosno njena dolina od ušća pa sve do unutrašnjosti čak i do južnih granica Bosne kod Konjica, još od vremena neolitika prije više od 5000 god.predstavljala glavnu komunikacijsku vezu između Jadransko-Grčko-Italskih te sredozemnih prapovijesnih civilizacijskih centara te autohtonih Ilirskih ili bolje rečeno Pra-Ilirskih stanovnika ovih krajeva. I upravo u okviru toga, jako brojni pronalasci drevne grčke i italsko-apulske keramike i posuda, redovito priloženih u Ilirskim grobnicama, koje su ranije razotkrivene, te koje se i dalje u novijim istraživanjima otkrivaju, pokazuju gotovo neospornu činjenicu da su lokalni Iliri, posebice oni koji su živjeli na prostoru unutar trokuta Čapljina-Stolac-Široki Brijeg, zasigurno poznavali i uzgajali vinovu lozu od koje su proizvodili svoje domaće Ilirsko vino. U tom kontekstu gotovo je neosporno to da, s obzirom na izuzetnu plodnost zemlje u poljima u zoni koja se proteže od Stoca pa sve do Čerina i Hamzića zapadno od Čitluka, se upravo na ovim poljima još od rano-antičkog doba uzgajala vinova loza. Te, kad nadalje gledamo sva ova polja od Stoca pa do Hamzića, također možemo uvidjeti da je upravo ovaj najsjeverozapadniji predio Čitlučko-Čerinskog polja u zoni između Ograđenika i Blatnice na istoku pa do Hamzića na zapadu, ujedno i najplodniji te najpogodniji za uzgajanje vinove loze. Ovoj neospornoj činjenici još svakako trebamo pridodati i brojne izvore pitke vode, dominaciju izrazito blage mediteransko-submediteranske klime s obiljem sunca, te pedološki jako plodne tipove tla i zemlje, što sveukupno pokazuje činjenicu da je se ovaj prostor jednostavno morao intenzivno obrađivati još od najstarijih vremena. A upravo vezu tih najstarijih vremena sa samim poljem, pokazuju nam mnogobrojni ostaci prapovijesnih odnosno ilirskih gradina čije se ruševine nalaze neposredno s obje strane polja idući od Krehin Gradca i Vionice od jugoistoka pa sve evo do Hamzića na krajnjem sjeverozapadnom dijelu polja. 

Mističnost piramidolikog brda Ozrinj i Ilirskog grada na njemu

Gledajući čitav širi prostor Brotnja i općine Čitluk možemo slobodno reći kako je njegov najistaknutiji reljefni oblik upravo brdo Ozrinj koje se nalazi na krajnjem sjeverozapadnom dijelu općine ponad sela Čerin, Čalići i Hamzići. Ovo brdo ima toliko upečatljiv, izrazito stršeći, piramidalan oblik koji će svima odmah upasti u oči gledajući ga čak i s veće daljine od smjerova jugoistoka kao i od zapadnih smjerova. Posebno upečatljiv, ali i geostrateški vrlo znakovit, jeste njegov krajnji jugoistočni vrh smješten iznad sela Hamzići i Čalići koje u narodi nosi znakoviti naziv Krstina. Naime, ovdje se na vrhu nalazi kolosalna prapovijesna 'gomila' na kojoj je ne tako davno podignut zavjetni križ. Posve je jasno da ovo nije tek tako obična gomila već je riječ o gradini, pri čemu je ova gradina još od ranije registrirana unutar državnog arheloškog registra - knjige Arheološki Leksikon BiH upravo pod nazivom 'Krstina' od strane poznatog arheologa Đure Baslera uz pojašnjenje da se radi o velikom kamenom tumulusu te lokalitetu na kojem je stajala prapovijesna gradina, rimsko naselje te kasnoantička utvrda. Također navedeno je postojanje ostataka zidova s tragovima maltera što je pripisano antičkim objektima, kao prisustvo prapovijesne keramike, rimskog građevinskog materijala i amfora. No, ono što je najbitnije reći jeste to da ono što spada pod opis ove gradine i ovog lokaliteta unutar Arh.leksikona niti blizu ne obuhvata sve cjelovite prisutne strukture ovog pravog velikog ilirskog naselja ili možemo slobodno kazati ilirskog grada, čiji je dodatni, dosada neopisani te nepoznati kompleks zidova kao i raznoraznih kamenih građevina od strane autora ovog bloga razotkriven u posljednje vrijeme. Osim ovoga, autor je višestrukim i deteljnim terenskim obilascima čitavog ovog područja razotkrio da na vrhu gradine ne postoje značajniji ostaci kasnoantičkog refugija te da se navodni zidovi s malterom gotovo nigdje ne naziru, već da je riječ o čistoj i tipičnoj ilirskoj megalitskoj gradnji i podzidavanju terasa tijekom prapovijesnog vremena pri čemu je tek eventualno na manjem vršnom dijelu gradine tijekom kasnog željeznog odnosno helenističkog perioda bilo podignuto par manjih objekata od danas posve ukopanih zidova s klesanim blokovima bez maltera. Najvrjednija otkrića i uvidi postignuti su višestrukim autorovim obilascima tijekom protekloga zimskog perioda, pri čemu je otkriveno nekoliko do sada potpuno nepoznatih prapovijesno-ilirskih zidanih kompleksa koji se sastoje od vanjskih djelomično megalitskih bedema širokih preko 1,5 i 2 m, unutar kojih se nalaze vidljivo modificirane terase i manji platoi s ostacima kamenih objekata, kuća, palača, a ponegdje i grobnica. Svi ovi novootkriveni kompleksi predstavljaju ustvari nedjeljive segmente jednog ogromnog ilirskog grada koji se prostirao na većem dijelu brda Ozrinj i podno njega, a egzistirao je negdje već od barem srednjeg brončanog doba pa do najmlađeg dijela željeznog doba. Nastavkom vremena, na prijelazu iz stare u novu eru, kad ove krajeve okupiraju rimski barbari, ovdašnje domaće i autohtono ilirsko stanovništvo, a ustvari pravi izvorni preci današnjih stanovnika ovih broćanskih sela, biva velikim dijelom romanizirano, te se iz ovih viših predjela s padina i vrha Ozrinja preseljava uniže na prostore neposredno iznad polja na mjestu današnjeg Čerina. Da je to bilo tako i da je na užem prostoru današnje crkve u Čerinu i neposredne okolice, bilo bogato rimsko naselje s vjerojatnim vilama i rimskim rezidencijama, nedvojbeno pokazuju brojni rimski pronalasci pronađeni upravo na ovom mjestu kod današnje crkve. Među svim takvim pronalascima posebno vrijedan, i ustvari jako indikativan upravo za autohtone ovdašnje Ilire, jest žrtvenik ili spomenik Silvana i Dijane isklesan u lokalnom kamenu, koji je pronađen na prostoru današnje crkve u Čerinu. Ovaj izuzetno vrijedni arheološki pronalazak nedvojbeno nam govori da su ovdje u pitanju bila domaća, tj.ilirska božanstva Dijane i Silvana, pri čemu taj njihov kult, gotovo sigurno na ovom području možemo vezati za plodnost zemlje, za izvore te za lov i prirodu. Time više, što se upravo neposredno kod nalazišta ovog vrijednog antičkog spomenika Dijani i Silvani, nalazi nekoliko stalnih izvora pitke vode, dok se također u neposrednim južnim stranama prostire dugo plodno Čerinsko polje. Dakle s obzirom na ove, iako po stručnim opisima opisane kao - 'rimske nalaze', možemo gotovo sigurno zaključiti da su i tijekom vremena rimske okupacije prostora današnjeg Čerina, Hamzića, Dragićine, Čalića i Ograđenika, u periodu prvih nekoliko stoljeća poslje Krista ovdje ustvari i dalje nastavili živjeti u najvećem brojčanom udijelu stanovništva - Iliri, a ne neki latinsko-rimski došljaci, kojih je u odnosu na broj domaćih ilirskih stanovnika bilo višestruko manje. Ovo nam s druge strane govori i drugu zanimljivu činjenicu, koja nam, s obzirom da je već i pticama na grani poznato to da je bečko-germanska historiografska škola tijekom 19 st.lažirala tezu o nekakvom famoznom doseljenju Slavena u ove južno-dinaridske krške krajeve u 7 st., kazuje da su jedini i pravi naši istinski preci bili i ostali nitko drugi već Iliri. A uostalom i najnovija genetska istraživanja upravo su nedvosmisleno potvrdila da današnji stanovnici Hercegovine i Dalmacije nose najveći postotak tzv.Dinarske genetske haplogrupe koja se isključivo veže za autohtone Ilire, a ne za sjeverne slavenske grupacije. A ono što predstavlja možda i najvrjedniju, pa i najatraktivniju baštinu koju su nam ovi naši ilirski preci ostavili u naslijeđe - jesu ostaci njihovih, pa možemo slobodno reći pravih kamenih gradova, koji su u narodu poznatiji pod nazivom gradine, što je dakle i etimološki neporecivo vezano uz termin 'grad', kao 'veliki' grad - 'grad' + 'ina' = gradina. Upravo jedna takva kolosalna ilirska gradina, koja ustvari predstavlja jedan ogromni kompleks od nekoliko prostorno povezanih gradina, nalazi se na čitavom jugoistočnom dijelu brda Ozrinj, na dijelovima njegovog vrha, a posebice na ogromnoj površini padine i platoa na prisojnim stranama iznad sela Gornji Hamzići. Ovdje se ustvari radi o jednom pravom ilirskom megalopolisu koji ima svoj tipični akropolski dio odnosno akropolu, zatim podakropolski padinski dio, te podgrađe koje je smješteno na blago nagnutom platou između brda i polja. Akropola ovog ilirskog grada, iako na prvi pogled gledajući bilo na satelitu bilo na terenu s podnožja brda uopće ne izgleda dojmljivo, je u punom smislu te riječi, prava akropola odnosno najuzvišeniji zidovima omeđeni zaravnjeni dio čitavog grada na kojem su se nalazili objekti namjenjeni najvažnijim ilirskim staležima, njihovom 'svećenstvu', plemenskim poglavarima, vojskovođama, kao i objekti religijsko-kultnog karaktera. Vrlo je važno istaknuti kako izuzev kolosalne kamene gomile na samom vrhu gdje je danas postavljen veliki križ, bilo kakvi ostali ostaci kamenih građevina, zidina i struktura na ovom vršnom akropolskom dijelu zapadno od gomile ili limitnog tumulusa - nikad dosada nisu bili nigdje ni opisivani, odnosno sama akropola kao takva dosada je u stručnom smislu predstavljala potpunu nepoznanicu. Ova ilirska gradina na Ozrinju, ustvari ilirski grad, bez ikakve sumnje predstavlja najmoćniju, a vjerojatno i najvažniju ilirsku gradinu u čitavom Brotnju, budući da se s njenog vrha vidi doslovno na dlanu perfektno svaki kutak i milimetar čitavog Brotnja, od Neretve i Dobrog sela na istoku, preko Međugorja, Služnja, dijela Ljubuške općine pa sve do jugoistočnih dijelova Grudske općine. Osim toga, riječ je nesumnjivo i o najvećoj broćanskoj gradini, odnosno najvećem i najvažnijem ilirskom gradu čitavog Brotnja, ali i šire. S obzirom na sve nevjerojatne arheološke razotkrivene elemente, bilo pokretnog bilo nepokretnog karatkera, za ovaj ilirski grad se u prvom redu može reći da je on doslovno jedan pravi ilirski grad vina, no isto tako on je i jedan ilirski grad sunca, a sunce i vino - su kako dobro znamo dva prsta jedne ruke, odnosno jedno ne ide bez drugoga. Višestrukim autorovim obilascima na licu mjesta utvrđene su zaista impresivne prostorno-arheološke činjenice koje se ogledaju u tome da se akropola i to kao vidljivo vještačko modificirani i izgrađeni zaravnjeni dio na samom vrhu brda, prostire u dužini od najmanje 350 m od kolosalne najveće vršne gomile prema sjeverozapadnim stranama. Obilaskom ovog dijela razotkriven je također vrlo zanimljivi megalitski bedem koji se kao vanjski sjeverni rubni bedem pruža graničnim sjevernim dijelom akropole u pravcu od jugoistoka prema sjeverozapadu u dužini od oko 80 m, pozicioniran otprilike na središnjem uzdužnom dijelu akropole. Također probijajući se kroz danas vrlo gustu obraslu vegetaciju, autor je razotkrio čitav niz podzidanih uzdužnih terasa koje su modificirane tako da prate prirodni uzdužni reljef sjevernog dijela akropole u smjeru od jugoistoka prema sjeverozapadu. Idući prema vršnom dijelu akropole, teren se zaravnjava te se tu pojavljuju vrlo zanimljivi ostaci ukopanih kamenih građevina, koje mogu predstavljati neke oblike drevnih ilirskih nastambi, ili pak palača. Dalje prema zapadu, prema krajnjim sjeverozapadnim dijelovima ove akropole na samom vrhu Ozrinja dolazi se do dva poprečna bedema na akropolu, pri čemu je onaj istočniji uži no u odnosu na zapadniji, monumentalniji pri čemu u svom vanjskom licu sadrži velike poluobrađivane kamene blokove. Krajnji zapadni bedem akropole koji se poprečno pruža na uzdužni smjer akropole, je relativno širok, oko 2 i više metara, te je danas vidljivo dosta zarušen, a velikim dijelom i ukopan pri čemu se ispod zatrpanih nanosa kamena mogu zamijetiti veći obrađeniji kameni blokovi. Kad se od ovog vršnog dijela akropole ide u prisojnom smjeru također se mogu pronaći vidljivo modificirani i podzidavani terasasti dijelovi odnosno terase, no danas su te terase toliko zarasle u pravu zimzelenu džunglu visokih i gustih stabala biljke zelenike, kao i graba, jasena, hrasta, kljena i drugih biljaka da je gotovo nemoguće prolaziti tim dijelom terena. Pa je s obzirom na tu jako otežavajuću osobinu, bilo kakav detaljniji uvid i rekognisciranje ovog dijela akropole jako otežano pa gotovo i neizvedivo. U pogledu prisustva megalitske gradnje, autor je razotkrio najmonumentalnije dijelove takvih megalitskih zidova neposredno sa istočne strane glavne vršne kolosalne gomile, pri čemu se idući ispod podnožja gomile padinom prema jugoistoku i selu Čalićima prostire jedan vrlo dugi, mjestimično i do 3 m široki suhozidni bedem, koji je danas većim dijelom razrušen i osut, no u nekoliko svojih sekcija na vanjskim stranama odnosno vanjskim licima sadrži fino posložene ogromne megalitske blokove koji su djelomično obrađivani. Posebno interesantan i atraktivan jest jedan megalitski zid koji se u smjeru juga poprečno odvaja od ovog izduženog pri čemu predstavlja visoki podzid koji odjeljuje dvije modificirane i poravnate terase. Ovaj zid iako nije dug, uistinu je monumentalan jer sadrži baš kolosalne preko par tona teško djelomično obrađivane kamene blokove. Također vrlo je važno spomenuti da se svuda uokolo ovih zidina, podzidova, te po terasama, nalazi nevjerojatno obilje keramičkih ostataka iz brončanog, a posebice iz željeznog doba. Glavni stambeni, a moguće i gospodarski dio, ovog ilirskog grada nesumnjivo je se prostirao na čitavoj padini s neposrednih južnih i jugozapadnih strana podno vršnog kolosalnog tumulusa. Ranije je čitav ovaj dio ilirskog grada, ustvari podakropola, bio pod zasađenim gustim gajem, no gotovo čitav taj gaj je prije nekoliko godina izgorio u ljetnom požaru, što je nakon toga omogućilo lakši terenski uvid u sve ono što se krije na ovim padinama. Pa je tako autor na nevjerojatno čudo po ovim terasama otkrio da su one sve redom jako fino izgrađene i poravnate, zatim i podzidane, i to sve još od ilirskih prapovijesnih vremena, pri čemu najvrjedniju osobinu ovih podakropolskih padina predstavljaju izuzetno obilati fragmenti raznoraznog keramičkog ilirskog posuđa. Također pronađena su i svojevrsna ilirska stepeništa kojima su ove padinske podakropolske terase bile međusobno povezane. Možda je najzanimljiviji uvid to da je faktički doslovno čitava prisojna padina gornjeg dijela Ozrinja umjetno pregrađena i modificirana pri čemu su na njoj Iliri prije više od 2200 godina izgradili sve ove mnogobrojne podzidane i zaravnate terase. Osim ovih podzidanih terasa, pronađeni su također i neki zanimljivi u potpunosti od kamena, i to megalitskih poluklesanih blokova, izrađeni objekti, koji su mogli biti neka vrsta ili palača, hramova ili pak nekih važnijih kuća. A druga isto tako podakropolska posebnost jest najnovije otkrivena mala polušpiljica na istočnoj vršnoj strani podakropole ispod jedne velike okomite stijene. Ova polušpilja je indikativna zbog toga što je njeno predvorje posve očito bilo u cijelosti umjetno izgrađeno i podzidano na što jasno ukazuju rubni kameni podzidovi te velika debljina kulturnog sloja ispunjenog keramičkim ostacima. No, ono što je posebno zanimljivo jest karakter i postojanje drugog dijela čitavog ovog ilirskog grada, koji se nalazi posve u podnožju s prisojne, tj.južne strane akropole, koje je po svojim osobinama nazvano - podgrađe. Ono što je ne samo zanimljivo, već i na satelitskim te ortofoto snimcima vrlo dobro uočljivo jesu brojni ostaci drevnih prapovijesnih zidova, objekata, tumulusa, te vidljivih modificiranih drevnih terasa s uočljivim kulturnim slojevima. Pojedini djelovi ovog podgrađa koji se prostire zaista na vrlo velikom prostoru sve od jugoistoka neposredno iznad Dragićine i ceste, pa čitavim blago nagnutim platoom iznad polja i sela Gornji Hamzići u pravcu sjeverozapada sve do istaknutijeg dijela podno padine Ozrinja koji se naziva brdo Humac, su danas jako zarasli u gustu šumsku vegetaciju, no pojedini drugi dijelovi su ogoljeniji te se na njima puno lakše mogu pronaći ostaci očitih drevnih prapovijesno-ilirskih zidova širokih preko 1,3 i 1,5 m, koji unatoč tome što su jako porušeni ponegdje imaju vidljive veće poluobrađivane kamene blokove u vanjskim licima. Višestrukim obilascima i ovog donjeg dijela u okviru cjelokupnog ilirskog kompleksa na Ozrinju, na vidjelo je izašla impresivna činjenica da se ovo podgrađe prostire na uistinu jednoj ogromnoj površini većoj od 50 ha, s prostiranjem faktički na čitavom podnožju s jugozapadnih strana istočnijeg dijela Ozrinja. A ako ovoj površini pridodamo još i površinu novootkrivenog gradinskog kompleksa na brdu Humac koji je ustvari i integralni dio brda Ozrinj, dobivamo jednu nevjerojatnu površinu čitavog ilirskog kompleksa koji je egzistirao tijekom većeg dijela brončanog i željeznog doba tj.prapovijesti, što nam u konačnici pokazuje to da se ovdje krije jedan pravi pravcati ilirski megalopolis. Pa je tako autor tijekom svih ovih obilazaka, ustvari pravog škrapinga, gotovo neočekivano na svim dijelovima podnožja Ozrinja i platoa ispod padine te iznad polja, pronašao brojne jasno vidljivo podzidane ili bolje rečeno 'uređene' terase, omeđene izduženim poprečnim bedemima širokim između 2 i 4 m, zatim mnogobrojne grobne gomile, ali i ono što je možda najznakovitije - pronađeni su i brojni ostaci suhozidnih kružnih temelja ilirskih prapovijesnih kuća na kojima je prisutno mnoštvo ostataka tzv.kućnog lijepa, odnosno pečene zemlje. Osim toga, na raznim dijelovima ovih podzidanih terasa te uokolo i po gornjem dijelu suhozidnih bedema, pronađeni su brojni ostaci keramičkog posuđa, među kojima su prepoznati komadi iz brončanog doba, ali isto tako i rjeđi fragmenti kasnoželjeznodobne keramike italo-grčke provencijencije. U okviru svih ovih pronalazaka na ovom donjem dijelu ilirskog grada - podgrađu, nepobitno je naglasiti to da upravo brojni pronalasci kućnog lijepa i suhozidnih kružnih temelja kuća predstavljaju neporecive dokaze da su na čitavom ovom prostoru u prapovijesnom brončanom dobu bili izgrađeni pravi manji kvartovi odnosno terasasti kompleksi ilirskih kuća oko kojih su bili podignuti kameni, djelomično i megalitski, suhozidni bedemi bez maltera izgrađeni od većih poluobrađenih te amorfnih kamenih blokova. Pored ovih pronalazaka, u kronološkom smislu također vrlo indikativni pronalasci na ovom dijelu podgrađa predstavljaju razotkrivene drevne grobnice, pri čemu su pronađeni tipični prapovijesno-brončanodobni grobovi tzv.zgrčenci, koji nesumnjivo dokazuju da su ovdje živjeli i brojne kamene građevine napravili upravo Iliri. Vrlo zanimljiva i jako indikativna činjenica jest to da se na svim ovim prapovijesnim-ilirskim bedemima mogu zamijeti brojni ostaci pečene zemlje što na svjetlo dana iznosi jako zanimljivi izvorni izgled tih bedema u vremenu kad su oni bili izgrađeni prije više od 3000 god. pri čemu su na donjim temeljnim dijelovima zida koji su bili izgrađeni od posloženog kamenja imali postavljene drvene palisade, što nam pokazuje to da su ovdje stajali kombinirani bedemi od kamena i drvenih zašiljenih oblica koji su u svoje izvorno vrijeme bilo mnogo viši nego se to danas da naslutiti po jako niskim posve zarušenim ostacima kamenog dijela ovih bedema. Ali isto tako osim po porušenim bedemima, mnoštvo fragmenata pečene zemlje pronađeno je i na svojevrsnim, iako posve zarušenim, masivnim kamenim temeljima ili podestima uz rubove terasa, na kojima su očito i nedvojbeno stajale nastambe napravljene od drveta. Među svim razotkrivenim prisojnim kompleksima, najistaknutija su dva svojevrsna kvarta pozicionirana uzdužno na pravcu od jugoistoka prema sjeverozapadu između kojih su također razotkrivene vještački modelirane, poravnate i podzidane terase te ostaci raznoraznih danas uglavnom porušenih kamenih građevina iz ilirskog odnosno prapovijesnog doba. Možda najdojmljivija otkrića na prostoru podgrađa predstavlja nekoliko pronađenih kružnih suhozidnih kuća koje su se nakon malo pobližeg uvida pokazale kao pravi monumentalni graditeljski ostaci nastamba iz brončanog doba, unatoč tome što su danas gotovo u cijelosti zatrpane ispod zemlje no ipak s jasno nazirućim kružnim suhozidnim bedemom kuće širokim između 1 do 1,5 m u kojem se isto tako jasno uočava finija obrađenost blokova s unutrašnje strane kuće. U pogledu izvorne arhitekture ovih po svemu sudeći jedinstvenih novootkrivenih prapovijesnih kružnih kuća, vrlo bitno je istaknuti ogromne količine već spomenutog tzv.kućnog lijepa po zidovima kuće te uokolo njih, što gotovo neporecivo dokazuje da su ove drevne kuće imale kombinirani stil gradnje od kamena i drveta, i to s kamenim suhozidnim bazičnim širokim zidom kružnog tlocrta te vratima na kojem su bile postavljene drvene oblice i deblji dugi komadi granja međusobno isprepleteni i spojeni upravo kućnim lijepom ili pečenom zemljom, na čemu je naposljetku bio podignut kupasti krov najvjerojatnije od kombinacije slame, granja i vodonepropusnih goveđih koža. Ovdje se dakle radi o jednoj izuzetno vrijednoj spoznaji za sve one koji potječu iz ovih broćanskih sela tj.iz Hamzića, Čerina, Dragićine, Čalića i Ograđenika, jer sada je poznat precizni izgled drevnih prapovijesnih kuća u kojima su živjeli ovdašnji autohtoni Iliri prije više od 3500 god., koji su ustvari i pravi izvorni preci današnjih ljudi koji potječu iz navedenih sela. Prema tome riječ je o jednoj vrhunskoj, a vrhunskoj ponajprije zbog svoje drevne starosti i relativne očuvanosti, graditeljskoj baštini čitavog Brotnja i Župe Čerin. Osim svih navedenih spoznaja, isto tako je razotkriveno i to da je ustvari čitav prostor uokolo tih kružnih kuća bio u izvorno vrijeme preuređen s podzidanim i zaravnatim temeljima gdje su te kuće, kao i prisojne uređene terase s odvojcima ulica u glavnim smjerovima prema drugih najbližim kvartovima. Dalje od ovih kvartova podgrađa, u pravcu sjeverozapada prema zapadnom rubu Ozrinja i prema selu Buhovo također se nastavljaju ilirski kompleksi no u ovom zapadnijem dijelu oni su znatno manji, manje istaknuti ili su pak gotovo u cijelosti prekriveni gustom gotovo prašumastom zimzelenom vegetacijom velikih stabala zelenike i smreke.

Mape Ilirskog grada vina - gradinskog kompleksa na Ozrinju:

Pogled na južni dio podgrađa ilirskog grada vina s jasno vidljivim brojnim ostacima drevnih, ilirskih zidova, tumula, i raznoranih objekata (isječak ortophoto snimka)

Obilje ostataka italo-grčkih amfora za vino iz helenističkog razdoblja starih preko 2100 god  i otkriće najstarije pisane riječi u Brotnju, ali i u zapadnoj Hercegovini

Kao što je prethodno spomenuto, jedan od najznačajnijih vidova ovog cjelokupnog otkrića jest otkriće nevjerojatnog obilja ostataka željeznodobnih keramičkih i glinenih posuda koje je autor ovog teksta pronašao na neposrednim prisojnim padinskim terasama podno vršne najkolosalnije piramidalne gomile. A nadalje u okviru toga, posebno pa i jedinstveno otkriće, za čitavo Brotnjo i širi prostor zapadne Hercegovine, predstavlja otkriće drevnog preko 2000 godina starog 'grčkog' natpisa ili grafita pronađenog na jednom većem fragmentu grčko-italske amfore. Ovdje se radi o otkriću pisane riječi ili zapisa koji prema svim spoznatim elementima i neporecivim činjenicama predstavlja bez ikakve sumnje najstariju pisanu riječ Brotnja, ali i na prostoru zapadne Hercegovine. U pogledu njegovih osnovnih osobina, potrebno je istaknuti kako je riječ o jasno razlučljivim i relativno velikim fino 'urezanim' slovima po svemu sudeći grčkog pisma, na vanjskom obodu gornjeg dijela trbuha jedne italo-grčke amfore žućkaste boje. Ono što se odmah treba posebno naglasiti jest to da je ovdje riječ o samo dijelu čitavog naziva ili natpisa odnosno jedne urezane riječi pri čemu se vjerojatno negdje na površini ili u tlu na samoj poziciji nalazišta još uvijek kriju ostali fragmenti i dijelovi, kako one amfore s ovim natpisom ili grafitom, tako i ostalih amfora koje imaju urezane natpise na svom vanjskom obodu. Kod proučavanja ovog drevnog grafita ili natpisa, odmah nam padaju na um gotovo identični raniji pronalasci doslovno ovakvih istih urezanih slova na drevnim italo-grčkim amforama na prostoru gradine Ošanići kod Stoca odnosno na čuvenom ilirskom gradu Daorsonu. Pri tome treba istaknuti da su se dosada i prethodno u okviru BiH, ovakvi natpisi na preko 2000 god.starim amforama koji su urezani na obode tijela amfora, pronašli jedino i isključivo na navedenom Daorsonu, dok su još osim toga, na već spomenutom podvodnom lokalitetu Desilo kod Hutovog blata, te na Maloj gradini u Čapljini, pronašli natpisi na čepovima ili poklopcima amfora. U tom kontekstu jasno je da se ovdje podno Ozrinja krije jedan jedinstveni arheološki helenistički lokalitet ne samo u okviru Hercegovine već i na mnogo širem prostoru kontinentalne unutrašnjosti i Jadranskog zaleđa. A još veću draž predstavlja činjenica da je evo kao što se to ovdje vidi, ovaj lokalitet tj.ova gradina, predstavljala doslovno potpunu nepoznanicu domaćoj struci te nikada nigdje u stručnim radovima nije ranije spomenut ili opisan potencijal ovog mjesta. Za analizu otkrivenog po svemu sudeći grčkog natpisa na ovoj 'broćanskoj' drevnoj amfori za vino, gotovo nedvojbeno jedini i najbolji izvor predstavljaju upravo ranije objavljeni radovi o 'grafitima s grčkih posuda iz razrušenog ilirskog grada Daorsona' od strane Z.Marića unutar publikacije 'Godišnjak' Centra za balkanološka ispitivanja, Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Predmetni izuzetno vrijedni radovi objavljeni su u Godišnjacima br.33, 34 i 35., u periodu između 2004. i 2006. god.(od str.185 ovdje: http://www.anubih.ba/godisnjak/izdanja/Godisnjak%2033.pdf ;od str.181 ovdje: http://www.anubih.ba/godisnjak/izdanja/Godisnjak%2034.pdf , te od str.125 ovdje: http://www.anubih.ba/godisnjak/izdanja/Godisnjak%2035.pdf . U ovim radovima glavni inicijator i obrađivač svih ovih uistinu mnogobrojnih otkrivenih natpisa na amforama u Daorsonu Zdravko Marić, kataloški je uz jasne grafičko-tablične prikaze prezentirao sve značajnije takve urezane grafite ili natpise na 'grčkim' posudama, odnosno većinom na italo-grčkim amforama. Kroz detaljnu usporedbu i metodu analogije, s ovdje prezentiranim Daorsonskim natpisima, autor ovog bloga došao je do saznanja o mogućim najvjerojatnijim varijantama natpisa koji na amfori s Ozrinja kod Hamzića. U tom kontekstu, natpis ima dvije glavne varijante, ovisno o smjeru tj.kutu gledanja na njega, i to ovisno gleda li se pronađeni komad amfore s natpisom 'ogozgo' prema 'dolje' ili 'odozdo' prema 'gore'. U prvoj, a možda i najlogičnijoj, ili najvjerojatnijoj, varijanti - urezani natpis se da iščitati od lijeva nadesno kao kombinacija dva starogrčka slova: delta ili pak alfa te slova jota tj. 'i' ili pak slova ipsilon. Ako se pak isti ovaj fragmenat samo zaokrene za 180 stupnjeva, dobivamo moguću drugu kombinaciju ili varijantu s lijeva nadesno: slova lambda te slova ipsilon, delta ili pak dijela slova 'm'. Zaključno se, vezano za ovaj razotkriveni drevni natpis na amfori, može kazati da on nikada u cijelosti neće biti dešifriran zato što mu gotovo sigurno nedostaje jedan dio, ili onaj ispred, ili onaj iza. No, bez obzira na tu činjenicu, ovaj otkriveni urezani simbol na antičkoj amfori neupitno nosi  ogromnu i neprocjenjivu vrijednost, i kao najstarije pisane riječi Brotnja, a po svemu sudeći i zapadne Hercegovine, ali isto tako i kao pokazatelj neporecivog pristustva i još drugih sličnih, sad zased još neotkrivenih, drevnih helenističko-italskih natpisa starijih od 2000 godina na ovom lokalitetu zapadno od Čitluka. Gledajući sav ovaj pronađeni pokretni, i izuzetno vrijedni, arheološki materijal, vidljivo je da je on pronađen gotovo isključivo na podakropoli, ili gornjem dijelu podgrađa ovog drevnog ilirskog grada. U tom kontekstu, gotovo u potpunosti neočekivano i na jedan uzbuđujuće-oduševljavajući način, pred autorovim nogama i očima tijekom obilaska ovih podakropolskih terasa samo su doslovno 'iskakali' ogromni komadi i fragmenti italo-grčkih amfora, ali i ostalog zanimljivog željeznodobnog posuđa. Osim neizmjerno brojnih ostataka amfora pronađeni su fragmenti i drugih posuda italo-grčke provencijencije, među kojima pojedini pronađeni fragmenti uvelike asociraju na pojedine oblike posuda tzv.Gnathia keramike s crvenim ili pak crnim premazom, a pojedini fragmenti upućuju više na neke korintsko-atičke te apulske oblike. Što se tiče samih pronalazaka amfora, može se slobodno istaknuti kako je ovaj gradinski lokalitet na brdu Ozrinj iznad Čalića i Hamzića, bok uz bok čuvenom Daorsonu kod Stoca, te još par gradinskih lokaliteta s područja Čapljine i Stoca - gradinama Prenj i Maloj Gradini, kao i poznatom podvodnom lokalitetu Desilo kod Čapljine, na kojima su pronađeni brojniji ostaci italo-grčkih amfora. Inače, jako je bitno spomenuti činjenicu da su u prethodnim vremenima pronalasci većih ili brojnijih prepoznatljivih fragmenata italo-grčkih amfora u kontinentalnoj unutrašnjosti i zaleđu Dalmacije predstavljali pravi raritet pri čemu je svaki takav lokalitet u unutrašnjosti za struku predstavljao jednu pravu dragocjenost (pročitati rad: https://www.dlib.si/stream/URN:NBN:SI:DOC-5VNV4O7Y/d199eee1-2057-4184-8b5b-972e7ca0e85c/PDF ). Osim samih italo-grčkih amfora također vrijedi naglasiti i to da su općenito rijetki a time i znanstveno vrijedni lokaliteti u unutrašnjosti na kojima se uz amfore mogu pronaći ostaci finog italo-grčkog posuđa (vidjeti rad: https://bib.irb.hr/datoteka/233496.arh_vjesnik_01.pdf ). Pa u okviru ovih činjenica, sad se može s ponosom za čitavo Brotnjo i ovaj dio zapadne Hercegovine kazati da je na vidjelo dana izašao još jedan vrhunski novootkriveni arheološki lokalitet na kojem je moguće pronaći obilje ostataka italo-grčkih amfora i raznolikog italo-helenističkog posuđa iz vremena kasnog željeznog doba ili helenizma te rano-antičkog perioda. Među svim pronađenim ostacima amfora, s obzirom na vidljive karakteristike izgleda oboda, ručki, te vrata amfora, može se reći da po brojčanom udijelu dominiraju oblici amfora tzv.Lambogia II tip koji datiraju otprilike iz 2 i 1.st.pr.Kr.,dok su isto tako pronađeni pojedini fragmenti amfora koji svojim izgledom upućuju na moguću pripadnost još starijim tipovima italo-grčkih amfora tzv.Korint b tipu amfora koje datiraju iz 4.st.pr.Kr. te koje su bile izrađivane na prostoru drevnog Korinta u današnjoj Grčkoj. S obzirom na činjenicu da je autor sve ove vrlo vrijedne i indikativne ostatke italo-grčkih amfora pronašao gotovo isključivo na površinskim dijelovima terena, uz zidove, podzidove, na površinama kulturnih terasastih slojeva, na mjestim prevaljenih opožarenih crnogoričnih stabala i slično, jako je bitno naglasiti to da se još višestruko veći potencijal pronalaska i brojnijih i raznolikijih, ali i cjelovitijih ostataka amfora te ostalog helenističkog posuđa, neporecivo odnosi na sve one kulturne slojeve koje bi tek trebalo iskapati i istraživati, a koji imaju na brojnim dijelovima podakropole i znatnije dubine. Tijekom višestrukih autorovih obilazaka ovih podakropolskih terasa brojni ostaci pa i veći fragmenti ovih italo-grčkih amfora na pojedinim dijelovima pronađeni su neposredno uz ili na - vještačkim konusnim 'nakupinama' raznoraznog posloženog zemljano-kamenog materijala što upućuje i na moguću teoriju da je čak ovdje postojala svojevrsna lokalna proizvodnja amfora namjenjenih za prenos i trgovinu vinom. Ovoj mogućoj tezi u prilog, osim kako je već naglašeno izuzetno brojnih ostatak amfora, idu i raniji opisi i objavljeni članci vezani za lokalitet Desilo kod Hutovog blata gdje su otkriveni ostaci ilirskih brodova, pri čemu je u nekoliko takvih opisa navedeno također postojanje mogućnosti da je i ovdje na Desilu u vremenu kasnog željeznog doba - helenizma, postojao jedan proizvodni centar ovih antičkih amfora http://arheon.org/desilo-hutovo-blato/ ; http://www.siroki.com/prve-analize-amfora-iz-hutovog-blata/ . Pa ako s obzirom na ove spoznaje, otkrića i date teze za lokalitet Desilo, sagledamo samo ovu neporecivu i novootkrivenu spoznaju da se, kao i na Desilu, upravo ovdje na podakropolskim padinama gradine na Ozrinju nalaze ostaci tisuća amfora, teza o mogućem postojanju jednog lokalnog centra za proizvodnju ovakvih ilirsko-grčko-italskih amfora upravo na prostoru ovog ilirskog grada ponad sela Hamzići nije posve za odbaciti i postaje relativno utemeljena. No, bilo da je postojao, ili nije, takav proizvodni centar amfora baš na ovom lokalitetu, ono što se sa stopostotnom sigurnošću može zaključiti jest to da je Ilirima koji su živjeli u ovom ilirskom gradu na Ozrinju jedno od najglavnijih i najkorištenijih pića bilo upravo vino. Samim time, i logičnim redoslijedom proizilaze prilično vjerojatni zaključci da se, posebice s obzirom na takvo uistinu ogromno korištenje vina kao pića, na ovom prostoru, vino upravo i proizvodilo, odnosno da se u plodnom Hamzićkom, kao i Čerinskom polju neposredno s južnih strana ilirskog grada, još u vremenu helenizma prije otprilike 2200 godina intenzivno sadila vinova loza te od nje pripravljalo vino. Daljnjim slijedom logike, proizilazi još i zaključak o neporecivoj ogromnoj trgovini vinom između ilirskih stanovnika ovog kompleksa na Ozrinju te podno njega, s ostalim susjednim, a vjerojatno i udaljenijim narodima prema jugoistoku te prema zapadu i sjeverozapadu. No, izuzev amfora na ovim podakropolskim prisojnim terasama prisutno je ogromno obilje i ostalog keramičkog posuđa, pri čemu se zasigurno može pretpostaviti da su se barem neki oblici od tog domaćeg glinenog i keramičkog posuđa bez ikakve sumnje proizvodili na ovoj gradini. Tome u prilog osim svih prethodno navedenih činjenica, jako ide i činjenica same geološko-pedološke građe i sastava tla na prostoru neposredno podno gradine što se ogleda u prisustvu velikih površina s glinovito-laporovitom zemljom eocenskog podrijetla koja je predstavljala idealnu osnovnu sirovinu za pečenje i izradu raznolikih keramičkih posuda. Te na kraju ovog opisa zaista vrlo vrijednih pokretnih arheoloških pronalazaka, s obzirom da čitav ovaj prostor ilirskog grada pripada župi Čerin, potrebno je istaknuti kako će svi značajniji pronađeni i prikupljeni komadi keramike, posebice italo-grčkih vinskih amfora, zatim ostalih prapovijesnih te ilirsko-antičkih posuda, kao i drugih rjeđih metalnih nađenih predmeta, biti najvećim dijelom pohranjeni u prostorima franjevačke župne kuće u Čerinu te u Osnovnoj školi u Čerinu,  gdje se uostalom već i nalaze manje zbirke vrijednih arheoloških i paleontoloških pronalazaka s područja župe Čerin. 

Novootkrivena ilirska gradina s kultnom pećinom-spelejem na brdu Humac podno Ozrinja i ostacima antičkih monumentalnih palača koje su bile pokrivene antičkim crijepovima tzv.tegulama 
A da ni u svim ovim prethodno opisanim i vrlo vrijednim pronalascima, niti blizu nije kraj arheološkoj misterioznosti i potencijalu iz doba Ilira, pokazuje otkriće jedne dosada potpuno nepoznate ilirsko-antičke gradine, te stambenog terasastog kompleksa s ostacima monumentalnih (megalitskih) antičkih palača na prostoru brda Humac, koji je ustvari integralni dio samog brda Ozrinj. Osim ovih novootkrivenih arheoloških elemenata, neophodno je spomenuti i posve usputno, slučajno i neočekivano, otkriće jedne manje impresivne pećine, koja je bez ikakve sumnje s obzirom na prostorni položaj, ozidanost predvorja pećine megalitima te koncentraciju keramačkih ostataka uz pećinu, predstavljala svojevrsni kultni objekt - spelej, u kojem je vjerojatno stajala postavljena figura nekakvog njihovog (ilirsko-antičkog) božanstva. No prije svega, treba spomenuti osnovne odlike navedene novootkrivene gradine na ovom upečatljivom krškom brdašcu Humac koje upadljivo strši i dominira neposredno iznad jako plodnog okrajka Hamzićkog polja. U tom kontekstu, te s obzirom na nevjerojatnu 'moćnost' i privlačnu energiju ovog kamenog brijega, s najistaknutijom kolosalnom bijelo-sivom vapnenačkom stijenom na samom vrhu, autor ovog bloga je već mnogo ranije, tijekom ljeta 2004.god., potaknut kao nekakvim neobjašnjivo-primamljujućim zovom, izveo jedno dosta teže penjanje s južne strane na vrh ovog brijega. I već tada, kroz uspon i dolazak, a posebice pogled, sa samog zaravnjenog vrha stijene, postalo je jasno i očito da se ovdje krije jedan vrhunski moćan drevni lokalitet. No, s obzirom da je autor u jako kratkom vremenskom intervalu, te s priličnim manjkom terenskog arheološkog iskustva zamijećivanja prapovijesno-antičkih ostataka, izveo taj obilazak i uspon, tada prije više od 14 godina autoru je promakao čitav niz graditeljskih, kao i pokretnih, keramičkih, ostataka kojima obiluje ovo misteriozno brdo. No, sada, nakon 14 god.i nakon stotina i stotina detaljno pređenih gradina, te mnoštva pronalazaka, autor je kroz nekoliko obilazaka u posljednjih dva tjedna došao do iznenađujućih otkrića. Što se tiče same novootkrivene gradine, i ona se može sagledati kao jedan pravi gradinski kompleks sastavljen od najvišeg vršnog dijela - tzv.akropole, te nižeg, padinskog dijela sa stambenim terasama smješten na prisojnim južnim i jugozapadnim stranama podno akropole pri čemu onda taj prostorni dio gradine možemo nazvati podakropolom ili podgrađem. Pa je tako tijekom prvog nedavnog detaljnijeg uspona i obilaska vršnog akropolskog dijela pronađen čitav sustav drevnih suhozidnih bedema koji se u obliku izduženih lučnih barijera pružaju neposredno sa sjevernih strana najvišeg a i najmarkantnijeg dijela čitavog ovog brijega. Detaljnijim pregledom ovih bedema zapaženo je to da su oni prilično zarušeni i, usljed vremenskih utjecaja, dosta razoreni, ali zapaženo je i to da se na pojedinim istaknutijim dijelovima akropole u vršnim segmentima ovih na prvi pogled 'nasutih' bedema pružaju gotovo u cijelosti zatrpane i ukopane, no ipak vidljive sekcije fino izgrađenog suhozidnog bedema širokog između 1,2 i 1,5 m s nazirućim finije klesanim blokovima srednje veličine. Nakon što su ovakvi finije građeni bedemi prepoznati u strukturama masivnih suhozidnih bedema izgledom poput nasipa, malo boljim vizualnim pregledom pred očima autora su se ukazali ostaci pravih porušenih velikih ilirskih i ilirsko-antičkih objekata, pri čemu je vrlo moguće da se radi o nekakvim zagonetnim ostacima hramova ili palača. A dodatno, izuzetno zanimljivo, te isto tako posve neočekivano otkriće, na svim ovim ostacima građevina i zidova, koje osim što daje poseban pečat, ono upotpunjava uvid u izvorni izgled čitavog ovog kompleksa, jest pronalazak izuzetno brojnih drevnih helenističko-antičkih crijepova - odnosno tzv.tegula s kojima su bili pokriveni krovovi ovih građevina. Osim uistinu brojnih krovnih tegula, na čitavom ovom prostoru, uokolo zidova i svih zarušenih objekata, pronađeni su brojni ostaci željeznodobnih keramičkih posuda, pri čemu se u najvećoj mjeri radi o finim posudama, vrlo vjerojatno italsko-grčke provencijencije, koje, zajedno s brojnim tegulama, upućuje da se ovdje radi o periodu najmlađeg željeznog doba - helenizmu, kao i mogućem ranorepublikanskom antičko-rimskom razdoblju - i to negdje od 2 st.pr.Kr.pa do 1.st.po.Kr. Ono što je posebno upečatljivo i što predstavlja veliki budući arheološki potencijal ovog vršnog akropolskog dijela za bilo kakvim eventualnim budućim arheološkim istraživanjima odnosno iskapanjima ili sondiranjima, jest to što se na dosta dijelova vidljivo umjetno ili vještački poravnatih terasastih prostora akropole i neposredne podakropole nalaze bez ikakve sumnje debeli ili relativno duboki nanosi kulturnog sloja koji vrvi raznoraznim keramičkim i mogućim metalnim pokretnim nalazima. Iako su već ovi uvidi i ova otkrića na ovom vršnom akropolskom dijelu ove gradine predstavljala veliko i neočekivano iznenađenje, nova i još više neočekivanija otkrića dogodila su se u nastavku obilaska podakropolskog prisojnog dijela gradine s južnih padinskih strana ispod vrha akropole pa sve do njenih krajnjih jugozapadnih dijelova. Pa je tako autor spuštajući se kroz danas jako zarasli, jedan vrlo zanimljivi dio između dvije vršne prirodne najveće ogromne stijene dospio na jednu također neočekivanu ravnu terasu koja se nalazi neposredno ispod istočnije ogromne stijene vrha. Već tijekom samog spuštanja do ove terase autor je zamijetio vještačke zidove i podzidavanja čitavog ovog prolaza, a prilikom dolaska na ovu podakropolsku terasu, unatoč izrazito gustoj obraslosti gotovo neprohodnog visokog grmlja, postalo je posve očito kako je ona čitava umjetno modificirana te sadrži velike nanose kulturnog sloja i najvjerojatnije ostatke nastambi ili drugih objekata na njoj. No, ipak najveće 'čudo' i otkriće na toj terasi tek se ukazalo još malo daljnjim probijanjem kroz gustu vegetaciju prema njenom istočnijem segmentu. Dolaskom i približavanjem u neposredni južni dio ispod najveće vršne istočne stijene, uz sami rub terase pred očima je se najedanput ukazao markantni pećinski ustvari polupećinski otvor u prisojnom vertikalnom dijelu te najveće stijene s položajem okrenutim prema jugu. Iako je postojala objektivna mogućnost pa i opasnost da je riječ o staništu neke divlje životinje, moguće divljih svinja ili lisica, zaista imponirajući oblik i položaj ovog objekta privukao je autora da se skroz približi samom otvoru i proba ući unutra. Pa je se tako dolaskom do pred sami otvor s bočne strane ukazao jedan polušpiljski objekt, ustvari kao nekakav oblik pripećka, koji je se još malo detaljnijim pregledom pokazao kao ne baš tek tako 'obični' pripećak ili polušpilja. Naime, ušavši u sami pripećak, a posebice detaljno promatrajući neposredni dio ispred otvora, ukazali su se fino postavljeni i složeni ogromni poluobrađeni, i kvadratični, megalitski blokovi, te uređenost predvorja ove polušpilje. Također zamijećeno je očito isklesavanje i kresanje bočnih unutarnjih vapnenačkih dijelova ili zidova pećine. Nadalje, iako danas u toj polušpilji se ne može ništa 'značajnije' zamijetiti, pogledom na njene bočne strane vidljivo je kako je ovo mjesto bilo od strane drevnog čovjeka vrlo posjećeno ili u najmanju ruku od jako velike važnosti za prapovijesno-atničkog žitelja ovog gradinskog kompleksa. Osim toga, na dnu polušpilje kao i u njenom neposrednom predvorju već samim tupkanjem nogama postalo je uočljivo da se ovdje nalazi znatan kulturni sloj kojeg bi također kao one na vršnom dijelu akropole, itekako valjalo arheološki istražiti. Posebice zbog toga, što je autor malo boljim pogledom na površini tih kulturnih slojeva i neposredno ispred polušpilje zamijetio ponovno ostatke keramičkih posuda te fragmente istovjetnih tegula kao i na vršnom dijelu akropole. Ušavši u sami prostor ove polušpilje te pregledavajući njene vapnenačke bokove zamijećene su očite modifikacije same stijene u bočnim stranama te prema jednom vršnom krajnjem unutrašnjem dijelu špilje gdje se nalaze dva manja otvora. Na samom dnu najzavučenijeg unutrašnjeg dijela unutar nakupina zarasle vegatacije i obrušenih komada kamena jasno se razabiru i pojedini poluobrađivani veći komadi odnosno blokovi vapnenca. Isto tako na krajnjoj prirodnoj vapnenačkoj stijenki pećine pri bazi, zamijetljiva je blaga modificiranost ili eventualna obrada tj.njeno zasjecanje u obliku blagog izduženog luka. Sve ove razotkrivene činjenice vrlo jako, gotovo nedvojbeno, upućuju na čvrstu pretpostavku da se ovdje nalazi jedan drevni ilirski spelej, ustvari jedno drevno svetište unutar ovog speleološkog objekta. I ono što je posebice dodatno zanimljivo u pogledu ovog drevnog svetišta-speleja jest to da je po svemu sudeći i on bio 'pokriven ciglom' odnosno imao je jedno vrlo interesantno predvorje koje je na kamenoj zidanoj bazi bilo podignuto od drveta te pokriveno krovnim ciglama tj.tegulama čiji se brojni fragmenti nalaze upravo po čitavom predvorju ove male špilje. A da zanimljivosti ovog novootkrivenog ilirsko-antičkog kompleksa na brdu Humac također nije niti blizu kraj, pokazala su posljednja terenska istraživanja, ustvari terensko rekognisciranje najnižeg podakropolskog dijela na samom podnožju prisojne padine ove gradine. Inače na tom najnižem dijelu gradine u pravcu južnih strana započinje se pružati plodno polje prepuno vinograda i ostalih poljoprivrednih kultura, dok se na samom graničnom dijelu između polja i prisojne padine ispod gradine prostire isto tako vrlo zanimljiva, i u paleontološkom smislu, atraktivna zona laporovitih sedimenata eocenske starosti u kojima je prisutno obilje fosilnih ostataka drevnih morskih životinja. Pa je tako autor, s primarnim fokusom na te vrlo zanimljive stijene s fosilima, gotovo totalno neočekivano popevši se koji 'metar' uviše na padinu najedanput ugledao iz daljine vidljive nekakve zagonetne i masivne kamene ruševine. I već u startu približavanja tim ruševinama, pred očima su se jasno počele uočavati brojne vještački oblikovane i podzidavane drevne terase na kojima je bila 'posuta' keramika iz željeznog doba. Dolaskom do pred same ruševine, pred očima je se ukazala jedna prava, iako danas posve porušena i zarušena, drevna monumentalna građevina. Pogledom i obilaskom odmah uokolo te razotkrivene građevine, zamijećene su i druge gotovo identične i identično porušene drevne građevine koje imaju izduženo pravokutne oblike odnosno tlocrte. Među svima njima, jasno je izdvojen kompleks od ustvari na neki način spojenih više pravokutnih građevina, od kojih je najgornja ujedno i najmonumentalnija pri čemu je vjerojatno predstavljala glavni prostor ili glavne prostorije ove po svemu sudeći jedne monumentalne antičke palače. A da je ovdje riječ o ruševinama pravih antičkih palača, pokazalo je dodatno otkriće fragmenata identičnih helenističko-antičkih tegula ili krovnog crijepa, razasutih upravo po zidovima ovih srušenih pravokutnih građevina. Ovi pronalasci nedvojbeno sugeriraju kako je ova palača imala krov te krovove koji su bili gotovo identično poput prethodno razotkrivenih građevina na vrhu gradine - akropoli, pokriveni antičkim krovnim crijepovima ili tegulama. Sami izgled tegula, uključujući tipološke karakteristike brojnih ostataka ostalih keramičkih posuda koji se nalaze svuda uokolo ovih zarušenih palača, ukazuje kronološku istovremenost ovog najnižeg dijela podgrađa s onim najvišim dijelom gradine na akropoli, koja po svemu sudeći seže u period mlađeg željeznog doba - helenizma, pa sve do 1.st.po.Kr.do vremena prve rimske okupacije ovih prostora, što samim time ukazuje da se ovdje kriju monumentalne građevine vrlo vjerojatno starije od 2000 godina. A da je riječ o monumentalnim objektima, odnosno megalitskim građevinama, jasno pokazuju, u onim dijelovima gdje su još uvijek ostali sačuvani, izvorni ogromni megalitski klesani blokovi unutar baznih tj.donjih dijelova zidova, posebice istočnog i južnog zida centralne najmonumentalnije građevine. Ova centralna građevina je osim toga, nevjerojatno vješto bila izgrađena i ukomponirana u prirodni poluokomiti izdanak vapnenačke stijene od koje su u tri strane pažljivo bili izvedeni tj.izgrađeni ostali pravokutni zidovi koji imaju poprečnu širinu između 1 i 1,3 m, po kojima se nalaze razasuti fragmentu antičkih krovnih tegula. Još jedna izrazito velika zanimljivost jest otkriće da se u samom središtu ove pravokutne građevine nalaze polegli ostaci prevrnutih ili zarušenih velikih megalitskih finije klesanih pravokutnih blokova, među kojima se posebno ističe jedan vrlo dugi isklesani uski pravokutni blok dužine oko 2 m, koji je mogao izvorno predstavljati neku formu unutarnjeg stuba ove palače ili pak nekog oblika monumentalnog dovratnika ili nadvratnika. Obilazeći ostali dio okolne padine zapadnije od ovog kompleksa nekoliko pravokutnih objekata, još su na tri mjesta otkrivene gotovo istovjetne građevine, izduženo-pravokutnog tlocrta, te mjestimično s međusobno spojenim prostorijama ili objektima u zasebne komplekse. Također kao i na prvotnom monumentalnom kompleksu i na ovim objektima upada u oči današnja jako velika ukopanost najvećeg dijela vanjskih pravokutnih zidina ovih objekata, što samim time upućuje na jedan ogroman potencijal monumentalnih zatrpanih zidova koji bi se kroz neka buduća arheološka iskapanja mogli ispoljiti na svjetlo dana. No, za nevjerojatno čudo, da ni ovim otkrivenim arheo-čudima nije kraj, pokazalo je i dopunsko autorovo obilaženje još zapadnijeg, ustvari krajnjeg zapadnog dijela padine podno brda Humac. Najzanimljiviji uvidi, tj.otkrića na ovom dijelu podgrađa odnose se na nekoliko pronađenih također jasno i očito podzidanih umjetnih i zaravnjenih terasa s ostacima raznoraznih kamenih porušenih nastambi, ali i pronalazak izvornog kamenoloma drevnih stećaka. Pa je tako pred autorovim očima obilazeći ovaj dio, posve neočekivano, ukazao se jedan ogroman neporecivi pravokutni jako fino isklesani stećak koji je djelomično zarastao u grmlje. Sklanjanjem gradnja od ovog grmlja ukazao se jedan gotovo do kraja obrađeni veliki pravokutni stećak - ploča, koji je bio odvaljen i isklesan iz eocenskog konglomerata neposredno sa sjeverne strane. Na ovom stećku autor nije zamijetio nikakve isklesane znakove niti simbole, no ono što bi moglo biti jako indikativno jest to što se neposredno oko ovog stećka nalaze fragmenti prapovijesne, brončanodobne keramike, kao i ostaci podzidavanih terasa i objekata iz brončanog doba. A mrvicu dalje od ovog stećka pronađen je također još jedan manji i po svemu sudeći nedovršeni pravokutni stećak - ploča, također bez ukrasa ili simbola. Pa s obzirom na ove neporecive činjenice pojavljuje se jedno vrlo zanimljivo pitanje: da li se ovdje radi možda o prapovijesnim stećcima, a ne o onima iz 'srednjeg vijeka' ? Na ovo pitanje možda će dati jasniji odgovor neka buduća i detaljnije terenska istraživanja, odnosno detaljniji pregled čitavog ovog područja uokolo ovih stećaka. Sve u svemu, svi razotkriveni elementi pokazuju jednu neosporivu činjenicu da se na širem, a posebice na južnijem i jugozapadnom dijelu - istaknutog brda Humac krije jedan izuzetno vrijedan gradinski ilirski kompleks iz perioda helenizma te ranorimskog razdoblja s ostacima zatrpanih zidina, antičkih palača, terasa, nastambi te vrlo impresivnim drevnim špiljskim svetištem - spelejem podno samog vrha gradine, kao i dio izvornog prapovijesnog naselja iz brončanog periodu ispod kojeg se nalaze obrađivani stećci. 

Novi agro-turistički potencijal za brendiranje domaćih vina iz Brotnja

Ono što ova nova otkrića, posebice otkriće nevjerojatnog mnoštva vinskih amfora starijih od 2000 među kojima su neke i s natpisima, pružaju, jeste jedan potpuno novi broćanski brend kojim se svi Brotnjaci mogu s ponosom dičiti, ali i jako dobro iskoristiti upravo u agro-turističkom vidu brendiranja i promocije domaćih vina s ovog prostora. Kao prvo, otkrivene italo-grčke amfore, tipovi Lambogia II, te Korint b, pokazuju neporecivost činjenice koliko su važnu, ako ne i najvažniju poljoprivrednu, ulogu imali vinova loza i vino na prostoru Brotnja čak već od vremena 4 st.pr.Kr. Onolika količina ostataka ovih drevnih preko 2000, 2100, i 2200 god.starih antičkih vinskih amfora na padinama brda Ozrinj iznad Hamzića pokazuje i to da su drevni Brotnjaci, odnosno broćanski Iliri još prije 2200 godina u ogromnoj mjeri trgovali s vinom, ali i po svemu sudeći, ga proizvodili. No, jedno otkriće koje pak može i treba biti na izraziti ponos svih Brotnjaka jest jedan novootkriveni fragment italo-grčke amfore na kojem se nalazi jasno i neporecivo vidljivi dio napisane riječi sa slovima grčkog, ili pak grčko-latinskog alfabeta. Ovaj drevni natpis koji je gotovo sigurno stariji od 2000 godina osim što predstavlja najstariju pisanu riječ ili najstariji natpis u Brotnju, on vjerojatno, bar dosada, predstavlja i najstariju otkrivenu zapisanu riječ na prostoru zapadne Hercegovine. Pa s obzirom na to, Brotnjo i Brotnjaci mogu biti itekako ponosni na ovaj svoj 'novi' brend, koji bi sutra itekako opravdano mogao postati neizostavan agro-turistički vizualni brend za naša broćanska vina. Prije svega kao potencijalni primjeri takvog brendiranja mogu se navesti npr.: izgledi i dizajn etiketa na bocama broćanskih vina sa slikom drevne italo-grčke amfore, sa slikom nekog od pronađenih atraktivnijih komada amfora s Ozrinja, sa slikom brončane Ilirske kacige, sa slikom-fotografijom upečatljivog piramidalnog vrha Ozrinja, ili pak sa nazivima poput ''Illyrian'', 'Ilirsko vino', 'vino Ilir', 'vino Ozrinj', 'vino Gradina', te napose kao jedan poseban i unikatan Broćanski dizajn - s prikazom ili slikom pronađenog drevnog natpisa na amfori s Ozrinja. Te u konačnici, potrebno je naravno naglasiti da svatko onaj tko ima podrijetlo iz Brotnja, uključujući autora ovog članka, može biti neizmjerno ponosan na neporecivo arheološko nasljeđe odnosno baštinu koju su nam na čitavom prostoru Brotnja, a posebice na ovom njegovom najzapadnijem dijelu, ostavili u zalog naši pravi i neporecivi preci Iliri.

AKROPOLA - VRŠNI DIO - KOLOSALNI TUMULUS I BEDEMI:

Megalitski poluoklesani blokovi naziru se u temeljima glavne vršne kolosalne gomile

Pogled prema jugozapadu s vrha

Prema jugoistoku

Prema sjeveroistoku

Zumirani pogled na jugoistočni dio podgrađa

Megalitski bedem(i) sa istočne strane vršnog tumulusa

Prekrasno selo Čalići (odakle potječu autorovi preci) i 'more' bijelih suhozidova

Fragment drške od italo-grčke amfore

Prisojne podakropolske terase i pronađene italo-grčke amfore i ostali komadi keramičkog posuđa:

Dijelovi finog italo-grčkog posuđa koje je rađeno na lončarskom kolu

Vrh italo-grčke amfore (moguće Korint b tip)

Brojni fragmenti i dijelovi upečatljivih amfora Lambogia II tipa iz 2.i 1.st.pr.Kr.

Zazidani ulaz u jednu terasu

Pogled na pitoreskno selo Čerin

Brojni i veliki dijelovi italo-grčkih amfora - pretežno Lambogia II tipovi

Pronađeni veliki žrvanj za gnječenje žita izrađen od magmatske stijene - gabro

Dijelovi neke zanimljive grublje a moguće i starije (brončanodobne) posude 

Pogled na 'drugu' istaknutu broćansku 'Gradinu' u Donjem Malom Ograđeniku

Čitava podakropolska padina je krcata zarušenim a negdje još uvijek vidljivim izvornim podzidovima od velikih poluoklesavanih kamenih blokova

Razotkrivena moguće kultna polušpiljica s istočne strane vrha podakropole:

Evidentna je obrada ili klesanost ruba ovog velikog kamenog bloka s desne strane

JEDINSTVENO OTKRIĆE - NAJSTARIJA PISANA RIJEČ BROTNJA (a vjerojatno i šire) - DIO NATPISA NA ITALO-GRČKOJ AMFORI - PODAKROPOLA OZRINJA:

Također je pronađen i ovaj zanimljivi kamen s nekakvim urezanim simbolima

Vrlo zanimljivi umjetno od gline izrađeni kao nekakav pužić ili nautilus

Pronađeni obrađeni kvadratični kameni blokovi s umjetnim rupama za gnječenje žitarica i drugih tvari: 

Donjoeocenski fosili foraminifera alveolina na bloku s rupama što pokazuje da su ovi Iliri pažljivo birali od kojeg će kamena napraviti ovakve 'sprave' budući da su ove stijene s ovim fosilima udaljene više stotina metara južnije od ove pozicije

Izuzetno zanimljivi pronađeni žrvanj načinjen od specijalne magmatske intruzivne stijene crvenkasto-ružičaste boje koju tek treba odgonetnuti

Komad željezne šljake

Južni predpristupni bedem podakropole 

BRDO HUMAC - NOVOOTKRIVENA ILIRSKA GRADINA I OSTACI ANTIČKIH PALAČA:

Fragment antičkog krovnog crijepa ili tzv.tegule, kakvih ima vrlo mnogo na vrhu akropole među kamenim ruševinama ove gradine

Jedna od tegula

Zum pogled prema vrhu Ozrinja i glavnom vršnom tumulusu s podignutim križem

Jasno uočljive debele naslage 'crnog' kulturnog sloja u kojem se nalaze brojni ostaci keramike, a moguće i drevnih metalnih predmeta i artefakata

Zamijećeni ogromni gotovo poput stećaka obrađeni kameni blokovi u grmlju podno vršne kamene građevine 

Pogled na prekrasni mediteranski hercegovački gradić Čitluk - bijeli grad okupan suncem i okružen vinogradima

Zamijećeni kroz stijenu vještačko usječeni - prolaz ili drevno stepenište prema donjem dijelu ovog ilirskog kompleksa

Misteriozna velika gotovo potpuno ukopana ili zatrpana građevina na samom vrhu akropole na brdu Humac

Masivni bedem sa sjeverne strane vršnog dijela novootkrivene gradine, u čijoj se jezgri krije ukopani bedem od finijih i obrađenijih blokova

Pogledom od sjevera evidentna je poprilična visina ovog izvornog bedema, koji je pak sad skoro posve zarušen

Pronađeni komad neke uglačane fine helenističko-antičke keramike

Komad krovnog crijepa - tegule

Svojevrsna 'mini Hajdučka vrata'

Tegule

RAZOTKRIVENA KULTNA POLUŠPILJA - SPELEJ S MEGALITSKIM OZIDANIM PREDVORJEM i komadima tegula i keramike: 

Ulazni dio pećine - predvorje, s postavljenim bočnim velikim poluobrađenim kamenim blokovima

PODAKROPOLA I OSTACI ANTIČKIH PALAČA:

Pogled na izuzetno impresivno brdašce Humac - spelej se nalazi otprilike ispod vršne stijene gore desno na slici

Pogled na sklop zarušenih pravokutnih monumentalnih objekata - antičku palaču

Krovni crijep - tegula, i komadi željeznodobne keramike

Vrlo zanimljivi obrađeni kameni blokovi u sredini ovog dijela palače s istaknutim vrlo dugim uskim kamenim blokom - mogućim stubom, dovratnikom ili pak nadvratnikom:

Ulazni dio u palaču s poredanim obrađivanim blokovima

Donji dio palače

Pronađena tegula na samom zidu palače

Kolosalni preko 10 tona težak kameni blok vještački od strane Ilira postavljen na ovaj položaj iznad jedne stambene terase

Vertikalna obrada ili doklesanost prirodne stijene na ulazu u ovaj dio zidane terase

Ilirski žrvanj od magmatske stijene

KRAJNJI ZAPADNI DIO PRISOJENE PADINE BRDA HUMAC:

Vrlo zanimljivi razotkriveni ogromni poluobrađeni megalit s uklesanim 'rupama' u obliku ljudskog lica - oči i usta ?

PRONAĐENI STEĆAK:

Prapovijesna brončanodobna keramika, u blizini stećka

Drugi, nepotpuni, stećak

AKROPOLA NA OZRINJU - ZAPADNI VRŠNI DIO:

Zanimljivo osamljeno stablo munike

Ostaci zagonetnih ukopanih građevina

Poprečni (megalitski) ukopani bedem na zapadnom kraju vrha akropole

Pogledi prema zapadnijem dijelu istaknutog masiva Ozrinja:

Pogled na jugozapad koji neporecivo pokazuje kakvu su moćnu vizualnu, a time i dimnu, komunikaciju imali stanovnici ovog ilirskog grada s također impresivnim ilirskim gradom (gradinom) na vrhu Zelengora u Vitini zap.od Ljubuškog, kojeg je autor ovog bloga također po prvi puta razotkrio i javnosti prezentirao prije par godina: http://megaliti-hercegovina.blogspot.com/2016/05/ljubuske-ilirske-piramide-i-izgubljeni.html 

ZAPADNI DIO PODGRAĐA I PADINE OZRINJA:

Mnogobrojni ostaci tzv.kućnog lijepa svuda su razasuti po podzidanim terasama, što neporecivo pokazuje postojanje prapovijesnih drvenih kuća na tim terasama

Raznorazni masivniji i zarušeni kameni bedemi se nalaze u ovom zapadnom dijelu Ilirskog megalopolisa na Ozrinju

Pogled prema brdu Humac i novootkrivenoj gradini

RAZOTKRIVENI OSTACI PRAPOVIJESNIH UKOPANIH KAMENIH KUĆA KRUŽNOG DO OVALNOG OBLIKA:

Prapovijesna - oko 3500-4000 god.stara - Vs - današnja (do 40,50 god.) stara kuća - u pozadini

Druga monumentalnija kružna prapovijesna ili ilirska kuća - pogled prema ulaznom dijelu - vratima i kružnim temeljnim kamenim zidovima kuće na kojima su stajale drvene grede i oblice, a krov je vjerojatno bio od slame:

Prapovijesne terase podzidane megalitima